1. Iluzija „intelektualnog vlasništva“
Piše: Jagoda Radojčić
http://www.sinteza.org/iluzija_intelektualnog_vlasnistva.htm
Posljednjih desetljeća u modu polako ali sigurno ulazi izraz „intelektualno vlasništvo“ koji u isti koš svrstava
sustave zaštite autorskih prava, patenata i robnih marki, tri odvojene i sasvim različite pravne institucije koje
reguliraju odvojene i različite skupine zakona. Ovaj iskrivljeni i zbunjujući izraz nije nastao nimalo slučajno. U
opticaj su ga smišljeno lansirale korporacije koje su zbog te terminološke zbrke itekako na dobitku. Prema
navodima profesora Marka Lemleyja s Pravnog fakulteta u Stanfordu, široko prihvaćena upotreba izraza
„intelektualno vlasništvo“ je „pomodni trend nastao kao posljedica osnivanja 'Word Intelectual Property
Organization' (WIPO - Svjetska organizacije za 'intelektualno vlasništvo') 1967. godine, nakon što je
omasovljena posljednjih nekoliko godina“. Iako je WIPO nominalno udruga-članica UN-a, riječ je o asocijaciji
koja prvenstveno zastupa interese krupnog kapitala - nositelja autorskih prava, patenata i robnih marki. U
svjetskom sustavu zaštite autorskih prava, patenata i robnih marki vrte se godišnje stotine milijardi dolara od
kojih mrvice dobiju i sami autori.
Namjerno iskrivljeni izraz „intelektualno vlasništvo“ sadrži u sebi psihološku zamku: on usmjerava
promišljanje autorskih prava, patenata i robnih marki po analogiji s pravom vlasništva nad fizičkim stvarima,
iako ovakva analogija nema nikakvih dodirnih točaka s pravnim filozofijama zakona o autorskim pravima,
zakona o patentima i zakona o robnim markama u svijetu. Naime, nigdje u svijetu ovi zakoni po svom
činjeničnom opisu uopće nisu slični zakonima koji reguliraju vlasništvo na stvarima, no te su činjenice
poznate samo pravnim stručnjacima. Međutim, dugotrajna upotreba svjesno iskrivljenog izraza „intelektualno
vlasništvo“ navodi zakonodavce u nekim zemljama da ih usvajaju i inkorporiraju u pravni poredak, a potom to
prihvaćaju i ostali zbog prilagodbi i usuglašavanja. Ovu zamjenu teza generiraju korporacije koje kroz
praktičnu primjenu sustava autorskih prava, patenata i robnih marki, okreću milijarde.

2. Po mišljenjima velikog broja nezavisnih pravnih stručnjaka širom svijeta, uopće ne postoji tako unificirana
stvar kao što je „intelektualno vlasništvo“. Riječ je, tvrde profesori većeg broja renomiranih sveučilišta sa svih
5 kontinenata - o apsolutnoj iluziji. Jedini razlog zbog kojeg ljudi misle kako taj izraz ima smisla kao
povezana i dosljedna kategorija jest upravo njegova široka upotreba. Izraz „intelektualno vlasništvo“
predstavlja svojevrsnu „kutiju za sve“ koja sasvim različite zakone trpa u isti koš. Ljudi koji nisu pravnici, a
primijete da se jedan izraz primjenjuje na različite zakone, obično pretpostave da su oni utemeljeni na
zajedničkim principima te da funkcioniraju na sličan način. No to nije istina. Ovi zakoni su nastali nezavisno
jedan od drugog, razvijali su se na različite načine, obuhvaćaju sasvim različite djelatnosti, postavljaju
različita pravila, i reguliraju sasvim različita pravna pitanja. Zakon o autorskim pravima je zamišljen kao
poticaj stvaralaštvu i umjetnosti. Patentni zakon je namijenjen poticanju objavljivanja korisnih ideja po cijeni
pružanja privremenog monopola nad idejom onome tko je objavi - to je cijena koja se negdje plaća novčano,
a drugdje ne. Zakon o robnim markama, nasuprot tome, nije koncipiran kao poticaj bilo kakvom konkretnom
načinu djelovanja. Njegova je temeljna intencija bila omogućiti kupcima da znaju što kupuju. Međutim, pod
utjecajem nove iluzije „intelektualnog vlasništva“, zakonodavci su ga pretvorili u sustav koji potiče
oglašavanje. Budući da su se ovi zakoni nezavisno razvijali, oni su različiti u svim točkama, kao i u njihovim
osnovnim namjenama i metodama. No, da li će otkrivanje maliciozne fikcionalnosti zvane „intelektualno
vlasništvo“ dokinuti ovu instituciju koja se upravo stvara pred našim očima? Dakako da neće.
Bogate države često nameću svoje zakone siromašnim zemljama kako bi iz njih iscijedile novac. Taj se
proces u pravnoj povijesti naziva pravnom kolonizacijom. U suvremenim uvjetima bogataši i njihovi karteli,
nezavisno od država, na identičan način nastoje iscijediti novac iz siromašnih. Ukoliko im postojeći sustav
pravne regulative ne odgovara, mijenjaju ga i pokušavaju prilagoditi vlastitim potrebama. Pojam
„intelektualno vlasništvo“ je upravo jedna takva suvremena „prilagodba“ koja pod oblandom brige za
autorska prava, patente i robne marke, stvara nove privilegije određenim grupama ljudi i korporacijama,
omogućavajući im da cijede i vlastite državljane ali i one u svijetu. Naime, kad se zbog iluzije o
„intelektualnom vlasništvu“ različite pravne institucije ( autorska prava, patenti i robne marke) počnu
doživljavati kao jedno te isto pitanje i tretirati ih jednako kao vlasništvo na stvarima, osim što će zaključci biti
pravno sasvim pogrešni, oni će jednima nanijeti dugotrajnu materijalnu štetu, a kreatorima iluzije dugotrajnu
materijalnu dobit. I cijela će ta vampirska zavrzlama biti „usklađena sa zakonom“.