1. Nemreš dihat bez kisika
By Jagoda Radojcic
Svake godine bi se svi mi klinci na ljetovanju natjecali u disciplini duljine uranjanja pod vodu.
Onaj kog bismo odredili za suce stajao bi sa satom na obali i štopao vrijeme onima koji su
uronili. Pobjednik bi u pravilu bio onaj koji je najdulje izdržao ispod površine (osim ako ti
vrijeme nije štopao, recimo, tata). Aktualni gospodarski trenutak u priličnoj mjeri nalikuje toj
dječjoj igri. Stotinjak tisuća gospodarstvenika je zaronilo, a nekoliko ministara i njihovih
„pobočnika“ štopa vrijeme na obali jer znaju da prije ili kasnije svi moraju izroniti. „Nemreš
dihat bez kisika“, glasio je poučni slogan iz nekad popularne Bregovićeve reklamne pjesmice.
Jedina je razlika što današnji moderatori gospodarske izdržljivosti svojim odabranim stranačkim
kameradima, rođacima, suradnicima s vremena na vrijeme dobacuju boce s kisikom, dok
istovremeno protivničke igrače gađaju kamenjem. Tako igra dobiva na dodatnoj dinamici.
Kada je prije nekoliko godina recesija započela svoj pobjednički pohod, većina hrvatskih
privrednika joj se relativno brzo prilagodila tako što su usporili gospodarsku aktivnost, otpustili
sve što su mogli otpustiti, smanjili su troškove na minimum te stali na loptu i čekali neka bolja
vremena. Pojednostavljeno – uronili su. Povećanje poreza, prireza, doprinosa, parafiskalnih
nameta, koje je uslijedilo u narednim godinama kako bi se nadoknadio narasli manjak nije baš
stimuliralo izranjanje. Ako svaku stavku svakog vlastitog proizvoda ili usluge opteretiš dodatnim
porezima i dadžbinama, definitivno najvišima u Europi, tvoj proizvod i usluga na kraju postanu
preskupi, nekonkurentni. Pod pretpostavkom da nije riječ o drogi, oružju ili bijelom roblju. Na
koncu, kad se cijeli ciklus završi, gospodarstvenik najčešće odustaje od svoje privredne
aktivnosti. U naprijed navedenoj prispodobi, on se jednostavno rečeno – utopi.
Naime, od smanjenog broja preživjelih gospodarstvenika koji još uvijek nekako uspijevaju
plutati pod površinom na rubu smrti, politički moderatori na obali očekuju da dodatno nadoknade
sve one gubitke koji su nastali zbog manjeg priljeva do kojeg je došlo zbog utapanja dijela
sudionika. Pojednostavljeno – 10 privrednika plaća reket moderatorima na obali u iznosu od 10
milijuna. Onda se, recimo, trojica gospodarstvenika zbog otežanih uvjeta utopi. Sedam
preživjelih će ubuduće morati pokriti gubitak, pa će plaćati opet 10 milijuna. Drugim riječima,
plaćat će više. Zbog čega će se u narednoj godini utopiti dodatna dvojica. Pa će tih 10 milijuna
pasti na grbaču petorica preživjelih. Itd. Politički moderatori u takvim slučajevima imaju niz
iznimno mudrih objašnjenja: „u ovoj utakmici opstat će samo najsposobniji“, „gospodarstvenici
bi trebali dodatno investirati“, „privrednici moraju snažnije poraditi na svojoj konkurentnosti“,
„treba pronaći strane investitore koji će u zemlju dovesti svježi kapital“, garniranih s rutinskim
najavama „oštrih zaokreta“, „novog gospodarskog kursa“, „restrukturiranja“, „mjera štednje“.
Istom tom logikom paraziti na kraju dokusure organizam na kojem su uspješno parazitirali te
zbog vlastite parazitske neumjerenosti i pohlepe na kraju sami sebe osude na smrt. Naime, kad
krepa organizam, istu sudbinu dožive i svi njegovi paraziti.
Međutim, iako je hrvatsko gospodarstvo daleko od toga da bi dotaknulo dno, kako neodgovorno
prognoziraju neki dežurni optimisti, ne treba biti jako pametan pa zaključiti kako će se već do

2. kraja godine pojaviti prvi znakovi „gospodarskog oporavka“. Kako je to moguće? Odgovor na to
je savršeno jednostavan i logičan: parlamentarni izbori. Kako usponi i padovi hrvatskog
gospodarstva nikad nisu ovisili o privrednim trendovima, već ih od pamtivijeka određuju
moderatori s obale, hrvatski gospodarstvenici će po svoj prilici kratkoročno početi izranjati već
za 6, 7 mjeseci te tijekom predizbornog perioda duboko disati i optimistički hvatati zrak za
naredne urone koji će nastupiti poslije izbora. Jer, ruku na srce – „nemreš dihat bez kisika“.