Historijat hrvatskog nacionalizma Najznačajniji faktor oblikovanja današnjeg hrvatskog nacionalizma je uvjerenje da srednjovjekovno hrvatsko kraljevstvo nikada nije bilo potpuno nezavisno. Drugi faktor oblikovanja hrvatskog nacionalizma je bila identifikacija s drugim južnim Slovenima, što dovodi do hrvatske brojčane inferiornosti u odnosu na dominantne nacije Habsburške monarhije, Mađare i Nijemce. Ovi faktori su evidentni u Ilirskom pokretu Ljudevita Gaja 1836. do 1848. godine što kasnije otvara mjesto za dva nacionalna programa. Prvi program: Anton Starčević i njegova Stranka desnice (smatraju da u Hrvatskoj ima samo jedan narod, pa su Srbe i muslimane zvali pravoslavnim i muslimanskim Hrvatima). Drugi program: Josip Jurje Strossmayer (ima isto mišljenje kao Starčević). 1895. godine se Starčevićev pokret raspada na brojne grupe od kojih su frankisti ostali privrženi Starčevićevom izvornom programu, oni će tridesetih godina 20. st. činiti jezgro ustaškog pokreta Ante Pavelića. Formiranje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenac predstavlja izazov za frankiste koji su sebe smatrali jedinom “pravom” hrvatskom strankom i braniteljem hrvatskog prava. Teorija jugoslavenskog trinomijalizma i s njim prateće narodno jedinstvo, tvrdili su da su Srbi, Hrvati i Slovenci “plemena” jedne te iste “nacije”. Srpsko-hrvatski odnosi se pogoršavaju kada je vođa hrvatskih Srba, Svetozar Pribićević, implementirao kruti centralizam i kao ministar unutrašnjih poslova počeo provoditi kroz razne taktike. Srbi su počeli gajiti nepovjerenje prema Hrvatima zbog navodnog podrivanja jedinstva nove države, koju su Srbi smatrali kulminacijom devetnaestovijekovne borbe za srpsko ujedinjenje. Nakon 1918. hrvatski nacionalizam ima dva oblika: Hrvatsku seljačku stranku sa Stjepanom Radićem i Hrvatsku političku desnicu. Hrvatska politička desnica smatrala je da je uključena u borbu protiv velikosrpske politike „koja nepokolebljivom dosljednošću radi na uništenju Hrvatstva.“, vjerovala je da je namjera Beograda „da osvoji i apsorbuje druge južnoslovenske narode i da uspostavi svoje veličina i moć na ruševinama susjednih zemalja.”. Radićevo ubistvo 1928. otvara vrata “ustašizmu” koji se borio protiv sprstva, komunizma i vjerovali su da je Hrvatska neovisnost cilj i da se treba postići po svaku cijenu. U političkim poslovima međuratne Jugoslavije i Evrope, oholost se pretvorila u zlobu jer je politička desnica a kasnije i ustaše iskrivila Starčevićevu ideologiju. Tokom Drugog svjetskog rata, Srbi velike Hrvatske su viđeni kao “tuđi”, što je manifestiralno ubilačkim postupcima ustaškog režima. Drugi svjetski rat: Hrvatska država, 1941-1945 U aprilu 1941. godine Hrvati su konačno postigli državnost u obliku Nezavisne Države Hrvatske, u stvarnosti italijansko-njemački kondominijum i brutalno ad hoc stvaranje. Ustaškom režimu nedostajalo je dovoljno narodne podrške da samostalno preuzme vlast, iako je jedan segment desnog krila HSS-a sada stao na stranu Pavelića jer je ushi

1. Hrvatski nacionalizam
Historijat hrvatskog nacionalizma
Najznačajniji faktor oblikovanja današnjeg hrvatskog nacionalizma je
uvjerenje da srednjovjekovno hrvatsko kraljevstvo nikada nije bilo potpuno
nezavisno.
Drugi faktor oblikovanja hrvatskog nacionalizma je bila identifikacija s
drugim južnim Slovenima, što dovodi do hrvatske brojčane inferiornosti u
odnosu na dominantne nacije Habsburške monarhije, Mađare i Nijemce.
Ovi faktori su evidentni u Ilirskom pokretu Ljudevita Gaja 1836. do 1848.
godine što kasnije otvara mjesto za dva nacionalna programa.
Prvi program: Anton Starčević i njegova Stranka desnice (smatraju da u
Hrvatskoj ima samo jedan narod, pa su Srbe i muslimane zvali pravoslavnim i
muslimanskim Hrvatima).
Drugi program: Josip Jurje Strossmayer (ima isto mišljenje kao Starčević).
1895. godine se Starčevićev pokret raspada na brojne grupe od kojih su
frankisti ostali privrženi Starčevićevom izvornom programu, oni će tridesetih
godina 20. st. činiti jezgro ustaškog pokreta Ante Pavelića.
Formiranje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenac predstavlja izazov za frankiste
koji su sebe smatrali jedinom “pravom” hrvatskom strankom i braniteljem
hrvatskog prava.
Teorija jugoslavenskog trinomijalizma i s njim prateće narodno jedinstvo,
tvrdili su da su Srbi, Hrvati i Slovenci “plemena” jedne te iste “nacije”.
Srpsko-hrvatski odnosi se pogoršavaju kada je vođa hrvatskih Srba, Svetozar
Pribićević, implementirao kruti centralizam i kao ministar unutrašnjih
poslova počeo provoditi kroz razne taktike.
Srbi su počeli gajiti nepovjerenje prema Hrvatima zbog navodnog podrivanja
jedinstva nove države, koju su Srbi smatrali kulminacijom
devetnaestovijekovne borbe za srpsko ujedinjenje.
Nakon 1918. hrvatski nacionalizam ima dva oblika: Hrvatsku seljačku stranku
sa Stjepanom Radićem i Hrvatsku političku desnicu.
Hrvatska politička desnica smatrala je da je uključena u borbu protiv
velikosrpske politike „koja nepokolebljivom dosljednošću radi na uništenju
Hrvatstva.“, vjerovala je da je namjera Beograda „da osvoji i apsorbuje druge

2. južnoslovenske narode i da uspostavi svoje veličina i moć na ruševinama
susjednih zemalja.”.
Radićevo ubistvo 1928. otvara vrata “ustašizmu” koji se borio protiv sprstva,
komunizma i vjerovali su da je Hrvatska neovisnost cilj i da se treba postići po
svaku cijenu.
U političkim poslovima međuratne Jugoslavije i Evrope, oholost se pretvorila
u zlobu jer je politička desnica a kasnije i ustaše iskrivila Starčevićevu
ideologiju.
Tokom Drugog svjetskog rata, Srbi velike Hrvatske su viđeni kao “tuđi”, što
je manifestiralno ubilačkim postupcima ustaškog režima.
Drugi svjetski rat: Hrvatska država, 1941-1945
U aprilu 1941. godine Hrvati su konačno postigli državnost u obliku
Nezavisne Države Hrvatske, u stvarnosti italijansko-njemački kondominijum
i brutalno ad hoc stvaranje.
Ustaškom režimu nedostajalo je dovoljno narodne podrške da samostalno
preuzme vlast, iako je jedan segment desnog krila HSS-a sada stao na stranu
Pavelića jer je ushićen stvaranjem hrvatske države.
Nakon toliko godina strane vladavine, želja za nezavisnošću je nesumnjivo
bila ogromna, kako psihološki, tako i politički.
U tvrdoglavim danima aprila 1941. mnogi Hrvati, čak i oni koji su imali malo
ili nimalo simpatija prema ustašima, sigurno su Pavelića vidjeli kao "heroja
dana, novog i jedinog programa ... Osvetnik iz prošlosti mučenika. " Za svoje
vjerne sljedbenike Pavelić je 1941. godine bio "praktično mitsko biće, malo
'polu-bog', najveći Hrvat svih vremena.".
U tom slučaju, za ustaški pokret konačno je predstavljena prilika da se izmiri
niz rezultata pod ne tako dobronamjernim tutorstvom Osovine.
Entuzijastično je iskoristio prednost koju je pružilo njemačko osvajanje za
pokretanje brutalne kampanje za oslobađanje NDH od svih "nepoželjnih"
elemenata, od kojih su najistaknutiji bili Srbi, a sve u pokušaju da se sačuva
nedavno stečena "nezavisnost" Hrvatske.
Ustaše su se zaklele na nezavisnost po svaku cijenu, a sada su bile odlučne da
je očuvaju svim dostupnim metodama.
U tom procesu, ustaše su ostavile bolno naslijeđe narodima Hrvatske i Bosne i
Hercegovine.

3. "Srpsko pitanje" svakako nije bilo jedino važno pitanje današnjice, ali ustaše
su bile odlučne da sprovedu njegovo rešavanje.
Zaista, od svog osnivanja 1930. godine, antisrpski jezik je bio "suština ustaške
doktrine, njen raison d'être."
Kako su ustaše namjeravale riješiti "srpsko pitanje"?
U međuratnom periodu, hrvatska politička desnica je bila prazna između
isključivih i asimilacionističkih tendencija.
Tokom rata, obje tendencije su bile na djelu u ustaškoj retorici i politici prema
Srbima, koja se razvijala kroz tri faze:
Prva faza: od aprila do avgusta 1941. godine, može se nazvati najradikalnijom,
tokom koje su ustaški lideri najavili retorikom i djelo novoočišćene Velike
Hrvatske. Antisrpske mjere u ovom periodu uglavnom su poprimile oblik
zakonodavstva i hapšenja srpske inteligencije.
4. juna 1941. hrvatske i njemačke vlade dogovorile su se o masovnoj razmjeni
stanovništva, u kojoj su učestvovali Slovenci i Srbi. Dva dana kasnije, Pavelić
se sastao sa Adolfom Hitlerom u Salzburgu, gdje se rasprava neizbježno
okrenula sastavu nacionalnosti nove hrvatske države. Hitler je istakao da "ako
bi hrvatska država bila zaista stabilna, nacionalno netolerantna politika
morala bi se provodila pedeset godina.„
Pavelić je sigurno zaključio da se njemačke vlasti neće miješati, što se tiče
srpskog pitanja, u hrvatske poslove. Tada su se ustaške vlasti okrenule
sistematičnijem "čišćenju" pretežno srpskih regija NDH.
Istovremeno, počinjeni su prvi veliki ustaški masakri nad Srbima.
Od kraja jula 1941. god., ustaški masakri su postali široko rasprostranjeni.
Potiskivanje ustaške politike prema Srbima u proljeće i ljeto 1941. bila je
deportacija i masovna ubistva.
Kada su deportacije zaustavljene na neodređeno vrijeme u septembru 1941.
godine, njemačka vojna komanda u Beogradu procijenila je da je najmanje
118.110 Srba deportovano u Srbiju iz NDH.
U istom periodu, politika prema Srbima bila je usklađena sa jednako
isključivom službenom retorikom koja je okarakterizirala Srbe kao hrvatske
neprijatelje, kao predatorski i vanzemaljski element u Velikoj Hrvatskoj koji je
težio uništenju svih Hrvata.
U septembru 1941. godine niz novih problema suočio se sa ustaškim režimom
i doveo u pitanje njegovu srpsku politiku.

4. Suočeni sa oružanim komunističkim pobunama, italijanskom odlukom da
okupira velike dijelove NDH, navodno da suzbije pobunu, gdje je tada
neutralisana hrvatska vlast, i, konačno, njemačkom odlukom da zaustavi
deportacije u Srbiju i izvrši pritisak da moderiše svoju srpsku politiku, Pavelić
i ustaško rukovodstvo bili su primorani da se odreknu svoje ranije isključive
retorike i politike prema Srbima.
To nikada nisu uradili u potpunosti, ali taktička promjena je ipak neformalno
objavljena u septembru 1941. godine u retorici i djelu.
U tom trenutku ustaške vlasti su se okrenule politici prisilnog prelaska na
katoličanstvo. Ustaška retorika se također naglo promijenila. Srbi su sada
opisani kao bivši katolici koji su, pod osmanskom turskom vlašću, navodno
prešli na pravoslavlje.
U glavama nekih, iako ne nužno svih ili većine ustaških vođa, katolicizacija
pravoslavaca značila je njihovo asimiliranje ili kroatizaciju. Međutim, do
februara 1942. ustaše su bile primorane da napuste politiku prisilnog
preobraćenja. Oružana pobuna protiv ustaških vlasti bila je još jedan važan
faktor, jer su do kraja 1941. hrvatske vlasti kontrolisale vjerovatno ne više od
jedne trećine teritorije NDH. No, možda najvažnije, iz perspektive ustaške
nacionalne ideologije i politike, bio je nastavak progona Srba od strane
ustaških vlasti, ponekad nakon što je došlo do preobraćenja.
Početkom 1942. ustaškim vlastima se činilo jasno da je njihova srpska politika
"stigla u slijepu uličicu.". Vlasti su morale hitno da se pozabave
komunističkom pobunom, koja se u svojoj ranoj fazi u velikoj mjeri oslanjala
na regrute iz progonjenog srpskog stanovništva, i očajnički je nastojala da
uspostavi neku vrstu legitimiteta.
U tom cilju, u februaru 1942. godine, Pavelić je sazvao Gerrymandered
parlament. Kada se obratio tom tijelu 28. februara, Pavelić je priznao
postojanje pravoslavlja u Hrvatskoj. Sada je očigledno bilo mjesta za
pravoslavlje, ali ne i za Srpsku pravoslavnu crkvu.
Njegov govor je protumačen kao prvi korak ustaškog režima ka stvaranju
Hrvatske pravoslavne crkve, kao sredstvo "smirivanja" preostalog srpskog
stanovništva. Početkom aprila 1942. godine Pavelić je naredio stvaranje
Hrvatske pravoslavne crkve.
Formiranjem Hrvatske pravoslavne crkve, ustaška politika prema Srbima ušla
je u svoju treću i posljednju fazu. Od aprila 1942. do kraja rata, pravoslavlje je
priznato kao državna religija, zajedno sa rimokatoličanstvom, luteranizmom i
islamom, a pravoslavci su smatrani "Hrvatima." Međutim, to ne znači da su
ustaški lideri nužno smatrali da je većina pravoslavaca bila hrvatska u dalekoj
prošlosti, ili su vjerovali da bi u budućnosti mogli postati Hrvati. Čak i nakon

5. aprila 1942. godine u ustaškoj retorici postoje brojne reference na hrvatsku
naciju, sastavljenu samo od katolika i muslimana, koje bi imale tendenciju da
podrže stav da ustaše nikada nisu prihvatile svoju retoriku ili zvaničnu
politiku sa dužnim uvjerenjem.
Možda još važnije, ustaški lideri nastavili su implicitno pozivati pravoslavce
kao neprijateljske autsajdere. Npr, Matija Kovačić, koji je 1942-43. bio "glavni
direktor propagande" ustaškog režima, više puta je u svojim govorima
razlikovao "hrvatske katolike i muslimane," s jedne strane, i "pravoslavaca," s
druge strane.
Drugi istaknuti ustaški dužnosnici ponovili su to mišljenje.
U više navrata je napravljena retorička razlika između autohtonog
katoličko-muslimanskog stanovništva ("hrvatska nacija") i pravoslavnog
"drugog.". Ove kontradiktorne retoričke premise nikada nisu u potpunosti
riješeni. U stvari, međutim, preferirano rješenje za "pravoslavno pitanje" bilo
je isključivanje, a ne asimilacija. Ipak, zvanična ustaška linija, da su
pravoslavci uglavnom hrvatske nacionalnosti i da će Hrvatska pravoslavna
crkva pomagati u zadatku vraćanja pravoslavaca u njihov pravi identitet,
ostala je nepromijenjena do kraja rata.
Čini se očiglednim da je nakon februara 1942. postojala volja hrvatskih vlasti
da usvoje tolerantniju politiku prema srpskom stanovništvu, makar samo iz
političkih i vojnih razloga. Naime, kako se plima rata okrenula protiv Osovine,
ustaše su postepeno smanjivale svoj raniji radikalizam i pokušale
preoblikovati svoj pokret kao program hrvatske državnosti, što bi svi Hrvati
trebali podržati.
Kada bi NDH nestala, i hrvatska nacija bi mogla da se suoči sa svojom smrću.
Međutim, što se tiče "srpskog pitanja," ustaške vlasti su i dalje morale da se
suoče sa svojim duboko usađenim predrasudama i činjenicom da je veliki dio
srpskog stanovništva uzeo oružje i podržavao komunistički otpor ili četnički
pokret.
Jedina značajna promjena u ustaškoj politici 1942. godine, osim stvaranja
Hrvatske pravoslavne crkve, bila je njena spremnost da sarađuje sa nekim
četničkim liderima u Bosni u ime "smirivanja.".
Na terenu, međutim, ustaške snage nastavile su da sprovode sveobuhvatnu
politiku prema Srbima, za koje su sumnjali, bilo da su pravoslavci ili katolici,
neprijateljstvo prema NDH.
Npr, početkom jula 1942. godine župan Gorske županije (Petrinja),
izvještavajući o lokalnim antistranačkim operacijama, potvrdio je da je jedan
od ciljeva "posljednje operacije čišćenja," kako ju je nazvao, zapravo bio
"evakuacija cjelokupnog pravoslavnog stanovništva pa čak i preobraćenje [u

6. katoličanstvo] iz gore navedenih ugroženih regija." Srbi iz Bosanske Dubice
doživjeli su istu sudbinu: gotovo svi su deportovani krajem maja 1942.
godine u logorski sistem Jasenovac. Gradonačelnik grada, i sam ustaški
zvaničnik, protivio se deportacijama; Bio je zaprepašćen činjenicom da ti Srbi
nisu počinili nikakva antihrvatska djela, "niti su učestvovali u bilo kakvoj
vrsti antidržavnog ili antinacionalnog rada."
U maju 1943. godine veza hrvatske vlade sa italijanskom vojnom komandom
u NDH, David Sinčić, pozvao je centralne hrvatske vlasti da usvoje
tolerantniji stav prema pravoslavcima, sada kada su se Italijani povlačili iz
zemlje. On je pozvao Ministarstvo unutrašnjih poslova da shvati da je
"upravo u ovom trenutku neophodno tretirati pravoslavno stanovništvo...
zakonito i taktično." Da je uopšte iznio ovaj hitan prijedlog ukazuje na to da je,
već u maju 1943. godine, ustaška politika prema Srbima bila sve samo ne
zakonita ili taktična.
Kako kasnije izvještaji svjedoče, jezik ustaške stranačko-vojne birokratije
izdao je duboko nepovjerenje pravoslavnom stanovništvu do gorkog kraja.
Zaista, krajem 1943. ustaški propagandni zvaničnik Vilko Rieger navodno je
izjavio prognanom šefu ustaške policije Didu Kvaterniku da su Srbi "glavni
problem" i da ih "treba opkoliti i sve poklati.".
Na kraju, ratna ustaška retorika i politika prema Srbima pokazala se složenom
i kontradiktornom prirodom, jer su se razišli između anihilacionističkih i
asimilacionističkih impulsa. Kontradiktorna retorika (i akcija), koja je svakako
prethodila ratu, nikada nije riješena na koherentan način. U praksi, međutim,
isključiva tendencija je bila jača od ta dva. Ono što se sa izvjesnom sigurnošću
može reći jeste da su premise u osnovi integralne nacionalističke ustaške
ideologije bile historijske.
Zaista, historija je bila njihova oholost. Ustaše su bile posvećene hrvatskim
državnim pravima i njihovom istom, jednoj hrvatskoj političkoj naciji u
povijesnoj Velikoj Hrvatskoj. Njihovo odbijanje da toleriše postojanje
"političkih" Srba u Velikoj Hrvatskoj bilo je snažno izraženo ratnom praksom.
Ali bez obzira na složenost ustaške nacionalističke ideologije, njihova ratna
vladavina ostavila je brutalne ožiljke na narodima Bosne i Hercegovine i
Hrvatske i pomogla da se zatruju međusobni odnosi između nacionalnosti
zemlje. Od oko milion mrtvih u cijeloj Jugoslaviji, oko 60% je umrlo na
teritoriji NDH. A od ukupnog broja ubijenih u NDH, sada se vjeruje da je oko
100.000 (ili 17%), od kojih su tri četvrtine bili Srbi, Jevreji i Romi, umrlo
samo u sistemu logora Jasenovac.

7. Period nakon Drugog svjetskog rata
Komunistička Jugoslavija ima zadatak da upravlja sa multinacionalnim
društvom. Tito je imao svoju verziju rata gdje su se svi narodi Jugoslavije,
uključujući i Hrvate, borili protiv fašizma. Političke emigracije smatraju da je
ovo rat koji je vodila velikosrpska ideologija koja je išla protiv hrvatskog
naroda i nezavisne države. Poslijeratni spisi su priznalvali djela koje su ustaše
činili srbima, to su više smatrali odbranom od srpskog neprijatelja koji je težio
uništenju hrvatskog naroda, nacije i hrvatske domovine. Srbi su htjeli da se
uništi NDH uništi i da je cilj bio na biološkom istrebljenju Hrvata ratni sprski
otpor, bio četnički ili partizanski, bio je antihrvatski.
Ivo Rojnica, šef ustaške stranke u Dubrovniku, trvdi da Hrvati nisu krivi za
sudbinu jevreja, po njegovom mišljenju u Hrvatskoj prije 1941. nije postojalo
“židovsko pitanje”. Hrvati su osmislili vlastiti mit “Bleiburški mit” prema
kojem je je ubijeno stotine hiljada Hrvata od strane Titovih snaga u maju 1945.
godine.
Hrvatsko sjećanje na rat obilježava se kroz Bleiburg, a ne Jasenovac. 10. april
se obilježava kao “Dan hrvatske neovisnosti”.
S obzirom da su Hrvati ustaške postupke smatrali opravdanim, počeli su ih
veličati uz izjavu “ideja države i borba do kraja za državu” i tako je većina
Hrvata usvojila ustaštvo
Hrvatska priznaje postojanje koncentracionih logora i rasnih zakona ali su oni
površno osuđivani.
I nakon 1945. godine, hrvatsko nacionalističko sjećanje na Drugi svjetski rat
nastavilo se njegovati na percepciji da su Srbi od 1918. godine više puta bili
žrtvovani od strane Srba, bilo u rojalističkoj ili komunističkoj Jugoslaviji.
Kratak i krvavi ratni prekid nije smatran izuzetkom. Mit o viktimizaciji
spriječio je mnoge Hrvate na demokratskom Zapadu da se pomire s
ustaškom prošlošću i užasnom prirodom njihovih zločina.
Postkomunistička Hrvatska: mit i sjećanje
1990. godine, na Prvom općem kongresu Hrvatske demokratske zajednice,
osnivač i predsjednik stranke, Franjo Tuđman, tvrdio je da NDH nije samo
kvislinški entitet, već "izraz političkih želja hrvatske nacije za vlastitom
nezavisnom državom." Komentar je bio značajan na mnogim nivoima,
dolazeći jer nije dolazio samo od historičara i bivšeg sudionika ratnog
komunističkog otpora, već od budućeg predsjednika hrvatske države.
U tom događaju to je predstavljalo prvi korak u Tuđmanovim naporima da se
pomire i sintetiziraju podijeljena i konkurentska sjećanja Hrvata, a
kulminirala je šest godina kasnije u njegovom prijedlogu da spomen
Jasenovac pretvori u kolektivni spomenik za sve hrvatske žrtve rata pored

8. nehrvatskih žrtava ustaša. Prijedlog je bio neuobičajeno bezosjećajan, ali je
predstavljao Tuđmanov pokušaj "historijskog pomirenja" između Hrvata u
ustaškim i partizanskim redovima. U tu svrhu naglašeni su savremeni
hrvatski ratni partizanski korijeni otpora i Titova uloga je i dalje hvaljena, dok
je istovremeno ustaška država postepeno rehabilitovana kao inkarnacija
hrvatske želje za državnošću.
Ovo "oživljavanje sećanja" javno se manifestovalo preimenovanjem akademija,
instituta i bulevara. Najdirljiviji trenutak u ovom oživljavanju desio se u
septembru 1990. godine, kada je zagrebačko gradsko vijeće, djelujući uz
prećutno odobrenje predsjednika Tuđmana, preimenovalo gradski "Trg
žrtava fašizma" u "Trg velikih Hrvata.„.
Originalni naziv je obnovljen 1999. godine. Ovo je bio trenutak od velikog
simboličkog značaja. Tokom Drugog svjetskog rata, Trg (tada poznat kao Trg
"N") bio je dom zagrebačkih ureda Gestapoa i ustaške sigurnosne policije.
Ovim činom pokrenute su brojne druge promjene imena, srušeni su
spomenici u spomen na komunistički otpor, a došlo je do općeg preuređenja
historije. Ubrzo nakon toga, u Hrvatskoj se moglo javno čuti niz apsurdnih
teorija, kao što je da fašizam uopće nije postojao u NDH i da su žrtve ustaškog
režima, čija je kriminalna priroda sada u velikoj mjeri odbijena, zaslužile
svoju sudbinu jer se hrvatska država jednostavno branila.
Logor Jasenovac je praktično nestao iz hrvatskih školskih udžbenika i
zamijenjen je pričama o Bleiburgu i komunističkim marševima smrti. Sve se to
desilo ili na inicijativu vlasti ili na njihovu toleranciju.
Zašto je ovaj historijski revizionizam i oživljavanje sjećanja uopšte bilo
moguće?
Uostalom, 1990. godine sjećanje na Drugi svjetski rat i NDH nije bilo posebno
živo u glavama većine Hrvata. Ljudi imaju tendenciju da njeguju sjećanja koja
imaju neko značenje u sadašnjosti, ali u socijalističkoj Hrvatskoj (1945–90)
vjerovatno nije bilo značajnog razloga da se većina Hrvata sjeti NDH.
Niti je bilo politički moguće da se sjećaju toga na način na koji je to učinila
hrvatska emigracija. Međutim, sve se to promijenilo u periodu 1990-91. Kako
se politička kriza u Jugoslaviji produbljivala, savremeni događaji omogućili
su prepričavanje historije NDH u novom svjetlu.
U to vrijeme stavovi političke emigracije presađeni su u Hrvatsku, a događaji
od 1990. do 1991. reinterpretirani su kroz prizmu prethodnog pokušaja
hrvatske državnosti, 1941. godine.
U tumačenju mnogih hrvatskih nacionalista, nagon ka nezavisnosti i nastajući
sukob sa Beogradom i hrvatskim Srbima paralelni su sa događajima iz 1941.

9. godine. Hrvatskoj javnosti je rečeno da su u oba ova razdoblja Hrvati željeli
samo nezavisnu hrvatsku državu, ali su se Srbi protivili toj legitimnoj težnji.
U tom trenutku, "revizionističko" tumačenje NDH postalo je značajno za
mnoge Hrvate u Hrvatskoj jer se činilo da odgovara onome što su vidjeli da
se odvija pred njihovim očima.
Oživljavanje sjećanja dogodilo se u kontekstu rata za nezavisnost Hrvatske od
1991. do 1995. godine. Za razliku od Drugog svetskog rata, "Domovinski rat"
nije bio ideološka stvar, već je proizveo, ili se tako činilo u to vrijeme,
izvanredno jedinstvo unutar nacionalnih redova protiv percipirane prijetnje
velikosrpskog ekspanzionizma.
Svi Hrvati su sada bili na istoj strani, bez obzira na političku historiju svojih
očeva i djedova. Međutim, rat je samo spriječio iskrenu raspravu o prošlosti i
čak omogućio reinterpretaciju NDH u pozitivnom svjetlu.
Popularni osećaj viktimizacije u rukama Srbije devedesetih godina prošlog
vijeka umiješao je u dugo njegovano vjerovanje hrvatske nacionalističke
desnice o historijskoj hrvatskoj viktimizaciji.
Kao što je jedan novinar primijetio u maju 1993. godine, "Za Hrvate sjećanje
na Bleiburg nije samo sjećanje na juče, već i sećanje na danas i sutra.“ Isti
mentalni okvir koji je 1945. godine ubio u Bleiburgu, danas ubija u Vukovaru,
Zadru, Šibeniku, Srebrenici, Žepi, Tuzli. ... Krvnik, jučer kao i danas, je
Jugoslavenska vojska. ... Država za čije je stvaranje neophodna krv nevinih,
juče se zvala Jugoslavija, danas Velika Srbija."
Široko prihvaćeno vjerovanje u Hrvatsku o odbrambenoj prirodi hrvatske
borbe protiv Beograda nije ostavilo prostora za priznavanje mogućeg
postojanja hrvatskih počinilaca ratnih zločina. Relativno malo ljudi u
Hrvatskoj bilo je spremno priznati da su hrvatske snage između 1991. i 1995.
mogle počiniti bilo kakav zločin, bilo u Hrvatskoj ili u Bosni i Hercegovini.
Za hrvatsku nacionalističku desnicu i njen kult hrvatske državnosti, sama
ideja da su Hrvati mogli počiniti ratne zločine dok su vodili odbrambeni rat
bila je nelegitimna. Uostalom, ovaj rat je vođen na povijesnoj hrvatskoj
teritoriji; Bio je to legitiman i "pravedan" rat.
U oktobru 1995. godine Hrvatski institut za historiju obilježio je pedesetu
godišnjicu završetka Drugog svjetskog rata simpozijumom o "Hrvatima u
Drugom svjetskom ratu."
Simpozijum je dao nesretan dojam da su NDH i ustaše legitimna opcija za
Hrvate 1941. godine. Nova hrvatska nacionalistička istoriografija uglavnom je
njegovala stav da su Hrvati od 1918. godine prisiljeni voditi tekući
odbrambeni sukob protiv velikosrpske ideologije.

10. Možemo se samo nadati da će, kako sjećanja na komunizam i nedavni rat
postepeno nestaju iz narodne mašte, biti zamijenjena kolektivnim sjećanjem
iskovanim u demokratskom političkom diskursu.
Danas, više nego u bilo kom drugom trenutku prošlog vijeka, izgledi za
demokratiju u Hrvatskoj i jugoistočnoj Evropi izgledaju zaista jaki.
Na kraju, to je napredno demokratsko okruženje i politički diskurs koji takav
milje, omogućava da se osigura da se tabui i mitovi iz prošlosti rešavaju.
Upravo je odsustvo takvog okruženja tokom poslednjih pola vijeka, koje su
zadržali ideološki ekstremi Hladnog rata, omogućilo širenje mitova i njihovu
upotrebu da opravdaju komunističku i kasniju nacionalističku politiku.
Budućnost možda neće donijeti "smrt historije," kako bi neki željeli, ali se
može nadati da će u najmanju ruku donijeti ispadanje istorije iz političke
arene u profesionalnu akademsku zajednicu, gdje joj je pripadalo.