1. SAMBO u Hrvatskoj
Od nedavno članica Upravnog odbora Hrvatskog SAMBO saveza, Jagoda Radojčić je zahvalna
sugovornica kada je riječ o povijesti ove ruske vještine samoobrane.
- Naziv SAMBO je ruski akronim izveden iz izraza „samozaštita bez oružja“. Ova vještina borbe
razvijala se u obavještajnim službama i specijalnim jedinicama bivšeg Sovjetskog saveza od 20-
ih godina prošlog stoljeća. Svrha joj nije bila pobijediti protivnika na bodove u sportskom
borilištu, već ga zaustaviti i onesposobiti. Vještina se razvijala vrlo studiozno u relativno
zatvorenom krugu ljudi koji su predstavljali svojevrsnu pretorijansku gardu Sovjetskog imperija
– NKVD, kasnije KGB, Specnaz GRU itd. tijekom 60-ak godina, sve do raspada Sovjetskog
saveza.
Da li je riječ o nekoj autohtonoj borbenoj tehnici ili fuziji različitih tehnika?
SAMBO se u mnogo čemu razlikuje od svih ostalih borbenih tehnika. Vi danas, primjerice, ne
možete konstatirati: „Karate je smislio taj i taj čovjek, te i te godine“, ili odgovoriti tko je
utemeljitelj džuda, hrvanja, boksa… Za SAMBO se pak to može vrlo precizno konstatirati.
Osmislila su ga dva sovjetska obavještajca – Vasilij Ošepkov i Viktor Spiridonov, a u njegovog
daljnjem razvoju iznimno je značajnu ulogu imao Anatolij Arkadjevič Harlampijev, legendarni
časnik Crvene armije za kojeg su njegovi suvremenici držali da je „najsnažniji čovjek na
svijetu“, koji je ujedno bio i autor prvog priručnika „Borba SAMBO“, knjige namijenjene
isključivo instruktorima specijalnih jedinica i obavještajnih službi. Harlampijev je s blagoslovom
sovjetskog državnog i partijskog vrha proputovao veliki dio Euroazije i prikupio borbene tehnike
koje su kasnije integrirane u SAMBO: čidaoba iz Gruzije, trinta iz Moldavije, akatuj iz Čuvašije,
kuraš iz Uzbekistana, koh iz Armenije, guleš iz Azerbajdžaan i mnoge druge. Riječ je o
različitim hvatačkih i udaračkim tehnikama te blokadama i padovima koje su se kasnije
integrirale s džiu džicuom, boksom…
Harlampijev je otišao i korak dalje pa je dobio dozvolu ustanoviti Laboratorij SAMBO-a iz kojeg
je kasnije iznikla Akademija SAMBO kod Nižnjeg Novogoroda. U rad Laboratorija su uključeni
brojni znanstvenici – liječnici, kineziolozi, psiholozi, fizičari, specijalisti biomehanike pa je
SAMBO vrlo brzo postao „suma najefikasnijih borbenih tehnika koje je svijet do tada
poznavao“. Već 30-ih godina prošlog stoljeća SAMBO postaje obvezan u jedinicama Specnaz
GRU, NKVD. Za njegov daljnji razvoj je osobito značajan moskovski klub Dinamo u kojem su
pripadnici različitih specijalnih službi učili borbene tehnike. U isto vrijeme su se u sovjetskoj
vojsci, a osobito u specijalnim jedinicama paralelno razvijale i druge vještine i praktična znanja
poput sisteme, rukopaške, mačalke, boinie i mnoge druge.
Kako je SAMBO uopće izašao iz krugova, kako ste vi rekli „sovjetske pretorijanske
garde“?
Nakon urušavanja Berlinskog zida prestala je i tajnovitost. Do tada su o SAMBO-u širile
nevjerojatne glasine. Kada je početkom 90-ih godina prošlog stoljeća javno objavljen prvi javni
priručnik, doslovno je planuo. U godini dana prodano je nekoliko milijuna primjeraka. Prvi
priručnik je napravljen tipično „po ruski“ gdje je sadržaj važniji od forme: crno bijele fotografije,
nevješti crteži, a unutra sadržajni borilački Eldorado. Uglavnom, poslije raspada sovjetske

2. imperije budući da je dotadašnja stega popustila, brojni učitelji ove vještine su razmilili po
svijetu u potrazi za boljim životom. Potvrdu izvrsnosti ova je vještina dobila u ultimate-fightu,
gdje su se borci kojima je SAMBO temeljna vještina pokazali skoro nepobjedivi pa su mnogi od
njih postigli vrhunske rezultate; Arlovski, Kharitonov, Taktarov, Aleksandr Jemjeljanenko te kao
posebna kategorija iznad svih, dakako – Fjodor Jemjeljanenko.
Kako je uopće SAMBO stigao u Hrvatsku?
Najzaslužniji je svakako Željko Banić, predsjednik Hrvatskog SAMBO saveza i osnivač UFC
Crowsa, prvog SAMBO kluba u Hrvatskoj. On je prije nekoliko godina uspostavio kontakt s
FIAS-om (MeĎunarodnom SAMBO federacijom) posredstvom Dmitrija Stojanova, trenera
slovenske reprezentacije. Banić je okupio grupu entuzijasta, organizirao je prve seminare,
odlaske na meĎunarodne turnire. Stvari su vrlo brzo krenule bolje od svih očekivanja. Uskoro je
u Hrvatskoj osnovano sedam klubova, ustanovljen je Hrvatski SAMBO savez. Stoga se bez
imalo pretjerivanja može konstatirati kako je Željko Banić otac SAMBO-a u Hrvatskoj.
Može li se uopće govoriti o SAMBO-u kao sportu?
Zapravo, postoji nekoliko pravaca u kojima se razvijao SAMBO posljednjih četvrt stoljeća. Kao
prvo, imamo tzv. Combat SAMBO – borbeni SAMBO, Boyevoye Sambo, koji je ostao borilačka
vještina što mu je bila prvobitna svrha. S druge strane, razvio se i SAMBO sport koji ima vlastitu
razvojnu putanju. Obje ove discipline su zastupljene u hrvatskim klubovima. Postoji i treća,
američka podvrsta, koja je započela 2004. godine pod nazivom Freestyle Sambo koji predstavlja
neku novu mješavinu stilova.
A koji je SAMBO predmet vašeg osobnog interesa?
Mene osobno sportska dimenzija SAMBO-a uopće ne zanima.