1. DJEDOVO JUTRO
Dobri seoski pijanac, ranoranioc, istjeran iz jazbine neodoljivim zovom fiziološke otopine,
promuklim glasompozdravlja jutro. Spužva u tkivu želi ono moćno, opojno, vatronosno. I
onda psovka, na malog psa, kamen na putu ili tko zna koji unutrašnji prijepor čovjeka sa
svijetom. Kako je čudnovato dan započeti djedovom psovkom. Možda ga nešto oživi u njoj.
Bijaše doba kad su i kletve i molitve imale moć. Mora da je nestalo nekamo s koscima,
mlinarima, kirijašima i Velikimratom.
Dobro je ponekad imati odškrinut prozor, tek da nas podsjeti gdje smo i s kim smo. Odavno
je valjda već svejedno na čemu smo.
Bijeli kombi gradske pekare dogurao je sa sobom uzdušne okrajke mladih bagremika i
zaraslih voćnjaka. Klizna vrata udaraju u ležište teško i potmulo, kao savska teglenica u
sumračan dok. Čovjek sa košarom kruhova, polako se probija, kao ptica na vrhu jata, kroz
ono nešto nejasno, razabiruće, neizvjesno. Jedno je možda samo sigurno...
Vlado Karagić