Downloaded 54 times
Uploaded byEmil Čić
Crkva bosanska - prilog
Ovaj dokument raspravlja o bosanskoj crkvi, njenim povijesnim kontekstima i kontroverzama vezanim uz njeno dualističko naslijeđe tijekom srednjeg vijeka. Autori, povjesničari Srećko M. Džaja i Dubravko Lovrenović, naglašavaju da se kroz različite političke i ideološke okvire formira slika o bosanskim krstjanima koji su često pogrešno etiketirani kao heretici. Kroz analizu izvorne historije i političkih narativa, dokument ima za cilj bolje razumijevanje te složene povijesti kako bi se doprinosilo budućem suživotu in različitim kulturama unutar Bosne i Hercegovine.
More Related Content
Crkva bosanska - prilog
- 1. Srećko M. DŽAJA– Dubravko LOVRENOVIĆ Srednjovjekovna Crkva bosanska POSEBNI PRILOG SVJETLA RIJEČI: Bosanski krstjani ni dualisti ni bogumili siječanj 2007.
- 3. Bosanski krstjani nidualisti ni bogumili P otaknuti aktualnošću teme koja, posebno od izbijanja rata 1992. godine izaziva rasprave i suprotstavljena tumačenja, te na taj način izravno utječe na izgradnju naše ukupne političke kulture, urednici Svjetla riječi u posebnom prilogu čitateljima nude tekst o Crkvi bosanskoj. Tekst su napisali povjesničari: akademik Srećko M. Džaja i prof. dr. Dubravko Lovrenović. Osvjedočeni u znanstvene reference spomenutih povjesničara, u nastojanju da problem približi što je moguće širem krugu čitatelja, Svjetlo riječi ovim ne želi promovirati konačne istine niti zatvoriti rasprave, nego pridoni- jeti boljem razumijevanju bosanskohercegovačke povijesti s ciljem izgradnje budućnosti dostojne čovjeka. Zahvaljujemo Hrvatskom leksikografskom institutu BiH iz Mostara za čiji je projekt Hrvatske enciklopedije Bosne i Hercegovine ovaj tekst prvotno pisan, a koji nam je spomenuti Institut ustupio. Ovdje je tekst nešto proširen i prilagođen karakteru naše revije. Srećko M. DŽAJA – Dubravko LOVRENOVIĆ S rednjovjekovnu Crkvu bosansku optuživali su zbog dualističke hereze već njezini su- vremeni protivnici. Jedan dio moderne historiografije počevši od 19. st. te je, politički motivi- rane, objede najprije prihvatio kao pouzdana povijesna svjedočanstva pa je o Crkvi bosanskoj pisao sve do polo- vice 20. st. ne pod njezinim stvarnim imenom (Crkva bo- Dualistički koncept svijeta, međutim, treba razumi- jevati kao opći odgovor na egzistencijalna pitanja ljud- skog života, na pitanja o porijeklu zla i stradanja, te odatle proistječe i dualistička opreka duha i tijela, dobra i zla, božanstva dobra i sila zla – riječju: opreka između svijeta svjetlosti i svijeta tame. sanska!) nego pod imenom bogumila i patarena (Božidar Petranović, Franjo Rački i dr.) i svrstavao je među izrazite Dualistički okvir srednjovjekovne dualističke sekte. Pri tome se misli na radikalni dualizam ranokršćanskih Zastupnici bogumilskog karaktera Crkve bosanske pri- i srednjovjekovnih sekti koje su svoju kritiku i pobunu pro- hvatili su dualistički okvir kao mjerodavan te su raznim tiv postojećeg društva i političkog establišmenta temeljile spekulacijama i kombinatorikama nastojali uskladiti is- na demoniziranju ovoga svijeta i propovijedale rigidni kaze drugih i drukčije zvučećih izvora s duhom dualizma asketizam, a ne na blagi dualizam prisutan u pravovjer- odnosno bogumilizirati ih. Najupornije i najdosljednije u nom kršćanstvu i u religijama uopće pri objašnjavanju tom smjeru išao je srpski povjesničar ruskog podrijetla dobra i zla, vječnosti i prolaznosti. Zastupnici naglašeno Aleksandar Solovjev (1890-1971) koji je s nevjerojatnom dualističkog karaktera Crkve bosanske temelje svoje imaginacijom učitavao dualističke tragove u bosanske stavove na latinskim izvorima i glagoljskim fragmentima, povelje i druge zapise, u minijature i na stećke svrstavši u kojima se bosansko-humski krstjani optužuju ili pak ih u izrazito dualistički kontekst. Fascinantnost Solovjev- sumnjiče zbog hereze. ljevih interpretacija našla je svoje poklonike i epigone 3
- 4. prije svega međubošnjačkim mitologizatorima bosanskog Na srpskoj je strani Vaso Glušac (1879-1955) naj- srednjovjekovlja, počevši od Envera Imamovića, Mustafe dosljednije zastupao tezu o Crkvi bosanskoj kao pravo- Imamovića do Saliha Jalimama, Adila Zulfikarpašića, slavnoj Crkvi, usidrenoj u tradicije istočnog monaštva bosanski krstjani ni dualisti ni bogumili Rusmira Mahmutćehajića, Muhameda Filipovića i broj- i pravovjerja odnosno pravoslavlja, koja se od Rima nih drugih koji u naše vrijeme nekadašnji bogumilski odvojila konačno 1232/33. nakon pokušaja s te strane nastoje transformirati u bošnjački hegemonijalni mit, s da se reformira prema zapadnom katoličkom modelu tezom o Bošnjacima kao temeljnom narodu Bosne i Her- kršćanstva. cegovine. Na hrvatskoj strani hercegovački franjevac fra Leon Latinski izvori koji su poslužili kao temelj za bogu- Petrović (1883-1945), suprotstavljajući se Gluščevoj tezi milsko-dualističku tezu o Crkvi bosanskoj dvojakog su o pravoslavnom karakteru Crkve bosanske, u raspravi karaktera. napisanoj 1944. i posthumno objavljenoj 1953. (2. izd. Jednu skupinu poput “Raspre između rimokato- 1999), pod naslovom Kršćani bosanske crkve (Kr’stiani lika i bosanskog patarena” i “Dijaloga protiv manihe- Cr’kve bos’nske), po prvi put u historiografiji već je u jaca u Bosni” fra Jakova Markijskog čine tzv. suvremeni naslovu naglasio samoidentifikaciju bosanskih krstjana, hereziološki spisi, tj. teološke rasprave u kojima se bo- nasuprot nazivima koje su im davali njihovi protivnici, sanski heretici proglašavaju manihejcima ili manihejcima i postavio tezu o benediktinskim korijenima ove insti- sličnim sektama, te im se pripisuju slični obredi i stavovi tucije, te je bosanske krstjane interpretirao kao zapuštene prema društvu. Povjesničari koji prihvaćaju ovakve iz- hrvatske benediktince. Pri tome je povukao jasnu razliku vore kao vjerodostojna svjedočanstva suočeni su s pro- između “doktrinarne” i “ideološke” hereze i time historio- blemom političkih motivacija, koje su u srednjem vijeku grafskom diskursu dao novi smjer pomicanjem težišta od pri proglašavanju nekoga heretikom bile odlučujuće, te spekulativnih pokušaja rekonstrukcije dualizma unutar sa specifičnim karakterom hereziološke literature uopće. Crkve bosanske na njezinu političku ulogu u bosanskom Naime, opća je značajka tradicionalne crkvene polemike srednjovjekovlju. da se nove oblike heterodoksije antikiziralo, tj. vještački rastvaralo u pojedine rečenice koje podsjećaju na stare ili općenito poznate hereze – da bi im se onda moglo objesi- Sinkretističke interpretacije ti zvono starih hereza. Dakle, u pitanju je jedan klišej, koji je na sličan način primjenjivan i u suvremenim društvima Proširenje palete izvora objavljivanjem dubrovačkih u kojima se političke i ideološke protivnike proglašavalo i osmanskih podataka zaoštrilo je pitanje karaktera he- revizionistima, iako u većini slučajeva nije bio u pitanju terodoksije Crkve bosanske – naime, je li ona bila bogu- revizionizam. milska odnosno dualistička ili pak samo raskolnička ali Drugu vrstu latinskih izvora čine normativni tekstovi ne i heretična u strogom značenju te riječi, ili pak nešto nastali kao rezultat pokušaja da se osumnjičene ili “zab- treće? Dobar poznavatelj bosanskog srednjovjekovlja, ludjele” vrati vjeri velike Crkve i crkvenom jedinstvu. U srpski povjesničar Sima M. Ćirković odlučio se na pre- tu svrhu tražilo se od njih da potpišu dokumente koji su vladavanje ove dileme sinkretističkom sintezom, prema izražavali vjeru Crkve i odricanje od krivovjerja. Klasičan primjer takvog dokumenta predstavlja abjuracija koju su predstavnici bosanskih krstjana potpisali 8. travnja 1203. na lokalitetu Bolino Poili (Bolino Polje), smještenom vje- rojatno u današnjem Visočkom polju. Latinski pisanim izvorima slične su po hereziološkom naboju i povijesnoj (ne)vjerodostojnosti optužbe na bo- sanske krstjane zbog dualističke hereze iz pravoslavne grčke i srpske sredine, samo ih izvori iz ovih sredina ne nazivaju manihejcima, nego kutugerima, bogomilima (?) i babunima. Pravovjerni okvir Tumačenju Crkve bosanske na dualističkoj (bogumil- skoj) podlozi dio povjesničara suprotstavio se pra- vovjernim okvirom ili kontekstom, oslanjajući se pri tome prvenstveno na bosanske ćirilske povelje i na oporuku gosta Crkve bosanske i umješnog diplomata u službi hercega Stjepana Vukčića Kosače – Radina Butkovića iz 1466. godine. Svojim rukopisom i stilom ovi dokumenti stoje bliže pravovjernom kršćanstvu negoli dualizmu, pa su pristalice ove teze Crkvu bosansku interpretirali ne kao heretičku sektu nego samo kao raskolničku Crkvu – dakle u teološki pravovjernom kontekstu. 4 Lik Hrvoja Vukčića Hrvatinića iz Hrvojeva misala
- 5. Grb Hrvoja VukčićaHrvatinića iz Hrvojeva misala 1887. u Beču 1888, a u Lon- donu 1890. Nakon Asbotha, ovoj tezi snažno je bio naklonjen za srednjovjekovna crkva bosanska kojoj je heretička Crkva bo- bosanskohercegovačku historio- sanska nastala stapanjem stare grafiju iznimno zaslužni arheolog (katoličke) Bosanske bisku- Ćiro Truhelka. pije i heretičkih elemenata koji Evansova je teza dugo vreme- su u njoj prevladali davši joj na, gotovo cijelo stoljeće, pre- dualističko obilježje, pa se prema sudno određivala duh razumije- tome – u Ćirkovićevoj interpre- vanja svijeta stećaka, tako da je taciji – heretička Crkva bosan- ovoj zamamnoj teoriji o njihovu ska pojavljuje u organizacijskom bogumilskom karakteru pod- okviru ecclesiae bosnensis. Prema legao i Miroslav Krleža. Osim Ćirkoviću, između katoličke toga, teza o bogumilskom kara- biskupije sa slavenskom službom kteru stećaka naslonila se na u Bosni i dualističke Crkve bo- teoriju o bogumilskom podri- sanske nema kontinuiteta u nji- jetlu bosanskohercegovačkih hovu učenju, nego samo u orga- muslimana – Bošnjaka. “Tako nizacijskom ustrojstvu. su stećci” – kaže Marian Wen- Još se od Franje Račkog zel, jedna od najboljih pozna- – svećenika, političara, ideologa, vatelja ovoga još uvijek do kraja historiografa i prvog predsjednika neistraženog fenomena – “dani Jugoslavenske Akademije Znanosti i Umjetnosti – koji na poklon Muslimanima, naglašavajući njihova nasljedna je 1869. svojom studijom “Bogomili i Patareni” postavio prava na zemlju i implicirajući da su kasniji kršćani, uspo- temelje proučavanju ove teme, osnovni problem o Crkvi redno, ’pridošlice’.” U tim je okolnostima, obilježenim bosanskoj ogleda u tome što je većina istraživača ipak snažnim nacionalno-integracijskim procesima zadnjih ostala u uskim tematskim i metodološkim okvirima, decenija XIX. stoljeća, u vrijeme kada su tradicionalni raspravljajući o Crkvi bosanskoj u kontekstu opozicijske bosanski konfesionalizmi osmanske provenijencije na sheme: heretična – pravovjerna. Pri tome se legitimnom sebe navlačili moderna nacionalna odijela i započeli smatrala samo pozicija velikih crkava – Katoličke i Pravo- svoju emancipaciju od tuđinskih vladavina sa srednjim slavne – iz čije se perspektive bosanske krstjane neminov- vijekom kao orijentacijskom epohom, Crkva bosanska no moralo proglasiti hereticima ili otpadnicima a njihovu a s njom i stećci stekli bogumilsku oreolu koju su, us- Crkvu pseudocrkvom. Bosanski krstjani, međutim, sebe prkos svim pomacima u historiografiji, na razini pučke nisu smatrali ni krivovjercima ni raskolnicima. Iz pozici- svijesti zadržali do dana današnjega. Pomalo paradoksal- je Crkve bosanske koja je sebe proglasila tumačem “prave no, budući da je ova kvaziznanstvena teorija u političkoj vjere apostolske”, velike su crkve bile raskolničke što znači uporabi ostala ekskluzivno “vlasništvo” Bošnjaka-mu- da je, barem proklamativno ako ne i normativno, Crkva slimana, bogumilizam Crkve bosanske u osnovi je, kako bosanska zastupala rigorozniji oblik kršćanstva. to tvrdi A. Vaillant, djelo Franje Račkog i hrvatskoga ro- mantizma. Sličnoj sudbini nisu izmakli ni stećci iako danas zna- Kako su bogumilizirani bosanski mo da je najrašireniji religiozni simbol, ujedno najčešći i humski stećci? ukras na stećcima, znak križa, koji se pojavljuje u tri os- novna oblika: kao obični i ukrašeni križ i križ – raspelo. Historiografski put sličan Crkvi bosanskoj – od mi- Među njima je gotovo nemoguće postaviti jasnu granicu, tologizatorsko-legendarnih na brzu ruku sročenih teza te zato s čisto religijskog stajališta sva tri oblika imaju istu s konca XIX. st. do rafiniranih znanstvenih uvida druge vrijednost. Najčešći su na stećcima tzv. grčki i latinski polovice XX. st. koji su ih smjestili u europski kontekst križ, a uz njih se pojavljuju: kalvarijski križ, Andrijin križ, kršćanski interpretirane smrti – prošli su i bosansko-hum- Petrov križ, ljiljanov križ, križ u obliku trozuba ili dvozuba, ski nadgrobni spomenici – stećci. U zaživljavanju teze o T-križ koji se povezuje s Antunom Pustinjakom, križ jed- stećcima kao bogumilskim nadgrobnicima odlučujuću je nakih krakova, malteški križ, dvostruki patrijaršijski križ, ulogu odigrao Englez Arthur Evans koji je, putujući kao kao i znatan broj njihovih varijacija. U mnogo slučajeva mladi novinar po Bosni u vrijeme ustanka 1875, zabilježio križevi su ukrašeni grozdovima koji u kršćanskoj umjet- da markantni stećci mogu biti bogumilski nadgrobni spo- nosti simboliziraju euharistijsko vino – ovi oblici prevla- menici. Nedugo zatim postao je Evans arheolog svjetskog davaju u centralnoj Bosni ali ih ima i na jugu. glasa, što je znatno pridonijelo da teza o stećcima kao bogumilskim nadgrobnim spomenicima dobije mjesto u europskoj i južnoslavenskoj historiografiji. Povijesni i politički okvir Crkve bosanske Značajan doprinos daljnjoj razradi Evansove teze dao je Janos von Asboth, činovnik rane austrougarske Fenomenu Crkve bosanske, a s njom i stećaka, povije- administracije u Bosni i Hercegovini i član mađarskoga sna znanost danas prilazi uz punu svijest da se kršćanstvo parlamenta. Asbothova knjiga o bosanskoj kulturi, s cen- već u srednjem vijeku toliko pluraliziralo da se ustraja- tralnom bogumilskom tezom, bila je i prva literatura o vanje na isključivo jednoj poziciji i jednome kutu gle- toj temi na stranim jezicima, objavljena u Budimpešti danja pokazuje kratkovidnim i neodrživim, jer ne uzima 5
- 6. u obzir tijesnuisprepletenost religije i države (Crkve i politike), potenciranu crkvenim raskolom iz 1054, bor- bom carstva i papinstva, avignonskim sužanjstvom papa bosanski krstjani ni dualisti ni bogumili (1309-1378) i zapadnom šizmom (1378-1417). Sagledan u ovoj klimi, koja od epiteta heretika nije poštedjela čak ni velika svetačka imena poput sv. Metoda, slučaj Crkve bosanske poprima značenje strukturalno različito od ste- reotipa koji ne prave razliku između teološke i ideološke sfere problema. Upravo iz svih ovih razloga važno je ustanoviti je li se u nastanku Crkve bosanske radilo o političkom prevratu s vjerskim posljedicama, ili o vjer- skom prevratu s političkim posljedicama. To je jedno od ključnih pitanja, jer će od usvojenog polazišta u najvećoj mjeri ovisiti slika cjeline. Za razliku od njezina nestanka s povijesne pozornice, koji se 1459. godine odigrao u spletu kritičnih političkih okolnosti obilježenih ekspanzijom Osmanskoga carstva, pojava Crkve bosanske još uvijek rađa više pitanja nego što nudi odgovora. Jedno od tih pitanja glasi: postoji li veza između Crkve bosanske kakvu poznajemo iz izvo- Sveta kruna ugarska (Izvor Sacra Corona Hungariae) ra XIV. i XV. st. i krstjana koji se na Bolinu Poilu 8. IV. 1203. pred papinskim legatom Ivanom de Casamarisom, dubrovačkim arhiđakonom Marinom i banom Kuli- nom odriču raskola i krivovjerja te obvezuju na lojal- Zapad? Još preciznije: je li se to dogodilo prije ili tek na- nost Katoličkoj crkvi? Odgovor na postavljeno pitanje kon svrgavanja posljednjeg bosanskog biskupa slavenske najtješnje je povezan s utvrđivanjem identiteta spome- obredne prakse? nutih krstjana, naime, jesu li oni bili članovi laičkoga Pretpostavka da bi bosanski slavenski biskupi bili re- bratstva, pripadnici zapuštene redovničke biskupije, re- dovnici – benediktinci ili bazilijanci – za sada ipak ostaje dovnici koji su se ravnali prema tradicijama istočnoga samo pretpostavka, za razliku od činjenice da se štovanje ili zapadnog monaštva ili pak heretici – članovi jedne istaknutih svetaca istočnoga kršćanstva – sv. Grgura Ču- dualističke sekte? dotvorca (zaštitnika Bosne kojega je 7. XI. 1461. u tom S obzirom na terminologiju dokumenta iz travnja svojstvu potvrdio papa Pio II.) i sv. Grgura Nazijanskog, 1203. te na imena starješina i istaknutih članova Crkve svojedobnog biskupa i bliskog suradnika i učenika sv. Ba- bosanske sadržana u glosama Evanđelja tepčije Batala zilija (njegov lik nalazio se na novcima bosanskih kraljeva iz 1393. (Dragič, Lubin, Dražeta) podudarna s imenima Tvrtka II. i Stjepana Tomaša) u srednjovjekovnoj Bosni nekih protagonista događaja iz 1203. (Dragice, Lubin, proširilo upravo preko Crkve bosanske kakvu poznajemo Drageta), ne može se zanijekati mogućnost kontinuiteta iz izvora XIV. i XV. st. između kršćana s Bolina Poila i Crkve bosanske poznate iz izvora XIV. i XV. st., pogotovo s obzirom na povezanost ove šizmatičke Crkve s istočnim monaštvom u tradiciji sv. Akcije Rimske kurije i Ugarske Bazilija. Ta okolnost govori u prilog opciji da su u pitanju bili redovnici koji su živjeli po pravilima sv. Bazilija. Tako Provodeći reformu u duhu univerzalne Crkve, papa je to shvatio i Mavro Orbini (u svome djelu Kraljevstvo Inocent III. (1198-1216) je nastojao zajednici bosanskih Slavena tiskanom u Italiji 1601), koji za Radina Gosta, ve- krstjana dati zapadnjački profil i njezin život urediti pre- likodostojnika Crkve bosanske i dvoranina hercega Stje- ma statutima postojećih redovničkih zajednica na način pana Vukčića, tvrdi da je bio “redovnik Svetog Bazilija i kako je to uradio s humilijatima i siromašnim katolicima. Stjepanov ispovjednik”. Tada provedena istraga Rimske kurije u Bosni ostavila je O bazilijanskoj orijentaciji Crkve bosanske svjedoči i po strani bosansku biskupiju, koja će tek dva desetljeća učeni isusovac Daniel Farlati koji spominje metropolita kasnije postati njezinom glavnom preokupacijom. Nakon ili igumana mileševskog bazilijanskog manastira u ulozi spomenutoga skupa u travnju 1203. smatrao je papinski osobe koja je 1377. godine okrunila kralja Tvrtka I. legat Ivan de Casamaris potrebnim u pismu Inocentu III. Kotromanića. Ovoj mogućnosti cijena bi dodatno porasla naglasiti da se prostrana bosanska biskupija trenutno na- kada bismo mogli biti sigurni u postojanje jednog bazili- lazi bez biskupa, te je sugerirao da se za novoga biskupa janskog samostana u dolini Vrbasa, kao što smo sigurni u imenuje jedan Latin, a bosanski teritorij, radi lakše up- prisutnost bazilijanskih samostana u Italiji i ostalom Sre- rave, podijeli na tri ili četiri dijeceze. dozemlju, odnosno u utjecaje benediktinskog i bazilijan- Ali od te akcije – u koju bosanski biskup, kao oso- skog reda prisutne još od vremena kristijanizacije obalnog ba najodgovornija za stanje u bosanskoj Crkvi nije bio područja Jadranskoga mora i njegove unutrašnjosti – što uključen, iako bi se to po naravi njegova položaja moralo znači i srednjovjekovne Bosne. To, istina, još uvijek ne očekivati – nije bilo ništa. Tako je i nakon događaja iz daje konačan odgovor na pitanje bazilijanske orijentacije 1203. zadržan ustaljeni red nasljeđivanja na bosanskoj Crkve bosanske, odnosno ne rješava enigmu: kada i kako biskupskoj stolici, potvrđen 1209, kada je dubrovački je ova autokefalna crkvena organizacija usvojila regulu sv. nadbiskup Leonard za svoga sufragana posvetio glagoljaša 6 Bazilija, koja je preko benediktinskog pravila utjecala i na Dragonju. I nakon 1220, prema ljetopiscu Restiju, posve-
- 7. tio je dubrovačkimetropolit u stolnoj crkvi u Dubrovni- Tako je slavenska bosanska biskupija stavljena “izvan ku bosanskog biskupa Vladimira. Stariji su pisci Bosnu zakona”, što je svoj vidljivi izraz dobilo u izgradnji katedrale tada ponovno dovodili u vezu s krivovjerjem, ali sve do i kaptola u mjestu Brdu u župi Vrhbosni (koja vjerojatno srednjovjekovna crkva bosanska 1221. Rimska kurija nije ništa poduzela da bi izmijenila nikad nije bila dovršena). Tada je došlo do cijepanja bosan- stanje stvari. ske biskupije na latinsku sa sjedištem u Vrhbosni i slaven- Te je godine pokrenuta lavina, o čijim su posljedica- sku sa sjedištem u Moštrama. Novoj je latinskoj biskupiji ma protagonisti tadašnjih zbivanja teško mogli i slutiti. novčanim prilogom za izgradnju katedrale pomogao i bo- U koordiniranoj akciji Rimske kurije i ugarskih crkveno- sanski ban Ninoslav, prvi put spomenut upravo 1233. go- političkih struktura sve je započelo imenovanjem Acon- dine. Sve to ipak nije pomoglo da latinska biskupija uhvati tija papinskim legatom u Bosni 3. prosinca 1221. da bi dublji korijen, jer je domaće plemstvo pružilo odlučan ot- se nastavilo uplitanjem kaločkog nadbiskupa Ugrina, por ovoj nasilnoj promjeni. I sam je Ninoslav bio optužen kojemu je ugarski kralj Andrija II, uz naknadnu papin- za pad u herezu, što je dalo razloga papi da povede istragu sku potvrdu, poklonio Bosnu, Sol i Usoru. Godine 1232. o njegovim religioznim uvjerenjima. svrgnut je dotadašnji bosanski biskup slavenskoga ob- reda i umjesto njega imenovan novi latinski biskup Ivan od Wildeshausena, dotadašnji provincijal dominikanaca Dislokacija sjedišta bosanske u Ugarskoj. Time je aktivirano djelovanje dominikanaca biskupije u Đakovo i njihov inkvizicijski rad u Bosni; propagirani su i vjero- jatno pokrenuti križarski pohodi protiv Bosne, a ugarski Radilo se, dakle, najprije o pokušaju latinizacije bosan- kralj Andrija II. darovao je 1235. Bosnu svome sinu her- ske biskupije ćirilo-metodske tradicije i njezinome pot- cegu Kolomanu. Važno je primijetiti da su se do 1232. punome uklapanju u onaj model upravljanja Katoličkom optužbe iz Rima i Ugarske odnosile općenito na heretike crkvom koji je svoj završni oblik dobio na IV. Lateran- u Bosni, da bi od tada oštrica napada trajno bila usmjere- skom koncilu 1215. godine. I kada su propali svi ostali na na bosansku biskupiju, koju se dovodilo u vezu s here- pokušaji u tome smjeru, kombinacijom diplomatskih i ticima i optuživalo za šizmu. vojnih pritisaka papinstva i Ugarske, bosanska je bisku- Uklanjanje biskupa slavenske službe i kidanje veza pija bulom pape Inocenta IV. od 26. kolovoza 1247. juris- između Dubrovnika i bosanske biskupije pokazalo se dikcijski podložena metropoliji u Kalocsi, da bi najkasnije dalekosežnim činom, jer se poslije 1233. bosanski slaven- sredinom 1252. za njezino sjedište bilo odabrano Đakovo ski biskupi više nisu imali gdje posvećivati, što ih je – mjesto pod ingerencijom svete krune ugarske. najprije gurnulo u izolaciju a na koncu i u šizmu. Ova Pokušaji dubrovačkog biskupa da pred papom obra- je pozicija zacementirana nakon što je Ivan od Wildes- ni svoje metropolitansko pravo na bosansku biskupiju hausena dao ostavku, a papa Grgur IX. bosansku bisku- nisu donijeli ploda. Time je za dulje vrijeme zapečaćena piju izuzeo iz nadležnosti dubrovačkog nadbiskupa, sudbina katoličanstva u Bosni, koja je izgubila svoju ze- direktno je podčinio Svetoj Stolici i novim bosanskim maljsku crkvu. Nastalu prazninu popunila je šizmatička biskupom imenovao ugarskog dominikanca Ponsu koji Crkva bosanska, jurisdikcijski neovisna od Rima, sa svo- se u toj ulozi prvi put javlja 26. IV. 1238. jim vjernicima – bosanskim krstjanima (kako su se oni sami nazivali) – i sa svojom vlastitom upravnom struk- turom. Tako se najprije 1233. godina, zatim 1247. pokazuju prekretnicom u bosanskoj crkvenoj povijesti, kojom su katolički vjernici obezglavljeni a bosanska se Crkva, otrgnu- ta od zajedništva s općom Crkvom, razvila u autokefalnu. Od podložnosti Rimu do slavenske autokefalnosti – rezime je crkvenoga puta srednjovjekovne Bosne prijeđenog od početaka kristijanizacije do sredine XIII. stoljeća. Ova strukturalna crkveno-politička promjena – gubi- tak biskupskog sjedišta – odigrala se u klimi obilježenoj vrhuncem moći Katoličke crkve u vrijeme pontifikata pape Inocenta III. i neposredno nakon njega. Paradok- salno je u bosanskom slučaju bilo što su ostvareni rezul- tati predstavljali punu negaciju proklamiranih ciljeva! Kada se 1326/29. prvi put javlja u jednoj sačuvanoj is- pravi domaće provenijencije, Crkva bosanska imala je na čelu s djedom (episkopom) već sasvim jasno formiranu vlastitu hijerarhiju i predstavljala je alternativu disloci- ranom bosanskom kaptolu i katoličkom biskupu koji je, boraveći u Đakovu, izgubio sve emotivne i stvarne veze s Plan otkopanih ruševina i groblja crkve sv. Nikole u Milima nakon revizijskih istraživanja Pave Anđelića 7
- 8. 8 bosanski krstjani ni dualisti ni bogumili Hvalov zbornik
- 9.
- 10. Bosnom. To posrednoukazuje da šizmatička Crkva bo- Petra Dinjičića i braće Dragišića, izravno ili neizravno, sanska korijeni iz katoličke biskupije (ecclesiae bosnen- bila povezana s ovom šizmatičkom Crkvom. Odatle je sis) i predstavlja njezinu nekanonsku supstituciju. Tako – iz te povezanosti vlastele s hijerarhijom Crkve bosan- bosanski krstjani ni dualisti ni bogumili je srednjovjekovna Bosna u spletu povijesnih okolnosti ske – prije nego iz navodnih visokih moralnih kvaliteta postala jedina europska zemlja čiji je rimokatolički biskup krstjana i njihove aureole svetosti, koje su u pitanje dovo- rezidirao na teritoriju druge države (Ugarske) i predstav- dili već suvremenici optužujući ih za “srebroljupstvo”, ljao dio ugarskog crkveno-političkog establišmenta. izvirao visoki ugled što su ga pojedini pripadnici Crkve Koju je prazninu to proizvelo u vjerskom, crkveno- bosanske, služeći kao instrument vlasti, uživali u bosan- organizacijskom i političkom životu tadašnje Bosne naj- skoj feudalnoj sredini. To postaje jasnije ako se zna da jasnije će se pokazati u svjetlu dubokoga traga što su ga su krstjani i članovi hijerarhije bili angažirani u diplo- u europskoj povijesti srednjega vijeka ostavile brojne bi- matskim misijama, u arbitarskim tijelima zaduženim za skupije kao središta kristijanizacije i rane srednjovjekovne rješavanje sporova između vlastele i vladara, kao i da su administracije, pismenosti, urbanizacije i izgradnje dr- nastupali kao savjetnici velikaša. Ova naglašena politička žavno-političkih struktura. uloga Crkve bosanske sprečavala je druge dvije Crkve, Osnivanje biskupija bilo je od najranijih vremena prvenstveno katoličku, ali i pravoslavnu, da u društvu osnovni preduvjet i pouzdan indikator organizacijskog zadobiju takvu ulogu koja je mogla poduprijeti centrali- širenja kršćanstva, a biskupi su bili ključne ličnosti u zaciju, što znači da je Crkva bosanska izravno služila pokrštavanju svojih dijeceza, osobito u vrijeme dok još nije decentralizaciji i predstavljala važan element političke bilo misionarskih redova ni udruženja koja bi raspolagala ravnoteže. Krstjanske hiže, osim toga, preuzimale su na ljudstvom i sredstvima za evangelizaciju. Oko biskupija sebe važnu društvenu ulogu davanja azila, što je dodatno su se kristalizirale prve srednjovjekovne države, jer je kri- jačalo politički značenje Crkve bosanske. stijanizacija bila povezana s izgradnjom političkih struk- Tako se dolazi do jezgre bosanskog konfesionalnog tura, budući da je Crkva bila baštinica rimske državne i crkveno-političkog “gordijevskog čvora” oličenog u po- tradicije koju je posredovala srednjovjekovnoj feudalnoj stojanju jedne nekanonske biskupije, čija pojava stoji u državi. Kao državi nižega ranga (banovini, tj. kneževini) tijesnoj svezi s afirmacijom tzv. nacionalnih crkava u vri- Bosni je pripadalo pravo na vlastito biskupsko sjedište, jeme krize univerzalne koncepcije Katoličke crkve, krize dok su kraljevstva imala pravo na nadbiskupski centar. U političkog i crkvenog sistema, avignonskog sužanjstva ovoj se crkveno-političkoj formuli, s obzirom na to da je papa i zapadne šizme (1309-1417). poglavar šizmatičke Crkve bosanske od 1377. po svemu Samostalna, vertikalno i horizontalno provedena vla- sudeći nastupao u ulozi krunitelja bosanskih kraljeva, stita organizacijska struktura, predstavlja Crkvu bosan- krije odgovor na pitanje zašto bosansko kraljevstvo nije sku kao kršćansku crkvu sui juris koja se i na taj način dobilo svoj katolički metropolitanski centar. distancirala kako od istočne tako i od zapadne Crkve. Crkvu bosansku bosansko je plemstvo prihvatilo kao Njezini su se članovi dijelili na dvije, brojnošću nejednake alternativu dislociranom katoličkom kaptolu u Đakovu, skupine. Prvu, brojniju, činili su obični vjernici – “mirski odnosno kao institucionalni okvir za novu kršćansku ljudi” (credentes) – a drugu, brojem manju, “pravi krst- konfesiju iz izvora poznatu kao vjera bosanska, prava jani” i “prave krstjanice”, odnosno redovnici (regulantes). vjera, prava vjera apostolska, naš zakon. Iz skupine krstjana koji su predstavljali okosnicu Crkve bosanske izdvojili su se članovi hijerarhije – stroj- nici ili poglaviti krstjani, nositelji različitih službi i uprav- Između Istoka i Zapada nih dužnosti. Među strojnicima postojale su dvije vrste dostojanstvenika – po činu niži starci i viši gosti. Na čelu Tako je srednjovjekovna Bosna postala pozornicom ove crkvene strukture nalazio se djed ili “episkop” koji jednog od glavnih tokova zapadno-europske povijesti je, u duhu drevnih biskupskih ovlasti, po svemu sudeći, – konfesionalne pluralizacije – nalazeći svoje mjesto vršio instalaciju bosanskih kraljeva u crkvi sv. Nikole u i u konfesionalnom mozaiku istočno-centralne Europe. Milima kod Visokog i nastupao u javnom i političkom Braudelova teza – “Zapad gleda prema Rimu, Istok prema životu zemlje. Konstantinopolu” – u Bosni nije bila primjenjiva u sve- Sagledana u ovom svjetlu, Crkva bosanska predstav- mu, jer su vladari i vlastela lavirali između triju konfesija ljala je organski dio konfesionalnog pluralizma i faktor – katoličke, pravoslavne i bosanske – tako da ovdje nije regionalne akulturacije. U globalnom okviru konfesio- vrijedilo pravilo: cuius regio, illius religio. nalizacije katoličke Europe na primjeru Crkve bosanske Vojvoda Hrvoje Vukčić Hrvatinić lavirao je između očituje se pravilo da je formiranje konfesionalnih iden- katoličanstva i vjere bosanske, isti je slučaj s banom Stjepa- titeta na prvom mjestu bilo posljedica uzdizanja institu- nom II. Kotromanićem, s prvim bosanskim kraljem Tvrt- cionaliziranih konfesionalnih crkava i razvoja konfesija kom I, s Tvrtkom II. Tvrtkovićem i Stjepanom Tomašom. kao religija i kulturnih sustava, koji su se jedan od drugog Vojvoda Sandalj Hranić bio je dokazani sljedbenik Crkve razlikovali u doktrini, duhovnosti, obredu i svakodnevnoj bosanske do samoga kraja života kao i njegov nasljed- kulturi. nik herceg Stjepan Vukčić Kosača, koji se osim toga nije ustručavao koketirati s pravoslavljem i katoličanstvom držeći na svome dvoru do same smrti mileševskog me- Borba oko patronata tropolita Davida i Gosta Radina. Radinovići-Pavlovići bili su, po svemu što se zna, naj- Promjena dosadašnje vladajuće historiografske “di- odaniji pripadnici Crkve bosanske, a i druga su bosan- optrije” i prebacivanje akcenta s teoloških finesa na ra- 10 ska vlastela, poput tepčije Batala Santića, Pavla Klešića, zinu političke teologije i na tzv. atipična rješenja izvan
- 11. srednjovjekovna crkva bosanska Kopitarova bosanska Evanđelja: početak Evanđelja po Mateju, po Ivanu i portret evanđelista Luke etabliranih Crkava na Istoku i Zapadu znači vraćanje nosti pojavili na povijesnoj pozornici, isto tako u spletu Crkve bosanske u njezin svijet i povijesni kontekst u političkih okolnosti bosanski krstjani su iščezli, i to vo- kojemu je politički moral bio tijesno povezan s konfesio- ljom pretposljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaša, nalnim oprekama. koji se, optužen na Zapadu za izdaju srpske prijestolnice Upravo u šarolikom konfesionalnom mozaiku istočno- Smedereva Turcima, sredinom 1459, odlučio na elimi- centralne Europe, zemljopisne, historijske i kulturološke naciju Crkve bosanske “kupujući” na taj način pred za- regije, nastanjene pretežno slavenskim narodima kojoj padnim javnim mnijenjem vrijeme za produžetak svoga je pripadala i srednjovjekovna Bosna, koji slučaj Crkve političkog života. Tek nakon što je vladar eliminirao bosanske u najmanju ruku relativizira i svodi u okvire Crkvu bosansku, mogla je u Bosnu, usprkos oštrom pro- objašnjivog incidenta, izdvaja se još jedan crkveno- tivljenju ugarskog kralja Matijaša Korvina, doći papinska politički fenomen koji vodi u istome smjeru: patronatsko kruna kojom je u studenom 1461. u Jajcu okrunjen po- pravo ugarskih kraljeva. sljednji bosanski kralj Stjepan Tomašević. Promotreno iz bosanske perspektive, patronatsko pra- vo ugarskih kraljeva ostalo je do samoga kraja bosanske države 1463. godine glavnom preprekom hijerarhijskom Zaključci etabliranju katolicizma i slanju papinske krune u Bosnu. Ova praksa odgovarala je samo kraljevom zahtjevu na vrhovno patronatstvo, ali ne i stvarnom kanonskom prav- 1. Crkva bosanska – nekanonska biskupija nom položaju, jer je u XV. st. pridržana praksa ugarskog i državna crkva vrhovnog patronatskog prava dijametralno proturječila kanonskom pravu. Sve navedeno o Crkvi bosanskoj govori prvenstveno Iza ovog pravnog izraza crkvene provenijencije krila kao o državnoj crkvi, odnosno o tome da je politička se bit problema u odnosima između ugarske i bosanske dimenzija problema daleko nadilazila teološku. To je i krune; ugarski kraljevi su htjeli raspolagati bosanskom više nego vidljivo iz uloge koju je kao poglavar zemaljske krunom te imati bosanske kraljeve za svoje vazale i imeno- crkve (nekanonske biskupije) djed Crkve bosanske od vati bosanske biskupe. Na povijesnoj sceni bosansko- 1377. imao kao krunitelj bosanskih kraljeva, odnosno ugarskih odnosa suprotstavljena su bila dva nekanonska kao crkvena osoba koja je legalizirala (sakralizirala) nji- zahtjeva: na jednoj strani Crkva bosanska, na drugoj patro- hovu kraljevsku titulu. natsko pravo ugarskih vladara, što im ipak nije smetalo da O povezanosti crkvenih i državnih struktura izravno ponesu epitet najkatoličkijih kraljeva. svjedoči i to što djed Crkve bosanske povremeno boravi Prolazeći kroz različite faze odnosa s Crkvom, vladari na kraljevskom dvoru – u krugu najutjecajnijih političkih Češke i Poljske također su zadržali znatan utjecaj na izbor osoba. U delikatnijim slučajevima kraljevi su se pozivali biskupa i nadbiskupa. Razlika u odnosu na Bosnu: dok ti na autoritet bosanskog crkvenog poglavara, čija je rezi- biskupi ipak nisu izišli iz sistema, bosanski “anti-biskupi” dencija smatrana za “locus credibilis” gdje su ovjeravani trajno su ostali odmetnici. Potaknuti sličnim motivima, i pohranjivani dokumenti. S pak druge strane, Crkva bo- njihovi putovi su se razišli. sanska i njezin episkop primali su, poput Katoličke crkve Borba za bosansku biskupiju između Rima i Ugarske u i njezinih prvaka, pod svoju posebnu zaštitu bosanske XV. stoljeću presudno je pridonijela konzerviranju bosan- feudalne magnate, jamčili im imovinsku sigurnost, os- ske vjere kao kršćanske konfesije izvan etabliranih juris- obnu slobodu i staleška prava. Krstjani su i inače zauzi- dikcijskih kanona. Kao što su se u spletu političkih okol- mali visoke društvene položaje, a dostojanstvenici Crkve 11
- 12. bosanske nosili sunaslov “gospodin” rezerviran obično kanđela, sv. Stjepana i Svisvete), a knjige Staroga i Novoga za vladara i velikaše. zavjeta držali za svete spise. Uživajući zaštitu političkih moćnika, bosanski krst- Iluminirani rukopisi Crkve bosanske – Mostarsko bosanski krstjani ni dualisti ni bogumili jani su kao obrazovani ljudi i pripadnici višeg društvenog ili Manojlovo evanđelje, Evanđelje Divoša Tihoradića, staleža u diplomatskim misijama služili njihovim ovoze- Evanđelje tepčije Batala, Kopitarovo evanđelje, Vrutočko maljskim interesima. Ozbiljno se također mora uzeti u četveroevanđelje, Nikoljsko evanđelje, Čajničko četvero- obzir okolnost da se Crkva bosanska nije protivila trgo- evanđelje, Hvalov zbornik, Hrvojev misal, Srećkovićevo vini robljem koja je u srednjovjekovnoj Bosni cvjetala evanđelje, Mletački zbornik i Radoslavov zbornik – uvjer- osobito u drugoj polovici XIII. stoljeća. ljivo demantiraju tezu o odsutnosti crkvene umjetnosti Značajno je da dubrovačka građa koja je nastajala unutar ove šizmatičke Crkve koja se, neopravdano, izjed- u svakodnevnom kontaktu s Bošnjanima i Crkvom bo- načavala s ikonoborcima i njihovim negatorskim stavom sanskom njezinu ulogu u političkom životu bosanske prema predmetima kulta. Većina od tih knjiga liturgijskog države ne registrira kao ulogu jedne sekte, nego Crkve je karaktera a nastale su u krilu same Crkve bosanske, vje- koja je u feudalnom bosanskom establišmentu obavljala rojatno u njezinim skriptorijima. Neke od njih izuzetno iste pravne, političke i diplomatske funkcije kao i druge su visoke umjetničke razine i mogu se svrstati uz rame Crkve u srednjovjekovnim feudalnim državama na Istoku najuspješnijim ostvarenjima ove vrste u tadašnjoj europ- i Zapadu. Naime, u svim važnijim pravnim, političkim i skoj iluminatorskoj umjetnosti. diplomatskim radnjama bila su uvijek prisutna, u duhu U novije je vrijeme sazrelo uvjerenje o postojanju i srednjega vijeka, dva elementa – klerički i laički, ili – mo- značaju bosanske minijature kao posebnog smjera u ok- derno rečeno – predstavnici Crkve i države – kao svjedo- viru južnoslavenskog sitnoslikarstva. Najveći broj bosan- ci, jamci, porotnici, pravni stručnjaci i diplomati. skih rukopisa odlikuje se utjecajima romaničke umjet- Osim toga, kao što su u ostaloj srednjovjekovnoj Eu- nosti, ali se isto tako naziru ropi samostani, odnosno na Istoku manastiri, uz svoje utjecaji starije bizantske duhovne funkcije, bili i komunikativni punktovi raznih umjetnosti, čak armenskih i putnika, tako su i hiže bosanskih krstjana bile svratišta koptskih sitnoslikarskih ško- dubrovačkih trgovaca i diplomata. Ono što je srednjo- la. Po svojim ikonografskim vjekovnu Bosnu razlikovalo od ostalih srednjovjekovnih osobinama Hrvojev glagolj- država jest – kako je to spomenuto – činjenica da u njoj ski misal i Hvalov zbornik nije vladalo načelo cuius regio, illius religio, nego su bo- pripadaju krugu zapadnoeu- sanski kraljevi i oblasni gospodari u svoje poslove uz ropske gotičke umjetnosti Crkvu bosansku sve više uključivali Katoličku crkvu, a u kasnog srednjeg vijeka s istočnom Humu i Srpsku pravoslavnu crkvu. Zabilježeni najbližim uzorima u Dalma- su slučajevi gdje su predstavnici svih triju ovih Crkava ciji i sjevernoj Italiji. Nji- zajedno kooperativno nastupali. hove minijature odgovaraju europskom prosjeku toga vremena. U svom najširem 2. Kršćanstvo Crkve bosanske umjetničkom značenju bo- sanske minijature uklapaju Registrirajući pravnu, političku i diplomatsku djelat- se u okvir mediteranskih nost Crkve bosanske izravno, dubrovački su izvori neiz- dodira Istoka i Zapada; one ravno registrirali – istina s manje jasnoće i preciznosti su proizvod jakih hetero- – i njezino hijerarhijsko ustrojstvo, navodeći uz osobna imena i nazive hijerarhijskog statusa pojedinih njezinih predstavnika. I to govori da je Crkva bosanska – iako jurisdikcijski odvojena od Rima i Carigrada kao velikih Zapis krstjanina Hvala na kraju crkvenih centara – pripadala kršćanskoj tradiciji, odno- njegova Zbornika (1404) sno da nije predstavljala opoziciju kršćanstvu kao vjeri, nego službenim crkvama, Rimu prvenstveno. Va ime oca i s(i)na i s(ve)toga d(u)ha. A sye se Iako iz same Bosne nema sačuvanih autentičnih opisa knyge napisaše ot’ ruky Hvala kr’stiěnina na ustrojstva, ceremonija i teologije Crkve bosanske, povije- počtenie slavnomu g(ospodi)nu Hr’voju her- sni izvori nastali u njezinu krilu – prije svih iluminirane cegu splět’skomu i knezu ot’ Dol’nih’ Krai i inim’ bogoštovne knjige – svjedoče da su bosanski krstjani, za mnogim’ zemlam’. Tym’že molu vi, bratye, kto razliku od bogumila i zapadnih neomanihejaca, štovali budu pročytati sie pismo, ašte česo ne umyl’ budu svetačke moći i priznavali sve vjerske istine sadržane u s’vr’šiti v’ siem’ pisanii, prostyte, a čtušte pomi- Apostolskom vjerovanju osim članka “Vjerujem u svetu naite toga komu se pisaše, a pisara toliko koliko katoličku crkvu” a to znači: tri božanske osobe, jednoga (j)e vam’ razumyti ot’ toga meštar’stva. A pisaše se Boga, materinstvo Majke Božje, istočni grijeh i osobne i dosvr’šiše v’ lěto rožd’stva H(risto)va 1404 lěto, v’ grijehe, posebni sud odmah nakon smrti i strašni sud na dny epyskup’stva i nastavnika i s’vr’šytela cr’kvy koncu svijeta, oproštenje grijeha, Kristovo uskrsnuće, bosan’skoi g(ospodi)na děda Radoměra. milost Božju. Bosanski su krstjani prakticirali post, štovali svece i (Tekst prenesen iz knjige: Jaroslav ŠIDAK, Studije kršćanske blagdane (Božić, Blagovijest, Uskrs, Uzašašće, o “Crkvi bosanskoj” i bogumilstvu, Liber, Zagreb 1975, str. 161) 12 Dan sv. Djevice Marije, sv. Petra i Pavla, sv. Mihovila Ar-
- 13. genih elemenata kojiih predstavljaju kao Avers pečata Tvrtka I. s bosanskim i srpskim posebnu koncepciju u ilustraciji ruko- grbom, crtež izradio Jozo Džambo pisa. srednjovjekovna crkva bosanska nimljivo da je najveća koncentracija 3. Bosanski krstjani: šizmatici i franjevačkih samostana, gradskih heterodoksni kršćani, naselja i hiža Crkve bosanske bila u ali ne bogumili ili neki drugi središnjoj oblasti – kraljevoj zemlji dualistički heretici – jezgri srednjovjekovne bosanske države. Na pitanje koji je obred slijedila Time i pouzdanost latinskih izvora Crkva bosanska – zapadni ili istočni – koji su služili i još uvijek služe kao pod- nije odgovoreno na zadovoljavajući način. loga za široko rasprostranjenu tezu o dua- Razloge za još uvijek prisutna kolebanja treba lizmu Crkve bosanske ozbiljno biva dovedena tražiti i u otežavajućoj okolnosti da sintagmu “bo- u pitanje, budući da se njihove tvrdnje ni izdaleka ne sanski obred”, za razliku od sintagme “vjera bosanska”, mogu dovesti u sklad sa svjedočanstvima izvora bosanske povijesni izvori ne bilježe. provenijencije koji o teologiji bosanskih krstjana pružaju Važan putokaz u odgonetanju ove enigme predstav- sasvim drukčiju sliku. Zbog toga se bosanski krstjani naj- lja kontinuitet upotrebe bosanskih rukopisa nakon pro- prije mogu nazvati šizmaticima a ne hereticima, ali nikako pasti Crkve bosanske i bosanske srednjovjekovne države, bogumilima, jer se sami tako nikad nisu nazivali, a tako odnosno činjenica da su većim dijelom sačuvani u srp- ih nisu nazivali ni njihovi politički i ideološki protivnici sko-pravoslavnim manastirima. To posredno govori da te se naziv bogumili za bosanske krstjane može označiti je mogućnost prisutnosti istočnog obreda u Crkvi bo- isključivo povijesnim falsifikatom ili, u najmanju ruku, sanskoj ipak bila znatno veća nego zapadnoga. To ujed- nespretnošću nacionalne historiografije druge polovice no aktualizira prije više od stotinu godina formulirano XIX. stoljeća. Potaknute ideološkim motivima, ovaj su mišljenje crkvenih povjesničara Aleksandra Hoffera i naziv opet oživjele na kraju XX. i početkom XXI. st. ne- Svetozara Rittiga o postojanju grčkog obreda u bosanskoj znanstvene (re)konstrukcije mahom bošnjačkih publicista katoličkoj biskupiji na početku XIII. stoljeća. Informacija i znatno manjim dijelom historičara i time u historiografiju sadržana kod Orbinija – da je ban Stjepan II. Kotromanić o Crkvi bosanskoj ponovno uvele “opsadno stanje”. u trenutku dolaska franjevaca u Bosnu nešto prije sredine XIV. stoljeća bio odan grčkom obredu i stoga nepodložan papi – govori u prilog ovoj tezi. 4. Ekleziologija Crkve bosanske U ulozi naručitelja ovih umjetnički ukrašenih bogo- štovnih knjiga, plodno spajajući mecenatstvo s nabuja- Ni katolički ni pravoslavni suvremenici Crkvu bosan- lim financijskim potencijalima, pojavljuje se bosanska sku nisu smatrali svojom, niti je Crkva bosanska sebe feudalna elita poput Divoša Tihoradića, tepčije Batala smatrala jednom od tih Crkava. Postavimo li pitanje karak- Santića i hercega Hrvoja Vukčića koja je i inače svoje tera heterodoksije ili hereze Crkve bosanske, sačuvani životne obrasce nalazila u suvremenom feudalnom dru- škrti izvori vlastite provenijencije upućuju na to da se ona štvu europskih zemalja prožetom snažnim utjecajem vi- od velikih Crkava odvojila drukčijim shvaćanjem Crkve, teško-dvorske kulture kao internacionalnog vladajućeg tj. drukčijom ekleziologijom, a ne drukčijom kristologi- stila epohe, koja je, osim toga, u sebi sadržavala značajne jom, odnosno drukčijim shvaćanjem Krista i Presvetog elemente kršćanske etike, a ne u tobožnjem autističkom, Trojstva – čime bi se tek priključila dualističkim sektama. na asketizmu zasnovanom uzdržavanju od užitaka ovo- To su među prvima uočili zagrebački povjesničar Jaroslav ga svijeta što ih je navodno propovijedala i prakticirala Šidak i praški bizantolog Milan Loos, pa su istaknuli po- Crkva bosanska. To, s druge strane, ne znači da Crkva trebu promatranja Crkve bosanske kao posebnog slučaja, bosanska nije uspjela udariti svoj navodni asketski pečat izvan kako dualističkog tako i pravovjernog konteksta. bosanskoj dvorskoj kulturi – ona takav program nije ni Odsutnost buntovničkog naboja i demonizacije vidlji- zastupala – nego da je i sama prihvatila isti vrijednosni voga svijeta, na jednoj strani, te njezina uraslost u sred- sustav zasnovan na materijalnom bogatstvu i političkoj njovjekovni feudalni establišment, na drugoj, govore pro- moći. tiv teze o Crkvi bosanskoj kao dualističkoj sekti. Optužbe Iako je sebi pripisivala univerzalnu misiju, otvoreno za dualizam potječu iz neprijateljski raspoloženih sredina je pitanje koliko je Crkva bosanska bila misijska Crkva i i ne daju se potvrditi sačuvanim fragmentima vlastite koliko je duboko mogla oblikovati pučku pobožnost na provenijencije Crkve bosanske. Svi dosadašnji pokušaji onaj način kako je to za rukom pošlo franjevcima. Ovo je usklađivanja te diskrepancije završavali su u nedokaza- pitanje dobilo na aktualnosti posebno od kada je postalo nim spekulacijama. jasno da bosanski nadgrobni spomenici – stećci, nisu Ni Bazelski koncil nije tretirao Bošnjane kao češke specifično vezani za Crkvu bosansku. Nju je limitirala i husite, čije je uništenje tražio, nego se bavio mišlju da ih ta okolnost da je ostala izvan domašaja gradskih naselja i pozove na povratak crkvenom jedinstvu i svrstao ih u trgova gdje su franjevci smjestili većinu svojih samostana tom pogledu među Grke, Armence, Jakobite, Maronite, – gdje su boravili katolički stranci, rudari Sasi i trgovci iz Etiopljane i druge stare narode – što na neizravan način dalmatinskog primorja – i gdje se širio krug pripadnika govori da nije bila u pitanju dualistička sekta, nego jed- katoličke konfesije čime se istodobno sužavao prostor za na raskolnička heterodoksna Crkva različita od drugih djelovanje Crkve bosanske. Pri tome je i više nego za- vjerskih pokreta istočno-centralne Europe, bugarskih 13
- 14. bogumila i češkihhusita, koje se sada češće smatra predre- Jacopo Bellini (1400–1470/71), formacijskim prije nego heretičkim. Krist i donator, Crkvu bosansku također se ne može izjednačiti niti Strossmayerova galerija bosanski krstjani ni dualisti ni bogumili dovesti u vezu s pokretom flagelanata, koji se sredinom starih majstora HAZU Zagreb XIV. st. nakratko pojavio u Ugarskoj, Češkoj, Moravskoj, iz samostana u Kraljevoj Sutjesci Poljskoj i Šleskoj, a koji je 1349. god. bio osuđen od pape Klementa VI. Isti je slučaj s polumonastičkim sestrin- stvima begina, osuđenim na koncilu u Vienni 1311, a za- tim okrutno progonjenim u Zapadnoj Europi. Crkvu bosansku nije moguće povezati ni s begardima, o kojima se nešto može saznati iz inkvizicijskih protokola Češke i Šleske XIV. stoljeću, kao ni s valdenzima – pokre- tom široko rasprostranjenim u nekim dijelovima istočno- centralne Europe u vremenu prije pojave husita. Ovi val- denzi potječu od lombardske grane pokreta, a njihovu prisutnost u XIV. stoljeću u Češkoj, Moravskoj, Šleskoj, Transilvaniji i Slovačkoj treba povezati s njemačkom kolo- nizacijom. Početkom XV. st. inkvizicija je iskorijenila valdenze njemačkoga jezika u Šopronu (Ugarska) i čak porušila njihove kuće. Za razliku od ovih sekti inkvizicija Izbor iz bibliografije: se nikad nije bavila bosanskim krstjanima niti ih je papa ikad službeno zabranio, a Crkvu bosansku eliminirao je • Pavao Anđelić, Doba srednjovjekovne bosanske 1459. bosanski kralj Stjepan Tomaš. države, u: Kulturna istorija Bosne i Hercegovine od Konačno, za razliku od svih navedenih heterodoksnih najstarijih vremena do pada ovih zemalja pod os- vjerskih pokreta, Crkva bosanska je bila “državotvorna”, mansku vlast, Veselin Masleša, Sarajevo 1984. odnosno bila je visoko rangirana u političkom establiš- • Sima M. Ćirković, Bosanska crkva u bosanskoj mentu srednjovjekovne Bosne raspolažući važnim polu- državi, u: Prilozi za istoriju BiH, I, Društvo i pri- gama vlasti. vreda srednjovjekovne bosanske države, ANU BiH, Sarajevo 1987. • Srećko M. Džaja, Srednjovjekovna Crkva bosan- 5. Tragovi bosanskih krstjana nakon 1463. godine ska u procijepu suprotstavljenih kontekstualizaci- ja. U povodu i o knjizi Pejo Ćošković, Crkva bo- Blijedi tragovi bosanskih krstjana nalaze se još neko sanska u XV. stoljeću, Sarajevo: Institut za istoriju, vrijeme u osmanskim katastarskim knjigama (defterima) 2005, 559 str, u: Status. Magazin za političku kultu- nakon pada Bosne 1463, u kojima su pojedinci zabilježeni ru i društvena zbivanja, 10, Mostar, jesen 2006. pod nazivom kristian za razliku od uobičajenih oznaka • John V. A. Fine, Jr., The Bosnian Church: A New za kršćane, gebr ili káfir, u značenju nevjernik kako su Interpretation. A Study of the Bosnian Church and obilježavani katolici i pravoslavni. Tako u defteru od 1469. its Place in State and Society from the 13th to the zabilježeno je u 10 kristian-sela 113 (obiteljskih) kristian- 15th Centuries, East European Monographs, No. X, kućanstava (hane) i 5 kristian-neoženjenih (mudžered), East European Quarterly, New York and London a u defteru od 1477. u 2 kristian-sela 17 (obiteljskih) kri- 1975. stian-kućanstava (hane) – s njihovim poimence navede- • Dubravko Lovrenović, Na klizištu povijesti. Sveta nim starješinama, na pr. Cvitko kristian itd. kruna ugarska i Sveta kruna bosanska 1387-1463, U sljedećim defterima iz 1489, 1528-30, 1534 (?), Synopsis, Sarajevo-Zagreb 2006. 1540-42, 1585. i 1599. godine oznaka kristian pojavljuje • Nenad Moačanin, Bosansko-humski krstjani u se u osmanskom knjiženju kao apozicija uz razne kate- turskim vrelima (Napomene), u: Fenomen “krstja- gorije posjeda – ukupno 93 takva toponima s oznakom ni” u srednjovjekovnoj Bosni i Humu, Zbornik ra- kristian, dvaput od toga s oznakom hijerarhijskih pred- dova, Sarajevo-Zagreb 2005. stavnika Crkve bosanske gost, i to selište Radonje gosta • Marija Pantelić, Povijesna podloga iluminacije u nahiji Kreševo i zemljište kristiana Cvatka gosta u selu Hrvojeva misala, Slovo, 20, Zagreb 1970. Kunovo u nahiji Sokol. U cijelom se tom razdoblju do • Leon Petrović, Kršćani crkve bosanske, Svjetlo početka XVII. st. pojavljuje manje od 700 pojedinaca s riječi, Sarajevo 19992. oznakom kristian. To bi govorilo u prilog tezi da je na- • Heinz Schilling, Confessionalisation and the ziv krstjanin prije označavao sljedbenike Crkve bosanske u Rise of Religious and Cultural Frontiers in Early cijelosti, nego isključivo njezine redovnike. Modern Europe, u: Frontiers of Faith. Religious Vremenom se izdiferenciralo i mišljenje da defterski Exchange and the Constitution of Religious Identi- zapisi pod imenom krstjana bilježe manju skupinu ili os- ties 1400-1750. Edited by E. Andor and I. G. Tóth, tatak sitnoga plemstva odanog staroj heterodoksiji, koja Central European University, European Science ni u novim društvenim i političkim okolnostima nije Foundation, Budapest 2001. promijenila staru vjeru u korist ortodoksnog kršćanstva • Bernhard Schimmelpfennig, The Papacy, Colum- ili pak islama. Njihovi se tragovi mogu pratiti sve do 1604. bia University Press, New York 1992. godine, kada ih defteri bilježe na istim mjestima kao za- • Jaroslav Šidak, Studije o “Crkvi bosanskoj” i bogu- 14 pisi iz XV. stoljeća. milstvu, Liber, Zagreb 1975.
- 15.
- 16.