Rudarstvo u Bosni i Hercegovini ima dugu povijest koja seže do paleolita, a posebno se razvijalo za vrijeme Rimljana i u srednjem vijeku. Husinska buna iz 1920. godine, kao važan događaj u borbi rudara za radnička prava, inspirirala je kasnije političke pokrete i izuzetno je značajna u kolektivnoj memoriji rudara. Danas se dan rudara obilježava 21. decembra, a sjećanje na ovu borbu ostaje važno s obzirom na utjecaj koji je imala na prava i životni standard rudara u regiji.

1. Dan rudara
Rudna bogatstva oduvijek su bila veliki potencijal ovdašnjih prostora, ali po
bogatstvu ruda se isticao prostor današnje Bosne i Hercegovine. Rudarstvo ovdje
postoji još od doba paleolita, a njime su se bavili i drevni Iliri , dok rudarstvo
poprima veći značaj dolaskom Rimljana koji su ga izdigli na jedan viši i ozbiljniji
nivo.Za vrijeme Rimske vladavine stvorili su se i ojačali mnogi rudarski gradovi
na području Bosne i Hercegovine.
Najjači rudnici bili su na području današnje Srebrenice gdje je vremenom
forimiran grad Domavija koji će zahvaljujući rudnom bogatstvu i dobrom položaju
postati sjedištem rimskog prokuratora za sve rudnike na području Dalmacije i
Panonije. (vidi , Domavia-Emir Nišić) Još u to antičko doba , rudnici na ovim prostorima bili su
egistencijalna prilika i za radnike koji su dolazili iz udaljenih zemalja u tad moćne
rudno-ekonomske centre koji su bili na području današnje Srebrenice, Srebrenika ,
Tuzle , Kupresa , Vareša i Olova.
Rudna bogatstva i narednih će vijekova biti snažan motiv raznim osvajačima da
dobiju prevlast na ovim prostorima. Poslije Rimljana nastavilo se sa ekploatacijom
ruda , a sam princip eksploatacije nije unaprijeđivan , sve do kraja 14. vijeka kada
rudarastvo u srednjovjekovnoj Bosni doživljava svoju ekspanziju otvaranjem
novih rudnika. U doba srednjovjekovne Bosne , najznačajniji rudnici su svakako u
okolini Srerenice zbog čega se često vode ratovi sa susjednom Srbijom , pa je
smjena vlasti u Srebrenici bila jako česta , a čak je bila i pod vlašću Dubrovčana ,
Mađara , pa i pod Osmanskom vlašću (još 1440.godine), pored Srebrenice , važni
rudnici u vrijeme srednjovjekovne Bosne bili su: Dreževica , Dusina , Kamenica i
Olovo (sve u centralnom dijelu Bosne), rudarstvo je činilo važan stup ekonomije
tadašnje bosanske države. I za vrijeme osmanske okupacije , rudna bogatstva
ostaju snažan oslonac ekonomiji okupacijske vlasti . Zaostali u tekničkom i
svakom drugom smislu , Osmanlije rudarstvu na ovim prostorima nisu donijeli
ništa novo, jedino što se promijenilo je to da su isključivo oni imali korist od
rudnih bogatstava Bosne i Hercegovine. Još u vrijeme Rimljana jedan dio radne
snage u rudnicima bio je zasnovan na ropskom principu , ali i kao kaznenovaspitna mjera , što se vremenom vjerovatno nastavilo , da li u većoj ili manjoj
mjeri , a sasvim je vjerovatno da su se istim metodama koristile i Osmanlije tokom
prvih decenija vladavine , ali su 1869. godine donijeli odrđene zakonske odredbe o
rudarstvu.
Na svu sreću rudarstvo je doživjelo svoju renesansu okupacijom ovih prostora od
strane Autro-Ugarske monarhije , koja je stručnim znajima i tehnikom usavršila
ekploataciju rudnih bogatstava , otvorila nove rudnike , povećala proizvodnju , i
stvorila profesionalni radni odnos rudara u Bosni i Hercegovini. Ta nova vlast je
donijela i Rudarski zakon 1881. godine kojim je konačno uređeno stanje u ovoj

2. oblasti. Rudarski zakon iz 1881. godine podrazumijevao je socijalnu brigu o
rudarima u slučaju bolesti , nesreće na radu , smrti na radu , i pravo na mirovinu.
Zahvaljujući opsežnim istraživanjima stručnjaka iz Austro-Ugraske otkrile su se
nove naslage ruda , i otvoreni su novi rudnici. Industrijalizacija zemlje , gradnja
javih objekata , puteva i željeznica išla je u korak s rudarstvom. Razvoj zemlje i
tehnički napredak iziskivali su stalno povećanje ekploatacije ugljena , olova , te
srebrnih , zlatnih i ostalih ruda. Prema izvještaju tima stručnjaka na čijem je čelu
bio dr. Fridrich Katzer , Bosna i Hercegovina se po rudnim bogatstvima može
izjednačiti sa najbogatijim europskim zemljama.
Rudarsko društvo Bosnia bit će osnovano u Beču 1880. godine koje će dati svoj
doprinos daljnjoj ekspoloataciji ruda ali i pomoći pri arheološkim istraživanjima.
U to vrijeme upravljanje rudarstvom bilo je u veoma stručnim rukama i
zahvaljujući ovoj grani privrede zaposlen je velik broj domicijelnog stanovništva.
Mračni period kraljevine Jugoslavije obilježili su brojni štrajkovi i borba za prava
rudara. Godine 1922. donesen je i zakon o zaštiti rudnika. U rudnike se nije
ulagalo , samo je preuzeto ono što je ostalo od ranijeg režima , a važno je reći da
se Bosna i Hercegovina u ovom periodu suočavala sa nestašicom ugljena.
Ovdašnji rudnici ali i rudari pljačkani su od viših upravnih i vladajućih struktura.
Razlog zbog kojeg se danas slavi Dan rudara nastao je baš u ovom vremenu i to
1920. godine , borbom potlačenih rudara za svoja prava, odnosno povećanje
nadnica.
HUSINSKA BUNA
O ovom veoma važnom historijskom događaju za ove prostore,
u udžebnicma
„historije“ sjećam se , bio je samo jedan mali pasus, a sad evo razmišljam o tome
da on možda nije ni pomenut u tadašnjim udžbenicima na kojima je pisalo
„Povijest“ ili „Историја“. Možda zbog toga što je na ovaj radnički ustanak i
očajnički krik utjecala tadašnja Komunistička partija u prilikama dosta sličnim
današnjim.
Zaista ne znam da li se danas u nastavnim planovima pridaje značaj ovom
događaju , ja ću pokušati da nadomjestim zasluženi pomen na Husinsku
bunu.Iznenadi me ponekad kako ljudi u okolini malo znaju ili uopće ne znaju šta
se tih dana događalo u susjednim nam mjestima Husinu , Morančanima i Lipnici.
Sreća pa je Sava Mrmak snimio kvalitetan film o ovome, a urednici državne
televizije sjete se da ga emitiraju na Dan rudara (zapaženu ulogu u ovom filmu
tumačio je naš Vlado Kerošević koji je ovih dana poslavio 35 godina umjetničkog
rada).
Dana 20.12.1920. godine rudari rudnika Kreka u Tuzli , obustavili su svoj rad
kako je to bilo ranije najavljeno. Glavni akteri štrajka bili su Jure Kerošević ,
Osman Đulović , Karlo Železnik (koji je rukovodio štrajkom) , Ivan Brcun , Franjo

3. Marić , Marko Fidler, Božo Mrkić , Simo Topalović , Mijo Tomić ... Imena ovih
ljudi kasnije će u socijalističkoj Jugosalviji nositi ulice , škole i druge institucije.
Dana 21.07.1920. zaključen je kolektivni ugovor o radu između Zemaljske Vlade i
Saveza rudarskih radnika kojim je svaka tri mjeseca predviđena revizija na zahtjev
jedne od ugovornih strana.Teške socijalne prilike rudare Kreke natjerale su da
20.12. krenu u štrajk, ali štrajk rudara nikako nije odgovarao ni vrhovnim ni
lokalnim vlastima.
Rudarima Kreke je dana 21.12. 1920. god. izdana naredba koja je kršila zakonske
norme , od njih se zahtjevalo da prekinu sa štrajkom u roku od tri dana (zakonski
rok za štrjak bio je 8 dana) a svi oni koji ne postupe po naredbi smatraju se
otpuštenim i gube pravo na državne stanove. Te „državne stanove“ koristili su
rudari iz Slovenije zaposleni u rudniku Kreka. Ovdje se pokazala velika rudarska
solidarnost , pa su prije prisilnog iseljenja iz državnih stanova rudara Slovenaca,
njih i njihove porodice u svoje domove primili rudari iz Husina i Lipnice (od 24.
-26. decembra iste godine).
Narednog dana u ova sela poslani su naoružani žandari da bi strane radnike doveli
na stanicu u Kreku odakle bi bili deportovani u svoja zavičajna mjesta. Tom
prilikom je došlo do oružanog sukoba između štrajkača i žandara , prilikom čega
je jedan žandar (Đorđe Reljić) ranjen u predjelu stomaka i koji je istog dana
podlegao od posljedica ranjavanja. Poslije ovog nemilog događaja uz vojno
pojačanje opkoljena su sela u kojima su štrajkači pružali otpor ,svi su pohvatani i
privedeni na saslušanje a njih 19 je izvedeno pred sud. U ovom sudskom procesu
optuženima se stavlja na teret da su na Husinu i u Liplnici od 25. do 27. 12. 1920.
godine , sudjelovali u naoružanoj gomili s namjerom da silom i oružjem
onemoguće redarstvenoj straži i žandarmeriji izvršavanje zadatka , da su za taoca
držali Božu Marića zvanog Brkica (štrajkbrehera) .Dok se Juri Keroševiću na teret
stavlja ubojstvo žandara Reljića.
Optuženi su se branili da su u svemu tome vidjeli jedino borbu za radnička prava ,
te da u njihovom djelu nema elemenata ustanka protiv države. U tijeku saslušanja i
istrage rudari su bili mučeni i zlostavljani. Ishod ovog sudskog procesa bio je
slijedeći : Karlo Železnik (47 godina) rodom iz Zagroja na Savi , oženjen , otac 7
djece , rudar bez imetka , pismen sa završena 4 razreda osnovne škole osuđen je na
kaznu teške tamnice u trajanju od jedne godine.
Ivan Brcun (40 godina) iz Koprivnice , neoženjen , rudar bez imetka osuđuen je
na kaznu zatvora u trajanju od 10 mjeseci.
Franjo Marić (40 god.) sa Husina , oženjen , otac dvoje djece , rudar sa imetkom
1000 K , pismen , osuđen je na kaznu zatvora od godinu dana.
Mijo Tomić (30 god.) iz Ljubača , oženjen , otac dvoje djece , sa imetkom od
20.000 K , pismen sa 2 razreda osnovne škole , osuđen je na godinu dana zatvora.
Božo Mrkić (47 god.) sa Husina , oženjen , otac 9 djece , sa imetkom od 10.000
K , pismen , osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od 2 mjeseca.
Osman Đulović (29 god.) iz Petrovica Donjih , oženjen , sa imetkom 200 K ,
nepismen osuđen je na kaznu teške tamnice u trajanju od 15 mjeseci.

4. Juro Kerošević (21 god.) sa Husina , oženjen , otac jednog djeteta , sa imetkom od
4.000 K , nepismen , osuđen je na kaznu smrti vješanjem.
Božo Mandić (28 god.) iz Lipnice , oženjen , otac 3 djece , bez imetka, nepismen ,
osuđen na kaznu zatvora od 6 nedjelja.
Mijat Marjanović (43 god.) iz Lipnice ,oženjen , otac 4 djece , nepismen osuđen je
na kaznu zatvora u trajanju od 30 dana.
Marko Peranović (26 god.) iz Lipnice , oženjen , otac 1 djeteta , sa imetkom
15.000 K , nepismen osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od 30 dana.
Ivo Peranović (32 god.) iz Lipnice , oženjen , otac 2 djece , pismen , osuđen je na
kaznu zatvora u trajanju od 30 dana.
Simo Bisić (38 god.) iz Ljubača , oženjen , otac 5 djece , sa imetkom od 10.000
K , osuđen je na kaznu zatvora od 5 nedelja.
Marko Fidler (38 godina) iz Mestinije , oženjen , otac 1 djeteta , rudar bez imetka ,
sa 4 razreda osnovne škole , osuđen je na kaznu zatvora od 10 mjeseci.
Mijo Iličić (30 god.) , iz Dubrava , oženjen , otac 2 djece , sa imetkom od 10.000
K , pismen sa 3 razreda osnovne škole osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od 30
dana.
Marko Marić (36 god.) , sa Husina , oženjen , otac 2 djece , bez imetka , pismen sa
3 razreda osnovne škole osuđen je na kaznu zatvora od 2 mjeseca.
Simo Topalović (25 god.) sa Husina , oženjen , otac 1 djeteta , bez imetka , pismen
osuđuje se na kaznu zatvora od 15 mjeseci.
Bono Marjanović (55 god.) iz Ljubača , oženjen ,otac 3 djece , sa imetkom od
5.000K , nepismen , osuđen je na kaznu zatvora od 30 dana,
Ivo Marjanović (26 god.), oženjen , otac 3 djece ,bez imetka , nepismen , osuđen je
na kaznu zatvora u trajanju od 2 mjeseca.
Poslije odbijanja žalbe , Juro Kerošević je pokušao izvršiti samoubojstvo prilikom
čega se samo povrijedio , a naknadno je pomilovan pod snažnim pritiskom
javnosti.
Uspomene na Husinsku bunu ponajviše se i čuvaju u Tuzli , gdje još uvijek postoji
ulica sa tim nazivom , zatim nekoliko ulica nosi imena husniskih rudara , a simbol
Tuzle odavno je i spomenik husinskom rudaru.
Husinska buna postat će važan umjetnički motiv , ali i motiv za ustanak naroda i
narodnosti u Drugom svjetskom ratu, u sklopu NOV postojala je i četa husinskih
rudara.
Husinska buna razlog je što i današnji rudari slave svoj praznik baš 21.12. kao
znak sjećanja i suosjećanja. Dan kada su puškom branjena ljudska i radnička prava
počeo se obilježavati ali i slaviti tek kada je rudarstvo došlo na zasluženo mjesto i
kada je rudarima omogućen dosta bolji život.
Važnim političkim podjelama kada se stvara NDH , mnogi rudnici su
privatizirani , u Fojnici su zlatnu rudu eksploatisali Englezi , a fašističkom
okupacijom ovih prostora rudnici se stavljaju u službu fašističke njemačke vojske.

5. Rudari su , razumije se , vezani svojom solidarnošću i u tom ratu pružili snažan
otpor. Uspomenu na to čuva i veoma poznata pjesma „Konjuh planinom“.
Dolaskom nove narodne vlasti , dolazi do promjene cjelokupnog sistema , pa svi
rudnici postaju državni. Tih prvih godina izgradnje ugljen a i ostale rude bile su
hitno potrebne , i ubrzo se kreće sa donošenjem zakona , otvaranjem novih rudnika
i ono što je jako važno u ovome periodu to je konstantna modernizacija rudnika , i
velika briga za zaštitu na radu.
Otvaraju se restorani društvene ishrane , organizira se prevoz rudara , rudarima se
dodjeljuju stanovi u modernim višespratnicama , daje se mogućnost odlaska na
more ili u banjska lječilišta. Ovaj period ostat će upamćen i po Aliji Sirotanoviću ,
rudaru iz Breze , koji je dana 24.07.1949. godine sa svojih osam komorata za osam
radnih sati iskopao 152 tone ugljena , čime je oborio svjetski rekord ruskog rudara
Strahanova za 50 tona.Ovo je Aliju učinilo superherojem socijalizma , i uvelo u
privredu takmičarski duh. O Aliji su ispjevane pjesme , snimani filmovi i razne
emisije, a rekorde su obarali i Nikola Škobić , Ibrahim Trako i na kraju
Abdurahman Babajić iz RMU Banovići koji je iskopao nevjerovatnih 1.010 tona
ugljena.
I kako su se uslovi poboljšavali , uvedeno je i radničko samoupravljanje , zatim
niz mjera poboljšanja zaštite , ali baš na našem području desila se najveća rudarska
tragedija dana 26.08.1990. u jami Dobrnja II , rudnika Kreka u kojoj je poginulo
180 rudara iza kojih je kako kažu ostalo 365 djece. I ova nesreća ali i mnoge druge
samo su jačale i dokazivale snažnu rudarsku solidarnost. Rudari su prije samog
početka ovog zadnjeg rata bili učesnici demonstracija „Za mir“ u Sarajevu ,
nadajući se da će oni kao jedna velika sila društva i sistema doprinijeti
spriječavanju nadolazećeg zla. No , nažalost , ovaj pokušaj rudara bio je uzaludan i
jedino tu , nisu uspjeli ostvariti a ni prebaciti plan. Početkom agresije na Bosnu i
Hercegovinu ovdašnji rudari postali su vojnici.
Vrativši se sa ratišta u rudnicima su zatekli malo drugačije stanje , ali još uvijek
čuvaju uspomenu na Husinsku bunu i sve ono što je socijalistička renesansa
donijela u rudarstvo. Većina rudnika u Bosni i Hercegovini danas je udružena sa
energetskim sektorom, na osnovu spajanja društava sa Elektroprivredom. Rude još
uvijek ima , i polako se ide na modernizaciju rada i uvođenje europskih sandarda.
O budućnosti rudarstva i rudnika teško je govoriti ali nadati se da će ona biti
svijetla i uspiješna. U godinama poslije rata zbog uništene pridrede što ratnim
dejstvima što privatizacijom , mnogi radnici koji su ostali bez posla na području
Živinica i Kalesije počeli su na svojim privatnim imanjima sa eksploatacijom
ugljena u dosta opasnim jamama. Tako je ruda postala način da se dođe do onog
hljeba sa sedam kora izvan rudnika , nedavno je dražava odlučila represivnim
mjerama zabraniti rad ovih ilegalnih rudnika.

6. No bili legalni ili ilegalni oni su za mene rudnici i svi oni koji kopaju rudu za
mene su rudari. Posao rudara jedan je od najtežih poslova , a njihov hljeb ima
sedam kora. Kako i kaže rudarska hima : Nek' rudare uvijek prati slava , pos'o taj
je ponos sviju nas , nek nedostaje im svjetlost dana ,njihov rad je domovini spas,
zato sinovima rudnika i rova bratski ruke stisnimo svi , nek' sretno vijek , nek'
sretno vijek , nek' SRETNO uvijek prati nas.
Svim rudarima sretan Dan rudara
Emir S. Nišić