Uvod u Tehnologiju održavanja alatnih mašina

1. 1. Uvod
Alatne mašine (alatni strojevi) ili mašine alatke, su mašine čijim posredstvom čovjek
upravlja alatom u procesu proizvodnje. Njihov zadatak je da ostvare relativno kretanje alata
prema obratku i da razviju snagu potrebnu za njegovo djelovanje. Preciznošću svojih pokreta i
snagom daleko su nadmašili čovjeka i omogućili savremeni industrijski način proizvodnje.
Osnovni zadatak alatnih mašina je zamjena ljudskog rada, uz povećanje tačnosti,
produktivnosti, ekonomičnosti, rentabilnosti itd. Alatnim mašinama, u užem smislu, smatraju
se mašine koji nose alat za obradu skidanjem strugotine.
Alatne mašine, kako konvencionalne, tako i CNC mašine, predstavljaju značajnu
kapitalnu investiciju. Da bismo maksimalno povećali povrat ulaganja, potrebno je držati
opremu u vrhunskom radnom stanju. Održavanje alatnih mašina je prepoznatljiv način
maksimiziranja povrata investicija u kapitalnu opremu.
U mnogim oblastima poslovanja troškovi održavanja su jedini troškovi na čijem
snižavanju se može raditi, a svakodnevni rad na poboljšanju funkcije održavanja je danas
preduslov za opstanak mnogih organizacija, jer u tržišnoj utakmici pobjeđuju oni koji uspiju
realizovati više poboljšanja u odnosu na druge.
U Njemačkoj se godišnje nepovratno gubi oko 14 milijardi eura zbog neadekvatnih
mjera održavanja mašina i opreme. Međutim, konzistentno i redovno održavanje može
uštedjeti oko 23% troškova i na taj način smanjiti nepotrebne troškove i poboljšati sigurnost
zaposlenih.
Postoji nekoliko aktivnosti koje treba obavezno sprovoditi kako bismo alatne mašine i
opremu držali u što boljem stanju, te kako bismo na taj način povećali njihov vijek trajanja,
ali i održali kvalitet gotovih proizvoda na zadovoljavajućem i određenim standardom
predviđenom nivou.
Održavanje uključuje sve mjere za očuvanje, otkrivanje, restauraciju i poboljšanje
tehničkih sistema. Sve ove aktivnosti se sprovode s ciljem obezbjeđivanja funkcionalnog
stanje mašine garantovanog u maksimalnom vremenskom periodu ili s ciljem obnavljanja u
slučaju kvara.
Glavni cilj održavanja je povećanje profitabilnosti pri obavljanju određenih
projektovanih operacija, iako se ne smiju zanemariti ni neki drugi važni aspekti. Dakle,
optimalno održavanje može zaštititi od neuspjeha funkcionisanja sistema, produžiti vijek
trajanja uređaja i opreme, ali i usmjeriti operacije i bolje planiranje troškova u procesu
proizvodnje.
Da bi se garantovala maksimalna dostupnost postrojenja, što dovodi do smanjenja
visokih troškova, neophodno je da zaposleni imaju iskustvo i svakodnevnu upotrebu mašina.
S druge strane, Evropska organizacija za upravljanje kvalitetom (European
Organization for Quality Control - EOQC) održavanje definiše kao kombinaciju svih
tehničkih i odgovarajućih administrativnih aktivnosti predviđenih za očuvanje nekog sredstva

2. rada, radnog sistema ili dovođenje istog u stanje u kojem može obavljati predviđenu funkciju.
[2]
Slavko Sebastijanović održavanje definiše kao „sprovođenje svih mjera nužnih da bi
jedna mašina, postrojenje ili cijela fabrika funkcionisali na propisan način, razvijajući
performanse u propisanim granicama, tj. sa traženim učincima i kvalitetom, bez otkaza i uz
propisano obezbjeđenje životne okoline, a pod pretpostavkom dobre obezbjeđenosti svih
uslova, odnosno uz potrebnu logističku podršku.“ [1]
Ivo Čala, sa Fakulteta strojarstva i brodogradnje u Zagrebu, održavanje definiše na
sljedeći način: „Održavanje je skup aktivnosti koje se poduzimaju kako bi se određeni objekt
održavanja doveo u ispravno stanje ili održao što duže u ispravnom stanju, a sve zbog toga da
može kvalitetno obavljati svoju funkciju.“ [9]
Standard DIN 31051, odnosno EN 13306, generalno navodi šta se podrazumijeva pod
održavanjem, odnosno to je "kombinacija svih tehničkih i administrativnih mjera, kao i mjera
koje je preduzelo rukovodstvo tokom životnog ciklusa određene jedinice, radi održavanja
funkcionalnog stanja, odnosno uspostavljanje početnog stanja", a sve s ciljem da ta jedinica
može ispuniti potrebnu funkciju.
Slika 1: Elementi i podjela održavanja prema standardu DIN 31051
Jedno od preventivnih mjera ispravnog funkcionisanja nekog sistema je kvalitetno
održavanje. Sve mjere se uzimaju u obzir kako bi se odložilo habanje mašine ili sistema. Ovo
garantuje kontinuiranu proizvodnju tokom dužeg vremenskog perioda, sve s ciljem kako bi se
održalo pravilno stanje mašine ili sistema.
Održavanje: Mjere za održavanje ciljanog stanja sredstava za rad i uređaja, kako bi se
izbjegli prekidi u proizvodnom procesu. Kao primjer možemo navesti: podmazivanje, čišćenje
i podešavanje. Osnova za održavanje su određene smjernice, norme i zakoni.
Pregled ili inspekcija podrazumijeva mjere za utvrđivanje i procjenu trenutnog stanja
jedinice, uključujući i određivanje uzroka trošenja i izvođenje potrebnih radnji za njegovo
sprječavanje.

3. Popravka podrazumijeva izvršenje određenih radnji, kako bi se spriječilo
nekontrolisano zatajenje određenih elemenata proizvodnog procesa, odnosno otklanjanje
poteškoća u slučaju oštećenja. Popravke imaju za cilj vraćanje tehničkog sistema iz stanja
otkaza u stanje u radu.
Poboljšanje podrazumijeva određenu zamjenu ili dodavanje komponenata, kako bi
postojeći sistem bio nadograđen, čime bi se sigurnost njegovog rada podigla na viši nivo.
Veoma često se, prema DIN 31051, uvodi i peta mjera održavanja alatnih mašina, a to
je analiza slabih tačaka u procesu proizvodnje.
Dakle, cilj funkcije održavanja jeste da osigura optimalnu raspoloživost nabavljene i
instalirane opreme u proizvodnim preduzećima i to uz što manje troškove.
Održavanje, po procesnom modelu organizovanja i upravljanja poslovnim modelom,
spada u najvažnije procese podrške glavnim procesima i, kao takav proces, ima veoma
intenzivnu interakciju sa svim glavnim procesima proizvodnog sistema.
Disciplina koja se bavi organizacijom održavanja radnih sredstava i to od
projektovanja i izrade radnih sredstava, preko njihove upotrebe do izdvajanja sredstava iz
procesa proizvodnje naziva se terotehnologija.
Terotehnologija je „kombinacija menadžmenta, finansijske ekpertize, inženjeringa,
izgradnje i drugih disciplina primjenjenih na stalna sredstva sa aspekta ekonomičnosti tokom
njihovog vijeka trajanja“.
Terotehnologija je naučna disciplina koja istražuje metode i zakonitosti menadžmenta
trajnih materijalnih sredstava ili tehničkih poslovnih sredstava tokom njihovog životnog
vijeka trajanja.
Sam pojam terotehnologija ima korjen u tri starogrčke riječi: terein (τηρέω) – staranje,
tehne (τέχνη) – vještina i logos (λόγος) – nauka. Dakle prema korjenskom značenju,
terotehnologija je nauka o vještini staranja, pri čemu se misli na staranje nad sredstvima
(mašine, alati, uređaji, građevine itd.).
Terotehnološki pristup je razvijen 70-tih godina 20. vijeka u Velikoj Britaniji, s ciljem
postizanja maksimalne ekonomske dobiti od stalnih sredstava. Ovaj pristup podrazumijeva
primjenu inžinjeringa, menadžmenta i finansijske ekspertize u cilju postizanja zadanog cilja.
Naime, krajem šezdesetih godina prošlog vijeka troškovi održavanja u tvornicama su
značajno premašivali budžet za zdravstvo u Velikoj Britaniji, te je zaključeno da je potrebno
raditi na edukaciji, istraživanjima i poduzeti druge mjere kako bi se unaprijedilo održavanje.
Prema Odboru za Terotehnologiju britanskog Ministarstva Industrije iz 1979. godine:
terotehnologija predstavlja "multidisciplinarni pristup kojim se osiguravaju optimalni troškovi
životnog ciklusa razvoja i upotrebe opreme i poslovnih sistema i obuhvata upravljanje
sistemom od njegovog stvaranja do odlaganja ili preraspoređivanja“.
Terotehnologija predviđa i sva buduća poboljšanja projektovanog objekta (tehničkog
dijela), koja će unaprijediti objekat i smanjiti eksploatacione troškove i troškove održavanja.

4. Slika 2: Shematski prikaz procesa održavanja u ukupnom proizvodnom procesu
Troškovi održavanja alatnih mašina su samo dio ukupnih troškova procesa
proizvodnje i, kao i mnogi drugi troškovi, na prvi pogled nisu dovoljno niti vidljivi, niti
istaknuti. Ove troškove, kao i mnoštvo drugih troškova, najslikovitije je prikazati poredeći ih
sa santom leda, gdje je samo mali dio te sante iznad vode i vidljiv je, dok je najveći preostali
dio ispod vode i na prvi pogled je nevidljiv posmatraču sa strane.
Na slici 3. upravo su prilazani ti, na prvi pogled, nevidljivi troškovi, koji umnogome
utiču na ukupne troškove organizacije, a samim tim i na ukupan i konačan poslovni uspjeh.
Slika 3: Prikaz problema vidljivosti troškova – model ledenog brijega [3]