Novac kao sredstvo razmene

UVOD Svakodnevno u životu susrećemo se sa pojmom ekonomija i ekonomskim kategorijamakao što su: tržište, cijene, novac, devizni kurs ,inflacija, bruto društveni proizvod,nacionalni dohodak, kamata i sl. Istorijski pregled pokazuje da je novac prešao nekolikofaza dok je dobio osobine i funkcije kakve ima u savremenoj ekonomiji. Javlja se naprelazu prvobitne zajednice u robovlasničko drustvo. Od tada do dana danas, novacje sastavni dio ljudskog života a njegovo izučavanje i spoznaja postaje neophodnost.Novac je jedno od najvećih ljudskih otkrića, olakšava i ubrzava razmjenu i doprinosidruštvenoj podjeli rada. Šta je to što jedan komad papira, sam po sebi bezvrijedan, činikorisnim i upotrebljivim sredstvom razmijene, a neki drugi komad papira iste veličinenema nikakvu vrijednost?Novac nije ni više ni manje nego upravo ono što jest- ono što se obično daje iliprima prilikom kupovanja ili prodaje roba i usluga.Međutim, nauka i naučna shvatanja novca, prativši ga kroz različite faze razvojadruštva i ljudskih aktivnosti, stvaraju pravu sliku važnosti novca njegovu funkciju iulogu u cjelokupnom društvenom sistemu. Sama riječ novac je simbol: društvenogpoložaja, dostignutog nivoa blagostanja, tržišne privrede, jezik sporazumijevanja međuljudima, karika koja povezuje robne proizvođače, ali i glavni razlog mnogih kriminalnihradnji. Jedna od definicija novca je da je novac roba koja ima svoju upotrebnu vrijednosti vrijednost kao svaka druga roba, ali za razliku od ostalih roba novac je opštepriznato iliopšteprihvatljivo sredstvo razmjene koje se koristi pri plaćanju roba i usluga.U svom razvoju kroz istoriju novac kao opšti ekvivalent razmjene pomoću koga seizražava vrijednost svih drugih roba, pojavljuje se u različitim oblicima i to; u oblikumetalnog i kovanog novca, papirnog novca i depozitnog novca. Država kao glavniregulator novca u zemlji, proglašava papirni novac zakonskim sredstvom plaćanja,propisujući mu oblik, veličinu, boju, apoene i sl, po osnovu čega se papirni novac jednezemlje razlikuje od papirnog novca druge zemlje.U uslovima liberalizacije tržišta, razvojmeđunarodne trgovine i uspostavljanja slobodnog tržišta novca je posebno značajnopitanje ápariteta novca i deviznog kursa. NASTANAK NOVCA Proces razvoja različitih oblika razmjene robe predstavlja proces nastanka novca,nastanak novca je bio objektivno uslovljen potrebama razmjene. Novčani oblik razmjenejavlja se u situaciji u kojoj je robna proizvodnja dovoljno razvijena, a društvena podjelarada raširena. Teškoće u razmjeni su dovele do otkrića novca, čijom pojavom se teteškoće uspjevaju prevazići. Pojavljuje se roba za koju su svi spremni da ustupe svojeproizvode jer znaju da će za nju uspjeti nabaviti ono što im je potrebno. Proces nastankanovca je bio veoma dug ekonomski proces. U početku se kao novac najčešće prihvatalastoka jer je bila lako pokretljiva i jer je za njom postojala velika potreba (hrana i upotrebau poljoprivredi), pa su je svi stanovnici rado prihvatali kao opšte sredstvo razmjene. Unekim društvima novac su bili predmeti od određenih vrsta metala, najčešće bakra, ali idruge vrste korisnih proizvoda. Vremenom se ova funkcija počela vezivati za robe kojesu po svojim prirodnim karakteristikama bile pogodne da služe kao opšte sredstvorazmjene. Te robe su bili plemeniti metali, ali se i unutar njih zlato izdvojilo kaonajpogodnije za obavljanje ove funkcije. Razlog zašto su ljudi u različitim društvimaprihvatali zlato kao svjetski univerzalno sredstvo razmjene treba tražiti u prirodnimosobinama koje ono ima.Prvo, i male količine zlata u prometu predstavljaju velikuvrijednost.Do zlata je veoma teško doći jer su njegove zalihe u poređenju sa drugimvrstama metala veoma male i teško se otkrivaju. Zbog toga su i minimalne količine ovogplemenitog metala veoma vrijedne. Na ovaj način se za male količine zlata mogu mjenjatii relativno značajne količine drugih roba.U 7. vijeku p.n.e. uveden je u grčkim gradovimakovani novac od plemenitih metala, tako da je dugi niz godina atenska srebrena drahmabila dominantan oblik novca u tom dijelu svijeta. U Rimu je postojao srebreni dinarius izlatni aureus. Tokom cijelog srednjeg vijeka novac se kovao od plemenitih ili drugihmetala. Međutim, nisu samo prirodna svojstva ućinila plemenite metale, u prvom reduzlato, novcem, vec činjenica da je novac roba kao i svaka druga roba, da ima vrijednostkoju dobija u razmjeni, kao i svoju ponudu i potražnju; takođe i svoju upotrebnuvrijednost ( izrada nakita, ukrasnih predmeta itd.), a potom upotrebnu vrijednostzbog svoje ekonomske funkcije koju vrši. Sa razvojem i širenjem robe,zlato je postepeno prestajalo da obavlja funkciju opšteg sredstva razmjene tokomXIX, a u toj funkciji potpuno isćezlo tokom XX stoljeca.1 1ht t p:/ / www .scri bd .com / doc/ 26635498/ Osnovi -Ekonom i kej OBLICI NOVCA U opticaju postoje različiti oblici novca, a osnovna podjela prema pojavnom obliku dijeli se na: kovani (metalni novac), papirni i depozitni novac. Kovani novac Najstariji oblik novca je kovani tj. metalni novac, pod kojim podrazumjevamo sav novacu obliku kovanica. Može biti od jedne, dvije ili više vrsta metala. Ako je u pitanju jednavrsta onda se takva vrsta novca naziva monometalizam, a kada su u pitanju dva ili višemetala onda se naziva bimetalizam, tj. multimetalistička vrsta kovanica. Veći stepenrazvijenosti robne proizvodnje, potreba za lakšim odvijanjem robnog predmeta u komezlato ima ulogu novca, teškoće u mjerenju i određivanju kvaliteta zlata koje se nalazi urazličitim oblicima i sl., uslov su za uvođenje metalnog oblika novca. Novac iskovan odplemenitih metala teško se može falsifikovati, jednostavno se raspoznaje po boji, težini,znaku itd., a država je ta koja utvrđuje njegov oblik, apoene u kojima će se kovati kao injegovu finoću. Kao što je već pomenuto kovani novac čiju masu, oblik, naziv ái kvalitetodređuje država nazivamo moneta. Papirni novac Vjekovna upotreba zlatnog i srebrnog novca u robnom prometu, koja je imala zaposljedicu da u opticaju funkcionišu monete koje su izlizane i znatno oštećene, koje su potežini manje od punovrijednih moneta, a imaju istu vrijednost, dovela je do pojavepapirnog novca, koji je u suštini znak- reprezent punovrijednog novca. Specifičnostpapirnog novca sastoji se u tome da on koji sam po sebi ima zanemarljivu vrijednost, oddržave dobija znatno veću reprezentativniju vrijednost sa kojom učestvuje u razmjeni.Kao i kovani novac i papirni novac država proglašava zakonskim sredstvom plaćanja,propisujući mu oblik, veličinu, boju, apoene i dr, na osnovu kojih se papirni novac jednezemlje znatno razlikuje od papirnog novca druge zemlje. Kovani i papirni novac zajednopredstavljaju gotov novac. Depozitni novac Treći oblik novca je depozitni odnosno bankarski, kreditni, i žiralni novac. Depozitninovac se definiše kao potraživanje od depozitne (poslovne) banke tj. novac koji se nalazina računima ili na čuvanju kod poslovnih banaka i koji se brzo može pretvoriti u gotovnovac odnosno kovanice ili papirni novac. Čuvanje novca u bankama sa jedne strane jetežnja za razmjenom proizvodnje i robnog prometa na drugoj strani, i oni su uslovili dabanke na osnovu depozita jednih odobravaju kredite drugih uz obavezu primaocimazajma da odobreni iznos kredite vrate u određenom vremenskom periodu i uz određenukamatu.Kod depozitnog novca razlikujemo više oblika kao što su: različiti oblici depozita ištednje , mjenice, čekovi, elektonske kartice, elektronski novac i dr. Mjenica predstavlja pismenu dužničku obavezu stroge, zakonski utvrđene forme kojanjenom vlasniku daje pravo da od dužnika traži isplatu određene sume novca.Pogodna je za korištenje ali je ograničena rokovima, iznosima, i krugom učesnika.Ček predstavlja novčani dokument, odnosno pismeni nalog vlasnika čekovne knjižicebanci ili sl. finansijskoj instituciji da sa njegovog računa isplati vlasniku čeka određenu,na čeku ispisanu sumu novca. Ček se koristi u domaćem i međunarodnom prometu.Kreditna kartica daje pravo vlasniku računa u banci da kupuje robe u trgovini bezupotrebe gotovine .Plastične kartice predstavljaju otvoren specijalni račun kod banke i uplaćen određeniiznos u granicama u kojima se mogu kretati bezgotovinska plaćanja vlasnika kartice.2 FUNKCIJE NOVCA 2o ne . e ko f . b g. a c. rs/ ~d jo rd je m /. . . /1 4 a%20 O S N%2 0 EK %20novac . p pt www.ekof.bg.ac.rs/nastava/osnovi_makro_ekonomije/.../m.../HIKS.PDF Novac zajedno sa robom čini centralnu kariku robne tj. tržišne privrede. Za njegamožemo reći da je to roba posebne vrste koja vrši funkciju opšteg ekvivalenta što značida ovladava sposobnošću da se razmjenjuje za bilo koju drugu robu. Dakle možemo rećida je novac – roba opšti ekvivalent koji izražava vrijednost drugih roba i posreduje unjihovoj razmjeni. Suština novca je u njegovim funkcijama a najvažnije su :a) novac kao sredstvo razmjene ili prometab) novac kao platežno sredstvoc) novac kao mjera vrijednosti; d) novac kao blago e) svjetski novac Novac kao sredstvo razmjene Funkcija novca kao sredstva razmjene roba i usluga jedna je od najstarijih i najvažnijihfunkcija na osnovu koje se i određuje definicija novca kao ošteprihvaćenog sredstvarazmjene ili sredstva plaćanja.Do nastanka novca razmejna roba se obavljala direktno, neposrednom razmjenom robe zarobu tj. trampom. Pojavom novca kao višeg stepena razvijenosti robne proizvodnje, robase razmjenjuje, prodaje, za novac, za koji se kupuje druga roba, a dati robni promet imaoblik roba-novac-roba R-N-R.Ovo je neposredna razmjena jedne vrste robe za drugu tj. nema posrednika u razmjeni. Toje prvobitni oblik koji je bio karakterističan u nerazvijenoj ekonomiji, neizgrađenomtržištu i u sitnoj robnoj prizvodnji. Uvođenjem novca kao sredstva razmjene u robnomprometu dolazi do razdvajanja prodaje od kupovine, tako da u robnom prometu imamodvije faze .- faza prodaje- roba za novac R-N; - faza kupovine – dobijeni novac druga roba N-R. Ovaj proces prelaska robe u novac, a novaca u robu nazivamo metamorfozom robe. Novac kao platežno sredstvo Funkcija novca kao sredstva plaćanja ili kao sredstva odloženog plaćanja, nastalaje na osnovu razvijenih novčanih sistema i utemeljenih funkcija novca.Prilikom razmjene može se destiti da se roba da kupcu a da on ne plati odmah, već poslijenekog vremena , kao i u slučaju da se primi novac a da se roba isporuči tek naknadnonakon određenog vremena. U prvom primjeru kupac je dužnik, a prodavac povjerilac.Dužnik se obavezuje da će u određenom roku (ili u više rata) platiti robu koju je dobio nakrediti uz određenu cijenu koju nazivamo kamata. Novac funkciju sredstva plaćanja,odnosno sredstva odloženog plaćanja, obavlja kada dospije rok za plaćanje robe. Novac kao mjera vrijednosti Funkcija novca u procesu razmjene je ta da novac mjeri vrijednost robe, tj. roba prekonovca postaje kvalitativno jednaka i kvalitativno uporediva. Količina novca koju jepotrebno dati kao protivrjednost da bi se kupila neka roba naziva se njenom cijenom.Dakle bez obavljene uloge mjere vrijednosti roba ne bi bila novac. Da bi se novčanomrobom izmjerila vrijednost druge robe mora se utvrditi određena mjera za količinu kojomse mogu količinski izražavati i međusobno upoređivati različite količine novčane robe, tj.mora se utvrditi mjerilo cijene.Svaka zemlja utvrđuje svoju sopstvenu novčanu jedinicu u kojoj se izražavaju cijene svihdrugih roba ili usluga na domaćem tržištu.Pošto zlato ili neka druga roba više ne funkcionišu kao grumen već kao novac koji imatežinu, sastavne dijelove i ime, taj novac nazivamo moneta.Takođe treba pomenuti da se cijena neke robe mijenja (povećava ili smjanjuje ) zavisnood faktora kao što su vrijednost robe, vrijednost novčane robe (zlata), promjena mjerilacijene , a i drugih faktora kao što su: ponuda, tražnja, vremenski, politički i drugi faktori.Smanjenje mjerila cijene, tj. smanjenje vrijednosti domaće valute u odnosu na zlatonaziva se devalvacija. Novac kao blago Funkcija novca kao blaga tj. bogatstva naziva se još i funkcija novca kao zaliha ivrijednosti, a koja potiče iz svojstva novca da se za njega može kupiti bilo koja roba, kaoi iz nastojanja pojedinaca da svoje zalihe vrijednosti čuvaju u novcu. Kroz funkciju novcakao prometnog sredstva može se uočiti da novac stalno prelazi iz ruke u ruku kada seprodaja normalno odvija . Novac dobiven od prodaje roba tj. vršenja usluga može seiskoristiti za nabaku druge robe ili čuvati kao zaliha za kasniju nabavku ili izmirenjeobaveza, odnosno plaćanje dugova itd. Kada se novac na neko određeno vrijeme drži vanopticaja i robnog prometa da bi se skupio i sačuvao to se u ekonomiji naziva zgrtanjeblaga. Pojam slobodnih novčanih sredstava kao rezultat prodaje roba ili usluga, njihovodržanja u obliku zaliha , na računima kod banaka , omogućili su da se na osnovu njih dajukrediti i drugim licima . NOVAC KAO SVJETSKI NOVAC Nema te društvene zajednice ili države koja je u stanju sama da proizvede sveproizvode koji su nephodni za zadovoljenje potreba njenih stanovnika.Sve one sunužno upućene na svjetsko tržište i na razmjenu sa drugim zemljama. U takvimuslovima javlja se problem svjetskog novca ili robe koja će biti opšteprihvaćenosredstvo razmjene u različitim zemljama. Nacionalne valute funkcionišu samo natržištu nekoliko zemalja.Uz to formalna vrijednost jedne valute, koju je utvrdila država svojom odlukom injena stvarna vrijednost na tržištu(crni kurs), mogu se značajno razlikovati.Isto tako,može se desiti da papirni novac neke države brzo gubi na vrijednosti zbog visokestope inflacije. Nema privrednog subjekta ili države koji bi prihvatio da se plaćanjeobavi u toj valuti. Zbog toga se i pojavljuje potreba da postoji jedno jedinstvenosredstvo razmjene koje bi bilo prihvatljivo za većinu zemalja.Ulogu svjetskog novca preuzele su valute ekonomski najjačih zemalja, kao što sudolar, marka, jen, franak i slično. Nužno je dati odgovor na pitanje kako su toone mogle kad su u pitanje nacionalne valute.Jednostavno zbog toga što to više nisu samo nacionalne valute, već je riječ o novcučija količina i vrijednost ne zavise samo od prilika na domaćem tržištu ili samo ododluka vlade neka zemlje. Vrijednost tih valuta zavisi od opšteg stanja svjetskeekonomije i odnosa između različitih valuta.U funkciji svjetskog novca, novac obavlja iste funkcije koje obavlja i unutar zemlje-služi kao mjera vrijednosti, sredstvo prometa i blago, samo što to sada obavlja nasvijetskom nivou, tj. u međunarodnim ekonomskim odnosima.Svjetski novac u funkcijimjere vrijednosti, čini robe proizvedene u različitim zemljama svijetakvalitativno jednakim i međusobno uporedivim.U funkciji sredstava prometa u međunarodnoj trgovina dugo vremena služilo je zlato.Međutim, međunarodna trgovina se širila , obim razmjene povećavao, a zlata nijebilo dovoljno za sve te činove razmjene.Najrašireniji oblik razmjene između privrednih subjekata iz različitih zemalja jekorištenje jedne od valuta koje imaju karakteristiku svjetskog novca čija jevrijednost duže vrijeme nepromijenjena i čije vlade nastoje da ih održe stabilnim.Dabi neka zemlja došla u posjed odgovarajuće količine svjetskog novca, ona moraizvoziti, pa je izvoz domaćih roba dugoročno jedina osnova na kojoj nastajemogućnost uvoza nedostajućih proizvoda iz drugih zemalja.Postoji potreba da se novac pojavi i u funkciji blaga na međunarodnom nivou. U tojfunkciji može se pojaviti zlato jer ga mnoge zemlje i danas koriste u razmijeni sadrogim zemljama, ali i valute najrazvijenijih zemalja svijeta. Sve zemlje moraju imati jednu sumu stranih novčanih sredstava u rezervi(devizne rezerve zemlje) da bi mogle učestvovati u međunarodnoj razmjeni. To jednostavno znači da one izvlače iz međunarodnog prometa jednu količinu stranihsredstava plaćanja i čuvaju ih kao blago.Da bi papirni novac neke zemlje mogao funkcionisati kao blago na međunarodnomplanu, privreda te zemlje mora biti stabilna i bez visokih stopa inflacije. Samo u tomslučaju postojaće povjerenje privrednih subjekata i stanovništva u različitim zemljama upomenutu valutu.3 NOVAC KAO MEĐUNARODNO SREDSTVO PLAĆANJA 3 Barać, S. sa saradnicima., quot;
Praktikum za bankarstvoquot;
, Fakultet za menadžmet i bankarstvo, Beograd, 2008. ( poglavlje I i II ).Ekonomski institut, Beograd, 1995 Međunarodna plaćanja su ona koja se vrše između pojedinih zemalja, bilo da ih vršidržava, stanovništvo ili privreda.To su finansijske transakcije između zemalja po bilo kom osnovu, između deviznihrezidenata i nerezidenata. U okvirima nacionalne ekonomije – domaćim rezidentima seputem državne prinude nalaže obaveza korištenja nacionalne valute kao zakonskogsredstva plaćanja, dok van granica nacionalne ekonomije – ne postoje uslovi zarealizovanje državne prinude za obavezno korištenje nacionalne valute kao zakonskogsredstva plaćanja. U međunarodnim ekonomskim transakcijama (prodaji i kupovini roba, usluga, itd.) uvijek su u pitanju odnosi između ekonomskih subjekata dviju zemalja. Njihova pripadnost različitim monetarnim sistemima nameće pitanje oblika plaćanja. S jedne strane, sasvim je normalno što izvršilac plaćanja (kupac ili dužnik) treba da obavi određeno plaćanje u svojoj nacionalnoj valuti. S druge strane, takođe je normalno što primalac plaćanja (prodavac ili poverilac) treba da primi to plaćanje u svojoj nacionalnoj valuti. To znači da novac izvršioca plaćanja ne samo što mora da skine svoje nacionalno ruho, već mora i da obuče nacionalno ruho novca primaoca plaćanja. Jednostavno, novac jedne zemlje treba da se konvertuje ili pretvori u novac druge zemlje. Međunarodna likvidnost (engl. international liquidity, njem. internationale Liquidität), sposobnost izvršavanja obveza plaćanja inozemstvu. Sastoji se od svih sredstava kojimaraspolažu službeni monetarni organi jedne zemlje koja se upotrebljavaju u međunarodnimplaćanjima pa su ta sredstva ujedno njezine međunarodne monetarne rezerve. Poredfunkcije međunarodnog platežnog sredstva, te rezerve služe za intervencije centralnebanke na deviznom tržištu kako bi se devizni tečaj održavao na određenim (prijepropisanim) granicama te za otklanjanje prolaznih deficita u platnoj bilanci. U zlatnomstandardu kao osnovno sredstvo međunarodne likvidnosti služilo je zlato, a pored njega idevize koje su glasile na zlatne valute (tzv. zlatne devize) među kojima se isticalaengleska funta. U suvremenom međunarodnom monetarnom sustavu međunarodnulikvidnost čine razne komponente kao što su devize, valute, rezervna pozicija u MMF iplemeniti metali, na prvom mjestu zlato, bez obzira na to što je ono u sustavu MMFdemonetizirano. Valuta koja preuzima na sebe ulogu međunarodnog (svjetskog) sredstvaplaćanja predstavlja sredstvo rezervi međunarodne likvidnosti, isto kao što je to nekadbilo zlato, i time figurira kao rezervna valuta. Da bi se količina svjetskih rezervilikvidnosti povećala, MMF kreira koncem 60-ih godina specijalna prava vučenja kojadanas u međunarodnim plaćanjima znače isto što i zlato (popularno se zovu quot;
papirnavalutaquot;
). Valutni (monetarni, novčani) sistem zakonski određuje novčanu jedinicu, novčanu masu,valutni paritet ... To je od države uređen novčani sistem jedne nacionalne privrede.Oznaka valuteRSD, USD, EUR, CHF, GBP ... Valuta označava: monetarni sistem jedne zemlje, kojim se određuje osnovna novčana jedinica, kao zakonsko sredstvo plaćanja, –efektivan novac i novčanice, –zakonsko sredstvo plaćanja u zemlji i strani novac (domaća i ino valuta). Valuta podrazumeva samo efektivan novac – efektivu. Pored funkcije kao zakonskog sredstva plaćanja u zemlji, valuta može da se nađe u funkciji međunarodnog sredstvaplaćanja – svetski novac. Sa aspekta sposobnosti može da služi kao međunarodno mjerilovrijednosti, valute možemo podeliti na: –Konvertibilne – slobodna razmena, u neograničenim količinama.–Nekonvertibilne – za plaćanja u unutrašnjem platnom prometu.–Transferabilne – valute povezane u valutni blok, za međunarodna plaćanja (Euro). –Obračunske ili klirinške – za obračun međunarodnih plaćanja na bazi međunarodnog dogovora. Novac jedne ekonomije u inostranstvu se javlja u dva oblika i to: - valuta (efektivan strani novac) - devize (kratkoročna potraživanja u ino novcu). Devize su kratkoročna potraživanja koja jedna nacionalna ekonomija poseduje u valutama drugih ekonomija i to u obliku potraživanja banaka na računima kod inobanaka, HOV koje glase na ino valutu, čekovi i menice koje glase na ino valutu. Inovalute u rukama domaćih rezidenata nisu devize, već strana valuta. Valutni kurs govori koliko novčanih jedinica domaće valute razmenjujemo za određenibroj jedinica valute druge zemlje – cijena novčane jedinice izražena u novčanimjedinicama druge zemlje. Devizni kurs je vrijednost ino valute, na koju glasi deviza,izražena u domaćoj valuti. Domaća valuta svoj devizni kurs ima samo u inostranstvu.Devizni kurs je važan jer uspostavlja vezu nivoa cijena u zemlji i inostranstvu, tj.konvertuje ino cene u domaću valutu i obrnuto.Devizne kurseve, prema načinu formiranja, najgrublje je moguće klasifikovati na: –Fiksne kurseve – instrument za realizaciju ciljeva nacionalne monetarne politike. Promene ovog tipa kursa sudevalvacija (pad vrednosti domaćeg kusa, 1:100) ir evalvacija (rast vrednosti kursa, 1:80). –Fluktuirajući kursevi (plivajući) – formiraju se slobodno, pod uticajem ponude i tražnje za devizama na deviznom tržištu. Promene kursa se vrše depresijacijom (pad vrednosti domaćeg kusa, 1:100) i apresijacijom(ras t vrednosti kursa, 1:80). Bilans plaćanja (platni bilans) oslikava ukupnost ekonomskih transakcija zemlje sa inostranstvom. Čine ga: * bilans tekućih transakcija * bilans kapitalnih transakcija. Stanje platnog bilansa određuje visinu deviznog kursa, na deviznom tržištu promjenamaponude i tražnje za devizama, a s druge strane devizni kurs utiče na platni bilans (pitanjerealnosti deviznog kursa). Precjenjen devizni kurs smanjuje konkurentnost izvoza ipovećava sklonost ka uvozu, a što vodi deficitu platnog bilansa. Saznanje o tzv. intervalutarnom kursu može da se temelji na upoređivanju kupovnihsnaga jedinice nacionalne valute na domaćem tržištu svakog učesnika posmatranetransakcije. Pri tom, pod kupovnom snagom novca podrazumeva se količina roba(određenih, reprezentativnih roba) koja se može kupiti na domaćem tržištu za jedinicudomaće valute. U zavisnosti od kretanja cijena na unutrašnjem tržištu (što za izvijesnerobe može biti i stvar politike cijena) stalno će se mijenjati kupovna snaga novca, pasamim tim i intervalutarni kurs. U savremenim uslovima funkcionisanje deviznih kurseva nije samo rezultatneusklađenosti ponude i tražnje valuta, već i intervencije monetarnih vlasti (najčešćecentralnih banaka), i drugih mjera ekonomske politike (restrikcija uvoza roba i usluga, naprimer). Zbog toga ostvarenje ravnotežnog deviznog kursa, koji izravnava ponudu itražnju određene valute, najčešće je rezultat konkretnih mjera, a manje posljedicaspontanih tržišnih snaga na tržištu novca. Zbog toga se takav devizni kurs nazivamanipulisanim deviznim kursom. Inače status konvertibilnosti ima samo ograničen broj valuta. To su po pravilu valute onihzemalja koje imaju zdravu i snažnu privredu i koje imaju najznačajniji udio u svjetskojtrgovini. Naime, da bi jedna valuta bila konvertibilna, moraju da budu zadovoljene nekeosnovne pretpostavke. Prije svega, uprošćeno govoreći, izvoz proizvoda i usluga treba dabude jednak ili veći od uvoza (ravnoteža, ili tzv. suficit u platnom bilansu), a da to nebude posljedica značajnijih uvoznih restrikcija, odnosno ograničenja (visokih carina islično). Takva kretanja u platnom bilansu jedne zemlje moraju da budu prisutna višegodina, i moraju biti ozbiljno testirana, prije nego što se nacionalna valuta „proglasikonvertibilnom. Ravnoteža u ekonomskim odnosima sa inostranstvom ili, što je još povoljnije, određenivišak izvoza nad uvozom omogućuje zemlji da iz tako ostvarenog prihoda odnosnodeviza, udovolji zahtevima stranih subjekata u pogledu konverzije domaće u stranuvalutu.Drugačije rečeno, kroz takve višegodišnje odnose s inostranstvom zemlja o kojoj je riječpribaviće značajnije monetame rezerve (tj. masu stranih sredstava plaćanja, odnosnovaluta) koje će garantovati da se mogu zadovoljiti zahtjevi za konverzijom domaće zastranu valutu. To je naročito značajno u početnom periodu konvertibilnosti, kada je velikipritisak imaoca domaće valute u pravcu njene konverzije u neku drugu snažniju valutu. Taj pritisak jenjava onako kako se povećava poverenje u privredu te zemlje, odnosno njenu valutu. Nasuprot konvertibilnim, stoje druge valute koje nemaju taj status. One ne mogufunkcionisati kao svjetski novac, naravno isključujući valutni bilateralizam ili pakregionalni multilateralizam. U odsustvu konvertibilnosti domaće valute, a zbog mogućihproblema koji iz toga mogu proizići na planu ekonomskih odnosa sa drugim zemljama,bilateralnim sporazumima mogu se ugovoriti plaćanja u trećoj valuti, itd. Za jedan brojsrednje razvijenih zemalja i većinu zemalja u razvoju, veoma je teško postići stabilan,uravnotežen razvoj nacionalne ekonomije, što je za uvođenje konvertibilnosti valute odprvorazrednog značaja.4 PARITET NOVCA I DEVIZNI KURS 4 Barać, S. sa saradnicima., quot;
, Fakultet za menadžmet i bankarstvo, Beograd, 2008. ( poglavlje I i II ).Ekonomski institut, Beograd, 1995 Liberalizacija spoljnotrgovinske rezmjene, jačanje međunarodne razmjene i prodaja svevećeg broja roba izvan zemlje proizvodnje, uslovili su potrebu da se na svjetskom tržištuutvrdi paritet različitih valuta. Koliko će se jedinica valute jedne zemlje dobiti za jedinicuvalute druge zemlje, određuje se putem pariteta novca.Utvrđivanje pariteta valutarazličitih zemalja može se vršiti na nekoliko načina i to:- na bazi cijene zlata u pojedinim zemljama; - putem takozvane korpe dobara - putem svjetske berze novca.Najrašireniji metod utvrđivanja periteta valuta je putem svjetske berze novca, gdjese na osnovu ponude i potražnje , odnosno na osnovu količine novca u opticaju (ponuda)i povjerenja kupaca u pojedinu valutu (tražnja) utvrđuje paritet različitih valuta.Mogućnost da se jedna valuta zamjeni za drugu valutu naziva se konvertibilnost valute, acijena strane valute izražena u domaćem novcu, naziva se devizni kurs. U praksi postojedva načina utvrđivanja deviznog kursa: fiksni kurs i fluktuirajući kurs.Fiksni kurs se utvrđuje uglavnom u zemljama u kojima ne postoji slobodno djelovanjetržišta i u kojim država propisuje kurseve stranih valuta.Nasuprot fiksnom kursu, flukturirajući ili plivajući kurs se javlja u zemljama sarazvijenim finansijskim institucijama i razvijenim slobodnim tržištem novca, na komeslobodno djeluju zakoni tražišta.Zavisno od promjene odnosa domaće valute u odnosu na stranu valutu,govorimo- devalvaciji – samanjenje vrijednosti domaće valute u odnosu na stranu valutu i - revalvacija – povećanje vrijednosti domaće valute u odnosu na stranu valutu (suprotan proces od devalvacije).5 ZAKLJUČAK U zaključku ćemo se osvrnuti na neke negativne pojave do kojih možedovesti nekontrolisana ili bolje rečeno neodgovorna državna kontrola količine novcau opticaju. 5ht t p:/ / sh.wi ki pedi a .org/ wi ki / Novac #Novac _kao _konzervat or _vri j ednost i Naime, svaka država treba da uskladi i vodi računa o količini novca u opticaju.Tako, količina novca teoretski treba da bude usaglašena sa robnom proizvodnjomdotične države.Svaka država treba da uskladi i vodi računa o količini novca u opticaju.Tako, količina novca teoretski treba da bude usaglašena sa robnom proizvodnjomdotične države. Intervencije i zahvati države u nekom momentu, prije svega kada je upitanju recesija ( smanjenje obima proizvodnje, otpuštanje radnika, usporavanje stopeprivrednog razvoja) ne moraju nužno voditi ka doštampavanju novca. Doštampavanjenovca uvodi privredu u inflaciju( pad vrijednosti novca ) a dalja misija novca i njegovopuštanje u opticaj dovodi do veoma opasne pojave u ekonomiji, poznate pod imenom“inflatorna spirala”. Na ovaj način dolazi do ekonomskog sloma države, a tridesetihgodina prošlog vijeka kompletna svijetska privreda doživjela je iz tih razloga slom. Tihgodina cijene su za novine, mlijeko, hljeb i slično u Njemačkoj, dostizale vrijednost odnekoliko desetina milijardi maraka. Inače, jedna minimalna inflacija (2-3% na godišnjemnivou) je čak i poželjna.Suprotan proces od inflacije je deflacija koja podrazumijeva pad cijena proizvoda, ašto često može biti razultat povećane proizvodnje, koju ne prati dovoljna količinanovca u opticaju.I ova pojava može imati negativne efekte, jer proizvođači padom cijena određenihroba gube interes za njegovu proizvodnju. Manje fleksibilni proizvođači, koji nisu usituaciji da izvrše brze promjene u procesu proizvodnje, propadaju a to opetneminovno vodi u socijalne krize, povećanje nezaposlenosti i sl.Treći problem, s kojim se može sresti država je revalvacija tj. povećanje vrijednostidomaće valute u odnosu na svjetske valute. Ovo naročito pogađa izvoznoorijentisane privrede, u privredi npr. Japana čija se konkurentnost smanjuje, jerrevalvacija poskupljuje vrijednost njenje robe u inostranstvu, a samim tim pada i interes za kupovinu tih roba. Probleme inflacije tridesetih godina proteklog vijeka, države su riješile otvaranjemjavnih radova (radove koje finansira država), povlačenje do tada štampanog novca ioštrom kontrolom bankarskog sistema posebno onog na koji je država imala posebanuticaj.Sve ovo ukazuje na najbitniju i najznačajniju ulogu države u njenom monetarnomsistemu. Svaka neodgovornost u ovom pogledu, državu i njen ekonomski sistemmože gurnuti u propast.Kontrola novca i novčane mase, je uvođenjem eura, u zemljama Zapadne Evropevrlo bitna i na globalnom nivou. Da je to tačno, vidi se iz formiranja brojnih institucijakoje su zadužene za praćenje eura, da se nebi desile neke od naprijedpobrojanih negativnih situacija jer bi obzirom na teritoriju koju euro pokriva cijelasvijetska privreda došla u krizu LITERATURA 1.http://sh.wikipedia.org/wiki/Novac#2.http://www.scribd.com/doc/26635498/Osnovi-Ekonomije3.www.cet.rs/cetcitaliste/CitalisteTekstovi/810.pdf4.Barać, S. sa saradnicima., quot;
, Fakultet za menadžmet i bankarstvo, Beograd, 2008. ( poglavlje I i II ).Ekonomski institut, Beograd, 1995 5.http://www.scribd.com/doc/26635498/Osnovi-EkonomijeNovac-Sredstvo- Placanja 6.http://sh.wikipedia.org/wiki/Novac#Novac_kao_konzervator_vrijednosti 7.www.hnb.hr/novca n/povijest/h-nastavak-5.htm

Novac kao sredstvo razmene

Recommended

Recommended

More Related Content

What's hot

What's hot (20)

Viewers also liked

Viewers also liked (6)

Novac kao sredstvo razmene