1. Titanik
Kada je Titanic, tada najmoderniji brod na svijetu, desetoga travnja isplovljavao iz Southamptona na
svoje prvo putovanje, nitko nije mogao ni zamisliti koja će ga sudbina zadesiti jer je vjera u njegovu
nepotopivost bila ravna vjeri u Boga.
Dvadeset minuta prije nego što im je završila smjena, Frederick Fleet i Reginald Lee koji su stajali u
promatračnici, 35 metara iznad površine mora, ugledali su na udaljenosti od oko 500 metara golemu
santu leda koja je svakim trenutkom postajala sve bližom. Sudar je bilo nemoguće izbjeći. Točno u 23
sata i 40 minuta (vremenska zona u kojoj se Titanic tada nalazio), na poziciji 41° 46’N, 50° 14’W (oko
140 km južno od Newfoundlandske grede), ledena santa je probila trup broda. Već nakon dvadeset i
pet minuta bilo je potpuno jasno da će brod sigurno potonuti. U životnoj se opasnosti našlo 2227 ljudi
jer pomoćnih čamaca nije bilo dovoljno. U 00:25 sati je s Titanica upućen poziv u pomoć brodu
Carpathiji koji je plovio 58 milja jugoistočno, prema Rijeci. Drugi brodovi, Olympic, Virginian,
Frankfurt, Baltic, kojima je s Titanica emitiran prvi SOS-poziv u povijesti, plovili su na mnogo većoj
udaljenosti, što ih je u potpunosti spriječilo da stignu na vrijeme i pruže pomoć tonućem brodu, s
kojeg je javljano: “Tonemo velikom brzinom”. I dok su žene i djeca prvog i drugog razreda ukrcavani
u čamce, časnik Boxhall je ispaljivao rakete, nadajući se da će tako privući pozornost eventualnih
spasilaca. Dva sata nakon sudara brod je već bio napola potopljen. Kako je vrijeme prolazilo krma se
sve više uzdizala, dok u jednom trenutku nije dosegla kut od osamdeset stupnjeva. Ljudi su s nje
padali u Atlantik sa 60 metara visine. Ubrzo se brod između trećeg i četvrtog dimnjaka prelomio, a
pramčani dio se otrgnuo i potonuo. Uslijed toga krma se malo izravnala, ali je potom počela ubrzano
tonuti, sve dok u 2:20 nije nestala pod vodom. U čamcima je sjedilo 705 ljudi, dok je oko njih plutalo
330 mrtvih tijela u pojasevima za spašavanje. Neki od stradalnika umirali su zbog hipotermije jer je
temperatura oceana bila -2 °C, drugi zbog pada s velike visine ali, prema proračunima povjesničara
Haasa i Eatona, najgoru smrt doživjelo je tridesetak strojara koje je brodolom zadesio u potpalublju
gdje su radili do zadnjih trenutaka. U ranim jutarnjim satima, u 4:10, stigla je Carpathija i odmah
započela akciju spašavanja preživjelih. Usprkos tome, s Titanicom su nestala i 1522 ljudska života.
Takmaci
U ljeto 1907. sastali su se u Londonu J. Bruce Ismay predsjednik White Star Linea (W.S.L.), jedne od
najpoznatijih brodarskih kompanija u svijetu, i James Pirrie, predsjednik brodogradilišta Harland &
Wolff smještenog u Belfastu, gdje je White Star Line gradio svoje brodove. Ismay je ujedno bio i
generalni direktor International Mercantile Marine Company (IMM), međunarodnog udruženja od više
brodskih kompanija. Osnovni plan IMM-a je bio da pokupuje sve kompanije i na taj način stekne
monopol u vrlo unosnom prekoatlantskom putničkom prometu. Kompanija Cunard Line se toj kupnji
suprotstavila, a sa svojom flotom od 17 brodova i najnovijim brodovima Lusitanijom i Mauretanijom,
za koje se znalo da će oboriti brzinski rekord u prijelazu Atlantika, pokazivala je svoju nadmoć. Da bi
W. S. L. ponovno postao ravnopravan Cunardu, što je bio Ismayev i Pirrieov cilj, jedino pronađeno
rješenje je bilo da se sagradi brod koji će biti veći i atraktivniji od spomenutih Cunardovih plovila.
Konačno su odlučili najprije sagraditi dva velika luksuzna broda “Olympic-klase”, koje će konstruirati
Thomas Andrews, a naposljetku i treći. Najvažnije je bilo da pruže komfor koji će privući putnike. U
srpnju, 1908., potpisan je ugovor o izgradnji triju brodova koji će se graditi u Belfastu, a da se istakne
moć i snaga brodova nazvani su Olympic, Titanic i Gigantic.
Gradnja i izgled
Nakon Olympica, 1909. započela je gradnja Titanica. Brod je porinut već 31. svibnja 1911. godine. Taj
je događaj promatralo sto tisuća ljudi koji dotad nisu vidjeli brod dužine 269 metara – 30 metara duži
od Lusitanije – i širine 28 metara. Sljedećih deset mjeseci na Titanic su ugrađivani strojevi i uređivana
je unutrašnjost. Zbog Olympicova sudara s krstaricom Hawke, radnici i materijali korišteni za
dovršavanje Titanica prebačeni su na njegov popravak, pa je termin prvog Titanicova putovanja
odgođen. U ožujku 1912. radovi na Titanicu bili su potpuno gotovi, a novi termin polaska bio je
određen za 10. travnja. Njegova je težina iznosila oko 52 300 tona, dubina gaza 10,5 metara, dok je
visina od kobilice do komandnog mosta bila 32 metra, a do vrha njegovih četiriju dimnjaka 56 metara.
Tri pogonska propelera pokretala je kombinacija jedne niskotlačne turbine, a dva bočna propelera
pokretala su po dva četverocilindrična klipna parna stroja, što je sve skupa moglo razviti snagu do 51
500 KS. Maksimalna brzina iznosila je 25 čvorova. Imao je posebnu konstrukciju od duplog dna i trupa
2. podijeljenog na 15 vodootpornih pregrada zbog čega je smatran nepotopivim. No te su pregrade
dosezale do donjih (D ili E) paluba, a gore nisu bile zatvorene, pa se voda lančano mogla prelijevati iz
jedne komore u drugu – što se kod sudara s ledenom santom i desilo – izazvavši potapanje. Ipak,
Titanic je bio vrlo siguran brod – do tada nije sagrađen niti jedan koji ga je po bilo čemu nadmašivao.
Titanic i Olympic često su nazivani brodovima-blizancima, mada su bili različiti: Titanic je bio pola
metra duži i imao je više salona, apartmana, kabina i barova, što ga je učinilo 1004 tone težim od
Olympica. Bio je namješten u stilu edvardijanske ere, što je zajedno sa svim salonima i sveopćom
raskoši utjecalo na to da postane simbolom vremena u kojem su se cijenili novac, položaj i plava krv.
Nakon probne osmosatne plovidbe 2. travnja 1912., Titanic se vratio u Belfast. Istog dana u dvadeset
sati krenuo je put Southamptona, u svoju matičnu luku iz koje će osam dana kasnije isploviti na svoje
prvo prekooceansko putovanje.
Isplovljavanje
Na brod je utovareno oko 560 tona raznog tovara. Među ukrcanim teretom moglo se naći: 33 tone
mesa, 40 tona krumpira, 5 tona šećera, 5 tona različitog povrća, 6700 litara mlijeka, 40 000 jaja, 20
000 boca piva, 850 boca žestokih pića, a povrh svega još i 5892 tone ugljena. Pet dana prije polaska
dopušteno je da ljudi prošetaju brodom jer je tih dana bio prava atrakcija. Upravo je tom prilikom
napravljeno mnogo fotografskih snimaka. U srijedu, 10. travnja, već rano ujutro, na brod se ukrcao
kapetan Edward J. Smith. Oko deset sati počeli su se ukrcavati i putnici, koji su tek stigli vlakom iz
Londona. U kabine 3. razreda ulazili su siromašni iseljenici iz Hrvatske, Italije, Francuske, dok se u
salone i prostorije 1. razreda smještalo plemstvo i aristokracija. Među putnicima iz visokih slojeva
društva bili su John J. Astor, vlasnik lanaca hotela koji je sa svojom suprugom krenuo na medeni
mjesec, Isidor Strauss, vlasnik najveće robne kuće na svijetu “Macy’s” i milijunaš Benjamin
Guggenheim. Putovanje je zbog bolesti morao odgoditi predsjednik IMM-a James Pirrie. Točno u
podne, konopci kojima je brod bio vezan za pristanište br. 44 nisu više bili potrebni. Titanic je isplovio
na svoje prvo – i posljednje – putovanje.
Krivci i uzroci
Nakon potonuća, još se mnogo godina raspravljalo o tome tko je bio glavni krivac za nesreću.
Postavljalo se pitanje bi li uopće došlo do sudara da je na vrijeme smanjena brzina, koja je iznosila
21,5 čvorova, i da su se poslušala upozorenja posada drugih brodova o ledenim santama unatoč
kojima je Titanic nastavio ploviti istom brzinom i istom rutom, bez ikakvih mjera opreza. Članovi
posade zaduženi za nadzor smjera plovidbe svoj su posao obavljali ne koristeći nikakve instrumente.
Zato što nije naredio smanjivanje brzine, kapetanu Smithu često se kasnije predbacivalo da je želio
osvojiti Plavu vrpcu za najbrže preplovljavanje oceana, ali to nije bila njegova namjera. Jasno je bilo
da je Titanic zbog težine bio sporiji i manje snage od Mauretanije pa ju nikako nije mogao nadmašiti u
brzini. Smith je samo radio ono što je svugdje bilo uobičajeno: dok sante leda ne dođu u vidno polje,
brzina se ne smanjuje. Pretpostavljalo se da će santa biti uočena na vrijeme jer je bila dobra vidljivost
i vedro. Jedini je problem predstavljala potpuna bonaca. Da je more bilo nemirno, zapljuskivalo bi
sante pa bi bile uočljivije. Veliku zagonetku predstavljao je brod Californian koji je u trenutku sudara
bio na, kako se tada mislilo, 19 nautičkih milja od Titanica. U 22:55 Californian je ušao u ledeno polje
i ostao u njemu zarobljen. S broda je Titanicu upućeno upozorenje o ledu, ali je primatelj vezu
prekinuo ne saslušavši informaciju o poziciji. Slučaj Californiana riješen je osamdesetih godina kad je
nađena olupina Titanica. Ustanovljeno je da je on od stradaloga broda bio udaljen 26 milja, a ne 19,
što znači predaleko da bi zapazio signalne rakete za pomoć. Time je s posade Californiana skinuta
svaka sumnja. Tek se šezdesetih godina saznalo da je između Titanica i Californiana bio brod Samson,
lovac na tuljane, koji je tada bio u krivolovu, pa je njegov kapetan Naess pomislio da je Titanic brod
koji će ga novčano kazniti. Zato je pobjegao prema Islandu. Naess je tek pred smrt pod zakletvom
priznao da je bio na vidljivoj udaljenosti od Titanica. Ipak, da je i krenuo u pomoć mogao bi primiti tek
oko stotinjak ljudi. Prema iskazima preživjelih o mjestima na kojima je voda prodirala u brod,
pretpostavlja se da je razderotina dugačka oko 75 metara, ali pošto je taj dio broda zabijen u pijesak,
vjerojatno se nikada neće otkriti istina. Ipak, koliko god ona bila duga, sigurno je da je oštećenje bilo
veliko kada je uspjelo uzrokovati potapanje. Veliko zanimanje je pobudilo pitanje uzroka tako velikog
oštećenja desne strane trupa. Neki su pomorski stručnjaci smatrali da su nekvalitetne zakovice
uzrokovale razdvajanje metalnih ploča na trupu. To pitanje je 1991. rasvijetlila kanadsko-ruska
ekspedicija. Njihova su istraživanja pokazala da se trup na mjestu razderotine nije svijao, što bi se
desilo sa današnjim čelikom, nego je pucao. Naime, čelik s Titanicova trupa sadržavao je preveliku
količinu sumpora, što je slabilo vezu među kristalima u molekularnoj strukturi. Na to je još dodatno
3. utjecala niska temperatura oceana. Danas se većina stručnjaka slaže u jednom: za katastrofu nije bila
kriva konstrukcija, nego to što je takav sudar bio neuobičajen i teško pretpostavljiv.
Olupina
Mjesto potonuća nije istraživano pune 74 godine. Naime, u trenutku potonuća nisu postojali
sofisticirani uređaji za pretraživanje dubokih voda. S druge strane, nitko nije želio uložiti milijune
dolara za vađenje legendarnog, ali zahrđalog broda s dubine od 3800 metara. Tehnologija za
spuštanje do olupine Titanica tek se trebala razviti, a netko je trebao i osmisliti projekt koji će ne
samo pokriti troškove ekspedicije nego i ostvariti veliku zaradu. Ipak, 1980., 1981., 1983. godine
provedene su pod vodstvom Jacka Grimma tri neuspjele potrage za Titanicom. Poslije njegova
istraživanja znalo se gdje brod ne leži. Promašio je mjesto olupine za samo jednu i pol nautičku milju,
što je za ogroman prostor poput Atlantika vrlo malo. Za prvo spuštanje na Titanic bila je presudna
vojna tehnologija jer je američka mornarica bila spremna financirati trotjedno isprobavanje novih
aparata za podvodno istraživanje. U posljednjim satima istraživanja francusko-američke ekspedicije
1985. godine, posada istraživačkog broda Knorr pod vodstvom pomorskog istraživača dr. Roberta
Ballarda s Oceanografskog instituta Woods Hole iz Massachusettsa, uočila je jedan od Titanicovih
kotlova, u izravnom prijenosu s kamere koju su vukli iznad oceanskog dna. Zajedno sa
stroboskopskim osvjetljenjem, ova je kamera dio novog sustava Argo za istraživanje, sastavljenog od
željeznog kaveza na daljinsko upravljanje i kabelom koji se vezan za brod vukao do tridesetak metara
iznad morskog dna. U prijašnjim istraživanjima bili su korišteni samo sonari, što je očito bilo
nedovoljno. Ovo je istraživanje bilo posve uspješno jer su stečena prva saznanja o stanju broda. Sada
je dokazano da je trup broda prelomljen na dva dijela; dimnjaci ne stoje uspravno, kako se do tada
mislilo; komandnog mosta više nema; postoje još jedino neke palubne prostorije. Oko olupine se
nalazi veliko polje raspršenih dijelova broda i brodskog inventara. Krma broda tada nije nađena, nego
su tek snimke, nakon nekoliko mjeseci, pokazale da postoji još jedan veliki dio olupine oko 600
metara južno od pramca. Nakon godinu dana, 9. srpnja 1986., Ballard se na istraživačkom brodu
Atlantis II vratio potopljenom Titanicu da ga istraži u potpunosti. Na raspolaganju je imao podmornicu
Alvin, kojom se spustio na potopljeni brod, i prototip daljinski upravljanog minirobota, Jason Juniora
(JJ), kojeg je koristio za ulazak na mjesta koja su bila premala ili preopasna za Alvina. Trećeg dana
istraživanja, JJ, vrijedan pola milijuna dolara, ispao je iz svog ležišta na čamcu i počeo tonuti sve
dublje. Ronioci su požurili za njim i uspjeli ga dignuti na gumeni čamac. No, ovo nije bila jedina
nezgoda. Uređaji su se nekoliko puta kvarili i onemogućavali daljnji tijek akcije. Ipak je pronađeno pet
brodskih kotlova, četiri tovarne dizalice, tri strojna telegrafa, ostaci telefona, ventilatori, tri blagajne,
nekoliko kada, dijelovi stubišta, cipele, odjeća, umivaonici, pune boce šampanjca, ženske torbice,
češljevi, ogledala, igračke, ostaci klavira, posuđe, alati… Ljudskih ostataka nigdje nije bilo. Kosti su se
kemijski (zbog mulja čiji je PH bio 4 i koji je stvorio kiselu reakciju na olupini) i mikrobiološki
razgradile. Značajnu aktivnost mikroorganizama na olupini dokazao je mikrobiolog Roy Cullimore.
Nekoliko dana prije završetka istraživanja Ballard je na neoštećeni dio palube stavio brončanu
spomen-plaketu s tekstom: “U spomen dušama onih koji su 15. travnja potonuli s Titanicom”.
Izronjavanje predmeta s olupine počelo je već 1987., a provodio ga je Francuski institut za
istraživanja i eksploataciju predmeta s morskog dna (IFREMER). Francuzi su se podmornicom Nautile,
vrijednom 20 milijuna dolara, 30 puta spuštali do olupine, izvadivši oko 900 različitih predmeta.
Odstranili su čak i zvono za uzbunu koje je bilo u promatračnici na prednjem jarbolu, uslijed čega se
promatračnica srušila. U lipnju 1991., poduzeto je zadnje spuštanje, pri čemu su korištene ruske
podmornice iz serije Mir. Ova kanadsko-ruska ekspedicija vršila je znanstvena ispitivanja olupine.
Pomoću jedne od dviju podmornica postavljena je rasvjeta, a na drugoj je bila 70-milimetarska IMAX
kamera. Napravljeno je oko 600 slika i 50 sati videozapisa. Članovi ekspedicije ispitivali su i životne
oblike i prirodne procese u okolici olupine, pri čemu su otkrili 24 nove vrste morskih životinja. Godine
1993. osnovana je kompanija “RMS Titanic” koja je odlukom Američkog federalnog suda dobila pravo
vlasništva nad izvađenim predmetima. Obvezala se na zaštitu i čuvanje zbirke, koja će uvijek biti
dostupna javnosti. Za ostvarivanje prihoda organizirane su mnoge izložbe. Najveća je bila postavljena
u studenome 1997. u Međunarodnom muzeju na Floridi.
