Kad će srpsko tužilaštvo podići optužnicu protiv Dinka Gruhonjića zbog širenja nacionalne, verske i rasne mržnje?

1. Zašto državni tužilac ne podiže optužnicu protiv ovog fašiste?
Šovinizam i rasizam Dinka Gruhonjića
Za televizijski dom - spremni!
Piše: Dinko Gruhonjić
02.05.2010. Sabahudin Gruhonjić
Nova zgrada, ista politika: Narodno veselje povodom preseljenja RTRS u Dodikovu blizinu
PHOTO: rtrs.tv
Za utjehu, valja podsjetiti da je Banjaluka i u Drugom svjetskom ratu bila mamac za
zlikovce: Pavelić ju je proglasio glavnim gradom NDH. I on bi vjerovatno - da je živ -
sada bio ponosan na braću po nožu iz RS: zgradu televizije, naime, nazvali su Dom! I
Pavelić bi onda spremno uzviknuo: Za dom spremni, braćo četnici! I za vakta NDH kao
i sada, za vakta NDS, moji su jedva živu glavu izvukli, uz prebijanje, ponižavanje i
tjeranje na “radnu obavezu”. Pa će i ovo fašizoidno četnikovanje proći
Radiotelevizija Republike Srpske dobila je novu zgradurinu, taman tamo gdje joj je i mjesto:
uz slično čudovište u kojem stoluje i gazda vlada. Baš na pravom mjestu nikla su ta zdanja,
tamo gdje su oca od moga prijatelja bili zatvorili tokom rata. Pod optužbom da je on,
banjalučki ugledni advokat, uz to sticajem okolnosti Bošnjak, zajedno sa još uglednih a
inovjernih Banjalučana, skovao zavjeru i digao u vazduh ni manje ni više nego džamiju
Ferhadiju. Eto, Bošnjaci se sjetili da napakoste Srbima pa lansirali poput raketa čak 216
džamija u Bosanskoj krajini, ne bi li svalili na nejaka srpska pleća pakleni gnjev svijeta. Ma
nijednu nisu ostavili, ni za ukras ni za pelcer!

2. Nekad je na mjestu gdje je sada “javni servis” bio Mali logor bivše JNA. A što se zvao mali,
tek mi sad nije jasno, kad su vojsku odatle istjerali. Ogroman je to plac, baš u centru grada i
sad po tom prostoru niču nove zgrade, beton, beton samo beton, u koje se useljavaju neki
novi ljudi, nenaviknuti na asfalt, al ga valjda željni. Pretpostavljam da je to razlog i zašto u
tim novim četvrtima ne sade drveće. I zašto su posjekli glavnu aleju, sve one divne kestene,
koje optužiše da su se razboljeli pa da bolest ne pređe na ljude - morali su ih iz korijena
počupati.
Banjaluka je, kažu, u bivšoj Jugoslaviji bilo među najzelenijim gradovima. Danas se to
zelenilo nekako prorijedilo. Jer ovdje se i glava tokom rata mogla izgubiti ukoliko biste se
prešli pa za ljetnih žega obukli recimo zelenu majicu, koja uz to još vuče na “bajramsku”
farbu. Doduše, ni mađarsko-zelena nije bila baš nešto poželjna, jer ko će se sad bakćati
nijansama zelenog. Sem, naravno, maslinasto ili maskirno-zelenog, to je bila stvar prestiža,
posebno kod onih koji ratišta nisu vidjeli ali su se zato po gradu napljačkali i naklali - mašala!
A bilo je čak i ideja da se Vrbas ofarba u plavo, kao i krošnje u Aleji uzdisaja i u Aleji
izdisaja. Ili u crveno-plavo-bijelo, što bi bilo još i najbolje. Ponestalo, međutim, farbe. Sa
ljiljanima je, pak, bio drugi slučaj. Njih su u Banjaluci jednostavno zabranili i niste ih ni za
lijek mogli naći tokom rata a bogami ni dugo poslije. Jer ljiljani su, kao što je poznato,
islamsko cvijeće!
Svečano otvaranje Doma RTRS svojim je
nastupom uveličao ni manje ni više nego
Goran Bregović, sa onim svojim
grobljansko-svadbarskim orkestrom, uz
to pojačan i ansamblom pitoresknog
naziva - “Srbadija”. Čini mi se da je Mile
od Lijevča na žurku sletio helikopterom,
sa nebesa, kako bi drugačije.
Murija je blokirala ceste po gradu da
Brega na miru odradi još jednu lijepu
tezgu. Šta je sve taj čovjek u stanju da
uradi zarad sopstvene guzice! Kakav
talenat da se podiđe najnižim ukusima i
kakav fatalan nedostatak stida, to je stvarno za diviti se. Vidim, sad svi kukaju na ovu pjesmu
što je sklepao za Evroviziju. Al ti što kukaju očigledno ne idu po većinskim diskotekama i
splavovima. Tamo je to hit, isto kao besmisleni “Kalašnjikov” ili ona, božmeprosti,
“Mjesečina”. Tako da budite sigurni: djeca će vam odrastati uz Bregovićeve “hitove” još
dugo, duugo. Hitove u kojima svaki stih predstavlja promociju predrasude i kao takav duboko
se usađuje u “kolektivnu svijest” jednog malog primitivnog naroda. “Balkan”? S koljena na
koljeno, takorekuć. Zato je Goran Bregović zločinac.
Nisam dugo izdržao pred televizorom, iako sam mazohistički pokušavao da što duže gledam
emisiju o otvaranju “Doma RTRS”. Ali, kad su na samom početku ponudili retrospektivu
nazvanu “18 godina RTRS” ili nešto slično, i kada su pred očima počeli da iskaču “mili
likovi” poput rahmetli Rista Đoga i sličnih medijskih koljača, to se više gledati nije moglo.
Ko kad bi Gebels u Njemačkoj 1959. napravio specijalku o 20 i kusur godina uspješnog rada
njemačkog nacističkog radija.

3. Ali, srećom po Nijemce a i po ostatak svijeta, Gebels je završio kako je zaslužio. U ovom
djeliću svijeta, međutim, neko nije dobio što je zaslužio. Eksperiment, vivisect, na jednoj
državi za sada je uspio: dođete li danas u blentitet čiji je glavni grad moja Banjaluka,
vidjećete u praksi šta biva kad fašizam pobijedi.
Za utjehu, valja podsjetiti da je Banjaluka i u Drugom svjetskom ratu bila mamac za zlikovce:
Pavelić ju je proglasio glavnim gradom NDH. I on bi vjerovatno - da je živ - sada bio
ponosan na braću po nožu iz RS: zgradu televizije, naime, nazvali su Dom! I Pavelić bi onda
spremno uzviknuo: Za dom spremni, braćo četnici! I za vakta NDH kao i sada, za vakta NDS,
moji su jedva živu glavu izvukli, uz prebijanje, ponižavanje i tjeranje na “radnu obavezu”. Pa
će i ovo fašizoidno četnikovanje proći.
A grad je sređen i dotjeran, ne može se
reći. Al čim malo čačneš, obratiš pažnju
na ljude koji sjede na klupama pored
Vrbasa shvatiš da je spolja gladac a
unutra teški jadac. Ljudi čudnih
fizionomija i neartikulisanog jezika jedu
nešto na tim klupama i bace papir, koru
od narandže, najlonsku kesu - direktno na
friško ošišanu travu. Oni sjede na
klupama naopačke: leđima su okrenuti
Vrbasu. Da l zbog tog što je još uvijek
smaragdno zelen a ne pravoslavno
trobojan? Ili zbog tog što njima Vrbas
ništa ne znači, sem da, možda, niz vodu
bace još koju kilu đubreta? Urbicid, nego šta! I sad opet treba da prođu najmanje dvije
generacije da se koliko-toliko naviknu na asfalt i na pristojno ponašanje. E, moji laloši, ne
znate vi šta su “pravi” dođoši!
Gledam onda djevojke, jer je Banjaluka nekad bila nadaleko čuvena ne samo po njihovoj
brojnosti (sedam na jednoga, veli legenda, a ja se “udao” u Vojvodinu, od silnog izbora!), već
i po ljepoti. Ima ih sređenih, što jest - jest. I na štikle se odvaže, mada im hod baš nije ko u
srne. Ali nema onih lijepih, dugonogih, dugovratih, suptilnih, mističnih gradskih ljepotica
koje oduzimaju dah. I to nam je fašizam donio. Od grada u kojem su nekada živjeli svi,
pretvorio se u etnički čistu naseobinu, gdje me, pogotovo ovi mlađi, čudno gledaju kad
kažem da se zovem Dinko. U takvom gradu, u kojem žive samo jedni, ni ženske ni muške
ljepote neće biti. Noge će biti sve kraće, a pogledi sve tuplji. Sem pred kamerama
Radiotelevizije Republike Srpske, javnog servisa svijetle koljačke tradicije!

4. Dvadeset godina Republike Šumske
Dan kad se slavi smrt
Piše: Dinko Gruhonjić
09.01.2012
Photo: Andy Spyra
Danas se, eto, odvija groteskna
proslava u Bosni i Hercegovini, u tom
njenom entitetu nastalom na genocidu.
Slavi se 9. januar, dan kada je
proglašena „Republika srpskog naroda
u Bosni i Hercegovini”. Od toga dana
pa naredne četiri godine, nezamislivi su
zločini počinjeni u ime te „republike”.
Danas, 20 godina kasnije, slavi se,
dakle, smrt
Krvolok i masovni zločinac: Ratko
Mladić
„Plakao sam…, to je bio jedan od
posljednjih puta da sam plakao…”, priča
mi, prisjećajući se kroz dim i rakiju, moj
prijatelj. Sjeća se, kaže, plebiscita
„srpskog naroda” u Bosni i Hercegovini,

5. koji je organizovao Karadžićev SDS uz nesebičnu i ogromnu pomoć Srbije.
„Bio je novembar 1991, čini mi se. Jebote, već je 21 godina prošla, ne mogu da vjerujem!
Ušao sam u studentsku menzu u Novom Sadu, onu glavnu, gdje je stajao sto i glasačka kutija
za taj nekakav ’plebiscit’. Vukovar je do tada već bio izgorio do temelja, Dubrovnik je
gorio… Vojska se premještala u moju Bosnu, pripremajući nezamisliv pakao… Prišao sam
tom stolu u toj menzi. Tražili su mi ličnu kartu… Pružio sam je, a oni su mi uzvratili: ‘Ok, ti
si žuti’, i pružili mi glasački listić za ne-Srbe. Za Srbe je bio plavi. Osjećao sam se kao da su
mi okačili Davidovu žutu zvijezdu, osjećao sam se kao Jevrej u doba nacizma. Glasao sam,
prekrižio sam taj odvratni listić, vratio se u studentsku sobu i – jecao…”
Ispostavilo se: taj je jecaj bio rekvijem za život kojim smo do tada živjeli, za život kao takav,
za život uopšte. Po nas je došla smrt, vijala nas gore-dolje, mi smo joj bježali kako smo znali
i umjeli pa tako i moj prijatelj. Uspio je da joj umakne. Iako su ga stalno tražili, da ga povedu
u rat, pa makar bio i „žuti”, jer im je zafalilo topovskog mesa.
„Tako ‘žut’ sigurno bih završio kopajući rovove na prvim linijama fronta. Ili bi mi oni već
osmislili neku groznu i bolnu smrt. Zakleo sam se da me neće uhvatiti… Niko me u rat neće
odvesti. Preživjeću! I zakletvu sam održao”, priča on, prstiju žutih od duhana.
Danas se, eto, odvija groteskna proslava u Bosni i Hercegovini, u tom njenom entitetu
nastalom na genocidu. Slavi se 9. januar, dan kada je proglašena „Republika srpskog naroda
u Bosni i Hercegovini”. Od toga dana pa naredne četiri godine, nezamislivi su zločini
počinjeni u ime te „republike”. Danas, 20 godina kasnije, slavi se, dakle, smrt.
Konačno rešenje za Bošnjake: Srpski piromani u akciji
„Sjećam se, u februaru 1992. došao sam u Banjaluku, po posljednji put prije rata. Dok je
autobus vozio kroz Brčko, saginjali smo se u strahu od snajpera. Izašao sam kasnije sa bivšim
drugovima iz srednje škole. Jedan od njih, nekada glavna faca u razredu, sportista i bistar
mladić (tako mi se onomad činilo) za pojasom je nosio pištolj. Pitao sam ga šta će mu to, kog

6. vraga?! Pogledao me zakrvavljenih očiju i rekao: ‘Ne znaš ti šta se ovdje sprema’. Jebi ga,
zaista i nisam znao šta su spremali on i njemu slični. Jer, čak sam i pokojnom starom tada
donio Kuran na poklon. Onako, fore radi, iako nikakav vjernik on nije bio. Pogledao me
smušeno, prestrašeno i, kao, zahvalio mi. Kasnije mi je ispričao da mu je bilo žao da ga baci,
jer se knjige ne bacaju, pa ga je sakrio u podrum…”
Poslije toga oca i majku nije vidio četiri godine. Majka, „pravovjerna”, čuvala je oca cijeli
rat. I sačuvala. A on, moj prijatelj, je u međuvremenu plakao još jednom.
„Jula 1992, dok sam bježao okolo po Vojvodini od mobilizacija, javili su mi se ti neki bivši
drugovi iz srednje škole. Stigli su do Beograda, nakon što je ‘probijen koridor’, odnosno
nakon što je etnički očišćena Posavina. ‘Šta je, pičko, što te nema u Banjaluci? To što pričaju
tvoja mater i sestra, to ništa nije istina, sve te lažu’, rekao mi je jedan od njih preko telefona.
Opsovao sam ga, prekinuo vezu, zavukao se u ćošak i suze su mi lile niz obraze. Shvatio sam
da su se ljudi – ti isti ljudi s kojima sam toliko noći proveo, toliko piva popio i toliko pjesama
otpjevao – pretvorili u krvoločne životinje. Mogao sam preko telefona da osjetim kako bazde
na zločin… I od tada, od tog ljeta 1992, mislim da nisam više nikad ko čovjek zaplakao. Ni
kad su mi mama i tata umrli. Jednostavno, nešto je puklo u meni…”
Gledam mu te velike, iskrene oči, koje uzalud traže smisao u besmislu propasti, u ludosti, u
sveopštoj gluposti. Koje traže neko filozofsko objašnjenje za banalno zlo. Koje uzalud traže
da im neko nadoknadi sve te godine koje su uništili fašisti. Koje uzalud traže kaznu za
zločine, koja bi bila kakva-takva, a u stvari itekakva satisfakcija za uništene i umrle živote.
„Najviše od svega me boli to što, kad se rat završio i kad sam moje pitao ko im je najviše
pomogao tokom rata, oni su se zamislili… Što, eto, znači da im praktično niko nije pomogao.
A prva asocijacija koju u meni budi Republika Srpska je – smrt. Mislim da je to zapravo i
jedina asocijacija na to besmisleno ime. Pa se onda pitam: kakvi su to ljudi koji slave smrt? I
sve se nadam da nisu baš svi takvi, da se neki – ipak – i stide zbog ovog slavlja. Pred bogom
ili pred ljudima, nije ni važno, samo nek ima nekih koji se toga stide…”, priča dok prolazimo
pored Safikadinog groba i potom provirujemo kroz ogradu na radove na Ferhadiji, čiji se
minaret polako ali sigurno opet sprema da stremi visoko, visoko iznad naših glava. Poslije
gledamo sa Novog groblja na onu kotlinu nepojamnih zločinstava, koje ni sve banjalučke
rijeke, potoci i izvori ne mogu saprati, još dugo i predugo.

7. Banjaluka protiv dunjaluka: Glas Srpske laži
Patrljci života na ruševinama genocida
Piše: Dinko Gruhonjić
12.04.2012
PHOTO: Stock
Ophrvala me tuga zbog tih ljudi tamo, u toj mojoj rodnoj Banjaluci. Koji, jebi ga,
većina njih, vjeruju u to što piše „Glas srpske”. Koji su, jebi ga, većina njih, navikli da
žive u nečemu što se zove „Republika Srpska”. I koji su – što zato što su saučesnici, što
zato da bi nekako podnijeli patrljke života nastalog na ruševinama genocida – sebe
ubijedili da su u pravu: da su Sarajlije jurišale na okolna brda, kako bi etnički očistili
Karadžića, Mladića, njihove tenkove, topove, VBR-ove i ostalo „lako naoružanje”
Prošlo je, eto, obilježavanje dvadesete godišnjice početka opsade
Sarajeva. U Srbiji se o tome tu i tamo nešto šuškalo. Uglavnom iz
usta i pera onih koji su i sada, kao i prije dvadeset godina, “čuvari
vatre” i sjećanja na i danas nezamisliv zločin koji je odavde
projektovan. I neki njihovi mlađi sljedbenici. Sve u svemu, kao i
prije dvije decenije, i danas ne da su u manjini, nego su na
margini.
Iako traje predizborna kampanja, niko se od silnih kandidata nije udostojio riječ jednu reći o
Sarajevu. Što možda i nije najlošiji scenario. Gore od toga moglo je biti jedino da su nešto
rekli.

8. Zato se u „Pijemontu srpstva”, „zapadnoj prestonici” – Banjaluci – nije ćutalo. Dnevne
novine tragikomičnog naziva „Glas Srpske” posvetile su izvjesna pisanija toj godišnjici. Ali,
na sebi svojstven način. Naime, nazvali su to „godišnjicom početka etničkog čišćenja Srba iz
Sarajeva”…
U prvi mah sam pomislio da bi možda trebalo da se iznerviram zbog toga. A onda me
preplavila nekakva tuga. I inače sam tužan kad god se sjetim opsade Sarajeva. Osjećanje je
slično onom koje imaš o godišnjici smrti nekog veoma bliskog. Ali, sada me tuga ophrvala
zbog tih ljudi tamo, u toj mojoj rodnoj Banjaluci. Koji, jebi ga, većina njih, vjeruju u to što
piše „Glas srpske”. Koji su, jebi ga, većina njih, navikli da žive u nečemu što se zove
„Republika Srpska”. I koji su – što zato što su saučesnici, što zato da bi nekako podnijeli
patrljke života nastalog na ruševinama genocida – sebe ubijedili da su u pravu: da su Sarajlije
jurišale na okolna brda, kako bi etnički očistili Karadžića, Mladića, njihove tenkove, topove,
VBR-ove i ostalo „lako naoružanje”.
Uostalom, kako je moguće zbog toga se još uvijek nervirati? Nema se šta o tome raspravljati.
Jedini odgovor na takve “argumente” sastoji se u sočnoj psovci. I tu je svakoj „polemici”
kraj.
Ali, kako je to živjeti u jednom kutku svijeta, jednom baš malom i nebitnom djeliću planete i
vjerovati u ono u šta niko živ ne vjeruje. Jer svako živ, ko je htio da zna, mogao je znati šta se
u Sarajevu dešava još 6. aprila 1992. godine. A svako ko je živ danas, može da se načita i
nagleda tona i tona arhivskog materijala o smišljenom, zvjerskom ubijanju jednog grada. O
ubijanju Jugoslavije gađanjem direkt u njeno geografsko i simboličko srce – u Sarajevo. O
ubijanju pojma grada kao takvog. O urbicidu. I sada, svuda oko nas, Urbi et Orbi, odzvanja
opominjuća poruka: da se Sarajevo nikada i nikome ne ponovi, nikad više…
Sa tom „istinom”, međutim, koja je plasirana u „Glasu Srpske”, odgajaju se mlade generacije,
to im se isto plasira u školi. „Glas Srpske”, dakle, samo je „na liniji” zvanične politike, koja
će zarad opstanka na vlasti žrtvovati, eto, i čitav jedan narod – sopstveni. I tako još jednom

9. potvrditi da niko tako strasno, strašno i duboko ne mrzi sopstvenu naciju kao – nacionalisti. A
kako li je tek onim ljudima na obalama Vrbasa koji znaju da je sve to odvratna i otrovna laž?
Jer, šta može iznići na takvim „istinama”? Kakvo je to društvo koje se, nakon bestijalnih
zločina, još i „gradi” na bešćutnim lažima? Ima li takvo društvo budućnost? Valjalo bi
strahovati za budućnost takvog društva. Jer takvo društvo nije ostrvo u velikom okeanu, u
čijem susjedstvu nema nikog na hiljade milja unaokolo. Takvo društvo nije ostrvo, ma koliko
se upinjalo da to bude. Samim tim, valjalo bi strahovati za budućnost svih nas.
Taj mizanscen današnje „Republike Srpske” kao da se upinje da nam ponudi odgovor na
pitanje: šta bi se desilo da je zlo pobijedilo u Drugom svjetskom ratu? Na šta bi svijet ličio?
Odgovor potražite u „Glasu Srpske”…