Epigrafija, vježba 3..pptx

Mr. Samir Halilović
Univerzitet u Tuzli/Filozifski fakultet
Odsjek: Historija/Stari vijek/Predmet: Opća Arheologija/Vježbe
E P I G R A F I K A

 Epigrafika je pomoćna arheološka disciplina i pomoćna historijska nauka koja
se bavi proučavanjem na drugi način ispisanih natpisa.
 Osnovna zadaća epigrafike je čitanje i tumačenje natpisa sačuvanih iz
prošlosti.
 To su:
 natpisi na kamenu,
 natpisi na metalu,
 natpisi na pečenoj glini,
 natpisi na drvetu,
 natpisi na staklu i
 natpisi na drugim čvrstim materijalima kao odlogama za pisanje.

 Epigrafika je usko povezana sa:
 paleogarfijom (pisma),
 arheologijom (spomenike materijalne kulture),
 heraldikom (grbovi),
 numiznatmatinkom (novac),
 sfragistikom (pečate),
 toponomastikom (toponimi, imena),
 genealogijom (rodoslovlje),
 filiologijom (jezik),
 i drugim znanostima.
 U osnovi razlikujemo: antičku i srednjovjekovnu epigrafku.
 Epigrafski spomenici iz srednjeg vjeka su znatno brojniji od antičkih.
 Oni su nastajali kasnije ali je njihov značaj znatno smanjen zbog obilja pisanih
dokumenta.

 Epigrafika se kao nauka počela razvijati tek u doba humanizma i renesanse.
 Njen razvoj ponajviše je zavisio od spoznanje paleografskih svojstava
epigrafskih tekstova, a što je usijedilo tek u XIX i XX stoljeću.
 Epigrafika se dijeli prema etničkim kriterijima dijeli (npr.):
 egipatsku,
 grčku,
 rimsku....
 Prema hronološkim kriterijima epigrafika se dijeli na:
 antičku,
 srednjovjekovnu,
 Ranokršćansku.

 Prema skupinama pisama što ih proučava epigrafika izučava:
 hijeroglifi,
 klinovo pismo, itd.
 S obzirom na jezik i pismo kojem je nastala epigrafska građa od značaja za
historiju južnoslavenskih zemljama, razlikujemo:
 latičnu,
 glagoljsku,
 ćiriličnu,
 bosančicnu i
 arebičnu epigrafiku i dr...

 Zanimanje za grčke i rimske natpise u kamenu (antičke epigrafike) pojavilo u
Italiji već u XIV. stoljeću, a jedan od prvih skupljača Cirijak iz Ankone
(Ciriacus Anconitanus) koji je prikupio podatke o natpisima u Istri i Dalmaciji.
 Naučna metodologija epigrafije se razvija u XIX. stoljeću, kada August Boekh
počinje sistematski objavljivati Zbirku grčkih natpisa (Corpus inscriptionum
Graecarum, 1828), a Th. Mommsen latinske (Corpus inscriptionum
Latinarum, 1863).
 Arheološka iskopavanja kultura i civilizacija starog Istoka (Egipat, Indija i dr.),
doprinose stvaranju novih epigrafskih korpusa na prijelazu XIX. u XX. Stoljeće
 Mnogobrojna iskopavanja i nalazi epigrafskih spomenika u XIX. i XX. stoljeću
dali su poticaj razvoju epigrafike i za područja izvan sfere antičke grčko-rimske
civilizacije.

 Latinska epigrafija
 Na sjeverno-jadranskom području poznato je oko 3.000 latinskih natpisa iz
rimskig doba.
 To su većinom nadgrobni natpisi i posvetni,
 Mnogo natpisa ima i na upotrebnim predmetima (instrumentum domesticum:
keramičke i metalne posude, amfore, krovne opeke i sl.),
 Manje ih je na građevinama i pravnih natpisa...
 Najveća se zbirka antičkih natpisa čuva se u Arheološkim muzejima (npr:
Istre u Puli, a manjih zbirki ima u zavičajnim muzejima u Poreču, Rovinju i
Buzetu te Narodnome muzeju u Labinu; lat. natpisa ima još u lapidarijima u
Roču, Motovunu, Umagu (Gradski muzej) i Novigradu.

 Latinična epigrafika se bavi proučavanje i tumačenjem natpisa na tvrdim
materijalima pisanim latiničnim pismom.
 Njen razvoj započinje u 15. i 16. stoljeću.
 U 19. stoljeću počelo je objavljivanje zbirki antički natpisa.
 Radi pravilnog tumačenja latiničnih epigrafskih natpisa vremenom je izgrađena
posebna metodologija koju je nepohodno dobro poznavati, a što proizlazi iz
niza osobenosti ove vrste spomenika.
 Prije svega, latinski natpisi se odlikuju kratkoćom teksta: često je umjesto
riječi napisano samo početno slovo.
 Na epigrafskim natpisima postoji veliki broj skraćenica, kontarakcija,
inicijala, ligatura, akcenata, itd.
 Npr. skraćena od patronusa= PATRA, od pontifex maksimus= PONT. MAX. itd.
Kontrakcija od Christus=XRS,od episkuopus=EPIS itd.

 Za pravilno tumačenje latinskih natpisa potrebno je dobro poznavanje
latinskog jezika.
 Polazeći od toga, kao dio prisutne evoluacije latinskog jezika, latinčna se
epigrafika dijeli na:
 latiničnu pogansku i
 latiničnu kršćansku epigrafiku.
 Među najsatrijim epigrafskim latinskim pismima je arhijska kapitala.
 Najsvečaniji obliki pisan za title naziva se capitalis quadrata, a nešto manje
svečani natpisi nazvao se capitalis rustic.

 Trećci tip epigrafske kapitale je krzivana kapitala, kao pismo slobodnih
poteza i brzog pisanja.
 Za pravilno tumačenje epigrafske latinske građe neophodno je poznavanje
niza drugih osobenosti, a koje se tiču: imena (način njihovog obrazovanja i
dr), pisanja svih funkcija (cursus honorum), tituliranja sadržaja javnih i
privatnih spisa i dr.
 Glagoljična epigrafika proučava natpise na tvrdome materijalu pisane
glagoljicom.
 Epigrafski glagoljični spomenici nisu sačuvani u većem broju.

 Znatno manje ih je sačuvano na prostoru istočnoga dijela Balkasnkoga
poluotoka, uglavnom zbog toga što je tamo glagoljicu znatno ranije zamijenila
ćirilica nego na zapadnom dijelu na prostoru Dalmacije, Bosne i dr., što je
ponajviše odraz sve otpora klera bogosluženju na latinskom jeziku umjesto na
narodnome hrvatskom i bosanskom jeziku.
 Ovim pitanjima su se bavila i tri crkvena sabora održana u Splitu kada je
zabranjena upotreba u bogosluženju slavesnkog (narodnog) jezika osim za
niže sveštenstvo.
 Najžešći otpor “latinizaciji“ pružio je biskup Grgur Ninski (kraj 10. i poč. 11.v).
 Ipak, narodni jezik i narodno pismo potiskivani su pod pritiskom katoličke crkve
pred liturgijskim latinskim jezikom i latinskim pismom, mada je glagoljica dugo
ostala u upotrebi i u necrkvene svrhe, dok se u crkvi održala do današnjih
dana. Jedan od najstarijih sačuvanih epigrafskih glagoljskih natpisa je
Bašćanska ploča, nastala oko 1100. godine.

 Na području Bosne i Hercegovine je sačuvano nekoliko epigrafskih glagoljičnih
natpisa, među kojima dio natpisa:
 na crkvi iz Kijevca kod Prijedora iz 11 ili 12. vijeka,
 zapis na jednoj ploči iz okoline Banja Luke iz 15 vijeka,
 nekoliko glagoljičih slova zapisanih na ploči Kulina bana (iz 12. vijeka),
 natpis na zidu grada Bužima (15.vijek) i dr.

 Predmetom izučavanje ćirilične epigrafike su natpisi pisani ćirilicom kojih je
za razliku od oskudne epigrafske građe pisane glagoljicom sačuvano znatno
više na prostoru istočnoga i središnjeg dijela Balkanskog poluotoka.
 Među najznačajnijim sačuvanim spomenicima ove vrste nastalim na istočnom
dijelu Balkana su:
 Samuilov natpis (nadgrobna kamena ploča koju je podigao 992.godine
makedonski car Samuilo (980-1014) svojim roditeljima i bratu,
 potom Bitoljski natpis cara Jovana Vladislava (1015-11018) o nastanku
Bitolja (čuva se u Bitoljskom muzeju),
 Mostičev natpis (oi Mostiču koji se pominje na poči) pronađen 1952. godine u
razvalnim crkve u Prelavi (Bugarska),

 Temnićki natpis koji sadrži deset imena 40 svetskih učenika (nastao u 11.
vjeku, a čuva se u Narodome muzeu u Beogradu),
 Dobrodužanski natpis (po mjestu Dobrudžu u Ruminiji) pronađen 1950.
godine, a potiče iz 1142/43. godine,
 Preslavski natpisi z crkve u Preslavi itd.

 Na področiju Bosne i Hercegovine ćiriličnu epigrafsku građu čine natpisi na:
 nadgrobnim spomenicima (stećcima),
 natpis na crkvama,
 na pečatima itd.
 Najstariji ćiriličnim natpis je Humačka poča, nađena na crkvi u selu Humci
kod Ljubuškog, a koja je natala u 10. ili 11. vjeku.
 Sa aspekta sadržaja važan je:
 natpis na crkvi Kulin bana iz sela Muhašinovića kod Visokog iz oko 1200.
 natpis na crkvi u Blagaju kod Mostara,
 natpis u Moševićima kod Neuma,
 natpis iz Podbrežija kod Zenice (iz oko 1200.godine) i dr.

 U najvećem broju su sačuvani natpisi tipa epitafa, tj. natpisi sa
srednjovjekovnih nadgrobnih spomenika (stećaka).
 Najstariji među njima potiče iz 12. vijeka, a to je nadgrobni natpis župana
Gruda, nađen u selu Policama kod Trebinja (čuva se u Zemaljskom muzeju
u Sarajevu).
 Najveći broj tih natpisa su upravo epitafi koji sadrže podatke:
 o rodbinskim vezama pokojnika,
 o socijalnome položaju,
 značajnim događajima iz života i okolnostima pokojnikove smrti,
 o onima koji su podigli spomenik i td.
 Na njima su ponekad sačuvana i imena dijaka (pisara) natpisa.
 Najraniji natpisi bosančicom (kojima se bavi bosanična epigrafika) pojavljuju
se na nadgrobnim spomenicima – stećcima.
 Ovu građu je, između ostali, istraživao i historičar Ćiro Truhelka.

 On je najljepšim bosaničnim natpisom 14. vijeka smatrao natpis na ušću
Drežanke kod Zaušja koji je pisan u vrijeme bana Tvrtka I Kotromanića, a
karakterističan je po načinu skraćivanja, po starosti (među najstarijim) i po
tome što je datiran.
 Bosančica je nešto veću samostalnost u svom razvoju imala pojavom
kurzivnog pisma, čiju je evoluciju zaustavilo Osmansko osvajanje
Bosanskoga kraljevsta, kada postepeno sa novom vjerom dolazi i novo
pismo.
 Arabična epigrafika bavi se proučavanjem epigrafskih spomenika pisanih na
bosanskome jeziku prilagođenim arapskim pismom, arabicom.
 Ona je kao takva dio osmanske, odnosno islamske epigrafike.

 Na prostoru Bosne i Hercegovine arapsko su pismo donijele Osmanlije, te je
nastanak epigrafskih spomenika isključivo vezan za vrijeme njihove
dominacije, ali i kasnije.
 Prve podatke o epigrafskom materijalu na orijentalnim jezicima (osmanski-
turski, arapski, perzijski) pruža putopisac Evlija Čelebija u svome putopisu.
 Međutim, prikupljanjem epigrafskog materijala na orijentalnim jezicima
organizirano su se bavili: Salih Sidki Hadžihuseinović Muvekit (u 19. vijeku)
i Muhamed Enverija Kadić (na početku 20. vijeka).
 Značajan doprinos razvoju epigrafike dali su Sejfudin Kemura i Hamdija
Kreševljaković, koji su objavili više hronograma sa česmi i mostova Sarajeva,
te Hivzija Hasandedić, Seid Traljić, Alija Bejtić, Sulejman Grozdanić, Šefik
Bešlagić, i dr.

 Pozitivan zaokret nastao je osnivanjem dviju institucija 50-tih godina 20.
stoljeća:
 Zavoda za zaštitu spomenika kulture Bosne i Hercegovine i
 Orijentalog instituta Bosne i Hercegovine u Sarajevu.
 Tome je poseban doprinos dao Mehmed Mujezinović, koji je nakon više od
dvije decenije bavljenja ovim poslom u Zavodu objavio tri toma edicije “
 Islamska epigrafika Bosne i Hercegovine“, Sarajevo 1974, 1978. i 1980.

 Najvažniju vrstu epigrafskih spomenika čine: nišani (mramori), kao nadgrobni
spomenici muslimana, na kojima su od posebnog značaja natpisi – epitafi.
 Natpisi predstavljaju nastavak tradicionalne umjetnosti stećaka, ali se od
njih razlikuju po tome što stećci nisu datirani, dok su nišaani u prvom redu
hronogrami.
 U tome se, između ostaloga, ogleda orijentalno-islamski uticaj koji se
uspješno uklopio u bosansku narodnu tradiciju.

 O originalnosti bosanske epigrafske građe ove vrste govori i činjenica da su
početku natpisi pisani na bosnskom jeziku i bosančicom.
 Sačuvano je svega sedam takvih natpisa iz 15. i 16, vijeka, a među njima:
nišan Mahmuta Brankovića iz vremena 1545 – 1459. godine.
 To je dokaz da najstariji nišani u BiH imaju puno zajedničkih elemenata sa
srednjovjekovnim nadgbrobmim spomenicima – stećcima, te da oni
označavaju grobove “dobrih Bošnjaka“ koji su prihvatili islam.
 Uostalom nišani se uglavnom i najčešće nalaze uz lokalitete nekropole
stećaka.
 Poznato je da su ovi najstariji nišani (do početka 17. vijeka) klesani su u
kristalnome mramoru iz mjesta Aranđelova kod Skoplja – Uskup, pa se po
tome nazivaju „Ušćupski nišani“.

 U drugoj etapi izrade nišana (od početka 17. do početka 18. vijeka)
karakteristično je to da su rađeni na prostoru Bosne i Hercegovine, te da su i
po obliku i po sadržaju slični „Ušćupskim“.
 Razlikuju se jedno po materijalu od kojega su rađeni (od kamena krečnjaka,
vapnenca ili od muljike).
 Treća etapa (faza) u nastojanju nišana (od početka 18. vijeka pa do kraja
osmanske vladavine 1878. godine) je posebno interesantna po brojnosti i
raznovrsnosti epitafa na nišanu i drugim spomenicima.
 Gotovo svaki natpis je dat u prozi ili stihu, najčešće na turskom jeziku: sa
brojnim su dekoracijama uz prisustvo uticaja narodne ornamentike.
 Posbeno je karakteristično to da se nišanom označava stalež (profesija)
kojem je umrli pripadao, a što se najčešće manifestiralo i različitom
oblikovanju turbana (završnog djela nišana).

 Tako postoje nišani:
 trgovaca,
 posjednika i drugih viđenijih ljudi,
 nišani esnafa i dr.
 Osim na nišanima, epitafi su nastajali i na:
 džamijama,
 turbetima,
 tekijama,
 česmama i drugim vjerskim objektima,
 potom na mostovima itd.
 Neki od njih su i nakon prestanka osmanske vlasti obnovljeni, a mnogi su
nestali.

 Glagoljska epigrafija
 Proučava natpise uklesane glagoljskim pismom u čvrste materijale (najčešće
kamen) te natpise ispisane bojom, kredom ili ugljenom na zidnim slikama i one
uparane oštrim predmetom u površinu zidne žbuke (grafiti).
 Glagoljski su natpisi nastajali od XI do XVIII stoljeća i izrazito su brojni u Istri i
na Kvarneru (Hrvatsko primorje, Krk, Cres i Lošinj).
 Najstariji među njima nađeni su u Istri i na sjevernom Jadranu.
 Osim službenih natpisa o gradnji ili na nadgrobnim spomenicima, mnogi su
tekstovi uparani kao životni komentari u zidne slike (Beram, Draguć, Hum,
Hrastovlje i dr.).

 Glagoljske natpise skupljali su i objavljivali:
 Ivan Kukuljević,
 Luka Jelić,
 Mijat Sabljar,
 Jakov Volčić,
 Vjekoslav Spinčić,
 a u novije vrijeme Vjekoslav Štefanić i Branko Fučić.
 Literatura: B. Fučić, Glagoljski natpisi, Djela JAZU, 57, Zagreb 1982.

Mr. Samir Halilović

Epigrafija, vježba 3..pptx

Recommended

Recommended

More Related Content

What's hot

What's hot (20)

Similar to Epigrafija, vježba 3..pptx

Similar to Epigrafija, vježba 3..pptx (13)

Epigrafija, vježba 3..pptx