2. Pocetak bombardovanja
NATO bombardovanje Savezne Republike Jugoslavije, trajalo je od
24. marta do 10. 6. 1999. godine i deo je kosovskog rata 1996.-
1999. To je bilo drugo važnije vojno uplitanje NATO-a nakon
bombardovanja bosanskih Srba u operacija "Namerna sila" 1995 i
najveći vojni sukob na prostoru Srbije i Crne Gore od vremena
Drugog svetskog rata.
2
4. Nakon što je režim Slobodana Miloševića postao upleten i u četvrti
jugoslovenski rat, ovog puta na Kosovu, koji je ponovno doveo do vala
izbjeglica, međunarodna zajednica je mjesecima pokušala postići
prekid nasilja. Rat na Kosovu nastao je nakon godina represija
albanskog stanovništva u toj pokrajini, pošto je Milošević Kosovu
ukinuo autonomiju. Pregovori u Rambujeu su zapeli, te je potom
Miloševićeva delegacija napustila pregovarački stol. NATO je 24. 3.
1999. godine u 20 časova počeo vazdušne napade na vojne ciljeve u
SRJ da bi se kasnije udari proširili i na privredne i civilne objekte. U
napadima koji su bez prekida trajali 78 dana teško su oštećeni
infrastruktura, privredni objekti, škole, zdravstvene ustanove,
medijske kuće, spomenici kulture, crkve i manastiri.
5. Broj zrtava tokom bombardovanja
➢ Ekonomski eksperti iz Grupe-17 procenili su štetu na oko 30
milijardi dolara. Konačan broj žrtava bombardiranja je i dalje
upitan: Human Rights Watch procjenjuje da je bilo 500
civilnih žrtava izvan Kosova,‚ja Fond za humanitarno pravo
da je bilo sveukupno 460 civilnih žrtava na prostoru cele
SRJ, od toga 220 albanskih civila koji su stradali od NATO
bombi. Uz civilne žrtve, poginulo je i nekoliko stotina
vojnika. Napadi su suspendovani 10. 6., nakon potpisivanja
vojno-tehničkog sporazuma o povlačenju jugoslovenske
vojske i policije sa Kosova i Metohije
7. Međunarodne reakcije na rat na Kosovu
➢ 15. juna 1998. EU je proširila gospodarske sankcije protiv Beograda
zbog srpskih operacija na Kosovu, uvodeći zabranu komercijalnih
letova jugoslavenskih zračnih kompanija u svih 15 zemalja članica EU-a.
Svrha je te zabrane, koja je objavljena na summitu čelnika EU-a u
Cardiffu, pojačati gospodarski pritisak na Slobodana Miloševića, dok
NATO istodobno jača vojni pritisak održavanjem zračnih vojnih vježbi
iznad Albanije i Makedonije. Čelnici EU-a u svojoj su izjavi o Kosovu
pozvali Miloševića da prekine vojne napade na civile, povuče svoje
snage, dopusti pristup međunarodnim promatračima, omogući
povratak izbjeglicama i počne politički dijalog s predstavnicima
kosovskih Albanaca.
7
8. Takođe su dodali kako su „učinjene pogreške na obje strane“.
Trenutačan prekid nasilja zahtijevat će se i od kosovskih Albanaca,
navodi se u izjavi. „Strpljenje međunarodne zajednice prema
Beogradu je pri kraju“, rekao je britanski ministar za obranu George
Robertson.Albanija je osobito oštro reagirala na stanje: „Duboko smo
uvjereni da je genocid koji provode srbijanske vlasti na Kosovu
posljedica institucionalizirane politike genocida i državnog terorizma
koji se provodi pomoću vojnog, paravojnog i policijskog mehanizma
protiv kosovskih Albanaca“, izjavio je albanski ministar vanjskih
poslova Paskal Milo na konferenciji UN-a. „Otpor koji pruža albansko
stanovništvo u samoobrani od takve politike ne može se nazvati
terorizmom“.
9. ➢ Japanska je vlada takođe objavila da je odlučila zamrznuti
srbijansku i jugoslavensku imovinu u toj zemlji, kao dio
međunarodnog pritiska na Beograd radi zaustavljanja nasilja
na Kosovu. Japan je također zabranio davanje izvoznih
kredita Jugoslaviji i izdavanje viza jugoslavenskim i
srbijanskim duznosnicima koji sudjeluju u represiji na
Kosovu. Milošević je pristao u ljeto 1998. ispuniti većinu
zahtjeva koje su svjetske sile postavile kako bi se okončalo
krvoproliće na Kosovu, ali je rekao da će svoje postrojbe
povući iz te pokrajine samo nakon "prestanka terorizma".
9
11. 11
➢ 8. oktobra 1998., istodobno s vojnim pripremama, NATO
savez je nastavio s pokušajem postizanja suglasnosti oko
pravnog temelja za moguću intervenciju, jer unutar samog
saveza postojala su različita stajališta glede tog problema.
Jedna opcija bila je dobiti odobrenja UN-a za vojnu
intervenciju, no nakon prijetnje Rusije, stalne članice Vijeća
sigurnosti, da će sigurno staviti veto, glavne članice NATO-a
odustale su od moguće nove rezolucije koja bi izričito
odobrila uporabu sile, iako su je London i Pariz označili
poželjnom
12. 12
NATO INTERVENCIJA
➢ Masakr u Račku je označio prekretnicu u ratu jer je Međunarodna
zajednica izgubila strpljenje sa Miloševićevom agresivnom
politikom i odlučila vojno intervenirati kako bi se spriječila daljnja
eskalacija nasilja na Balkanu. Clintonov Ministar obrane William
Cohen je održao govor u kojem je izjavio da je ovo "borba za pravdu
nad predstojećim genocidom". NATO dužnosnici su potom
zaprijetili da će započeti vojnu intervenciju ako se se Vojska
Jugoslavije ne povuče iz Kosova i dopusti da se mirovne snage
rasporede tamo. Madeleine Albright je takođe snažno zagovarala
dogovor i vršila pritisak na obje strane kako bi bio prihvaćen
kompromis koji bi završio sukob.
13. ➢ Richard Holbrooke sastao se posljednji put sa Miloševićem u
ožujku 1999. i ponudio mu zadnju šansu da prihvati ugovor u
Rambouilletu, po kojem bi Kosovo dobilo natrag svoju
autonomiju, OVK se razoružala a mirovne snage i NATO se
rasporedili na to područje. Milošević je odbio, što je dovelo do
NATO-ovog bombardiranja SRJ, koje je trajalo 78 dana, od 22.
marta do 11. juna 1999. Borbeni zrakoplovi većinom su agirali
iz baza u Italiji i na Jadranskom moru.
13
15. 15
➢ 25. marta 1999. NATO je ponovno, oko 3.00 sata ujutro,
napao ciljeve u okolici Beograda. Jedan od glavnih ciljeva
snažnog napada snaga NATO-a na šire područje Beograda
jest zračna luka u Batajnici, priopćila je jugoslavenska Služba
za promatranje i obavještavanje. Na udaru drugog vala
zračnih napada su vojni ciljevi, javljaju beogradski mediji.
Gađane su općine Voždovac, Grocka, područje Pančeva, te
ponovno tvornica zrakoplova Utva, zatim područje Kovina i
Kačareva, prenose beogradski mediji.
16. ➢ Rusija se protivila vojnoj akciji, ali nije ništa poduzela kako
bi stala na stranu Miloševića. Nakon odlaska OESS-a sa
Kosova 20. marta, razina incidenata i samovoljnih ubijanja je
dramatično porasla. Istog dana JNA i policija su ušle u selo
Trnava (Podujevo) i počeli granatirati kuće. Dok su ljudi
bježali, granata je pogodila traktor. Kotlina, područje 6 km
jugozapadno od Kačanika, je napadnuto 24. ožujka: selo je
prvo raketirano topništvom, a onda je JNA upala sa
tenkovima. Otprilike 500 žena i dece je poslano kamionom u
Kačanik. 22 leševa je pronađeno u dva bunara. Navodno od
tih 22 žrtava bilo 11 nenaoružanih OVK boraca u civilnoj
odeći.
16
17. ZAVRŠETAK INTERVENCIJE
➢ Nakon nekoliko nedelja vojne kampanje, Vojska Jugoslavije se i dalje
odbijala povući sa Kosova, tako da je 28.5 Tony Blair odleteo u
Washington te se savjetovao sa Billom Clintonom oko moguće
kopnene ofenzive na Srbiju, iako je upozorio da bi trebalo mjesecima
dok se skupi dovoljno vojnika za to. Iako su srpski vojnici postavili
makete tenkova kako bi zavarali NATO, štete su ipak bile sve veće, pri
kraju su se počele bombardirati i energetske stanice u Beogradu, tako
da je Milošević na kraju prihvatio uvjet povlačenje Vojske Jugoslavije i
ulazak KFOR-a na Kosovu. Time je 11. juna službeno završila NATO-
ova kampanja i rat. Oko 750,000 protjeranih Albanaca moglo se potom
vratiti natrag na Kosovo, ali je oko 100,000 Srba od straha napustilo to
područje.
19. POSLEDICE
➢ Podaci Fonda za humanitarno pravo pokazuju da je u periodu od
24.03. do 10.06.1999. godine, u toku međunarodnog oružanog
sukoba na Kosovu ubijeno, stradalo ili prisilno nestalo 9.401
osoba, od kojih je 758 (8%) stradalo od dejstva NATO.[1] Najviše su
stradali Albanci. Od ukupnog broja stradalih i nestalih u tom
periodu, 6.511 su albanski civili. Među njima, 220 (3%) je stradalo
od NATO bombi, a više od 6.200 (95%) od snaga VJ/MUP-a
Republike Srbije. Ukupno 46 srpskih civila i drugih nealbanaca
ubijeno je u napadima NATO snaga na Kosovu, a dodatnih 187
civila u Srbiji.
20. ➢ Vojska Jugoslavije je imala najviše gubitaka u jedinicama Ratnog
Vazduhoplovstva i Protivazdušne Odbrane (RV i PVO), Kopnena Vojska
(KoV) je imala minimalne gubitke dok gubitci u Ratnoj Moranrici nisu
zabeleženi. Mali broj uništene ratne tehnike od strane NATO je opravdan
time jer je VJ koristila mamce tipa pokvarene ili zastarele tehnike, meta
napravljenih od guma, automobila i olupina. Prema prvim podatcima
NATO snaga na kosovu je uništeno 181 tenkova, 317 oklopnih
transportera, 875 artiljerijskih oruđa i više od 600 vojnih vozila. Kasnije,
16. septembra 1999. godine objavljeni su podatci detaljne istrage da je
na Kosmetu uništeno 93 tenkova, 153 oklopnih transportera, 389
artiljerijskih oruđa i 339 vojnih vozila. Pravi gubitci su zapisani dole.
20
21. Gubitci RV i PVO su:
5 aviona MiG-29 oborena od strane NATO;
6 aviona MiG-29 uništena na zemlji deljstvom NATO aviacije;
7 aviona G-4 Super Galeb akor grupe "Leteće Zvezde" uništena na zemlji deljstvom NATO aviacije;
2 aviona G-4t Super Galeb uništena na zemlji deljstvom NATO aviacije;
oko 12 aviona J-22 Orao uništena uglavnom na zemlji deljstvom NATO aviacije;
16 aviona MiG-21 (u raznim verzijama) uništena na zemlji deljstvom NATO aviacije;
3 aviona An-2 uništena na zemlji deljstvom NATO aviacije;
3 helikoptera Mi-14 uništena na zemlji deljstvom NATO aviacije;
3 helikoptera Ka-25 uništena na zemlji deljstvom NATO aviacije;
oko 20 aviona G-2 Galeb uništena na zemlji deljstvom NATO aviacije;
5 aviona Utva 75 uništena na zemlji deljstvom NATO aviacije;
2 helikoptera Mi-8 uništena na zemlji deljstvom NATO aviacije;
kao i nepoznat broj PVO naoružanja.
