2. Grčki su moreplovci i trgovci bili dosegnuli gotovo svaki ku tak Sredozemlja, ali oni su
svugdje uspostavljali samo svoje gradove-luke, uporišta i trgovišta za razmjenu s
domorocima. Oni, medutim, nisu osvajali teritorij. Stoga i govorimo o gre koj kolonizaciji,
za razliku od rimske urbanizacije Europe.
Rimljani su, naime, osvajali ukupno područje gdje su se god širili, a na njemu su osnivali
gradove, i to, što je iznenadujuće i zvuči nevjerojatno, otprilike u sličnoj gustoći kao što
su danas rasporedeni po Europi. U tadašnjoj Europi prethistorijskih zajednica, gdje nije
bilo ničega osim sela, bili su to razm- jerno veliki planski gradeni gradovi: pravokutni
prostor uo- kviren zidinama i kulama, unutar kojega se dvije glavne ulice kardo i
dekumanus sijeku pod pravim kutom (prva je kraća i obično usmjerena sjever-jug, a
druga, duža ima os u smjeru istok-zapad), dok su ostale ulice s njima uporedne i u pra-
vilnim razmacima (tako da oblikuju pravokutnu mrežu za pješački i kolni promet). Unutar
njih su bile stambene četvrti poput otoka, pa su ih Rimljani tako i zvali: inzule (insulae).
3. Ma koliko daleko od Rima i ma u kakvu okruženju plemena i rodova na prethistorijskom
stupnju razvoja - dakle seoskom, ruralnom - bio, svaki je novosagrađeni rimski grad
imao jed- nake sadržaje razvijena urbanog načina života. Kamenim pločama bile su
popločene ulice, a stambene kuće, često višekatnice, solidno građene od opeke ili
kamena. Svaki je grad imao kazalište (theatar) i arenu (amphitheatar) za veće priredbe i
igre, zatim gradski trg (forum) često uokviren trijemovima sa stupovljem (peristyl), na
jednom kraju trga glavni hram (templum), a ponegdje i više manjih, dok su uokolo bile
trgovine i obrtničke radionice (tabernae) - često i tržnica. Bila je tu i gradska sudnica
(basilica) i niz zgrada za važne gradske i državne namjene, no glavno okupljalište, osim
foruma - bile su terme, odnosno javna kupališta. U svakim termama bili s uz bazene s
hladnom, mlakom i toplom vodom (frigidarium,tepidarium i caldarium), i prostori
zatjelovježbu ali i čita-to mijenjati, pa je stoga svaki rimski grad imao te ću vodu (!), iako
ju je ponekad trebalo dovesti kanalima iz desetke kilometara udaljenih izvora, jer nije
bilo parnoga ni električnje. Voda je u termama morala stisko protjecati il se redovanog
pogona modernih vodovoda, nego semoglo tužiti jedi.no prirodnim pritjecanjem vode s
više na nižu razinu. To znači da je za svaki novosagrađeni grad trebalo u okolici naći
nesamo izvor s dovoljnom količinom vode, nego je on bio upo ulica. Potrebnu količinu
vode računalo se prema broju stanov- rabljiv jedino ako je bio na visini znatno većoj od
gradskih nika, s time da je svakome bilo osigurano za piće kuhanje i pranje četrdesetak
litara dnevno.
5. Uzmemo li za primjer Salonu, glavni grad rimske provincije Dalmacije, koja je imala oko
40.000 stanovnika, lako je izračunati koliko je bilo potrebno hektolitara vode dnevno, pa,
prema tome, i kakav je nagib od- nosno širinu morao imati kanal kojim je voda dotjecala.
Ka- nali vodovoda bili su, također, zidani, a kad je valjalo premostiti raspon između dva
brijega što bi se ispriječili na putu, Rimljani bi sagradili - ponegdje tri i četiri kata visoke -
kamene lukove kako bi poduprli kanal. Te su konstrukcije bile akvedukti, što na
latinskomu znači vodovod. Najpoznatiji i najveći očuvani akvedukt je preko rijeke Gard u
južnoj Francuskoj (zato se zove Pont du Gard) s kanalom što je dopre- mao vodu u grad
Nimes u Provansi (ime pokrajine je francu- ski oblik latinske riječi provincija). U
Hrvatskoj je očuvan dio rimskog akvedukta između Salone i Dioklecijanove palače.
„Pont du Gard”
6. No, Rimljani se nisu zadovoljili samo planskom gradnjom gradova, nego su jednakom
pomnjom organizirali uredenje gradskog okoliša. Čak ni polja ni posjedi u njihovo doba
si- su bili rasuti, najrazličitijih oblika i veličina kao danas, nego je poljoprivredno područje
oko svakoga grada (ager), ponekad široko više od deset kilometara, bilo pravilno
podijeljeno u kvadratična polja za zemljoradnju, sva jednake veličine (400x400 metara),
a pojedinu takvu jedinicu bi dobivao svaki rimski legionar, nakon što bi zaslužio penziju,
kako bismo danas rekli. Izmjera zemljišta bila je veoma pravilna, a polazila je iz grada,
tako da su se jednaki smjerovi, što ih se je u gradu obilježavalo kao kardo i dekumanus,
protezali kilometrima izvan grada - u polja. Gotovo je nevjerojatno, ali neke od crta te
podjele zemljišta (centurijacija agera), održale su se do danas, dakle nakon dvije tisuće
godina, u oblik kamenih zidova i putova što vode uz njih. Teško ih se primjećuje s tla, ali
se ostatke i tragove jasno vidi odozgo, iz aviona ili helikoptera, primjerice u poljima
između Zadra i Nina ili na prostranom područja sjeverno od Pole. Na temelju snimaka iz
zraka i mjerenja na tlu, nacrtane su i karte rasporeda tih polja u mnogim dijelovima
Europe, pa tako i u nas. U okolici Zadra vidimo da se jednaki smjerovi podjele agera
protežu iz grada, kao žarišta, čak i na susjedni otok.
7. Rimljani su postavili tako čvrste temlje gradogradnji da su, uz graditeljske ostatke, na
cijelu području negdašnjega Carstva očuvani, također, u svima kasnijim europskim
jezicima tragovi latinskih riječi, odnosno rimskih naziva svega što je u vezi s gradom: od
urbanizma (gradogradnje) i regionalnog planiranja (lat. regia = pokrajina), do trga tj.
platee (dubrovački Place, njemački Platz) i foruma (naziv danas najčešće ne oz- načuje
prostor trga, nego ono što je trg značio: okupljalište ljudi, druženje i razmjena mišljenja).
Kao i akvedukte, snažnim su pilastrima i lukovima Rimljani podupirali i ceste između
dvaju brijegova (viadukti). Poimanje rimske urbanizacije ostalo bi polovično kada, uz
gradove, ne bismo dobro upoznali i ceste što su ih povezivale. Gradovi su mjesta
najgušćeg zbijanja stanovništva, ali je njihova namjena bila i u povezivanju obrta i
zanata, u proizvodnji i razmjeni robe i dobara, u trgovini i novčarstvu, a za sve je to bilo
potrebna mogućnost trajna, brzog i sigurnog putovanja i robnog prometa medu
gradovima, što se tada odvijao konjskom, volovskom ili magarećom zapregom. Stoga
nam istinu o Rimskom carstvu kao organizmu dočarava samo ona karta, koja uz
gradove ima ucrtanu i gustu mrežu cestâ što su ih povezivale i značile u životu društva
ono što živci i krvotok znače u živom organizmu. O intenzitetu prometa i silnoj uporabi
cesta i gradskih ulica svjedoče užljebine što su ih kotači kola usjekli tijekom stoljeća.
Mnogo toga još možemo saznati od starih rimljana i njihovog načina urbanizacije, a ta
urbanizacija imala je jedan velik i značajan uticaj na naše današnju urbanizaciju.
