1. SVEUČILIŠTE U SPLITU
Odjel za stručne studije
Studij: Ekonomija
Kolegij: Poduzetničko projektiranje
Nastavnik: mr.sc. Branko Ora
branko.ora@dalmacija.hr
IZVORI FINANCIRANJA MALOG BIZNISA
U V O D
Nakon što se potencijalni poduzetnik odluči za pokretanje vlastitog biznisa i realizaciju svoje
poduzetničke ideje, odmah se nameće pitanje kako osigurati kapital (novac) za financiranje
pothvata. Najbolja je solucija kada poduzetnik dobije jack pot na Loto-u ili pak kada dobije
nasljeđe od dalekoga srodnika iz Amerike. Šalu na stranu, znamo da su rijetki oni koji dobiju
na kocki ili, pak, oni koji imaju barbu u Americi. Poneki (vještiji i sretniji) poduzetnik ima
stanovitu ušteđevinu ili obiteljsko nasljeđe, što je dostatno za pokretanje vlastitog biznisa.
Međutim, puno više je njih koji nemaju dostatan kapital, ili ga uopće nemaju za pokrenuti
vlastiti biznis. Pod novcem ne podrazumijevamo samo cash (novac) u ruci ili na bankovnom
računu, već isto tako nekretnine koje mogu poslužiti za pokrenuti biznis. To može biti
poljoprivredno ili građevinsko zemljište, kuća, poslovni prostor ili pak oprema. Međutim, u
svakom slučaju postavlja se pitanje kako doći do dostatne količine novca za ulaganja u
osnovna (stalna) sredstva ili, pak, za trajna obrtna sredstva?
Prva pomisao koja vam padne na um može biti pozajmica od bliskog srodnika ili pak
prijatelja na privremenom radu u inozemstvu. Međutim, navedenu opciju treba a priori
isključiti, jer ako krene po zlu, umjesto srodnika i prijatelja možete vrlo brzo dobiti
neprijatelja. S druge, pak, strane svakodnevno nas zasipaju oglasi u novinama ili poštanskim
putem, kojima se nudi milijunska zarada pod uvjetom da se uključimo u lanac i uplatimo
stanovitu kotizaciju od nekoliko tisuća EUR-a. Primjerice jedno vrijeme su bile u điru ponude
anonimnih financijera iz Nigerije koji su nudili da otvorite off shore tvrtku u jednoj od
egzotičnih zemlja u Karibima i da na račun uplatite nekoliko tisuća dolara, a za uzvrat su
obećavali milijunske zarade. U svim takovim slučajevima radilo se o prodavačima magle i
bjelosvjetskim prevarantima koji su među naivnima tražili žrtve. Bilo je pojedinaca koji su
naivno nasjeli na takove ponude i potegli do Lagosa u Nigeriji u traganju za fantomskim
tvrtkama i milijunskim zaradama i na koncu ostali bez novca i sredstava za povratak iz te
daleke afričke zemlje.
No vratimo se temi našeg predavanja! Nas prije svega zanimaju institucionalni izvori
financiranja malog biznisa, kao što su bankarske institucije, štedno-kreditne zadruge,
osiguravajuća društva, investicijski fondovi, burze i druge institucije tržišta kapitala.
Poznavanje financijskih institucija skraćuje lutanje od nemila do nedraga, osigurava
povoljnije uvjete financiranja, smanjuje rizik, a poduzetnički poduhvat čini učinkovitijim. U
ovom prilogu posebno smo elaborirali pojmove: financijske institucije, kredit i financijska
tržišta, dugoročno kreditiranje – kreditiranje poduzetnika, instrumente osiguranja te predočili
Nacionalni program poticanja poduzetništva u Hrvatskoj.

2. 1. FINANCIJSKE INSTITUCIJE
Postoji više vrsta financijskih institucija. Američki autori (lit.4, str.97.) razlikuju tri temeljne
skupine financijskih institucija: depozitne ustanove, nedepozitne ustanove i financijske
paradržavne institucije.
 Depozitne ustanove su financijski posrednici koji izdaju instrumente zaduženja, koje
nazivaju depoziti. Postoje dvije vrste depozitnih ustanova: poslovne banke i štedne
institucije, koje uključuju štedne i kreditne udruge (zadruge), štedionice i kreditne
unije. Sve te institucije imaju pravnu osnovu za izdavanje čekova, štednih uloga i
oročenih uloga.
 Nedepozitne ustanove, nasuprot tome, predstavljaju privatne financijske institucije
koje ne primaju depozite. Postoji više nedepozitnih ustanova. Ovdje ćemo istači
nekoliko najvažnijih, kao što su: osiguravajuća društva, mirovinski fondovi, uzajamni
fondovi i financijska poduzeća.
 U paradržavne financijske institucije spadaju različite izvan-proračunske institucije, u
koje spadaju: Hrvatska banka za obnovu i razvitak (HBOR), razni državni fondovi
(Fond za regionalni razvoj), Hrvatska agencija za malo gospodarstvo (HAMAG) i dr.
Nakon što smo se upoznali sa financijskim institucijama i njihovom podjelom posebno ćemo
se pozabaviti dominantnim financijskim institucijama kao što su banke.
Banka se može definirati kao trgovačko društvo koje se bavi primanjem i davanjem novčanih
sredstava, tj. posredovanjem u oblasti kredita. U ovoj definiciji ističe se posrednička uloga
banke kao institucije koja se bavi davanjem kredita iz sredstava koja se pribavljaju, u prvom
redu od deponenata i raznih oblika akumulacije. To je obilježje zaista jedna od najvažnijih
sastavnica pojma banka, jer visina danih kredita ovisi u prvom redu od prikupljenih tuđih
sredstava, dok vlastita sredstva (temeljni kapital) i pričuve (rezerve) služe uglavnom kao
jamstveni fond i fond za investicije.
Banke, slično kao i trgovačke tvrtke, spadaju u trgovačka društva koja se bave razmjenom, s
tim što se one ne bave prometom roba već prometom novca. Dakle kao što trgovac kupuje
robu da bi je zatim prodao i pri tome ostvario dobit (iz razlike u cijeni), tako i bankar
prikuplja tuđi novac da bi ga zatim pozajmio drugome, uz obvezu povrata, i pri tome zaradio
na razlici između pasivne i aktivne kamate (kamatna marža). Međutim, ako malo bolje
promotrimo djelatnost banaka sa gospodarskog aspekta, vidjet ćemo određene njihove
prerađivačke, pa čak i proizvođačke funkcije. Naime, banka putem svog poslovnog
mehanizma, a na temelju velikog broja svojih komitenata – deponenata, uspijeva dnevno
otkazive i veoma kratkoročne depozite (sredstva po viđenju ili sredstva a vista) pretvoriti u
korisno uporabljive kredite. Drugim riječima, ona prerađuje kratkoročnu sirovinu u koristan
proizvod tj. kredit (lit.8, str118.).
Ali, banke mogu, ne samo prerađivati sirovinu (sredstva po viđenju) u gotove proizvode
(kredite), već i stvarati (emitirati) nova novčana sredstva. Ova svojstva banaka, više nego li
ijedna druga, čine ih gospodarskim subjektima sui generis (posebne vrste) i osobite
odgovornosti. Ona su od osobite važnosti za razumijevanje procesa koji se odigravaju u
novčanoj sferi gospodarstva i za posljedice koje ti procesi izazivaju u materijalnoj (robnoj)
sferi.

3. Kazati da su banke poduzeća za posredovanje kredita, znači istači njihovu bitnu osobinu koja
ih razlikuje od drugih poduzeća. Međutim, rečena definicija ima taj nedostatak što ne
obuhvaća sve vrste banaka. Naime, novčarske banke kao i banke koje do kreditnih sredstava
dolaze emisijom, bilo svojih (dionica) bilo dužničkih (založnica ili obligacija) papira, nisu
njome obuhvaćene.
Banke zajedno sa štedionicama čine veliku i dobro razvijenu djelatnost depozitarnih
institucija u visokorazvijenim zemljama. Poslovne banke su, svakako, najvažnije do svih
depozitnih financijskih ustanova. Tradicionalno, njihov su glavni izvor sredstava depoziti po
viđenju. Autori knjige Moderni novac i bankarstvo, R.L. Miller i D.D. VanHoose poslovnu
banku definiraju kao depozitnu ustanovu koja je relativno neograničena u svojoj mogućnosti
odobravanja poslovnih kredita i kojoj je zakonski dopušteno otvarati čekovne računa.
Hrvatski Zakon o bankama (Narodne novine br. 84/02) ne daje eksplicitnu definiciju banke
već banku definira kao financijsku instituciju koja je dobila odobrenje za rad od Hrvatske
narodne banke (u daljnjem tekstu: HNB) i koja je osnovana kao dioničko društvo sa sjedištem
u Republici Hrvatskoj (članak 2. Zakona). Iz ove definicije može se razabrati da su banke
financijske (novčarske) institucije koje pružaju bankarske usluge te da spadaju u trgovačka
društva, odnosno u dionička društva. U članku 3. Zakona pojašnjava se što su to bankarske
usluge. Pod bankarskim uslugama predmnijeva se:
 primanje novčanih depozita,
 odobravanje kredita i drugih plasmana iz prikupljenih depozita u svoje ime i za svoj
račun, te
 izdavanje sredstava plaćanja u obliku elektronskog novca.
Osim opisanih bankarskih usluga banke mogu pružati i ostale financijske usluge u koje
spadaju: izdavanje garancija ili drugih jamstava; kreditiranje izvoznih poslova (factoring);
financijski najam (leasing); kreditiranje, uključujući potrošačke kredite, hipotekarne kredite i
financiranje komercijalnih poslova te forfaiting (kupnja od izvoznika srednjoročnih i
dugoročnih potraživanja prema inozemstvu); trgovanje u svoje ime i za svoj račun ili u svoje
ime a za račun klijenata, što uključuje: trgovanje instrumentima tržišta novca i ostalim
prenosivim vrijednosnim papirima; stranim sredstvima plaćanja uključujući mjenjačke
poslove; financijskim terminskim ugovorima i opcijama; valutnim i kamatnim instrumentima;
obavljanje platnog prometa u zemlji i s inozemstvom; prikupljanje, izrada analiza i davanje
informacija o kreditnoj sposobnosti pravnih i fizičkih osoba; izdavanje i upravljanje
instrumentima plaćanja; iznajmljivanje sefova i depoa; posredovanje pri sklapanju
financijskih poslova, usluge vezane uz vrijednosne papire; upravljanje mirovinskim ili
investicijskim fondovima; savjetovanje u pogledu strukture kapitala, poslovne strategije i
sličnih pitanja kao i pružanje usluga koje se odnose na stjecanje dionica i poslovnih udjela u
drugim društvima i druga značajna ulaganja te druge slične usluge koje su navedene u
odobrenju za rad banke.
Osim nabrojanih bankarskih usluga, te ostalih financijskih usluga, banke su ovlaštene za
obavljanje pomoćnih bankovnih usluga u koje spada: upravljanje nekretninama, upravljanje i
vođenje sustava za obradu podataka ili obavljanje sličnih poslova.

4. 2. KREDIT I FINANCIJSKA TRŽIŠTA
U ekonomskoj znanosti riječ kredit predstavlja realni gospodarsko-pravni pojam pod kojim
predmnijevamo određeni dužničko-vjerovnički odnos, utemeljen na ustupanju prava
raspolaganja novcem, predmetom (nekretninom ili pokretninom) ili intelektualnim kapitalom,
od strane vjerovnika dužniku na određeno vrijeme i pod određenim uvjetima (osiguranje,
kamata, rok, način otplate i sl.). Kredit je u stvari jedna privremena usluga koju vjerovnik
pruža dužniku time što mu ustupa na raspolaganje određenu kupovnu snagu (novac) ili neki
predmet. Kredit dakle, privremeno razlučuje vlastitost od raspolaganja. Ono po čemu se kredit
razlikuje od drugih vrsta ustupanja novca ili predmeta (darovanja, nasljeđivanja, dotacija,
regresa, subvencije, posudbe i tomu slično), je načelo povratnosti, tj. obveza dužnika da
preuzeti kredit, po isteku roka trajanja kreditnog ugovora, vrati vjerovniku.
Na samom početku treba napraviti distinkciju između pojmova kredit i zajam. U
svakodnevnoj uporabi ova dva naziva se koriste kao sinonimi. Pa iako se radi o gotovo
identičnim pojmovima ipak između njih postoji razlika. Naime svaki kredit je istodobno i
zajam, a zajam ne mora biti i kredit. U čemu je razlika? U Ekonomskom leksikonu HLZ-a
(lit.2, str.432.) kredit se definira kao određena novčana svota koju financijska institucija –
banka i dr., kao kreditor (vjerovnik, zajmodavatelj), ustupa nekoj drugoj osobi (debitoru,
dužniku, zajmoprimcu), uz obvezu da mu ih ovaj vrati u dogovorenom roku i plati
pripadajuću naknadu – kamatu. Ovaj pojam obuhvaća profesionalne novčane bankovne
kredite, pozajmljivanje imovine u bilo kojemu obliku, dužničke vrijednosne papire–
obveznice, banknote, blagajničke zapise, komercijalne zapise, nenovčane kredite u obliku
akcepata, avala i sl., kreditna pisma, stand-by sporazume, otvorene račune, međusobne
poslovne aranžmane poduzeća s prodajom robe, usluga i izvođenja radova uz odgođenu
naplatu, potrošačke kredite, izvoz robe s naplatom do 60 ili 90 dana i sl. Za razliku od kredita
zajam se definira kao ono što se daje ili uzima uz obvezu da bude vraćeno; gospodarski odnos
u kojem zajmodavatelj daje zajmoprimatelju svotu novca ili određenu količinu dobara (lit.2,
str.989.). Zajmoprimatelj koristi zajam po svojoj volji ili prema dogovorenoj namjeni, vraća
ga u istoj ili uvećanoj količini u ugovorenim razdobljima. Zajam može biti naplatni ili
besplatan, odnosno uz plaćanje određene kamate ili beskamatni zajam. Iz citiranih definicija
može se uočiti mala razlika između definicija kredit i zajam. Ono po čemu se ova dva pojma
razlikuju je kreditor, odnosno zajmodavatelj. U slučaju kredita uvijek se radi o banci ili drugoj
financijskoj instituciji, što nije slučaj kod zajmodavatelja, koji može biti i banka i/ili
financijska institucija, ali isto tako nebankarske i nefinancijske institucije (fizičke i pravne
osobe). Toliko o razlikovanja ova dva pojma, a sada se vratimo našoj temi, kreditu !
Sama riječ kredit potiče od latinskoga glagola credo, što u prijevodu znači vjerujem. Samo
podrijetlo riječi ističe, dakle, povjerenje kao značajan sastojak u zasnivanju kreditnog odnosa.
Međutim, bitno je da netko nešto ima da bi ga mogao ustupiti drugome. Ali i tada povjerene u
osobnost dužnika nije odlučujući čimbenik, a još manje jedini. Ima kreditnih oblika, kao što
su ručni zalog (po pravilu radi se o osobnim dragocjenostima) ili hipoteka, kod kojih vjera u
osobnost dužnika ne igra skoro nikakvu ulogu, a kod prinudnih zajmova ne postoji čak ni
volja za zasnivanje kreditnog odnosa (primjerice kod sudskih presuda). Stoga čimbenik
povjerenja u kreditnom odnosu treba shvatiti u relativnom smislu. Povjerenje se odnosi na
pravnu sigurnost, na mogućnost naplativosti, na stabilnost novca i sl. U povijesti postoji više
primjera da su se kreditni odnosi široko prakticirali u mirnim i skoro potpuno iščezli u
nestabilnim vremenima.

5. Veliki značaj kredita i njegove organizacije, u suvremenom društvu, sastoji se, prije svega, u
njegovoj mobilizatorskoj ulozi. Bez organiziranog kreditnog aparata velike količine novca,
koje se nalaze neiskorištene u gospodarstvu i kod stanovništva, ostale bi neiskorištene–
imobilizirane. Nakon što se mobiliziraju i koncentriraju, ta se sredstva putem bankarskoga
kredita plasiraju tamo gdje su najpotrebnija i najkorisnija, uslijed čega kredit ubrzava
reprodukciju i doprinosi jačanju proizvodnih snaga. Kredit je veoma učinkovita poluga kojom
se usmjerava razvitak čitavoga gospodarstva. Putem kredita vrši se povezivanje između onoga
kojemu je novac (kupovna moć) potrebit i onoga koji raspolaže svojim ili tuđim novcem
(kupovnom moću). U međunarodnim okvirima kredit dopunjava domaću akumulaciju i
omogućuje ubrzani razvoj nedovoljno razvijenih zemalja, dovodeći ih često u ovisnost od
zemalja koje izvoze kapital. Kredit angažira sadašnju kupovnu moć u korist stvaranja buduće
kupovne moći alocirajući je tamo gdje će postići veću učinkovitost (profitabilnost). U
tržišnim gospodarstvima on djeluje u pravcu izjednačavanja profitnih stopa. Kredit pomaže
prenošenje vlasništva od jednoga subjekta (pravne ili fizičke osobe) na drugoga i prebacuje
teret izgradnje proizvodnih snaga društva na buduće naraštaje (vanjski dug Hrvatske, koji
iznosi cca 27 mld. USD vraćat će sadašnji ali i budući naraštaji). Napokon, kredit osigurava
održavanje likvidnosti, stalnosti i kontinuiteta proizvodnog procesa time što gospodarskim
subjektima osigurava dostatna novčana sredstva potrebita za odvijanje proizvodnoga procesa.
U suvremenom gospodarstvu kredit ima još jednu važnu zadaću, a to je emisija novca. Naime,
ukupan volumen bankarskih kredita određuje i ukupnu monetarnu (novčanu) masu u jednoj
zemlji, pa je to još jedan razlog za reguliranje (propisivanje) kreditnih aktivnosti banaka od
strane središnje banke.
2.1. KREDITNI OBLICI
Ovisno o obliku u kojemu se odobravaju krediti se dijele na naturalne, komercijalne i
novčane. Naturalni kredit, tj. kredit u realnim dobrima (žitu, stoci, alatu i sl.) najstariji je
oblik kredita. Međutim, on je danas veoma rijedak i susreće se kod primitivnih naroda.
Komercijalni kredit daje se u robi i vraća u novcu. U ovu skupinu spadaju svi oblici kupnje
robe na kredit (leasing), kao i krediti za kupnju opreme ili izvođenje radova u graditeljstvu.
Međutim, najčešći oblik kredita su novčani krediti, tj. daju se i vraćaju u novcu.
U pogledu uporabe kredita, tj. u koji svrhu dužnik koristi odobreni kredit, razlikujemo
potrošačke i investicijske kredite. Sa gospodarskog aspekta ova podjela je od osobite
važnosti. Naime, potrošački (konzumni) kredit je onaj koji se koristi u cilju povećanja
potrošačke moći dužnika. U svojoj biti potrošački kredit je neproizvodan, jer on uvijek djeluje
na povećanje potrošnje iznad trenutne platežne sposobnosti dužnika. S druge, pak, strane
proizvođački kredit se ne koristi za povećanje potrošačke moći već služi za povećanje
proizvođačke snage korisnika. Dok potrošački kredit nepovratno troši postojeću akumulaciju,
dotle proizvođački kredit to postiže tek preko povećanja proizvodnje, a time doprinosi
povećanju društvene akumulacije.
Proizvođačke kredite dalje dijelimo na obrtne i investicijske kredite. Obrtni kredit je svaki
onaj proizvođački kredit koji se uzima u cilju povećanja obrtnih sredstava poduzeća. To je
onaj dio ukupnih poslovnih sredstava poduzeća (dio aktive) koji sudjeluje neposredno u
proizvodnji stalno mijenjajući svoj fizički oblik ali ne i vrijednost. Obrtna sredstva se
pretvaraju – obrću iz materijalnog oblika (robe) u novac, a zatim iz novca u obrtna sredstva

6. (materijalne inpute) i tako u nedogled. Glavna osobina obrtnog kapitala je što se u kratkom
roku može pretvoriti u novac i vratiti (likvidirati).
Kredit za osnovna sredstva - je svaki onaj proizvođački kredit koji se uzima u cilju povećanja
osnovnih (stalnih) sredstava poduzeća. Osnovna su sredstva onaj dio aktive poduzeća koji se
sastoji od materijalne i nematerijalne imovine poduzeća. Materijalna imovina se sastoji od
poljoprivrednog ili građevinskog zemljišta, rudnih bogatstava, tvorničkih hala, građevina i
poslovnih prostora, opreme, dugoročnih nasada, temeljnoga stada i drugih osnovnih sredstava.
Nematerijalna imovina se sastoji od osnivačkih ulaganja, investicijsko-tehničke dokume-
ntacije, good villa, image-a, knew how, licenci i sl. Ono što je zajedničko svim osnovnim
sredstvima je to da ne mijenjaju svoj oblik već se tijekom vremena troše–otpisuju
(amortiziraju) i vraćaju u obliku novca. Drugim riječima osnovna sredstva se ne obrću već
tijekom vremena otpisuju–amortiziraju i na taj način vraćaju. Osim osobine da s postupno
troše–otpisuju i služe za zanavljanje (modernizaciju) već otpisanih osnovnih sredstava, ova
sredstva imaju još nekoliko osobina koje doprinose financijskoj stabilnosti poduzeća. Na
sredstva amortizacije se ne obračunava porez na dobit pa se ova sredstva još nazivaju
poreznim štitom. A osim toga ona do trenutka zamjene ostaju u poduzeću (na računu) i
doprinose poboljšanju likvidnosti poduzeća.
Sa aspekta ročnosti krediti se dijele na tri kategorije: kratkoročne, srednjoročne i dugoročne
kredite. Kratkoročni krediti su oni krediti koji dospijevaju od jednog dana pa do godine dana,
srednjoročni krediti su oni krediti koji dospijevaju od 1 do 5 godina, a dugoročni su oni krediti
koji dospijevaju iznad 5 godina, najčešće do 10 godina, a kada se radi o stambenim kreditima
oni dospijevaju do 15 i više godina.
Ovdje treba primijetiti da naše banke sve kredite dijele na kratkoročne kredite do 1 godine
dana i dugoročne koji dospijevaju iznad 1 godine.
Sa aspekta vjerovnika, tj. onoga koji daje kredit, kredite možemo podijeliti na: privatne,
zadružne, bankarske, javne, domaće i inozemne. A sa aspekta dužnika razlikujemo: fizičke
osobe i pravne osobe (zadruge, obrtnici, trgovci, industrijska poduzeća, jedinice
lokalne/regionalne samouprave, države itd.).
Sa aspekta osiguranja sve kredite razlikujemo na: osobne i pokrivene (realne) kredite. Osobni
kredit je onaj koji se daje jednom osobi ili poduzeću bez posebnog pokrića. Ova vrsta kredita
naziva se još i bianco kredit, a u trgovini otvoreni kredit. Pokriveni ili realni kredit je onaj za
čije se pokriće uzimaju u zalog realne vrijednosti iz kojih se vjerovnik može naplatiti u
slučaju da dužnik ne odgovori svojim obvezama. Mjenični kredit je tipičan osobni kredit, dok
hipotekarni, založni, varantni krediti spadaju u skupinu realnih kredita.
Sa aspekta uvjeta otplate razlikujemo: jednokratne, obročne i amortizacijske kredite.
Jednokratni krediti su oni koji se o roku vračaju u cjelokupnom iznosu (jednokratno), obročni
su oni koji se otplaćuju u ugovorenim otplatnim iznosima, a amortizacijski su oni koji se
otplaćuju u mjesečnim, tromjesečnim ili polugodišnjim anuitetima.
Obračun anuiteta obavlja se pomoću dvije metode: putem metode opadajućih anuiteta te
metodom jednakih anuiteta. Kod prve metode glavnica se dijeli sa brojem obroka, a kamate
zaračunavaju na ostatak duga. Kod druge metode koriste se V - financijske tablice za izračun
kamatnog divizora, koji se zatim množi sa glavnicom duga i na taj način se izračunava anuitet
koji je jednak tijekom čitavoga razdoblja povrata kredita.

7. Sa aspekta plaćanja kamate razlikujemo: kamatne i beskamatne kredite, a sa aspekta oblika u
kojem je kredit dat razlikujemo gotovinske i bezgotovinske kredite. Prvi (najčešće potrošački)
krediti isplaćuju se na gotovinski račun (na štednu knjižicu ili tekući račun) ili pak na ruke.
Drugi se isplaćuje sa odobrene kreditne partije u korist žiro računa isporučitelja robe ili
usluga. U potonjem slučaju korisnik ispostavlja vjerodostojnu dokumentaciju za plaćanja
(predračune, kupoprodajne ugovore ili, pak, privremene ili okončane situacije), a banka
izvršava plaćanja na teret otvorene kreditne partije sve dok se kredit ne iskoristi. U
bezgotovinske kredite spadaju tzv. garancijski krediti koji se ne daju u novcu već u obliku
jamstava, akcepata, rambursa, žiriranja, garancijskih pisama itd.
Daljnja podjela razlikuje kredite na: odobrene, u korištenju i u otplati. Odobreni kredit je
kreditni okvir, tj. unaprijed postavljena granica do koje se neki kredit može koristiti. Kredit je
u korištenju u unaprijed ugovorenomu roku (od nekoliko mjeseci do godine dana) u kojem se
odobreni kredit može koristiti. Tijekom korištenja (roka korištenja) obračunavaju se kamate
na izdvojeni (rezervirani), a neiskorišteni iznos kredita. Na iskorišteni dio kredita
obračunavaju se interkalarne kamate, koje su najčešće jednake redovitim kamatama. Nakon
što se iskoristi cjelokupni odobreni iznos kredit se prenosi u otplatu.
Nadalje, kredite dijelimo na one sa počekom (grace period) i one bez počeka. Kod prve
skupine razlikujemo dvije opcije: (1) tijekom počeka ne plaća (vraća) se glavnica, ali se zato
naplaćuju kamate, koje su najčešće jednake redovitim kamatama i (2) tijekom počeka ne
plaćaju se ni glavnica ni kamate, već se nakon isteka počeka obračunane kamate pripisuju
glavnici pa se za taj iznos povećava dug korisnika kredita.
Osim nabrojanih vrsta kredita u praksi se susrećemo sa još nekim specifičnim tipovima
kredita, kao što su: poštanski kredit (postkredit), stalnim i povremenim kreditima,
namjenskim i nenamjenskim, uvoznih i izvoznih, sanacijskih, sezonskih (primjerice za
pripremu turističke sezone ili, pak, poljoprivredni kredit) itd. Poštanski kredit traje od 3 do 5
dana, a otvaraju se između dva kreditna poduzeća. Izraz potiče otuda da bi označio rok koji
ovisi od poštanske udaljenosti i vremena koje je potrebno da pokriće stigne poštom. Stalni
kredit je onaj koji stalno stoji na raspolaganju korisniku. Namjenski kredit je onaj čija je
namjena točno propisana za određene namjene, pa banka pridržava pravo namjenskog
korištenja kredita (najčešće investicijski kredit). Za razliku od namjenskog kredita kod
nenamjenskog kredita korisnik slobodno koristi kredit po svom nahođenju (najčešće
gotovinski kredit).
2.2. FINANCIJSKA TRŽIŠTA
Financijska se tržišta dijele na tržišta novca i tržišta kapitala. Na tržištu novca susreću se
ponuda i potražnja kratkoročnih kredita, tj. novca privremeno slobodnog za kratkoročne
pozajmice i potrebe u novcu za kratkoročne (obrtne) potrebe. Na tržištu kapitala ponudu čine
sredstva koja traže dugoročan plasman, s jedne, i potrebe za investicijske svrhe, s druge
strane. Na tržištu novca ulogu regulatora obično obavlja, sa manje ili više uspjeha, središnja
banka, dok uvjete na tržištu kapitala determiniraju raspoloživa štednja, konjunkturna kretanja
i sl.
2.2.3. Tržišta kapitala – transakcije tržišta kapitala uključuju kupovinu i prodaju vrijednosnih
papira s dospijećem od jedne godine ili više. Tržište dionica čini integralni dio tržišta kapitala.

8. Dionice koje kotiraju na tržištu kapitala predstavljaju dugoročne vrijednosne papire zato jer
nemaju datuma dospijeća i jer postoje onoliko dugo koliko posluje poduzeće izdavatelj.
2.2.4. Tržišta novca – za razliku od tržišta kapitala koje se sastoji od dugoročnih vrijednosnih
papira, tržište novca se odnosi na trgovanje kreditnim instrumentima koji se izdaju na manje
od jedne godine. Instrumenti tržišta novca su visoko likvidni i utrživi papiri. Najvažniji
instrumenti tržišta novca u Hrvatskoj su pozajmice uz opoziv, koje su koncem 2000. godine
činile oko 85% dnevne trgovine, a prosječna kamatna stopa na te pozajmice bila je oko 3%.
Na drugom mjestu su tzv. prekonočne pozajmice. Na trećem mjestu su blagajnički zapisi
HNB-a u kunama. Zatim slijede trezorski zapisi Ministarstva financija i tako dalje.
Važno je istaći da tržište novca i tržište kapitala nisu strogo odvojena, već sredstva iz jednog
struje u drugo upravljajući se uglavnom prema visini ukamaćenja. Nagle promjene u kamatnoj
stopi, izazvane špekulativnim motivima banaka ali i odlukama središnjih monetarnih vlasti,
odvode kratkoročna sredstva na tržišta kapitala i obrnuto, uslijed čega nastaju ili nagli skokovi
ili padovi kursova efekata ili otkazi i restrikcije kratkoročnih kredita, što opet sa svoje strane
izaziva poremećaje u proizvodnji i cirkulaciji dobara, a ponekad i do gospodarskih kriza. Ta
stihijska dinamika dovodila je u prošlosti do ozbiljnih poremećaja i nezaposlenosti, što je
dovelo do državnog intervencionizma, koji u većoj ili manjoj mjeri dovodi do regulacije na
tržištima novca i kapitala.
3. DUGOROČNO KREDITIRANJE – KREDITIRANJE PODUZETNIKA
Dugoročno kreditiranje se bitno razlikuje od kratkoročnog kreditiranja. Te razlike se očituju u
uvjetima pod kojima se dugoročni kredit odobrava, kvaliteti (dugoročnosti) izvora, cijeni
kapitala, manjim ograničenjima od strane monetarnih vlasti i sl. Temeljne su značajke
dugoročnog kredita:
a) Visina kamatnih stopa – na dugoročne plasmane uvijek je veća od onih na kratkoročne
plasmane, ponekad i nekoliko puta. Na visinu kamatne stope utječu visina kamatne stope na
dugoročne depozite (pasivna kamatna stopa), stupanj likvidnosti, stupanj rizika i sl.
b) Dugoročnost – spada u jedan od najbitnijih obilježja investicijskog kredita. Sa aspekta
naših banaka svi krediti sa rokom dospijeća iznad jedne godine dana predstavljaju dugoročni
kredit. nekada su se dugoročni krediti dijelili na srednjoročne (do pet godina) i dugoročne
(iznad pet godina). Za poduzeća korisnike kredita u dugoročne plasmane spadaju svi oni
plasmani koji su veći od likvidne (lakoutržive) aktive.
c) Povezanost vjerovnika sa gospodarskom sudbinom dužnika – kod investicijskog kredita
vjerovnik (banka) snosi velik rizik poslovnog uspjeha poduzeća (dužnika). Za banke mali
dužnici predstavljaju malu brigu, a veliki veliku brigu. Ako mali dužnik padne u teškoće sa
servisiranjem kredita za banku nema većih problema, uvijek ostaju instrumenti osiguranja
kredita iz kojega se banka može naplatiti. Međutim, ako veliki dužnik padne u teškoće banka
će se angažirati sa novim plasmanima i učiniti sve da spasi dužnika, a time i svoja
potraživanja. Na taj način banke, silom prilika, postaju ortaci, a ponekad i većinski vlasnici.
d) Individualnost investicijskog kredita – dok je većina kreditnih poslova na novčanom
tržištu standardizirana, pa čak unaprijed utvrđena u pogledu pokrića, kamate, otplate i sl., kod

9. investicijskog kredita svi ti uvjeti su individualni i zavise od slučaja do slučaja. Izuzetak čini
jedino hipotekarni kredit kod koje su uvjeti uglavnom standardizirani.
e) Relativna vrijednost pokrića – radi visine i dugoročnosti pokriće dugoročnih kredita
oslanja se u najvećem broju slučajeva na nepokretnosti (poljoprivredno ili građevinsko
zemljište, zgrade, poslovni prostori, instalacije i sl.) i na prijenos u fiducijarnu svojinu
strojeva, opreme, alata i sl. Međutim, vrijednost tih objekata u velikoj mjeri ovisi od rente
(prinosa) koji donose, a koji su na duži rok podložni većim oscilacijama. Uslijed toga i
vrijednost pokrića, ma kako bilo dobro odmjereno, ostaje uvijek upitno. Zemljište, zgrade,
strojevi i inventar neke tvornice, koja radi punim kapacitetom, predstavljaju veliku vrijednost,
međutim, ako dođe do teškoća u proizvodnji, vrijednost tvorničkih hala i opreme past će
daleko ispod njihove nabavne cijene, ponekad u bescjenje. Da ne bi do toga došlo banke se
angažiraju dodatnim ulaganjima u modernizaciju kapaciteta ili pak njihovu preorijentaciju.
Međutim, iskustvo je pokazalo da je za banke bolje suočiti se sa istinom (gubitkom) nego
srljati u daljnje dubioze.
f) Spora unovčivost (monetizacija) pokrića – u svezi sa relativnošću vrijednosti pokrića za
banke se pojavljuje još jedan problem, a to je spora i teška unovčivost pokrića kada poduzeće
dođe do likvidacije. Taj problem je osobito prisutan kod hrvatskih banaka. Tomu je više
razloga. Naime, kada dođe do ovrhe javljaju se problemi sa ulaskom u posjed nekretnine, koja
se koristi kao pokriće, a kada se i taj problem riješi ostaje problem prodaje (monetizacije)
potraživanja koje odmah gubi na vrijednosti, često ispod 50% tržne vrijednosti.
g) Prebacivanje dugoročnih zajmova na štediše putem emisije dionica – da bi izbjegle velike
rizike kojima su izložene banke kod dugoročnih plasmana, u pogledu visine ulaganja, njihove
dugoročnosti i neizvjesnosti, ove banke pribjegavaju emitiranju dionice i na taj način dolaze
do potrebitih velikih sredstava, a rizike mogućih promašaja prebacuju na brojne male
dioničare. I najveći zajam razbija se u sitne i masi dioničara pristupačne dijelove u vidu
dionica i obligacija u cilju da se pomoću tih vrijednosnica apsorbiraju ušteđevine. To
prevaljivanje ima dva oblika: direktno i indirektno. Kod prvoga se emisijom dionica
pojavljuju velika poduzeća. Koja na taj način dolaze do potrebitog kapitala za povrat uloženih
sredstava, a u drugom slučaju same banke emitiraju svoje dionice, založnice ili obligacije, i iz
ta formiranog kapitala vrše ulaganja. Dolazeći na taj način do sredstava za novo dugoročno
kreditiranje, banka istodobno prevaljuje rizik iz svojih ranijih dugoročnih plasmana na nove
dioničare ili kupce obveznica ili zadužnica.
h) Povezanost sa tržištem vrijednosnih papira – tržište vrijednosnih papira ima u visoko
razvijenim ekonomijama presudnu ulogu na ukupno tržište kapitala. Ono se sastoji u ponudi
velikog broja raznih vrijednosnica s jedne strane i potražnje za plasmanom novih kapitala s
druge strane. Hoće li se neko poduzeće odlučiti za investicijski kredit (zaduženje) kod banke
ili će emitirati vlastite dionice, zavisi, prije svega, od mogućnosti plasmana tih vrijednosnica
na tržištu efekata. S druge, pak, strane spremnost ulagača da plasiraju svoj kapital na tržište
efekata ovisi o visini rendite (prinosa na vrijednosnice).
i) Neovisnost od utjecaja monetarnih vlasti – za razliku od kratkoročnih bankarskih poslova,
koji su pod budnim nadzornom monetarnih vlasti (eskontna stopa središnje banke, obvezne
pričuve, limitirani rast kredita i dr.), tržište kapitala je relativno neovisno od utjecaja
monetarnih vlasti. Na tržištu efekata susreću se veliki bankarski sindikati, velika etablirana
poduzeća te špekulativni kapital željan visoke rendite i kroz bogaćenja na promjenama
kursova vrijednosnica.

10. 4. INSTRUMENTI OSIGURANJA
Problem sigurnosti u bankarstvu može se sagledati sa dva motrišta: s jedne strane postavlja se
pitanje osiguranja kada je banka dužnik i, s druge strane, kada se banka pojavljuje kao
vjerovnik. Drugim riječima postavlja se pitanje: kako će se osigurati deponent i ulagač
(štediša) koji svoja sredstva povjerava u banci, i kako će se banka osigurati da njezini dužnici
vrate njezina potraživanja. Ova dva problema obično se promatraju odvojeno, međutim,
između njih postoji uska veza, jer nijedna banka u svijetu nije u stanju zadovoljiti svoje
vjerovnike, ako istodobno njezini dužnici ne servisiraju na vrijeme svoje obveze prema njoj.
Drugim riječima, banke su dobre onoliko koliko su dobri njihovi komitenti. Mnoge banke su
propale jer su podcjenjivale ovo načelo.
Realni (pokriveni ili osigurani) kredit može biti osiguran različitim instrumentima:
pokretnostima, nepokretnostima i zalaganjem ili ustupanjem prava i potraživanja. U nastavku
ćemo opisati sedam najčešćih vidova pokrića - osiguranja:
1) jamstva,
2) garancije,
3) ustupanja i zalaganja,
4) zalaganje prava,
5) zalaganje robe i drugih pokretnosti,
6) zalaganje vrijednosnih papira,
7) ustupanje u fiducijarnu svojinu i
8) hipotekarno osiguranje.
a) Jamstva – pokriće pomoću jamstva ima tu dobru stranu što nije skopčano sa većim
troškovima, pa se stoga često prakticira kada su u pitanju manji zajmovi i na kraći rok.
Jamstvo se daje u pismenom obliku i može biti trostruko: dopunsko, kolektivno i
samodužničko (jamac – platiša). Ovo treće najviše odgovara banci jer se po njemu jamac
odriče zahtjeva da se prethodno pokuša naplata od glavnog dužnika, već dobrovoljno pristaje
da sam stupi na mjesto glavnog dužnika čim banka izjavi da joj ovaj više nije dostatan.
Jamstva se najradije traže od članova upravnoga i nadzornoga odbora kod dioničkog društva
što, pored imovine društva, uključuje i osobnu odgovornost, zatim od javnih i tajnih ortaka,
roditelja i rođaka koji mogu imati utjecaja na samo vođenje poslova.
b) Garancija - se daje za kredite koje podižu građani, gospodarski subjekti ili jedinice
lokalne/regionalne samouprave od strane drugih poslovnih banaka, garancijskih agencija i
fondova (kada se zadužuju građani i gospodarski subjekti) ili države (kada se zadužuju
jedinice lokalne/regionalne samouprave).
Za dugoročne kredite polaganje garancijskog iznosa u određenom postotku (5-10%) služi za
pokriće možebitne razlike između stvarnih i predračunskih troškova te za plaćanje anuiteta u
slučaju da investicija ne bude završena na vrijeme. Pored, garancijskog pologa, kao posebna
vrsta garancije kod investicijskih kredita, služi učešće investitora u određenom postotku
(obično između 10-30%) od visine investicije.
c) Ustupanje i zalaganje potraživanja – dešava se da poduzeće dođe u situaciju da mu je
potreban kredit za daljnje poslovanje iako i samo ima znatna potraživanja od svojih poslovnih
partnera (kupaca). U vremenima konjunkture prodaja robe na poček ne predstavlja veliko

11. opterećenje za poduzeće iz razloga što tada uplate redovito i na vrijeme stižu. Osim toga,
jedan dio kupaca plaća svoje nabavke najčešće odmah po prijemu robe u gotovini koristeći se
kasa-skontom (popustom). Također, u vremenu konjunkture kupci lako daju pokriće u vidu
mjenice (akcepata), koje se bez većih teškoća likvidira o roku. Međutim, u vrijeme poslovnog
zastoja i stagnacije (recesije) kupci kupuju robu na otvoren račun, što znači bez osobitog
osiguranja i bez čvrstoga roka. U takvim slučajevima jedini put da prodavatelj dođe do novih
sredstava je kredit na temelju cesije ili zalaganja svojih potraživanja.
d) Ustupanje i zalaganje prava – ustupanje i zalaganje prava predstavlja dosta rijetku pojavu
u bankarstvu, osobito ako imamo u vidu da se pod tim pojmom ne podrazumijevaju
potraživanja i vlasnička prava, već se radi o rudarska prava istraživanja, prava eksploatacije i
prava na temelju polica osiguranja, kao i prava koja proistječu iz patenata i licenci.
Uvjete cediranja ili zalaganja police osiguranja regulira dotično osiguravajuće društvo, uslijed
čega je potrebno da se banka od njega informira. Polica osiguranja kao predmet pokrića ima
onoliku vrijednost koliko joj iznosi vrijednost otkupa.
e) Zaloga na robu i druge pokretnosti – pokriće putem zalaganja ili ustupanja pokretnosti je
češća pojava u bankarskoj praksi, ali ona se najviše prakticira sa robom i vrijednosnim
papirima. Zlato, nakit i druge dragocjenosti služe kao ručna zaloga kod založnih zavoda i
ustanova koje njeguju potrošački kredit. Međutim, kod većih banaka, koje za to imaju uvjete
(skladišta i depoe), roba također služi kao zalog za odobreni kredit. Puno češći je slučaj da
banke umjesto robe, kao zalog koriste robne dokumente (konosman, tovarni list ili
skladišnicu-varant). Konosman, tovarni list i varant su dakle tri glavna oblika pomoću kojih se
u bankarstvu roba pojavljuje kao kreditno pokriće. Prvi izdaje brodar ili zapovjednik broda,
drugo prijevoznik (autoprijevoznik, željeznica, pošta, avioprijevoznik), a treće javni
skladištar.
Sva tri dokumenta glase po naredbi ili na donositelja. U tom slučaju ona su prenosiva prostim
indosiranjem koje se vrši jednostavnim potpisivanjem.
f) Pokriće u vrijednosnim papirima – pokriće putem vrijednosnih papira je veoma
rasprostranjen način osiguranja potraživanja u zemljama sa razvijenim tržištem vrijednosnica.
To ima svoje razloge – ugovor o zalaganju sklapa se veoma lako, smještaj vrijednosnih papira
u bančin portfelj ne predstavlja nikakve tehničke probleme, a o njihovom bonitetu i
vrijednosti banke se jednostavno informiraju putem burzovnih kursova.
Zalaganje vrijednosnih papira regulirano je općim građanskim zakonom (Zakonom o
obveznim odnosima, Narodne novine br.53/91), koji općenito vrijedni za zalaganje
pokretnosti. Naime predmet zalaganja predstavlja akcesorsko pravo, tj. pravo ovisno o
postojanju duga. Sa gašenjem duga gasi se i zaloga te pretvara u ostavu. Vjerovnik ima pravo
prvenstva naplate, može je izložiti prodaji, ako je protekao rok (prodaja mora biti javna), ima
pravo tražiti dopunu zaloge, ako njezina vrijednost padne ispod iznosa glavnoga duga,
koristiti se njezinim prihodima (naplata kupona i sl.), ali i ima dužnost da založenu stvar čuva
kao svoju i da se s njom ne može koristiti.
g) Prijenos u fiducijarnu svojinu – osiguranje putem prijenosa u fiducijarnu svojinu
prakticira se veoma često iako je to jedna vrsta osiguranja za koju ne postoje jasni zakonski
propisi. Naime, dok se jamstva, zaloge, cesije, intabulacija i sl. temelje na pozitivnih

12. propisima (Zakon o obvezatnim odnosima), prijenos u fiducijarnu svojinu predstavlja jednu
konstrukciju koju je stvorila poslovna praksa.
Dešava se da neko poduzeće ima veoma dobre poslovne izglede, ali da nema ni jamca, ni
potraživanja, ni vrijednosne papire, ni nepokretnosti. U takvoj situaciji banka će se odlučiti za
ovaj način osiguranja. Ono se sastoji u tome što poduzeće pismenim putem prenosi svoja
vlasnička prava (alati, strojevi, robe ili zalihe, ponekad i čitavu aktivu) na banku, a banka mu
drugim ugovorom tu aktivu ustupa na uporabu. Banka nad tom aktivom stječe, prema trećim
osobama, neograničenu, a prema poduzeću fiducijarnu svojinu kao pokriće za svoje
potraživanje, dok poduzeće zadržava pravo uporabe ali ne i pravo raspolaganja sa
ustupljenom aktivom. Obje strane u ovom aranžmanu postižu svoj cilj – banka pokriće, a
poduzeće kredit.
h) Osiguranje putem nekretnina (hipoteke)
Osiguranje na temelju nekretnina jedan je od vrlo čestih načina pokrića, osobito kada su u
pitanju veći krediti i duži rok otplate. Hipoteka ili intabulacija sastoji se u uknjižavanju
(upisu) u sudskim knjigama prava zaloge na jednu određenu nepokretnost, s tim da tako
uknjižena tražbina ima prvenstvo naplate iz vrijednosti prodane nekretnine, bez obzira na
druge tražbine prema dužniku.
Popularnost hipoteke kao pokrića proizlazi iz njezinih pogodnih osobina – sigurnosti, lake
odredivosti vrijednosti pokrića, jasnih zakonskih propisa, mogućnosti prijenosa hipoteka,
javnosti duga i pune slobode raspolaganja nekretninom od strane vlasnika i pored postojanja
tereta. Sigurnost hipotekarnog osiguranja je veoma velika, veća nego kod drugih oblika
osiguranja. Razlog leži u činjenici da su nekretnine same po sebi trajne, a često i neuništive
(zemlja). Što se tiče vrijednosti ona se lako utvrđuje pribavljanjem podataka od poreskih
vlasti ili osiguravajućih društava. Jasni zakonski propisi čine da ovaj oblik osiguranja zahtjeva
najmanja parničenja (dokazivanja). Osim toga, propisi omogućavaju da se jedna postojeća
uknjižba lako i brzo prenese na drugoga. Javnost hipotekarnog osiguranja sastoji se u tome što
su zemljišne knjige svakom pristupačne i uvijek se mogu pregledati. Konačno, hipotekarni
dužnih zadržava pravo vlasništva nad nepokretnom imovinom iako je ona založena. On je
može i prodati – otuđiti, a novi kupac je dužan primiti nekretninu sa njezinim uknjiženim
teretom. Hipotekarno osiguranje može doći u pitanje samo u dva moguća slučaja: ako se radi
o nesretnom slučaju (primjerice požaru) ili pak dođe do pada vrijednosti nekretnina (ratno
stanje, recesija i sl.). U oba slučaja banka se može efikasno zaštititi – u prvom slučaju
osiguranjem predmetne nekretnine i vinkuliranjem police u korist banke, a u drugom slučaju
na taj način što banka uzima kao instrument osiguranja nekretninu čija vrijednost premašuje
visinu kredita, ponekad i nekoliko puta.
Hipotekarno pravo se realizira (konzumira) javnom prodajom objekta, a prestaje danom ispisa
iz zemljišnih knjiga, po pristanku vjerovnika (banke) i nakon likvidacije tražbine od strane
dužnika.
U slučaju kada ne postoji bojazan da će se naplata potraživanja morati naplatiti sudskim
putem, ili kada je u pitanju kraći rok, banka može odustati od uknjižbe hipoteke, već se može
zadovoljiti privremenim osiguranjem, tj. zabilježbom prava prvenstvenog reda. Ta zabilježba
je dostatna za osiguranje bančina potraživanja, a njezino djelovanje je godinu dana.

13. 5. NACIONALNI PROGRAM POTICANJA PODUZETNIŠTVA
Koncem 2004. godine Vlada RH je usvojila projekt Nacionalni program poticanja
poduzetništva. Svrha je Programa poboljšati uvjete financiranja malog i srednjeg
poduzetništva, pokretanje gradnje poduzetničke infrastrukture (zone, parkovi, inkubatori i sl.),
pokretanje tradicijske proizvodnje, izobrazba poduzetnika, nove tehnologije, izvoz i dr.
Program se realizira kroz subvenciju kamata te bespovratne potpore za pokriće troškova
izrade poslovnih planova, troškova bankarskih naknada, nabave informatičke opreme,
troškova obrade tržišta, troškova izobrazbe poduzetnika i dr. Program se sastoji od 30
projekata od kojih navodimo važnije:
 Projekt "Lokalni projekti razvoja – poduzetnik",
 Projekt izgradnje poduzetničkih zona u JL(P)S,
 Projekt "Poduzetnički centri",
 Projekt "Branitelji“,
 Projekt "Inovacija",
 Projekt "Izobrazbe poduzetnika",
 Projekt "Poduzetnik početnik",
 Projekt "Izvoz",
 Projekt "Socijalne usluge",
 Projekt "Nova zadruga",
 Projekt "Poduzetništvo žena",
 Projekt "Poduzetništvo mladih".
U nastavku smo predočili važnije odredbe projekta "Lokalni projekti razvoja - poduzetnik",
kao krucijalni projekt za financiranje malih i srednjih poduzetnika, te posebnih skupina, kao
što su: branitelji, mladi, žene i socijalne usluge.
LOKALNI PROJEKTI RAZVOJA - PODUZETNIK
Nositelji projekta:
 Ministarstvo gospodarstva rada i poduzetništva
 Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti
 Splitsko-dalmatinska županija i
 poslovne banke:
Croatia banka d.d. Zagreb, Ispostava Split
Erste&Steiermärkische Bank d.d. Rijeka, Ispostava Split
Hypo-Alpe-Adria bank d.d. Zagreb - Ispostava Split
Nova banka d.d. Zagreb, Ispostava Split
Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Poslovna jedinica Split
Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Ispostava Split
Splitska banka d.d. Split
Volksbank d.d. Zagreb, Ispostava Split
Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Ispostava Split

14. Ciljevi projekta
 poticanje poduzetništva;
 poticanje proizvodnje
 samozapošljavanje i zapošljavanje;
 obrazovanje poduzetnika i dr.
Korisnici projekta su:
 obrti
 mala i srednja trgovačka društva
 zadruge
 ustanove
Lokalni projekti uključuju slijedeće projekte:
 Socijalne usluge
 Branitelje*
 Žene
 Mlade
* Napomena projekt BRANITELJI odnosi se na:
 nezaposlene hrvatske branitelje
 nezaposlenu djecu poginulih, zatočenih ili nestalih hrvatskih branitelja
 zaposlene branitelje i djecu poginulih, zatočenih ili nestalih hrvatskih branitelja koji
pokreću vlastiti posao
 institucije uključene u realizaciju projekata Ministarstva gospodarstva, rada i
poduzetništva
 poduzetnike koji zapošljavaju branitelje.
Namjena kredita:
 kupnja, izgradnja, uređenje ili proširenje objekata
 nabava opreme ili pojedinih dijelova opreme
 obrtna sredstva u funkciji investicije ili za unapređenje poslovanja do najviše 50%
visine traženog kredita
 refinanciranje postojećih nepovoljnih kredita.
Ministarstvo, zajedno sa ostalim nositeljima projekta, zadržava pravo praćenja realizacije
projekta, kao i kontrolu namjenski utrošenih sredstava.
Uvjeti kreditiranja:
 Visina kredita: najniži iznos je protuvrijednost 5.000 EUR-a, a najviši iznos nije
određen
 Kamatna stopa: 2%
 Troškovi obrade kredita: do 0,8%
 Depozit: nema ga

15.  Rok otplate: do 10 godina u koji je uključen poček od najviše 2 godine
 Instrumenti osiguranja: hipoteka, državno jamstvo (preko Hrvatske agencije malog
gospodarstva).
Subvencija kamata:
Korisnici projekta imaju pravo na korištenje subvencija kamata u visini 2% (Ministarstvo
gospodarstva, rada i poduzetništva 1% i Splitsko-dalmatinska županija 1%). Osim navedenih
subvencija korisnici imaju pravo na dodatne subvencije kamata, i to:
 za socijalne usluge 2%
 za branitelje 2%
 za žene 2%
 za mlade 2%
Zahtjevi za dodatne subvencije podnose se Splitsko-dalmatinskoj županiji, Upravnom odjelu
za gospodarstvo, razvitak i obnovu.
Sredstva potpore:
Osim kreditiranja Ministarstvo pruža više potpora korisnicima projekta:
 Subvencija troškova izrade poslovnih planova u 100% iznosu do maksimalnog iznosa
7.000,00 kn
 Subvencija troškova bankarske naknade za obradu kredita u 100% iznosu
 Subvencija nabavke informatičke opreme i pripadajućeg programa u 100% iznosu, do
maksimalnog iznosa 10.000,00 kn
 Subvencija troškova obrade tržišta proizvoda/usluga u 100% iznosu, do maksimalnog
iznosa 10.000,00 kn
 Subvencija troškova obrazovanja u poduzetništvu u 100% iznosu, do maksimalnog
iznosa 5.000,00 kn
Zahtjevi se podnose na propisanom obrascu i traženom dokumentacijom po objavljenom
javnom pozivu Ministarstva.
Kontakt adrese:
Sve dodatne informacije zainteresirani mogu dobiti na:
 web stranicama Ministarstva gospodarstva, rada i poduzetništva www.mingorp.hr ili
na besplatnom info telefonu 0800 234 505
 web stranicama Splitsko-dalmatinske županije www.sdz.netmedia.hr ili na telefone
021/ 300 158, 300 233, ili na adresi: Splitsko-dalmatinska županija, 21000 Split,
Domovinskog rata 2, sobe 6 i 13 (prizemlje).

16. PITANJA ZA PROVJERU:
1. Što su to financijske institucije? _______________________________________________
___________________________________________________________________________
___________________________________________________________________________
___________________________________________________________________________
___________________________________________________________________________
2. Objasnite pojmove kredit i zajam? _____________________________________________
___________________________________________________________________________
___________________________________________________________________________
___________________________________________________________________________
3. Navedite vrste kredita s obzirom na ročnost (dospjelost): ___________________________
___________________________________________________________________________
___________________________________________________________________________
___________________________________________________________________________
4. Čemu služi kratkoročni kredit? ________________________________________________
___________________________________________________________________________
___________________________________________________________________________
5. Objasnite pojam robnog kredita: _______________________________________________
___________________________________________________________________________
___________________________________________________________________________
6. Što je to dugoročni kredit i čemu služi? _________________________________________
___________________________________________________________________________
___________________________________________________________________________
___________________________________________________________________________
7. Što je to poček (grace period)? ________________________________________________
___________________________________________________________________________
___________________________________________________________________________
8. Navedite jednu od metoda amortizacije (plan otplate) bankarskoga kredita: _____________
___________________________________________________________________________
___________________________________________________________________________
9. Što su to instrumenti osiguranja urednog vraćanja kredita, i koje vi poznajete: __________
___________________________________________________________________________
___________________________________________________________________________
___________________________________________________________________________
10. Objasnite pojam vinkulacija police osiguranja, i kada se ona koristi: _________________
___________________________________________________________________________
___________________________________________________________________________
___________________________________________________________________________

17. LITERATURA
1. Dictionary of Financial Risk Management, Frank J. Fabozzi Associates, NY, USA,
1996.
2. Ekonomski leksikon, Leksikografski zavod M. Krleža i Masmedia, Zagreb, 1995.
3. Financijski leksikon, Informator, Zagreb, 1967.
4. Miller, LeRoy, Van Hoose D. David: Moderni novac i bankarstvo, Mate, Zagreb,
1997.
5. Brošura: Nacionalni projekt poticanja poduzetništva, Ministarstvo gospodarstva, rada
i poduzetništva, Zagreb, 2004.
6. Van Horne C. James: Financijsko upravljanje i politika (financijski menedžment),
Mate, Zagreb, 1993.
7. Vidučić, Ljiljana: Financijski menadžment, RRiF, Zagreb, 2002.
8. Vučković, Miloš: Bankarstvo, organizacija i poslovanje banaka, Naučna knjiga,
Beograd, 1967.
9. Zakon o bankama (Narodne novine br. 84/02)