Kratki pregled povijesti papinske države.

2. Osnivanje Papinske države.
Langobardi su 751. zauzeli Ravennu, sjeverno od Rima, bivše središte
bizantskog egzarhata na Zapadu, te počeli prijetiti i samom Rimu. Iz
Carigrada nije stizala nikakva pomoć, jer je i sam Bizant bio pritisnut, s
jedne strane borbama s arapskom dinastijom Abasida, a s druge strane
obranom od Bugara. Usto, ni odnosi između papa i bizantskih careva nisu
tada bili najbolji. Kako je sveta stolica tražila novog zaštitnika odlučili su se
za franačku državu.

3. Nakon što su se odlučili za franačku državu sveta stolica kreče u
diplomatske pregovore sa kraljem franačke Pipinom malim.
Pozivajući se na Konstantinovu darovnicu koju su krivotvorili i po
njoj si prisvojili cijelu središnju Italiju ili prema legendi koja kaže
da je papa Stjepan II uvjerio Pipina maloga da mu je sam sv.
Petar sišao sa nebesa i donio pismo za Pipina kojim ga
proglašava zaštitnikom vjere i braniteljem svete stolice i njenih
posjeda. Stjepan II kruni Pipina za kralja svetog rimskoga
carstava a njegove sinove pomazuje za buduće kraljeve, Pipin iz
zahvalnosti izdaje darovnicu kasnije poznatu kao darovnica
“Pipina maloga”.

4. Darovnica Pipina maloga iz 754 godine kojom on određuje kako
prostori središnje Italije sa gradovima Rimom,Pesaro,Sano,Ancona i
Senigallia spadaju pod svjetovnu vlast pape, nije naišla na
prihvaćanje od strane Langobarda Dvije godine kasnije Franci prodiru
u Italiju i prisiljavaju langobardskog kralja da prihvati darovnicu, iako
su Franci prisili langobarde na prihvaćanje darovnice bilo je potrebno
još nekoliko godina da se vlast u potpunosti usvoji.

6. Suradnja papinstva i karolinške dinastije kulminirala je 800. god kada je
Lav III okrunio Karla Velikoga za prvoga germanskoga cara Rimljana
(Augustus Romanorum). Međutim u prava tri stoljeća Papainske države,
papa nije imao efektivnu kontrolu nad cijelim teritorijem niti je bilo jasno je li
njegova država neovisna u odnosu na Sveto Rimsko Carstvo. Karlo je
određivao biskupe kardinale te vojno upravljao cijelim teritorijem Papinske
države.

7. Krunidbi Karla velikoga je pred hodila je
pobuna Rimskoga plemstva koja
kulminirala pokušajem ubojstva pape
Lava III. Rimsko je plemstvo u svojoj
pobuni surađivalo sa Arapima i prihvatilo
ikonoklastiku sa pokušajem da pridobije
Grb papinske države
simpatije Bizanta od kojega su očekivali
vojno preuzimanje Rima i time
oslobođenje od Karolinga.

8. Nakon smrti Karla Velikoga na vlast dolazi njegov sin Ludovik Pobožni
od kojega se očekivalo da će dati slobodu crkvi. Do toga nije došlo već
je pod njegovom vlašću europa podijeljena. Koju su uzrokovali njegovi
sinovi raznim ustancima i borbom za vlašću. Tako oslabljenu europu
napadaju Saraceni koji se 846 god iskrcavaju na Korziku u prijete Rimu.
Strah pape koji podiže zidine oko rima da bi zaštitio grob svetoga Petra
daje nam do znanja kao je papa imao zapravo malu svjetovnu moć.

9. Jačanje papinske vlasti
Papinska svjetovna vlast počinje rasti sa papom Nikolom I (858-867).
Nikola je posvetio svoj život jačanju svete stolice i potpuna
nezavisnost papinske države. Najpoznatiji je po svome uplitanju u
razvod Lotara II koji je bio brat cara Ludovika II. Kojim je dokazao
svoju moć ekskomuniciranjem dva biskupa koji su se oduprli njegovoj
odluci. Još je i pokušao uvesti reda u Franačkoj crkvi. Ostaje
zapamćen kao posljednji papa koji se zaslužio svoj nadimak Veliki.

10. Iako se Nikolin pontifikat računa kao rast
moći Svete stolice njegovi nasljednicu su
bili sve samo ne primjeri pape. Papinsko
se mjesto počelo kupovati, a ako to nije
bilo moguće izabirao se što stariji papa
Zastava papinske države tako da mu pontifikat bude što kraći.
Primjer toga je da se od pape Formoze
(891-896) do pape Ivana XIII (965-972)
izredalo više od dvadeset različitih papa.
Još uz sve su počeli prijetiti Normani sa
sjevera i došlo je do kraja dinastije
Karoling koja je bila zaštitnica svete

11. Iako je Oton I sa papom Ivanom XII sredinom 9st. dogovorio
neovisnost papinske države dokumentom Diploma Ottonianum.
Crkva je do 996 god bila u milosti raznih vladara koji su svojom
voljom postavljali i smjenjivali pape. Te sudbonosne godine na vlast
dolazi Oton III koji je našao dijalog sa tadašnjim papom Silvestrom II,
iako je jaz u godinama bio velik oni su našli zajednički jezik i crkva je
opet mogla barem prividno disati punim plućima. Mir nije potrajao
dugo svega 6 god. Iako se ovaj mir nije održao, reforme o kojim se
pričalo i koje su započete su utrle put drugima. Za pravi preporod
papinstva čekalo se još 47 god, izborom pape Lava IX 1049 godine.

12. Iako se reforme Lava IX nisu u potpunosti provedene, djelom zbog
raskola crkve. Jedan od sljedećih papa Nikola II je uveo današnja
pravila za izbor pape. Ipak za potpuno slobodu na duhovnom polju
Sveta je stolica čekala do 23.9.1122 god, kada je potpisan Wormski
sporazum. Sljedeća dva stoljeća papinska država ostaje u sjeni
križarskih ratova i raznih vladara koji su obilježili križarske ratove. Od
1305. do 1378., papa je stanovao u Avignonu, u južnoj Francuskoj.
Papinska Država je tada samo formalno bila pod njegovom
kontrolom. Grad Avignon bio je dio Papinske Države i ostao njen
posjed sve do Francuske revolucije.

13. 1377 do 1447 je obilježeno raznim raskolim i koncilima unutra
papinske države. U tome razdoblju dolazi do procvata Osmanskog
carstava te pohoda na tada civilizirani svijet. Sljededeća velika
prijetnja papinstva dolazi u obliku mladog Marthina Luthera i njegove
reformacije crkve.
Tijekom renesanse, teritorij Papinske Države proširio se, najviše za
vrijeme papa Aleksandra VI. i Julija II. Pape su postali jedni od
najvažnijih talijanskih vladara, pored svoje uloge u Crkvi. U praksi,
većinu papinskih posjeda držali su lokalni kneževi. Tek u 16. stoljeću
pape uspostavljaju punu vlast nad državom.

14. Na vrhuncu teritorijalne ekspanzije, u 18. stoljeću, Papinska Država
obuhvaća većinu središnje Italije: Lacij, Umbriju, Marcu, Ravennu,
Ferraru, Bolognu i dijelove Romagne. Također je uključivala enklave
u južnoj Italiji i okolicu Avignona u Francuskoj. Međutim 1798.
general Barthier ulazi u Vatikan, uspostavlja Rimsku Republiku i
uzima papu Pija VI. u zarobljeništvo, gdje on i umire. U razdoblju
1796. - 1800. i 1808. - 1814., francuska revolucionarna vojska
pretvara papinske posjede u Rimsku Republiku, a kasnije u dio
Francuske. Talijanski narodni revolucionari su 1849. proglasili
Rimsku Republiku, dok je papa Pio IX. pobjegao iz Rima.
Francuska pod predsjednikom Louisom Napoleonom Bonaparteom
i Austrija poražavaju revolucionare i vraćaju papu na vlast.

16. Godine 1860., država ujedinitelj Italije - Sardinija, pripaja Bolognu, Ferraru,
Umbriju, Marcu i Benevento. Ovi teritoriji približno su bili dvije trećine
Papinske države. Pod papinskom kontrolom ostala je regija Lacij sa
središtem u samom gradu Rimu. Tako je pokrenuto rimsko pitanje, tj.
pitanje suvereniteta nad Rimom.
Papinski suverenitet u Rimu čuvao je francuski garnizon. Povukao se
srpnja 1870. zbog izbijanja Francusko-pruskog rata. U rujnu, Italija
objavljuje rat Papinskoj Državi, te 20. rujna osvaja Rim pod vodstvom
Giuseppea Garibaldia. Papa Pio IX. povukao se iz svoje uobičajene
rezidencije u Vatikan, te se proglasio zatočenikom.

17. Godine 1929. papa Pio XI. formalno se odriče posjeda bivše Papinske
Države i potpisuje Lateranski ugovor s Italijom, kojim je priznata i
formirana država Vatikan. Ona je suveren teritorij Svete Stolice, sama
po sebi subjekt međunarodnog prava.
U međunarodnim odnosima i u međunarodnome pravu Sveta Stolica
je zaseban subjekt međunarodnog prava, koji se ne smije miješati s
Državom Vatikanskog Grada. Naime, od prestanka Papinske države
pa sve do utemeljenja Države Vatikanskog Grada mnoge su države
nastavile održavati redovite diplomatske odnose na najvišoj razini sa
Svetom Stolicom i nastavile sklapati međunarodne ugovore
(konkordate) i druge slične ugovore.