1. Hitno povećati PDV
Kad je prije nekoliko dana objavljena informacija kako nekoliko savjetnika hrvatske premijerke
ozbiljno razmišlja o povećanju stope PDV-a na 25 posto, od prve sam bila prilično iznervirana
tom najavom. Odakle taj sitničavi gard naših odgovornih dužnosnika da nam omiljene poreze
žmuklerski povećavaju malo po malo? Te nije 22 nego 23 posto, te nije za sve proizvode
jednak već je diferenciran, te hoćemo nultu stopu, te nećemo nultu stopu. Na kraju se ljudi
totalno zbune, polude i ne znaju koliki su im porezi. A to nipošto nije dobro za proračun. Kao
prvo, od presudnog je značaja da se s iznosima poreza lako barata, a ne da za
obračunavanje moramo kupovati kalkulatore, što u ovim kriznim vremenima predstavlja
nemali dodatni izdatak za kućni budžet. Kao drugo, brojke bi trebale biti okrugle, lako
pamtljive, a ne da ih određuju kao trgovci kada zbog psiholoških razloga umjesto 100 kuna
navedu 99,99 kuna, da se mušterije spetljaju. Evo, na primjer, tko ne bi zapamtio da nam
PDV iznosi, recimo, okruglo 50 posto? „Koliki vam je PDV?“, radoznalo bi nas pitali stranci, a
mi bi im ponosno, nehajno odgovarali odmahujući rukom: „Pola!“
Pogleda li čovjek trendove od 1998. kada je PDV uveden, do danas, može s velikom
vjerojatnošću predvidjeti kako će prije ili kasnije ionako dospjeti do 50 posto. Budući da se
dopuštena stopa PDV-a u zemljama Evropske unije kreće između 15 i 25 posto, trebali bismo
ga povećati sad, kad još imamo vremena, dok se još nismo priključili ovoj anacionalnoj
organizaciji. Naši bi susjedi pocrkali od zavisti: Srbija – tričavih 18 posto, Bosna i Hercegovina
- 17 posto, Crna Gora – 17 posto, Slovenija – 20 posto, Austrija – 20 posto. HRVATSKA – 50
posto! Prešišali bi ih za 2 do 3 puta i pokazali im jednom za sva vremena gdje smo mi, a gdje
oni.
Cijeli ovaj trend iracionalnog opiranja povećanju poreza je meni krajnje sumnjiv. Sve bi te
smutljive katastrofičare trebalo lijepo pohapsiti. Stalno nešto jamraju i šire nezadovoljstvo u
neupućeni puk: „Porezi su veliki… porezi su veliki… ne možemo živjeti… ne možemo
živjeti…“ A kad se porez na kraju lijepo poveća, jel' netko umro? Nije. Lažu skotovi. Dapače,
što su nam porezi veći, nama bolje. Poznata hrvatska povjesničarka Nada Klaić u svom djelu
„Marginalia uz problem doseljenja Hrvata“ navodi kako u vrijeme dolaska Hrvata na ove
prostore institucija poreza uopće nije postojala (sic?!?!) Naši su preci živjeli poput životinja po
zemunicama, više gladni nego siti, bez automobila, struje, apaurina, vode, televizije,
kanalizacije, Interneta. Napretkom i razvojem civilizacije, Hrvati su u 15, 16. stoljeću plaćali
poreze ubogih 20-ak posto (10 posto feudalcu, 9 posto Crkvi, neka sića za mostarinu,
cestarinu, par dana tlake…) Kako im je bilo najbolje svjedoče seljački prosvjedi koje su
podizali tadašnji poljoprivrednici. Popularni lider seljačkih udruga Matija Gubec ne da nije
imao traktor nego mu tadašnji feudalci i svećenici nisu davali apsolutno nikakve poticaje. Da
ne spominjemo prve štrajkove koncem 19. stoljeća kad su se zagrebački radnici pobunili zbog
poreza od tričavih 17 posto na nadnicu. Da im je prevelik?! Jesu li tadašnji radnici imali
avione, brodove, turizam, wellnes-centre? Živjeli su životom nedostojnim čovjeka, i još uz to
pod tuđinskom čizmom. A danas? Zar naše sadašnje blagostanje ne možemo zahvaliti
upravo činjenici da plaćamo otprilike 300 različitih poreza (precizan broj ne zna nitko,
uključujući i Institut za javne financije; uz 25 uobičajenih poreza plaćamo mi i oko 260
parafiskalnih nameta)? A živimo bolje nego ikad. Svi imamo struju, vodu, automobile, javni
promet, Internet, telefone, wellnes-centre, našim nebom plove zrakoplovi, naši su radnici i
seljaci dobro uhranjeni i debeli, a našim širokim avenijama kroče sretni i slobodni ljudi. Prema
tome, umjesto jalovog zaplotnjačkog jamranja, podržimo savjetnike u njihovom vizionarskom
promišljanju povećanja PDV-a: Dečki, nemojte kramarski petljati s bijednih 25 posto! Krenite
muški, odlučno. Mi hoćemo 50 posto. Dapače, mi to od vas odlučno zahtijevamo.