Cetnici

INDICIJE O POČINJENOM KAZNENOM DJELU

PODACI O POČINITELJIMA:
1. MILAN BASTAŠIĆ, sin Luke, rođen 30. 01. 1931. g. u Grubišnom Polju

2. ŽIVKO ZAGORAC, sin Dušana, rođen 19. 09. 1946. g. u Turčević Polju

3. BRANKO POPOVIĆ, sin Nikole, rođen 17. 11. 1940. g. u Lončarici

4. RADE ČAKMAK, sin Gojka, rođen 15. 05.1945. g. u Turčević Polju

5. RANKO RADELIĆ, sin Dušana, rođen 17. 03. 1951. g. u Pupelici

6. BRANKO ČORTAN, sin Ilije, rođen 10. 10. 1950. g. u Petrovcu

7. LAZO SAVATOVIĆ, sin Steve, rođen 29. 11. 1954. g. u V. Peratovici

8. MILENKO STOJIĆ, sin Stojana, rođen 29. 04. 1957. g. u Dubici

9. TIHOMIR ANTEŠEVIĆ, sin Lazara, rođen 21. 04. 1960. u Javoranima

10. JOVAN BERAK, sin Stojka, rođen 28. 06. 1956. g. u Golom Brdu

11. MILIVOJ BERAK, sin Čede, rođen 02. 01. 1967. g. u Golom Brdu

12. ŽIVKO BERAK, sin Save, rođen 16.08.1940. g. u Golom Brdu

13. NENAD BIŽIĆ, sin Spasoja, rođen 15. 01. 1958. g. u Brzaji

14. SPASOJE BIŽIĆ, sin Slavka, rođen 15. 12. 1942. g. u Brzaji

15. RANKO BOBIĆ, sin Petra, rođen 05. 09. 1955. g. u Lončarici

16. NEBOJŠA BOJIĆ, sin Milenka, rođen 29. al. 1964. g. u Gornjoj Kovačici

17. BOŽO BOROTA, sin Steve, rođen 1952. g. u G. Rašenici

18. MILENKO BOSANAC sin Jove, rođen 05. 08. 1958. g. u Malom Grđevcu

19. SINIŠA BOSANAC, sin Vase, rođen 09. 10. 1961. g. u Malom Grđevcu

20. RADOVAN BRKIĆ, sin Milana, rođen 10. 08. 1960. g. u Topolovici

21. IVICA CAPAČ, sin Stjepana, rođen 02. 09. 1968. g. u Bedeničkoj

22. MILIVOJ ČAKMAK, sin Rade, rođen 10. 09. 1968. g. u Pakracu

23. DRAGAN ČOLIĆ, sin Jovice, rođen 19. 06. 1969. g. u Virovitici

24. BOGDAN ĆUJO, sin Luke, rođen 03.01.1959. g. u Erveniku

25. MILORAD DAVIDOVIĆ, sin Paje, rođen 25. 06. 1969. u Mačkovcu

26. BORO DAVIDOVIĆ, sin Simeuna, rođen 14. 10. 1962. g. u Kotor Varošu

27. TIMO ĐEVIĆ, sina Bogdana, rođen 16. 10. 1953. g. u V. Barni

28. SLOBODAN ĐORĐEVIĆ, sin Ilije, rođen 21. 07. 1970. u Rosenheimu,
SR Njemačka,

29. DAMIR GLUŠAC, sin Danila, rođen 21. 07. 1967. g. u Zrinskoj

30. VLADIMIR ILIČ, sin Đure, rođen 05. 04. 1965. g. u Bjelovaru

31. LJUBIŠKO JEČMENICA, sin Zdravka, rođen 13. 02. 1961. u Virovitici

32. MILENKO JEZDIĆ, sin Nikole, rođeno 19. 01. 1955. g. u Gakovu

33. MILORAD KOVAČEVIĆ, sin Božidara, rođen 01.01.1964. g. u G.
Rašenici

34. GOJKO KOČIĆ, sin Dragutina rođen 06. 09. 1957. g. u Lađevcu

35. RADOVAN KOSANOVIĆ, sin Ilije, rođen 25. 05. 1958. u V. Peratovici

36. LJUBAN KOVAČEVIĆ, sin Božidara, rođen 28.09.1967. u Virovitici

37. ĐORĐE KOVAČEVIĆ, sin Božidara, rođen 26. 04. 1965. u G. Rašenici

38. BRANKO KOSANOVIĆ, sin Steve, rođen 21. 10. 1957. g. u Virovitici

39. ZDRAVKO KOZULIĆ, sin Marijana, rođen 03. 01. 1972. u Slavonskoj
Požegi

40. SLOBODAN KUČUK, sin Mitra, rođen 29. 03. 1959. g. u Poniru

41. MILAN LAKTAŠ, sin Đorđa, rođen 02. 01. 1953. g. u Malom Grđevcu

42. NENAD LOLIĆ, sin Vlade, rođen 16. 08. 1950. g. u V. Dapčevici

43. UROŠ LJUBIŠIĆ, sin Nikole, rođen 04. 03. 1968. g. u G. Kovačici

44. STEVAN MACURA, sin Đurađa, rođen 06. 11. 1956. g. u Erveniku

45. BORIVOJ MILAŠINOVIĆ, sin Dušana, rođen 20.08.1949. g. u T. Polju

46. DUŠAN MRKŠIĆ, sin Matije, rođen 24. 10. 1947. g. u Grubišnom Polju

47. MILAN OROZOVIĆ, sin Đure, rođen 19. 04. 1957. g. u Topolovici

48. MILENKO OROZOVIĆ, sin Đure, rođen 31. 05. 1960. g. u Topolovici

49. NENAD PEULIĆ, sin Stevana, rođen 01. 09. 1964. g. u Lončarici

50. SLOBODAN PEULIĆ, sin Ilije, rođen 13. 03. 1969. g. u Bjelovaru

51. MIROSLAV PRIBJEGOVIĆ, sin Gojka, rođen 01.01.1962. g. u V.
Grđevcu

52. BORO SLADOJEVIĆ, sin Đorđa, rođen 22. 05. 1961. g. u Dujakovcima

53. NIKOLA ŠARIĆ, sin Petra, rođen 22. 09. 1955. g. u Pakracu

54. MILIVOJ TVRDORIJEK, sin Steve, rođen 16. 09. 1951.u Garešnici

55. DRAŽEN VUČKOVIĆ, sin Petra, rođen 19. 03. 1971. g. u Garešnici

56. ŽARKO VUKOVIĆ, rođen 08.11.1967.g.u Turčević Polju

57. NENAD VURDELJA, sin Đure, rođen 11. 10. 1962. g. u Vranjevini

58. SAVO ZVONARIĆ, sin Nikole, rođen 14. 09. 1934. g. u V. Barni

VRIJEME POČINJENJA DJELA: kolovoz – listopad 1991. god.

OPIS POČINJENOG DJELA:

Imenovani su počinili sljedeća djela:

1) Rade Čakmak, Živko Zagorac, Lazo Savatović, Milivoj Čakmak i Dragan Čolić
dana 11. kolovoza 1991. godine u večernjim satima na cesti prema Velikoj Peratovici
uhitili su i nasilno odveli u zatvor u Veliku Peratovicu civile Ivana i Hrvoja Horvata
i Matu Kelavu, gdje su ih čuvali i tukli, a nakon tri dana razmijenili za Iliju Stojića,

2) Živko Zagorac, Rade Čakmak, Branko Čortan, Lazo Savatović, Milenko Stojić,
Nenad Peulić, Nenad Lolić, Ljubiško Ječmenica, Žarko Vuković , Milivoj Čakmak,
Slobodan Đorđević, Slobodan Kučuk, Radovan Kosanović, Dušan Mrkšić, Nenad
Vurdelja, Radovan Brkić, Branko Kosanović, Milenko Jezdić i Ljuban Kovačević
tijekom dana 13. kolovoza 1991. godine na magistralnoj cesti broj 16 u blizini
raskrižja za Gornju Rašenicu i Malu Peratovicu uhvatili i odveli u zatvor u Veliku
Peratovicu civile Ivana Vereša, Vladu Radoševića, Dubravka Deletisa i Dragutina
Duvanića, kojima su oduzeli automobil i 6.000 HRD, te Marka Komara, kojemu su
oduzeli 400 DEM, 2.000 HRD i lovački karabin, a nakon što su zaustavili vozilo
Zorana Martinčića, koji je pokušao pobjeći, ispalili u njegovom pravcu više hitaca iz
automatskog naoružanja nanijevši mu teške i po život opasne povrede,

3 ) Rade Čakmak, Lazo Savatović, Jovan Berak, Dušan Mrkšić, Ljuban Kovačević i
Milorad Kovačević dana 20. kolovoza 1991. godine u poslijepodnevnim satima na
cesti između Malog Grđevca i Topolovice zaustavili osobno vozilo u kojem su se
nalazile civilne osobe Ivica Blažević, Mirko Kovač i Marija Kotaran, iz automatskog
naoružanja ispalili više hitaca po vozilu i osobama u vozilu, kojom prilikom su Mirko
Kovač i Ivica Blažević zadobili smrtonosne ozljede, dok je Marija Kotaran zadobila

teške tjelesne povrede,

4) a) Lazo Savatović, Milenko Stoj ić , Milivoj Berak, Živko Berak, Dražen
Vučković, Slobodan Kučuk, Nenad Bižić, Milorad Davidović, Ljuban Kovačević,
Đorđe Kovačević, Milenko Jezdić, Nikola Šarić, Radovan Kosanović, Nenad Peulić,
Gojko Kočić, Radovan Brkić, Slobodan Đorđević, Milan Orozović i Milenko
Orozović dana 20. kolovoza 1991. godine opkolili selo Topolovica iz kojeg su uz
zlostavljanje nasilno odveli civile Stjepana i Milana Sragu, Vladu i Željka
Lovrenca, Željka Seleši, Mateja Kotorana, Zdravka i Marijanu Mihalina, Miška
Čapu, Željka Berenca, Željka Mošocki, Micu Mihalina, Mariju Koljši, Roziku
Lovrenc, Slavku Mošocki, Stevu Hegeda, Marijanu Heged, Josipa Čengića, Matu
Pocrnčića, Mirka Čengića, Đurđu Čapo, Đurđu Acman, Katu Kotaran,
Miroslava Kotarana i Dragana Stankovića, nakon čega su neke odveli u zatvor u
Veliku Peratovicu i koristili prilikom razmjene, dok su Milana i Stjepana Sragu,
Vladu i Željka Lovrenca, Zdravka Mihalinu, Željka Seleša i i Mateja Kotarana
usmrtili,

b) istog dana u Topolovici u dvorištu obiteljske kuće Anke Kotaran ispalili na krov
kuće tromblonske mine uslijed čega su Josip Seleši i Anka Kotaran zadobili teške i
po život opasne povrede, od kojih je Anka Kotaran i umrla.

5) Radovan Brkić, Radovan Kosanović, Živko Berak,Timo Đerić i Slobodan Peulić
dana 21. kolovoza 1991. godine na cesti između Topolovice i Malog Grđevca,
uhvativši civila Ivana Ljubičića, zavezali su mu ruke i oči i udarali ga kundacima
puške po tijelu, a kada je naišao njegov sin Damir Ljubičić, uhitili su ga i nasilno
odveli u zatvor u Veliku Peratovicu, gdje je zlostavljan i ubijen.

6) Lazo Savatović, Milenko Stojić, Damir Glušac,Vladimir Ilič, Bogdan Čujo, Boro
Davidović, Miroslav Pribjegović, Borivoje Milašinović, Ljubo Ječmenica, Ljuban
Brdarić, Nenad Peulić, Slobodan Kučuk, Milenko Orozović i Milorad Davidović su:

a) dana 21. kolovoza 1991. godine u Rastovcu iz kuće nasilno odveli Antuna
Horaka u zarobljeništvo u Veliku Peratovicu,

b) dana 28. kolovoza 1991. godine iz Gornje Kovačice nasilno odveli civila Milana
Horvata u zatvor i prisiljavali ga na rad u kuhinji,

c) dana 29. kolovoza 1991. godine u Gornjoj Kovačici nasilno odveli civila Andriju
Žagara u zatvor u Veliku Peratovicu.

d) dana 29. kolovoza 1991. godine u Zrinskoj, prijeteći oružjem, odveli civile Đuru
Baloga, Zdravka Odorčića i Miroslava Milakovića u zatvor u Veliku Peratovicu.

e) dana 30. kolovoza 1991. godine u Dijakovcu, nasilno odveli Ivu Lanščak u zatvor
u Veliku Peratovicu.

f) dana 11. rujna 1991. godine na cesti između Velikog Grđevca i Velike Barne
zaustavili civile Mirka i Nevenku Matešić, odveli ih u šumu, gdje su ih ispitivali i
fizički zlostavljali, a kada je Mirko Matešić pokušao pobjeći, ispalili su iz
automatskog oružja hice nanijevši mu teške tjelesne povrede.

7) Božo Borata, Slobodan Kučuk, Milenko Bosanac,Nenad Lolić, Dragan Čović,
Milivoj Čakmak, Ljubiško Ječemenica, Žarko Vuković, Slobodan Đorđević, Boro
Davidović, Slobodan Peulić, Bogdan Čujo, Ivica Capač, Nebojša Boić, Milivoj
Tvrdorijeka, Nenad Vurdelja, Ranko Bobić, Boro Sladojević i Savo Zvonarić su:

a) dana 15. rujna 1991. godine na raskrižju cesta za Ivanovo Selo i Munije uhitili
civile Božidara Jakopeca, Venu Burda, Dragu Tučeka, Jerka Novaka, Ivu
Kaner, Mirka Horačeka, Zvonka Golubića, Zlatka Jakopeca, Venu Bažanta i
Antuna Besprska, koje su fizički zlostavljali i pretresali, te prisvajali njihove stvari,
a Božidara Jakopeca odveli u zatvor u Veliku Peratovicu, gdje je ubijen,

b) dana 18. rujna 1991. godine u Gornjoj Kovačici nasilno odveli civile Mirka
Babića, Mirka Simića, Franju Popovića, Ivu Popovića, Zdravka Brodanca i Peru
Berenja u zatvor u Mali Grđevac, gdje su ih ispitivali i fizički zlostavljali, sve do 21.
rujna 1991. godine, kada su pušteni zajedno s Milanom Stubičarom i Rostemom
Jašerevskim, koje su nasilno odveli 19. rujna 1991. godine iz Gornje Kovačice,

c) dana 21. rujna 1991. godine ušli su u Ivanovo Selo gdje su pucali iz automatskog
naoružanja po civilnim kućama, palili gospodarske objekte i pretresali kuće i iz njih
iznosili imovinu civila, nakon čega su zarobili 20-ak muških civilnih osoba koje su
pod prijetnjom oružja otjerali u centar Ivanovog Sela gdje su im služili kao "živi štit"
tijekom borbi. Ubili su civila Ivana Subotu, a iz oklopnog borbenog vozila ispalili
granatu među zarobljene civilne osobe, uslijed čije eksplozije su smrtno stradali
Franjo Frantal, Zdravko Frantal, Josip Besprska, Josip Sedlaček i Josip Horak,
a ranjeni su bili Josip Vodvorka, Antun Tuček, Vencl Per, Ivan Bogdan i Vencl
Frantal, dok su kao taoca odveli Ivana Lekšića, koji je kasnije ubijen.

8) Milenko Stojić i Božo Borota, dana 6. listopada 1991. godine na cesti između
Treglave i Ivanovog Sela pucali su iz vatrenog oružja u osobno vozilo u kojem su se
nalazili civili Tomislav i Antun Jasek, koji su tom prilikom zadobili teške tjelesne
povrede.

9) Uroš Ljubišić, Nenad Bižić, Zdravko Kozulić, Spasoje Bižić, Nebojša Bojić i
Stevan Macura dana 13. listopada 1991. godine u Velikom Grđevcu su sa polja
zvanog "Jovinac" nasilno odveli civile Ernesta Nemeta, Šandora Nada i Ivana
Jandrica u zatvor u Gornju Kovačicu, a potom u Zrinsku, da bi kasnije bili ubijeni.

10) Tihomir Antešević, Miroslav Pribjegović, Milan Laktaš i Siniša Bosanac, dana
31. listopada 1991. godine u Malom Grđevcu ušli u kuću civila Ivana Kovača, kojeg
su nakon kraćeg ispitivanja i zlostavljanja ubili hicima iz vatrenog oružja, a potom
obiteljsku kuću zapalili.

REPUBLIKA HRVATSKA
ŽUPANIJSKI SUD U BJELOVARU

NAPOMENA

Zaokruživanjem rednih brojeva ispred imena osumnjičenika u fotoelaboratu
prijavljenih osoba naznačili smo osobe protiv kojih se vodi postupak za krivična djela
protiv čovječnosti i međunarodnog prava na Županijskom sudu u Bjelovaru.

U Bjelovaru, 15. srpnja 1997. godine.


1. BORIVOJ LUKIĆ, sin Joce, rođen 5. 4. 1947.g. u Slatinskom Drenovcu

2. ZORAN MIŠČEVIĆ, sin Stevana, rođen 22.5.1966.g. u Voćinu

3. ILIJA DRAGIČEVIĆ, sin Relje, rođen 2. 8. 1960. g. u Balincima

4. NEVEN VESELINOVIĆ, sin Radivoja, rođen 1. 1.1963.g. u Balincima

5. MILAN VESELINOVIĆ, sin Ljubana, rođen 16. 5.1951.g. u Balincima

6. SLOBODAN ŽEŽELJ, sin Obrada, rođen 20 .9.1957.g. u Balincima

7. RAJKO VUKADINOVIĆ, sin Marka, rođen 2.3.1936.g. u Ćeralijama

8. ŽELJKO ŠEKULJICA, sin Dragutina, rođen 20. 9.1951.g. u Balincima

9. ZDRAVKO ŠEKULJICA, sin Dragutina, rođen 15. 11. 1969.g. u Balincima

10. MLADEN BUKARICA, sin Boška, rođen 28.3.1968.g. u Voćinu

11. ŽELJKO BUKARICA, sin Božidara, rođen 24.4.1953.g. u Balincima

12. MILAN ROMIĆ, sin Trivuna, rođen 14. 9. 1924.g. u Erveniku

13. SVETOSLAV ROMIĆ, sin Milana, rođen 26. 10. 1948.g. u Balincima

14. GORAN ROMIĆ, sin Dušana, rođen 14. 10. 1969.g. u Virovitici

15. DRAŽEN ROMIĆ, sin Svetislava, rođen 26. 2.1971.g. u Voćinu

16. MILAN DRAGIČEVIĆ, sin Miloša, rođen 24. 8. 1955.g., u Balincima

17. ŽARKO GRAVONJA, sin Petra, rođen 28. 5. 1964.g. u Balincima

18. RAJKO IVKOVIĆ, sin Milorada, rođen 10.6.1964.g. u Orahovici

19. GORAN BJELOVUK, sin Mare, rođen 24. 8. 1965.g. u Osijeku

20. SAVO BOLIĆ, sin Nenada, rođen 10. 11. 1946.g. u Gornjim Meljanima

21. MIRKO BOSANAC, sin Dragića, rođen 10.10.1940.g. u Ćeralijama

22. BOŽIDAR BUKARICA, sin Obrada, rođen 4.1.1940.g. u Balincima

23. NIKOLA BUKARICA, sin Đure, rođen 19. 7. 1933.g. u Balincima

24. DUŠAN DRAGIČEVIĆ, sin Petra, rođen 30.9.1956.g. u Balincima

25. MILORAD DRAGIČEVIĆ, sin Petra, rođen 4. 4.1967.g. u Voćinu

26. RELJA DRAGIČEVIĆ, sin Todora, rođen 27.2.1924.g. u Golubiću

27. MOMČILO GRAVONJA, sin Petra, rođen13.1.1966.g. u Balincima

28. MIRKO GRAVONJA, sin Nikole, rođen 12. 3. 1956.g. u Balincima

29. SLOBODAN GRAVONJA, sin Todora, rođen 28. 6. 1956.g. u Balincima

30. MILE KOKIĆ, sin Branka, rođen 7. 2. 1955.g. u Đuričićima

31. JOVO RADETIĆ, sin Đure, rođen 22. 5. 1966.g. u Voćinu

32. DUŠAN ROMIĆ, sin Milana, rođen 15. 7. 1950.g. u Osijeku

33. ĐURO ROMIĆ, sin Obrada, rođen 4. 5. 1958.g. u Balincima

34. MILAN ROMIĆ, sin Svetoslava, rođen 11.4.1972.g. u Voćinu

35. MLADEN STARIJAŠ, sin Blagoja, rođen 30. 8.1953.g. u Ćeralijama

36. MOMČILO SUBOTIĆ, sin Ljubomira, rođen 2. 12. 1957.g. u Balincima

37. DRAGUTIN ŠEKURICA, sin Petra, rođen 1.3.1931.g. u Balincima

38. DUŠAN UGLJEŠIĆ, sin Blagoja, rođen 15.2.1958.g. u Kometniku

39. DUŠAN VESELINOVIĆ, sin Marka, rođen 8.2.1955.g. u Balincima

40. MARKO VESELINOVIĆ, sin Jovana, rođen 13. 3. 1933.g. u Golubiću

41. MARKO VUKADINOVIĆ, sin Rajka, rođen 15. 11. 1957.g. u Ćeralijama

42. MLADEN ŽEŽELJ, sin Stevana, rođen 6.9.1970.g. u Balincima

43. DRAGOSLAV MUNČIĆ, sin Svetozara, rođen 9. 6. 1966.g. u Voćinu

44. SLAVKO DRAGIČEVIĆ, sin Miloša, rođen 22. 9.1959.g. u Balincima

45. LJUBINKO ZUBIĆ, sin Stanka, rođen 20.7.1960.g. u Kometniku

46. NENAD PERDIĆ, sin Rade, rođen 18. 4. 1964.g. u Šišavi

47. DRAGO TOPOLIĆ, sin Mile, rođen 27. 8. 1968. g. u Slatini

48. DRAGAN GRAVONJA, sin Steve, rođen 20.8.1950.g. u Balincima

49. STEVO SLADAKOVIĆ, sin Ljubana, rođen 8.3.1960.g. u Donjim
Agićima

50. BOŽO ŠVONJA, sin Nikole, rođen 2. 1. 1956.g. u Krupi

51. MIRKO ŠVONJA, sin Nikole, rođen 18. 9. 1965.g. u Krupi

52. MILE ŠVONJA, sin Nikole, rođen 19. 4. 1949.g. u Krupi

53. BOŠKO JORGIĆ, zv. "Kurjak" i "Vurdelja", sin Laze, rođenog 19. 6.
1949.g. u Kometniku-Zubići

54. SLOBODAN KESIĆ, sin Petra, rođen 21.2.1957.g. u Mikleušu

55. DRAGOSLAV BUKVIĆ, sin Jove, rođenog 15.4.1947.g. u Sl. Drenovcu

MJESTO POČINJENJA DJELA: sela Balinci, Četekovac i Čojlug

VRIJEME POČINJENJA DJELA: 04. rujna 1991. god.



1)
dana 4. rujna 1991.g. oko 9 sati u selima Balinci, Četekovac i Čojlug,
namjernim granatiranjem iz minobacača, ispaljivanjem tromblonskih mina po
stanovnicima tih sela i to stanovnicima hrvatske nacionalnosti, njihovim kućama i
gospodarskim objektima, oštetili i uništili veći broj kuća i druge nepokretne i
pokretne imovine, te tako zastrašili to stanovništvo da su ga nagnali u bijeg, te je
preko 300 stanovnika spasilo život skrivajući se u obližnjim poljima kukuruza i
šumama, a u večernjim satima ti su stanovnici stigli do ceste Mikleuš-Slatina, gdje su
prihvaćeni i spašeni.

2)
napravili zasjede na prometnicama kao i na dominantnim ključnim mjestima
iznad tih sela, te u zasjedi na barikadi, na izlazu iz sela Čojlug, na prometnici Balinci-
Četekovac-Čojlug-prema Mikleušu, sačekali i zaustavili automobile u kojima su se
nalazili stanovnici, civili iz Čojluga i Četekovca i to: Franjo Sabo, Marko Sabo,

Marijan Matičić, Zlatan Pinčar, Josip Tone, Terezija Troha i Milan Mlakar, a svi s
namjerom bijega i odlaska u Mikleuš, ali unatoč toga što nisu imali a niti upotrijebili
bilo kakvo oružje, ispalili iz automatskog oružja više hitaca u automobile i lišili ih
života.

3)
u selu Balinci krećući se od kuće do kuće, lišili života hicima iz vatrenog
oružja ili hladnim oružjem, odnosno posmrtno masakrirali vatrenim oružjem ili
paljenjem njihovih tijela slijedeće civile: Ivana Biškupovića, Juraja Borovca, Iku
Biškupović, Roziku Vlatković, Miru Lovrinca, Josipa Butorca, Ivana Rukavinu,
Marka Rukavinu, Mandu Rukavinu, Nikolu Mandića i Ivicu Biškupovića.

4)
Pod prijetnjom da će ih pobiti, naredili civilima Roziki Ivčic, Đuri Ivčicu,
Milanu Butorcu, Ružici Butorac, Rozaliji Borovac, Antunu Potočniku i Marku
Rukavini, gurajući ih ispred sebe cijevima pušaka da hodaju po cesti i do pojedinih
kuća kao taoci, te ih koristili kao živi štit, dok su za to vrijeme pljačkali, palili kuće i
gospodarske objekte civila hrvatske nacionalnosti, odnosno silili Milana Butorca i
Antuna Potočnika da ulaze u pojedine hrvatske kuće i provjeravaju, zatim pozivaju na
predaju i izvode preostale osobe koje su se tamo zatekle u kućama, a kao što je to bio
slučaj sa Adamom Krupa, Duškom Košorogom i Miletom Starčevicem.

5)
Iako su im Duško Košorog-policajac, i Mile Starčevic, prestali pružati oružani
otpor i predali im oružje, odnosno bili nesposobni za daljnji otpor zbog toga što su
bili ranjeni, unatoč toga, lišili ih života.

6)
Pred trgovinom i gostionicom poduzeća "Slatinka" u Četekovcu, kad im se
Marko Rukavina, inače držan kao talac, riječima usprotivio zbog divljačkog batinanja
i hladnokrvnog ubojstva Duška Košoroga i Mile Starčevića, započeli ga udarati
rukama, nogama i kundacima pušaka, a zatim hicima iz vatrenog oružja lišili života.

7)
U selu Četekovcu, dok su na cesti ispred sebe gurali cijevima pušaka uz već
imenovane taoce u točki 4), Adama Krupu, koji je u jednom trenutku legao u travu
pored ceste, iz neposredne blizine hicima iz automatskog vatrenog oružja lišili života,


1. VELJKO VUKELIĆ, sin Nikole, rođen 03. 03. 1958. u Virovitici

2. BORIVOJE RADOSAVLJEVIĆ, sin Dušana, rođen 06. 07. 1957. g. u
Osijeku

3. DRAGOMIR KELEUVA, sin Paje, rođen 22. 04. 1955. u Novoj Bukovici

4. BORIVOJE LUKIĆ, sin Joce, rođen 05. 04. 1947. u Slatinskom Drenovcu

5. MILAN GRAOVAC, sin Petra, rođen 31. 05. 1946. u G. Daruvaru

6. SLOBODAN RADOŠEVIĆ, sin Jovana, rođen 22. 02. 1958. g. u Voćinu

7. LJUBOMIR MAKARIĆ, sin Veljka, rođen 08. 02. 1960. g. u Lisičinama

8. MILOVAN BOJČIĆ, sin Andrije, rođen 26. 06. 1962. g. u Kraskoviću

9. RAJKO CRNOBRNJA, sin Laze, rođen 13. 07. 1956. u Ćeralijama

10. SAVO TANOVIĆ, sin Budimira, rođen 08. 06. 1962. u Višnjici

11. STEVO IVKOVIĆ, sin Jakova, rođen 01. 02. 1933. u Slatinskom
Drenovcu

12. MILAN CRNOBRNJA, sin Đure, rođen 20. 10. 1952. u Krivaji

13. LJUBISAV OBRADOVIĆ, sin Goluba, rođen 23. 09.1956. g. u Osijeku

14. MILAN JURIŠIĆ, sin Branka, rođen 20. 02. 1948. u Pušini

15. RAJKO BOJČIĆ, sin Marka, rođen 20. 09. 1948. u Humu

16. SAVO RADOŠEVIĆ, sin Steve, rođen 25. 11. 1925. u Voćinu

17. BRANISLAV BOLIĆ, sin Bože, rođen 13.04.1962. u Gornjim Meljanima

18. ILIJA DRAGIČEVIĆ, sin Relje, rođen 08.02.1960. u Balincima

19. RANKO DRAGOJEVIĆ, sin Marka, rođen 1957. g. u Voćinu

20. SLOBODAN RADMILOVIĆ, sin Petra, rođen 01. 06. 1961. g. u
Macutama

21. JOVAN KOVIĆ, sin Gaje, rođen 12. 11. 1957. g. u Đuričićima

22. GORAN BOSANAC, sin Marka, rođen 22. 08. 1962. u Ćeralijama

MJESTO POČINJENJA DJELA: područje Podravske Slatine i Voćina i područje
Papuka

VRIJEME POČINJENJA DJELA: siječanj – prosinac 1991. god.



1)
U vremenskom razdoblju od siječnja pa zaključno s prosincem 1991. godine
na području Podravske Slatine i Voćina, te u selima na sjevernim obroncima Papuka,
posebno selima Pušina, Krasković, Slatinski Drenovac, Curičići, Gornji Meljani,
Sekulinci, Dobrići, Kometnik, Macute, Bokane, Ceralije, Lisičine i Hum

a) osnovali oružanu formaciju XII. Slavonsku udarnu brigadu sa svim
jedinicama, posebnim i pratećim službama koje čine jednu samostalnu brigadu u
ratnim uvjetima,

b) ustrojili i koncipirali radi teritorijalne obrane u ratnim uvjetima sa svim
pozadinskim službama uključujući tu službe snabdijevanja i medicinsku službu,

c) prema spiskovima teritorijalne obrane Podravska Slatina i lokalnih
ogranaka SDS-a, a u okviru ranije sačinjenog plana i rasporeda, izvršili na
navedenom teritoriju mobilizaciju i novačenje za rad i druge službe sposobnih
pojedinaca srpske nacionalnosti i uključili ih u odgovarajuće ratne jedinice i službe, te
vršili njihovu obuku,

d) izvršili dopremu ratne opreme, teškog i lakog naoružanja iz vojarni u
Našicama i Podravskoj Slatini, te s istim naoružali odgovarajuće jedinice,

e) vršili razradu, zatim organizirali i vodili oružane napade na postrojbe
hrvatske vojske i policije u Podravskoj Slatini i u drugim okolnim selima,


1. BOŽO DOBRIĆ, sin Đure, rođen 12. 02. 1962. g. u Voćinu

2. ZORAN MIŠČEVIĆ, sin Stevana, rođen 22. 05. 1966. g. u Voćinu

3. GORAN MIHAJLOV, sin Vasila, rođen 18.09.1964. g. u Beogradu

4. DARKO PAVLOVIĆ, sin Bože, rođenog 03. 01. 1969.u Voćinu

5. RAJKO KARANOVIĆ, sin Pere, rođen 06. 12. 1965. u Macutama

6. ACO PLAVŠIĆ, sin Stevana, rođen 03. 08. 1967. u Voćinu

7. MILENKO SMOLJANIĆ, sin Ane, rođen 05. 09. 1967. u Voćinu

8. GORAN ROMIĆ, sin Dušana, rođen 14. 10. 1969. u Virovitici

9. ZDRAVKO DRAGO, sin Petra, rođen 05. 03. 1968.u Španatu

10. MLADEN REBIĆ, sin Save, rođen 03. 02. 1969. u Voćinu

11. MITAR SIMIĆ, sin Petra, rođen 02. 01. 1944. g. u Blatnici

12. RICHARD GLUŠAC, sin Steve, rođen 25. 10. 1970. u Schweningenu, SR
Njemačka
13. MIROSLAV SIMIĆ, sin Milana, rođen 25.12.1966. g. u Blatnici

14. VASIL MIHAJLOV, sin Kirila, rođen 06.09.1934. g. u Rajčilovcima

15. MILENA MIHAJLOV, kćer Jove, rođena 20. 06. 1943. u Ćeralijama

16. SREĆKO LAZARAC, sin Steve, rođen 10. 04. 1953. u Podravskoj

17. MILADIN LEGEN sin Stanka, rođen 19. 12. 1971. u Virovitici

18. MILORAD MAKSIMOVIĆ, sin Predraga, rođen 10.04. 1967. g. u
Grabovici

19. GORAN NENADOVIĆ, sin Branka, rođen 09. 02.1970. g. u Slavonskoj
Požegi

20. GOJKO TOMAŠ, sin Milana, rođen 19. 12. 1967. u Voćinu

21. MIROSLAV CRNOVČIĆ, sin Simeuna, rođen 03. 12. 1965. g. u Blatnici

22. NEDJELJKO VUJINOVIĆ, sin Đure, rođen 12. 05.1969. g. u Šišavi

23. BORISLAV TOMAŠEVIĆ, sin Joce, rođen 22. 10.1960. g. u Sekulincima

24. JOCO JORGIĆ, sin Mare, rođen 10. 06. 1949. g. u Sekulincima

25. RATKO JORGIĆ, sin Slavka, rođen 03. 07. 1964. u Novim Kusonjama

26. VLATKO STANISAVLJEVIĆ, sin Nikole, rođen 21. 08. 1966. g. u
Aleksandrovcu

27. PETAR VESELINOVIĆ, sin Petra, rođen 05. 08.1960. g. u Balincima

28. STEVO TOMAŠEVIĆ, sin Dragića, rođen 16. 11.1953. g. u Sekulincima

29. DRAGAN PLAVŠIĆ, sin Petra, rođen 10. 05. 1962.u Voćinu

30. DRAGOSLAV RADOVIĆ, sin Alekse, rođen 06. 11. 1963. g. u Orahovici

31. MOMIR SRDIĆ, sin Jove, rođen 16. 11. 1966. g. u Orahovici

32. DRAGAN ŠEVA, sin Steve, rođen 25. 01. 1946. g. u Aleksandrovcu

33. DAMIR DANILOVIĆ, sin Vladimira, rođen 01. 01. 1970. g. u Voćinu

34. MILENKO BOGATIĆ, sin Rajka, rođen 15. 10. 1962. u Humu

35. ZORAN JOVAKARIĆ, sin Ranka, rođen 04. 07.1968. g. u Podravskoj
Slatini

36. ĐORĐE CAREVIĆ, sin Krste, rođen 24. 04. 1946.u Lukavcu

37. JOVAN ALINČIĆ, sin Bogdana, rođen 27.05.1964. g. u Lukavcu

38. MILENKO MATIĆ, sin Bože, rođen 01. 11. 1960.u Bokanama,

39. ANĐELKO PETROVIĆ, sin Cvetana, rođen 25. 05. 1971. g. u Voćinu

40. DALIBOR DESANČIĆ, sin Dragana, rođen 05. 01.1973. g. u Virovitici

41. DAMIR ŠAKIĆ, sin Pave, rođen 23. 03. 1969. g. u Voćinu

42. RAJKO IVKOVIĆ, sin Radovana, rođen 28. 10.1961. g. u Slatinskom
Drenovcu

43. MIODRAG MITROVIĆ, sin Zdravka, rođen 21. 10.1961. g. u Orahovici

44. RANKO RADMILOVIĆ, sin Jovana, rođen 01. 10.1959. g. u Macutama

45. MILORAD GRKNIĆ, sin Jovana, rođen 22.08.1970. g. u Virovitici

46. DRAGOSLAV DOKMANAC, sin Slobodana, rođen 31.03. 1964. g. u
Macutama

47. STEVO ŠIMIĆ, sin Pere, rođen 06. 12. 1955. g. u Sekulincima

48. VLAJKO TOMAŠEVIĆ, sin Dimitrija, rođen 20. 10.1961. g. u
Sekulincima

49. JOVAN VUČKOVIĆ, sin Kate, rođen 15. 09. 1967. u Voćinu

50. RAJKO IVKOVIĆ, sin Milorada, rođen 10.06.1964. u Orahovici

51. JOVO RADETIĆ, sin Đure, rođen 15. 03. 1954. g. u Kometliku

52. NENAD ŠOPALOVIĆ, sin Pante, rođen 06.09.1969. g. u Španatu

53. SAVO KOVAČEVIĆ, sin Milenka, rođen 21.02.1966. g. u Gornjem
Miholjcu

54. TOMISLAV ŽIVKOVIĆ, sin Nikole, rođen 19. 09. 1964. g. u
Sekulincima

55. DRAŽEN VESIĆ, sin Branka, rođen 26. 08. 1967. u Virovitici

56. MILAN OBRADOVIĆ, sin Đurađa, rođen 18.02.1966. g. u
Aleksandrovcu

57. MILAN OSTOJIĆ, sin Steve, rođen 13. 02. 1971.u Gornjem Viljevu

58. BORIVOJE SMOLIĆ, sin Milana, rođen 16. 03. 1967. u Gornjem
Miholjcu

59. JOVAN GRKINIĆ, sin Boje, rođen 15. 09. 1946. u Lisičinama

60. MILORAD KESIĆ, sin Miloša, rođen 01. 01. 1955. u Mikleušu

61. DOBRIVOJE SMOLIĆ, sin Milana, rođen 16. 05.1971. g. u Gornjem
Miholjcu

62. DRAGOLJUB MARGETIĆ, sin Milana, rođen 12. 01.1952. g. u Gornjem
Miholjcu

63. MILE PUŠKARIĆ, sin Nikole, rođen 04. 07. 1968. u Sopjanskoj Gredi

64. NEVEN VESELINOVIĆ, sin Radivoja, rođen 01. 01.1963. g. u Balincima

65. SLOBODAN ŽEŽELJ, sin Obrada, rođen 20.09.1957. g. u Balincima

66. RAJKO VUKADINOVIĆ, sin Marka, rođen 02.03. 1936.g.u Ćeralijama

67. MILAN VESELINOVIĆ, sin Ljubana, rođen 16. 05.1951. g. u Balincima

68. ŽELJAN ŠEKULJICA, sin Dragutina, rođen 20. 09.1961. g. u Balincima

69. ZDRAVKO ŠEKULJICA, sin Dragana, rođen 16. 11. 1969. g. u
Balincima

70. MLADEN BUKARICA, sin Boška, rođen 28. 03. 1968. u Voćinu

71. ŽELJKO BUKARICA, sin Boška, rođen 24. 04. 1963. u Balincima

72. SVETISLAV ROMIĆ, sin Milana, rođen 26. 09. 1948. g. u Balincima

73. MILAN ROMIĆ, sin Tribuna, rođen 14. 09. 1924. u Erveniku

74. MILAN DRAGIČEVIĆ, sin Miloša, rođen 24. 08. 1955. g. u Balincima

75. DRAŽEN ROMIĆ, sin Svetislava, rođen 26. 02. 1971. g. u Voćinu

76. TOMISLAV MITRIĆ, sin Mladena, rođen 08. 01.1959. g. u Osijeku

77. ŽARKO GRAVONJA, sin Petra, rođen 28. 05. 1964. u Balincima

78. SVETOZAR MITRIĆ, sin Ilije, rođen 23. 10.1957. g. u Mikleušu

79. TEODOR MIŠČEVIĆ, sin Stevana, rođen 01. 11.1960. g. u Macutama

80. ĐORĐE BOSANAC, sin Mirka, rođen 12. 04. 1967. u Ćeralijama

81. DUŠAN DRAGIČEVIĆ, sin Petra, rođen 30. 09.1956. g. u Balincima

82. MILORAD DRAGIČEVIĆ, sin Petra, rođen 04. 04.1967. g. u Voćinu

83. DRAGO STARIJAŠ, sin Joce, rođen 30. 11. 1960. u Ćeralijama

84. MILE BOLIĆ, sin Bože, rođen 28. 09. 1960. g. u Gornjim Meljanima

85. DRAGOMIR BOSANAC, sin Mile, rođen 15.10.1958. g. u Ćeralijama

86. MLADEN STARIJAŠ, sin Blagoja, rođen 30. 08. 1953. g. u Ćeralijama

87. ZDRAVKO BUKARICA, sin Nikole, rođen 11. 08.1969. g. u Podravskoj
Slatini

88. ILIJA BOLIĆ, sin Mile, rođen 21. 08.1962. g. u Gornjim Meljanima

89. MIRKO GRAVONJA, sin Nikole, rođen 12. 03. 1956. u Balincima

90. MILE KOKIĆ, sin Branka, rođen 07. 02. 1955. u Đurčićima

91. MOMČILO GRAVONJA, sin Petra, rođen 13. 01. 1966. u Balincima

92. MILAN MILIVOJEVIĆ, sin Cvetana, rođen 12.10.1965. g. u Orahovici

93. MIROSLAV STOJANOVIĆ, sin Zdravka, rođen 13.07. 1970. g. u Voćinu

94. SAVO ZUBIĆ, sin Nikole, rođen 04. 01. 1961. u Kometniku

95. PETAR MATIĆ, sin Stojana, rođen 17. 05. 1957. u Bokanama

96. MILAN ROMIĆ, sin Svetislava, rođen 11. 04.1972. g. u Voćinu

97. MILE MARTIĆ, sin Stojana, rođen 17. 06. 1964.u Bokanama

98. SLOBODAN GRAVONJA, sin Todora, rođen 28. 06. 1956. g. u
Balincima

99. PREDRAG BOSANAC, sin Dmitra, rođen 26. 07. 1960. g. u Ćeralijama

100. ILIJA DRAGIČEVIĆ, sin Relje, rođen 02. 08.1960. g. u Balincima

101. ĐURO ROGIĆ, sin Obrada, rođen 04. 05. 1958. u Balincima

102. BRANKO BOLIĆ, sin Gavre, rođen 14. 09. 1952. u Gornjim Meljanima

103. DUŠAN DRAGIČEVIĆ, sin Miloša, rođen 12. 09.1957. g. u Balincima

104. MILE BOLIĆ, sin Bože, rođen 04. 04. 1955. g. u Gornjim Meljanima

105. MOMČILO SUBOTIĆ, sin Ljubomira, rođen 02. 12.1957. g. u
Balincima

106. MLADEN ŽEŽELJ, sin Stevana, rođen 06. 09.1970. g. u Balincima

MJESTO POČINJENJA DJELA: šire područje Podravske Slatine i područje
sjevernog Papuka

VRIJEME POČINJENJA DJELA: kolovoz – prosinac 1991. god.


Imenovani su u vremenskom razdoblju od početka kolovoza do konca prosinca 1991.
godine u brdskim predjelima sjevernog Papuka, na širem području oko Podravske
Slatine preuzeli naoružanje koje je dopremljeno iz vojarne u Našicama i Podravskoj
Slatini, da bi zatim izvršili oružane napade na policijske postaje na navedenom
području, razoružali legalne policijske snage, uveli svoju vlast, zatim onemogućavali
rad predstavnika zakonitih organa vlasti Republike Hrvatske, stražarili na
postavljenim barikadama i pucali iz vatrenog oružja i oruđa na pripadnike hrvatske
vojske i policije, onemogućavajući na takav način njihov dolazak na to područje, te
uspostavu narušenog javnog reda i mira, uslijed čega je izazvan oružani sukob u
kojem je došlo do pogibije velikog broja pripadnika hrvatske vojske i policije, civila,
zatim velikog razaranja i oštećenja stambenih, kulturnih i privrednih objekata -
primjerice

- u vremenskom periodu od 5. do 15. prosinca 1991. g. u selima Voćin i Hum,
pripadnici tzv. XII. Slavonske udarne brigade i četničkih formacija prilikom

povlačenja iz navedenih sela ubile su 43 civila i uništile kompletnu infrastrukturu,
društvene, privredne i stambene objekte u selima Voćin i Hum.


1. LJUBAN AMIDŽIĆ, sin Petra, rođen 15. 10. 1943. g. u Gornjoj Vrijesci

2. RAJKO ANIČIĆ, zv. "Liška", sin Save, rođen 6.12. 1959. g. u Staroj
Krivaji

3. ŽELJKO BOSANAC, sin Tome, rođen 5. 6. 1954. g. u Velikim Bastajima

4. JOVAN CAREVIĆ, sin Srđana , rođen 18. 8. 1950. g. u Pivnici

5. VELJKO DUJANOVIĆ, sin Lazara, rođen 15. 3. 1961. g. u Batinjanima

6. RANKO DŽELAJLIJA, sin Sretena, rođen 13. 7. 1959. g. u Batinjanima

7. VLADO GATARIĆ , sin Jove, rođen 7. 6. 1949. g. u Dujakovici , općina
Banja Luka, BiH

8. TOMO LEGEN, sin Dušana, rođen 10. 11. 1954. g. u Velikoj Klisi

9. KOSTA MALIVOJEVIĆ, sin Rade, rođen 7. 1. 1963.g. u Blatnici, općina
Teslić

10. MILAN MIRKAJLOVIĆ, zv. "Kečka", sin Dušana, rođen 10. 4. 1952. g. u
Staroj Krivaji

11. PETAR RONČEVIĆ, sin Petra, rođen 17. 4. 1951. g. u Koreničanima

12. VELJKO STJEPANOVIĆ, sin Blagoja, rođen 2. 2.1959. g. u Pakranima

13. MILAN ŠARČEVIĆ, sin Nikole, rođen 16. 3. 1954.g. u Ratkovici

14. DMITAR ŽARKOVIĆ, sin Dušana, rođen 4. 2. 1952. g. u Koreničanima

15. DARKO CRNOBRNJA, sin Ranka, rođen 24. 3. 1967. g. u Novoj Krivaji

16. TIHOMIR DRAIĆ, sin Petra, rođen 30. 5. 1965. g. u Virovitici

17. SAVO DRAGULA, sin Save, rođen 12. 4. 1956. g. u Pakracu

18. VLADIMIR KEZELE, sin Antuna, rođen 25.9.1958. g. u Borovi

19. LJUBIŠKO KRAGIĆ, sin Jovana, rođen 10. 9. 1955.g. u Bastajskom
Murkovcu

20. VELJKO MARIĆ, sin Rade, rođen 2. 2. 1968. g. u Bastajskim Brđanima

21. ZORAN MARKOVIĆ, zv. "Vjeverica", sin Vojislava, rođen 1. 1. 1968. g.
u Virovitici

22. SINIŠA PLAVŠIĆ, sin Milana, rođen 4. 1. 1972.g. u Virovitici

23. ZDRAVKO POZNIĆ, sin Dušana, rođen 9. 12. 1962.g. u Virovitici

24. MILAN REKIĆ, zv. "Mišo", sin Gojka, rođen 6.2. 1961. g. u Bastajskim
Brđanima

25. STEVO REKIĆ, sin Marka, rođen 1. 4. 1949. g. u Virovitici

26. DANIJEL VRAČARIĆ, sin Petra, rođen 17.9.1969. g. u Virovitici

27. MILAN ŠOPALOVIĆ, zv. "Šop", sin Blagoja, rođen 1. 5. 1963. g. u
Španatu

28. MILORAD ŽESTIĆ, sin Živka, rođen 1. 11. 1965.g. u Grdenici

29. SAVO ŽARKOVIĆ, sin Radoslava, rođen 9. 1. 1965. g. u Pakracu

30. ALEKSA DŽELAJLIJA, sin Ljubana, rođen 5.4.1949. g. u Donjoj Vrijesci

31. CVETO POZNIĆ, sin Pere, rođen 9. 10. 1964. g. u Virovitici

32. BORISLAV BOGDANOVIĆ, sin Milana, rođen 4. 5. 1967. g. u Daruvaru

33. RANKO ŽARKOVIĆ, rođen 25. 3. 1952. g. u Batinjanima

34. MILOŠ BOSANAC, sin Pave, rođen 25. 6. 1951. g. u Daruvaru

35. NEDELJKO KOSANOVI Ć, zv. «Kos», sin Steve, rođen 26. 4. 1964. g. u
Ličkom Novom Selu

VRIJEME POČINJENJA DJELA: kolovoz – prosinac 1991. god.



1)
a) 27. rujna 1991. g. uhitili su Vladu Paljevića, Ivana Goluba, Ivana Đerđi i Pavla
Tršeka, odveli ih u zatvor u Đulovac, da bi potom bili ubijeni

b) 1. studenog 1991. g. u Velikom Miletincu odveli od kuće Stjepana Gelenčira i
lišili ga života

c) 19. studenog 1991. g. u Vukovju ispred kuće Mije Novakovića iz vatrenog oružja

ustrijelili Miju Novakovića, Ivku Novaković i Šteficu Kopriva,

d) krajem studenog 1991. g. u Koreničanima usmrtili Milenka i Ivku Fabijanec,

e) 12. prosinca 1991. g. u Miokovićevu usmrtili Jakova i Anđu Bijelić, Jagu Prša,
Alfreda i Anu Salutner, te Jelku Asak i Nikolu Bosanca,

f) 14. prosinca 1991. g. u Dobroj Kući usmrtili Miru Paripović i Savku Bogdanović,

2)
Milan Mirkajlović, Vladimir Kezele, Siniša Plavšić, Milan Šopalović, Milorad Žestić
i Nedeljko Kosanović su koncem rujna 1991. g. Boška Budimliju vezali za stablo,
tukli različitim predmetima, prijetili mu da će mu uhititi članove obitelji, da bi nakon
35 dana bio razmijenjen,

3)
Kosta Malivojević, Vladimir Kezele, Zdravko Poznić i Savo Žarković su 18.
kolovoza 1991. g. uhitili Ankicu i Antu Smilčić, odveli ih u zatvor u Đulovcu, a
Kosta Malivojević i Vladimir Kezele zlostavljali su Antu Smilčića prijeteći mu
vatrom i stavljajući mu pištolj u usta, te nož pod vrat,
4)
Vladimir Kezele i Cveto Poznić su koncem kolovoza 1991. g. uhitili u Đulovcu Ivana
Bodiša gdje su ga prilikom ispitivanja tukli komadom drveta da bi 2. 10. 1991. g. bio
razmijenjen za drugu osobu,
5)
Milorad Žestić je u tijeku rujna 1991. g. uhitio u Đulovcu Antuna Ilovača i sproveo
ga u zatvor u Đulovcu gdje je bio vezan, svakodnevno tučen, uslijed čega je zadobio
tjelesne povrede,

6)
Kosta Malivojević je 22. rujna 1991. g. u Gornjoj Cjepidlaki naložio Ivanu Haluseku
da legne na pod i onda mu kraj glave pucao iz naprave za ubijanje stoke,

7)
Savo Dragula, Vladimir Kezele, Veljko Marić, Milan Rekić i Stevo Rekić su 23. rujna
1991. g. opkolili kuću Ivana Gelera u Velikom Miletincu, te kuće Pere i Mirka
Matijević,
otvorili vatru iz automatskog oružja, kojom prilikom su ubijeni Ivica Geler, Pero
Matijević i Marica Perišić, da bi potom Ivana i Slavicu Geler uhitili i odveli u
zatvor u Miokovićevo gdje je Ivan Geler zadržan pet dana, tučen, gažen, čupani su
mu zubi i rezana koža po rukama

8)
Tihomir Drajić je 19. rujna 1991. g. u Malom Miletincu u kući Zlatka Bucifala vršio
premetačinu po kući, a Zlatka Bucifala izudarao je kundakom puške, nanijevši mu
tjelesne povrede

9)
Darko Crnobrnja, Zoran Marković i Danijel Vračarić su 7. studenog 1991. g. u
Bastajskim Brđanima zaustavili na cesti Zlatka Rakasa i Mirka Mužara, te
potonjeg udarali kundacima pušaka i ispalili prema njemu rafal iz automatske puške

te ga ranili u lijevu nogu,

10)
Ljubiško Kragić i Aleksa Dželajlija su 13. studenog 1991. g. u Donjoj Vrijeski na
kuću Josipa Prugovečkog, otvorili vatru iz vatrenog oružja, ranili Josipa
Prugovečkog i ubili Slavka Prugovečkog

11)
Jovan Carević, Kosta Malivojević, Borislav Bogdanović i Ranko Žarković su 14.
listopada 1991. g. u Daruvarskim Mlinovima uhitili Josipa Kolačeka i odveli ga u
zatvor u Đulovcu, gdje su ga Jovan Carević i Kosta Malivojević više puta tukli
pendrekom, trožilnim kablovima i maltretirali na druge načine

12)
Rajko Aničić, Jovan Carević i Kosta Malivojević su u rujnu 1991. g. došli pred kuću
Franje Blažana u Đulovcu te pozvali ukućane da iziđu, a kada su ovi to učinili Rajko
Aničić je iz automatske puške ispalio rafal prema Nadi i Franji Blažanu, te Milanu
Blažanu te ih ubio, dok je tom prilikom ranjena Franka Smiljčić,

13)
Miloš Bosanac je 24. kolovoza 1991. g. u Vrbovcu uhitio Rudolfa Valečića i odveo
ga u zatvor u Bijelu, a poslije toga se nije vratio kući i o njemu se ništa ne zna,

14)
Milan Šopalović i Milorad Žestić su 15. rujna 1991. g. u Đulovcu uhitili Ivana
Kolara i Antu Tutića, odveli ih u zatvor u Đulovcu gdje je Milan Šopalović u više
navrata tukao Antu Tutića različitim predmetima tako da mu je slomio dva rebra,

15)
Jovan Carević, Vladimir Kezele i Cveto Poznić su 10. rujna 1991. g. u Jasenašu
uhitili Stevana Solara i Jovana Cvikića, odveli ih u zatvor u Miokovićevo gdje su ih
više dana svakodnevno tukli pendrecima, trožilnim kablom i kundacima pušaka,

16)
Jovan Carević je 7. rujna 1991. g. sa grupom neidentificiranih naoružanih osoba u
Đulovcu u kući Franje Zmegača sjekirom i nožem zadao ovome povrede od čega je
odmah umro, da bi nakon toga zapalili njegovu kuću,

17)
Jovan Carević, Kosta Malivojević i Milan Mirkajlović su 18. kolovoza 1991. g. u
Đulovcu uhitili Mirka Zebića, Đuru Blaževića i Ivana Kesericu, odveli ih u zatvor
u Bučje, a oni se kasnije nisu vratili kućama, niti se na bilo koji način javljali.



1. ŽELJKO ĆUJO, sin Luke i Marije, rođen 4. lipnja 1963. g. u Bjelovaru

2. NIKOLA MACURA, sin Đure i Milice, rođen 15. 05.1963. g. u Erveniku

3. ALEKSANDAR PRIBJEGOVIĆ, sin Gojka i Koviljke, rođen 3. 7. 1968. g.
u Pakracu

MJESTO POČINJENJA DJELA: Mali Grđevac

VRIJEME POČINJENJA DJELA: 30. listopada 1991. god.


Imenovani su prilikom svog povlačenja s područja Malog Grđevca, ispred
društvenog doma 30. listopada 1991. g., usmrtili civile Ivana Jandrića, Ernesta
Nemeta i Šandora Nađa, koje su držali kao taoce.


1. SLOBODAN BOSANAC, sin Dragana i Jele, rođene Borojević, rođen 17.
3. 1968. godine u Somboru, s tadašnjim prebivalištem u Slatini, Kreminac 55

MJESTO POČINJENJA DJELA: područje sjevernog Papuka

VRIJEME POČINJENJA DJELA: srpanj - prosinac 1991. god.


Imenovani je u vremenskom razdoblju od početka srpnja pa do 15. prosinca
1991. godine u selima na sjevernim obroncima Papuka nakon što je osnovana oružana
formacija 12. slavonske udarne brigade pridružena sastavu banjalučkog korpusa
JNA, u cilju, ne samo nasilnog rušenja državnog i društvenog ustrojstva Republike
Hrvatske, već i odvajanja tog teritorija i stvaranja srpskog državnog i čistog etničkog
prostora do zamišljene zemljovidne linije Virovitica-Karlovac-Ogulin-Karlobag, kao
jedan od pripadnika "Specijalnog voda" pri komandi na čijem je čelu bio Zoran
Miščević počinio sljedeća djela:

dana 14. kolovoza 1991. godine u poslijepodnevnim satima u Voćinu, u hotelu
"Voćin" maskiran povezom preko lica bez ikakvog povoda i razloga uhitio poslovođu
hotela Branka Ilića koji je odveden prema lageru Sekulinci i za kojeg se od tada više
ništa ne zna,

dana 19. kolovoza 1991. godine u Voćinu, u Policijskoj stanici Voćin, nakon
što su tamo došli pozvani na razgovor Ante Šimić i Ivica Dorić, uvedeni su u posebnu
prostoriju gdje ih je zajedno s ostalim pripadnicima "Specijalnog voda" tukao
palicom, rukama i nogama po čitavom tijelu, tražeći od njih da kažu gdje imaju
skriveno oružje, kojeg oni nisu niti imali, kojom prilikom su Ante Šimić i Ivica Dorić

zadobili mnogobrojne krvne podljeve po čitavom tijelu i glavi,

istoga dana nakon što je uhićen Ivan Vučeta , koji je kamionom iz Slatine
dovozio kruh u Voćin, bez ikakvog povoda i razloga, tijekom čitavog dana tukao ga s
ostalima, palicom, rukama i nogama po čitavom tijelu i glavi kojom prilikom je isti
zadobio mnogobrojne krvne podljeve,

dana 22. kolovoza 1991. godine u Macutama, nakon što su bili zaustavljeni
Franjo Dorić, Krešimir Dorić i Darko Božičković,koji su došli svojim automobilima u
kojima su bile njihove porodice, uhitili Franju Dorića, Krešimira Dorića i Darka
Božičkovića i priveli ih u dvorište obližnje kuće gdje su ih udarali zavezavši ih
lisicama i stavivši im poveze na oči, nakon čega su odveženi u prostorije Policijske
stanice Voćin, a zatim na lager Sekulinci, gdje su zatvoreni u jednu baraku, da bi
istog dana zamijenili Darka Božičkovića za brata Zorana Miščevića, Teodora
Miščevića, dok su Franjo Dorić i Krešimir Dorić zatvoreni u jedan kontejner gdje su
ih svakodnevno tukli, prijetili im, ostavljali su ih bez hrane i vode, gurali im u usta
cijev pištolja i pušaka i prijetili da će ih ubiti i tada "škljocali" na prazno i oštricom
noža na prsima im izrezali znak križa, da bi ih krajem mjeseca rujna pustili na
slobodu potpuno psihički i fizički slomljene s višestrukim prijelomima rebara.

dana 26. kolovoza 1991. godine u Humu, bez ikakvog razloga i povoda, osim
što se radilo o stanovnicima hrvatske nacionalnosti, uhvatio Dragu Jurića i Franju
Banovca i ugurao ih u kamion, te odvezao na lager Sekulinci, gdje su držani preko
mjesec dana s povezom na očima i rukama vezanim lisicama u metalnom kontejneru,
tukli ih, morili žeđu i glađu, da bi dana 29. rujna 1991. godine Drago Jurić bio pušten
kući potpuno psihički i fizički slomljen, dok je Franjo Banovac kasnije ubijen i
njegov leš nađen je 25. ožujka 1992. godine pored potoka "Gutnoga" u blizini lagera
Sekulinci,

dana 4. rujna 1991. godine u selima Balinci, Četekovac i Čojlug, učestvovao u
akciji kojom je zapovijedao Borivoje Lukić, a kojom prilikom je izvršeno granatiranje
sela i stanovništva, oštećen i uništen veći broj kuća i druga nepokretna i pokretna
imovina, tako da se stanovništvo dalo u bijeg, kojom prilikom je lišeno života više
osoba i to: Franjo Sabo, Marko Sabo, Marija Matičić, Zlatan Pinčar, Josip Tone,
Terezija Troha, Milan Mlakar, Ivan Biškupić, Juraj Borovac, Ika Biškupić, Rozika
Vlatković, Mijo Lovrinac, Josip Butorac, Ivan Rukavina, Marko Rukavina, Manda
Rukavina, Nikola Mandić i Ivica Biškupić,

dana 8. prosinca 1991. godine oko 12,00 sati u Humu zajedno s drugim
pripadnicima Specijalnog voda" pod izlikom traženja skrivenog oružja i radio-stanica,
a nakon izvršene pretrage kuća i drugih prostorija gdje nisu mogli pronaći traženo, iz
kuće Marijana Đuzela u Humu kbr. 128, prijeteći upotrebom oružja istjerali na
dvorište sve ukućane, te na jednu stranu odvojili žene i maloljetnu djecu kao i starije
osobe, dok su na drugu stranu odvojili Jozu Đuzela i druge muškarce, da bi nakon
toga žene s djecom i Marijana Đuzela otjerali u jedan kombi i odvezli u Policijsku
stanicu u Voćin, gdje su ih zatvorili u posebnu prostoriju, ispitivali, prijetili im da će
ih pobiti i zaklati i to sve do večernjih sati, a onda su tako nastavili sutradan, do
večernjih sati, pri čemu su odrasli kao i njihova djeca bili u strahu i neizvjesnosti za
svoj život zbog upućivanja prijetnji da će ih sve pobiti i poklati, dok su Jozu Đuzela
već nakon što su ga na dvorištu odvojili posebno u stranu, započeli udarati kundacima
pušaka, rukama i nogama po glavi i čitavom tijelu, prijeteći da će ga ubiti i iskasapiti,

nanijevši mu tom prilikom brojne krvne podljeve na glavi i tijelu, izbivši mu dva zuba
sjekutića što je sve bilo protivno, posebno odredbi čl. 3. st. 1 toč.4 Ženevske
Konvencije o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata od 12. kolovoza 1949. godine i
čl. 4. st. 2 Protokola II, čije odredbe zabranjuju nasilje nad žrtvom, zdravljem i
fizičkim ili mentalnim blagostanjem ljudi, osobito ubojstva i okrutno postupanje, kao
što su mučenje, sakaćenje ili bilo koji drugi oblik tjelesne kazne, dakle je kršeći
pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba i okupacije, civilno
stanovništvo protuzakonito zatvarao, nečovječno s njim postupao, mučio,
primjenjivao mjere zastrašivanja i terora, čime je počinio kazneno djelo protiv
čovječnosti i međunarodnog prava ratnim zločinom protiv civilnog stanovništva.

BJ 0031

OKRUŽNI SUD BJELOVAR

Istražni odjel : istražni sudac Zdravko Stanić

BJELOVAR

Dana 9/10. travnja 1993. godine na Zavod za sudsku medicinu dopremljeni su
posmrtni ostaci osoba pronađenih u predjelu Bukovice između sela Lončarice i
Rastovca. Radi se o sumnji da posmrtni ostaci pripadaju civilima koji su u kolovozu
1991. godine zarobljeni od agresorske vojske i srpskih odmetnika, te nakon mjesec
dana ubijeni.

12 pronađenih lubanja sa prikazom
strijelnih ozljeda.
Sve ulazne strijelne rane locirane su na
zatiljnom dijelu glave.
Na dvije lubanje nađeni tragovi ozljeda
( lubanja broj 1. i lubanja broj 12. )

1. BILOVIĆ MILAN

Identifikacija je izvršena na osnovi
dokumenata koji su nađeni u smeđoj
lisnici u odjeći.
Radi se o računu Croatia osiguranja, te
potvrdi o registraciji traktora sa
vlastoručnim potpisom.

2. GRDIĆ MARTIN

Identifikacija izvršena prema odjevnim
predmetima i to vesti i hlačama, te
prema remenu hlača.

3. LEKŠIĆ IVAN

Identifikacija izvršena na osnovi visokih
gumenih čizama presavinutih sara
u gornjem dijelu, vunenih čarapa te vesti.

4. MIHALINA ZDRAVKO

Identifikacija izvršena prema vesti.

5. ŠPIRANEC VLADIMIR

Identifikacija izvršena prema puloveru,
smeđoj sandali i sivoplavih štofanih hlača.

6. JAN IVAN

Identifikacija izvršena prema crnim poluvisokim
radničkim cipelama, čarapama, vesti i satu.

7. LOVRENC VLADO

Identifikacija izvršena na osnovi veste.

8. LOVRENC ŽELJKO

Identifikacija izvršena na osnovi crne
muške cipele sa visokom petom.

9. SRAGA MILAN

Identifikacija izvršena prema muškim čizmama
sa patent zatvaračem sa unutarnje
strane i debeloj vesti smeđe boje.

10. SRAGA STJEPAN

Identifikacija je izvršena prema zelenim
radničkim hlačama sa tregerima i
sivog pulovera s V izrezom.

11. KOTARAN MATEJ

Identifikacija izvršena na osnovi starog
prijeloma na srednjem dijelu desne
natkoljenične kosti.

13. LJUBIČIĆ DAMIR

Identifikacija je izvršena prema plavoj
trenirci, vesti i cipeli.

14. KUJEK JOSIP

Identifikacija izvršena na osnovi triko majce
sa kragnom i tri bijela gumba.


5. LJUBOMIR LONČAR, sin Petra i Sofije rođene Lakić, rođen 18.10.1958. god
u Biljanima Donjim, općina Benkovac, s tadašnjim prebivalištem u Borovu
Naselju, Lička ulica
9. MILADIN MITROVIĆ, sin Gavre i Gospave, rođen 05.03.1943. god. u
Bočinji, općina Maglaj, BiH, s tadašnjim prebivalištem u Borovu Naselju,
Lička 191
13. RAJKO BLAZIĆ, sin Milana i Božice rođene Gajić, rođen 1936. god. u
Vasiljevici, općina Lukavac, s tadašnjim prebivalištem u Borovu Naselju,
Lička 189
18. GAVRO PEDIĆ, sin Save i Cvjetke rođene Božanović, rođen 24.07.1934. god
u Gornjoj Bočinji, općina Maglaj, BiH, s tadašnjim prebivalištem u Borovu
Naselju, Lička 187
22. JOVAN KOROLIJA, sin Marka i Boje rođene Vujasinović, rođen u Ivoševici,
općina Knin, s tadašnjim prebivalištem u Borovu Naselju, Lička 170
24. BRANKO VOJNOVIĆ, sin Marka i Ane rođene Ljiljak, rođen 29.10.1938.
god u Lađavici, općina Nova Gradiška, s tadašnjim prebivalištem u Borovu
Naselju,
Lička 170
27. DRAGIŠA CANCAREVIĆ, sin Nikole i Ljube rođene Ilić, rođen 08.12.1961.
god. u Vukovaru, s tadašnjim prebivalištem u Borovu Naselju, Lička 177
32. RAJKO VUKOVIĆ, sin Boška i Smilje rođene Lukić, rođen u Kokanoviću,
općina Vlasenica, BiH, s tadašnjim prebivalištem u Borovu Naselju, Lička
258
36. MILAN JOVANOVIĆ, sin Pere i Cvijete rođene Stanković, rođen
10.02.1941. god. u Vasiljevici, općina Lukavac, s tadašnjim prebivalištem u
Borovu Naselju, Lička 163
39. RADOSLAV JOVANOVIĆ, sin Pere i Cvijete rođene Stanković, rođen
16.11.1950. god. u Vasiljevici, općina Lukavac, s tadašnjim prebivalištem u
Borovu Naselju,
Lička 140
43. DUŠAN RADEKA, sin Spasoja i Perse rođene Lakić, rođen 30.05.1939. u

Biljanima Gornjim, općina Benkovac, s tadašnjim prebivalištem u Borovu
Naselju, Lička 138
48. MILE SAVIĆ, sin Luke i Rose rođene Mišić, rođen 02.04.1962. god. u
Pavkovićima, općina Vlasenica, BiH, s tadašnjim prebivalištem u Borovu
Naselju, Lička 145
53. MILOMIR PEDIĆ, sin Stanka i Stake rođene Vidović, rođen 19.11.1942. god.
u Bočinji, općina Maglaj, BiH, s tadašnjim prebivalištem u Borovu Naselju,
Lička 139
57. NEDO LAZIĆ, sin Rajka i Ljube rođene Pejić, rođen 12.02.1952. god. u
Priluku, općina Zavidovići, BiH, s tadašnjim prebivalištem u Borovu Naselju,
Stara banijska b.b.
59. MILOVAN VIŠEKRUNA, sin Nikole i Mitre rođene Ustić, rođen 23.05.1953.
god. u Vukovaru, s tadašnjim prebivalištem u Borovu Naselju, Stara banijska
18
63. MARKO RADIĆ, sin Todora i Milke rođene Jeremić, rođen 22.06.1935. god.
u Zelini Gornjoj, općina Gradačac, BiH, s tadašnjim prebivalištem u Borovu
Naselju,
Stara banijska 14
67. MILOŠ ŽABARAC, sin Makse i Petre rođene Ignjić, rođen 11.11.1949. god.
u Srednjoj Slatini, općina Gradačac, BiH, s tadašnjim prebivalištem u Borovu
Naselju, Vlasinska 8

MJESTO POČINJENJA DJELA: Borovo Naselje

VRIJEME POČINJENJA DJELA: 04. srpnja 1991. god.

Imenovani su nakon što su pristupili nelegalnim vojnim formacijama tzv. Republike
srpske krajine, dana 4. srpnja 1991. god. u Borovom Naselju, u Ličkoj, Kozaračkoj,
Staroj banijskoj i Vlasinskoj ulici otpočeli pucati iz vatrenog oružja, te ispaljivati
tromblonske mine i bacati ručne bombe. Nakon što su u namjeri da uspostave red
stigli pripadnici ZNG-a i MUP-a RH imenovani su pružili otpor i na njih počeli pucati
iz svih oružja, a kojom prilikom je teško ranjeno više osoba od kojih su neke i
podlegle ranama. Time su imenovani počinili kazneno djelo oružane pobune protiv
RH.

GOSP
0001

INFORMACIJA

SAVO JURASOVIĆ, pukovnik bivše JNA, " komandant" gospićke vojarne, uoči rata
premješten u IKM ( istureno komandno mjesto) na području Plitvica, gdje po uzoru
na nekadašnju 6. ličku formira tzv. " lički korpus ". Pod njegovim zapovjedništvom
učinjeni su mnogi ratni zločini nad Hrvatima iz Slunja, koreničkog, gračačkog i ostali
dijelova Like.Za svoje" zasluge" tijekom agresije na Republiku Hrvatsku unapređen
je u čin general pukovnika. Protiv njega se također vodi postupak zbog ratnog zločina
protiv civilnog pučanstva.

STEVO OBRADOVIĆ, pukovnik bivše JNA i profesionalac u riječkom korpusu kao

i Jurasović , poslije povlačenja toga korpusa premješten je isto u IKM (istureno
komandno mesto ), na Plitvicama. Jedan je od komandanata napada na Liku zbog
čega se protiv njega vodi kazneni postupak za ratni zločin protiv civilnog pučanstva.
Prema dostupnim informacijama nalazi se u mirovini, a živi u Srbiji.

SIMO ŠIJAN, nekadašnji direktor PPK" Velebit" , uoči rata je sustavno opljačkao
poduzeće, vozni park i trgovine koje su bile dostupne na cijelom području Like.
Tijekom rata bio je politički i " poduzetnički" vrlo učinkovit, te politički vrlo aktivan
kao delegat u samoproglašenoj tzv." Krajini", ali i u to vrijeme i vlasnik
poljoprivredne zadruge u Gračacu, te član tzv. " vlade" zadužen za poljoprivredu. No,
koliko je do sada poznato "poduzetnička" i politička karijera nekad moćnog
gospićkog silnika tijekom rata je ubrzo potonula.

DANE NARANDŽIĆ, tzv. novinar, bez škole, zvanja i ostaloga, ali nekadašnji "
rukovodilac " član Omladinskog komiteta Saveza komunista, zet tada visokog
funkcionera SKH, danas živi u Beogradu gdje je tijekom rata bio čelnik organizacije"
protjeranih novinara Srba ". Inače, jedan je od kako je dokazano" razbijača" spomen
ploče, podignute u spomen hrvatskim žrtvama na gospićkom groblju Sv. Marije
Magdalene 1991. godine nakon čega je pobjegao iz Gospića.

Dr. NIKOLA VARIĆAK, osnivač i predsjednik glavnog odbora terorističkog SDS -
a, za bivšu Općinu Gospić, jedan je od začetnika oružane pobune i
" balvan revolucije" u Lici. No unatoč svim zamislima i njegov san o "velikoj Srbiji"
nije se ostvario. Danas živi i radi u Novom Sadu.

ŽELJKO STEVIĆ, diplomirani ekonomist, bivši direktor Ugostiteljskog poduzeća"
Jadran" iz Gospića, bio je član glavnog odbora SDS - a za Gospić, a danas živi u
Beogradu. Prema informacijama koje je tijekom rata prenosila radio postaja Gračac,
radio je u nekakvom ugostiteljskom poduzeću.

LJILJANA JELAČA, poslovođa prodavaonice" Borac "iz Travnika, poslovnice u
Gospiću bila je jedna od najekstremnijih žena pri terorističkom SDS - u i tzv.
gračačkoj brigadi na području Divosela. U rujnu 1993.godine u akciji Hrvatske vojske
pod nazivom" Medački džep "poginula je od vlastite ručne bombe pokušavajući je
baciti na pripadnike hrvatske vojske.

RADE ČUBRILO , " vojvoda", besposličar, čelnik je i jedan od osnivača a potom i
predsjednik terorističke organizacije SDS -a za Raduč ( selo nedaleko od Gospića ).
Bio je vrlo zapažen i aktivan na prijeratnim skupovima srpskih ekstremista, a istaknuo
se kao organizator seoskih straža i barikada, pri čemu je u više navrata" okrvavio ruke
''Tijekom srpnja 1991. godine masakrirao je pet civila Hrvata iz Lovinca.

O NEKADAŠNJIM GOSPIĆKIM LOKALNIM MOĆNICIMA

Podržavajući i slijedeći ideju i san o tzv. " velikoj Srbiji" , a promičući je kroz
navodnu" ugroženost " , mnogi su gospićani srpske nacionalnosti digli ruku na svoj
rodni grad i Republiku Hrvatsku. Napuštajući, u početku agresije na Gospić, kako su
prvotno mislili grad u kojemu su rođeni i odrasli tek na dva do tri dana, ostavivši

"belim orlovima i vascelom srpskom junaštvu i raznim herojima i junacima",
pristiglim čak iz Beograda da obave svoj prljavi posao u najkraćem mogućem roku,
bili su se sklonili na sigurno, kao i uvijek u duboku" hladovinu ". No junačka obrana
Gospića je izdržala i u najtežim kritičnim trenucima početkom rujna 1991. dok još
nisu bile osvojene gospićke vojarne JNA te potpuno porazila u uličnim borbama" bele
orlove " i ostale srpske "dragovoljce, solunce i junake". Gospić je bio slobodan, a san
o "velikoj Srbiji" počeo je propadati.

Gdje su bili i što su radili nekadašnji vladari Gospića?

MILORAD LUKIĆ, nekadašnji predsjednik izvršnog vijeća Skupštine općine Gospić
napustio je grad uoči rata. Potom je u Gračacu obavljao dužnost predsjednika
Izvršnog vijeća Skupštine općine Gračac, što mu je trebala biti odlična preporuka za
političku karijeru u Beogradu, koju prema postojećim saznanjima nikada nije
ostvario. Danas živi u Beogradu, a neko vrijeme je obnašao dužnost jednog od
"funkcionera "tzv. "vlade SAO Krajine".

STEVO BASTA, jedan od mnogih sekretara općinskog komiteta Saveza komunista,
višegodišnji načelnik gospićkog Odjela za poslove obrane, član raznoraznih komisija,
odbora itd., nakon oslobađanja zaposjednutog dijela Gospića I sredinom rujna 1991.
bježi u okolicu Udbine, ostavivši imanje i velebnu kuću sagrađenu sredstvima nekada
popularnog" zelenog plana ". U odmetničkim postrojbama brzo napreduje do čina
majora, te 1991. uoči Nove Godine putem TV Beograda poručuje da će u
novogodišnjoj noći popiti kavu u Otočcu. Neko je vrijeme proveo u nekakvom štabu
paravojnih četničkih formacija , a onda kao" zaslužan" major prelazi u štab
zloglasnog četničkog ličkog korpusa koji je sjedište imao u Korenici. Danas koliko je
poznato također živi u Beogradu.

RATNI ZLOČINI U LOVINCU 1991.

Četnici su kao što je poznato 5. kolovoza 1991. godine ,jednim dijelom kao
pripadnici raznih četničkih formacija na području Like, a dijelom kao pripadnici tzv.
" milicije SAO Krajine" izvršili minobacački napad na Lovinac, ušli u selo palili kuće
i gospodarske zgrade te odveli iz kuća mještane: Martina Katalinića, Juru Sekulića,
Marka Pavičića, Ivana Ivezića i Martina Šarića nedaleko od Lovinca i tamo ih mučki
ubili. Milana Sekulića ubili su još u selu nakon što su ga vezali.

Ta su okrutna nedjela počinili:
prvookrivljeni RADOSLAV ISAKA ČUBRILO, rođen 07.1954 u Liparu, Općina
Kula, s mjestom prebivališta u Ploči, a zvali su ga " Rade vojvoda;
BOGDAN NIKOLE ŠOBOT, rođen 1970. u Raduču;
MILORAD, DRAGANA, ČUBRILO ,tzv. "Čačak ", rođen 1970. u Gračacu;
MILORAD, MIRKA, ŽEGARAC , rođen 1965. u Raduču;
PETAR HAJDUKOVIĆ zvani PEKO, rođen 1954. u Raduču;
GOJKO MRKAILO, rođen 1931. u Raduču i
BOGDAN ČUBRILO rođen 1929. u Raduču.
Počinivši ova ubojstva prekršili su pravila Međunarodnog prava za vrijeme
oružanih sukoba, izvršili napad na civilno stanovništvo, koji je imao za posljedicu
smrt više osoba, ubijali su civilno stanovništvo i uništavali imovinu. Postoji

opravdana sumnja da su na taj način učinili krivično djelo protiv čovječnosti i
međunarodnog prava te ratne zločine protiv civilnog stanovništva iz članka 142.
preuzetog Kaznenog prava.
Nakon što je Županijski sud u Gospiću sedmoricu četničkih zločinaca osudio
na zatvorske kazne zbog ubojstva nedužnih civila iz Lovinca 5. kolovoza, Vrhovni je
sud presudu ukinuo i vratio na ponovni postupak Zadarskom sudu.. Odvjetnik
okrivljenih uložio je na presudu žalbu, koju je Vrhovni sud Republike Hrvatske
prihvatio, te vratio slučaj na ponovni postupak, uz zahtjev da se okrivljeni ponovno
saslušaju, kao i eventualno novi svjedoci. Čitav predmet upućen je zadarskom
Županijskom sudu.

REPUBLIKA HRVATSKA
GOSP 0002
ŽUPANIJSKI SUD U GOSPIĆU
Posl. broj:
K-11/97-64

PRESUDA

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Županijski sud u Gospiću u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Matilde Krunić,
kao predsjednika vijeća i Miroslave Jurjević, predsjednice suda, i sudaca porotnika
Nikole Milinkovića, Josipa Bašića i Nikole Galac,kao članova vijeća, uz sudjelovanje
Katice Radaković, kao zapisničara, u krivo predmetu protiv optuženih: I MIĆE
DORONTIĆ i dr, zbog kriv. djela iz čIo 124. st. 1. OKZRH, povodom optužnice
Vojnog tužiteljstva u Karlovcu broj: KT-370/93 od 30. rujna 1996. god, nakon
održane glavne javne rasprave dana 14. listopada 1997. god, u prisutnosti županijskog
državnog odvjetnika Pavla Rukavina, IV opt. MILANA BRAKUS i branitelja
optuženika od I do VIII Stjepana Nikšić, odv. iz Gospića, dana 14. listopada 1997.god

Presudio je

I opt. DORONTIĆ MIĆO, sin Steve, rođen 8.11.1950. g. u
Otočcu, gdje i
prebiva u Zalužnici bb, Srbin, držav. RH, sada
nepoznata
boravišta,

II opt. BOROVAC DANE, sin Milovana,rodjen 28.
11. 196 0.g u
Zalužnici, gdje i prebiva na kbr. 132,
Općina OtoSrbina, držav. RH, sada
nepoznata boravišta,

III opt. HINIĆ RADE, sin Vaje, rođen 1. 01.1954. u
Zalužnici, gdje i
prebiva na kbr. 135, Općina Otočac,

Srbina,
držav. RH,

IV opt. BRAKUS MILAN, sin Mane i Dare, r. Brakus, rođen
5.03.1953. u
Zalužnici, gdje i prebiva na kbr. 57, Općina
Otočac, Srbin, držav. RH, oženjen Milenom,
otac dvoje djece starih 3 i 6 god, vojsku nije
služio, sada u pritvoru od 30.travnja 1997.

V opt. POPOVIĆ BRANISLAV sin Dušana rođen 12.05.1959.
u Zalužnici gdje
i prebiva na kbr. 140, Općina Otočac, Srbin,
držav. RH, sada nepoznata boravišta

VI opt. POPOVIĆ ĐURO, sin Vaje, rođen 01.02. 1958.u
Zalužnici, gdje i
prebiva, na kbr. 159, Općina Otočac, Srbina,
držav. RH, sada nepoznata boravišta,

VII opt. IVANČEVIĆ DARIVOJA, sina Budimira, rođen
01.12.1958. u Otočcu,
sa prebivalištem u Karlovcu, Pokupska Luka
kbr. 121, Srbina, držav. RH, sada nepoznata
boravišta,

VIII opt. MILINOVIĆ NEDJELJKO, sin Branka, rođen
18.04.1955. u Zalužnici,
sa boravištem u Zagrebu, P. Markovca 5, Srbin,
držav. RH, sada nepoznata boravišta

krivi su

što su dana 28. lipnja 1993. god oko 15,00 sati u mjestu Zalužnica,
Općina Otočac, nedaleko Hinić raskrsnice, kao pripadnici pobunjeničkih
srbočetničkih paravojnih oružanih formacija, u trenutku kada su vidjeli da nailazi
kamion hrvatske vojske, u kojem se nalazilo 11 nenaoružanih hrvatskih vojnika,
protivno čl. 4. II Dopunskog protokola Ženevskim konvencijama od 12. kolovoza
1949. god o zaštiti žrtava ne međunarodnih oružanih sukoba od 08. 06. 1977. g.
iznenada otvorili vatru iz pješačkog naoružanja na taj kamion, želeći usmrtiti
vojnike, kojom prilikom je smrtno stradao vojnik Refik Mahmuljin, dok su ranjeni
Damjanović Slobodan, Mećavica Smajil, Osvaldić Zvonko, i Boško Radić, a svi
preživjeli zarobljeni i odvedeni u logor,

dakle, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog
sukoba ubili i ranili neprijatelja koji nema sredstava za obranu,

čime su počinili kriv. djelo protiv čovječnosti i međunarodnog
prava - protupravnim ubijanjem i ranjavanjem neprijatelja, označeno i kažnjivo
po čl.124.st.l.OKZRH, pa se temeljem čl. 124. st. 1. OKZRH

osudjuju

I opt. DORONTIĆ MIĆO,
II opt. BOROV.AC DANE,
III opt. HINIĆ RADE,
IV opt. BRAKUS MILAN,
V opt. POPOVIĆ BRANISLAV,
VI opt. POPOVJĆ ĐURO,
VII opt. IVANČEVIĆ DARIVOJ i
VIlI opt. MILINOVIĆ NEDELJKO

na kaznu zatvora u trajanju od 10 /deset/ godina svaki.

IV opt. BRAKUS MILANU, temeljem čI. 45. OKZRH u kaznu zatvora
uračunava se vrijeme provedeno u pritvoru od 30. travnja 1997. god do 14. listopada
1997. god i nadalje.

Temeljem čl. 90. toč. 3. ZKP optuženici od I - VIII solidarno će snositi
troškove krivičnog postupka u iznosu od 2.944,50 kn /dvije tisuće devetsto četrdeset
četiri kune i pedeset lipa/.

Temeljem čl. 100. ZKP oštećenik Miroslav Nikolić sa imovinskopravnim
zahtjevom upućuje se na građansku parnicu.

Obrazloženj

e

Vojno tužiteljstvo u Karlovcu optužnicom broj: KT-370/93 od 30. rujna 1996.
god optužilo je I Dorontić Miću, II Borovac Danu, III Hinić Radu, IV Brakus Milana,
V Popović Branislava, VI Popović Djuru, VII Ivančević Darivoja i VIII MIlinović
Nedjeljka, zbog kriv. djela protiv čovječnost međunarodnog prava - protupravnim
ubijanjem i ranjavanje neprijatelja, označeno i kažnjivo po čl. 124. st. 1. OKZRH.
Temeljem čl. 2. st. 1. Uredbe o stavljanju izvan snage uredbi iz
oblasti pravosuđa, Vojni sud u Karlovcu predao je, a Županijski sud u Gospiću
preuzeo je ovaj krivični predmet.

Optužnicom se inkriminira optuženicima da su dana 28. lipnja
1993. god, oko 15 sati, u mjestu Zalužnica, Općina Otočac, nedaleko Hinić
raskrsnice, kao pripadnici pobunjeničkih srbočetničkih paravojnih oružanih formacija,
u trenutku kad su vidjeli da nailazi kamion Hrvatske vojske, u kojem se nalazilo 11
nenaoružanih hrvatskih vojnika, protivno čl. 4. II Dopunskog protokola Ženevskim
konvencijama od 12. kolovoza 1949. god o zaštiti. žrtava ne međunarodnih oružanih
sukoba od 8. 06. 1997. god, iznenada otvorili vatru iz pješačkog naoružanja na taj
kamion, želeći usmrtiti vojnike, kojom prilikom je smrtno stradao vojnik Refik
Mahmuljin, dok su ranjeni Damjanović Slobodan, Mećivica Smail, Osvaldić Zvonko i
Perić Siniša, a svi preživjeli zarobljeni i odvedeni u logor.

Na glavnoj raspravi održanoj dana 14. listopada 1997. god
županijski državni odvjetnik u činjeničnom opisu optužnice umjesto imena Perić
Siniša stavio je ime Boško Radić.

Nakon, provedene glavne rasprave zastupnik javne optužbe ostao je
kod optužnice za sve optuženike navedene u optužnici od I - VIII.

U skladu sa rješenjem ovog suda broj; K-11/97-20 od 12. lipnja

1997. god optuženicima Dorontić Mići, Borovac Dani, Hinić Radi, Popović
Branislavu, Popović Đuri, Ivančević Darivoju, Milinović Nedjeljku suđeno je
odsutnosti.

IV opt. Milan Brakusu svojoj obrani na glavnoj raspravi naveo je
da ostaje kod svoje obrane koju je dao na glavnoj raspravi dana 23. lipnja 1997. god i
na glavnoj raspravi dana 28. kolovoza 1997. god. IV optuženik u svojoj obrani naveo
je da je da se kritičnog dana 28. lipnja 1993. god nalazio na položaju u zaseoku
Hinići, selo Zalužnica. Straža je organizirana pred kućom Borovac Milovana. Zajedno
s njim na straži su se nalazili 6 stražara i 2 zapovjednika. Zapovjednici su bili Popović
Branislav, koji je bio komandir čete cijele Zalužnice i Dorontić Mićo, koji je bio
komandir odjeljenja, te stražari Hinić Rajko, Popović Milan, Ivančević Darivoj,
Milinović Nedjeljko, Hinić Milan i Brakus Milan. Popović je omogućio zbog mirnog
stanja tih dana da ne treba straže u vrijeme ručka, koji se servirao u voćnjaku 20
metara udaljeno od mjesta gdje su bili na straži. Tu su sjedili. Oko 15 sati k njima
osmorici dolazi Borovac Milovana Dane, koji je prišao komandirima i rekao "je li vi
vidite kamion koji se i čuje, a dolazi od pravca Rajkovića,'' što je od njih po njegovoj
procjeni udaljeno oko 1 km i 100
200 metara. Između punkta koji su oni držali u selu Zalužnica, zaselak Hinići, i
punkta "Rajkovići'' kojega su držali pripadnici Hrvatske vojske nalazilo se područje
"ničije zemlje", na koji su dolazili mještani hrvatske i srpske nacionalnosti radi
obrade zemlje. Ovaj kamion je bio uočljiv, jer tim dijelom ceste od početka rata
rijetko kad bi prošao koji auto. Siguran je da ni jedan auto nije tuda prošao, niti
osobni niti teretni. Na riječi Borovac Milovana Dane Popović je rekao da nešto nije u
redu, a na to je Dane odgovorio da je vozilo vojno i maskirno. Ppopović, Dorontić i
Dane otišli su tih 20 metara do mjesta gdje se nalazi stražarsko mjesto. Oni su uz
sebe imali oružje i to Borovac i Popović automatske
puške, a Dorontić je imao kao mali mitraljez. Ostali su ustali i uzeli puške, ali su tu
stali, jer im je Dorontić rekao da tu ostanu do daljnjeg naređenja. Između sebe su
govorili da je možda vozač tog kamiona pogriješio put. Vidio je da je Popović digao
automatsku pušku prema kamionu,
koji je tada bio udaljen cca 170 metara, te je počeo rafalno pucati, dok su Dorontići
Dane pucali pojedinačno paljbom. Nakon toga Popović je potrošio municiju, utrčao je
u spavaonicu, i uzeo "osu", te je izletio preko. ceste i ispalio iz nje u kamion, koji se
nalazio na udaljenosti od oko 100 metara i kretao se malom brzinom pred
zaustavljanje. Iz kamiona nije bilo pucnjave. Svi ostali su gledali prema njima i
vidjeli su da je "osom" pogođeno u zadnji blatobran desnog kotača. Cesta je na tom
dijelu položena koso, pa je postojala mogućnost za takav pogodak. Hinić Milanu,
Rajku i njemu učinilo
se da je iz kamiona ispao čovjek na cestu. Borovac Dane je ispalio "zolju", koja je
pogodila ispod motora kamiona u cestu, te je čuo kada je on rekao da je promašio. I
dalje se pucalo i to Dorontić pojedinačno, koji im je rekao da pogledaju cestu iz
pravca Otočca da ne bi upali u zasjedu, te da pogledaju i preko polja da ne ide vojska.
Rajko je pogledao i rekao da nema nikoga, te su svi bili mirniji i sigurniji,
pa je vjerojatno vozač kamiona pogriješio put. Dorontić je zatim rekao da vidi
hrvatske vojnike koji su iskočili na suprotnu bočnu stranu kamiona u žito i u kanal
koji se tu nalazi. Popović je tada naredio da i oni odu u zaklon, te da se čuvaju
zolja i metaka. On je otišao u prostorije kuće
u kojoj su spavali, jer su zidovi bili debeli, pa je smatrao da su dovoljno zaštićeni.
Popović je ostao iza kuće sa Dorontićem. Ostali su otišli, neki u stariji,a neki u
noviji rov, koji su se tu nalazili. Naišla su dva vozila UNPROFOR-a iz pravca
Otočca. Dorontić je naredio da se prestane sa pucanjem, a Popović je rekao da
treba spriječiti hrvatske vojnike da idu prema grmečima i da dođu do boljeg
zaklona. Nakon toga Popović unosi u prostoriju gdje su spavali mehanizam kojim
je ispalio "osu". Krčeći mu put udara puškom u pragove koji su služili kao zaštita,
tako da je iz puške ispao okvir i streljivo, odnosno okvir se od udara otvorio, pa su
iz njega ispali municija i feder . Kamion UNPROFORA-a - džip je prošao bez

zaustavljanja prema Vrhovinama. Dorontić mu je rekao da uzme bilo čiji drugi
okvir i on je to učinio. Nakon toga je prošao i drugi auto UNPROFOR-a. Tada je
stavio ruke sa jedne i druge strane usta i vičući u pravcu hrvatskih vojnika, da se
predaju, jer da su iza njih mine. Mina ustvari nije bilo, ali je znao da će Popović
telefonom zvati njihove snage koje su se nalazile na obližnjoj koti, na 100 metara
iza njih, da otvore vatru. Nakon tog poziva dva vojnika izlaze iza zaklona i iza
kamiona. Dorontić zove Popovića da ne zove kotu, jer da su se počeli predavati.
Popović im je rekao da se predaju praznih ruku. Prva dvojica su tražila da se
prestane pucati, što je i učinjeno. Do tada se pucalo pojedinačno. Čulo se pucanje i
iz bunkera, ali on zbog mjesta na kome su se oni nalazili nije hrvatske vojnike
mogao pogoditi. Nakon toga naišla je jedna grupa od trojice hrvatskih vojnika, a
iza toga su izašla još četvorica tako da ih je na cesti bilo ukupno 9. Bili su udaljeni
od njih 80 - 90 metara, odnosno, na toj udaljenosti bili su od Popovića, a od njih
još 5 - 6 metara više. Vidio je na cesti da oni nisu naoružani. Na Popovićevu
zapovijed da idu prema njemu i dignu ruke uvis, jedan je rekao da ne može dignuti
ruku jer da je povrijeđen. Kada su prišli do Popovića, na njegovo pitanje
odgovorili su da ima jedan ranjen i jedan mrtav vojnik. On je na to rekao da
dvojica zadnjih odu po njih. Dorontić je pitao što imaju od naoružanja, te su
dvojica odgovorila da nemaju ništa. Nakon njih također su dvojica rekla da
nemaju ništa, a jedan hrvatski vojnik je rekao da ima prazan pištolj u kamionu.
Dorontić je odredio njega i Hinić Rajka, te Popović Milana, da s tim vojnikom odu
po pištolj. Oni su to i učinili, te su uzeli pištolj koji je bio prazan i dali ga
Popoviću. U to su dvojica vojnika donijeli ranjenog vojnika, te je hrvatskim
vojnicima na njihovo traženje data voda i zavoji. Jedan od vojnika pitao je
Dorontića da li imaju vezu sa Perušićem putem telefona. Isti mu je odgovorio da
telefonske veze nema. Dorontić mu je naredio da zarobljenike pregleda, te da se
skinu. Skinuli su se najprije u majice, a kasnije su i njih skinuli. Nakon pregleda
kod njih je pronašao samo 3 mala džepna nožića za osobnu upotrebu i nešto
osobnih dokumenta. Popović im je naredio da uđu u prostoriju u kojoj su oni
spavali, a njega je odredio da bude čuvar. Sa vojnicima je razgovarao, dao im je
vode i dozvolio da zapale cigaretu. Također im je rekao da je sreća što su se pre-
dali, jer da bi inače sa kote bili potučeni. Pitao ih je otkuda idu, a oni su odgovorili
da idu iz rezerve iz Perušića. Također ih je pitao da li ih je putokaz u Čovićima
odveo k njima, te su se oni zagledali na te riječi i misli da su tada shvatili da su
pogriješili. Tada im je rekao da su prvi u dvije godine koji su se tuda uputili.
Pitajući od kuda su, a oni su odgovorili "od Zagreba, Dubrave,
Sesveta" Tada je došao Srdić Milorad, tzv. "brigadni bezbednjak" i dva vojna
policajca, te je Popović rekao da svi izađu van. Tamo im je Srdić naredio da se skinu
u veš i stanu pred kuću. Pitao je gdje je poginuli vojnik. Naredio je Popoviću da nađe
čovjeka i da doveze kamion HV-e pored saniteta, koji je također došao. Srdić je
postrojio zarobljenike i rekao da unesu ranjenog i poginulog i da uđu u sanitet
zajedno sa vojnim policajcem. Kamion je dovežen. Zarobljenici su sa sanitetom
otpremljeni kako su čuli u ambulantu u Vrhovine, od tuga su otpremljeni u Korenicu,
a zatim u Knin. Kamion HV-e je pregledan i u istom je pronadjeno oko 100 kom
puščane municije i osobne stvari, torbe i drugo, nešto voća. Nikakvo oružje nije
pronađeno u kamionu. Drugi dan se pričalo da su trojica zaslužna i to Borovac Dane,
Popović i Dorontić, te da će dobiti 1.000 DEM nagrade. Nakon par dana k njemu
ku6i je došao Dorontić i rekao mu da ga je Popović uvrstio u spisak za nagradu.
Rekao mu je da tu nagradu nije zaslužio, odnosno to je on rekao, te da je on i Popović
tome svjedok kada je prosuo municiju, te da ničim nije doprinio zarobljavanju
vojnika osim što ih je spasio pogibije i pozvao ih na predaju. On mu je na to
odgovorio da svašta priča i da već ima ime "ustaški spasitelj". On da mu je odgovorio
"neka imam". Rekao mu je da će sutra doći general iz Knina, te da treba dati počasni
pozdrav i raporte. Odgovrio mu je da o tome nema pojma i da on neće doći, te da ga
kazni ako hoće. Sutra veče na straži je čuo da je bio general i da se radi o nagradi od
200 DEM, pretvorenoj u krajiške dinare. Taj dinar je stalno devalvirao i u toku
jednog dana. VI opt. Popović Đuro nije bio prisutan kada je došlo do pucnjave na
kamion HV-e, već je došao nakon zarobljavanja. Do predaje pripadnika HV-e došlo

je nakon što su prošla vozila UN. Pucnjava se otvorila ali se nije pucalo gusto. Nije
vidio oko sebe tragove pucnjave koja bi eventualno potjecala od strane pripadnika
HV-e. Nakon što je uslijedio njegov poziv na predaju, prva dvojica su digla ruke.
Pucnjava je nakon što su oni digli ruke trajala još kratko vrijeme. Popović je
obustavljao pucnjavu, ali budući da su svi pucali pitanje je kako je tko čuo njegov
glas. Zna da se pucalo iz rova, a ne zna tko je bila ta osoba koja se nalazila u rovu,
međutim, ona je pucala duže od ostalih, nakon što su se ova dvojica već predali i
digli ruke. Nije čuo da bi pripadnici hrvatske vojske pucali, a nije mogao vidjeti da li
su imali oružje.

Istakao je da nikada Hrvate nije smatrao neprijateljem, pa da je
upravo na ovom okupiranom području Hrvatske maltretiran zbog druženja s
Hrvatima. Nije pristupio niti jednoj srpskoj stranci, zbog čega je imao posljedica, te je
bio primoran ići na prvu crtu, iako je bio vojno nesposoban. Navodi da nije prihvaćao
politiku SDS-a ali da je bio u manjini i nemoćan da se suprotstavi. Dobro mu
je poznata sva hrvatska povijest od 9. stoljeća pa nadalje sve do današnjih dana.
Upravo iz tih razloga nije prišao SDS-u, jer je znao da Republika Hrvatska ima pravo
na samoodređene i odcjepljenje. U vrijeme pred akciju "Oluja" napustio je položaj 3 -
4 sata prije akcije, te je prvi dezertirao. Od početka okupacije nije ništa oštetio, otuđio
ili uništio od materijalnih dobara Republike Hrvatske.
U dokaznom postupku provedeni su dokazi saslušanjem svjedoka
Miroslava Nikolić /L 157-158/, Slobodana Damjanović /L 158-160/, pročitan je iskaz
svjedoka Mravinac Antona /L 190 i 122/, Tonković Mile /L 89 i 121/, Dujmović Petra
/L 90 i 122/, Siniše Perić /L 117/, Boška Radić
/L 119 i 120/, Izvršen je uvid u zapisnik o pregledu i obdukciji leša /L 25/, izvršen je
uvid u zapovijed glavnog štaba. tzv. srpske vojske krajine komande 7. korpusa /L 39 i
40/, izvršen je uvid u zapisnik o rekonstrukciji događaja od 12. rujna 1997. god /L
133 do 135/, izvršen je uvid u fotodokumentaciju /L 137 do 150/, izvršen je uvid u
situacijski plan /L 147 do 148/, izvršen je uvid u izvadak mape iz katastra
/L 149/.
,

Svjedok Miroslav Nikolić iskazao je da se dana 28. lipnja 1993. god u
popodnevnim satima vraćao kući u Zagreb. Išlo je njih ukupno jedanaestorica
hrvatskih vojnika. Vozili su se u kamionu HV marke "Deutz", maskirne boje i sa
oznakama HV-a. On je upravljao kamionom, a kraj njega u kabini sjedila su dva
vojnika i to Osvaldić i Perić. Ostali vojnici sjedili su na sanduku kamiona, preko koga
je bila prebačena cerada, time da je ista bila na zadnjem dijelu kamiona podignuta.
Kada su došli na punkt tzv. "Rajkovići" na kome se nalazila straža HV vidio je da se
na jednom dijelu kolnika nalaze ježevi, a da je drugi dio kolnika slobodan. Također je
uočio sa lijeve strane ceste, gledajući u pravcu Zalužnice da stoji straža HV. Usporio
je vožnju kamiona, te je skoro stao i upitao je stražara da li je to put za Zagreb. Ovaj
mu je odgovorio da jest i neka ide. Nije ga iznenadilo to što ga je stražar pustio da ide
bez dokumenata, jer je iz iskustva znao da stražari na nekim punktovima traže
dokumentaciju a na nekima ne. Krenuo je dalje, uvjeren da ide u pravcu Zagreba, ali
je na udaljenosti od punkta možda oko 1 km ispred sebe udaljen oko 20_m ugledao
balvan, koji je priječio prolaz cestom, jer se nalazio na sredini ceste, tako da se nije
moglo proći. U momentu kada je ugledao balvan shvatio je da je pogriješio put i da se
vjerojatno nalazi na privremeno okupiranom teritoriju. Kada je zaustavio kamion
pokušao je otvoriti svoja lijeva vrata, međutim, odmah je započela pucnjava, najprije
iz automatskog oružja koja je dolazila
sa njegove lijeve strane i od naprijed. Zadobio je povredu nosa. Nije vidio nikakvu
vojsku, jer je bila magla i vidljivost je bila slaba. Čuo je da Boško Radić govori da
prestanu pucati i da se predaju. Međutim, pucnjava nije prestajala. Oni nisu
odgovarali na pucnjavu, jer nisu imali iz čega, budući da kod sebe nisu imali nikakvo
oružje, jer su išli kući na odmor. Kasnije je utvrđeno da je u kamionu pronađen samo
jedan neispravan pištolj, tako da neprijatelj od njih nije doživio nikakvu kontrapaljbu.

Kada je vidio sa koje strane dolazi pucnjava odlučio je zajedno sa ostalima u kabini
izaći na desna vrata kamiona jer je vidio da se uz cestu nalazi nekakvo žito uz koje se
mogao zakloniti. Njih trojica su izišli iz kabine i sklonili se u žito uz cestu. Boško
Radić je govorio da prestanu pucati i da se predajemo. Pucnjava je i dalje trajala, a što
se točno dešavalo sa ljudima koji su bili u sanduku kamiona ne zna, jer je od pucnjave
bio u strahu. Ne može točno reći da li je čuo od neprijateljskih jedinica koje su ih
napale poziv na predaju. Radić se prvi počeo predavati i već kada je izašao da se
predaje i dalje se pucalo po njemu od strane neprijateljske vojske. Iza Radića su se
predali i ostali koji su mogli izaći. Među prvima su bili on, Osvaldić i Ožeg. Kada su
se predali na traženje neprijatelja otišli su po svoje ranjene i to po Slobodana
Damjanovića i Mećivica Smaila. Radić je došao sam iako je bio ranjen. Nakon toga
dovezen je kamion do mjesta gdje su se nalazili, tj. do kuće gdje su se nalazili njihovi
položaji na cesti od Zalužnice prema Otočcu. Naredili su njemu i još jednom vojniku
da sa kamiona skinu vojnika koji je smrtno stradao, a to je bio vojnik Refik
Mahmuljin. Skinuli su ga sa kamiona i odnijeli u vozilo, kojim su kasnije svi
odvezeni u pravcu Korenice. Od njih koji su bili nepovrijeđeni, ili manje povrijeđeni
odvojili su vojnike koji su bili teže povrijeđeni i to Radića, Damjanovića, Mećivicu i
Osvaldića. Skinuli su ih do gaćica, netko je bio bos, netko u čarapama, odnijeli su im
novac, satove, lančiće. Nakon predaje kad su već bili ispred garaže došao je
UNPROFOR ali mu oni nisu dali da priđu. Skinuli su ih iza garaže da se ne vide.
Jedan njihov kapetan uzeo je od njih podatke i popisao ih, a nakon toga su ih
natovarili u pincgauer i odvezli u pravcu Korenice. Ne može sa sigurnošću tvrditi dali
je tamo bio IV optuženik, ali čini mu se da je bio i da je nosio bradu, ali ne može sa
sigurnošću tvrditi, i misli da je ta osoba izvlačila iz džepova vrednije stvari. Njemu je
tom prilikom oduzet sat ''Seiko", zlatni lančić, 200 DEM i oko 300 HRD. Uzeta mu je
osobna iskaznica, čekovna knjižica i sve što je imao u džepu. U Korenici su on i
Tomislav Kalinić iznijeli iz auta tijelo smrtno stradalog vojnika i predali ga njima.
Drugi dan oko 14 sati odvezli su ih u zatvor u Knin. Ističe da se na putu prema
Zagrebu držao putokaza, po njegovoj procjeni neprijateljskih vojnika je bilo između
15 i 20. Kasnije kada su ih odvezli iza garaže i skinuli da ih je bilo manje i da su svi
bili naoružani. Istakao je da je pucnjava na kamion počela nakon zaustavljanja
kamiona. Također, dodaje da je najprije došlo do pucanja ubrzo nakon zaustavljanja
kamiona. iz jednog projektila, a kasnije kad su već bili vani u žitu, da je došlo do
pucanja iz drugog projektila.

Svjedok Slobodan Damjanović iskazao je da se kritičnog dana sa ostalim
hrvatskim vojnicima vraćao kući u Zagreb sa položaja u predjelu Perušića, da su se
vozili kamionom HV kojim je upravljao Miroslav Nikolić, kraj koga su u kabini
sjedili Osvaldić i Siniša Perić. Ostali da su se nalazili u sanduku kamiona koji je bio
prekriven ceradom. Kada su došli do punkta hrvatske vojske kamion se zaustavio i
podigli su zadnji dio cerade. Tom prilikom vidio je da se na dijelu ceste nalaze ježevi,
a da je dio prolazan, jer su ježevi maknuti. Sa lijeve strane ceste gledajući u pravcu
Zalužnice vidio je dva hrvatska vojnika na straži. Jedan je stajao i imao je osjećaj da
je rukama koje je prekrižio na prsima zaklonio oznake HV-e. Drugi hrvatski vojnik
sjedio je kraj punkta u blizini ovoga koji je stajao. Kamion je radio tako da nije čuo
razgovor, koji se odvijao između vozača i vojnika na straži. Uočio je da pada kišica a
magle nije bilo. Nakon toga vozilo je krenulo a cerada je ponovo pala na zadnji dio
sanduka. Vozili su se još desetak minuta kada je kamion stao. Odmah nakon
zaustavljanja kamiona začula se pucnjava iz automatskog oružja po kamionu. Odmah
od prvih metaka smrtno je pogođen vojnik Refik Mahmuljin, koji je sjedio kraj njega
na klupi sa lijeve strane kamiona. U sanduku kamiona i sa lijeve i sa desne strane
nalazile su se klupe, te su sa jedne strane na klupi sjedili Radić, on i Refik i to sa
lijeve strane gledajući u pravcu Zalužnice, a sa desne strane kamiona sjedio je odmah
na ,kraju sanduka Mećivica, a kraj' njega Djuro Hofer. Ostala dva vojnika su sjedili
na podu kamiona. Također od prvih metaka ranjen je i Boško Radić. U istom
momentu kada su napadnuti shvatili su da su zalutali i gledao je kuda bi se spasili i
iskočili iz kamiona. Kada se ustao i uhvatio za aranj kamiona pogođen je u desnu
nadlaktice. Unatoč tome uspio je iskočiti na cestu po sredini kamiona, ali ga je nakon

par sekundi pogodio rafal po nogama. Nije vidio pripadnike neprijateljskih jedinica,
ali je osjetio po pucnjavi da ista dolazi sa lijeve strane kamiona, gledajući od položaja
u kom je bio kamion. Odmah nakon prvih pucnjeva čuo je da, Boško Radić govori da
ne pucaju, da se predajemo. Međutim, pucnjava je i dalje trajala, iako je on uz riječi
da se predajemo rekao također da nismo naoružani. Neprijatelj od njih nije doživio
nikakvu kontrapaljbu. U momentu kad je iskočio iz kamiona bio je okrenut prema
punktu "Rajkovići'', tako da
je pogođen u desnu nogu u predjelu natkoljenice i ispod kuka, gledao je kuda bi se
mogao skloniti, te se uspio dovuci do livade sa lijeve strane ceste i to se prevalio
preko ruba ceste. Kako nije imao kacigu na glavi stavio je ruke na glavu da se zaštiti i
u tom momentu je zadobio povrede prstiju od ''zolje'' koja je tada ispaljena. Prva
''zolja" je pala prije ove, ali isto kada je već bio iskočio iz kamiona. Pala je jedno 15
metara ispred njega, ali od nje nije povrijeđen, već je zadobio povredu od druge
ispaljene ''zolje''. Budući da je Boško Radić više puta ponavljao da se predaju i
pozivao je na predaju, jer su neki počeli pucati po žitu govoreći da će ih ubiti,
neprijatelj je nakon nekog vremena rekao da se. predaju i da izađu.
Vojnici koji nisu bili povrijeđeni i koji su bili lakše povrijeđeni su se počeli predavati,
a on je ostao ležati
jer nije bio sposoban da se pokrene. Od strane neprijateljske vojske nije čuo ranije
poziv na predaju, niti su se oni oglasili riječima sve do ovog upornog ponavljanja
Radića da se predaju. Nakon jedno desetak minuta po njega su došli Siniša Perić i
Đuro, te su ga uhvatili za tijelo i odvukli do kuće gdje su se nalazili neprijatelji.
Hrvatski vojnici su se predavali dolazeći od ceste koso poljem prema kući koja se
nalazi uz cestu pred kojom su se nalazile neprijateljske jedinice. Tim istim putem su i
njega odvukli. Tamo je vidio svakako više od 10 pripadnika neprijateljske vojske koji
su bili naoružani uglavnom automatskim puškama. Polegli su ga na zemlju i kako je
zapomagao odnekud se stvorila torba za prvu pomoć, te su mu prvu pomoć pružili
Siniša Perić i Damir Ožeg. U jednom momentu je primjetio da su svi njegovi nestali
iza njega. Čuo je također da je Ožeg rekao da su spašeni, jer dolazi UNPROFOR.
Međutim, UNPROFOR nije došao k njima, a kada je došao iz zarobljeništva čuo je da
im paravojska nije dala da se približe. Ne sjeća se da je tamo vidio IV optuženika
Milana Brakus. Bio je dosta teško ranjen i u ležećem položaju, te nije bio u prilikama
da nešto posebno promatra. Nakon pola sata utovarili su ga u kamion, a pored njega
još Mećivicu, Osvaldića i Radića. Odvezli su ih u Vrhovine u jednu kuću, gdje se je
nalazila njihova ratna bolnica. Tamo mu je jedna sestra pružila pomoć, a nakon toga
su ušli neprijatelji, od kojih su ga dvojica ili trojica tukli. Odatle su svi ranjeni
prebačeni u Korenicu, a odatle u Knin u zatvor gdje je ostao 6 mjeseci.

Svjedok Mravinac Anton iskazao je da je kritičnog dana bio na
punktu ''Rajkovići", koji se nalazi na cesti Čovići - Zalužnica, zajedno sa Tonković
Milom. Oko 14 sati da je naišao kamion sa oznakom HV, koji je pitao vozača kuda je
krenuo. Ovaj mu je odgovorio da ide kod drugih ježeva postavljati mine. Cestom se
inače moglo proći jednom trakom, jer su bili uklonjeni ježevi radi toga što su ljudi iz
okolnih sela išli obrađivati zemlju. Kamion je krenuo polako, a potom je počeo
ubrzavati vožnju. Nije primjetio da su vojnici koji su se nalazili u kamionu bili
naoružani. Mogao je slijediti kamion po njegovoj procjeni u dužini kretanja od oko 1
km, a izgubio ga je iz vida kada je zašao iza grmova. Kada je kamion po njegovoj
procjeni prošao na glavnu cestu, čula se je pucnjava iz pješačkog oružja, te par
detonacija, ne zna kakvog porijekla. O tome tko je pucao na kamion nije mu ništa
poznato. Dok se je kamion kretao cestom njega je neprijateljska vojska mogla vidjeti
sa drugih položaja, pa pretpostavlja da su ga sačekali. Kada je čuo pucnjavu mislio je
da na njega pucaju, jer je vidio da je kamion otišao prema neprijateljskim položajima.
Odmah su javili njihovoj vojsci koja se nalazila ispod mostića, i Otočcu, daje kamion
prešao prema neprijatelju i da se čula pucnjava.

Svjedok Milan Tonković iskazao je da je dana 28. lipnja 1993. god oko 15
sati kao pripadnik 133. brigade Hrvatske vojske bio na položaju na punktu "Rajkovići
". Zajedno s njim na punktu nalazio se Mravinac Anton. Punkt se nalazi na cesti od

Čovića prema Zalužnici. Na samom punktu nalazili su se
ježevi koji su bili maknuti u stranu radi toga da ljudi mogu ići u polje obrađivati
zemlju. Na udaljenosti od oko 100 m nalazili su se drugi ježevi, ali se i kraj njih
moglo proći cestom. Oko 1 km prema Zalužnici nalazio se punkt neprijateljske
vojske. Oko 15 sati naišao je kamion marke "Dajc'', maskirne
boje, koji je imao na vratima oznaku HV. Kamion je zaustavio i vidio da u kabini
sjede trojica muškaraca, a da otraga ima oko 10-tak vojnika. Svi su bili obučeni u
vojne uniforme HV. U kamionu nije vidio oružje. Kada je pitao vozača kuda ide, on
mu je odgovorio da ide do drugih ježeva postavljati mine. Na to ga je on propustio da
prođe. Kamion se od njih polagano udaljavao, a nakon toga je ubrzavao. Pratio ga je
u dužini od oko 400 - 500 m, a nakon toga izgubio ga je iz vida. Ubrzo iza toga čule
su se detonacije i pucanje iz pješačkog oružja. Prepao se jer se bojao da će doći do
pucnjave. Ubrzo iza toga k njima je došao zapovjednik Dujmović, koji je obaviješten
o događaju.

Svjedok Dujmović Petar iskazao je da je na lice mjesta na punkt "Rajkovići"
došao na poziv vojnika Marinac Antona, koji ga je zvao telefonom i obavijestio o
tome da je kroz punkt "Rajković" prošao jedan kamion marke "Dajc" u kojem su se
nalazili hrvatski vojnici, te da su isti rekli da idu prekontrolirati mine kod drugih
ježeva. O tome je obavijestio UNPROFOR, koji su nakon nekog vremena došli i
svojim vozilima otišli da vide što se desilo.
Svjedok Siniša Perić iskazao je da se kritičnog dana nalazio u kamionu zajedno sa još
desetoricom hrvatskih vojnika koji su se vraćali sa položaja kući u Zagreb. Kamion je
bio maslinastozelene boje, na vratima je imao hrvatski grb i oznaku HV. Njime je
upravljao Miroslav Nikolić, a uz njega u kabini je sjedio on i Osvaldić, dok su ostali
sjedili otraga u kamionu ispod cerade. Nitko od njih nije imao nikakvo oružje i nisu
imali streljivo. Kada su došli na punkt hrvatske vojske "Rajkovići" zaustavili su se.
Na punktu na polovici ceste bio je jež, a druga polovica ceste bila je slobodna. Na
straži su bila dva hrvatska vojnika, koje je Nikolić upitao da li je to cesta za Zagreb, a
oni su odgovorili da jest. Nastavili su voziti naprijed, a nakon nekog vremena naišli
su na balvane i postavljene ježeve. Počela je pucnjava iz pušaka i automata. Kamion
se zaustavio. Oni nisu znali što se dešava, zašto se puca i tko puca. Nije vidio
pripadnike paravojske, ali zna da ih je vidio Nikolić, jer su oni pucali sa njegove
strane. Skočili su iz kamiona i počeli puzati uz cestu. Shvatio je da su pošli u krivom
smjeru. Kasnije je čuo da je vojnik koji je poginuo pogođen, kako su rekli, od prvog
metka. Nakon što su puzali uz cestu pogođen je kamion iz nekog ručnog bacača. Ne
zna točno koliko je trajala pucnjava. Oni nisu pucali, niti su se branili, jer nisu imali
čime, te su se morali predati kad se vatra utišala. Od strane neprijatelja došao je poziv
na predaju. Kako su se nalazili u žitu uz cestu predavali su se u periodu od 2 - 3
minut, jedan po jedan, a tek kada je izišao na cestu vidio je da ispred njega hodaju
dvojica ili trojica njegovih kolega. Nije siguran da li je bilo pucnjave nakon što su se
predali. Nakon predaje ostala su dvojica teže ranjenih, a njih ostale pripadnici
paravojske, misli da ih je bilo oko dvadesetak, skupili su ih u garažu, oduzeli stvari i
naredili da odu po ranjene. Teže ranjen je bio Mećivica Smail, Damjanović Slobodan,
dok je Boško Radić bio lakše ranjen i on je mogao hodati. Dali su im zavoj, te su im
pružali prvu pomoć. Kada je išao po ranjene vidio je da se u kamionu nalazi jedan
mrtav pripadnik HV-a. Kasnije je došlo sanitetsko vozilo i ono je odvezlo ranjene.
Njih ostale skinuli su u gaće i uzeli osobne podatke. Potom su ih odvezli vojnim
vozilom u Korenicu, gdje su ih ispitivali, a nakon toga u Knin. Ne sjeća se da je među
osobama koje su na njih pucale i zarobile ih vidio IV optuženika. On nije zadobio
nikakve povrede u ovom događaju. Kada su im naredili da se skinu bilo je oko 20
ljudi i držali su uperene puške u njih. Ne može reći da li ih je tko čuvao. Kamion je
zaustavljen prije pucnjave, jer je vozač stao zbog balvana na cestii -jer nije mogao
proći dalje a bilo je malo mjesta da bi se okrenuo. Pucnjava je počela odmah, kad se
kamion zaustavio, odnosno, vozač je počeo spuštati staklo da bi upitao kuda će sad.
Međutim, u to se začula pucnjava i svi su poskakali iz kamiona uz cestu, te počeli
puzati prema žitu. Pucnjava je dolazila sa lijeve strane kamiona, gledajući u pravcu

Cetnici

Recommended

Recommended

More Related Content

What's hot

What's hot (20)

Cetnici