Prezentacija o sakramentu bolseničkog pomazanja

1. Bolesničko
pomazanje
Priredila: Vlatka Panenić, dipl. theol.

2. Biblijsko utemeljenje
♦ Isus sam sebe predstavlja kao liječnika koji
je došao radi bolesnih (usp. Mt 9, 12; Lk 5,
31; Mk 2, 1).
♦ Za Isusa liječenje bolesnih ide uz bok
naviještanja kraljevstva Božjega (usp. Mt 4,
23-25; Mk 1, 39; Lk 6, 17-19).

3. Apostoli nastavljaju Kristovo
djelo
♦ Nalog liječenja i
ozdravljanja Isus daje i
apostolima (usp. Mt 10,
7). Apostoli su
propovijedali obraćenje,
izgonili zloduhe i
mnoge nemoćnike
mazali uljem, a oni su
potom ozdravljali.
♦ Ozdravljenja su vezana
uz propovijedanje, ona
su stoga znak onoga što
čini Kristova riječ, no
ozdravljenja su nužno
vezana uz vjeru i
molitvu.

4. Temeljni tekst: Jak 5, 14-15
Boluje li tko među
vama? Neka dozove
starješine Crkve! Oni
neka mole nad njim
mažući ga uljem u ime
Gospodnje, pa će
molitva vjere spasiti
nemoćnika; Gospodin
će ga podići i, ako je
sagriješio, oprostit će
mu se.

5. Iz ovog teksta je vidljivo sljedeće:
♦ Ovdje se pretpostavlja da se radi
o bolesniku koji leži.
♦ Iako se ne mora raditi o
zaređenim “starješinama” (tj.
prezbiterima), očito je da se radi o
određenim starješinama,
predstavnicima hijerarhijske, a ne
karizmatske Crkve.
♦ Molitva vjere isključuje svaku
magiju.
♦ Izraz “podići” ima i duhovno i
tjelesno značenje.
♦ Spominjanje grešnosti bolesnika
ne želi stavljati grijeh i bolest u
uzročnu vezu. Bolest nipošto nije
posljedica grijeha.

6. Povijesni pregled
♦ Praksa molitve, polaganja ruku i mazanja bolesnika uljem nastavljena
je i kasnije u Crkvi (Tertulijan, Hilarije, Ćiril Aleksandrijski…)
♦ Od vremena teologa Petra Lombarda (1160.) ovaj sakramenat naziva
se: posljednja pomast.
♦ Pravoslavna crkva svrstava bolesničko pomazanje među sakramente; u
bitnim stvarima slaže se s Katoličkom crkvom. No, u ovoj Crkvi ovaj
sakramenat mogu primiti i zdrave osobe, koje žele ozdraviti od svojih
duhovnih slabosti, bolesti.
♦ Protestanti odbacuju sakramenat bolesničkog pomazanja. Naime, već
je Luther odbacio Poslanicu sv. Jakova, koja u sebi krije temelje ovog
sakramenta.
♦ Tridentski sabor (1545.-1563.) je naglasio je bitne oznake ovog
sakramenta, koje i danas vrijede. Djelitelj sakramenta isključivo je
svećenik i biskup. Iako je ovaj Sabor naglasio da se bolesničko
pomazanje podjeljuje bolesnicima, ipak je poslije njega u Crkvi
prevladao stav da se ovaj sakramenat podjeljuje onima koji su u bližoj
smrtnoj opasnosti, to jest umirućima.

7. Bolesničko pomazanje prema novom Redu
bolesničkog pomazanja i skrbi za bolesne iz 1973.
godine
♦ Drugi vatikanski sabor (1962.-1965.) donosi neke novosti u pogledu
ovog sakramenta. Prije svega, on s pravom smatra da je ovaj
sakramenat prikladnije nazivati bolesničkim pomazanjem, a ne
posljednjom pomašću. Papa Pavao VI. 1972. godine ostvaruje
smjernice Sabora u dokumentu “Sveto bolesničko pomazanje”.
♦ Plodovi bolesničkog pomazanja su:
♦ 1. bolesnik se sjedinjuje s Kristovom mukom za svoje dobro i za
dobro Crkve;
♦ 2. prima potporu, mir i ohrabrenje da kršćanski podnosi tegobe
bolesti ili starosti;
♦ 3. prima opraštanje grijeha, ako to nije mogao primiti u sakramentu
ispovijedi;
♦ 4. dobiva zdravlje, ako to koristi duhovnom spasenju; pripravlja
bolesnika za prijelaz u vječni život.

8. Primatelji sakramenta
♦ Vjernici koji su zbog bolesti
ili starosti pogibeljno
bolesni.
♦ Svaki put kada kršćanin
teško oboli, može primiti
sveto pomazanje; isto tako i
nakon primanja, kad se
bolest pogorša.
♦ Prije operacije, starci kojima
su snage znatno oslabile, te
bolesna djeca koja razumiju
da im ovaj sakramenat može
biti okrepom.
♦ Ako je bolesnik umro, onda
mu se ne podjeljuje ovaj
sakramenat; a ako se sumnja
da je umro, onda mu se
podjeljuje uvjetno

9. Način podjeljivanja bolesničkog
pomazanja
♦ Podjeljivanje
sakramenta
bolesničkog
pomazanja sastoji
se u mazanju čela
i ruku
blagoslovljenim
uljem, pri čemu
se jedanput
izgovaraju riječi
tj. forma.
Ovim svetim pomazanjem i
svojim preblagim milosrđem
neka te Gospodin milošću Duha
Svetoga pomogne, neka te
oslobođena od grijeha spasi i
milostivo pridigne.

10. Neke napomene
♦ Sakramenat bolesničkog pomazanja trebalo bi
primati pri punoj svijesti.
♦ Obitelj treba na prikladan način reći svom
bolesnom članu da je teško bolestan i da se preko
sakramenata ispovijedi, bolesničkog pomazanja i
euharistije (pričesti-popudbine) treba pripremiti za
susret s Bogom.
♦ Prikladno je da se ovaj sakrament, ako je moguće,
slavi u sklopu euharistijskog slavlja.

11. Društvena percepcija bolesti, patnje i
smrti
♦ Zavjera šutnje: bolesnik
ne smije znati da je teško
bolestan, ne smije znati da
će možda uskoro umrijeti i
zato mu ne treba ni
bolesničko pomazanje.
♦ Patnja se nastoji izbjeći po
svaku cijenu, nije
osmišljena
♦ Smrt je tabu tema, o njoj
se ne govori, a ona je
jedina sigurnost i
neminovnost čovjekova
života

12. Bolest i patnja u kršćanskoj
perspektivi
♦ Bolest je iskušenje za našu vjeru,
za naše pouzdanje i za našu
ljubav.
♦ Naš stav prema Bogu i ljudima u
trenucima suočenja s patnjom i
sa smrću daje vrijednost svemu
onome što činimo i svemu našem
životu. Tako se pridružujemo
Kristovu vazmenom otajstvu:
njegovu prijelazu kroz smrt u
život.
♦ Krist nas je naučio kako i naša
patnja i smrt mogu i trebaju biti
“spasiteljske” i “osloboditeljske”,
ako ih ljubavlju pridružimo
njegovoj patnji i smrti.