6. Predgovor
Dr. Frankl, psihijatar i pisac, katkad svoje pacijente, koje muči mnoštvo velikih i malih
muka, pita: “Zašto se ne ubijete?” Njihov mu odgovor često nudi smjernice za psihote-
rapiju: u jednom životu tu je ljubav prema vlastitoj djeci za koju se osoba može uhvatiti;
u drugom talent koji se može iskoristiti; u trećem možda samo ostaci sjećanja koje vrije-
di sačuvati. Istkati ove tanke niti slomljenog života u čvrsto tkanje smisla i odgovornosti
cilj je i izazov logoterapije, Franklove verzije moderne egzistencijalne analize.
U svojoj knjizi dr. Frankl opisuje iskustvo koje ga je dovelo do otkrića logoterapije.
Kao višegodišnji zatočenik zvjerskih koncentracijskih logora borio se za goli život. Nje-
govi otac, majka, brat i supruga umrli su u logorima ili su poslani u plinske komore tako
da mu je cijela obitelj, osim sestre, nestala u logorima. Kako mu se – bez ikakve imovi-
ne, uništenih moralnih vrijednosti, dok je patio od gladi, hladnoće i okrutnosti, iz sata u
sat iščekujući smrt – život mogao učiniti vrijednim spašavanja? Psihijatar koji se osobno
suočio s takvom krajnošću, psihijatar je kojeg vrijedi čuti. Ako je itko u stanju sagledati
naše ljudsko postojanje mudro i suosjećajno, onda je to on. Riječi dr. Frankla zvuče is-
kreno jer počivaju na iskustvu predubokom da bi varalo. Ono što ima reći dobiva na te-
žini zbog njegova trenutačna položaja na Medicinskom fakultetu Bečkog sveučilišta i
zbog ugleda logoterapijskih klinika koje danas niču u mnogim zemljama po uzoru na
njegovu slavnu Neurološku polikliniku u Beču.
Ne možemo ne usporediti Franklov pristup teoriji i terapiji s radom njegova prethod-
nika, Sigmunda Freuda. Oba se liječnika ponajprije bave prirodom neuroza i njihovim li-
ječenjem. Korijen ovih nesretnih poremećaja Freud nalazi u anksioznosti uzrokovanoj
konfliktnim i nesvjesnim motivima. Frankl razlikuje nekoliko oblika neuroza i neke od
njih (noogene neuroze) dovodi u vezu s nemogućnošću oboljele osobe da u svojem ži-
votu pronađe smisao i osjećaj odgovornosti. Freud naglašava frustraciju u spolnom ži-
votu; Frankl frustraciju u “volji za smislom”. U današnjoj Europi dolazi do upadljivog
okretanja od Freuda i do sveopćeg prihvaćanja egzistencijalne analize koja ima nekoliko
oblika – od kojih je jedan i škola logoterapije. Značajka je Franklova tolerantnog nazora
da ne pobija Freuda nego spremno gradi na njegovu doprinosu; jednako se tako ne su-
kobljava ni s ostalim oblicima egzistencijalne terapije nego pozdravlja sličnosti s njima.
Ova priča, koliko god da je kratka, vješto je osmišljena i potpuno zaokuplja pozor-
nost. Dvaput sam je pročitao, u jednom dahu, ne mogavši se odvojiti od nje. Negdje
oko polovice dr. Frankl uvodi svoju filozofiju logoterapije. Uvodi je tako postupno u
Viktor E. Frankl
www.balkandownload.org
7. priču koja teče da čitatelj, tek nakon što pročita knjigu, shvati da se radi o eseju iznimne
dubine, a ne samo o još jednom brutalnom prikazu koncentracijskih logora.
Čitatelj mnogo nauči iz ovog autobiografskog fragmenta. Nauči što ljudsko biće čini
kad iznenada shvati da “nema što izgubiti osim smiješno golog života”. Franklov opis
miješanja osjećaja i apatije potpuno zaokuplja. Najprije u spas priskače hladna i suzdrža-
na radoznalost u vezi vlastite sudbine. Ubrzo pristižu i strategije za to kako sačuvati ono
što je preostalo od vlastitog života, iako su izgledi za preživljavanje slabi. Glad, poniže-
nje, strah i silan gnjev zbog nepravde podnošljivijima čine brižno čuvana sjećanja na vo-
ljene osobe, vjera, sumoran smisao za humor, pa čak i letimični pogledi na iscjeljujuću
ljepotu prirode – na drvo ili zalazak sunca.
No ovi trenuci utjehe učvršćuju volju za životom samo ako zatvoreniku pomažu da
vidi širi smisao svoje naoko besmislene patnje. Ovdje se susrećemo sa središnjom te-
mom egzistencijalizma: živjeti znači patiti, preživjeti znači naći smisao u patnji. Ako ži-
vot ima svrhu, onda i u patnji i umiranju mora postojati svrha. No nitko drugi čovjeku
ne može reći što je ona. Svatko je sam mora pronaći i prihvatiti odgovornost koju mu
ona nalaže. Uspije li, nastavit će se razvijati unatoč svim poniženjima. Frankl rado citira
Nietzschea: “Onaj koji ima ima zašto živjeti može se nositi s gotovo svakim kako.”
U koncentracijskom logoru svaka okolnost pridonosi tomu da logoraš izgubi oslo-
nac. Ostao je bez svih životnih ciljeva. Preostaje mu samo “posljednja ljudska sloboda”
– sposobnost “izbora stajališta koje će zauzeti u određenim okolnostima”. Ova krajnja
sloboda, koju su prepoznali kako drevni stoici tako i moderni egzistencijalisti, u Franklo-
voj priči poprima presudno značenje. Zatvorenici su bili prosječni ljudi, no neki su ba-
rem, izborom da budu “dostojni svoje patnje”, dokazali da je čovjek sposoban izdignuti
se iznad svoje izvanjske sudbine.
Autora, kao psihoterapeuta, naravno, zanima kako se ljudima može pomoći da stek-
nu tu specifično ljudsku sposobnost. Kako u pacijentu probuditi osjećaj da je zbog ne-
čega odgovoran za život, ma kako nemile okolnosti bile? Frankl nam nudi potresan opis
grupnog terapijskog razgovora koji je održao s ostalim logorašima.
Za razliku od mnogih europskih egzistencijalista Frankl nije ni pesimističan ni antire-
ligiozan. Naprotiv, kao pisac koji se potpuno suočava s općom rasprostranjenošću pat-
nje i silama zla, iznenađujuće optimistično gleda na čovjekovu sposobnost da nadiđe te-
žak položaj u kojem se našao i da otkrije odgovarajuću istinu koja će ga voditi.
Od srca preporučujem ovu knjižicu zato što je pravi dragulj dramske naracije, usre-
dotočen na najdublje ljudske probleme. Ima književnu i filozofsku vrijednost te služi
kao zanimljiv uvod u najznačajniji psihologijski pokret današnjice.
Gordon W. Allport1
Čovjekovo traganje za smislom
www.balkandownload.org
8. Predgovor izdanju iz 1984.
Ova je knjiga doživjela svoje sedamdeset treće izdanje na engleskom – usto što je objav-
ljena još i na devetnaest drugih jezika. A samo su se engleska izdanja prodala u više od
dva i pol milijuna primjeraka.
To su suhoparne činjenice i vjerojatno su razlog zašto izvjestitelji američkih novina i,
osobito, američkih televizijskih postaja, nakon što ih navedu, često započinju svoje inter-
vjue uzvikom: “Dr. Frankl, vaša je knjiga postala pravi bestseler – što mislite o takvom
uspjehu?” Na što odgovaram da činjenicu što mi je knjiga bestseler prije svega ne doživ-
ljavam toliko kao dokaz svojeg uspjeha i postignuća koliko kao odraz bijede našeg doba:
ako stotine tisuća ljudi poseže za knjigom koja u svojem naslovu obećava da će se poza-
baviti pitanjem smisla života, sigurno se radi o prilično gorućem pitanju.
Doduše, možda je još nešto pridonijelo utjecajnosti ove knjige: njezin, teoretski Dru-
gi dio (“Logoterapija u kratkim crtama“) svodi se, zapravo, na lekciju koja se može izvu-
ći iz Prvog dijela, autobiografske priče (“Iskustva u koncentracijskom logoru“), dok je
Prvi dio egzistencijalna potvrda mojih teorija. I tako se oba dijela međusobno potkrep-
ljuju.
Ništa od ovoga nisam imao na umu 1945. kad sam napisao knjigu. A napisao sam je
u devet dana čvrsto odlučivši da će biti objavljena anonimno. Zapravo, na naslovnici pr-
vog tiska originalne njemačke verzije nema mojeg imena, no u posljednjem trenutku, ne-
tom prije prvog objavljivanja knjige, popustio sam prijateljima koji su me preklinjali da
bude objavljena s mojim imenom barem na prednjim koricama. Međutim prvotno je
bila pisana u apsolutnom uvjerenju da, kao anonimno djelo, nikad neće svojem autoru
donijeti književnu slavu. Samo sam konkretnim primjerom čitatelju htio pokazati da ži-
vot u svim uvjetima, čak i onim najjadnijim, ima potencijalni smisao. I mislio sam da će,
demonstriram li to situacijom ekstremnom poput one u koncentracijskom logoru, moja
knjiga privući pozornost. Smatrao sam stoga da moram opisati što sam proživio jer sam
mislio da bi to moglo pomoći ljudima sklonim očajavanju.
I zato mi je čudno i nevjerojatno da je – od desetak knjiga koje sam napisao – baš
ova, koju sam namjeravao objaviti anonimno kako nikad autoru ne bi mogla donijeti
ugled, postigla uspjeh. Stoga stalno upozoravam svoje studente, kako u Europi tako i u
Americi: “Neka vam nikad uspjeh ne bude cilj – što ćete više prema njemu stremiti, to
ćete ga lakše promašiti. Naime, za uspjehom se, kao ni za srećom, ne smije težiti; on
mora proizaći, a proizlazi samo kao slučajna posljedica osobne posvećenosti cilju koji
Viktor E. Frankl
www.balkandownload.org
11. Ova knjiga nije prikaz činjenica i događaja već osobnih iskustava, iskustava koja su mili-
juni zatočenika opetovano propatili. Ovo je priča iz prve ruke o koncentracijskom logo-
ru koju je ispričao jedan od preživjelih. Ona se ne bavi velikim strahotama koje su već
dovoljno često opisivane (iako se nedovoljno često u njih vjerovalo), nego mnoštvom
sitnih muka. Drugim riječima, pokušat će odgovoriti na ovo pitanje: kako se svakodnev-
ni život u koncentracijskom logoru odražavao na um prosječnog logoraša?
Većina ovdje opisanih događaja nije se zbila u velikim i općepoznatim logorima,
nego u malima u kojima se dogodila većina stvarnog istrebljivanja. Ova priča ne govori
o velikim junacima i mučenicima ni o istaknutim kapoima – logorašima koji su djelovali
kao povjerenici, s posebnim povlasticama – ni o poznatim logorašima. Stoga nije toliko
zaokupljena patnjama moćnih nego stradanjem, razapinjanjem i smrću velike vojske ne-
poznatih i nezabilježenih žrtava. Te su obične logoraše, koji nisu nosili nikakva posebna
obilježja na rukavima, kapoi doista prezirali. Dok ti obični logoraši nisu imali gotovo ni-
šta za jelo, kapoi nikad nisu bili gladni; štoviše, mnogim je kapoima u logoru bilo bolje
nego ikad prije u životu. Često su bili nemilosrdniji prema logorašima nego sami čuvari i
okrutnije su ih mlatili nego SS-ovci. Za kapoe su, naravno, bili izabirani samo oni logo-
raši čiji je karakter obećavao da će biti prikladni za takvo postupanje, a ako se nisu pona-
šali onako kako se od njih očekivalo, odmah su ih degradirali. Ubrzo su postali poput
SS-ovaca i logorskih čuvara i može ih se procjenjivati sa slične psihološke osnove.
Autsajder bi lako mogao steći pogrešan dojam o logoru, predodžbu zasnovanu na
osjećajima i sažaljenju. Zato što ništa ne zna o teškoj borbi za život koja je divljala među
logorašima. Bila je to nesmiljena borba za kruh svagdašnji i za sam život, za sebe ili za
dobrog prijatelja.
Pozabavimo se transportom kojim je, prema službenoj objavi, određen broj logoraša
trebao biti prebačen u drugi logor; no bilo je poprilično sigurno da su mu krajnje odre-
dište plinske komore. Skupina bolesnih i slabih logoraša, nesposobnih za rad, bila je
poslana u jedan od velikih središnjih logora opremljenih plinskim komorama i kremato-
rijima. Proces kojim se birala ta skupina bio je znak za slobodnu borbu među svim logo-
rašima ili među skupinama. Jedino je bilo važno da vlastito ili prijateljevo ime bude pre-
križeno na popisu žrtava, iako su svi znah da se za svakog spašenog čovjeka mora naći
nova žrtva.
U svakom je transportu morao ići određen broj logoraša. Nije bilo bitno kojih jer su
Čovjekovo traganje za smislom
www.balkandownload.org
12. svi bili samo broj. Nakon dolaska u logor (barem je tako bilo u Auschwitzu) oduzeti su
im svi dokumenti zajedno s ostalom imovinom. Svaki je logoraš tako imao priliku pri-
svojiti lažno ime ili zanimanje; iz različitih razloga mnogi su to i učinili. Upravitelje su
zanimali samo njihovi brojevi. Često su im ih tetovirali na kožu i morali su biti našiveni
na određeno mjesto na hlačama, jakni ili kaputu. Svaki čuvar koji je htio prijaviti logora-
ša samo je pogledao broj (a kako smo se bojali tih pogleda!); nikad nije pitao za ime.
Vratimo se konvoju koji je trebao krenuti. Nije bilo ni vremena ni želje za razmatra-
nje moralnih i etičkih pitanja. Svakim je čovjekom upravljala samo jedna misao: ostati
živ za obitelj koja ga čeka kod kuće i spasiti prijatelje. I zato bi, bez ikakvog oklijevanja,
sredio da neki drugi logoraš, neki drugi “broj”, zauzme njegovo mjesto u transportu.
Kao što sam već spomenuo, izbor kapoa bio je negativan proces; za ovaj su posao
uzimali samo najbrutalnije logoraše (iako je bilo sretnih iznimki). No uz izbor kapoa,
koji su obavljali SS-ovci, postojao je i svojevrstan samoizbor koji se neprestano odvijao
među logorašima. U prosjeku, mogli su preživjeti samo oni koji, nakon godina i godina
putovanja od jednog do drugog logora, nisu imali više nikakvih skrupula u svojoj borbi
za opstanak; bili su spremni koristiti se svim sredstvima, poštenim i nepoštenim, čak i
brutalnom silom, krađom i izdajom prijatelja, samo da bi spasili sebe. Mi koji smo se
vratili, uz pomoć mnogo sreće ili čuda – kako god to netko želio nazvati – mi znamo:
najbolji se među nama nisu vratili.
Mnogi činjenični iskazi o koncentracijskim logorima već su zabilježeni. Ovdje će či-
njenice biti važne samo toliko koliko su dijelom čovjekovih iskustava. I upravo će opis
koji slijedi pokušati prikazati točnu prirodu tih iskustava. Onima koji su bili zatočeni u
logoru pokušat će, u okviru današnjih spoznaja, objasniti što su doživjeli. A onima koji
nikad nisu bili u logoru možda će pomoći da shvate iskustva onog malog postotka logo-
raša koji je preživio i kojem je život sad jako težak. Bivši logoraši često kažu: “Ne voli-
mo govoriti o našim iskustvima. Onima koji su bili unutra ne treba ništa objašnjavati, a
ostali neće shvatiti ni kako smo se osjećali tada ni kako se osjećamo sada.”
Jako je teško metodički prezentirati temu zato što psihologija iziskuje određeno
znanstveno distanciranje. No može li se čovjek koji iznosi svoja opažanja, a i sam je bio
logoraš, dovoljno distancirati? Takvu distanciranost ima autsajder, no on je previše uda-
ljen da bi mogao reći išta korisno. Samo onaj tko je bio unutra zna. Njegove prosudbe
možda nisu objektivne; njegove su procjene možda prenapuhane. To je neminovno. No
mora se pokušati izbjeći svaka pristranost, i to je bila stvarna poteškoća s knjigom ove
vrste. Povremeno je trebalo imati hrabrosti pričati i o vrlo intimnim iskustvima. Namje-
ravao sam ovu knjigu napisati anonimno, koristeći se samo svojim logoraškim brojem.
No kad sam završio rukopis, shvatio sam da će kao anonimna publikacija izgubiti pola
svoje vrijednosti te da moram imati hrabrosti otvoreno iznijeti svoja uvjerenja. I zato ni-
sam izbrisao nijedan odlomak, unatoč golemoj odbojnosti prema ekshibicionizmu.
Viktor E. Frankl
www.balkandownload.org
13. Prepustit ću drugima da sadržaj ove knjige razluče na suhoparne teorije. Možda će
one biti doprinos zatvorskoj psihologiji kojom se počelo baviti nakon Prvog svjetskog
rata i koja nas je upoznala sa sindromom “bolesti bodljikave žice”. Drugi nas je svjetski
rat zadužio time što nam je proširio znanje o “psihopatologiji mase” (ako smijem naves-
ti varijaciju dobro poznate fraze i naslova LeBonove knjige), zato što nam je dao rat ži-
vaca i koncentracijske logore.
S obzirom na to da je ovo priča o mojim iskustvima kao običnog logoraša, važno je
da naglasim, ne bez ponosa, da u logoru nisam bio zaposlen kao psihijatar, pa čak ni kao
liječnik, osim posljednjih nekoliko tjedana. Nekoliko mojih kolega imalo je sreću da su
bili zaposleni u slabo grijanim postajama za pružanje prve pomoći gdje su stavljali zavo-
je složene od ostataka starog papira. No ja sam bio broj 119 104 i većinu vremena ko-
pao sam i postavljao tračnice za željezničku prugu. U jednom sam trenutku morao ko-
pati tunel, bez pomoći, za vodovodnu cijev ispod ceste. Taj pothvat nije prošao nenagra-
đeno; nešto prije Božića 1944. dobio sam na dar takozvane “nagradne kupone”. Izdava-
la ih je građevinska tvrtka kojoj smo praktično bili prodani kao robovi: tvrtka je upravi
logora plaćala fiksnu cijenu po danu i po logorašu. Svaki kupon tvrtku je stajao pedeset
pfeniga i mogao se zamijeniti za šest cigareta, često tjednima poslije, iako je katkad do-
tad već prestao vrijediti. Postao sam ponosnim vlasnikom dva kupona koja su ukupno
vrijedila dvanaest cigareta. No što je još važnije, cigarete su se mogle zamijeniti za dva-
naest juha, a dvanaest juha vrlo je često bilo istinsko odgađanje skapavanja od gladi.
U stvarnoj povlastici pušenja cigareta uživao je samo kapo koji je imao osiguranu
tjednu kvotu kupona ili možda logoraš koji je radio kao predradnik u skladištu ili radi-
onici i dobivao nekoliko cigareta u zamjenu za obavljanje opasnih poslova. Osim njih,
jedina su iznimka bili oni koji su izgubili volju za životom i htjeli su “uživati” u svojim
posljednjim danima. Tako da, kad bismo vidjeli druga kako puši cigarete, znali smo da je
prestao vjerovati u svoju snagu da može dalje, a jednom izgubljena volja za životom ri-
jetko se opet vraćala.
Prouče li se goleme količine materijala prikupljenog opažanjem i iskustvima logoraša,
vidljive su tri faze zatočenikovih mentalnih reakcija na život u logoru: razdoblje nakon
dolaska; razdoblje kad je već ušao u rutinu logoraškog života; razdoblje nakon puštanja i
oslobođenja.
Simptom koji karakterizira prvu fazu je šok. U određenim okolnostima šok može čak
i prethoditi logoraševu formalnom dolasku u logor. Kao primjer ću navesti okolnosti
svojeg dolaska.
Tisuću petsto ljudi putovalo je vlakom sedam dana i sedam noći: u svakom je vagonu
bilo osamdeset ljudi. Svi su morali ležati na svojoj prtljazi, malobrojnim ostacima osob-
ne imovine. Vagoni su bili tako krcati da je siva zora prodirala samo kroz gornje dijelove
prozora. Svi smo očekivali da vlak ide prema nekoj tvornici streljiva gdje će nas zaposliti
Čovjekovo traganje za smislom
www.balkandownload.org
14. kao prisilnu radnu snagu. Nismo znali jesmo li još u Šleziji ili već u Poljskoj. Zvižduk lo-
komotive zvučao je sablasno, kao poziv u pomoć odaslan iz samilosti prema nesretnom
teretu koji je vozio u propast. A onda je vlak skrenuo na sporednu prugu približavajući
se očito glavnoj postaji. Iznenada se prolomio krik iz redova prestrašenih putnika: “Eno
znaka: Auschwitz!” Svima je u tom trenutku stalo srce. Auschwitz – već je sâm naziv
simbolizirao sve što je užasno: plinske komore, krematorije, masakre. Vlak je nastavio
dalje, polako, gotovo oklijevajući, kao da je svoje putnike što dulje htio poštedjeti strašne
spoznaje: Auschwitz!
Kako je svitalo, postali su vidljivi obrisi golemog logora: dugi nizovi od nekoliko re-
dova ograde od bodljikave žice; stražarski tornjevi; reflektori; i duge kolone zapuštenih
ljudskih likova, sivih u sivilu zore, kako pješače pustim, ravnim putevima, nismo znali
kamo. Čuli su se izdvojeni pojedinačni zapovjedni uzvici i zvižduci. Nismo znali što zna-
če. Moja mi je mašta stvorila sliku vješala s kojih vise ljudi. Bio sam užasnut, no to je
bilo dobro zato što smo se, korak po korak, morali navikavati na grozne i goleme stra-
hote.
Na kraju smo došli na postaju. Prvotnu tišinu prekinule su izvikivane zapovijedi.
Otad smo te grube, prodorne glasove slušali u svim logorima. Zvučali su poput posljed-
njeg krika žrtve, no opet nekako drukčije. Bili su oštro promukli, kao da dolaze iz grla
čovjeka koji je morao tako vikati, čovjeka kojeg se neprestano ubijalo. Vrata vagona na-
glo su se otvorila i unutra je nasrnuo malen odred logoraša. Nosili su prugaste odore,
glave su im bile obrijane, no izgledali su uhranjeno. Govorili su svim mogućim europ-
skim jezicima i s određenim stupnjem humora što je, s obzirom na okolnosti, zvučalo
groteskno. Poput utopljenika koji se hvata za slamku, moj se urođeni optimizam (koji mi
je često kontrolirao osjećaje, čak i u najočajnijim situacijama) uhvatio za ovu misao:
“Ovi logoraši izgledaju prilično dobro, djeluju raspoloženo, čak se i smiju. Tko zna? Mo-
žda se i meni posreći kao njima.”
U psihijatriji postoji stanje poznato kao “iluzija o odgodi izvršenja smaknuća”. Osu-
đenik, neposredno prije nego što će ga pogubiti, ima iluziju da bi u posljednjem trenut-
ku mogao biti pomilovan. I mi smo se hvatali za tračke nade i do posljednjeg trenutka
vjerovali da neće biti tako loše. Već je i pogled na rumene obraze i okrugla lica tih logo-
raša hrabrio. Tada još nismo znali da su bili posebno izabrana elita koja je godinama bila
odbor za doček novih robijaša koji su iz dana u dan pristizali na postaju. Preuzimali su
brigu za novopristigle i njihovu prtljagu, uključujući vrijedne predmete i prokrijumčaren
nakit. Auschwitz je bio čudno mjesto u toj Europi posljednih godina rata. Ondje se za-
teklo jedinstveno blago od zlata i srebra, platine i dijamanata, ne samo u velikim skladi-
štima nego i u rukama SS-ovaca.
Tisuću petsto zatočenika skupljeno je u dvorani izgrađenoj da primi možda najviše
dvjesto ljudi. Bilo nam je hladno, bili smo gladni i bilo je premalo mjesta da bismo svi
čučnuli, a kamoli legli na golo. Jedan komadić kruha od 150 grama bio je sve što smo
pojeli u četiri dana. Čuo sam starije logoraše zadužene za dvoranu kako se cjenkaju s
Viktor E. Frankl
www.balkandownload.org
15. jednim od članova odbora za doček oko igle za kravatu izrađene od platine i dijamanata.
Većina zarade na kraju će otići na alkohol – rakiju. Ne sjećam se više točno koliko je ti-
suća maraka trebalo da bi se kupila količina rakije potrebna za “veselu večer”, no znam
da je tim višegodišnjim logorašima trebala rakija. Tko im je, u tim uvjetima, mogao
predbaciti što se pokušavaju umrtviti? Postojala je još jedna skupina logoraša koju su SS-
ovci opskrbljivali gotovo neograničenim količinama rakije: ljudi koji su radili u plinskim
komorama i krematorijima i koji su vrlo dobro znali da će ih jednog dana zamijeniti
nova smjena i da će morati napustiti svoju nametnutu ulogu krvnika i sami postati žrtve.
Gotovo svatko u našem transportu živio je u iluziji da će biti pošteđen, da će sve na
kraju biti dobro. Nismo shvaćali značenje scene koja je trebala uslijediti. Rečeno nam je
da prtljagu ostavimo u vlaku i da stanemo u dva reda – žene na jednu stranu, muškarci
na drugu. Nekim čudom imao sam hrabrosti skriti torbu ispod kaputa. Moj je red, čo-
vjek po čovjek, prolazio pokraj časnika. Shvatio sam da bi bilo opasno da mi primijeti
torbu. U najmanju bi me ruku srušio na zemlju. Znao sam to iz prijašnjeg iskustva. Pri-
bližavajući mu se, instinktivno sam se ispravio tako da ne primijeti moj težak teret. A
onda sam se s njim našao licem u lice. Bio je visok muškarac koji je izgledao mršavo i
skladno u svojoj besprijekornoj odori. Za razliku od nas, prljavih i musavih nakon du-
gog puta! Bezbrižno je stajao, podbočivši desni lakat lijevom rukom. Desna mu je ruka
bila podignuta i kažiprstom je bez žurbe pokazivao nadesno ili nalijevo. Nitko od nas
nije bio svjestan zlokobnog značenja koje je imao malen pokret čovjekova prsta, upirući
sad udesno, sad ulijevo, no mnogo češće ulijevo.
Došao je red na mene. Netko mi je šapnuo da biti poslan nadesno znači rad, a da je
lijevi smjer za bolesne i one koji ne mogu raditi te će oni biti poslani u poseban logor.
Pustio sam da stvari idu svojim tijekom, kao i mnogo puta nakon toga. Moja me torba
vukla prema dolje, no nastojao sam hodati uspravno. SS-ovac me pregledao, djelovao je
kao da oklijeva, a onda mi je obje ruke položio na ramena. Svim sam se silama trudio iz-
gledati energično. Polako je okretao moja ramena, sve dok nisam gledao nadesno i kre-
nuo sam na tu stranu.
Značenje igre prstom objasnili su nam navečer. Bio je to prvi odabir, prva presuda
koja je odlučila o našem životu, odnosno smrti. Za veliku većinu našeg transporta, za
nekih 90 posto, ona je značila smrt. Njihova je presuda izvršena u sljedećih nekoliko
sati. Oni koji su poslani nalijevo odvedeni su s postaje direktno u krematorij. Ta je zgra-
da, rekao mi je netko tko je ondje radio, na vratima imala riječ “kupaonica” ispisanu na
nekoliko europskih jezika. Kad bi ušao, svaki bi logoraš dobio sapun i onda – srećom ne
moram opisivati događaje koji su uslijedili. Mnogi su već pisali o tom užasu.
Mi koji smo bili spašeni, manjina našeg transporta, saznali smo istinu navečer. Pitao
sam logoraše, koji su ondje bili već neko vrijeme, kamo mi je poslan kolega i prijatelj P.
“Je li bio poslan na lijevu stranu?”
“Da”, odgovorio sam.
“Onda ga možeš vidjeti ondje”, rečeno mi je.
Čovjekovo traganje za smislom
www.balkandownload.org
16. “Gdje?” Ruka je pokazivala dimnjak udaljen nekoliko stotina metara iz kojeg se pla-
meni stup penjao prema sivom nebu Poljske. Završavao je zlokobnim oblakom dima.
“Eno ti prijatelja, lebdi prema Raju”, glasio je odgovor. No još nisam shvaćao sve
dok mi nisu rekli istinu jasnim riječima.
No ne držim se redoslijeda. S psihološkog stajališta čekao nas je jako, jako dug put od
tog svitanja na postaji do prve noći u logoru.
Uz pratnju SS-ovih čuvara s nabijenim puškama morali smo trčati od postaje, uz
bodljikavu žicu pod naponom, kroz logor, do stanice za čišćenje; za one od nas koji su
prošli prvi odabir ovdje je bila prava kupaonica. I opet su zaživjele naše iluzije o pomilo-
vanju. Naime, SS-ovci su gotovo bili šarmantni. Ubrzo smo otkrili razlog. Bili su ljubaz-
ni prema nama sve dok su na našim zapešćima vidjeli satove i dok su nas dobronamjer-
nim tonom mogli nagovoriti da im ih damo. Nećemo li ionako morati predati svu imo-
vinu? Zašto da onda ta razmjerno draga osoba ne dobije sat? Možda će jednom uzvratiti
dobrim djelom?
Čekali smo u dvorani koja je bila predsoblje komori za dezinfekciju. Došli su SS-ovci
i rasprostrli deke na koje smo trebali baciti svu svoju imovinu, sve satove i nakit. Među
nama je još bilo naivaca koji su pitali, na radost iskusnijih logoraša koji su ondje bili kao
pomagači, mogu li zadržati vjenčani prsten, medalju ili amajliju. Nitko još nije mogao
shvatiti da će sve biti oduzeto.
Pokušao sam se povjeriti jednom od starijih logoraša. Prišavši mu kradomice, poka-
zao sam mu smotuljak papira u unutarnjem džepu mojeg kaputa i rekao: “Vidi, ovo je
rukopis znanstvene knjige. Znam što ćeš reći: da bih trebao biti sretan izvučem li živu
glavu, da je to sve što bih trebao očekivati od sudbine. Ali ne mogu si pomoći. Moram
pod svaku cijenu zadržati ovaj rukopis; sadrži moje životno djelo. Shvaćaš?”
Da, počeo je shvaćati. Cerek se raširio njegovim licem, prvo sažalan, a onda rados-
tan, podrugljiv, uvredljiv, dok kao odgovor nije zaurlao jednu riječ, riječ koja je uvijek
bila prisutna u rječniku logoraša: “Sranje!” U tom sam trenutku vidio golu istinu i učinio
nešto što je obilježilo ključni trenutak prve faze moje psihološke reakcije: izbrisao sam
svoj čitav prijašnji život.
Iznenada je došlo do komešanja među mojim suputnicima koji su blijedih, prestraše-
nih lica stajali okolo, bespomoćno raspravljajući. Opet su se začule promuklo izvikivane
zapovijedi. Udarcima su nas stjerali u samo predsoblje kupaonice. Ondje smo se okupili
oko SS-ovca koji je čekao dok svi nisu stigli. Onda je rekao: “Dajem vam dvije minute.
Mjerit ću vrijeme na svojem satu. U te dvije minute skinut ćete se do gola i baciti sve na
pod gdje stojite. Ponijet ćete sa sobom samo cipele, remen ili naramenice za hlače, i po-
jas za kilu. Počinjem mjeriti – sad!”
Nezamislivom brzinom ljudi su trgali odjeću sa sebe. Kako se vrijeme bližilo kraju,
postajali su sve nervozniji i nespretno su vukli rublje, remenje i vezice za cipele. A onda
smo čuli prve zvuke bičevanja; kožni remeni mlatili su po goloj koži.
Zatim su nas stjerali u sljedeću prostoriju na brijanje: nisu nam obrijali samo glave –
Viktor E. Frankl
www.balkandownload.org
17. nijedna nam dlaka nije ostala na tijelu. A onda pod tuševe, gdje smo opet stali u red. Je-
dva da smo se prepoznali; no neki su ljudi s velikim olakšanjem primijetili da iz tuševa
kaplje prava voda.
Dok smo čekali tuširanje, postali smo svjesni svoje golotinje: sad doista nismo imali
ništa osim tijela – čak ni kosu; jedino što smo imali bio je, doslovce, goli život. Što nam
je još preostalo kao materijalna veza s prijašnjim životom? Meni su ostale naočale i re-
men; remen sam poslije morao zamijeniti za komad kruha. Vlasnike pojasa za kilu čeka-
lo je posebno iznenađenje. Navečer nam je stariji logoraš, zadužen za našu baraku, zaže-
lio dobrodošlicu govorom u kojem nam je dao svoju časnu riječ da će osobno “o gredu”
– pokazavši prema njoj – objesiti svakoga tko je u pojas ušio novac ili drago kamenje.
Ponosno nam je objasnio da ga logorski zakoni kao starijeg logoraša ovlašćuju za to.
Kad se radilo o cipelama, stvari nisu bile tako jednostavne. Iako smo ih trebali zadr-
žati, oni koji su imali donekle pristojan par, morali su ga na kraju dati, a u zamjenu bi
dobili cipele koje im nisu odgovarale. Prave su nevolje čekale one koji su poslušali naoko
dobronamjeran savjet (dan u predsoblju) starijih logoraša i skratili svoje visoke čizme
odrezavši im gornji dio, a onda odrezane rubove premazali sapunom kako bi prikrili sa-
botažu. SS-ovci kao da su to jedva dočekali. Svi osumnjičeni za ovaj zločin morali su u
malu susjednu prostoriju. Nakon nekog vremena opet smo začuli udarce remena i jauke
mučenih ljudi. Ovaj se put to odužilo.
I tako su iluzije, koje su neki od nas gajili, nestajale jedna po jedna da bi nas većinu,
prilično neočekivano, obuzeo gorak smisao za humor. Znali smo da nemamo što izgubi-
ti osim svog tako smiješno golog života. Kad je iz tuševa potekla voda, svim smo se sila-
ma nastojali šaliti, na svoj račun i na račun drugih. Na kraju krajeva, iz tuševa je krenula
prava voda!
Uz taj neobičan humor obuzelo nas je još nešto: radoznalost. Osjetio sam tu radoz-
nalost već prije, kao osnovnu reakciju na neke neobične okolnosti. Kad mi je, prilikom
jedne alpinističke nezgode, život bio u opasnosti, u kritičnom sam trenutku osjećao
samo jedno: radoznalost, radoznalost hoću li se izvući živ ili s frakturom lubanje ili ne-
kim drugim ozljedama.
Ravnodušna radoznalost prevladala je i u Auschwitzu, odvajajući um od okoline koju
je onda sagledavao svojevrsnom objektivnošću. U to smo vrijeme ovo stanje svijesti ču-
vali kao zaštitno sredstvo. Zanimalo nas je što će se dogoditi sljedeće; i koje će biti pos-
ljedice, recimo, toga što smo stajali na zraku, na kasnojesenskoj hladnoći, goli golcati i
još mokri od tuširanja. U nekoliko sljedećih dana naša je radoznalost prerasla u iznena-
đenje; iznenađenje što se nismo prehladili.
Novopristigle su čekala mnoga slična iznenađenja. Liječnici među nama najprije su
naučili da priručnici lažu. Negdje je stajalo da čovjek ne može izdržati bez određenog
broja sati sna. Pogrešno! Bio sam uvjeren da neke stvari jednostavno ne mogu: ne mogu
spavati bez ovoga, ne mogu živjeti bez onoga. Prvu noć u Auschwitzu spavali smo na
krevetima na kat. Na svakom je katu (širokom dva do dva i pol metra) spavalo devetero
Čovjekovo traganje za smislom
www.balkandownload.org
18. ljudi, na samim daskama. Svih devetero dijelilo je dvije deke. Mogli smo, jasno, ležati
samo na boku, nagurani i zbijeni jedni uz druge, što je imalo određenu prednost s obzi-
rom na ciču zimu. Iako je bilo zabranjeno unositi cipele na ležajeve, nekima su potajno
služile kao jastuci unatoč tome što su bile blatnjave. U protivnom glava bi im morala le-
žati na pregibu gotovo dislociranog ramena. No san je i ovako dolazio i, barem na neko-
liko sati, donosio zaborav i spas od boli.
Spomenuo bih još nekoliko sličnih iznenađenja glede naše izdržljivosti: nismo mogli
prati zube, no unatoč tome i teškom nedostatku vitamina, imali smo zdravije desni nego
ikad prije. Istu smo košulju morali nositi pola godine sve dok ne bi sasvim prestala nali-
kovati na košulju. Danima se nismo mogli oprati, čak ni djelomično, zbog zaleđenih cije-
vi, no rane i ogrebotine na rukama prljavim od rada na zemlji nisu se gnojile (osim ako
se nije radilo o ozeblinama). Ili, primjerice, netko tko je imao lagan san i komu bi smeta-
la i najmanja buka u susjednoj sobi, sada je, stiješnjen uz druga koji je glasno hrkao
samo nekoliko centimetara od njegova uha, čvrsto spavao unatoč buci.
Da nas je sad netko pitao je li točna tvrdnja Dostojevskog, koja neuvijeno opisuje čo-
vjeka kao biće koje se može naviknuti na sve, odgovorili bismo: “Da, čovjek se može
naviknuti na sve, ali ne pitajte nas kako.” No naša nas psihološka istraživanja još nisu
dovela tako daleko niti smo mi logoraši dosegnuli tu točku. Još smo bili u prvoj fazi psi-
hičkih reakcija.
Svi smo se, makar nakratko, bavili mišlju o samoubojstvu. Rađala se iz beznadnosti
situacije, neprestane opasnosti od smrti koja se svaki dan i svaki sat nadvijala nad nas i
blizine smrti mnogih drugih. Zbog vlastitih uvjerenja, koja ću poslije iznijeti, čvrsto sam
sebi već prvu večer u logoru obećao da se neću “zaletjeti u žicu”. Ovom se frazom u lo-
goru opisivala najpopularnija metoda samoubojstva – doticanje ograde od bodljikave
žice koja je bila pod naponom. Nije mi bilo teško donijeti tu odluku. Nije imalo smisla
počiniti samoubojstvo budući da je životni vijek prosječnog zatočenika, izračuna li se
objektivno i uzmu li se u obzir sve izglednosti, bio vrlo kratak. Logoraš nije mogao ni s
kakvom sigurnošću očekivati da će biti među malim postotkom onih koji će preživjeti
sve odabire. Zatočenik u Auschwitzu u prvoj se fazi šoka nije bojao smrti. Čak su mu i
plinske komore nakon nekoliko prvih dana prestale biti užasne – uostalom, poštedjele bi
ga čina samoubojstva.
Prijatelji koje sam poslije sretao rekli su mi da nisam bio među onima koje je početni
šok jako deprimirao. Samo sam se smiješio, i to prilično iskreno, kad se dogodila sljedeća
epizoda, jutro nakon naše prve noći u Auschwitzu. Unatoč strogoj naredbi da ne napu-
štamo svoj “blok”, moj se kolega, koji je stigao u Auschwitz nekoliko tjedana prije, do-
šuljao u našu baraku. Htio nas je smiriti i utješiti i reći nam nekoliko stvari. Toliko je
smršavio da ga isprva nismo prepoznali. Dobro raspoložen i sa stajalištem “neka vrag
nosi sve” dao nam je nekoliko brzih savjeta: “Ne bojte se! Ne strahujte od odabira! Dr.
M----- (SS-ovski liječnički nadstojnik) slab je na liječnike.” (To nije bilo točno. Ljubazne
riječi mojeg prijatelja navodile su na pogrešan zaključak. Jedan logoraš, šezdesetogodiš-
Viktor E. Frankl
www.balkandownload.org
19. nji liječnik zadužen za blok baraka, rekao mi je da je preklinjao Dr. M----- da mu poštedi
sina kojem je prijetila plinska komora. Dr. M----- hladno ga je odbio.)
“No jedno vas molim”, nastavio je, “brijte se, ako je moguće, svaki dan. Čak ako to
morate raditi komadom stakla... Čak ako za to morate dati posljednji komad kruha. Iz-
gledat ćete mlađe i od struganja će vam obrazi biti rumeniji. Želite li preživjeti, za to
postoji samo jedan način: izgledajte sposobni za rad. Čak i ako šepate jer, recimo, imate
žulj na peti, i ako to SS-ovac primijeti, pozvat će vas na stranu i možete biti sigurni da
ćete sljedeći dan završiti u plinskoj komori. Znate koga nazivamo ‘muslimanom’? Čovje-
ka koji izgleda bijedno, iscrpljeno, bolesno i mršavo i koji više ne može izdržati težak fi-
zički rad... to je ‘musliman’. Prije ili poslije, a obično prije, svaki ‘musliman’ završi u plin-
skoj komori. I zato zapamtite: brijte se, uspravno stojte i hodajte okretno; tada se ne
morate bojati plina. Svi koji ovdje stojite, čak i ako ste ovdje tek dvadeset četiri sata, ne
morate se bojati plina, osim možda ti.” I tada je prstom upro u mene i rekao: “Nadam
se da se ne ljutiš što ti to tako otvoreno kažem.”
Ostalima je ponovio: “Od svih vas jedino se on mora bojati sljedećeg odabira. Stoga,
ne strahujte!”
A ja sam se smješkao. Danas sam uvjeren da bi toga dana svatko na mojem mjestu
učinio isto.
Mislim da je Doris Lessing jednom rekla: “Postoje stvari zbog kojih morate izgubiti
razum ili ga nemate pa ga i ne možete izgubiti.” Nenormalna reakcija na nenormalnu si-
tuaciju normalno je ponašanje. Čak i mi psihijatri očekujemo da će čovjekove reakcije na
nenormalnu situaciju, kao što je zatvaranje u duševnu bolnicu, biti nenormalne u odno-
su na stupanj njegove normalnosti. Čovjekova reakcija na dolazak u koncentracijski lo-
gor također je nenormalno stanje svijesti, ali procjenjuje li se objektivno, normalna je i,
kao što ću poslije pokazati, tipična reakcija na dane okolnosti. Ta se reakcija, kao što
sam opisao, počela mijenjati u nekoliko dana. Logoraš je iz prve faze prelazio u drugu: u
fazu relativne apatije u kojoj je zapadao u svojevrsnu emocionalnu smrt.
Uz već opisane reakcije, novopristiglog logoraša mučile su druge, bolnije emocije
koje je pokušavao otupiti. Ponajprije, tu je bila golema čežnja za domom i obitelji. To je
znalo postati tako akutno da ga je čežnja čitavog prožimala. Zatim, tu je bilo gađenje;
gađenje prema svemu ružnom što ga je okruživalo, čak i pukim vanjskim oblicima.
Većina logoraša dobila je otrcanu odoru u usporedbi s kojom bi i strašilo izgledalo
elegantno. Između baraka u logoru ležala je čista prljavština i što ju je čovjek više želio
očistiti, više je dolazio u dodir s njom. Omiljena je praksa bila novopristiglog logoraša
dodijeliti radnoj skupini zaduženoj za čišćenje zahoda i uklanjanje nečisti iz kanalizacije.
Ako bi logoraša, što se obično događalo, dio izmeta poprskao po licu tijekom transporta
po neravnim poljima, svaki znak gađenja ili pokušaj brisanja prljavštine kapo bi kažnja-
vao udarcem. I tako se ubrzavalo odumiranje normalnih reakcija.
Čovjekovo traganje za smislom
www.balkandownload.org
20. Isprva je logoraš skretao pogled ako bi vidio kazneno paradiranje neke druge skupi-
ne; nije mogao gledati druge logoraše kako satima marširaju gore-dolje po blatu dok im
kretanje usmjeravaju udarci. Danima ili tjednima poslije to se promijenilo. Rano ujutro,
dok je još bio mrak, logoraš je stajao ispred vrata sa svojim odredom, spreman marširati.
Začuo je jauk i vidio kako mu je drug srušen na pod, podignut na noge i opet srušen na
pod – a zašto? Imao je temperaturu, ali se u pogrešno vrijeme javio u ambulantu. Kaž-
njavalo ga se za taj protupropisan pokušaj oslobađanja od dužnosti.
No logoraš koji je prešao u drugu fazu psihičkih reakcija nije više skretao pogled.
Dotad su mu osjećaji već otupjeli i ravnodušno je gledao. Još jedan primjer: logoraš čeka
u ambulanti nadajući se da će mu, zbog ozljeda ili možda otekline ili temperature, odo-
briti dva dana lakšeg rada unutar logora. Ravnodušno stoji dok unose dvanaestogodiš-
njaka koji je morao mirno stajati satima u snijegu ili koji je vani radio bos zato što u lo-
goru nije bilo obuće za njega. Prsti su mu promrzli i dežurni liječnik pincetom skida, je-
dan po jedan, crne gangrenozne batrljke. Gađenje, užas i sažaljenje nisu emocije koje
naš promatrač više može osjetiti. Nakon nekoliko tjedana života u logoru, patnici, umi-
rući i mrtvi postali su mu tako uobičajen prizor da ga više ne mogu potresti.
Proveo sam neko vrijeme u baraci s tifusarima koji su imali vrlo visoku temperaturu i
često su buncali, a mnogi su bili i na samrti. Nakon što je jedan tek umro, bez ikakve
sam emocionalne uzrujanosti promatrao scenu koja je uslijedila, a koja se ponavljala na-
kon svake smrti. Jedan po jedan, logoraši su prilazili još toplomu tijelu. Jedan bi zgrabio
ostatke zbrčkanog obroka od krumpira; drugi bi zaključio da su drvene cokule trupla
bolje od njegovih te bi ih zamijenio. Treći bi čovjek učinio isto s mrtvačevim kaputom, a
četvrti bi bio sretan što može zgrabiti – zamislite samo! – komad užeta.
Sve bih to ravnodušno gledao. Na kraju bih tražio “medicinskog tehničara” da mak-
ne truplo. Kad bi to krenuo raditi, primio bi truplo za noge, ono bi palo u malen prolaz
između dva reda dasaka koje su služile kao krevet pedesetorici tifusara, a onda bi ga
odvukao preko kvrgavog zemljanog poda prema vratima. Dvije stube koje su vodile pre-
ma van uvijek su nam bile problem jer smo bili iscrpljeni zbog kroničnog nedostatka
hrane. Nakon nekoliko mjeseci boravka u logoru tim smo se stubama, visokim petnaes-
tak centimetara, mogli popeti samo ako bismo se rukama primili za dovratak i povukli
prema gore.
Čovjek s truplom približavao se stubama. Umorno se uspio popeti. A onda truplo:
najprije stopala, onda trup i, na kraju – uz sablasno štropotanje – glava trupla udarila je
o dvije stube.
Moje je mjesto bilo na suprotnom kraju barake, uz malen, jedini prozor izbijen blizu
poda. Dok su mi hladne ruke držale posudu s vrućom juhom iz koje sam pohlepno sr-
kao, gledao sam kroz prozor. Truplo koje su upravo uklonili zurilo je u mene staklenim
očima. Dva sata prije razgovarao sam s tim čovjekom. Sada sam srkao svoju juhu.
Viktor E. Frankl
www.balkandownload.org
21. Da me moj izostanak emocija nije iznenadio s profesionalnog stajališta, danas se ne
bih sjećao tog događaja zato što je bio popraćen s vrlo malo osjećaja.
Apatija, otupljivanje emocija i osjećaj da čovjeku više nije stalo, bih su simptomi koji
su se javljali u drugoj fazi logoraševih psihičkih reakcija i zbog kojih je s vremenom pos-
tao neosjetljiv na batine koje je dobivao iz dana u dan, iz sata u sat. Zahvaljujući toj neo-
sjetljivosti, logoraš se ubrzo zaogrnuo neophodnim zaštitnim oklopom.
Batine su slijedile za najmanju provokaciju, a često i bez ikakva razloga. Primjerice,
kruh se dijelio na radnome mjestu i morali smo stati u red da bismo ga dobili. Jedanput
je čovjek koji je stajao iza mene malo stršao iz reda i to se narušavanje simetrije nije svi-
djelo jednom od SS-ovih čuvara. Nisam znao što se događa u redu iza mene, a ni u ču-
varevoj glavi, no iznenada sam dobio dva udarca u glavu. Tek sam tad primijetio čuvara
uz sebe koji je vitlao palicom.
U takvim trenucima nije fizička bol ta koja najviše boli (a to se jednako odnosi i na
odrasle i na kažnjenu djecu); najgora je mentalna agonija zbog nepravde, zbog bezraz-
ložnosti čina.
Čudno je da udarac koji vas promaši katkad može, u određenim okolnostima, biti
bolniji od onog koji vas zahvati. Jednom sam tijekom snježne oluje stajao na željezničkoj
pruzi. Unatoč vremenu naša je skupina morala nastaviti s radom. Prilično sam se mučio
s navlačenjem šljunka na prugu jer je to bio jedini način da se zagrijem. U jednom sam
trenutku zastao kako bih došao do zraka i naslonio se na lopatu. Nažalost, čuvar se baš
tada okrenuo i pomislio da zabušavam. Bol koju mi je nanio nije bila posljedica uvreda
ili udaraca. Nije uopće smatrao vrijednim da uputi ma i jednu riječ, pa ni psovku, pode-
ranom i iscrpljenom liku koji je stajao pred njim i koji ga je tek maglovito podsjećao na
ljudsko biće. Umjesto toga zafrkantski je uzeo kamen i bacio ga prema meni. Meni je to
djelovalo poput privlačenja pozornosti marve, pozivanja domaće životinje da se vrati
poslu, stvorenja s kojim imaš tako malo zajedničkog da ga ni ne kažnjavaš.
Najbolniji dio batina je uvreda koju podrazumijevaju. Jednom smo preko zaleđenih
tračnica morali nositi duge, teške grede. Ako bi se čovjek poskliznuo, ne bi ugrozio
samo sebe nego i sve ostale koji su nosili istu gredu. Jedan moj stari prijatelj imao je uro-
đeno dislociran kuk. Bio je sretan što unatoč tome može raditi jer se prilikom odabira fi-
zički nesposobne gotovo sigurno slalo u smrt. Šepao je preko tračnica, noseći osobito
tešku gredu, i činilo se kao da će pasti i povući i druge za sobom. Kako u tom trenutku
još nisam nosio gredu, ne razmišljajući, priskočio sam mu u pomoć. Odmah sam dobio
udarac u leđa, grubo su me ukorili i naredili da se vratim na svoje mjesto. Nekoliko mi-
nuta prije taj isti čuvar koji me udario, s omalovažavanjem nam je rekao kako mi “svi-
nje” ne osjećamo duh zajedništva.
Drugom prilikom, u šumi, na temperaturi od -16 °C morali smo odići gornji sloj
zemlje, koji je bio čvrsto zamrznut, kako bismo postavili cijevi za vodu. Tad sam već fi-
Čovjekovo traganje za smislom
www.balkandownload.org
22. zički bio prilično slab. Naišao je predradnik bucmastih ružičastih obraza. Njegovo me
lice podsjećalo na svinjsku glavu. Primijetio sam da je na toj cičoj zimi nosio lijepe tople
rukavice. Neko me vrijeme tiho promatrao. Osjetio sam da se sprema nevolja zato što je
ispred mene ležala gomila zemlje koja je točno pokazivala koliko sam iskopao.
A onda je počeo: “Ti svinjo! Čitavo te vrijeme gledam! Naučit ću te ja kako se radi!
Kopat ćeš ti meni zubima – umrijet ćeš kao životinja! Dokrajčit ću te za dva dana! Nikad
u životu nisi radio. Što si bio, svinjo? Biznismen?”
Bilo mi je svejedno. No morao sam ozbiljno shvatiti prijetnju da će me ubiti i zato
sam se uspravio i pogledao ga ravno u oči. “Bio sam liječnik – specijalist.”
“Što? Liječnik? Sigurno si ljudima izvlačio mnogo novca.”
“Zapravo sam najvećim dijelom radio besplatno, u klinikama za siromašne.” No, sad
sam rekao previše. Bacio se na mene i srušio me na zemlju, vičući poput luđaka. Više se
ne sjećam što je vikao.
Želim ovom trivijalnom pričom pokazati kako se zbog ogorčenosti i naoko okorjeli
logoraš može uzrujati – ogorčenosti ne zbog okrutnosti ili boli nego zbog uvrede pove-
zane s njima. Taj mi je put krv navrla u glavu jer sam morao slušati nekog kako osuđuje
moj život o kojem ništa nije znao, nekog (moram priznati da mi je sljedeća opaska, koju
sam nakon događaja izrekao pred ostalim logorašima, pružila djetinjasto olakšanje) “tko
je izgledao tako vulgarno i divljački da ga sestra u ambulanti moje bolnice ne bi pustila
ni u čekaonicu”.
Srećom, kapo u mojoj radnoj skupini imao je osjećaj obveze prema meni; bio sam
mu drag jer sam slušao njegove ljubavne priče i bračne probleme o kojima je raspredao
tijekom dugih marševa do mjesta na kojem smo radili. Dojmio sam ga se dijagnozom o
njegovu karakteru i psihoterapijskim savjetima. Poslije mi je bio zahvalan i imao sam ko-
risti od toga. Nekoliko mi je puta sačuvao mjesto uz sebe u jednom od prvih pet redova
našeg odreda koji je obično imao dvjesto osamdeset ljudi. Ta je usluga bila važna. Morali
smo se postrojiti rano ujutro, dok je još bio mrak. Svi su se bojali da ne zakasne i da ne
moraju stajati u posljednjim redovima. Ako je trebalo ljudi za neugodan i omražen po-
sao, obično bi došao viši kapo i uzimao ih iz stražnjih redova. Ti su ljudi morali, pod za-
povjedništvom čudnih čuvara, marširati na drugu vrstu posla, od koje se osobito strepi-
lo. Katkad bi viši kapo izabrao ljude iz prvih pet redova da bi uhvatio one koji su se pra-
vili pametnima. Svi prosvjedi i preklinjanja bili bi ugušeni s nekoliko dobro odmjerenih
udaraca i izabrane su žrtve vikom i udarcima bile otjerane do mjesta sastanka.
Međutim tako dugo dok je moj kapo imao potrebu otvarati srce, meni se to nije mo-
glo dogoditi. Imao sam zajamčeno počasno mjesto uz njega. No imao sam još jednu
povlasticu. Kao i gotovo sve logoraše, mučile su me otekline. Noge su mi bile toliko
otekle i koža na njima toliko napeta da sam jedva mogao savinuti koljena. Nisam vezao
cipele kako bi mi otekla stopala imala mjesta. Čarape u njih ne bi stale, čak i da sam ih
imao. I tako su mi djelomice gola stopala uvijek bila mokra i cipele uvijek pune snijega.
To je, naravno, uzrokovalo ozebline. Svaki je korak bio pravo mučenje. Tijekom marševa
Viktor E. Frankl
www.balkandownload.org
23. po snijegom prekrivenim poljima na cipelama su nam se stvarali komadi leda. Ljudi bi se
svako malo poskliznuli i oni koji su ih slijedili spoticali su se o njih. A onda bi kolona na
trenutak stala, ali ne dugo. Jedan bi od čuvara uzeo stvar u svoje ruke i izudarao ljude
kundakom kako bi ih natjerao da što brže ustanu. Što si bio bliže prednjim redovima ko-
lone, to su te manje ometali zastoji zbog kojih si onda morao trčati na bolnim nogama
da bi nadoknadio izgubljeno vrijeme. Bio sam jako sretan što me Njegovo Gospodstvo
Kapo imenovao svojim osobnim liječnikom i što sam mogao marširati u prvom redu
ravnomjernim korakom.
Postojala je i dodatna nagrada za moje usluge: mogao sam biti siguran da će, tako
dugo dok se na našem gradilištu za ručak dijelila juha, kad na mene dođe red, kutlačom
zagrabiti sve do dna kace i uloviti nekoliko zrna graška. Taj kapo, bivši vojni časnik,
imao je čak hrabrosti šapnuti predradniku, s kojim sam se posvađao, da zna da sam neo-
bično dobar radnik. To nije pomoglo, no ipak mi je uspio spasiti život (koji je dosta čes-
to bio spašavan). Dan nakon epizode s predradnikom potajno me prebacio u drugu rad-
nu skupinu.
* * *
Bilo je predradnika koji su nas sažalijevali i koji su činili sve kako bi nam olakšali situ-
aciju, barem na gradilištu. No i oni su nas podsjećali da prosječan radnik napravi nekoli-
ko puta više posla nego mi, i u kraćem vremenu. Međutim dalo ih se urazumiti kad im
se reklo da normalan radnik ne preživljava na 300 grama kruha (teoretski smo, zapravo,
često dobivali manje) i 1 litri rijetke juhe na dan; da normalan radnik ne trpi mentalni
stres kojem smo mi bili izloženi, ne znajući ništa o svojim obiteljima, koje su ili poslane
u neki drugi koncentracijski logor ili su odmah pobijene u plinskim komorama; da se
normalnom radniku ne prijeti smrću, iz dana u dan, iz sata u sat. Čak sam si dopustio
reći jednom ljubaznom predradniku: “Da vi od mene naučite obavljati operaciju mozga
u ovako kratkom vremenu kako ja od vas učim graditi ceste, osjećao bih prema vama
golemo poštovanje.” Nacerio se.
Apatija, glavni simptom druge faze, bila je važan mehanizam samoobrane. U mračnoj
stvarnosti sva nastojanja i sve emocije bili su usredotočeni na jedno: sačuvati svoj život i
život drugoga. Kad ih se navečer vodilo natrag s gradilišta u logor, logoraše se moglo
čuti kako s olakšanjem odišu i kažu: “E pa još je jedan dan prošao.”
Nije teško shvatiti da je neprestana napetost, zajedno sa stalnom usredotočenošću na
zadatak da se preživi, logorašev unutarnji život svela na primitivnu razinu. Nekoliko mo-
jih kolega u logoru, školovanih psihoanalitičara, često je govorilo o logoraševoj “regresi-
ji” – o povlačenju prema primitivnijem obliku mentalnog života. Njegove su se nade i
želje manifestirale u snovima.
O čemu je logoraš najčešće sanjao? O kruhu, kolačima, cigaretama i lijepoj toploj
Čovjekovo traganje za smislom
www.balkandownload.org
24. kupki. Kako te jednostavne želje nisu mogle biti zadovoljene, ostvarivao ih je u snovima.
Je li od tih snova bilo ikakve koristi, druga je stvar; čovjek se iz njih budio u stvarnost
logoraškog života, u užasan kontrast između toga i iluzija iz njegovih snova.
Nikad neću zaboraviti kako me jednu noć probudilo stenjanje jednog logoraša koji se
bacao u snu, očito pod utjecajem užasne noćne more. Budući da sam uvijek posebno ža-
lio ljude koje su mučili strašni snovi ili delirij, htio sam jadnika probuditi. Iznenada sam
povukao ruku kojom sam ga htio prodrmati, prestrašen svojom namjerom. U tom sam
trenutku postao svjestan činjenice da nikakav san, kako god strašan bio, ne može biti
gori od logoraške stvarnosti koja nas je okruživala i u koju sam ga htio prizvati.
Zbog visokog stupnja pothranjenosti od koje su logoraši patili, prirodno je da je želja
za hranom bila glavni primitivni instinkt oko kojeg se vrtio mentalni život. Pogledamo li
većinu logoraša kad bi radili jedan blizu drugog i kad, za promjenu, ne bi bili pomno
nadgledani, odmah bi počeli razgovor o hrani. Jedan bi drugog, koji je radio pokraj nje-
ga u jarku, pitao koja su mu jela omiljena. A onda bi razmjenjivali recepte i planirali je-
lovnik za dan kad će se opet susresti – dan u dalekoj budućnosti kad će biti spašeni i
vraćeni kući. Raspredali bi tako, zamišljajući sve do najmanjih pojedinosti, sve dok se ro-
vom ne bi proširilo upozorenje, obično u obliku posebne lozinke ili broja: “Ide čuvar.”
Ja sam uvijek razgovor o hrani smatrao opasnim. Nije li opasno provocirati organi-
zam tako detaljnim i afektivnim slikama delikatesa kad se nekako uspio prilagoditi iz-
nimno malim obrocima i malom broju kalorija? Iako to možda pruža privremeno psiho-
loško olakšanje, sigurno nije bezopasno.
Tijekom drugog dijela našeg zatočeništva, dnevni su se obroci sastojali od vrlo vo-
denkaste juhe i uobičajenog malog komada kruha. Usto, postojala je i takozvana “dodat-
na porcija”, koja se sastojala od 20 grama margarina ili komada nekvalitetne kobasice ili
komadića sira ili malo umjetnog meda ili žlice razvodnjenog džema, ovisno o danu. Ka-
lorijski gledano, takva je prehrana bila krajnje neprimjerena, osobito uzme li se u obzir
naš težak fizički rad i stalna izloženost hladnoći, bez odgovarajuće odjeće. Bolesni koji
su bili “pod posebnom skrbi” – odnosno oni kojima je bilo dopušteno da leže u baraci
umjesto da odlaze iz logora na rad – prolazili su još gore.
Kad su posljednji slojevi potkožne masnoće nestali i kad smo izgledali kao kosturi
maskirani kožom i dronjcima, mogli smo promatrati kako nam tijelo proždire samo
sebe. Organizam je probavljao vlastite bjelančevine i mišići su nestajali. Tijelo tada više
nije imalo nikakve snage za otpor. Članovi male zajednice u našoj baraci umirali su jedan
za drugim. Svatko je od nas prilično točno mogao izračunati tko je sljedeći na redu i kad
će na njega samog doći red. Zbog stalne izloženosti tim prizorima dobro smo znali
simptome tako da su naše prognoze bile prilično sigurne. “On neće još dugo” ili “On je
sljedeći”, šaptali smo jedni drugima. I kad bismo navečer, tijekom svakodnevne potrage
za ušima, ugledali svoje golo tijelo, svi smo mislili isto: Ovo tijelo, moje tijelo, zapravo je
Viktor E. Frankl
www.balkandownload.org
25. već truplo. Što je ostalo od mene? Ja sam tek djelić goleme mase ljudskog mesa... mase
iza bodljikave žice, nagurane u nekoliko zemljanih baraka; mase od koje svaki dan odre-
đeni dio počne trunuti jer je postao beživotan.
Već sam spomenuo kako su bile neizbježne misli o hrani i omiljenim jelima koje su se
nametale logoraševoj svijesti kad god je imao slobodan trenutak. Možda onda nije teško
shvatiti da su i najjači među nama žudjeli za trenutkom kad će opet jesti kvalitetnu hra-
nu, ne zbog same hrane nego zato što su znali da će tad neljudska egzistencija, zbog
koje nismo mogli razmišljati ni o čemu drugom osim o hrani, napokon prestati.
Oni koji nisu prošli slično iskustvo teško mogu zamisliti mentalne konflikte i borbu
volje koje izgladnio čovjek proživljava i koji mu uništavaju dušu. Teško mogu shvatiti
što znači biti u rovu i kopati, osluškujući samo kad će se oglasiti sirena i označiti pauzu
od 9.30 do 10.00 ujutro – pola sata za ručak – kad će se dijeliti kruh (dok ne nestane);
neprestano zapitkujući predradnika – ako nije bio neugodan tip – koliko je sati; i nježno
dotičući komad kruha u džepu kaputa, prvo prelazeći preko njega promrzlim prstima
bez rukavica, onda trgajući komadić i stavljajući ga u usta i, na kraju, s posljednjim ato-
mima volje, vraćajući ga opet u džep zbog obećanja danom sebi da će se taj dan kruh sa-
čuvati do popodneva.
Bili smo u stanju voditi beskonačne rasprave o smislu i besmislenosti određenih me-
toda postupanja s komadom kruha koji su nam, tijekom drugog dijela našeg zatočeniš-
tva, davali samo jedanput na dan. Postojala su dva pravca razmišljanja. Jedan se zalagao
za to da se čitav komad kruha pojede odmah. To je imalo dvostruku prednost: barem se
jedanput na dan, iako vrlo kratko, udovoljilo najgoroj gladi i uklonila se opasnost od
moguće krađe ili gubitka kruha. Druga skupina, koja je smatrala da kruh treba podijeliti
na manje porcije, koristila se drukčijim argumentima. Na kraju sam joj se pridružio.
Najmučniji trenutak u dvadeset četiri sata logoraškog života bilo je buđenje, kada bi
nas, još u noćni sat, tri prodorna zvižduka nemilosrdno iščupala iz umornog i čeznutlji-
vog sna. Tada bismo započeli hrvanje s mokrim cipelama u koje jedva da smo mogli na-
gurati izranjavana i otekla stopala. Slijedilo je uobičajeno gunđanje i prigovaranje zbog
sitnih problema, kao što je pucanje žice koja je zamjenjivala vezice. Jedno sam jutro čuo
čovjeka, kojeg sam poznavao kao hrabrog i dostojanstvenog, kako plače kao dijete što je
i on sad morao bosonog marširati po snijegu jer su mu se cipele stisle pa ih više nije mo-
gao obuti. I u tim jezivim minutama nalazio sam malu utjehu; u komadiću kruha koji
sam izvlačio iz džepa i žvakao potpuno zaokupljen zadovoljstvom.
Vjerojatno se pothranjenošću, usto što je bila glavni uzrok opće zaokupljenosti hra-
nom, moglo objasniti i nepostojanje seksualnih potreba. Uz prvotno djelovanje šoka,
ona se čini kao jedino objašnjenje pojave koja nije mogla promaknuti psihijatru u tim
muškim logorima: za razliku od drugih strogo muških nastambi – kao što su, recimo,
vojarne – bilo je vrlo malo seksualnih perverzija. Logoraš čak ni u snovima nije bio za-
okupljen seksom iako je u njima izražavao svoje frustracije i finije, više osjećaje.
Kod većine logoraša primitivan život i napor koji je iziskivala neprestana usredotoče-
Čovjekovo traganje za smislom
www.balkandownload.org
26. nost na spašavanje žive glave, rezultirali su potpunim zanemarivanjem svega što tomu
nije pridonosilo i objašnjavali su totalni nedostatak emocija. To sam shvatio kad su me iz
Auschwitza prebacivali u logor povezan s Dachauom. Vlak koji nas je vozio – oko 2 000
logoraša – prolazio je kroz Beč. Oko ponoći smo prolazili jednom od bečkih željeznič-
kih postaja. Pruga nas je vodila uz ulicu u kojoj sam se rodio, uz kuću u kojoj sam živio
mnoge godine, zapravo, sve do zatočenja.
Bilo nas je pedeset u zatvoreničkom vagonu koji je imao dvije male rupe s rešetkama.
Na podu je mogao čučati samo manji broj ljudi dok su se ostali, koji su morali stajati sa-
tima, nagurali oko rupa. Stojeći na vršcima prstiju i gledajući preko tuđih glava kroz re-
šetke prozora, uhvatio sam sablastan tračak svojeg rodnog grada. Svi smo bili više mrtvi
nego živi jer smo mislili da nas vlak vozi u logor u Mauthausenu i da nam preostaje
samo tjedan-dva života. Imao sam osjećaj da ulice, trgove i kuće svojeg djetinjstva gle-
dam očima mrtvaca koji se vratio s onog svijeta i sad odozgo gleda na sablastan grad.
Nakon sati i sati stajanja vlak je krenuo s postaje. Ugledao sam ulicu – svoju ulicu!
Mladi momci koji su imali određen broj godina logoraškog života iza sebe i za koje je
ovakvo putovanje bio velik događaj napeto su zurili kroz rupe. Počeo sam ih moliti,
preklinjati da me barem na trenutak puste naprijed. Pokušao sam im objasniti koliko bi
mi značio jedan pogled kroz taj prozor. Moj je zahtjev bio odbijen grubo i cinično: “To-
like si godine živio ovdje? Onda si se dosta nagledao!”
U logoru je, općenito gledajući, vladala i “kulturna hibernacija”. Uz dvije iznimke:
politiku i religiju. O politici se raspravljalo posvuda i to gotovo neprestano; rasprave su
se uglavnom temeljile na glasinama koje su se pohlepno gutale i širile. Glasine o vojnoj
situaciji obično su bile protuslovne. Brzo su slijedile jedna za drugom i samo su prido-
nosile ratu živaca koji se vodio u glavi svakog logoraša. Mnogo se puta događalo da su
se nade u brz završetak rata, potkrijepljene optimističnim glasinama, rasplinule. Neki su
izgubili svaku nadu, no najiritantnije su društvo bili vječni optimisti.
Logoraško zanimanje za vjeru, čim bi se razvilo, nije moglo biti iskrenije nego što je
bilo. Dubina i snaga vjerovanja često bi iznenadila i ganula novopristigle. Najdojmljivije
su glede toga bile improvizirane molitve ili mise u kutu barake ili u tami zaključanog
stočnog kamiona kojim su nas vraćali s dalekog gradilišta, umorne, gladne i promrzle u
našoj dronjavoj odjeći.
U zimu i proljeće 1945. izbila je epidemija tifusa i gotovo svi logoraši bili su zaraženi.
Smrtnost je bila velika među slabima koji su morali nastaviti raditi sve do iznemoglosti.
Nastambe za oboljele bile su sasvim neprimjerene, gotovo da uopće nije bilo lijekova i
bolničara. Neki simptomi bolesti bili su osobito neugodni: nesavladivo gađenje prema i
najmanjem komadiću hrane (što je dodatno ugrožavalo život) i užasni napadaji delirija.
Najgori slučaj delirija imao je jedan moj prijatelj koji je mislio da umire pa je htio moliti.
U svojem bulažnjenju nije nalazio riječi za molitvu. Kako bih izbjegao te napadaje, po-
kušavao sam, kao i mnogi drugi, ostati budan većinu noći. Satima sam u mislima sastav-
ljao govore. Na kraju sam počeo rekonstruirati rukopis, bez kojeg sam ostao u komori
Viktor E. Frankl
www.balkandownload.org
27. za dezinfekciju u Auschwitzu, i stenografski zapisivati ključne riječi na komadiće papira.
Povremeno bi se u logoru razvila znanstvena rasprava. Jednom sam svjedočio neče-
mu što nikad prije nisam vidio, čak ni u normalnom životu, iako je bilo donekle blizu
mojim profesionalnim interesima: prizivanju duhova. Pozvao me logorski liječnički nad-
stojnik (također zatočenik), koji je znao da sam psihijatar. Sastanak se održao u njegovoj
maloj, privatnoj sobi u nastambi za oboljele. Okupio se malen krug, a među njima i, sa-
svim protupropisno, časnički namjesnik iz sanitarnog odreda.
Jedan je čovjek počeo prizivati duhove nekom vrstom molitve. Logorski je pisar sje-
dio pred praznim listom papira, bez ikakve svjesne namjere da išta piše. Sljedećih deset
minuta (nakon kojih je seansa prekinuta jer medij više nije mogao navesti duhove da se
pojave) olovka mu je polako papirom vukla crte čitko ispisujući “VAE V”. Potvrđeno je
da pisar nikad u životu nije učio latinski i da nikad prije nije čuo riječi “vae victis” – jao
pobijeđenima. Mislim da ih je morao čuti barem jedanput u životu, a da se toga nije sje-
ćao, i da su morale biti dostupne “duhu” (duhu njegove podsvijesti) u tom trenutku, ne-
koliko mjeseci prije našeg oslobođenja i kraja rata.
Unatoč svoj nametnutoj fizičkoj i mentalnoj primitivnosti života u koncentracijskom
logoru, duhovni se život ipak mogao produbiti. Osjetljivi ljudi koji su bili naviknuti na
bogat intelektualni život možda su trpjeli veći bol (često su bili nježnije konstitucije), ali
je zato njihovo unutarnje ja pretrpjelo manju štetu. Mogli su se iz užasne okoline povući
u život unutarnjeg bogatstva i duhovne slobode. Jedino se tako može objasniti očiti pa-
radoks da su neki logoraši slabije građe bolje podnosili život u logoru od onih robusnije
prirode. Kako bi ovo što govorim bilo jasnije, navest ću vlastiti primjer. Dopustite mi da
vam ispričam što se događalo onih ranih jutara kad smo morali marširati do gradilišta.
Izvikivane su zapovijedi: “Odred, naprijed marš! Lijevo 2-3-4! Lijevo 2-3-4! Lijevo 2-
3-4! Lijevo 2-3-4! Čelom nazad, i lijevo i lijevo i lijevo i lijevo! Kape dolje!” Te mi riječi i
danas odzvanjaju u ušima. Na naredbu “Kape dolje!” prolazili smo kroz vrata logora i
reflektori su bili upereni na nas. Tko god nije žustro marširao, dobio bi udarac. A najgo-
re bi prošao onaj koji bi, zbog hladnoće, navukao kapu preko ušiju prije nego što je iz-
dano dopuštenje.
Spoticali smo se u mraku, preko golemog kamenja i velikih mlaka, uz jedinu cestu
koja je vodila od logora. Čuvari koji su nas pratili vikali su na nas i požurivali nas kunda-
cima pušaka. Oni koji su imali izranjavane noge oslanjali su se na susjedovo rame. Jedva
da je koja riječ bila izgovorena: ledeni vjetar nije poticao na razgovor. Skrivajući usta iza
podignutog ovratnika, čovjek koji je marširao do mene iznenada je šapnuo: “Da nas
naše žene sad mogu vidjeti! Nadam se da je njima bolje u njihovim logorima i da ne zna-
ju što se događa s nama.”
To me navelo na misli o mojoj ženi. I dok smo tako posrtali kilometrima, posklizuju-
ći se na ledu, neprestano se međusobno pridržavajući, podižući jedan drugog i vukući
Čovjekovo traganje za smislom
www.balkandownload.org
28. naprijed, ništa nismo govorili, no obojica smo znali: i jedan i drugi razmišljali smo o
svojoj ženi. Povremeno bih pogledao nebo na kojem su zvijezde blijedjele i na kojem se,
iza tamne gomile oblaka, počelo širiti ružičasto svjetlo jutra. No u mislima mi se zadrža-
la slika moje žene. Zamišljao sam je nevjerojatnom preciznošću. Čuo sam je kako mi od-
govara, vidio sam njezin osmijeh, iskren i ohrabrujuć pogled. Stvarne ili ne, oči su joj
tada bile sjajnije od sunca koje je počelo izlaziti.
Prožela me jedna misao: prvi sam put u životu vidio istinu kakvom su je opjevali
mnogi pjesnici, kakvom su je, kao konačnu mudrost, proglasili toliki mislioci. Istinu – da
je ljubav konačni i najviši cilj kojem čovjek može stremiti. A onda sam dokučio najveću
tajnu koju ljudsko pjesništvo, ljudska misao i vjerovanje mogu priopćiti: Čovjek spasenje
postiže ljubavlju i u ljubavi. Shvatio sam da čovjek kojem nije ostalo ništa na svijetu, ipak
može spoznati blaženstvo, pa makar i nakratko, razmišljajući o svojoj voljenoj. U stanju
krajnjeg očaja, kad se ne može iskazati pozitivnim djelovanjem, kad mu se sva dostignu-
ća svode na podnošenje patnje na ispravan način – na častan način – i u takvom stanju
čovjek može, u ljubavnom razmišljanju o slici koju ima o voljenoj, doseći ispunjenje.
Prvi sam put u životu shvatio značenje riječi: “Anđeli su utonuli u stalno promišljanje
beskonačne slave.”
Čovjek ispred mene spotaknuo se i oni koji su ga slijedili pali su preko njega. Čuvar
je pojurio prema njima i udario ih bičem. I tako su mi nakratko prekinute misli. No duša
mi je ubrzo opet pronašla put iz zatočeničkog života u drugi svijet i nastavio sam razgo-
vor s voljenom: zapitkivao sam je, odgovarala mi je; onda je ona mene zapitkivala i od-
govarao sam joj.
“Stoj!” Stigli smo na gradilište. Svi su požurili u mračnu straćaru u nadi da će ondje
naći donekle pristojan alat. Svaki je logoraš dobio štihaču ili pijuk.
“Ne možete brže, svinje?” Ubrzo smo u jarku zauzeli položaj od prethodnog dana.
Zaleđena je zemlja pucala pod pijucima i iskre su letjele na sve strane. Ljudi su šutjeli
praznih misli.
Ja sam i dalje razmišljao o svojoj ženi. Glavom mi je prošla misao: nisam uopće znao
je li još živa. Znao sam samo jedno – što sam dosad već dobro naučio: ljubav uvelike
nadilazi fizički aspekt voljene osobe. Nalazi najdublje značenje u njezinu duhovnom
biću, u njezinu unutarnjem ja. Je li doista prisutna, je li još živa ili ne, nekako prestaje biti
važno.
Nisam znao je li mi žena živa i nikako to nisam mogao saznati (tijekom čitavog mog
zatočeničkog života nikakva pošta nije slana niti je pristizala); no u tom je trenutku to
prestalo biti važno. Nisam morao znati; ništa nije moglo utjecati na snagu moje ljubavi,
na moje misli i na sliku voljene. Da sam tad znao da mi je žena mrtva, mislim da bih se i
dalje prepuštao, neometen tom spoznajom, razmišljanjima o njoj i moji bi mentalni raz-
govori s njom bili jednako živi i ispunjavajući. “Stavi me poput pečata na svoje srce, lju-
bav je snažna poput smrti.”
Viktor E. Frankl
www.balkandownload.org
29. To jačanje unutarnjeg života pomagalo je logorašu da se skloni od ispraznosti, očaja i
duhovnog siromaštva svog života tako što je bježao u prošlost. Kad je imala slobodne
ruke, njegova bi se mašta poigravala prošlim događajima, često ne važnim događajima
nego minornim epizodama i beznačajnim stvarima. Njegovo ih je nostalgično sjećanje
veličalo i poprimale su neobičan značaj. Svijet i život u kojem su nastale djelovao je jako
dalekim i duh je čeznutljivo posezao za njima: u mislima sam se vozio autobusom, ot-
ključavao ulazna vrata stana, javljao se na telefon, palio svjetlo. Naše su se misli često
bavile takvim pojedinostima i ta su nam sjećanja znala izmamiti suze.
Kako mu je unutarnji život jačao, tako je logoraš ljepotu umjetnosti i prirode doživ-
ljavao kao nikad prije. Katkad bi pod njihovim utjecajem zaboravljao svoje užasne okol-
nosti. Da je netko vidio naša lica kad smo na putu od Auschwitza u jedan bavarski logor
ugledali vrhove salzburških planina kako blistaju na zalazećem suncu, kroz male prozore
s rešetkama zatvoreničkog vagona, nikad ne bi povjerovao da su to lica ljudi koji su se
prestali nadati životu i slobodi. Unatoč toj činjenici – ili možda baš zbog nje – zanosili
smo se prirodnim ljepotama koje su nam tako dugo nedostajale.
I u logoru je čovjek mogao usmjeriti pozornost druga, koji je radio uz njega, na zala-
zeće sunce koje se probijalo kroz visoko drveće bavarske šume (kao na slavnom Düre-
rovu akvarelu), iste šume u kojoj smo izgradili golemu, skrivenu tvornicu streljiva. Jednu
večer, kad smo se već odmarali na podu barake, mrtvi umorni, sa zdjelama juhe u ruka-
ma, jedan je logoraš uletio unutra i rekao da odjurimo do mjesta za postrojavanje i po-
gledamo predivan suton. Stojeći vani, vidjeli smo kako zlokobni oblaci sjaje na zapadu i
kako je čitavo nebo zaživjelo oblacima koji su mijenjali oblike i boje, od ledeno plave do
krvavo crvene. Zapuštene sive zemljane barake bile su jak kontrast dok se u mlakama na
blatnom tlu ocrtavalo blistavo nebo. A onda je, nakon nekoliko minuta ganute tišine, je-
dan logoraš rekao drugomu: “Kako predivan svijet može biti!”
Nekom drugom prilikom radili smo u rovu. Oko nas je bila siva zora; sivo je bilo i
nebo iznad; siv snijeg na blijedom svjetlu svitanja; sivi dronjci mojih supatnika i siva nji-
hova lica. Opet sam tiho razgovarao sa svojom ženom ili sam se možda naprezao da na-
đem razlog svojoj patnji, svojem polaganom umiranju. U posljednjoj pobuni protiv bez-
nađa neminovne smrti, osjetio sam kako mi duh prodire u potištenost koja me obavila.
Osjetio sam kako nadilazi taj beznadan, besmislen svijet i odnekud sam čuo pobjedo-
nosno “da” kao odgovor na moje pitanje o postojanju krajnje svrhe. U tom se trenutku
zapalilo svjetlo u udaljenoj seoskoj kući, koja je kao naslikana stajala na obzoru, usred
bijednog sivila ranog jutra u Bavarskoj. “Et lux in tenebris lucet” – i zasja svjetlo u tami.
Satima sam stajao razbijajući zaleđenu zemlju. Čuvar je prolazio, vrijeđao me, a ja sam
opet razgovarao sa svojom voljenom. Sve sam više osjećao da je prisutna, da je sa
mnom; imao sam osjećaj da je mogu dotaknuti, da mogu ispružiti ruku i primiti njezinu.
Osjećaj je bio vrlo snažan: bila je ondje. A onda je, u tom istom trenutku, polako sletjela
ptica i sjela odmah ispred mene, na gomilu zemlje koju sam iskopao iz jarka i mirno me
gledala.
Čovjekovo traganje za smislom
www.balkandownload.org
30. Već sam prije spomenuo umjetnost. Postoji li takvo što u koncentracijskom logoru?
Ovisi o tome što nazivamo umjetnošću. Povremeno se improvizirala neka vrsta kabarea.
Baraka bi se privremeno raščistila, nekoliko bi drvenih klupa bilo složeno ili začavlano
zajedno i sastavio bi se program. Navečer bi se oni koji su imali prilično dobar status u
logoru – kapoi i radnici koji nisu morali napuštati logor i odlaziti na duge marševe –
okupili ondje. Dolazili bi kako bi se nasmijali ili malo rasplakali; u svakom slučaju, da bi
zaboravili. Bilo je pjesama, recitacija, šala, nekih protkanih satirom na račun logora. Sve
nam je to trebalo pomoći da zaboravimo, i pomagalo je. Okupljanja su bila tako učinko-
vita da je i nekolicina običnih logoraša odlazila vidjeti kabare unatoč umoru i unatoč
tomu što bi ostajali bez dnevne porcije hrane.
Tijekom polusatne pauze za ručak, kad se na gradilištu dijelila juha (koju je plaćala
građevinska tvrtka i koja je nije stajala mnogo), bilo nam je dopušteno da se okupimo u
nezavršenoj strojarnici. Na ulasku bi svatko dobio kutlaču vodenkaste juhe. Dok smo je
pohlepno srkali, jedan bi logoraš stao na kabao i pjevao talijanske arije. Uživali smo u
pjesmama, a njemu je bila zajamčena još jedna porcija juhe, ravno “s dna” – što je znači-
lo s graškom!
U logoru se nije nagrađivala samo zabava nego i pljesak. Ja sam, primjerice, mogao
naći zaštitu (sva sreća što mi nikad nije trebala!) u najzazornijem kapou u logoru koji je
iz više nego jednog opravdanog razloga bio poznat kao “kapo ubojica”. Evo kako se to
dogodilo. Jednu sam večer opet imao veliku čast biti pozvan u sobu gdje se održavala
spiritistička seansa. Opet su se okupili isti bliski prijatelji liječničkog nadstojnika i, sa-
svim protupropisno, opet je bio nazočan i časnički namjesnik iz sanitarnog odreda.
Kapo ubojica ušao je slučajno u sobu i zamolili smo ga da nam odrecitira koju od svojih
pjesama koje su u logoru postale slavne (ili zloglasne). Nije ga trebalo dvaput moliti i
brzo je izvadio nešto poput dnevnika iz kojeg je počeo čitati primjerke svoje umjetnosti.
Grizao sam usne do bola kako se ne bih počeo smijati na jednu njegovu ljubavnu pje-
smu i to mi je vjerojatno spasilo život. Budući da sam mu i velikodušno pljeskao, život
bi mi možda bio spašen i da sam bio dodijeljen njegovoj radnoj skupini u kojoj sam već
jedanput prije proveo jedan dan – i taj mi je dan bio sasvim dovoljan. U svakom slučaju,
bilo je korisno da me kapo ubojica poznaje u lijepom svjetlu. I zato sam pljeskao što
sam jače mogao.
Općenito govoreći, naravno, bilo kakva umjetnička nastojanja u logoru bila su grote-
skna. Rekao bih da je jedini dojam, oblikovan nečim povezanim s umjetnošću, proizla-
zio samo iz sablasnog kontrasta između izvedbe i pozadine očajnog logoraškog života.
Nikad neću zaboraviti kako sam se drugu noć u Auschwitzu prenuo iz dubokog iscrplju-
jućeg sna – probudila me glazba. Viši upravitelj barake slavio je nešto u svojoj sobi koja
se nalazila blizu ulaza u baraku. Pripiti glasovi urlali su neke otrcane pjesme. Iznenada je
zavladala tišina i violina je u noć zapjevala beznadno tužan tango, neobičnu melodiju ne-
Viktor E. Frankl
www.balkandownload.org
31. iskvarenu prečestim izvođenjem. Violina je plakala i dio mene s njom zato što je tog is-
tog dana netko slavio svoj dvadeset četvrti rođendan. Taj netko ležao je u drugom dijelu
logora Auschwitz, možda samo nekoliko stotina ili tisuću metara dalje, a opet sasvim iz-
van dohvata. Taj netko bila je moja žena.
Otkriće da je u koncentracijskom logoru postojalo nešto nalik na umjetnost možda
će začuditi autsajdera, no možda bi se još više zabezeknuo kad bi čuo da se ondje mo-
gao naći i smisao za humor; jasno, samo u blagim tragovima i to na nekoliko sekundi ili
minuta. Humor je bio još jedno oružje duše u borbi za samoodržanje. Dobro je poznato
da humor, više nego bilo što drugo u čovjekovu ustroju, može priuštiti distanciranost i
sposobnost izdizanja iznad bilo koje situacije, pa makar i na nekoliko sekundi. Svojeg
sam prijatelja, koji je radio uz mene na gradilištu, praktično naučio kako da stekne smi-
sao za humor. Predložio sam mu da jedan drugom obećamo da ćemo svaki dan izmisliti
barem jednu smiješnu priču o nečem što bi se moglo dogoditi nakon našeg oslobođenja.
Bio je kirurg i asistent u velikoj bolnici pa sam ga jednom pokušao nasmijati opisujući
mu kako se neće moći osloboditi logoraških navika kad se jednom vrati na prijašnji po-
sao. Na gradilištu (osobito kad je nadzornik išao u obilazak), predradnik nas je poticao
da radimo brže uzvikujući: “Rad! Rad!” Rekao sam svojem prijatelju: “Jednog ćeš dana
biti u operacijskoj sali i izvoditi veliku operaciju trbuha. Iznenada će uletjeti bolničar i
najaviti dolazak šefa kirurgije uzvikujući: “Rad! Rad!”
Katkad su ostali izmišljali smiješne snove o budućnosti, recimo, kako bi se tijekom
neke buduće večere u gostima mogli zabuniti prilikom posluživanja juhe i zamoliti do-
maćicu da zagrebe “po dnu”.
Pokušaj razvijanja smisla za humor i sagledavanja stvari u smiješnom svjetlu svojevr-
stan je trik naučen prilikom svladavanja vještine življenja. No vještina življenja može se
primjenjivati i u koncentracijskom logoru, unatoč sveprisutnoj patnji. Poslužit ću se slje-
dećom analogijom: ljudska se patnja ponaša slično plinu. Ako se u praznu komoru pusti
određena količina plina, ispunit će je potpuno i ravnomjerno, neovisno o veličini komo-
re. Tako i patnja potpuno ispuni ljudsku dušu i svijest, neovisno o tome radi li se o veli-
koj ili maloj patnji. I stoga je “veličina” ljudske patnje sasvim relativna.
Jednako tako i posve beznačajna sitnica može priuštiti veliko veselje. Kao primjer ću
navesti nešto što se dogodilo tijekom našeg puta iz Auschwitza u logor povezan s Dac-
hauom. Svi smo se bojali da naš vlak ide prema logoru u Mauthausenu. Postajali smo
sve napetiji kako smo se približavali jednom mostu preko Dunava kojim vlak treba pro-
ći, prema tvrdnjama iskusnih suputnika, kako bi stigao do Mauthausena. Oni koji nisu
vidjeli nešto slično ne mogu zamisliti radostan ples logoraša kad su vidjeli da vlak ne
prelazi most nego, umjesto toga, ide “samo” za Dachau.
A što se zatim dogodilo, nakon našeg dolaska u logor, nakon putovanja koje je trajalo
dva dana i tri noći? U vagonu nije bilo dovoljno mjesta da bismo svi istodobno mogli
Čovjekovo traganje za smislom
www.balkandownload.org
32. čučati na podu. Većina nas je čitavim putem morala stajati dok se nekolicina izmjenjivala
i čučala na oskudnoj slami namočenoj ljudskom mokraćom. Kad smo stigli, prva važna
vijest, koju smo čuli od starijih logoraša, bila je da ovaj razmjerno malen logor (imao je 2
500 logoraša) nema “pećnicu”, nema krematorij, nema plin! To je značilo da osoba koja
je postala “musliman” neće biti odmah odvedena u komoru, nego će morati čekati da se
organizira takozvani “bolesnički konvoj” koji će se vraćati u Auschwitz. To nas je rados-
no iznenađenje sve raspoložilo. Ostvarila se želja višeg upravitelja naše barake u Ausc-
hwitzu: došli smo, što smo brže mogli, u logor koji nema “dimnjak” – za razliku od
Auschwitza. Smijali smo se i zbijali šale unatoč onomu što smo morali proći u sljedećih
nekoliko sati, a smijali smo se i za vrijeme toga.
Kad se nas novopristigle prebrojavalo, jedan je nedostajao. I tako smo morali čekati
vani na kiši i hladnom vjetru sve dok nisu pronašli izgubljenog logoraša. Na kraju su ga
otkrili u nekoj baraci gdje je zaspao od iscrpljenosti. A onda se prozivka pretvorila u
kazneno paradiranje. Čitavu noć i do kasno ujutro morali smo stajati vani, promrzli i
mokri do kože nakon napornog dugog putovanja. No ipak smo svi bili vrlo zadovoljni.
U ovom logoru nije bilo dimnjaka, a Auschwitz je bio daleko. Kako nam se tad očitom
učinila relativnost sve patnje! Zavidjeli smo tim logorašima na razmjerno urednom, si-
gurnom i sretnom životu. Sigurno su se redovito mogli kupati, tužno smo mislili. Sigur-
no su imali četkice za zube i četke za odjeću, madrace – svatko svoj – i svaki su mjesec
dobivali poštu s vijestima o tome gdje im je rodbina ili barem je li živa ili ne. Mi smo sve
to odavno izgubili.
A kako smo tek zavidjeli onima kojima se posrećilo raditi u tvornici u zatvorenoj
prostoriji! Svatko je priželjkivao da mu se sreća tako nasmiješi i spasi mu život. Skala re-
lativne sreće protezala se još dalje. Čak su i među odredima koji su radili izvan logora (a
jednom sam i ja pripadao) postojale jedinice koje su se smatrale gorima od ostalih. Čo-
vjek je mogao zavidjeti logorašu koji nije morao dvanaest sati na dan gacati dubokom,
ljepljivom ilovačom na strmoj kosini i prazniti kante s male vojne željezničke pruge. Na
ovom se poslu događala većina dnevnih nezgoda i često su bile smrtonosne.
U ostalim radnim skupinama predradnici su se očito držali lokalne tradicije i dijelili su
brojne udarce, zbog čega smo govorili o sreći što nismo pod njihovim zapovjedništvom
ili što smo pod njim samo privremeno. Jednom sam, spletom nesretnih okolnosti, upao
u takvu skupinu. Da nas zračna uzbuna nije prekinula nakon dva sata (tijekom kojih je
predradnik mene posebno obrađivao), zbog čega su se radnici poslije morali regrupirati,
mislim da bih se vratio u logor na jednima od onih saonica koje su nosile umrle ili umi-
ruće od iznemoglosti. Nitko ne može zamisliti kakvo olakšanje može donijeti sirena u
takvim trenucima; čak ni boksač koji je začuo zvono za kraj runde i tako se u posljednjoj
sekundi spasio od opasnosti nokauta.
Bili smo zahvalni i na najmanjim milostima. Bili smo sretni kad bi prije odlaska na
spavanje bilo vremena za trijebljenje ušiju, iako ono samo po sebi nije bilo užitak jer
smo morali stajati goli u negrijanoj baraci u kojoj su sa stropa visjele sige. No bili smo
Viktor E. Frankl
www.balkandownload.org
33. zahvalni ako se tijekom te operacije ne bi oglasila sirena za zračnu uzbunu i ne bi se uga-
sila svjetla. Ako to ne bismo mogli obaviti kako treba, probdjeli bismo pola noći.
Oskudna zadovoljstva logoraškog života pružala su svojevrsnu negativnu sreću –
“slobodu od patnje”, kako to Schopenhauer naziva – pa i nju samo razmjerno. Stvarna
pozitivna zadovoljstva, čak i ona mala, bila su rijetka. Sjećam se da sam jednom napravio
bilancu zadovoljstava i otkrio da sam u brojnim proteklim tjednima imao samo dva
ugodna trenutka. Jedan se dogodio kad sam na povratku s rada, nakon dugog čekanja,
pušten u poljsku kuhinju i razvrstan u red koji je vodio do logoraškog kuhara F-----. Sta-
jao je iza velikog lonca i nalijevao juhu u zdjele koje su mu, brzo prolazeći, pružali logo-
raši. On je bio jedini kuhar koji nije gledao ljude kojima je punio zdjele; jedini kuhar koji
je ravnomjerno dijelio juhu, neovisno o vlasniku zdjele, i koji nije davao prednost prija-
teljima ili zemljacima, izabirući im krumpir, dok bi ostali dobivali vodenkastu juhu po-
kupljenu s vrha.
No nije na meni da sudim o onim logorašima kojima su njihovi ljudi bili važniji od
ostalih. Tko može baciti kamen na čovjeka koji daje prednost svojim prijateljima u okol-
nostima kad je to, prije ili poslije, pitanje života i smrti? Nijedan čovjek ne smije osuđi-
vati, a da se iskreno ne zapita ne bi li i on u sličnoj situaciji postupao jednako.
Mnogo vremena nakon što sam nastavio s normalnim životom (što znači, mnogo
vremena nakon što sam pušten iz logora), netko mi je pokazao ilustrirani tjednik s foto-
grafijama logoraša kako zbijeni leže na krevetima i tupo bulje u posjetitelja. “Nije li to
strašno, ta jeziva lica koja bulje – ma čitava situacija?”
“Zašto?” pitao sam, jer doista nisam shvaćao. Zato što mi se u tom trenutku sve vra-
tilo: u 5 ujutro vani je još bio mrkli mrak. Ležao sam na tvrdim daskama u zemljanoj ba-
raci u kojoj su se “brinuli” za nas sedamdesetak. Bili smo bolesni i nismo morali odlaziti
iz logora na rad; nismo morali na parade. Čitav smo dan mogli ležati u svojem kutu ba-
rake, drijemati i čekati dnevnu porciju kruha (koja je, naravno, za bolesne bila manja) i
dnevnu porciju juhe (razvodnjene i također u manjoj količini). Ali kako smo zadovoljni
bili; sretni usprkos svemu. Dok smo se zgurili jedni uz druge, da ne bismo nepotrebno
gubili toplinu, prelijeni i prenezainteresirani da bismo maknuli prstom, čuli smo prodor-
ne zvižduke i uzvike s dvorišta na koje se noćna smjena upravo vratila i okupljala za pro-
zivku. Vrata su se otvorila i mećava je zapuhala u našu baraku. Iscrpljen drug, prekriven
snijegom, ušao je unutra kako bi sjeo na nekoliko minuta. No viši ga je upravitelj izba-
cio. Bilo je strogo zabranjeno pustiti stranca u baraku dok traje prozivka. Kako mi je
bilo žao momka i kako sam bio sretan što u tom trenutku nisam u njegovoj koži nego
bolestan, s dopuštenjem da drijemam u nastambi za bolesne. Kako je samo bilo spaso-
nosno imati ta dva dana u nastambi za bolesne, a možda nakon toga i dva dodatna dana!
Svega sam se toga sjetio kad sam vidio fotografije u časopisu. Kad sam objasnio,
osoba je razumjela zašto meni ta fotografija nije bila tako strašna: ljudi na njoj možda i
Čovjekovo traganje za smislom
www.balkandownload.org
34. nisu bili tako nesretni.
Četvrtog dana u nastambi za bolesne baš su me bili rasporedili u noćnu smjenu kad
je dojurio glavni liječnik i pitao me želim li volontirati kao liječnik u drugom logoru s ti-
fusarima. Protivno savjetu svojih prijatelja (i unatoč činjenici da gotovo nitko od mojih
kolega nije ponudio svoje usluge), odlučio sam volontirati. Znao sam da bih u radnoj
skupini brzo umro. No ako sam morao umrijeti, moja je smrt mogla imati bar neki smi-
sao. Mislio sam da bi nesumnjivo svrsishodnije bilo da kao liječnik pokušam pomoći
drugovima nego da vegetiram ili na kraju izgubim život kao neproduktivan radnik, što
sam tada bio.
Za mene je to bila jednostavna matematika, a ne žrtvovanje. No časnički namjesnik
iz sanitarnog odreda potajno je naredio da se o dvojici liječnika koji će volontirati među
tifusarima “posebno brine” prije njihova odlaska. Izgledali smo tako slabo da se bojao
kako će umjesto dva liječnika dobiti dva dodatna trupla.
Već sam spomenuo da je sve što nije bilo direktno povezano sa zadatkom održavanja
sebe i svojih najbližih prijatelja na životu izgubilo svaku vrijednost. Sve je bilo žrtvovano
u tu svrhu. Karakter je bio toliko svime zahvaćen da je čovjek bio u stalnim mentalnim
previranjima koja su prijetila svim njegovim dotadašnjim vrijednostima i dovodila ga u
sumnju. Pod utjecajem svijeta koji više nije priznavao vrijednost ljudskog života i ljud-
skog dostojanstva, koji je lišio čovjeka volje i pretvorio ga u predmet koji treba uništiti
(ali uz prethodno smišljen plan da ga se najprije iskoristi – do posljednjeg atoma njegove
fizičke snage) – pod tim utjecajem osobni je ego na kraju pretrpio gubitak vrijednosti.
Ako se čovjek u koncentracijskom logoru nije borio protiv toga da u krajnjem pokušaju
spasi svoje samopoštovanje, izgubio je osjećaj da je pojedinac, biće sa sviješću, s unutar-
njom slobodom i osobnom vrijednošću. Razmišljao bi tada o sebi samo kao o dijelu
mase ljudi; njegov bi se život sveo na razinu životinjskog. Ljude su sabirali – katkad na
jedno mjesto pa onda na drugo; katkad stjerane zajedno pa onda odvojene – poput sta-
da ovaca bez ikakvih misli ili volje. Malen, ali opasan čopor čuvao ih je sa svih strana,
dobro obučen u metodama mučenja i sadizma. Neprestano su tjerali stado, naprijed-na-
zad, uzvicima i udarcima. A mi, ovce, razmišljali smo o samo dvije stvari – kako izmak-
nuti zlim psima i kako se domoći malo hrane.
Baš poput ovaca koje se plašljivo zbijaju u središte stada, svatko je od nas pokušavao
biti u središtu formacije. Tako smo imali veće izglede izbjeći udarce čuvara koji su marši-
rali uz obje strane i uz prednji i stražnji dio naše kolone. Središnje je mjesto imalo i tu
prednost što je pružalo zaštitu od hladnog vjetra. I stoga smo, pokušavajući spasiti živu
glavu, doslovce uranjali u gomilu. U formacijama se to događalo automatski. Međutim u
drugim se trenucima radilo o svjesnom nastojanju – u skladu s jednim od najvažnijih lo-
goraških zakona preživljavanja: ne budi upadljiv. U svakom smo trenutku nastojali ne
privlačiti pozornost SS-ovaca.
Viktor E. Frankl
www.balkandownload.org
35. Bilo je trenutaka, naravno, kad je bilo moguće, pa čak i neophodno, držati se podalje
od gomile. Dobro je poznato da prisilan život u zajednici, u kojoj se u svakom trenutku
prati tko što radi, može rezultirati nesavladivim porivom da se pobjegne, barem nakrat-
ko. Logoraš je žudio za tim da bude sam sa sobom i svojim mislima. Vapio je za privat-
nošću i samoćom. Nakon što su me prebacili u takozvani “logor za odmor”, imao sam
rijetku sreću da barem pet minuta u komadu mogu biti sam. Iza zemljane barake, u kojoj
sam radio i u koju je bilo nagurano pedesetak deliričnih pacijenata, bilo je jedno tiho
mjesto u kutu dvostruke ograde od bodljikave žice koja je okruživala logor. Ondje je od
nekoliko kolaca i grana improviziran šator kako bi zaklonio pet trupala (dnevna stopa
smrtnosti u logoru). Ondje je bilo i okno koje je vodilo prema cijevima za vodu. Čučao
sam na drvenom poklopcu tog okna kad god me nisu trebali. Samo sam sjedio i gledao
zelene rascvjetale padine i daleke plave brežuljke bavarskog krajobraza, uokvirene očica-
ma mreže bodljikave žice. Čeznutljivo sam snatrio i misli su mi lutale prema sjeveru i
sjeveroistoku, u smjeru doma, no mogao sam vidjeti samo oblake.
Trupla uz mene, preplavljena ušima, nisu mi smetala. Samo bi me koraci čuvara koji
su prolazili mogli prenuti iz snatrenja; ili poziv u bolnicu ili da pokupim pristiglu pošilj-
ku lijekova za moju baraku – pošiljku koja se sastojala od možda pet ili deset tableta as-
pirina, koje su na pedeset pacijenata trebale trajati nekoliko dana. Pokupio sam ih i onda
krenuo u vizitu, pipajući pacijentima bilo i dajući teškim slučajevima pola tablete. No
najbolesniji nisu dobivali lijekove. Ionako im ne bi pomogli, a zakinuli bi one za koje je
još bilo nade. Lakšim slučajevima nisam davao ništa, samo možda riječ ohrabrenja. Tako
sam se vukao od pacijenta do pacijenta, iako me i samog oslabio i iscrpio težak napadaj
tifusa. A onda sam se vraćao svojem usamljenom mjestu na drvenom poklopcu okna za
vodu.
To je okno, usput budi rečeno, spasilo život trojici logoraša. Nešto prije oslobođenja
organizirani su masovni transporti za Dachau i ta su tri logoraša pametno pokušala iz-
bjeći put. Spustili su se u okno i ondje skrili od čuvara. Mirno sam sjedio na poklopcu,
nedužnog izgleda i poput djeteta kamenjem gađajući bodljikavu žicu. Vidjevši me, čuvar
je nakratko oklijevao, no onda je produžio. Ubrzo sam trojici u oknu mogao reći da je
najgore prošlo.
* * *
Autsajderu je veoma teško shvatiti kako se malo polagalo na ljudski život u logoru.
Zatočenik je već bio okorio, no vjerojatno je bio svjesniji tog potpunog prezira prema
ljudskom životu kad su organizirali konvoj sastavljen od bolesnih ljudi. Mršava tijela bo-
lesnih bacah su na kola s dva kotača koja su logoraši vukli miljama, često kroz mećavu,
do sljedećeg logora. Ako bi netko od bolesnih umro prije nego što bi kola krenula, sve-
jedno bi bio ukrcan – popis je morao biti točan! Jedino je popis bio važan. Čovjek je bio
važan samo zato što je nosio zatvorenički broj. Doslovno smo postali brojevi: mrtvi ili
Čovjekovo traganje za smislom
www.balkandownload.org
36. živi – to je bilo nevažno. Ono što je stajalo iza tog broja – čovjekova sudbina, prošlost,
ime – bilo je još manje važno. U transportu bolesnih pacijenata koje sam ja, kao liječnik,
morao pratiti od jednog bavarskog logora do drugog, bio je mladi logoraš kojem brat
nije bio na popisu pa je zato morao ostati. Mladić je toliko preklinjao da je logorski ču-
var napravio zamjenu pa je brat bio ukrcan umjesto nekog drugog, tko je u tom trenut-
ku želio ostati. Ali popis je morao biti točan! To nije bilo teško postići. Brat je samo za-
mijenio broj s drugim logorašem.
Kao što sam već spomenuo, nismo imali dokumente; svi smo bili sretni što uopće
imamo tijelo koje još diše. Sve ostalo, tj. dronjci koji su visjeli s naših izmoždenih kostu-
ra, bilo je važno samo ako bi nas dodijelili transportu bolesnih pacijenata. Odlazeće
“muslimane” pregledavali su s neskrivenom radoznalošću kako bi se vidjelo nisu li nji-
hovi kaputi i cipele možda bolji. Uostalom, njihova je sudbina bila zapečaćena. No oni
koji su ostajali u logoru, koji su još bili sposobni za nekakav rad, morali su iskoristiti sva
sredstva da poboljšaju vlastite izglede za opstanak. Nisu bili sentimentalni. Logoraše su
smatrali potpuno ovisnima o raspoloženju čuvara – bili su igračke sudbine – i to ih je či-
nilo još manje ljudskima nego što su okolnosti nametale.
Balk.anD.ownload.org
U Auschwitzu sam sâm sebi postavio pravilo koje se pokazalo dobrim i kojeg se veći-
na mojih drugova poslije pridržavala. Općenito sam na sva pitanja odgovarao iskreno.
No nisam govorio ništa više od onog što su me pitali. Ako su me pitali koliko sam star,
odgovorio sam. Ako su me pitali za zanimanje, rekao sam liječnik, ne obrazlažući dalje.
Prvo je jutro u Auschwitzu na mjesto za smotru došao jedan SS-ov časnik. Morali smo
se podijeliti u skupine: stariji od četrdeset, mlađi od četrdeset, metalci, mehaničari i tako
dalje. A onda su nas pregledali da vide imamo li prijelome i neki su logoraši morali for-
mirati novu skupinu. Skupinu u kojoj sam ja bio odveli su u drugu baraku gdje smo se
opet postrojili. Nakon što su me opet izdvojili i pitali za dob i zanimanje, poslali su me u
drugu malu skupinu. Opet su nas odveli u drugu baraku i drukčije grupirali. To se neko
vrijeme nastavilo i bio sam prilično nesretan našavši se među neznancima koji su govori-
li nerazumljivim stranim jezicima. A onda je došao posljednji odabir i ponovno sam se
našao u skupini koja je bila sa mnom u prvoj baraci! Jedva da su primijetili da su me u
međuvremenu slali iz barake u baraku. No bio sam svjestan da me u tih nekoliko minuta
sudbina, na najrazličitije načine, mnogo puta zaobišla.
Kad je organiziran transport bolesnih pacijenata za “logor za odmor”, moje je ime
(odnosno moj broj) stavljeno na popis, jer nije bilo potrebe za liječnicima. No nitko nije
vjerovao da je stvarno odredište logor za odmor. I nekoliko tjedana prije pripreman je
jednak transport. I tada su svi mislili da im je suđena plinska komora. Kad je najavljeno
da će svi oni koji se dobrovoljno jave za noćnu smjenu, koje smo se svi užasavali, biti
skinuti s popisa, odmah su se javila osamdeset dva logoraša. Četvrt sata poslije transport
je otkazan, no osamdeset dvojica ostala su na popisu za noćnu smjenu. Za većinu njih to
Viktor E. Frankl
www.balkandownload.org
37. je značilo smrt u sljedećih četrnaest dana.
Sad je transport za logor za odmor ponovno organiziran. Nitko nije znao radi li se
opet o varci da se iz bolesnih izvuče još malo rada – makar samo četrnaest dana – ili
hoće li transport završiti u plinskoj komori ili doista u logoru za odmor. Glavni liječnik,
koji me zavolio, jedne mi je večeri u petnaest do deset potajno rekao: “Obznanio sam u
satnijskom uredu da još možeš skinuti svoje ime s popisa; možeš to učiniti sve do de-
set.”
Odgovorio sam mu da to nije moj način; da sam se naučio prepuštati sudbini. “Mo-
gao bih ostati s prijateljima”, rekao sam. U očima mu se vidjelo sažaljenje, kao da je
znao... Tiho mi je stisnuo ruku, kao da se radi o oproštaju, ne za čitav život nego od ži-
vota. Polako sam se vratio u svoju baraku. Ondje me čekao dobar prijatelj.
“Zaista želiš s njima?” tužno me pitao.
“Da, idem.”
Suze su mu navrle na oči, pokušao sam ga utješiti. A onda je preostalo još nešto –
moja oporuka:
“Slušaj, Otto, ako se ne vratim kući svojoj ženi i ako je opet vidiš, reci joj da sam sva-
ki dan, svaki sat govorio o njoj. Nemoj zaboraviti. Drugo, volio sam je više nego bilo
kog drugog. Treće, to kratko vrijeme što sam bio u braku s njom upečatljivije je od sve-
ga, čak i od ovog što smo ovdje prošli.”
Otto, gdje si sad? Jesi li živ? Što ti se dogodilo od našeg posljednjeg sata zajedno? Jesi
li opet našao svoju ženu? I sjećaš li se kako sam te natjerao da napamet naučiš moju
oporuku – svaku riječ – unatoč tvojim djetinjim suzama?
Sljedeće sam jutro otputovao s transportom. Ovaj se put nije radilo o varci. Nisu nas
čekale plinske komore nego smo doista završili u logoru za odmor. Oni koji su me žalili
ostali su u logoru u kojem će glad podivljati još žešće nego u našem novom. Pokušali su
se spasiti, no samo su zapečatili vlastitu sudbinu. Mjesecima poslije, nakon oslobođenja,
sreo sam prijatelja iz starog logora. Ispričao mi je kako je, kao logorski policajac, tragao
za komadom ljudskog mesa koje je nestalo s hrpe trupala. Zaplijenio ga je iz lonca u ko-
jem se kuhalo. Izbio je kanibalizam. Otišao sam na vrijeme.
Ne podsjeća li to na priču “Smrt u Teheranu”? Bogat i moćan Perzijanac šetao je jed-
nom vrtom s jednim od svojih slugu. Sluga je jecao da je upravo sreo Smrt koja mu je
zaprijetila. Preklinjao je gospodara da mu da svojeg najbržeg konja kako bi pobjegao u
Teheran, u koji bi stigao već tu večer. Gospodar je pristao i sluga je odjurio na konju.
Vraćajući se kući i sâm je gospodar sreo Smrt i zapitao je: “Zašto si prestrašila mojeg
slugu i zaprijetila mu?” “Nisam mu zaprijetila; samo sam se iznenadila što ga još zatičem
ovdje kad sam se namjeravala noćas naći s njime u Teheranu”, rekla je Smrt.
Logoraš se bojao donositi odluke i preuzimati bilo kakvu inicijativu. Bila je to poslje-
dica snažnog osjećaja da mu je sudbina gospodarica te da ni na koji način ne smije po-
Čovjekovo traganje za smislom
www.balkandownload.org
