/ Napisano od srca i darovano od srca,
ljudima što su mi u pulskoj noćiobasjalitrag./
Ti,koja nad svime možešbiti pjesma
ne moraš zahtijevati ništa,
Ti većjesi sve i sve svemoći svijeta
krijesišusjajuoka.
Ti kojatragaš za skrivenimmjestimaustijeni,
tajanstvenimportalimai zagubljenimznačenjima,
Ti što živomprošlošćugradamirišsvojuprošlost,
počini natren u nečemštoje danas.
Ti kojabježišbjegovimaodkojihnemabijega
slijedeći krotkastada,štonemajupastira,
Ti što bi radije dase nesrećaukloni sama,
onakokako je i došla;stani,osvrni se i zagledaj
u srce svogabijega.
Ti kojadruguješsljudimaavjeruješsnovima,
vazda nevoljkai neodlučnapredvažnimodlukama,
kojabi u sebi stoput,radije biladjevojčica,noplamnažena,
družbenicaratnika,pusti proljećimai ljetima
da te lijepootvore,onakonasumce,
na mjestunakom se nikadne bi otvorilasama
i ispišu l j u b a v.
Ti kojavrijedišviše odstotinucarskihpalača,
pastirskihsutona i duždevihlađa,probaj usebi vjerovati
da vrijedišjedanjedini,sjajni zemaljski dukat,
nečijegiskrenogsrca.
Ti kojasi se ranila,da ne ranišdrugoga
srce pozlijediladane pođe dalje svijetomtaj jad,
sve svoje putne karte rasklopila,pazaklopila,
pritisnulakaokamennagrudi i pošladalje,
jersi dijete ponosa,dopusti sebidasmiješbiti
i slabai jakai ranjiva.Tonije donjihi nemaveze snjima,
to tvoje putovanje dodobrih,posvećenihvisova.
Ti koji bilježišusebi svakuranu,svakusjenui bolnutočku
što suti je nanijeli oni kojimase ne smiješsvetiti,
i štosu ti raznijeli blagaoni koji ihnisudostojni,
ostani miran,ostani blagabura,za one štoće im doći.
NičemuTvome oni se više neće veseliti.
Ti koji svijetomnosišdragulj,prebijeljenupotočni kamen,
svemuse veseliškaodijete i odbijašne biti dijete
kad dođudoba da ljudi buduoblaci,zlehudi oblaci,
ti raduj srca oko sebe,nečimštonamnikadne mogu oteti,
ostani takavi nemoj se mijenjati.
Ti što tišini znamenuješznamenja
i poznaješsamoćukaomlinarevunuk
dragi djedovprag,što čuješljude i nesreće
prije negoštodođu i prije odnjihznaš
da imajuotići,jersve ode,podijeli snekim
svoj velebni dar.
Ti kojanisi ovdje svojomvoljom,
niti birašživjeti posebi i samoza sebe,
nejasnadrugima,neshvatljivadragima,
ti ne moraš nuđati i ne morašmoliti,
jersi najljepšaponudai molitva
podzvijezdama.
Ti kojagorišvatrama starijimodsvijeta
i blijedišbijelimzoramaukojimate nitkone čeka,
što bi dijelilaprostranstvai darivalasebe,gladnimusnama,
kao vrč toplogkozjegmlijeka,ti budi ustrajna,postojana,divna,
u svakoj kapi kojamiriše dar.Jednomćešreći: Vrijedilo je...
Ti koji poznaještajni jezikrodai skrivenznamenplodonosnogpolja,
gdje rukomuzmahneš,dubinomzaparaš,poneseš,hučiš,kaoponornica.
Ponesi moćštoti je darovana,duboko,dubokousrce svijeta,
uznesi vatrama,plampoplam.
Vlado Karagić

Plam po plam

  • 1.
    / Napisano odsrca i darovano od srca, ljudima što su mi u pulskoj noćiobasjalitrag./ Ti,koja nad svime možešbiti pjesma ne moraš zahtijevati ništa, Ti većjesi sve i sve svemoći svijeta krijesišusjajuoka. Ti kojatragaš za skrivenimmjestimaustijeni, tajanstvenimportalimai zagubljenimznačenjima, Ti što živomprošlošćugradamirišsvojuprošlost, počini natren u nečemštoje danas. Ti kojabježišbjegovimaodkojihnemabijega slijedeći krotkastada,štonemajupastira, Ti što bi radije dase nesrećaukloni sama, onakokako je i došla;stani,osvrni se i zagledaj u srce svogabijega. Ti kojadruguješsljudimaavjeruješsnovima, vazda nevoljkai neodlučnapredvažnimodlukama, kojabi u sebi stoput,radije biladjevojčica,noplamnažena, družbenicaratnika,pusti proljećimai ljetima da te lijepootvore,onakonasumce, na mjestunakom se nikadne bi otvorilasama i ispišu l j u b a v. Ti kojavrijedišviše odstotinucarskihpalača, pastirskihsutona i duždevihlađa,probaj usebi vjerovati da vrijedišjedanjedini,sjajni zemaljski dukat, nečijegiskrenogsrca. Ti kojasi se ranila,da ne ranišdrugoga srce pozlijediladane pođe dalje svijetomtaj jad, sve svoje putne karte rasklopila,pazaklopila, pritisnulakaokamennagrudi i pošladalje, jersi dijete ponosa,dopusti sebidasmiješbiti i slabai jakai ranjiva.Tonije donjihi nemaveze snjima, to tvoje putovanje dodobrih,posvećenihvisova. Ti koji bilježišusebi svakuranu,svakusjenui bolnutočku što suti je nanijeli oni kojimase ne smiješsvetiti, i štosu ti raznijeli blagaoni koji ihnisudostojni, ostani miran,ostani blagabura,za one štoće im doći. NičemuTvome oni se više neće veseliti. Ti koji svijetomnosišdragulj,prebijeljenupotočni kamen, svemuse veseliškaodijete i odbijašne biti dijete kad dođudoba da ljudi buduoblaci,zlehudi oblaci, ti raduj srca oko sebe,nečimštonamnikadne mogu oteti,
  • 2.
    ostani takavi nemojse mijenjati. Ti što tišini znamenuješznamenja i poznaješsamoćukaomlinarevunuk dragi djedovprag,što čuješljude i nesreće prije negoštodođu i prije odnjihznaš da imajuotići,jersve ode,podijeli snekim svoj velebni dar. Ti kojanisi ovdje svojomvoljom, niti birašživjeti posebi i samoza sebe, nejasnadrugima,neshvatljivadragima, ti ne moraš nuđati i ne morašmoliti, jersi najljepšaponudai molitva podzvijezdama. Ti kojagorišvatrama starijimodsvijeta i blijedišbijelimzoramaukojimate nitkone čeka, što bi dijelilaprostranstvai darivalasebe,gladnimusnama, kao vrč toplogkozjegmlijeka,ti budi ustrajna,postojana,divna, u svakoj kapi kojamiriše dar.Jednomćešreći: Vrijedilo je... Ti koji poznaještajni jezikrodai skrivenznamenplodonosnogpolja, gdje rukomuzmahneš,dubinomzaparaš,poneseš,hučiš,kaoponornica. Ponesi moćštoti je darovana,duboko,dubokousrce svijeta, uznesi vatrama,plampoplam. Vlado Karagić