Takala kod Praputnjaka je 1972. godine bio prvi kulturni krajolik bivše federacije deklariran kao kulturna baština. Osim povijesnih jezgri i komemorativnih lokacija, tada je jedini prostor pod konzervatorskom i muzejskom paskom bila "Rodna kuća druga Tita" s okolicom, današnje "Staro selo". Kao i s njim, vremenom se kritičnim pokazalo kopnjenje potrebnih umijeća za održavanje (kasnija "nematerijalna kulturna baština"). Ovaj je pionirski konzervatorski postupak primijenio više inovativnih domišljaja, već od samog naziva jer su tada termin "kulturni krajolik" sporadično koristili samo geografi. U današnjem Registru kulturnih dobara se vidi koliko je osjetljiva ta konzervatorska kategorija: niz takvih nije uopće uveden kao kulturni krajolik (poput ovoga), među kulturnim krajolicima ima kulturnih dobara kakva to nisu, razlika u veličini najmanjeg i najvećeg je 1 naprema 200 pa je mjerama zaštite vrlo teško standardizirati polazišta. Predavanje je u ovom obliku bilo sastavljeno u preddiplomskoj nastavi kulturnih krajolika u udaljenoj nastavi za vrijeme pandemije. Nastavnik je zahvalan na dokumentacijskoj potpori riječkog Konzervatorskog odjela, Državnog arhiva u Rijeci, PZ Dolčina (prijedlog registracije umijeća izgradnje i održavanja bakarskih prezida kao nematerijalnog kulturnog dobra), udruge "Praputnjak kulturni krajolik" (lociranje Glihinog rakursa) i samoj konzervatorici u miru Beati Gotthardi Pavlovsky. U tom smislu su za eventualna daljnja korištenja izvornih ilustracija potrebne njihove privole. Jadran Kale, etnolog, Muzej Grada Šibenika i Sveučilište u Zadru, 2022.

1. Takala
Prvi ustanovljeni
domaći kulturni krajolik,
1972.

2. Fotografija Bakarskog zaljeva od Vladimira Horvata iz 1925. godine:
obratiti pažnju na položaj sela Praputnjak.

3. Položaj na prilagođenom
katastarskom crtežu Antona Zakarije:
bijelo područje iznad sela Praputnjak
označava krš i zajedničko pasište ovaca >
selo smješteno uz cestu iz vremena francuske vlasti >
staro selo sastavljeno od obiteljskih okućnica
(Bujansko, Tadejsko i dr.) niže uz rubove plodnog
polja u kršu (Dolac, Dolčina), najplodnija zemlja je
prepoznatljiva po uskim oraničkim razdiobama >
krški hrbat (brdo Gradina) koje Dolčinu dijeli
od Takale nad Bakarskim zaljevom, pojas nedavno
iskorišten za trasu brze ceste kojom se s Krka u
središte Rijeke stiže za petnaestak minuta vožnje
(ovdje su žutim označeni stariji putevi) >
Takala (pučka etimologija toponim vezuje
za predvinogradarsku prošlost kotrljanja trupaca
za otpremanje morem) je selu najbliža padina
u nizu prisojnih krčevina čitavom dužinom
od Bakra do Bakarca >
obala Bakarskog zaljeva >

4. Britanska karta iz 1720. ima pomorsku namjenu
(mjerenje dubina u zaklonici zaljeva, ugroze s
obale) i tek orijentacijski konstatira umjetne
obalne strukture.
Na padinama je prisutnost gradilišta označena
trupcima. U 18. st. je postojala lokalna privilegija
prodaje trupaca u vlastitu korist.
Vrlo je zanimljivo što je na terenu
lišenom prirodnih zaravni
shematski ucrtan vrt (jardin):
postoji određena skromna kultivacija.

5. Na zemljovidu
Rijeke i njene
okolice Ivana
Klobučarića iz 1579.
se pred gradskim
zidinama i drugdje u
okolici, kao ovdje u
uvali Martinšćica
(lokacija današnjeg
brodskog remonta
“Viktor Lenac”) vide
uredni nasadi, ovdje
kao navodnjavani
vinogradi uzgajani i
na padini – ali bez
naznake terasa.
Uopće u feudalizmu
obrađivači zemlje
nisu imali poticaja
ulaziti u zahtjevne
kultivacije izvan
polja, poput terasa,
jer bi im feudalac
povrh pogodbe imao
platiti i uvećanu
vrijednost zemljišta.
Postojanje terasa u ovo vrijeme bi bilo ucrtano jer je prikaz precizan:
kultura je identificirana kao “vinograd” (zaokruženo), u kanaliziranju je
označen kameni nasip a na vrhu padine s lozama je drvored kakav
ublažava sapiranje tla u povodnjima (bujičnim pljuskovima).

6. Krajobrazne terase na prisojima Bakarskog zaljeva pripadaju među rijetke istočnojadranske krčevine ove
vrste nastale prije agrarne reforme iz 19. stoljeća.
U 18. st. je povećanoj gospodarskoj aktivnosti pridonijelo odmicanje nemirnog pograničnog područja
dalje na istok, izgradnja prometnica iz razdoblja prve austrijske uprave, lokalne privilegije na razmeđu
dva feuda te potrebe prijestolnice za luksuznim proizvodima iz obalnih pokrajina. (Fotografija iz 1930-tih.)

7. Iz konzervatorske fotodokumentacije nakon izgradnje magistrale (JTC – “Jadranska turistička cesta”),
v. natpis “camp”.
Na prezidama je
očit prekid
kultivacije.

8. Isti krajolik danas, s dorađenom prometnicom za nautički servis.
Prezide među siparima i golim krškim stijenama,
teren najstrmijih terasa na Jadranu (do oko 70% nagiba).

9. Lokacija Takale s nedavno
obnovljenim vinogradima:
u dnu fotografije je magistrala,
na vrhu je nova brza cesta
ispod koje podvožnjakom
prolazi put za Praputnjak, kod
dvije plave cisterne se sa
ceste silazi u vinograde s
uređenim vidikovcem.
Na okuci pred sadašnjim
podvožnjakom se prije civilne
akcije čišćenja i obnavljanja
vinograda bacao krupni otpad
i vremenom je nastao divlji
deponij.
Iz civilne inicijative su nastale
građanska udruga i
poljoprivredna zadruga.

10. Fotografija iz reportaže mjesečnika “National Geographic Magazine” 1962. godine
prikazuje amblematski lik vinogradara Viktora Tadejevića koji na tako uskim
i strmim terasama zemlju okopava klečeći.
Grožđe s trsova je sorta belina od koje se radi pjenušac bakarska vodica,
popularnom predajom vezan za recepturu udomaćenog francuskog vojnika.

11. Promjene u obnovljenom vinogradu: zbog sigurnosti obilazitelja stepenište je betonirano.
U vrhu se, pored nadstrešnice za cisternu i alat, vidi kratka ograda na vidikovcu.

12. Voditeljica poljoprivredne zadruge Josipa Miloš i konzervatorica-etnologinja
Beata Gotthardi-Pavlovsky koja je ovo područje istraživala tijekom 1960-tih godina
i nakon gradnje magistrale i prijedloga pošumljavanja zapuštenih terasa
1971. godine sastavila prvo obrazloženje državne zaštite kulturne baštine
u širokom krajobraznom obuhvatu (fotografija iz 2015. g.).
Dijelovi prisjećanja se mogu vidjeti na YT-kanalu „suhozid”.

13. masline od Luna: Dudići
Tekst obrazloženja prve državne zaštite
jednog hrvatskog kulturnog krajolika
(ustupljeno ljubaznošću riječkog
Konzervatorskog odjela).

14. masline od Luna: Dudići
Obrazloženje je:
•kratko, gotovo skicozno – u manjku ikakvih predložaka i uzora
zaštite kulturne baštine krajolika, ne njegovih prirodnih ljepota
•temeljni fenomen je stoga jasno ukotvljen u kulturi: “oblikovan
ljudskom rukom”
•potreba državne zaštite se argumentira rijetkošću (“jedan od dva
ovakva poljoprivedna područja”)
•istovremeno, konstatira se njegova šira vrijednost (nacionalna,
sredozemna, svjetska)
•kao jedan od razloga za zaštitu se uvodi i starost primijenjene
tehnike, po tada isključivom obrascu spomeničkih evaluacija
povijesti umjetnosti i arheologije (u obrazloženju zaštite Dolčine
korektno historiziran u okolnostima feudalme kultivacije)
Zaključak: radi se o inventivnom dokumentu koji je imao platiti
danak operativnim konceptima svojeg vremena, ali je takvom
cijenom podmirio rizike uvođenja posve nove kategorije kulturne
zaštite.
Američki geografi su pojam kulturnog krajolika uveli još između
svjetskih ratova, u fašističkoj Italiji je kultivirani pejsaž zakonski
utvrđen kao nacionalna vrijednost, no podstrek nacionalnim
zakonodavstvima pružilo je tek 1992. godine UNESCO-vo
uvođenje “kulturnih krajolika” kao znamenitosti mogućih za
prijavu u Popis svjetske baštine.
Najveća inovativnost ove zaštite je u metodološki ispravnom
izrazu etnografska zona (bukvalno bi to značilo područje čije se
vrijednosti mogu opažati etnografskom metodologijom – dakle,
prostor u aktivnoj kultivaciji ili uopće bitan za kulturne prakse
važne svojim zajednicama, poput adoracija svetih planina).

15. masline od Luna: Dudići
Paradoksi zaštite:
● etnografija kulturne prakse (dakle, prakticirajućeg i životnog znanja) kakva je na izdisaju, praktično
mrtva, da bi se doseglo uzuse zaštite kulturne baštine
● posezanje za autoritativnim režimom zaštite starina dok postrani svoje vrijeme ostaje čekati
institucionalni respekt uočenog lokalnog znanja (tj. nematerijalne kulturne baštine)
● jedini raspoloživi režim zaštite je državni autoritet, nedotaknuti su tržišni interesi kolektivnog
stvaratelja fenomena - za takvo što još nema administrativnih alata

16. U Registru kulturnih dobara RH se može konstatirati neujednačenost nazivanja zaštićenih prostora većih
od jednog objekta, kompleksa ili graditeljske strukture (npr. Brijuni su “povijesna cjelina”, postoje “povijesne
urbane/urbanističke cjeline ( - naselja, urbane/ruralne)”, “ruralne cjeline”, “poluurbane povijesne cjeline”,
“povijesni prostor”, Prološko blato je “kulturno-povijesni krajolik”, itd. Jedini širi ruralni prostor (veći od
okućnice ili kompleksa) zbrinut od države u vrijeme utvrđivanja Takale kao kulturnog krajolika bilo je rodno
selo nedemokratskog vlastodršca, u političkoj misiji narodnog legitimiranja vlasti.
Ova konzervatorica je svoja mnogobrojna obrazloženja zaštita područja otpočela s pojasom “Štalica” u
Omišlju na Krku (velik 23 hektara, danas uglavnom adaptiranih za vikendice), proširivši pažnju od objekta
na prostor. S Takalom uvodi etnografsku zonu, kasnije krivo prenošenu kao “etnološka zona” ili (još
nekonzistentnije) kao “etno-zona”. Kasnije uvedeni termin za ovu kategoriju je kulturni krajolik.

18. Na reportažnoj fotografiji Novog lista s nedavnih civilnih akcija obnove prezida jasno se vidi i
trasa stare ceste (polazni rub sezanja terasa) pored ravnije trase bržeg, motorističkog prometa –
magistrale, koja ih je presjekla u njihovom najnižem dijelu.

19. Osnovni prirodni rez panoramskog doživljaja je zadan obalom i površjem. Zbog toga nema rubnih
panoramskih zona (buffer-zona) kroz koje bi se počeo stvarati panoramski doživljaj prostora.
Unutar padine je determinantna trasa magistrale (donja zelena crta) – zaštita nastaje u prvim godinama po
uvođenju ove presudne obalne strukture.
U vrijeme utvrđivanja vrijednosti za zaštitu kulturne baštine kultivacije više nema, stoga nema ni zoniranih
užih posebno vrijednih “otoka” za dodatnu pozornost (tako je 1975. zonirano na Lunu). Jedina unutrašnja
zoniranja se tiču katastarskih općina, koje su morale biti navedene zbog identifikacije zaštićenog prostora.
Uspostavljanje posebnih područja unutar zaštićenog prostora (zoniranje)

21. Terase i prometnice na
reportažnoj fotografiji iz National
Geographic Magazine 1962.
godine.
Ovim se putevima u naše dane
priključuje i brza cesta koja u širini
auto-ceste ide vrhom padine.

23. Panoramska kolijevka
kulturnih krajolika
Pogled na Dolčinu
(lijevo) i Takalu
(desno) u vrijeme
izgradnje brze
ceste.
Kulturni krajolik ne
postoji bez
doslovnih ili
faktičkih
vidikovaca (usp.
ulogu magistrale
po čuvenje
Velikog Bucavca),
tako da je ovdje
propuštena prilika
dodavanja
prometnog
ugibališta s
panoramskim
doživljajem
prezida.

24. Ekonomski
poticaj
Prava na staru kultivaciju tj. proizvodnju i etiketu bakarske vodice pridržala je tvrtka u privatizaciji
otkupljena od konkurentske vinarije, tako da lokalni proizvođači ovaj proizvod više ne smiju prodavati
pod tim imenom.
Nova etiketa lokalne poljoprivredne zadruge stoga se odnosi na inoviranu “staru bakarsku vodicu”.

25. Takvo pridržavanje isključivih prava na
etiketu bilo je poticajem da poljoprivredna
zadruga iz Potomja 1963. godine
međunarodno zaštiti ovakvo svoje
intelektualno vlasništvo.
Da bi to postigli, u domaćoj zaštiti etikete
dingača su najprije morali opisati sadržaj
zaštićenog postupka tj. specifičnog
poljodjelskog postupka.
Takvo definiranje pojave umjesto objekta
kao predmeta zaštite poklapa se s
opažanjem riječke konzervatorice kako će
ključno za buduće posjećivanje ove baštine
biti održavanje prezida za siguran obilazak,
dakle, primjena lokalnog znanja.

26. Teze za razradu kroz vlastiti primjer
u slijedu napose postavljenih zadaća:
1. zoniranje – prirodni i umjetni rezovi panoramskog doživljaja,
2. narativ “tradicijskog krajolika” – što bi s utvrđivanjima njihovih vrijednosti bilo
da nije postojao polazni proizvođački interes s plasmanom izvan lokalnih
krugova i da nije bilo razvojnih inicijativa (za Takalu magistrala, za Dingač
tunel za lakše otpremanje grožđa motornim vozilima, i sl.),
3. panoramski doživljaj – terase nisu upečatljive s razine mora, inertna
percepcija nautičara (usporedi “dolijepljenu”, neuvezanu poziciju brodskog
servisa pod Takalom), presudan je doživljaj odozgo poput ograde za
posjetitelje postavljene civilnom inicijativom ili perspektive Glihinih
„Gromača” s druge strane Bakarskog zaljeva.
Pitanja:
• Kako definirati vrijednosti za zaštitu?
• Uništava li tržište takve vrijednosti?
• Što treba pothranjivati za njihovo očuvanje?