2. I Teorijski pristup leksici jezika
• Postoje različite teorije o nastanku jezika, a sve one streme
odgovoriti na ključno pitanje jezika, koje je u isto vrijeme suštinsko
pitanje čovjeka, prirode, zemlje i kosmosa.
• To je pitanje da li su jezik i čovjek božanskog ili evolutivnoga
porijekla, ili su oni nastali procesom dugotrajnog razvitka,
evolucijom.
• Za jezik je, međutim, bitno da on predstavlja jednu višu formu
prirode, da se upravo njime, tim jezikom, čovjek razlikuje od drugih
živih organizama.
• Dakle, jezik je u suštini forma kojom se čovjek ispoljava kao misaono
biće, otkrivajući tako svoju suštinu i svoju razlikovnost prema
drugim živim bićima.
3. • Veliki broj jezika u svijetu i raznovrsnih formi unutar svakog od tih
jezika jedna je od osnovnih pojavnosti kojima se bavi lingvistička
nauka.
• Međutim, lingvistička nauka nije našla odgovarajućega metoda
kojim bi u funkcionalnom smislu izmirila postojeće jezičke razlike
među narodima, kulturama i državama.
• Postojanje velikoga broja jezika u svijetu ipak predstavlja golemo
kulturno bogatstvo, naslijeđe historije.
• Kad se radi o svojstvima jezika kao sistema, strukture, kako se to
obično kaže, nauka je došla do mnogih otkrića o
zakonomjernostima razvoja tih sistema.
4. • Postoji unutrašnji jezički razvoj u kojem lingvistika proučava odnose
među pojedinim dijelovima sistema i proučavanjem tih odnosa
dolazi do zaključaka o međusobnoj uslovljenosti svih jezičkih
jedinica.
• Pored unutrašnjeg razvoja, postoji i vanjska pojava, tijesno vezana
sa historijsko-društvenim spletom, organski uklopljena u taj splet.
• Drugim riječima, za lingvistiku nije bitno samo to što jezik ima
unutarnju strukturu prirodnog organizma, već što taj jezik ima i
svoju „vanjsku stukturu“, tj. svoje posebne, također zakonomjerne
odnose spram društva u kojem se upotrebljava.
5. • U historijsko-nacionalnom smislu, za jezike se kaže da se dijele na
tzv. male i tzv. velike.
• Odrednica „mali“ i „veliki“ uopće se ne odnosi na eventualne male i
velike domete unutarnjih procesa jezika i njegovih rezultata, nego
upravo na njegove vanjske domete, raširenost u kulturnom i
komunikacijskom smislu, na granice njegovog realnoga doprinosa u
komunikaciji među kulturama i narodima.
• Kada se cjelokupni jezički razvitak sagledava u svim spomenutim
unutarnjim i vanjskim odnosima, u tome sagledavanju nameće se
jedno od najvažnijih pitanja jezika uopće, a to je pitanje odnosa
između gramatičkog sistema i rječnika, odnosno „leksičkog
sistema“.
6. • U male jezike se šire riječi koje su se začele u velikim jezicima,
prihvatajući se čak i onda kad u jeziku-primaocu postoji
odgovarajuća riječ sa takvim značenjem. Tako dolazi do pojave tzv.
internacionalizma, tj. riječi koje imaju širu rasprostranjenost daleko
van njihovih matičnih jezika.
• One se u malim jezicima tretiraju kao posuđenice, tuđice, čak kao i
barbarizmi i sl., ovisno od toga kako se ideološki na njih gleda, od
nacionalne svijesti i odnosa prema drugim nacijama, kulturama i
državama.
• Takav jedan trajni proces primanja riječi iz drugih jezika
karakterističan je upravo za balkanske jezike, naročito one
središnje, među kojima se bosanski jezik nalazi u srcu jezičkoga
svijeta.
7. II Leksika kao vid širega kontakta među
narodima, kulturama i jezicima
• Leksika, odnosno rječnički fond predstavlja jedan poseban dio
jezika, koji se na svoj način uklapa u gramatički sistem.
• Riječ je onaj dio jezika koji pokazuje daleko najveću pokretljivost, jer
je u principu uvijek spremna i sposobna da iz svog matičnog jezika
ode u neki drugi nematični i da se u njemu odomaći, uklapajući se u
gramatički sistem tog jezika-primaoca.
8. • U tradicionalnoj lingvistici postoji uobičajena podjela riječi svakog
jezika na „domaće“ i na strane riječi, pri čemu se prema tim
stranima riječima ispoljavaju različiti odnosi i stepeni tolerancije.
• Historija riječi je odvojena od same historije jezika. Riječ ima svoje
puteve, svoje sudbine, ona se kreće kao da je na svijetu jedna jedina
i neizvjesno je dokle će stići, jer je sposobna da se uklopi u svaki
jezik, bez obzira na njegova unutarnja, gramatička svojstva.
• Jezik se upravo kroz leksiku osvježava novim, nepoznatim
elementima koji mu udahnjuju snagu da preživi, da se ne zatvori u
sebe i postane neosvojiva jezička tvrđava odvojena od vanjskog
svijeta, osuđena na osiromašenje i postepeno neminovno
propadanje.
9. III Balkanski jezički supstrat
• Pored leksike, jezik odlikuje i historičnost jezika, odnosno riječi,
njihova povijesna utemeljenost, starina. Riječ je, mogli bismo reći,
živi spomenik kulture. Ona je formalni (jezički) znak za predmet,
pojavu, biće i sl., znak koji ima svoje korijene, svoj put, svoju
historiju. Kada neku riječ koju danas izgovaramo i pišemo,
pronađemo u nekom dokumentu iz 15. st., tad nas vitalnost i
otpornost te riječi fascinira.
10. • Ne mora se tražiti ni jedan drugi primjer mimo hidronima i toponima
Bosna, ili hidronima Drina, ili Una, ili Neretva, kako bismo se odmah
upleli u balkansku starinu riječi. Zapravo, ni jedna od tih riječi nije
donesena „iza Karpata“ odakle su Slaveni došli, već je zatečena na
Balkanu i uzeta od starinačkog stanovništva, najvjerovatnije od Ilira.
Ove navedene riječi odlikuje velika starina, golom nelingvističkom
oku nesaglediva. To su predslavenske riječi što pripadaju tzv.
balkanskom supstratu. Ovi primjeri također potvrđuju da se riječ
odlikuje dubokom historičnošću i da se kao takva prenosi, da ne
nestaje već se predaje „iz ruke u ruku“, tačnije „od uha do uha“.
11. • Osim tragova balkanskog supstrata, ostali su u jeziku bogomilskog
etnosa tragovi i nekih drugih jezičkih struja koje su s vremenom na
vrijeme Balkanom „prohujavale s vihorom“. Takav se uticaj riječi
ogleda u riječi katun, u značenju „domaćica, žena koja upravlja
poslovima u kući“ da bi se kasnije ta riječ transformirala i bila
primljena iz turskog u formi chattun „ugledna žena“ (kasnije
transformirano u kaduna „turska žena“, kako je i danas u
bosanskome jeziku).
12. IV Južnoslavenska simbioza
• Prije dolaska na Balkan, Slaveni su živjeli na prostorima između
Karpata i Panonske nizije. Već tada, do zauzimanja današnjega
prostora na kojem žive, Južni Slaveni se dijele na dvije grupe,
zapadnu i istočnu, od kojih zapadna zauzima veći dio Balkana, a
istočna prostore današnje Makedonije, Bugarske, pa i neke
(sjevernije) dijelove današnje Grčke. U zapadnoj grupi se formiraju
razlike u pogledu upitno-odnosne zamjenice, koja u jednih glasi ča, u
drugih kaj, a u trećih što/ šta, iz čega proizilaze tri dijalekta:
čakavski, kajkavski, štokavski.
13. • Bosanski jezik se začinje na središnjem terenu južnoslavenskih
dijalekata, odnosno zapadne južnoslavenske grupe. Teren na kojem
se on počinje razvijati većim dijelom je štokavski, mada u sebi ima
mnogo elemenata zapadne štokavštine.
• Zapadna štokavština je većim dijelom bila šćakavština (šćap,
ognjišće, pušći), a nakon zamjene jata (također većim dijelom) bila
je ikavska. Akcent je bio staroštokavski, sa dva silazna akcenta, bez
uzlaznih. Nije bilo izvršeno novo jotovanje, pa su se upotrebljavale
forme snopje, grebje, dojti, pojti; upotrebljavalo se j umjesto đ:
meja, preja, mejaš; čuvalo se l na kraju riječi i sloga (čital, znal, bil);
kao i vokalno l (vlk, Vlkoslav, vlna); oblici bez metateze kao vse, vsi,
vas, zatim oblici kto, tko; ili vavijek, vazda i sl.
• Prema ovim osobinama, zapadni štokavski dijalekt predstavljao je
organski razvijene osobine središnjega prostora koje su evoluirale
sporije od osobina na istoku južnoslavenske teritorije.
14. • Zapadna štokavština je dijalekatski tip koji po svojim „geofizičkim“ i
etničko-historijskim pretpostavkama ima sve elemente da leksički
bude bogata, slojevita, što ona u stvari i jeste. Na tom prostoru će
se npr. vrlo rano pojaviti riječi hiljada i tisuća, krst i križ, januar i
siječanj, hljeb i kruh itd.
• Riječ je, dakle, o prostoru na kojem će se u srednjem vijeku formirati
poseban etnos, bogomilski, uronjen u to tlo i etnički čvrsto vezan sa
širom zapadno-južnoslavenskom cjelinom.
15. V Bosna, bogomili, islamizacija
• Negdje krajem XII i na počecima XIII vijeka u Bosni i Humu začinje se
i brzo širi bogomilsko učenje. Bogomili su bili historijski trn u oku
moćnima, strano tijelo jedne oslobođene, pobunjene misli, koja se
usprotivila crkveno-dogmatskim kanonima i zato bila žestoko
progonjena. Suština bogomilskog učenja odnosno učenja Crkve
bosanske u tome je što ona, zapravo nije, priznavala Hrista, niti je
smatrala da je on vaskrsnuo. Glavnina bogomila u dijalekatskom
smislu je pripadala zapadnoj štokavštini. Bogomili leksici udahnjuju
neke nove smislove i skrivena, „nevjernička“ značenja.
• Da se tako nešto zbilja i događalo najbolje nam ilustrira Dizdarov
Kameni spavač, to jedinstveno djelo bošnjačke književnosti, za koje
bismo mogli reći da je i jedinstveno djelo „bogomilske književnosti“.
16. • U toj leksici, stvaralački oličenoj u Kamenom spavaču Maka Dizdara,
čuva se neka jezička nutrina, to nešto što iz tih riječi bije, kao neka
podzemna voda što se „budi u jasnom sjajnom ozoru/ iz svog
dubokog sna i teče nekoj/ dalekoj rijeci nekom/ umornom/ moru“
(Dizdar, Zapis o lovu). Ta je leksika tipična starobosanska, a dublje u
prošlost kad se zalazi, to je stara južnoslavenska, a još dalje nazad
kroz povijest, to je ona stara općeslavenska, paganska leksika.
Dizdar je najuspješniji tumač te leksike, stvaralac koji se, uporno i
smjerno strugajući miljevinu vremena sa nadgrobnih kamenova
(„dan po dan, vlat po vlat“) uspio primaknuti do tajne rađanja i
umiranja u bogomilskom etnosu i njegovom arhaičnom jeziku:
17. • „ Godinama me muči fenomen srednjovjekovnog čovjeka Bosne (zbog
kojeg su anđeli pocrnjeli, a Satanel dobio nove bore). Satima sam
stajao pred stećcima nekropola ove zemlje, smještenim pod noge
prastarih šuma. Sa kamenih gromada ulazili su u me raznoliki simboli
sunca, isprepletenog bilja i ispruženih ljudskih ruku. Noću sam
opkoljen zapisima sa margina starih knjiga čiji redovi vrište upitnicima
apokalipse. U pohode mi tada dolazi spavač ispod kamena, njegove
blijede usne od miljevine otvaraju se da njegov nemušti jezik postane
zvučan. U njemu prepoznajem sebe, ali još nisam siguran da sam na
putu skidanja plašta sa ove tajne“ (Dizdar, 136.).
18. • Imenički inventar te leksike odlikuju prije svega elementarna
značenja pojava u prirodi. Takve su npr. riječi sačuvane u izvornom
zapadnoštokavskom glasovno-obličkom ruhu: nošti = noći; greb =
grob, neki drugi i drukčiji svijet; slovo = riječ; ozor = svanuće, zora
itd.
• Potom idu riječi sa značenjem čovjekovih emocionalnih stanja i
subjektivnih odnosa, kao npr. nevist = pakost, mržnja, zavist; ljubve
= ljubav itd.
• Zatim riječi koje se odnose na srednjovjekovne pojmove titula,
vršilaca raznih poslova: kovač = klesar; dijak = pisar, pisac; komornik
= rizničar itd.
• Svaki put nas ova leksika vraća snazi jezičkih vrela iz kojih je potekla,
sili nečeg što je moglo samo historijski da se naslijedi.
19. • Drugi sloj jeste glagolski i ogleda se prvenstveno na onome
prvome, elementarnom nivou: njime se označavaju najopćije radnje
i zbivanja u čovjekovom životu. To su glagoli i glagolske forme:
dojdu = dođu; ležit = leži; glagoljah = govorih; žih = živjeh itd.
• Također su prisutne i riječi kojima se opisuju elementarna svojstva
prirodnih pojava, bića, predmeta, a to su npr. pridjevi: satvoren =
stvoren; velje = velike, strasne; tuždi = tuđi. Ali i riječi sa značenjem
državne pripadnosti: ungarski = ugarski; turački = turski; vavijek =
uvijek, ase = ovdje...
• Zatim, zamjeničke riječi u oblicima: az = ja; sije = ovo; niktor = niko...
• A potom i prijedlozi: ot = od; brez = bez, kao i riječi bo = jer; asli =
ako...
20. • U Dizdarevoj pjesmi Pravednik ta leksika pokazuje svoju punu
historijsku i pjesničku autentičnost:
„Hodešti kroz zemlju nošti kroz dane/ Vidio je navist vidio jest bolest/ I
vidio rane// Pa izreko slovo dižuć glavu k nebu/ Pitajuć o tajni na putu ka
grebu// Pitajuć o tajni// A nebo bi plno muka ot olova/ I čuše slova ti eže
sut brez duše// I čuše ta slova// Vraždom se zasmija aždahaka/ Bo glas se
izgubi u gluhoti mraka// Bo glas se izgubi/ /On se spusti u se meždu
katakombe/ Psi kosti rastepu nakon hekatombe// Psi kosti rastepu//
Tako tijelo stade na putu kroz tminu/ Pade al glas jedan zvoni kroz
tišinu// Al glas jedan zvoni// Glas što vječno leti k nebu u visinu// Eže
vječno leti“.
21. • Kroz tu leksiku čuva se do naših dana kontinuitet Bosne, kojoj „bi
suđeno da sanja o pravdi, da čeka pravdu, ali da je ne dočeka“.
• Pošto je Dizdarev Kameni spavač praktički napisan bez i jednog
jedinog turcizma, sam taj fakt potvrđuje da bi bosanski jezik
postojao čak i bez orijentalne leksike.
22. VI Migracije kao faktor diskontinuiteta u leksici
bosanskoga jezika
• Svi migracioni procesi uticali su prvenstveno na izmjene dijalekatske
slike bh prostora kao cjeline, tj. na uzmicanje zapadnoštokavskoga
dijalekta pred novoštokavskim, istočnohercegovačkim dijalektom.
• Konačni rezultat tih kretanja je dijalekatska slika na bh području što
se ogleda u slijedećem: na čitavom terenu prevladavaju
novoštokavski govori, što znači da je bh prostor u dijalekatskom
smislu novoštokaviziran.
23. VII Muhadžirski talasi i tragovi u rječniku
bosanskoga jezika
• Stradanja bošnjačkog naroda i njegova „muhadžirska sudbina“
ogledaju se kroz razvoj tog nacionalnog jezičkoga bića na tri
osnovna plana:
1. fizička stradanja; ugrožavanje biološkog opstanka bošnjačkog
naroda i njegove kulture i jezika,
2. iseljavanje dijelova bošnjačkog naroda izvan Bosne i kidanje veza
sa maticom,
3. preseljavanja bošnjačkog stanovništva unutar širega državno-
nacionalnoga prostora.
24. • Muhadžirska kretanja događala su se i sa bh čaršijama. Muhadžirski
talasi u najjačim svojim udarima zapljuskivali su upravo te centre
bosanske kulture. Također, propadanja i stradanja samih bh čaršija
su uslovljena i ratovima. Iz mnogih bh čaršija protjerano je
kompletno muslimansko stanovništvo tako da to više i nisu one
čaršije ni ona mjesta niti centri cjelokupnoga života u Bosni i
Hercegovini, kakvi su bili do rata.
25. VIII Bošnjačka narodna književnost i njezina
leksika
• Leksika bosanskoga jezika ima svoja dva osnovna nivoa
upotrebe: jedan, koji je govorni (usmeni), odnosno dijalekatski; i
drugi nivo koji se ogleda na književnom planu.
• Za bošnjačku narodnu književnost karakteristične su tri književne
vrste i to: narodne lirske pjesme (sevdalinke), zatim epsko-lirske
pjesme (balade) i epske pjesme.
26. • Jezik bošnjačke narodne poezije odlikuju neke opće crte, a neke od
najznačajnijih su:
1. To je tradicionalni bosanski jezik, sa svim njegovim odlikama koje
su taj jezik karakterizirali u vremenu od XVI do XIX vijeka.
2. U takvom vremenskom rasponu najveći broj tvorevina nastao je u
prvom dijelu, negdje u XVI i XVII vijeku, mada to stvaralaštvo u nekim
svojim vidovima traje i do XX vijeka.
3. Jezik bošnjačke narodne književnosti, mada pokazuje znatnu
jezičko-govornu ujednačenost, on „unutar sebe“ ipak pokazuje
dijalekatsku razuđenost.
4. Ujednačavanje tog jezika stalan je proces, tako da se za jezik
narodne književnosti može reći da je on u najvećoj mjeri sačuvao sve
crte bosanske jezičke tradicije.
27. • Što se tiče bošnjačkih lirskih narodnih pjesama (sevdalinki), za njih
se može reći da predstavljaju najtipičnije uzorke upotrebe
bosanskoga jezika u književnom stvaralaštvu. One su u najvećoj
mjeri reprezentativne za sam taj jezik i njegovu historijsku
naslijeđenost. U jeziku sevdalinke zapažaju se sve one
karakteristične crte samoga bosanskoga jezika ne samo u njegovom
povijesnom presjeku, već i savremenog njegovog stanja.
• Postoje tri tipa sevdalinke: zapadni (zapadnobosanski), središnji
(srednjebosanski, jezički istočnobosanski) i jugoistočni
(hercegovački).
28. • Epsko-lirske pjesme su jezički bliže sevdalinkama, jer su i motivski
bliže, emotivnije. To znači da one u većoj mjeri pokazuju jezičke
odlike središnjega govornoga tipa. Sama Hasanaginica npr., kao
najpoznatija bošnjačka usmena balada, nastala je na iskonskom
ikavskom terenu, a potom je, šireći se i prepijevajući, većim dijelom
ijekavizirana.
29. • Kod bošnjačke epike, imamo situaciju da među sobom „borbu“
vode dva najizrazitija jezička tipa: zapadni (krajiški) i južni
(hercegovački), a da središnji prostor biva nekom vrstom prijelazne
zone, koja uglavnom prima, a malo daje. U leksici bošnjačke
narodne epske poezije će se javiti i veliki broj turcizama, krajiška i
hercegovačka leksika, zatim bosanski arhaizmi i „čakavizmi“,
porijeklom iz staroga zapadnoštokavskoga dijalekta.
30. IX Bošnjačka pisana književnost i njezino
leksičko bogatstvo
• Leksika bosanskoga književnog jezika u poređenju sa ostalim
južnoslavenskim jezicima stoji na samome vrhu po svojim izražajnim
mogućnostima. Bosanski jezik je rječnički najslojevitiji slavenski
jezik. U vremenskom rasponu od jednoga vijeka pojavila su se djela
koja reprezentiraju veliko bogatstvo rječnika književnog jezika.
Rječnik karakteristične leksike u bosanskome jeziku Alije Isakovića
(1993.) koji se tek fragmentarno dotiče toga bogatstva, zatim u
Kamenom spavaču Maka Dizdara i romanu Derviš i smrt Meše
Selimovića.
• Također, jezik bošnjačke književnosti obogatila je i leksika pisaca iz
Sandžaka, proširujući njegove stilsko-značenjske mogućnosti.
• Djela savremenih bošnjačkih proznih pisaca i pjesnika najnovije
generacije pokazuju snažnu težnju vraćanja govornim izvorima.
31. X Model pristupa leksici bosanskog jezika
• Bosansku tradiciju čini osobenom njezin leksički model koji se
sastoji u formuli:
BJ = ZŠ + DJ + OL + R + G
To znači da leksiku bosanskoga jezika čine slijededi njezini slojevi: ZŠ =
zapadni štokavski; DJ = dinarski južni (novoštokavski, hercegovački); OL
= orijentalna leksika; R = romanizmi; G = germanizmi.
32. XI Dosadašnji rječnici bosanskoga jezika
1. Jedan od najstarijih južnoslavenskih rječnika je rječnik Potur-
Šahidija iz 1631. godine autora Muhameda Hevaije Uskufije.
2. Turcizmi u srpskohrvatskom jeziku iz 1965. godine Abdulaha
Škaljića.
3. Muslimanska imena orijentalnog porijekla u Bosni i Hercegovini,
1977. godine Ismeta Smailovića.
4. Rječnik karakteristične leksike u bosanskome jeziku, 1993. godine
Alije Isakovića.
33. XII Metodologija izrade „Školskog rječnika
bosanskog jezika“
• „Školski rječnik bosanskog jezika“ predstavlja popularnu formu
prezentiranja i najkraćeg mogućega tumačenja značenja i porijekla
tipičnih riječi bosanskoga jezika, tj. onog njegovog leksičkog sloja
po kojem se bosanski jezik prepoznaje kao jezik, po kojem se bh
jezička tradicija predstavlja u svojoj književno-jezičkoj jezgrovitosti i
izvornosti.
• Pri izradi ovog Rječnika, koristila se je slijedeća metodologoija:
1. daje se građa iz dva dosadašnja rječnika bosanskoga jezika
2. daje se i vlastita građa riječi kojih nema ni u jednom od rječnika, a
ta građa se obilježava sa posebnim znakom * (zvjezdicom)
34. XIII Ostala metodološka objašnjenja
• Osnovna namjena ovog Rječnika je da se omogući što
reprezentativnija i tipičnija građa primjera bosanskoga jezika.
Primjeri su iz vrlo različitih izvora, počev od dijalekata, preko jezika
narodne književnosti, pisanih dokumenata, razgovornog jezika,
jezika bošnjačkih i drugih bh pisaca, pa sve do upotrebe bosanskoga
jezika u modernom poetskom izrazu.
35. „Dobar dio građe u Rječniku je moja, vlastita, izvorna građa, koja se
dijeli na tri grupe, odnosno vrste:
1. Građa iz razgovornog jezika (obilježena samo zvjezdicom *), koja
pripada mojim jezičkim znanjima, bez preciznih lokacija,
navođenja izvora i sl., koju metaforično možemo nazvati nekom
vrstom moje „jezičke memorije“.
2. Dijalekatska građa iz istočne i jugoistočne Bosne, uzeta iz moje
magistarske radnje i iz doktorske disertacije, kao i građa iz mojih
„dvaju zavičaja“: Rogatice i Prače.
3. Vlastita književna građa iz rukopisnih zbirki moje lirske proze, kao
i iz mojih objavljenih knjiga Trešnjev bunar (1991.) i Stakleni mejt
(1999.). “
36. • Autor dalje navodi i slijedeće zaključne napomene:
„ 1. Ovo je popularni rječnik karakteristične leksike bosanskog jezika,
2. Ovaj rječnik u osnovnim natuknicama sadrži oko 15. 000 riječi iz
najrazličitijih slojeva leksike toga jezika, ali uglavnom one koja je za bosanski
jezik najtipičnija. Realni broj riječi u rječniku je (misli se na lekseme)
najmanje duplo veći (oko 30. 000), jer se sve one ne nalaze u glavnim
natuknicama već unutar ih još najmanje toliko ima u tekstu ispod natuknica,
3. „Školski rječnik bosanskog jezika“ smatramo jednim popularno-
leksikološkim pokušajem da se u njemu dadne najtipičnija i zasad, po našem
sudu i izboru, najzanimljivija leksika bosanskog jezika, naročito ona iz
njegovog arhaičnog sloja, iz njegove „rječničke sehare“,
4. Neophodna savremena leksikografska metodologija u Rječniku nije
dosljedno provedena, jer u sadašnjoj fazi obrađenosti leksike bosanskog
jezika, a ni u sklopu ovoga Školskog rječnika, kao dijela Trilogije o
bosanskom jeziku, to nije bilo moguće uraditi.“
