1. Srebrn-nit
imrzloklasje
/pjesma u slikama koje govore/
O, svijete, što
bezvremenskim dahom zime
mirišeš moju studen,
prospi preda me
u prostranstvima kristale...
Iscijeli me injem.
Takni me sjajem
skrite modrine,
što grli sjene suspregnute,
i miri zvijezde razasute,
niz one silne gorske vrutke.
Probudi jantar
sred noći duge,
rasplamsaj iskre
2. plamenim smiljem,
povedi snena
pred Prvo Sunce.
Dobrotom
kojom bdiješ
iscijeli vjerne,
obasjaj krotke,
zakrili bijedne.
Rukom što krijepi
takni mi lice,
pronesi kosom
svjetlosne trnce,
šutnjom me umij
da spoznam Sjever.
I gdje sam Svemir
i gdje sam dijete
i gdje sam krijes
što ljubi Svesne.
I gdje me plahost
vodi kroz mijene
i gdje mi stope
prostranstva prose,
podaj mi putem
3. Sveznanstva noseć'.
Podaj mi iskru
što riše Vijek.
Budi moj Jelen
pred prve sutone,
pred ljudske vatre,
samotne kolibe
i vučje tuge.
Zamrznut potok,
prasak tišine
što stravom puče
u njedra omorike.
Čitavo šumsko
začarano milje.
Budi mi snaga
plamteći grumen,
sapet u grudi
slikarske slutnje.
Bakreni odljev
bagremov korijen,
4. pušten u vrlet
studene gore.
Budi mi ponos,
svila topline,
vilovit stremen,
lelek slobode.
Vlado Karagić
