zoran

2. Zane Grey
Tragom bjegunca

3. CIP - Katalogizacija u publikaciji
Narodna i univerzitetna biblioteka Bosne i Hercegovina Sarajevo
820(73)-31 =861/862
GREY, Zane
Tragom bjegunca / Zen Crej: (prevod Dika Kapić) - Sarajevo: Oslobođenje,
1990. -165 str.: 20 cm
ISBN 86-319-0205-5

4. Jedan
Grad je bio prepun goniča stoke koji su upravo primi​li platu i tražili piće. U
stražnjoj sobi kod Lejfa Henesija šestorica muškaraca sjedili su za velikim
okruglim stolom i u velike pare igrali poker. Dvojica od njih bili su kauboji koji su
kartali cijelu noć i rano ostali bez plate, a jedan je bio stranac u ovom kraju.
Kockar Kvejd Belton, crnomanjast muškarac oštrog pogleda, imao je pred sobom
naj​veću gomilu srebra i zlata. Njegov pajdaš Stiv Henderson takođe je dobijao.
Sljedeći je slabo stajao i zato se prezno​javao. Imao je dvadesetak godina, blago
lice i nježne ruke - očito nije bio jahač a, sudeći po igri, nije bio ni kockar. Zvao se
Bars Lokart.
Iznenada je neko snažno odgurnuo nekolicinu posmatrača i ispred stola je
zastao mladić u čijim je očima si​jao čelični sjaj. On je za Barsa Lokarta bio poput
glasnika smrti. Kada je progovorio, u glasu mu se osjetila oštrina i odlučnost.
- Barse, diži se! Odmah napusti igru!
Sva šestorica su ga pogledali, ispitivački, pažljivo. Barsa je oblilo rumenilo.
- Koji ti je vrag? - procijedio je.
- U lošem si društvu. Ustaj - dobio je odgovor.
- Ali, ja gubim. Ne mogu sada napustiti igru. Otkud ti pravo da me prekidaš
usred igre!
Henderson je šakom lupnuo o sto i okrenuo se Barsu.
- Reci mu da se gubi.
- Bruse, idi do đavola! - povikao je Bars. Međutim, nesiguran pogled potirao
je izazov u njegovom glasu.
Stranac je prezrivo pogledao pridošlicu. - Hej, jesi li ti bratova dadilja?
- Prokleto si u pravu - kada je u društvu Stiva Hendersona i družine za koju
svaki gonič zna da im nije mje​sto među poštenim svijetom.
Sva šestorica su bacili karte na sto. Stolice su zaškripale. Dvojica kauboja su
ustuknuli.
- Lokarte, ovo neću otrpjeti - zarežao je Henderson.
Nije bilo razmetljivosti u Brusovom hladnom odgo​voru. - Ne bih ti
savjetovao da me izazivaš.
Stranac se polako digao sa stolice, spustivši desnu ru​ku do pištolja. Belton je
u džepove stavljao svoj dobitak. Dvojica kauboja su se pridružili posmatračima

5. koji su sta​jali dalje od stola.
- Gospodine Lokart - prosiktao je stranac - da li i ja spadam u družinu za koju
ste rekli da je nepoštena?
- Svakako. - Brus se osmjehnuo.
Stranac je brzinom munje izvukao pištolj, ali je Brus bio još brži. Izgledalo
je kao da je pucanj iz njegovog oružja podigao krov i stranac je pao preko stola,
koji se prevrnuo, i mlitavo skliznuo na pod. Sekundu kasnije i Henderson je
izvukao pištolj, ali nikad nije dobio priliku da puca pošto ga je Brus pogodio.
Brus se natraške povlačio držeći zadimljen pištolj i onda je nestao u gomili
koja se sjatila, oko Hendersona. Kvejd Belton i Bars Lokart su se neprimjetno
izvukli i otišli do konja. Belton je uzjahao i okrenuo se mladiću.
- Ideš li sa mnom ili čekaš bracu?
- Moj brat može da ode u pakao! - ljutito je povikao Bars. Brzo je uzjahao i
krenuo za Beltonom.
***
Upravo se smrklo i Triniti je sjedila na brvnu iznad brze rječice, čekajući
dragana koji je uvijek kasnio i bio nepouzdan. U žuboravoj vodi ogledalo se
blijedo rumenilo sunca na zalasku; ptice su sanjivo cvrkutale u visokim krošnjama;
bilo je prilično svježe. Iza nje čuli su se daleki zvuci sa ranča Spenserovih gdje je
živjela, a dopirala je i udaljena buka iz Denisona u koji su se sjatili radnici na
željeznici i goniči koji su došli s juga.
Uvijek ju je fascinirao pogled prema jugu. Došla je s juga i odatle ju je
prizivala nejasna budućnost. I danju i noću, kada bi čekala na ovom sastajalištu,
činilo joj se da vidi sve do rijeke Triniti, gdje je bila ostavljena kao dijete i gdje
su je spasili dobri Spenserovi. Nazvali su je Triniti i nikad niko nije saznao odakle
je došla, ni ko su joj rodite​lji. Sjećala se duge vožnje u kolima; beskrajnih ravnica
sa valovitom travom; crnih krda bizona; logora i vatri pored rijeka; grubih bradatih
ljudi; pucnjave i indijanskih rat​ničkih pokliča koji su ledili krv u žilama.
Udaljena buka iz grada podsjetila ju je na Barsa. Bilo je očito da se
promijenio. Drag, veseo, nepromišljen mla​dić odao se lošem društvu i razuzdanom
životu. Nije do​puštao da mu to prigovara i često bi se obrecnuo na nju kada bi
započela razgovor o njegovom načinu života. A ipak je ponekad bio onaj stari
Bars, kao onda kada joj je kupio skupu haljinu. Bila je uzbuđena, ali kada ga je
upi​tala otkud mu novac, razbjesnio se. To ju je zabrinulo. Osjećam se kao da sam
Barsova majka, mislila je. On je zaista neodgovoran dječak.
A onda joj je misli zaokupio Brus - to se u posljednje vrijeme sve češće
dešavalo. Bio je toliko drukčiji od Barsa, grub, oštar i ozbiljan, bio je poznat kao

6. odličan lovac na bizone, gonič i, da, revolveraš. Triniti se čudila pričama o
Brusovoj srčanosti i spretnosti s pištoljem. Nije ga mnogo viđala sve donedavno
pošto je uvijek bio u lovu ili je radio kao gonič. Ali, posljednjih nekoliko mjeseci
često je dolazio na ranč i to, dobro je znala, više da vidi nju nego njene roditelje.
Kada je posljednji put dolazio, sjetila se, s malo kajanja, da mu je gotovo dopustila
da je poljubi. Čak i sada ta ju je pomisao uzbudila i uznemirila. Ne, on nije mogao
biti ubica. Ali, dužnost joj je bila da bude s Barsom. Morala bi se potruditi da ga
natjera da se promijeni i smi​ri. Bila mu je potrebna i udaće se za njega ako joj
obeća da će biti drukčiji.
Znala je da Bars noćas neće doći, pa je napustila oba​lu i poznatim putem
krenula kroz tminu. Dok je prolazila kroz livade, konji su podizali glave i frktali.
Konji su igrali važnu ulogu u njenom životu. Jahala je bolje od mnogih muškaraca.
Tada se sjetila da je Bars jedini Teksašanin koji nije imao ili volio konje i osjetila
je ubod u srce.
Triniti je ušla u gaj koji je okruživao rančersku kuću. Žabe u bari su ispuštale
umilnu, ali tužnu muziku koju je oduvijek voljela. U velikoj dnevnoj sobi je gorjelo
svjetlo. Iako se htjela povući u svoju sobu, odlučila je da Spenserovima saopšti
svoju odluku.
- Triniti, rano si se vratila - primijetila je gospođa Spenser, sjedokosa i
krupna žena.
- Bars nije došao - odgovorila je Triniti. - Gdje je tata?
- Negdje vani. Hol je odmaglio u grad. Jedan od ja​hača je donio vijesti o
pljački. Denison je bio na lošem glasu i prije nego što su počeli radovi na izgradnji
željeznice, s kojom su se pojavile i kockarnice i javne kuće. A sa​da je najgori grad
u Teksasu.
- Odlučila sam da... da se udam za Barsa - zamucala je djevojka.
- Oh, Triniti! Zaboga! - iznenadila se starija žena.
- Više ništa ne znam - uzviknula je djevojka. - Hol je najbolji, ali njega ne
volim. Dopada mi se Brus i dopustila sam mu da mi se udvara. Jedini Bars ima
pravo na mene. Potrebna sam mu.
- Ne uzbuđuj se, Triniti - rekla joj je majka. - zaista te žalim. Imaš previše
udvarača! Znam da nema mnogo zgodnih cura kao što si ti. Niti tako dobrih. I za
tebe nema posla koji ne bi mogla uraditi i u kući, i s konjima, znaš i da pucaš. Stoga
uzmi momka kojeg najviše želiš.
- Majko, mislim da je to Bars.
- Ipak nisi sigurna.

7. - Oh, nisam. Godinama sam nekako mazila Barsa.
- Pokušala si da mu budeš i majka, i gazda, i da ga po​praviš jer je loš. Čuvaj
se, Triniti.
Na verandi je odjeknuo težak korak gospodina Spensera. Bio je to visok
Teksašanin, uskog lica, bijele kose, prodornih očiju.
- Zdravo, djevojčice - rekao je srdačno. - Što si neraspoložena?
- Tata, upravo sam pričala o svojim jadima i šta ću da učinim - rekla je
Triniti i brzo mu ispričala šta je odlučila i šta ona misli da je za nju najbolje.
- Pa, djevojčice, ti si odlučila. Sada više nemaš razloga za brigu.
- Da li... da li ti ovo odobravaš, tata?
- Ne bih rekao, Trin. Ali, to je tvoj život i ti treba da odlučiš. Nije bilo davno
kada je Bars bio drag momak. Ali se promijenio isto kao što se i Denison
promijenio kada je postao veći, kada su u njega došli novac i stoka i sada ova
prokleta pruga.
- Ali, Brus je rekao da će se Hol obogatiti zbog pruge.
- Vjerovatno. Kada budu radovi gotovi, vjerujem da će se i Denison smiriti.
Ali, sada je gadno. Večeras, u šest sati, banda maskiranih jahača opljačkala je
željezničkog blagajnika kada je trebao da isplati radnike. Odnijeli su hiljade! A ni
jedan metak nije ispaljen!
- Tako jednostavno! - gospođa Spenser je prezrivo odmahnula glavom. -
Gdje su bili Brus Lokart i drugi rato​borni Teksašani?
- Majko, sigurna sam da Brus nije bio u to upleten - prekinula ju je Triniti.
- Na njegovu sreću, vidio sam Brusa odmah nakon to​ga - odgovorio je
Spenser. - Nije bio među banditima, iako su mnogi sigurni da ovo nije učinio niko
stariji.
- Tata! - bila je užasnuta.
- Hej, smiri se, djevojko! Često sam viđao nemirne kauboje kojima nešto
odjednom pukne u glavi. I uvijek za to postoji razlog. Najčešće je to novac. Hobart
Smit, koji je vidio ovu pljačku, kune se da je u bandi bio samo jedan krupniji,
stariji muškarac. Svi drugi su bili vitki mladi ja​hači!
Triniti je sa tugom u srcu razmišljala kako u posljed​nje vrijeme Bars ima
neuobičajeno mnogo novca i da se njim razmeće. Bez ijedne riječi otišla je u svoju
sobu i ne paleći svjetlo bacila se na krevet. Razmišljala je. Jednog dana srela je
Barsa u gradu. Pio je i želio je da joj kupi sve u radnji. Kada je postala radoznala,
rekao je da nema sreće u ljubavi, a ima u kartama. Uvijek se trudila da zaboravi

8. njegove izgovore, ali joj se ovo urezalo u pamćenje. I sada se vratila
udvostručenom snagom. Jednom joj je Brus, ogorčen zbog njene ljubavi prema
Barsu, rekao da ona ništa ne zna. A on je rijetko o nekom loše govorio. Naj​manje o
Barsu. Ona je bila suviše privržena Barsu da bi bi​la sklona sumnjičenjima. Ovog
puta, međutim, nije uspjela da se odupre. Bilo je nešto što joj se nimalo nije
dopadalo. Sjetila se mnogih trenutaka kada je namjerno zatvarala oči. A u svim tim
trenucima na Barsa Lokarta pa​dala je sjena nepovjerenja.
Iako je Triniti sama sebi govorila da je budala, ipak je bila odlučna da ostane
uz Barsa i povjeruje da su mu jedi​ne mane piće i kocka. Ućutkaće svoje zebnje i
sumnje.
Iznenada je čula konjski topot. Provirila je kroz pro​zor. Kaleb Grin, rančer iz
susjedstva, sjedio je u kolima pored Hola Spensera. Pridružio im se stari Spenser.
Grin je govorio. Triniti je brzo naslutila da nešto nije u redu. Tada je primijetila da
je Hol gologlav i blijed.
Požurila je u dnevnu sobu. Gospođa Spenser je iz​gledala uplašeno i zurila je
u Hola koji je završavao priču. Spenserove sive oči su bile kao žeravica.
- Triniti, idi u svoju sobu - rekla je gospođa Spenser nervozno.
- Glupost. Ona ovo mora da čuje - odvratio je rančer oštro.
- Majko, bolje da ja ispričam Triniti. Ja sam sve vidio.
- Oh, Hole!... Šta!
Hol ju je pogledao, blijed u licu, ali su mu oči odavale nježnost koju je
prema njoj osjećao.
- Trin, ne bi smjela da se uzbuđuješ... Brus Lokart je ustrijelio dvojicu ljudi.
Ubio je nekog stranca koji je za​počeo kavgu. I ustrijelio je Stiva Hendersona.
- Strašno! - zinula je Triniti. - Brus!... Zašto? Gdje?
- Jednostavno se desilo. Sigurno je da Brus nije prvi povukao. Ali je sigurno
tražio nevolju. Bio je strašan... di​van! Denison više nikad neće posumnjati u priče
goniča o njegovim djelima. Kako je samo brz! Uh!
- Pa, ispričaj nam, sine - prekinuo ga je Spenser.
- A Bars! Je li on bio... tamo? - Triniti je čekala bez da​ha.
- Ha? Je li bio? On je i kriv zbog borbe. Prokletnik...
- Onda nije mogao učestvovati u pljački - bila je očaj​na, ali joj je i kamen
pao sa srca.
- Hol, pričaj po redu - naredio je njegov otac. - Šta se dogodilo?

9. Hol je sjeo i obrisao kapljice znoja s blijedog lica... - Izvini, oče. Još sam
zbunjen. Sjedi i ne gledaj me tako uplašeno... Evo kako je bilo. Tek što je pogođen
Džet Hokins...
- Hokins? - Spenser je bio zapanjen. - Kada se to zbi​lo?
- Oče, potpuno sam zaboravio da si ti ranije otišao iz grada - odgovorio je
Hol. - To je bilo odmah nakon pljačke. Nisam vidio tu borbu. Hokins je ustrijelio
revolveraša koji je kasnije gadno pogriješio što se digao protiv Brusa. Eh, bogami,
to sam vidio!
Tada im je Hol ispričao o incidentu u Henesijevom salunu. Još uvijek je bio
uzbuđen i pričao je brzo, kao da ga neko goni.
- Uh, prokletstvo! - zviznuo je Spenser.
- Strašno! - povikala je Triniti.
- Bila je prava gužva - nastavio je Hol. - Belton i Bars su umakli. Više nisam
vidio ni Brusa. Ljudi su se skupili oko Hendersona. Bio je još živ, ali će
vjerovatno brzo um​rijeti. Odnijeli su ga kod doktora u logor kod pružnih rad​nika.
-I šta su ljudi rekli? - pitao je Spenser.
- Ne bih se mogao sjetiti. Ali, bilo je dosta uzbuđenja. Kada se situacija
smirila, ubijeni revolveraš je identifikovan - bio je to tip kojeg je Hokins htio da
uhapsi. Tada su počeli da slave Brusa.
- A, Bars... šta je bilo s njim? - preklinjala je Triniti.
- Niko nije znao... niti je za njega mario - odgovorio je Hol mrzovoljno. -
Kasnije sam čuo da je s Beltonom odjahao iz grada, vjerovatno u Beltonov logor.
- Brus je bio u pravu - primijetio je Spenser. Beltonova družina i jeste
sumnjiva.
- Majko, daj nam večeru - rekao je Hol. - Ponovo idem u grad.
- Hol, i ja ću s tobom - zamucala je djevojka.
Odjednom se Triniti dosjetila kako da se igra uhode. Da otkrije u kakvoj je
vezi Bars Lokart sa Beltonovom družinom! To ju je i šokiralo i uzbudilo. Bila je
snažna, vješta i mogla je jahati i pratiti tragove bolje od mnogih kauboja. Mogla se
provući kroz grmlje poput Indijanca. Nikakav strah je nije mogao zaustaviti.
Učiniću to, razmišljala je. Poslije večere ću odjahati njihovim tragom i
pronaći Beltonov logor.
Triniti se brzo presvukla u odjeću za jahanje i navu​kla čizme. Često je jahala
u grad u predvečerje. I ako bi srela Barsa, ponekad bi do kasno ostajala. Ona je to

10. mogla učiniti. Mogla bi nešto otkriti, ako ne te noći, onda druge. Krv joj je
uzavrela.
Sat kasnije, kada je odjahala do rijeke na svom mu​stangu, u glavi joj je
vrvjelo od odluka i misli. Krenula je niz rijeku u pravcu kojim je nekoliko dana
ranije, kako je vidjela, išao Belton. Trag je bio vidljiv a kada joj je postalo teško
da ga prati s konja, sjahala je, pažljivo osluškujući ne bi li čula konjska kopita.
Prošla je pet milja i zastajala deset puta. Sada je ušla u korito rijeke,
povremeno bi sjahala da bi oslušnula i otkri​la tragove.
Već je bila punih sedam milja od kuće. Pomislila je da se vrati kada je
osjetila dim. Nakon toga je čula udar sjeki​re. Polako je nastavila oko četvrt milje i
ugledala trepere​nje logorske vatre. Skliznuvši sa sedla, povela je konja dalje od
puta i vezala ga. Upamtila je mjesto po suhim gra​nama na visokom stablu.
Kada se vratila na stazu, zastala je da razmotri situaci​ju.
Do ovog trenutka sve njene avanture bile su vezane uz lov i ribolov, potragu
za stokom i konjima. A sada je bi​la na tragu ljudima koji su, bila je u to sigurna,
bili zli i opasni.
Shvatila je da ne smije učiniti nikakav pokret ili zvuk koji bi je mogao izdati
opreznim odmetnicima. Jer, za​ključila je da je Beltonova družina skupina
odmetnika.
Bila je svježa proljetna noć i vrlo tiha. Čula je kreketanje žaba, blagi mrmor
brze rijeke, krik sove i tiho šunjanje u grmlju. Još jednom je pogledala prema
logorskoj vatri i tiho počela da se prikrada. Imala je pištolj, ali se na​dala da ga
neće morati upotrijebiti.
Neko vrijeme drveće je bilo rijetko i brzo je promicala od jednog do drugog
stabla. Izbjegavala je da stane na kakvu grančicu ili da dodirne grmlje. Vatra je
postajala sve sjajnija. Ponekad bi je izgubila iz vida, a onda bi je po​novo otkrila.
Poslije dugog, opreznog prikradanja i zaobilaženja, odjednom je, izašavši iza
gustiša, ugledala vatru nekih stotinu stopa ispred sebe, a plamen je jasno obasjavao
tri čovjeka. Jedan od njih bio je tamnoputi Belton. Drugog nikad ranije nije vidjela.
Treći je bio Bars.
Triniti se ohladila, boreći se sa sobom da ostane hra​bra. Muškarci su
razgovarali.
Belton je imao dubok glas i nije bio oprezan. Razaz​nala je riječi:
"Revolveraš nam je pobrkao planove... ostaje nam banka." Drugi su govorili tiho.
Bars je odmahivao glavom, očito se ne slažući s Beltonom.
Bila je predaleko i odlučila je da se još primakne. Činilo joj se da je trava

11. dovoljno visoka da je sakrije. Ali, srce joj je bubnjalo i drhtala je kada je krenula
preko čisti​ne.
Nisko žbunje je bilo između nje i vatre. Kada je dopuzala do tog mjesta, opet
se ohrabrila. Beltonov glas je bio bliži. Legla je i dobro naćulila uši: "Sreća se
promijeni​la... bolje da krenemo na banku... sutra..." Triniti se trudila da još čuje.
Pljačka banke? Oh, ne. Bars!
Triniti je čula sušanj u blizini. Srce joj je poskočilo, a onda zastalo. Odmah
pored nje čuo se lagan korak. Ohla​dila se... okamenila. Onda su je zgrabile dvije
ruke u ruka​vicama - jedna za vrat, a druga joj je prekrila usta.

12. Dva
Za trenutak, kada je Triniti okrenula lice prema zvi​jezdama, očajnički instinkt
da se spasi pobijedio je njen strah. Stavila je ruku u džep i pokušala da okrene
pištolj na napadača.
- Hej, momak, šta si to naumio? - Čuo se srdit šapat.
Triniti ga je prepoznala. Opustila se, a kada je skinula sombrero, otkrila je
lice i kovrdžavu kosu. Njen napadač ju je pustio i duboko uzdahnuo.
- Triniti!
- Zdravo, Brus - odgovorila je šapatom. - Zamalo si mi slomio vrat.
Zapanjeno je buljio u nju. Sjetivši se da su u blizini odmetnika, brzo ju je
podigao i povukao, pazeći da žbunje ostane između njih i odmetnika. Kada su se
našli u šumarku, zastao je i zagledao se u nju.
- Djevojko, šta si tamo radila? - tiho je upitao.
- Isto što i ti - odgovorila je.
- Uhodila si Barsa? Ti, ludice! Zaista si hrabra jer ne​maš pojma kakvi su oni
grubijani.
- Znam. Željela sam da saznam da li je Bars s njima. Isto kao i ti!
- Pogrešno. Ja znam da je on s njima!
- Oh, Brus! Toga sam se i plašila.
- Treba ga uplašiti. Ako mu danas nije bilo dovoljno, moraću mu dati novu
lekciju.
- Danas! - jedva je izustila. - Prolio si krv zbog njega!
- Ko ti je rekao?
- Hol je sve vidio.
- Uhhh... Mogao sam to i pretpostaviti. Morao sam to učiniti, Triniti, inače bi
Bars bio u nevolji. Hajdemo.
Brus ju je tiho poveo kroz šumarak do staze i onda ju je upitao Gdje je
ostavila konja. Kada su došli do mrtvog stabla, rekao je: - Moj konj je osjetio tvog
dok sam prolazio. - Hajde sa mnom kući - preklinjala ga je.
- Ne. Moram da malo zagledam onu družinu. Sve mi se čini da nešto
smjeraju. Ako otkrijem šta planiraju, mogao bih im pokvariti račun.

13. - Da, Belton nešto smjera - odgovorila je Triniti i ispričala Brusu ono malo
što je čula.
- Pljačka banke... e, neće ako se ja u to upetljam... Ipak Trin, sada idi kući.
- Brus, opet ćeš biti u opasnosti! Boriti se i... možda biti ubijen! - zamucala
je, iznenada obuzeta neočekivanim emocijama. Njegova blizina uticala je na nju.
Zgrabivši ga za rukav, zagledala mu se u lice. Kako je bio mračan i srdit.
- Naravno, mogao bih nastradati - odgovorio je gorko. -I kao da ti je stalo...
- Šššš. Ništa ne govori! Bruse Lokarte... - glas joj je utihnuo kada je ruke
spustila na njegova ramena. Žudila je da ga zagrli. Njegova neustrašivost više ju je
privlačila od Barsove slabosti.
Brus se kratko nasmijao. - Sada te peče savjest... ti si...
- Nikad nisam rekla da mi nije stalo - prekinula ga je strasno, duboko
povrijeđena.
- A šta je s Barsom? - tiho je upitao.
- Ne znam. Zbunjena sam. - Iznenada se podigla na prste i poljubila ga.
Ostavila ga je nepomičnog poput onog mrtvog drveta i potrčala do mustanga,
odvezala ga i uzjahala.
- Trin! - oštro je pozvao.
Ali, nije se usudila da se vrati. Šta je bila u stanju da uradi? Sva se
tresla,.zapanjena saznanjem da je zaista zaljubljena u Brusa Lokarta. Bez obzira na
to što je osjećala odgovornost da spasi Barsa, potpuno joj je sada bilo jasno ; da
voli Brusa. Događaji posljednja dva dana razbistrili su joj um. Konačno je shvatila
kakva je razlika među braćom. Bars nije bio ni sjena Brusa. Samo mala ljubaznost
od strane Brusa mogla bi joj potpuno poremetiti ravno​težu.
Nekoliko milja prije ranča, Triniti je skrenula sa staze, prošla kroz šumarak i
spustila se na put koji je vodio do kuće. Bilo je kasno. Rasedlala je konja i uvukla
se u kuću. Uzbuđenje ju je iscrpilo i odmah je zaspala.
Sljedećeg dana obavljala je poslove obuzeta protur​ječnim osjećanjima.
Koliko god da se trudila, nije mogla da se oslobodi upornog zova srca. Prema
Barsu je osjećala odanost, sažaljenje i odgovornost - ali to nije bila ljubav.
Spenser i Hol su otišli u grad. Sa strepnjom je očeki​vala njihov povratak jer
se plašila novih, uznemirujućih vijesti. Da bi to odgodila, otišla je do rijeke,
sakrila se u sjenik i razmišljala i ... razmišljala, još dosta toga će se de​siti prije
nego što ona donese konačnu odluku. Moralo se dogoditi.
Rano popodne prenulo ju je udaranje kopita stazom. Provirila je kroz zaklon

14. od lišća. Ugledala je četvoricu ja​hača. Vođa je bio Belton. Ali je izgledao nekako
drukčiji. Drugi su joj bili nepoznati. Prije nego što su se izgubili iz vida, njene
oštre oči su zapazile da su svi imali crna sombrera, tamne jakne i košulje i plave
jahaće hlače. Jahali su konje koje Triniti ranije nije vidjela. Sjetila bi se konja,
njegove građe, boje i hoda - i to prije nego jahača.
- Čudno - promrmljala je dok je posmatrala kako ne​staju. - To su dobri konji.
Pravi trkači. Konji odmetnika... Šta li Belton ima na umu? Ništa dobro... Imam
predosjećaj...
Da je Spenser kod kuće, požurila bi da mu kaže. Naišla je na nešto mračno i
morala bi da nešto i učini. Ali šta? Sprečavala ju je Barsova veza s tim ljudima,
njen strah za Brusa.
- Samo kada bi Brus naišao... Možda i hoće. Čekaću ga.
Jedva da je prošao jedan sat kada je Triniti čula rit​mičko, brzo udaranje
kopita koje je dopiralo iz pravca gra​da. Brzo su se približavali. Zatim ih je vidjela.
Četiri konjanika, jedan za drugim, iako su konji brzo promakli, prepoznala je
dorate i odjeću njihovih jahača. Maskirani! Jahači su preko lica imali crvene
marame! Ipak je prepoznala posljednjeg jahača - bio je to Belton. Stalno se
osvrtao. A onda su nestali i samo je topot kopita govorio Triniti da je zaista vidjela
odmetnike koji su najvjerovatnije počinili neki zločin.
Tek što je utihnuo topot kopita, do nje je dopro novi topot, opet iz pravca
grada. Primijetila je dva konja čiji su se jahači borili. Zatim je jedan od njih
zgrabio uzde dru​gog konja i zaustavio ga. Nalazili su se nekih pedeset sto​pa od
Triniti. Prigušila je krik. Agresivni jahač je bio Brus Lokart, blijed u licu ali
zažarenih očiju. Drugog je lako prepoznala iako je imao crvenu maramu preko lica.
- Otkud ti? - dahtao je Bars.
- Silazi! - zagrmio je Brus i sam sjahavši.
- Neću!... Šta ti hoćeš od mene?... Idem sa Beltonom...
Brus je strgnuo maramu s bratovog lica i bacio je. Bars je bio blijed,
preznojavao se. Zatim ga je Brus grubo povu​kao s konja.
- Barse, nisi ti za ovakve poslove. Belton te je iskori​stio... Ostavio te je. Šta
je u toj vreći? Novac od pljačke?
- Samo moj dio.
- Barse, da li si skidao taj sombrero dok ste pljačkali banku?
- Neko ga je metkom skinuo s moje glave. Vidiš! - Bars je provukao prst kroz
rupu od metka. - Ali sam ga opet dohvatio!

15. - Uhhh. Šta bi bilo da te je zakačilo po glavi? Ostavili bi te da ležiš pred
bankom da te svi dobro vide! Krasno! Da saznaju i majka i Triniti!
- Umukni! Kažem ti da kidam s Beltonom. Ako ne pođem, doći će po mene.
- Misliš? A ako dođe, odmah ću ga ubiti... Barse, po gradu se priča da je
jedan od Lokartovih učestvovao u pljački.
- Je li? To je razlog više da kidnem. Nije mi jasno kog si me vraga
zaustavljao.
- Tebi nije jasno - Brus je prezrivo uzvratio. - Da sam te jutros našao, ranije
bih te zaustavio. - Kad je Bars htio da uzjaše, Brus ga je udario nogom. - Možeš li
ti išta da shvatiš... Simons, koji ti je dokačio sombrero, kune se da je prepoznao
jednog od Lokartovih, ali nije znao reći kojeg.
- Ne brini se. Nikad neće ni pomisliti da si ti učestvo​vao u pljački.
- Ja ću ih u to uvjeriti - rekao je Brus smrknuto dok je uzimao Barsov
sombrero. - Skidaj tu jaknu i košulju.
- Ne možeš... ne misliš... - dahtao je Bars.
- Da, mogu... Evo, uzmi moje... Odmah ili ću te opet udariti. - Brus je strgnuo
odjeću sa zapanjenog brata i brzo se presvukao. Zatim je skočio na Barsovog
konja.
- Dobro me slušaj. Uzmi mog konja i idi kući. Pazi da majka ne vidi te hlače
na tebi. Sakrij ih. Onda pođi u grad, kao da ne znaš šta se desilo. Jasno?
- Jeste... ali... Bruse - gušilo ga je u grlu.
- To je zbog Triniti i majke - odvratio je Brus drhta​vim glasom. - Trin te
voli... Oženi se njom i... kreni pravim putem. Nastoj da budeš čovjek a ne
kukavica! Sada briši... Pazi da Trin nikad ne sazna.
Brus je mamuznuo konja i uletio u brzu rijeku. Nije se osvrtao sve dok nije
dospio na drugu obalu. Njegovo tamno lice je plamtjelo. Zatim je iščezao u grmlju.
Triniti se povratila od zaprepaštenja i pokušala je da dozove Brusa. Glas joj
nije izlazio iz grla. Kada se okrenu​la, vidjela je kako i Bars nestaje iz vida. Bacila
se u travu, očajna.
Obuzimali su je čuđenje, tuga, strast. Gorjelo joj je u glavi. Bars je bio lopov
i kukavica. Brus se žrtvovao zbog njene ljubavi slijepo vjerujući da bi mogao
spasiti Barsa i njenu sreću.
Brus ju je uzdrmao. Postavljala je sebi stotinu pitanja i odgovorila na gotovo
sva. Brus je uzeo ukradeni novac jer je to bilo jedino što je mogao učiniti. Postaće
odmetnik, boriće se ako ga pritisnu, da bi spasio svoj život; možda će doći u

16. iskušenje da iskoristi ukradeni novac...
Naglo joj je sinulo. Prije nego što bude prekasno, ona će krenuti za Brusom,
naći ga, podijeliti s njim njegov život, kriti se, natjerati ga da odu u Arizonu i tamo
počnu ispočetka. - I da se sada udam za Barsa? - glasno je uzvik​nula. - Nikad! Ni
da je jedini muškarac na svijetu!
Sunce je zalazilo kada se vratila na ranč. Večera je bila gotova, ali se
muškarci još nisu vratili. Triniti je sjedila na verandi, zamišljena i zabrinuta. Kada
su Spenserovi ko​načno stigli, bili su smrknuti.
- Tata... Hol, što ste tako tmurni? - upitala ih je kada su završili s večerom.
- Loše vijesti, djevojčice - odgovorio je Spenser.
- Trin, danas su petorica bandita opljačkali banku - dodao je Hol. - Jednom
od maskiranih bandita metak je skinuo sombrero. Prepoznali su ga. Bio je to Br...
jedan od Lokartovih - zamucao je Hol.
- Hol, htio si da kažeš Brus - oštro je upitala Triniti.
- Da...
- Ne vjerujem.
- Niko u početku i nije vjerovao. Ali smo morali. Jer se uskoro nakon pljačke
pojavio Bars u svojoj staroj odjeći. Pljačkaši su imali novu odjeću - plave hlače i
crne šešire.
- A Brus? - upitala je brzo Triniti.
- Bio je posljednji od šestorice jahača koji su natjerali konje prema rijeci.
Neki su ga momci vidjeli. I gospođa Peri. Čula je konje kada su prolazili pored
njene kuće. Po​gledala je i prepoznala Brusa. Otad ga niko nije vidio.
Spenser je tužno odmahnuo glavom. - Da nije toga...
- Hol, jesi li ti vidio Barsa?
- Da, sat nakon pljačke. 1 on je čuo i bio je uznemiren.
- I šta je rekao? - Triniti je bila radoznala.
- Pa, da mu je žao majke. Ali, da nije iznenađen. Go​dine koje je proveo s
lovcima na bizone uništile su Brusa.
-I Bars je to rekao? - Triniti je jedva prikrivala bijes.
Gospođa Spenser je duboko uzdahnula. - Brus se zaista promijenio. Nije ni
čudo u kakvoj je divljini bora​vio! Nikad se nije mogao smiriti. Ali, bandit? Šteta.
On je bio pravi Teksašanin. Deset puta vredniji od onog lijenog Barsa!

17. - U pravu si, majko - složio se Spenser. - Ovo nikako ne razumijem.
- Trin, šta ti o ovome misliš? - pitao je Hol.
- Ja... ne znam... šokirana sam...
- Ne uzimaj to previše srcu, djevojko - rekao je rančer.
- Brus je gotovo bio stranac za nas. Žao mi je njegove maj​ke.
- Bars je bio njen miljenik - primijetila je gospođa Spenser.
- U tom slučaju je bolje što je Brus otišao s druge stra​ne zakona - rekao je
Spenser.
- Ali, oče, Brus je sjajan - povikao je Hol. - Bars mu ne može biti ni do
koljena! - Okrenuo se Triniti. - Izvini, Trin, ali to je tačno. Zlo mi je od svega.
- Hole, još više te volim zbog ovog što si sada rekao - odgovorila je Triniti
staloženo. Zatim je otišla u svoju so​bu, plašeći se da se ne oda.
Odmah je počela da pakuje svoje stvari. Iznenadila se kada je izbrojala svoju
ušteđevinu. Imala je nekoliko sto​tina dolara, što joj je izgledalo kao pravo
bogatstvo. Radila je i štedjela za vjenčanje.
Čula je Hola kako govori: - Trin je ovo dosta mirno primila. Pitam se...
- Djevojka je smušena - primijetila je njegova majka.
- Nije čudo, i ja sam.
- Sine, kladim se da joj sada neće na pamet pasti da se uda za Barsa - dodao
je Spenser dubokim glasom. - Tada bi ti imao šansu.
- Ne vjerujem, oče.
Triniti je u ovome vidjela razlog više za odlazak. Hol ju je dobro poznavao i
sumnjao je da ona o ovoj pljački zna mnogo više. Shvatiće kada bude otišla. Ali,
Triniti se zbog toga nije brinula.
Ugasila je svjetlo i legla. San joj dugo nije dolazio na oči. Napustiće
Denison sutra - zaustaviće kočiju na raskršću u blizini ranča Spenserovih. Željela
je da vidi Barsa, ali ako se ne pojavi ujutro, neće ga čekati.
Triniti je spavala do kasno, pa je gospođa Spenser morala da je budi. -
Ustani, ljenivice! Bars je ovdje i želi da te vidi.
- On može i sačekati - odgovorila je. Kada se obukla, bila je spremna za
Barsa Lokarta.
Bars je sjedio na verandi. Na sebi je imao najbolje odi​jelo i bio je svježe
obrijan. Nije bila spremna za njegovu prijatnu pojavu i uljudno ponašanje. Pamtila

18. je njegove posljednje riječi stida i žaljenja Brusu. Ali, Triniti je bila spremna na
sve. Najlakši način za nju bio je da ga obma​ne.
- Zdravo, Bars. Nešto si uranio - pozdravila ga je ve​dro.
- Čula si... o Brusu? - upitao je oklijevajući. Nije očeki​vao da će je ovakvu
zateći.
- Jesam. Hol mi je sinoć ispričao. Brus me užasno ra​zočarao.
- A možeš misliti kako je razočarao mene - žurno je re​kao i nelagodnost ga je
napustila.
- Kako je tvoja majka to primila?
- Još nije saznala... Trin, ovo me je veoma uzdrmalo. Brus me je obmanuo,
isto kao i tebe i druge. Njegovo pro​povijedanje i nastojanje da mene popravi samo
je bilo pa​ravan. I ubistvo Hendersona bilo je dio ovog njegovog plana. I uspio bi
da ga nisu prepoznali. Trin, ti... valjda se sada naćeš predomisliti?
- Zašto bih, Barse?
- Sjajno, Trin. Znači da nećemo morati dugo čekati?
- Šta nećemo čekati?
- Pa... da se vjenčamo - odgovorio je progutavši plju​vačku. Ovo je jedva
prevalio preko usta.
- Mislim da nećemo - rekla je istim smirenim tonom. - Dođi večeras, pa
ćemo se dogovoriti.
- Triniti, jesi li se dogovorila sa Barsom? - upitala je gospođa Spenser
zajedljivo, kada je mladić otišao.
- Jesam - odgovorila je Triniti kratko.
- Pa, moram reći da je šteta što si se odlučila za Barsa Lokarta - nastavila je
starija žena s gorčinom. - Ti... mogla si imati koga poželiš!... Na primjer, Hola.
Nije mi jasno zašto si izabrala Barsa umjesto mog sina. Hol je daleko vredniji
momak.
- I jeste. Ali nije u pitanju vrijednost.
- Onda toliko voliš Barsa da uopšte ne misliš koliko je bezvrijedan?
- Volim njega!... Ja prezirem Barsa Lokarta.
- Zaista te ne shvatam, djevojko. Ali zbog Hola... i zbog sviju nas...biću
sretna kada odeš. - Inače smirena, go​spođa Spenser je bila neuobičajeno zajedljiva
i oštra.

19. - Pa... i to će biti uskoro! - Triniti je jedva izustila i gorko plačući odjurila u
svoju sobu. Brzo se pribrala. Izja​va gospođe Spenser samo joj je olakšavala
odlazak. Izašla je iz sobe i otišla u kuhinju da doručkuje.
- Izvini, Trin. Ti si dobra djevojka i svi te volimo - sta​rija žena ju je zagrlila.
- I ja volim vas. To nemojte zaboraviti - odgovorila je Triniti.
- Danas idem u grad. Hoćeš li sa mnom?
- Ne bih.
- Možda je i bolje. Biće dosta govorkanja. A svi će biti radoznali zbog tebe.
Koćija je obično napuštala Denison u jedan. Triniti je lakše disala zato što je
bila sama u kući. Bilo joj je teško da napiše nekoliko riječi oproštaja pomajci. Taj
zadatak odu​govlačila je sve dok nije došlo vrijeme za polazak. Obukla je najbolju
haljinu i šeširić. Shvatila je da napušta jedini dom koji je ikad imala, ali toliko je
bila spremna na avan​turu da nije osjećala nikakvo žaljenje. Žurila je da ode. Neko
bi mogao da dođe. Uzevši torbu, izašla je iz kuće. Zapanjila se kada je naletjela na
Barsa Lokarta.
- Hej, Trin!... Šta je to? Dotjerana i... torba! - zviznuo je.
- Barse, ja odlazim - odgovorila je i sišla s verande.
- Šta kažeš? - zinuo je zapanjen. - Odlaziš? Vraga ćeš otići! - Prepriječio joj
je put.
- Rekla sam da odlazim - nastavila je Triniti gorljivo. Osjećala je kako joj se
vatra razlijeva u grudima. Bilo bi opasno zaustaviti je u ovom trenutku. Ipak se
nadala da će izbjeći svađu.
- A ja sam rekao da nema govora o odlasku! - uzvratio je. Bijes je zamijenio
čuđenje. - I htjela si da odeš bez ri​ječi!
- Baš me briga. Odlučila sam da odem i otići ću.
Poblijedio je i pjege su se istakle na njegovom blije​dom licu. Oči su mu se
opasno suzile. - Ali, ja ti to neću dopustiti!
- Ti mi nećeš dopustiti? Barse Lokarte, ti me ne možeš zaustaviti - povikala
je izgubivši strpljenje.
Pokušao je da joj istrgne torbu, ali ju je ona čvrsto držala.
- Htjela si da me izradiš?
- Da!
- Nikad nisi ni mislila da se udaš za mene?

20. - Jesam ranije... ali sada... ni govora!
- Šta? Prevrtljivice!
Ošamario ju je, ali mu je ona istom mjerom odvratila udarac.
- Prokletstvo! - povikao je, postiđen i bijesan.
- Barse, hajde da otvorimo karte... Juče sam bila pored rijeke.
- I? - bjesnio je.
- Bila sam sakrivena. Vidjela sam tebe i Brusa.
- Nisi bila dovoljno blizu. I vjerujem da si mnogo šta umislila.
- Na primjer? - Triniti ga je prezrivo odmjerila.
- Sam bog zna šta. Istina je da je Brus htio da me uvuče u onu pljačku.
- Možeš li mi objasniti kako?
- Pa, htio je da zamijenimo konje... da uzme moj som​brero i jaknu...
- A zašto? - presjekla ga je oštro.
- Mislim... da se preruši... i da kidne...
- Lažljivče! - Trinitin glas je ođekivao na verandi. - Brus je uzeo tvog konja,
tvoju odjeću, tvoj ukradeni novac da spasi tebe... lopova! Dopustio si da založi
svoju glavu za tvoj zločin. Kukavico! U tebi nema ni trunke muškosti... Brus je
vjerovao da mi je stalo do tebe. Želio je da te spasi. On je bio plemenit... velik. I ja
volim njega. Volim njega!... Idem njegovim tragom... naći ću ga... život s njim
dijeliti... Vrati se u grad i ispričaj. Reci istinu. Ha! Kladim se da nećeš. Kada bih
mogla dokazati, ja bih svima ispričala. Miči mi se s puta, gujo! Odlazim i sretna
sam što te po​sljednji put vidim!
Vidjela je kada se svalio u stolicu na verandi pognute glave. Drhtao je. Zatim
se okrenula i otrčala stazom, pre​ma glavnom putu. Bila je sretna što je Bars došao.
Kada je došla do raskršća, opet je bila smirena. Vidje​la je kočiju. Samo da
ne bude nikog poznatog... Osvrnula se da posljednji put pogleda prema ranču,
prema domu koji je napuštala. - Zbogom! Oh, zbogom! - mrmljala je dok su joj se
oči maglile a grudi stezale.
Triniti je odlučila da ode do Doanove postaje ne bi li čula kakve vijesti o
Brusu. Moraće prenoćiti u Rajsonu i odatle drugom kočijom krenuti sljedećeg jutra.
Vožnja do Rajsona tekla je bez problema. Triniti se udobno smjestila i
posmatrala okolni pejsaž, osjećajući ka​ko se sa svakom novom miljom polako
odvaja od Spenserovih i svega onog što su joj značili. Pred njom je bio novi život i

21. usrdno se molila da pronađe Brusa prije nego što ogrubi i ne krene putem zla.
Kočija je prolazila valovitom visoravni, ispresijeca​nom potocima i plodnom
zemljom. Svuda uokolo bilo je mnogo stoke, tu i tamo pojavila se i rančerska kuća
usred drveća, farmeri su obrađivali polja. Talasasto zemljište pružalo se
unedogled, u nejasnoj magličastoj daljini na​govještavajući veličinu i divljinu
Teksasa.
Triniti je konačno zaspala. Probudila se kada su stigli u Rajson, zaselak gdje
se završavala sporedna poštanska linija. Bila je tu jedna krčma, neizbježan salun i
dokoni kauboji. Triniti je bila sretna kada je završila s večerom i požurila u sobu
gdje je dobro zakračunala vrata.
Probudila se čila i raspoložena. Uvijek je željela da putuje, da vidi nova
mjesta i nove ljude i da prođe cijeli Teksas.
Kočija je stigla u trenutku kada je Triniti završila do​ručak. Ljubazni krčmar
joj je pomogao da ponese torbu.
- Ima li mnogo putnika? - radoznalo je upitala.
- Uvijek je prepuno, gospođice - odgovorio je. - Ali, vi ćete dobiti najbolje
mjesto. Ne uzbuđujte se zbog kau​boja. Fini su to momci.
Triniti je prva ušla u kočiju. Za njom su krenuli i dru​gi putnici. Tada je
primijetila kako četvorica kauboja baca​ju kocku ko će dobiti mjesto pored nje. Bili
su ozbiljni i njihov razgovor ju je smeo. Bili su to tipični Teksašani, mladi po
godinama ali stari po iskustvu, visoki, vitki, pla​vih očiju, od sunca opaljenog lica.
Svi su imali sombrera, visoke čizme i hlače za jahanje. Nije joj promaklo da sva
četvorica nose revolvere.
Konačno su ušli i kauboj koji je dobio mjesto pored nje skinuo je sombrero i
otkrio zgodno lice i osmijeh koji je ublaživao njegove tamne crte.
- ...bro jutro, gospođice - rekao je prijatno. - Pred na​ma je duga vožnja pa da
se predstavim... Lajdž Tener. Bio je tako iskren i drag da je Triniti morala da mu
odgovori istim tonom.
- Triniti! Hej, već sam čuo za to ime. Neko mi je spo​menuo... Ovi momci su
moji drugari. Gospođice Spenser, mogu li vas pitati Gdje ste se uputili?
- Moja prva stanica je Doanova postaja - odgovorila je Triniti dok se u njoj
budila nada da će brzo biti u mo​gućnosti da sazna nešto više.
- Hej, momci, nije li ovo sjajno! Puna dva dana sa gospođicom Spenser u
ovoj kočiji! Imamo sreće... Ali, izvini​te, zašto ste rekli da će to biti vaša prva
stanica?
- Možda ću obići cijeli Teksas.

22. - Stvarno? Neuobičajeno za mladu djevojku... Hoćete da nađete nekog?
- Da - uzdahnula je
- Roditelje ili rođake?
- Nemam nikog.
- Vi ste siroče? - upitao je s nevjericom dok su mu pla​ve oči blistale.
- Da. Odgojili su me ljubazni ljudi po imenu Spenser. Kada sam bila mala,
izgubljena sam ili ostavljena na rijeci Triniti. Spenser me je našao i nazvao Triniti.
- Hej, sada se sjećam! - uskliknuo je. - Čuo sam za vas. Poznata mi je vaša
sudbina.
- Čuli ste za mene? Teksas je stvarno mali. Ko vam je rekao?
Činilo se da je Tener zaboravio na ostale, toliko je bio uzbuđen. - Najbolji
drugar kojeg sam u životu imao! Naj​veći hombre kojeg sam upoznao! Spasio mi je
život dolje u Koloradu. Hej, bio je brz na revolveru... Pola godine sam s njim lovio
bizone i borio se s crvenokošcima. Zatim smo obojica radili kao goniči i naš posao
se završio prije pola godine. I prije nego što smo se rastali, ispričao mi je o
Tri​niti.
- Kažete da ste lovili bizone? - zamucala je Triniti osjećajući kako joj krv
ključa u venama.
- Da. To je najviše volio... Sigurno ga znate.
Triniti je oklijevala da odgovori. Morala se uvjeriti da li su vijesti o pljački
banke putovale ispred nje, da li je Brusovo ime s tim povezano. Odlučila je da
riskira.
- Da li se vaš prijatelj zvao B... Brus Lokart?
- Hej! I vi ste ta Triniti? Zaista sam sretan što sam vas upoznao... Momci,
nismo se sreli s nekim nepoznatim. Ova djevojka je prijateljica mog najboljeg
ortaka. Pričao sam vam o njemu. O Brusu Lokartu!
- Lajdž, naravno da si nam pričao. Ne jednom - odgo​vorio je jedan od
Tenerovih drugova.
- Brus je moj... moj... prijatelj... - Triniti je još uvijek mucala. - Mi ...
posvađali smo se. Odjahao je. Moram ga naći.
- Brusova djevojka! Hej, ovo je kao u snu! - povikao je Tener i zgrabio je za
ruke. Oči su mu sijale. - Ne shvatam kako je Brus mogao odjahati... od vas. Ali, on
je ponosan momak. Drži do sebe.
- Da, takav je on.

23. - Sigurno Brus nije imao ništa protiv vas - nastavio je veselo. - Kada je
otišao?
- Prije tri dana.
- Dostići ćemo ga kod Doana.
- Žurio je. A ako ga ne nađem?
- To bi bilo gadno. Ako krene s goničima stoke, teško ga je slijediti.
- Zašto? Znam jahati, pratiti tragove, brinuti se o sebi.
- U to ne sumnjam. I izgledate sposobni. Ali južno i zapadno od Doana zemlja
bizona proteže se stotinama milja. Suviše je opasno za djevojku koja putuje sama.
- Lako mogu proći kao muškarac, gospodine Tener.
- Hm... Suviše ste lijepi. Mene nikad ne biste mogli obmanuti.
- Kladim se da bih.
- Nadajmo se da se nećete morati prerušavati. Sačekajte da stignemo kod
Doana... Pričajte mi o Brusu. A onda ću ja vama ispričati šta smo sve proživjeti
zajedno.
Naredni sati i dan proletjeli su za Triniti kao na krili​ma priča o čudesnim
avanturama koje je pripovijedao vjerni obožavatelj Brusa Lokarta, koji je za njega
bio istinski junak. Kako je samo malo znala o poslu i podvizima Brusa Lokarta!
Bio je slavan na granici. Bilo je strašno i pomisliti da će ga uskoro progoniti. Mora
ga naći i odvesti daleko od Teksasa.
Sumrak se spustio prije nego što je Triniti mogla vidjeti Doanovu postaju.
Ugledala je logorske vatre i krda konja i čula mukanje stoke.
- Ovdje je okupljeno krdo, gospođice - rekao je Te​ner. Vjerovatno ide na
sjever. Doan će vam sigurno biti zanimljiv.
Uskoro su žućkasta svjetla zasjala u tami otkrivajući veliku četvrtastu
građevinu. - Doanova postaja! - uzvik​nuo je kočijaš. - Izlaz!
Odnekud su se pojavili kauboj i i Indijanci.
- Džimi, pripazi na gospođicu Triniti dok se raspitam za Brusa - rekao je
Tener prvi iskočivši iz kočije.
- Dođite, gospođice - visoki Džim je pomogao Triniti da siđe iz kola. Poveo
ju je između radoznalih Indijanaca i kauboja koji su se drsko osmjehivali. Velika,
šarolika prostorija, osvijetljena žutim svjetlima i vatrom iz kamina, veselo ih je
pozdravila. Na policama i tezgama bilo je mnogo raznolike robe, ali je Triniti
među okupljenim muškarcima željno tražila tamnoputo lice za kojim je žudjela, a

24. ipak ga se plašila.
Lajdž Tener se brzo vratio.
- Brus je juče otišao - rekao je žurno i tiho. - I drago mi je zbog toga.
Shvatate, Triniti?
Oči su mu bile pronicljive, pune upozorenja.
- Oh, da... shvatam - prošaputala je.
- Ja sam Tom Doan - pričao joj je snažan, bradat muškarac. - Dakle, vi ste
Triniti Spenser?
- Jesam, gospodine Doan.
- Drago mi je što sam vas upoznao, gospođice. Znam vašu porodicu. Moja
žena će se pobrinuti za vas. Večera će brzo biti gotova. Ali, dopustite da vas prvo
upoznam sa kapetanom Megardom, teksaškim rendžerom. Dojahao je danas po
hitnom pozivu iz Denisona.
Triniti je osjetila kako joj se srce steže. Tener ju je upozorio. Loše vijesti su
došle u Doanovu postaju.
- Dobro veče, gospođice Spenser - rekao je džin koji je stajao pored Doana.
Osjećala je plamen njegovih očiju, ali mu je ponašanje bilo učtivo. - Izgleda da je
ovo pravi trenutak za naše poznanstvo. Želim da čujem sve o pljačkama u
Denisonu. Poslao sam dvojicu rendžera za Brusom Lokartom. Šta znate o njemu?

25. Tri
Triniti ga je pogledala ozbiljno, skrivajući drhtavicu oko srca. Ovaj kapetan
bio je Brusov neprijatelj, znači i njen.
- Kapetane Megard, čula sam sve o pljački u Denisonu i vjerovatno znam o
Brusu Lokartu mnogo više od drugih - odgovorila je na njegovo pitanje.
- Zaista imam sreće - osmjehnuo se. - Otkako sam ovdje došao slušam samo
govorkanja.
- Pa - počela je Triniti oprezno birajući riječi. - Bilo je pet pljačkaša. Jahali
su na tamnim konjima, nosili su plave hlače, crna sombrera i crvene marame preko
lica. Četvori​ca su izašla iz banke i dobacili vreću banditu koji je ostao s konjima.
Dok su se peli na konje, neko iz banke, čini mi se gospodin Sims, blagajnik, počeo
je da puca. Metak je ski​nuo jednom banditu šešir s glave. Maska mu je olabavila i
otkrila lice. Čovjek koji je pucao tvrdi da je prepoznao jed​nog od braće Lokart.
Ovaj je uzeo šešir, skočio na konja i odjurio za ostalim.
- Da li je taj bandit bio pogođen?
- Koliko sam čula, nije.
- Jedan od braće Lokart - mrmljao je kapetan. – Može li se desiti da su oba
brata bila umiješana u pljačku?
- Ne - odgovorila je Triniti staloženo, brzo razmišlja​jući. - Kažu da je Bars
Lokart ubrzo nakon pljačke viđen u gradu.
- Logičan zaključak je, dakle, da je upleten drugi Lo​kart.
- Da, tako se govorka, ali ja vjerujem da je blagajnik pogriješio. Dobro
poznajem Brusa Lokarta. U stvari, on je moj dobar prijatelj. Ne vjerujem da je
imao udjela u toj pljački.
- Mlada damo, izgleda da zaista u to vjerujete - nasta​vio je kapetan Megard. -
Ali, do mene je došao glas da je to bio Brus Lokart. Ovdje je bio juče popodne.
Žurio je da što prije ode i kažu da je krenuo na jug.
- Kapetane Megard, jednog dana ćete otkriti da je to sve greška - rekla je
Triniti odlučno. - Šta vi, u stvari, zna​te o Brusu Lokartu?
- Čuo sam mnogo toga. Na jugu je poznat kao lovac na bizone i dobar ratnik u
borbama s Indijancima, da je bio desna ruka kod Lavlisa, da je dobar, čvrst kauboj.
Sve dok nisam došao u Doan nisam čuo ništa loše o njemu.
- Brus je ponosan. Kada sazna za što je optužen, možda će biti spreman i da
nekog ubije.

26. - Ne vjerujete da zna da smo mu za petama?
- Ne. Kada biste samo mogli zaustaviti svoje rendžere dok ne otkrijete prave
krivce!
- Pa, to sada ne bih mogao učiniti. Moji momci su otišli i vjerovatno mi se
neće javiti sve dok ne ulove tog Lokarta. Žao mi je što nisam s vama porazgovarao
prije nego što sam ih poslao.
- Ima još nešto, kapetane. Nisam ispričala nikome jer nisam bila sigurna -
nastavila je Triniti. - Imala sam svoje skrovište gdje sam odlazila kao dijete, pored
rijeke, blizu kuće. I sada odlazim tamo da razmišljam. Tu prolazi put prema rijeci.
Posljednjih sedmica posmatrala sam jahače koji su odlazili i dolazili tim putem,
jednog od njih, vođu, viđela sam u Denisonu. Zove se Belton.
Kapetan Megard je htio nešto da kaže, a onda se pre​domislio. Pokazao je
djevojci da nastavi.
- Nedavno je opljačkana i željeznička kompanija i od​nesene plate za radnike.
Mislim da su Belton i njegovi lju​di u to upleteni. Na dan pljačke u banci sjedila
sam pored rijeke. Nisam znala šta se desilo, ali ispalo je da su sat na​kon pljačke
četiri jahača projurila iz pravca Denisona. Imali su tamne jakne, crna sombrera i
nosili su crvene ma​rame preko lica. Bili su prilično udaljeni, mislim da sam
prepoznala Beltona.
- Auh! Kažu da su bila petorica, a vi ste vidjeli četiri jahača?
Triniti je shvatila da je na opasnom terenu. - To je sve - rekla je. - Peti je
mogao biti odmah iza njih. ja sam otišla u istom trenutku. Vjerovatno mi je
promakao.
- Ovo je, gospođice, zaista važno obavještenje - pri​mijetio je rendžer. -
Možda Belton ima bandu odmetnika uz sebe i vjerovatno je optužba protiv Brusa
Lokarta neo​snovana. Nije mi poznato ime Belton, ali je Teksas pun odmetnika a oni
mijenjaju ime gdje god dođu. Da li je ta Beltonova družina bila poznata u
Denisonu?
- Svakako. Kockali su se i loše uticali ne neke kauboje i mladiće koji tamo
žive. Jedan od njih bio je i Bars Lokart. Zbližio se s tim ljudima i pio i kockao. I ja
i Brus smo na​stojali da ga odvratimo od takvog života.
- Da Brus nije odjahao, onda ne bi bilo tolike sumnje u njega. Zašto je
odjahao ako je nevin?
- Brus se nikad dugo ne zadržava kod kuće. Ovog pu​ta je imao razlog više da
ode. Obojica braće bili su naklo​njeni meni i ja... nisam mogla da se odlučim. Ipak,
odbila sam Brusa i on je otišao.

27. - Kada ste posljednji put vidjeli Brusa?
Triniti je brzo razmišljala. Ako kaže da je vidjela Bru​sa prije pljačke,
kasnije će biti teško povući izjavu ako bu​de morala da svjedoči o susretu između
Brusa i Barsa. Odlučila je da se kocka.
- Rano istog jutra. Tada smo se posvađali. Vjerujem da je odmah nakon toga
odjahao.
- Može li se to dokazati... to da je otišao prije pljačke?
Ovaj rendžer je bio neugodan. - Ja... ne znam – jedva je izustila.
- Da li vaše prisustvo ovdje ima veze sa Brusom Lokartom?
- Svakako. Želim da ga nađeni i ubijedim da se vrati i dokaže svoju nevinost.
- Ove vaše riječi su velika preporuka za Brusa, go​spođice. I hvala vam što
ste mi sve ovo ispričali. Potražiću vas kada se odmorite i nešto pojedete.
Triniti je otišla u svoju sobu gdje se umila i presvukla, stalno prebirući u
glavi šta je ispričala Megardu i pitajući se da li je rekla prave stvari. Možda mu je
morala ispričati istinu o susretu braće. Bila je luda što je pojurila za Bru​som prije
nego što je okrivila Barsa. To bi i dalje bila samo njena riječ protiv Barsove. Sve
dok ne nađe Brusa! On bi mogao natjerati Barsa da kaže istinu. Moraće da sačeka.
Barem je natjerala kapetana Megarda da malo više raz​mišlja.
Otišla je do Tenera i njegovih prijatelja. - Megard je stari vuk - prošaputao
joj je Tener. - Baš me zanima kako ste prošli s njim.
- U početku sam bila na smrt preplašena - odgovorila je Triniti. - Sada mi je
drago što sam ga srela. Obmanula sam i vas i njega kada sam rekla da smo se Brus
i ja posvađali i da je zato otišao. Sada znate više.
- Što se mene i mojih drugara tiče, mi ne vjerujemo da je Brus imao veze s
pljačkom. Sada me slušajte. Ovdje mi​sle da je Brus odjahao na sjever. Tako kažu
Indijanci, ali Doan tvrdi da je odjahao na jug. Ja, lično, vjerujem da će Brus otići
na zapad. Koliko ga znam, on će se uputiti pre​ko Ljana Estakada. Vjerujem da će se
sakriti negdje uz ri​jeku i, ako nastavite da ga tražite, imajte to na umu. Biće teško
pronaći Brusa, ali samo vi možete krenuti za njim. Savjetujem vam da pođete s
nama na jug, a mi ćemo vam pomoći i raspitati se da li ga je iko vidio. On ima
mnogo prijatelja i sigurno je da niko neće rendžere uputiti na nje​gov trag.
Nakon večere, Triniti je s kaubojima otišla u veliku prostoriju u postaji gdje
joj je ponovo prišao kapetan Me​gard, koji ju je očito čekao. - Gospođice Triniti,
želio bih da s vama ozbiljno porazgovaram.
Poveo ju je do klupe u jednom uglu i onda sasvim promijenjenim tonom
počeo: - Razgovarao sam sa Doanom o vama i veoma sam zainteresovan. Izvinite

28. što ču vam postaviti neka lična pitanja, ali to može za vas biti po​sebno važno. Da li
je tačno da vi, u stvari, niste Triniti Spenser? - upitao je.
- Kapetane Megard, moje prezime nije Spenser. Ne znam ko sam. Spenser me
je našao kada sam bila dijete u napuštenom logoru, na rijeci Triniti i po njoj me
nazvao. On i njegova porodica su me odgojili i bili veoma dobri prema meni.
- Onda je tačno. Sada me slušajte. Vi ste živa slika dje​vojke jednog mog
starog drugara, Stiva Melrouza, s kojom se oženio prije dvadeset i tri godine. Čim
sam vas vidio, zapanjila me vaša sličnost s njom. Zvala se Meri Hačinson. Ona i
Stiv su nekoliko godina živjeli u Šrivportu i tamo su dobili kćerku. Stiv je otišao na
zapad da kupi stoku i nađe ranč. Kada se smjestio, poslao je po njih. Sjećam se
kako mi je govorio da će čekati dok ne pođe veći karavan na zapad. Žudio je da
Meri i djevojčica što prije dođu. Javio joj je da angažuje ljude i kupi kola i krene.
Krenula je s jednim kolima i jednim vozačem. Nikad se više ništa nije za nju čulo.
Bilo je to prije dvadeset godina. Kada je napo​kon odustao od traženja, Stiv se
ponovo oženio. Ima di​van ranč na izvoru Brazosa. Stiv sada ima mnogo stoke, a
kad god sam ga viđao posljednjih deset godina, uvijek mi je govorio o izgubljenoj
ženi i đevojčici. Gospođice Tri​niti, svakako morate otići do Stiva Melrouza!
Recite mu da sam vas ja poslao.
- Oh, kapetane Megard! - uskliknula je Triniti gotovo bez daha. - Mislite da
je moguće da mi je on otac?
- Zaista u to vjerujem. I čudnije stvari su se dešavale u tim divljim
vremenima. Veoma ličite na Meri. Bila ja izu​zetna ljepotica a i vi ste. Pa, onda
činjenica da ste nađeni pored rijeke Triniti. Na Trinitiju je gaz, ili je bio, na putu
kojim se išlo prema Ford Vortu sa istoka. Imate li išta što bi vam pomoglo za
identifikaciju?
- Imam haljinicu u kojoj su me pronašli i medaljon ko​ji sam nosila na lančiću
oko vrata. Nažalost, medaljon je bio prazan.
- I to je nešto. Ko god da vam ga je stavio oko vrata, vjerovatno će ga
prepoznati. Znate li koliko ste imali godi​na u vrijeme kada ste nađeni?
- Spenser je rekao da sam imala jedva tri. Nejasno se sjećam logorske vatre,
konja i kola, neobičnih pokliča. Često sam se pitala nisu li to možda bili Indijanci.
- Vjerovatno. Pa, Triniti, mislim da biste svakako mo​rali viđeti Stiva
Melrouza. Ovdje se ukrcajte i idite sve dok ne dođete do postaje na rijeci Brazos.
Možete mene spomenuti i svi će vas pripaziti. Čekajte dok ne naiđe ne​ki karavan za
izvor Brazosa. Nađite Stiva Melrouza. I ako nije vaš otac, ipak će vam biti drago
što ste ga upoznali jer je stari Teksašanin i prava ljudina. Obećajte mi da ćete
otići?
- Naravno da hoću, kapetane Megard. Oh, koliko sam uzbuđena! Kada bi to

29. stvarno bio moj otac! Često sam sanjala da bi se tako nešto moglo desiti... Hvala
vam od sveg srca.
- Jednog dana ću dojahati do Brazosa i saznati šta se desilo. Nadajmo se da
ćete naći dom.
Kada su ujutro pozvali Triniti da se spremi i požuri, već je zatekla Tenera i
njegove drugove za doručkom. Te​ner ju je prijateljski pozdravio i rekao joj da
kočija koja ide prema jugu uskoro kreće. Rendžeri su otišli prema sjeve​ru. Dok je
Triniti doručkovala, prišla joj je gospođa Doan s košarom punom hrane. - Dobro
jutro - rekla je osmjehnuvši se - spremila sam vam nešto za put. Ne dajte ovim
momcima da vam sve pojedu. Kada se budete vraćali, na​dam se da ćete duže ostati
kod nas.
Uskoro je Doan smjestio Triniti u kočiju i umotao je u lako indijansko ćebe
koje joj je poklonio. - Za dan-dva počeće da duva sjeverac ili, kako Meksikanci
kažu, del norte - objasnio je. Zatim se nagnuo prema njoj i šapnuo joj. - U svakom
karavanu koji ovuda prođe ili među goničima imam nekog od prijatelja. Zamoliću
ga da se raspita za Brusa Lokarta. Prije ili kasnije saznaće da ga tražite. Nadam se
da će sve ispasti dobro. Sretno!
Tener i kauboji bili su njeni jedini saputnici u kočiji. Kočijaš je bio snažan
Teksašanin bljedunjavog lica, s du​gim žutim brkovima i mangupskim osmijehom.
Doanovi su se s njima pozdravili i oni su uskoro krenuli. Drveće je ubrzo sakrilo
postaju i gledajući prema jugu Triniti je vidjela neprekidnu ravnicu s lelujavom
travom. Bilo je hlad​no. Tener je rekao da se ne bi iznenadio ako se tog dana
vrijeme pogorša. Put je bio dobar i četiri konja su kasom vukli kočiju. Tener i
njegovi drugari su se umorili nasto​jeći da zabave Triniti. Usput nisu nailazili na
goveda. Po​vremeno bi ugledali jelene, divlje zečeve, razne ptice. Naoblačilo se i
vjetar se pojačao. Triniti se još više uvila u ćebe. - To je sigurno del norte -
govorio je Tener. - Šteta, jer je ovdje okolina lijepa. Kada duva sjeverac, ništa se
ne vidi od oblaka i kiše. Sjeverac ponekad duva i kada je ve​dro.
Pred podne su kauboji ogladnjeli i Triniti je s njima podijelila poslastice
koje joj je pripremila gospođa Doan. Kada su se najeli, kauboji su zaspali i Triniti
se uvukla pod ćebe i zadrijemala. Probudila se kada ih je sjeverac zasuo oblacima
prašine, a zatim se čulo udaranje grada po krovu i rika vjetra. Tek kasno popodne
zaustavili su se u jednoj usputnoj postaji. Bilo je hladno i topla vatra je pridošlice
dočekala dobrodošlicom. Smještaj i hrana nisu bili najbo​lji, ali je zato bilo toplo
ispod ćebadi od bizonskog krzna. Jednom ili dvaput tokom noći probudilo ju je
zavijanje vjetra. Uzdrhtala je, s tugom se pitajući da li je Brus našao dobar zaklon u
toj olujnoj noći.
Kiša i vjetar su ih pratili i sljedećeg dana. - Ovaj sjeve​rac će možda duvati
još danas - tješio je Tener djevojku - i onda će granuti sunce. I tek ćete tada vidjeti

30. šta je prava vožnja.
Robertsonova postaja bila je na obali Brazosa. Stigli su kasno u noći i Triniti
je morala sačekati jutro da vidi kako mjesto izgleda. Bila je radosna što sunce opet
sija i što vidi svjetlucavu rijeku kako krivuda između zelenih obala. Za doručkom
je prvi put okusila meso bizona i kaubojima je morala priznati da joj se dopada.
Njena soba je bila jednostavna, čista i uredna, prozor je gledao na rijeku. U postaji
je bilo nekoliko Teksašana i Meksikanaca, nijed​nog Indijanca. Nakon doručka
prišao joj je Tener.
- Izgle​da da vas ipak sreća prati. Dvoja kola koja pripadaju Melrouzu kreću
sutra ili prekosutra. Ovdje možete dobiti šator i ćebad. Siguran sam da su
Melrouzovi ljudi dobri momci. Pobrinuće se za vas. Kada se umorite od sjedenja u
kolima, možete jahati. I moram vam reći da će vam se ovaj kraj sve više sviđati
kako budete išli dalje uz Brazos.
- Rijeka je i ovdje lijepa - rekla je Triniti. - Šta mislite koliko ima do ranča
Melrouz?
- Oh, dug je to put. Dvije stotine milja, možda i više. Kažu da je njegov ranč
na samom izvoru rijeke. Volio bih da ga i ja vidim. Samo recite i poći ću s vama.
- Hvala vam, ali bi to od mene zaista bilo previše. Imam revolver i mogu se
brinuti o sebi.
- Ma, šta kažete - Tener se osmjehnuo. - Volio bih da vidim tog hombra koji
bi vas savladao... Dobro... gospođi​ce Triniti, evo i ostalih dobrih vijesti.
Raspitivao sam se kod mnogih otkako smo krenuli iz Doana. Nijedan trgo​vac ili
izvidnik ili Indijanac s kojim sam razgovarao nije vidio nekog ko bi ličio na Brusa.
U stvari, ja i moji drugari smo jedini mladi jahači koji su ovuda prošli u posljednje
vrijeme. Znate, kod Doana smo čuli različite vijesti o tome kuda je Brus krenuo.
Neki su rekli da je krenuo na jug. Ne vjerujem ni da je otišao na sjever, kako je
ubijeđen Me​gard. Konačno sam izvukao od jednog Doanovog čovjeka da mu je
Brus dao deset dolara za paket hrane i natjerao ga da mu obeća da neće nikom reći.
Stoga vjerujem da se Brus uputio pravo na zapad preko ravnice do visoravni, baš
kako sam vam rekao. Već je pri kraju sezona lova na bizone i neće biti mnogo
logora s lovcima na bizone. Si​gurno će se uputiti preko brda i sakriti na nekom
usamlje​nom mjestu. Brus voli da lovi i da ribari. Dobro je što sada idete kod
Melrouza jer nema mnogo šanse da ćete čuti za Brusa sve dok opet ne krene sa
goničima i vi ćete biti bliži mjestu gdje se on, siguran sam, uputio. Ponestaće mu
hra​ne i umoriće se samoće i moraće krenuti; nakon toga ćete negdje jednom čuti za
njega. Svima nam je žao što vas sa​da moramo napustiti, ali predosjećamo da će na
kraju sve ispasti onako kako želite.
Melrouzovi ljudi su te večeri najavili da je polazak ra​no ujutro za ranč na
izvoru Brazosa. Bila su trojica kaubo​ja, dva mlada dugonoga Teksašanina i

31. meksikanski vakero. Vođa zaprege, Slejd, vodio je svoju pristalu mla​du ženu, kojoj
je bilo drago što Triniti ide s njima. Drugi kočijaš, Sem, bio je sredovječni
Teksašanin koji je godinama radio za Melrouza. Bio je veseljak i razgovorljiv, od
onih koji se začas sprijatelje sa svima. Odmah se zainteresovao za Triniti i ona je
sada bila sigurna da neće imati problema na putu.
Probudili su je rano ujutro i kada su se kola zakotrlja​la uz rijeku, sunce je
upravo bojilo grimizom travnati ho​rizont. Triniti je sjedila na prednjem sjedištu
drugih kola sa Semom. Dugo je mahala Teneru i njegovim prijateljima. Bili su
zadovoljni zbog njene sreće ali razočarani što je gu​be. - Ne zaboravite, Triniti, da
osjećam da će se sve dobro završiti.
Jednog jutra Sem je podigao dugu kandžiju i pokazao Triniti. - Gledaj tamo,
curo.
- Šta? Gdje? - upitala je Triniti.
- Ne gledaš pažljivo. Zar ne vidiš onaj sivi obris tamo naprijed, kao da su
oblaci? E, pa, to nisu oblaci.
- Ah, sada vidim nešto. To je zemlja i visoka je.
- To su visoravni. Više su tamo nego igdje na zapadu. Odmah tamo ispod one
litice leži Melrouz ranč. Kladim se da nijednom nećeš poželjeti da odeš odatle.
Uzbuđena Triniti je zurila u sivi magličasti obris sve dok joj se oči nisu
umorile. Kako su sati prolazili, okolina je postajala jasnija. Te večeri oko logorske
vatre veselije se razgovaralo o tome kako će sutra, konačno, stići kući.
Slejd ih je probudio rano sljedećeg jutra i prije izlaska sunca bili su na putu.
Milje valovite trave pružale su se iza njih i prema istoku poput grimiznog mora. U
jasnom svje​tlu ranog jutra Triniti je prvi put ugledala čudesni Ljano Estakado.
Činilo joj se da je blizu, ali joj je Sem objasnio da je punih dvadeset milja daleko.
Tokom jutra i ranog popodneva Triniti je često zadržavala pogled na
prelijepoj preriji i nizovima zelenih stabala koja su se poput prstiju dizala iznad
tamnih kanjo​na ispod sivog grebena. Prema jugu, niz strminu, počinja​la je velika
tamna površina za koju joj je Sem rekao da je šiprag. - Taj šiprag raste ivicom
grebena stotinama milja i u njemu Indijanci i odmetnici traže utočište. Rendžeri se
nikad nisu mogli dokopati čovjeka koji se gore sakrio. - Ove važne riječi doprle su
do samog djevojčinog srca. Videći ovaj kraj, shvatila je Brusovu ljubav prema
divljini koja je sigurno utočište za svakog bjegunca. Čudnom igrom sudbine
dospjela je u najdivljiji dio Teksasa.
Popodne je sunce poput užarene lopte visilo iznad strmine, bacajući snažnu
boju na neravno tlo ispod valo​vite visoravni. Napokon su stigli do mjesta gdje se
rijeka račvala i krenuli uz sjeverni rukavac za koji je Sem rekao da je glavni. Pred

32. njima se pružala žućkasta cesta koja je na jednom mjestu zaokretala čitavu milju.
Triniti je jedva čekala da vidi šta je iza okuke. A kada su je prošli, radosno je
uskliknula. I prema sjeveru i prema jugu uzdizala se vi​soravan ispresijecana
zelenilom. Cesta je vodila do dugog niza zgrada sa ravnim krovom, do dugih
ograda i korala ograđenih brezovim granjem koje se bjelasalo na suncu. Iznad njih
se prostirao gaj sve do rijeke, otkrivajući svje​tlucave zidove koji su se ugnijezdili
među drvećem. Ranč sa svim svojim šarenilom bio je zasjenjen veličanstvenom
strminom koja je bila gola, neravna ali je pokazivala na duboki, zelenilom oivičen
kanjon gdje je očito izvirao Brazos.
Dok su se približavali zgradama, Triniti je jedva suzdržavala uzbuđenje. Nije
očekivala da će se ispuniti predskazanje kapetana Megarda, ipak postojala je nada
koja je prepunila djevojčino srce. Kada su napokon kau​boji odveli konje u jedan
od otvorenih korala i kada je Sem zaustavio zapregu, Triniti je nekako uspjela da
po​vrati kontrolu nad svojim osjećajima. Nekoliko gologlavih kauboja u košuljama
čekali su karavan; nekoliko Indijana​ca drijemali su na verandi; indijanski mustanzi
i osedlani poniji bili su vezani uz prečku.
Sem je spustio bič i otegnutim glasom najavio: - Stigli smo!
Visok, snažan muškarac pojavio se na verandi. Bio je gologlav i povjetarac
je mrsio njegovu gustu srebrnastu kosu. Triniti ga je pažljivo posmatrala i
zaključila da posje​duje sve osobine koje krase pravog Teksašanina. Bio je glatko
izbrijan, lice mu je bilo naborano i grubo od vjetra i sunca ali osmijeh ga je začas
omekšao. - Hej, Sem, vidim da si se vratio ranije.
- Bogami jesam, gazda. Sve sam nabavio i onda požurio kući. I doveo sam
društvo za vas Melrouze.
- Vidim - odgovorio je rančer polako silazeći s veran​de prodornim pogledom
osmatrajući Triniti. - I ona je zai​sta dobrodošla. Mlada damo, siđite i uđite u kuću.
Triniti je osjetila kako joj lice gori. Pogled je oborila dok joj je pomagao da
siđe s kola. Poveo ju je u kuću. Ušli su u veliku prijatnu prostoriju, ali Triniti nije
ništa vidjela. Skinula je sombrero i maramu i uklonivši kosu s lica podi​gla je
pogled prema rančer u. Zurio je u nju kao čovjek koji je ugledao avet.
- Curo, mora da ste... izvinite... - glas mu je bio nesi​guran. - Ko ste vi?
- Možda mi vi možete reći - uzvratila je Triniti slom​ljenim glasom. -
Doputovala sam izdaleka da bih to sazna​la... Gospodine Melrouz, da li me
poznajete?
- Da li vas poznajem! Ne!
- Da li ličim na nekog koga ste nekad... poznavali?
- Da, ličite - odgovorio je promuklo.

33. - Kapetan Megard me je uputio na vas. Rekao mi je da sam slika i prilika
vaše prve žene.
- Megard! On vas je poslao? Čudno! Djevojko, vi ste kao... Meri. Recite mi...
ko ste vi?
- Živjela sam pod imenom Triniti Spenser - nastavila je Triniti gotovo bez
daha.- Ime mi je dao Spenser, čovjek koji me je našao kada sam bila jedva tri
godine stara, izgu​bljenu kod rijeke Triniti. Spasio me je... nazvao me je Tri​niti...
odveo me svojoj kući i odgojio me.
- Zaboga! - rančer je poblijedio. Zgrabio ju je za rame​na i nagnuo se nad nju
dok mu je u očima blistala snažna svjetlost. - Da li je to sve što znate o vašem
djetinjstvu?
- Sve. Sjećam se logorske vatre, kola, konja i urlanja. Jedino što bi pomoglo
da me identifikuje jeste ovo. - Ruke su joj drhtale dok je odvezivala čvor na
svilenoj marami koju je izvadila iz džepa; pružila mu je mali medaljon. Melrouz se
ispravio kada ga je uzeo. U tom trenutku Tri​niti se činilo da joj je srce prestalo da
kuca i da joj se krv zaledila. Melrouz je uzeo medaljon i kada ga je okrenuo na
dlanu, oteo mu se težak uzdah. Okrenuo se prema njoj. Lice mu je blistalo. - Dao
sam ovaj medaljon Meri na dan vjenčanja u Njuorleansu. Odmah sam ga
prepoznao. Ku​pio sam ga od draguljara koji je trgovao starinama. Bio je ovo
rijedak komad nakita, a nosio ga je neko s francuskog dvora u vrijeme Luja XV...
Nevjerovatno... divno! Triniti Spenser, ti si moja davno nestala kćerka. Ti si moja
Meri koja mi se ponovo vratila!
Nekoliko sati kasnije Triniti je stajala pored otvore​nog prozora u sobi, u
rančerskoj kući gdje je našla dom. Sve njene sumnje su iščezle, pa i posljednja - da
li će biti dobrodošla u ovoj porodici. Srce joj je kiptjelo od radosti. Sve je bilo
nevjerovatno. Ali, bilo je istinito! Pogledala je prema bijelim zvijezdama koje su
treptale iznad ivice viso​kog golog zida strmine, i mjesto, vrijeme, neobične
okol​nosti sve je govorilo o njenoj sreći. Čutke se molila. Njeni snovi su se ispunili
i, ako joj je duh koji ju je vodio dao oca i dom, možda će joj vratiti i Brusa,
bjegunca koji je bio spreman na sramotu i propast zbog nje i koji se ove tamne noći
krio negdje u divljini, tamnog lica podignutog prema zvijezdama. Triniti se molila
za njega. Nije se više toliko bojala za Brusa. Čekaće ovdje u svom novom domu
sve dok ne čuje i jesti o njemu ili dok, nekom čudnom igrom sudbine, on ne nađe
nju ovdje.

34. cetiri
Brus Lokart je sjedio uz vatru, pored jedne od gornjih pritoka Kanadske
rijeke. Poznavao je ovaj kraj pošto je ovdje lovio bizone. Nije imao problema do
sada i računao je da je samo dva dana jahanja od kanjona Paukova mreža, skrovišta
za odmetnike u koji rendžeri nikad nisu nogom kročili.
- Vjerujem da sam konačno kidnuo Megardovim rendžerima - rekao je
glasno. - Ali su od mene napravili Komanča.
Bila je sredina ljeta i nije znao koji je datum. Noć je bila hladna i njegovim
ispruženim rukama godila je prijat​na toplina zažarenog ugljevlja. Mjesto je bilo
divlje i sa​motno, baš onakvo kakvo je i želio. Jeleni su pasli s njegovim konjem,
kojoti su se šunjali u blizini, krupne di​vlje mačke blistavih zelenih očiju posmatrale
su ga iz grmlja, sove su tužno hukale u visokim krošnjama a zu​janje brojnih insekata
pored vode govorilo je o melanholičnom približavanju jeseni.
- Šta da radim? - mrmljao je. - Da odjašem do šipraga pored Brazosa ili da
odem do Pekosa u Novi Meksiko? Ili je sigurnije da budem u brdima Arizone?
Nije znao šta da odgovori. Vatra se ugasila i on ju je ponovo potakao. Imao
je dosta namirnica koje bi mu, uz meso koje je lako mogao nabaviti, mogle potrajati
do zime.
- Biće oštra zima. - Mrzio je hladnoću. Nije mu se logorovalo po snijegu i
ledu. Za sada bi mogao ostati ovdje, loviti ribu i divljač, sanjariti o djevojci koju
je volio i izgu​bio i zaboraviti da su mu na tragu ljudi žedni krvi.
- Ulogoriću se ovdje dok lišće ne počne da žuti, a on​da ću se uputiti u tople
kanjone Arizone o kojima su mi pričali - sa olakšanjem je zaključio.
Kada je ovo pitanje riješio, Brus je počeo da razmišlja o svom dugom
putovanju i bijegu iz Denisona. Bile su to nedjelje prepune incidenata od kojih se
nekih sjećao s gorčinom. Bio je prisiljen da se bori, ali samo sa starim
ne​prijateljima iz vremena kada je bio gonič, sa kravarima, desperadosima i
kockarima koji bi izazvali i samog sveca. Njegova slava tjerala je mnoge pijance
da ga izazovu na dvoboj kako bi i sami postali slavni. Bili su ga pritisnuli i
rendžeri, uspio je da im umakne ne povukavši oružje na ove predstavnike zakona.
Ruke su mu još uvijek bile čiste.
Nije potrošio ni centa od ukradenog novca koji mu je bio teret oko pasa i na
savjesti.
Za sada je bio bezbjedan. Ako dođe do Tonto bazena u Arizoni, vjerovatno
će biti siguran do kraja života. Di​vlju oblast kanjona naseljavali su Teksašani, od
kojih su mnogi bili usamljenici i bjegunci. Nije bilo lako tamo doći na konju. On

35. nije poznavao put. Nije mogao izbjegavati logore sa stokom i gradove.
Rendžeri su oglasili njegov bijeg i odmetnici su znali da sa sobom nosi malo
bogatstvo. Mnogo mu je pomoglo što ga ni kapetan Megardn i ti neko od njegovih
rendžera nikad nisu vidjeli. S druge strane, velika opklada između Megarda i Luka
Lavlisa, najuspješnijeg lovca na bizone u Teksasu i sada bogatog stočara,
razdražila je rendžera, po​vrijedila njegovu taštinu i od Brusa učinila žigosanog
čov​jeka. Brus je jahao za Lavlisa skoro tri godine za vrijeme najdivljijih sukoba na
granici. Lavlisovi jahaći su bili gru​ba gomila, a Brus je bio njegov najbolji
strijelac i jahač. Stojeći za šankom u salunu Toma Doana lovac, zagrijan
al​koholom, ismijao je rendžera. To je Brus čuo od ljudi koji su prisustvovali
susretu i čuli razgovor. - Megarde, ti si opet u lovu. Tvoji momci uvijek gone nekog
jadnika. Ako Brus Lokart postane ubica i odmetnik, ti ćeš za to biti kriv. Brus je
pošten kao i ja i dobar je kao moj sin. Nikad ga nećeš živog uhvatiti. I kada ga
pritisneš, u što sumnjam, bogami ćete mi vi, rendžeri, platiti za to.
- Lavlis, kladim se da ću tog tvog miljenika uhapsiti ili ubiti u roku od godine
- odgovorio je Megard Ijutito.
- Pristajem, rendžeru, u sve što imaš. Biće to lako zarađen novac! I čak dajem
još toliko novaca da će izaći na svjetlo da Brus nikad nije učestvovao u toj pljački
u Denisonu.
Velika je opklada tada dogovorena, a Tom Doan je uzeo ulog. Lavlisovo
povjerenje zagrijalo je Brusovo srce. Zakleo se da će dobiti opkladu za svog starog
gazdu. Ali nikad neće moći dokazati svoju nevinost. Morao je da zadrži ukradeni
novac. Žrtvovao se da zaštiti brata i tako osigura sreću Triniti. Bio je tužan kada je
shvatio kako je lako mogao biti naveden na zlo, kao što je lako postao od​metnik.
***
Brus je mjesec dana proveo u toj zabitoj dolini. Od​mor je bio potreban i
njemu i njegovom konju, a osjećaj si​gurnosti i mira beskrajno je godio njegovoj
duši. Ali, kada su mu namirnice ponestale - imao je još samo soli i mesa - i kada je
mraz uštinuo lišće, znao je da je došao trenutak da krene. A mrzio je taj odlazak jer
je to značilo da pono​vo mora da bude oprezan i budan.
I tako se oprostio sa ovim prijatnim mjestom i zaputio prema sjeveru.
Držao se strmine koja je išla paralelno sa ravnicama. Svakih nekoliko milja
nailazio je na duboko usječene tjes​nace i kanjone u kojima je nalazio vodu. Više
puta je pre​lazio put na kome su bili svježi tragovi ljudi i stoke.
Nakon tri dana jahanja uz ivicu ove beskrajne hridi​ne, ugledao je oblake
prašine a onda karavan od četrnaest velikih kola sa arnjevima. Bio je to suviše
mali karavan ko​ji se usudio da zađe u oblast Indijanaca.

36. Brus je miljama tražio mjesto gdje bi se mogao spusti​ti s litice. Kada je
uspio i približio se karavanu, prišao je mladom jahaču koji je vodio krdo konja.
Brus ga je poz​dravio i dobio prijateljski odgovor.
- Kako si, Teksašaninu? - rekao je Brus. - Mogu li ja​hati s vama?
- Svakako, stranče - dobio je odgovor.
- Gdje ste se uputili?
- Las Vegas i Santa Fe.
- Jeste li sreli crvene?
- Juče smo se sukobili s grupicom Kijova.
- Jeste li izgubili nešto od stoke?
- Samo nekoliko konja. Imali smo sreće.
- Ko vam je gazda?
- Henk Silvermen.
- Odakle ste?
- Iz Vaka. Glavni put smo napustili ispod Doanove postaje. Crvena rijeka je
bila nadošla i nismo je mogli preći.
Brus je zaključio da ima sreće. Nikad nije naišao na Silvermena, ali je znao
da je pravi Teksašanin i stari vođa goniča i izvidnik. Kada se karavan zaustavio
pored poto​ka, Brus nije gubio vrijeme.
- Gdje vam je gazda? - upitao je prvog čovjeka kojeg je sreo.
Kao u sokola prodorne sive oči odmjerile su Brusa. Henku Silvermenu bilo
je dovoljno da samo jednom do​bro zagleda Teksašanina.
- Kako si, stranče - rekao je odgovarajući na Brusov pozdrav. - Vidim da si
se spustio sa litice. Jesu li ti Kijove za petama?
- Sretan sam što nisu.
- Kako se zoveš?
- Ovih dana jašem bez imena. Ali, siguran sam da će vam biti dovoljno ako
znate da sam tri godine bio desna ruka Luka Lavlisa.
- Hm, to je prava preporuka čak i da mi Luk nije prija​telj. Reci mi je li istina
ovo što sam čuo - da se opkladio za jednog od svojih ljudi?
- I ja sam to čuo, Silvermene, i bojim se da je to tačno - odgovorio je Brus
dok mu se i sama srž u kostima zagrijala pred sjajem u oku ovog Teksašanina.

37. - Pa, ništa se ne brini zbog toga. Znam da Luk još ni​kad u životu nije izgubio
opkladu.
- Hvala, Silvermene. Mogu li neko vrijeme jahati s vašim karavanom?
Prilično sam usamljen i gladan.
- Ti si ovdje dobrodošao - uzvratio je izvidnik srdačno. - Ako nas proklete
Kijove dostignu, biću prokleto sretan što si uz nas. Rekao si da se zoveš Sanders,
zar ne? Pa, pridruži nam se.
Kao i Lavlis, i ovaj Teksašanin je bio ljudina. Znao je koga je prihvatio.
Brus je sjahao i požurio da ponudi svoje usluge. Nije bilo mnogo kola, ali je zato
bilo neuobičajeno mnogo ljudi, dobro naoružanih i spremnih za napade raz​bojnika
ili crvenokožaca. Bila je to gomila pionira koji su išli na Zapad, dvanaestak
porodica. Djeca su brzo pokaza​la svoje prijateljstvo, a nekoliko tek propupalih
djevojaka bacale su drske poglede prema Brusu.
Večerao je sa Silvermenom i goniocima zaprega, poh​valivši jelo. Pažljivo
slušajući razgovor, Brus je razmišljao o tome kako je opet lijepo biti među
prijatnim ljudima. I prije nego što se spustila tama, osjećao se kao kod kuće uz ove
Teksašanine i uvjerio se da je za sada siguran. Tek ka​da karavan bude prolazio
pored logora, kroz gradove ili ako naiđe na neki drugi karavan ili mu se pridruži
neki nepoznati jahač, Brus će morati da bude oprezniji.
***
Dani su mirno prolazili. Samo bi se ponekad Brus pri​sjetio gorke činjenice
svog pravog identiteta i lažnog ka​raktera pod kojim je krio bratovu krivicu.
I u vrijeme kada je karavan došao na glavni put za Santa Fe, članovi karavana
su prihvatili Brusa kao jednog od svojih. Silvermen je bio posebno prijateljski
raspoložen. Jednom je zagonetno rekao: - Sine, mislim da je do​bra ideja što radiš
izvan Teksasa.
Brus je bio svjestan da bi njegovo prisustvo moglo donijeti Silvermenu
neugodnosti, pa je odlučio da ga na​pusti na sljedećoj stanici.
Silvermenova družina se ulogorila izvan Kaučosa. Bi​la je to prava svečanost
za članove karavana. U gradu je bilo radnji, saluna, kockarnica. Brus je nastojao da
izmak​ne pogledu mnogih posjetilaca. Učinilo mu se da je pre​poznao jednog iz
grupe jahača koji su došli da kupe konje. Nije bio potpuno siguran, ali je imao
oštre oči, do​bro pamćenje, pa je bio na oprezu.
Nešto prije večere, Silvermen je poslao po Brusa. Videći ozbiljno lice starog
izvidnika, Brus je naslutio da nešto nije u redu.
- Sine, nisam bio sasvim siguran jesi li ti Brus Lokart, sada to znam.

38. - I? - Brus je nastojao da mu glas ostane miran.
- Vjerujem da se sjećaš Toma Geliarda?
Brus je čvrsto stisnuo pesnice.
- Svakako da se sjećaš. Koliko mi je poznato, on je Lavlisov najžešći
neprijatelj.
- Lavlis se zakleo da je Geliard konjokradica.
- Je, samo što to nije mogao dokazati. Pa, Geliard je ovdje bio sa svojom
družinom. Vidio te je i glasno je go​vorio. Čuli su ga neki od mojih ljudi. Prokleto
mi je žao. Moraćeš da odjašeš.
- Naravno. Šta je... šta je rekao?
- Nešto u vezi sa onom pljačkom banke u Denisonu prošlog proljeća. Zakleo
se da će javiti kapetanu Megardu. Ako te rendžeri uhvate, tražiće nagradu.
Brusa je obuzeo bijes. Zavaravao se. Grubo je vraćen u stvarnost. Odlučno je
dočekao Silvermenov pogled.
- Sine, jesi li učestvovao u toj pljački?
- Nisam, Silvermene. Mene su okrivili. I ne mogu do​kazati nevinost. Čuvaj to
u tajnosti i hvala na svemu.
- Slušaj - nastavio je Silvermen tiho. - Usput će me napustiti većina mojih
ljudi. Idem u Tonto u Arizoni. Samnom idu samo Higins i Dejvis. imam dva brata u
Tontu. Dođi kod mene.
- Hvala. Ali, ne želim da ti imaš problema zbog mene.
- Teksaški rendžeri još nisu stigli do Tonta - nastavio je izvidnik značajno. -
Sada idi i sretno!
Brus je otišao da uzme novog konja, krupnog vranca kojeg mu je Silvermen
dao u zamjenu za njegovog konja.
- Brzi! To je tvoje novo ime. Vjerujem da ću se dobro natrčati s tobom! -
Osedlao je Brzog i spakovao svoje stva​ri. A onda je sjeo da sačeka sumrak.
Svi prilazi gradu bili su u tami i jedina ulica nije bila dovoljno osvijetljena
pošto su slabe žućkaste svjetiljke bi​le zamagljene oblacima prašine. Sjahao je
pored prve rad​nje, kupio potrebne stvari, a onda se vratio do konja. Imao je veći
paket nego što je bio navikao, ali je Brzi bio veliki konj i neće osjetiti težinu.
Nakon toga je Brus nekoliko trenutaka stajao naslo​njen na ogradu
priželjkujući da uruči pozdrav Lavlisovom neprijatelju, Tomu Celiardu. Takvu
priliku nije trebalo za​nemariti. Nakon toga će drugi odmetnici i ljudi neskloni

39. njemu držati zatvorene gubice. Čim je odlučio, Brus je za​koračio na ulicu.
Svuda je bilo bučno, prašnjavo. Bilo je očito da su iz​van grada logorovali
mnogi karavani. Nekolicina kauboja vrtili su se među šarolikom gomilom goniča
zaprega, pio​nira, putnika i Indijanaca.
Brus je ušao u najveći salun, prostoriju veliku poput ambara, dobro
osvijetljenu, punu pijanaca i kockara. Od​mah je ugledao bradatog Geliarda. Sjedio
je za kockarskim stolom sa još petoricom ljudi. Brus je zauzeo povoljan po​ložaj
prije nego što ga je Geliard primijetio. Upravo je mi​ješao karte. Ruke su mu se
ukočile, karte ispale. Pomodrio je u licu.
- Mir! - zagrmio je Brus. Odmah je utihnula buka čaša, novčića, glasova. Svi
su buljili u pridošlicu.
- Geliarde, tražim te! - povikao je Brus snažno.
- Hm! A ko si, do đavola, ti? - zajedljivo je upitao Ge​liard.
- Čovjek o kome si danas pričao.
- Lokart, ha? I šta hoćeš?
- Samo da utrošim jednu riječ na tebe.
- Pa, da je čujem.
- Konjokradico!
- Uzvraćam kompliment... Pljačkašu banaka! - povi​kao je Geliard.
- Povlači! - prosiktao je Brus.
Petorica kockara koji su kartali s Geliardom bacili su se na pod. Grozničavih
očiju, Geliard je skočio sa stolice i dohvatio revolver. I čim ga je dotakao, Brusov
metak je zaustavio svaki njegov dalji pokret. Revolver je tresnuo na pod, a Geliard
je licem pao preko stola. Brus je čekao jedan trenutak, držeći zadimljeni revolver,
očiju nemirnih poput igli na kompasu, a onda se povukao natraške iz saluna. Tišina
se pretvorila u grmljavinu. Prolaznici su za​stali pored vrata i virili unutra. Brus je
požurio, uzjahao i nestao u tamnoj noći.

40. Pet
Nakon epizode u Koučosu, nesreća je pratila Brusa Lokarta čitavu godinu.
Gdje god bi jahao ili zastajao da se sakrije, ili radio na ranču, ili nalazio posao u
nekom gradu gdje je bog rekao laku noć, njegov pravi identitet bi prije ili kasnije
bio otkriven. Ponekad bi na njega ukazao neki revolveraš u potrazi za slavom, pa bi
morao da jaše dalje.
Do sada je uspješno izbjegavao kontakt s rendžerima i nije morao da se bori
s njima. Ali je zato sretao pohlepne ljude koji su u njemu vidjeli pljačkaša banke za
kojeg je ponuđena velika nagrada. Nije mogao sakriti svoj upečatljivi izgled.
Napokon su ga bijes i ogorčenost natje​rali da se uputi u divljinu Ljana Estakada.
Jednog jutra, obeshrabren, bez namirnica i umoran od višednevnog jahanja,
približio se prilično velikom na​selju. Na periferiji, kauboji su okupljali stoku.
Mukanje krava, povici jahača bili su prava muzika za Brusove uši. Sreo je
krivonogog momka koji je vodio neosedlanog konja.
- Zdravo - pozdravio ga je Brus, zauzdavši konja. - Možeš li mi reći koji je
ovo grad?
- Hej, stranče - pozdravio ga je sa osmijehom. - Ovo je Mendl.
- Mendl? A gdje je to?
- Pa, to je prilično daleko iz svakog pravca... Mislim da si izvan Linkolnovog
puta. Kako je sa ratovima stočara?
- Sve je vrući - odgovorio je Brus. - Vodiš teksaške krave, ha? Ta gomila mi
izgleda prašnjava i umorna... Krug M. Ne sjećam se tog žiga.
- Ni ja ga nikad nisam vidio, stranče - odgovorio je ja​hač. - Teksaška družina
se upravo dovukla otud s brda. Gazda je Barnkasl. Stočar sa Kanadske rijeke. Znaš
li ga?
- Barnkasl? Ne. Upamtio bih to ime. Ide li na sjever?
- Ne. Sve je prodao mom gazdi koji je kupac za Čiza​ma.
- Zbogom, kauboju. Idem dalje - rekao je Brus i odja​hao.
- Sretno, stranče - uzvratio je ovaj ljubazno.
Brus je odvažno ujahao u grad jer je bio prisiljen da riskira. Mjesto je bilo
isto kao i u svim drugim stočarskim gradovima na Zapadu. Sjahao je ispred prve
radnje, vezao Brzog za gredu i nemarno prošao kroz vrata. - Zdravo - re​kao je
prodavaču. - Trebam namirnice.

41. - Zdravo, mladiću. Čini mi se da si ti drugi iz one Barnkaslove družine koji
žuri - rekao je ovaj otežući.
- Ne. Nisam sa Barnkaslom - odvratio je Brus kratko i počeo da nabraja
stvari koje su mu bile potrebne.
- Pa, to ti je preporuka, ako ti je potrebna - rekao je trgovac zagonetno.
- Ha?
- Ti si, sinko, Teksašanin, a i ja sam. To je dovoljno.
- Svakako da jeste. Ali, nije li i taj Barnkasl Tek​sašanin?
- Nije - odvratio je trgovac.
- Projahao sam pored njegovih ljudi. Tek sam došao, čuo i pitao... Čiji je žig
krug M?
- Stočara po imenu Melrouz.
- Melrouz? - ponovio je Brus. - To je poznato teksaško ime.
- Jeste. Čini se da je on teksaški rančer koji živi iz​među izvora Brazosa i
Velike Vičite - objasnio je trgovac.
- Nije se davno naselio u tom dijelu Teksasa. Ima veliko stado.
- Poznat mi je taj kraj - rekao je Brus zamišljeno. - Kijove i Kornanči žive
sjeverno odatle. To je bogat stočarski kraj, ali još nenaseljen. - Zastao je. - Je li
Barnkasl i ranije ovdje prodavao?
- Jeste. Dvaput, prošlog proljeća.
- Koliko je Čizam platio za ovo stado?
- Pet dolara po grlu.
- Hej! - Brus je zviznuo.
- Upravo tako. Barnkasl mi je to rekao prije pola sata. Jedanaest stotina grla
po pet pezosa!
- I niko nije ništa pitao? - upitao je Brus zajedljivo.
- Prokletstvo, nije!
- Čizam će povest tu stoku u Dodž i dobiti dvadeset dolara... Sumnjiv posao.
- Pa, možda izgleda sumnjiv - složio se drugi - ali Džes Čizam kupuje od
svakog.
- Lukav stari lisac.

42. - Da... Čekaj. Daj da svežem taj paket... Sada ćebe. Omotaj ga oko tave i
lonca za kavu... Šest kutija metaka, pola za kolt 45 i pola za vinčesterku 44.
- Sinko, vidim da su ti ponestali meci za pasom.
Brus je smrknuto klimnuo, a onda je prazna mjesta na pojasu popunio
mecima. Ostatak je stavio u džepove. - Duhan i šibice, gazda. To će biti sve.
Sigurno sam nešto zaboravio.
- Možda ćeš se sjetiti. Ja ću ti ponijeti ovaj paket. - Krenuo je za Brusom. -
Sinko, ovaj ti konj baš odgovara... I šta si ono rekao kako se zoveš?
- Šta bi rekao na to da je Barnkasl konjokradica? - iza​zivao ga je Brus.
- Hej, Teksašanine, nisam rekao ništa više nego ti - bunio se trgovac,
naslanjajući se preko grede dok je Brus ukočenim prstima vezao paket.
- Vraga nisi! Ali, ne brini. Ja nisam brbljavac.
- Kladim se da pripadaš onoj rendžerskoj družini koja je ovuda projahala
prije deset dana.
- Slušaj, starino - odgovorio je Brus namrgodivši se. - Ako iko bude pitao za
jahača na dugonogom vrancu, ti ga nisi vidio.
- Sinko, nikad ga nisam vidio.
Brus se bacio u sedlo, a onda mu je iznenada sinulo.
- Gdje bih mogao malo pogledati tog Barnkasla?
- Hm, stalno visi u hotelu "Jelen", uglavnom u baru... Hej, sinko, šta ti je na
umu?
- Zbogom, starino.
Brus je krenuo širokom prašnjavom ulicom. Ne bi bi​lo pametno da privuče
pažnju u Mendlu. Ovo je bilo jače od njega. Ako taj Barnkasl ne bude po mjeri
zapadnjaka, Brus će ga začas prozreti. Kako će odgovoriti na jedno​stavna pitanja?
Ako je pokvarenjak, u što je Brus već bio ubijeđen, odaće se. Ta pomisao je
zaintrigirala Brusa. Nije znao zašto.
Pored njega su prolazili prašnjavi jahači i klimava vo​zila. Bilo je podne i na
ulici nije bilo mnogo prolaznika. Brus je vidio ogromne rogove jelena iznad vrata
najugled​nije građevine u gradu. Usporio je konja. Ispred hotela bilo je nekoliko
besposličara, nekoliko jahača, građana, jedan visok krupan muškarac u tamnoj
jakni. Bio je leđima okrenut. Zauzdavši konja, Brus je skliznuo sa sedla i krenuo
prema drvenom nogostupu.
- Ali, Barnkasle, ne mogu se dogovarati prije nego što vidim... - govorio je

43. jedan od građana u crno obučenom tipu.
- Prokletstvo! Naravno da možeš - odgovorio je zvo​nak, pomalo pripit glas.
Taj glas je prošao kroz Brusa poput zvonjave zvona. Osjećao je kako mu se
koža zateže. Nakon ovog prvog Šoka, poskočilo mu je srce, uzavrela krv. A onda je
čelična volja savladala njegove emocije. Brus je prepoznao taj glas. Njegov
instinkt je bio poput magneta.
Vitki jahač pored Barnkasla poskočio je kao da ga je nešto ubolo.
- Onaj kauboj! - prošištao je pokazujući drhtavom ru​kom na Brusa. Lice mu
je poblijedilo. - Gledaj!
Visoki Barnkasl se okrenuo i otkrio drske crte Kvejda Beltona. Izgledao je
stariji, naboraniji. Lice mu je bilo naduveno od alkohola. Njegove opake plave oči
su gotovo iskočile, usta su mu bila razjapljena. A onda je zapre​paštenje preraslo u
strah.
- Brus... Lokart!
Vitki jahač je posegnuo za revolverom. Bio je brz, ali je Brusov metak
presjekao putanju njegovom. Presavio se, a njegov metak je samo razbacao šljunak
na ulici. Pao je zajedno sa oružjem na ulicu. Iskrivljenog lica Belton je po​kušao da
se suprotstavi Brusovoni prijetećem oružju koje je istog trenutka izbljuvalo vatru i
dim. Beltonov sombre​ro odjedrio je s njegove glave, a on se izvrnuo na leđa.
Nastupila je tišina, a zatim jurnjava nogu i udaranje mamuza posmatrača koji
su se sklanjali s puta. Uslijedili su povici. Konji su trktali i udarali kopitama po
zemlji.
Brus je skočio na ulicu. Držeći revolver, gledao je pre​ma hotelskom ulazu.
Nije bilo nikog osim dvojice pogođenih koji su ležali na zemlji. Belton se grčio.
Brus je uzjahao i Brzi je na dodir mamuza potrčao kao vihor. Brus se okrenuo kod
prvog ugla i pogledao iza sebe. Ljudi su trčali skupljajući grupu ispred hotela,
uzvikujući i gestikulirajući, približavajući se nepomičnim prilikama. Brzo se
okrenuo i za nekoliko trenutaka izgubio Mendl iz vida.
U grudima mu je bjesnjela oluja. Sva loša sreća otka​ko je u bijegu plaćena je
ovim metkom. Samo, ponovo je bježao. Beltonovi jahači će poslati potjeru za njim.
Osvrnuo se. Iza njega je bila žuta cesta, prazna. Vidjeli su se samo oblaci prašine.
Brus je imao iskustva u ovoj igri. Sumnjao je da bi ga mogli dostići u
izravnoj trci, čak i kada bi to reskirao. Brzi je bio indijanski konj, snažan, brz i
neumoran. Brus je ipak namjeravao napustiti put na prvom mjestu gdje će bi​ti
siguran da neće ostaviti tragove. Bio je majstor u skri​vanju tragova.
Još jednom je dobro zagledao zemlju iza sebe i otkrio da su putem i uz put

44. nedavno prošli mnogi konji i stoka. Ovim putem je išla stoka sa ranča krug M.
Trenutno je put presijecao rječno korito nekih stotinjak jardi, a onda je vo​dio među
kedrove. Mogu ga goniti, nikad ga neće uhvati​ti. Tamo negdje pružao se prostrani
Ljano Estakado, sa svojim divljim šipražjem uz beskrajna rječna dna. Poput
Indijanca je proučavao tlo ispred sebe; poput kauboja je štedio konja i sve svoje
sposobnosti usmjerio izvjesnosti bijega. Kada se uspeo u brda, još jednom se
osvrnuo da pogleda žutu cestu koja je poput zmije krivudala preko ravnice s
kaduljom i kedrovima. Nekih deset milja dalje cesta se račvala, i bliži krak išao je
prema jugu.
Daleko na krivudavom putu pojavili su se niski obla​ci prašine. Nije to mogla
biti ni stoka ni karavan jer njiho​vo kretanje ne bi bilo tako primjetno. Konjanici su
jurili putem.
Posmatrajući ovo žuto kretanje iznad zelenila Brus je razmišljao. Trebao je
da sagleda ono najgore - da se prašina dizala ispod kopita konja jahača iz potjere.
Razići će se na raskršću, što bi moglo potvrditi njegove sumnje. Smrknuto je
posmatrao kovitlace prašine koji su, poput repa komete, ostajali iza jahača. Oni su
se pola sata kasnije razdvojili u dvije grupe od kojih je jedna krenula na jug.
- Nekoliko dana uzaludnog jahanja - mrmljao je. - Umoriće se i vratiti. I šta
onda?
Kapetan Megard i njegovi rendžeri sigurno će projahati kroz Mendl. Saznaće
za Brusovu posjetu. Sigurno je neko od ljudi koji su stajali ispred hotela "Jelen"
čuo Barnkaslov prodorni povik.

45. Šest
Nekoliko dana kasnije, Brus se kasno ulogorio i kada se sljedećeg jutra
probudio sunce je već bilo visoko. Bio je svjež i odmoran, brzo se spakovao i
krenuo.
Naglo je zaustavio konja. Glasno je uzviknuo. Pred njima se uzdizala
predivna visoravan. Još je bila daleko, ali se jasno vidjela u prorijeđenom
vazduhu.
Brus je prilikom ranijeg bijega iz zemlje bizona u do​linu Pekosa danima
posmatrao južnu izbočinu Ljana Estakada. Ali, tada je sve bilo nejasno i mistično,
daleko, samo avetinjski zid uz koji su se samo Komanči usuđivali uspe​ti. Ovdje je
bila ljepota i uzvišenost. Pozdravljala je Brusa i pozivala ga. Negdje iza ovog
divljeg bedema, u nekom od kanjona, naći će se usamljeno utočište za njega gdje će
moći da lovi ribu i divljač i da čeka i da se uljuljkuje u sno​vima o mogućoj
budućnosti.
Cijelog dana posmatrao je tu suru uzvisinu kao da se neprimjetno uzdizala
sve više, dok se spuštao niz du​gačku nizbrdicu visoravni. Logor je podigao u
smiraj. Sve dok je bilo svjetla, lovio je jelena, ali je ubio samo divljeg zeca. Pošto
je poželio meso, skuhao je i pojeo gotovo cije​log zeca. Samo je nešto malo ostavio
za sljedeći dan.
Sljedećeg jutra ustao je i već bio na putu prije nego što se rumenilo pojavilo
na istoku. Cijelog dana držao je pušku preko sedla, pažljivo tražeći jelena ili
medvjeda. Opet ništa nije otkrio. Sva riječna korita su bila suha. Ovo ga je uveliko
zabrinulo. Ne bi se smio usuditi da krene preko visoravni prije nego što napoji
Brzog i napuni mješine. Međutim, njegov strah je bio neosnovan jer je u podnožju
velike nizbrdice naišao na bujan potok, visoku travu i obilje divljači. Te noći imao
je meso i sjedio je do kasno pekući ražnjiće koje će sutra ponijeti.
Brus se dugo zadržao uz vodu sljedećeg jutra. Brzi je jeo i pio do mile volje.
Kada je došlo vrijeme za uspon, Brus je osjetio nelagodnost. Čuo je priče
Teksašanina o Ljanu Estakadu. Ljeti je to bila smrtna klopka. Ove godine jesen je
rano stigla; bilo je kiša na visinama; vjerovao je da bi mogao preći vrh velike
strmine u pravcu jugoistoka, da bi došao sjeverno od izvora Brazosa. Kocka je bila
bačena i on je krenuo uzbrdo, pješke, nepokolebljiv i odlučan.
Uspon je bio duži nego što je računao. Napokon ga je savladao, odjednom
svjestan hladnijeg vazduha. Zemlja se talasala prema zapadu i bilo je prilično
grmlja i zakržlja​lih kedrova. Prema jugu, Gdje je on namjeravao da krene, talasale
su se bijele varljive terase prema nejasnom hori​zontu.
Dan je bio tmuran i oblačan, niotkud nije provirivalo sunce, vjetar je

46. raspršivao hladnu izmaglicu. Vrijeme je bi​lo pogodno za putovanje i Brus je
odlučio da to iskoristi. Pričvrstivši kolan, uzjahao je na Brzog i uputio se u
ne​poznato.
Planirao je da ne ide dublje u unutrašnjost. Ali, kada se jednom našao u
širokom prostranstvu, shvatio je da će to biti teško učiniti. Morao je dublje zalaziti
zbog trave i vode. Rijetke vlati trave uvijale su se na vjetru, kaktusi i kržljava
kadulja takmičili su se sa rijetkim grmom ko će se održati u tom tvrdom tlu;
zakržljalo mrtvo drveće širilo je avetinjske ruke. Njegove oštre oči nisu mogle da
zapaze ni jedno živo biće.
Dan je prošao. Brzi je iza sebe ostavio šezdeset milja. Na zalasku, otvorio se
sivi oblak dopuštajući suncu da ru​menilom pogladi talasastu pustaru, čudno je
izmijenivši. Brus je našao vodu u stjenovitoj udubini, ali rijetka trava nije bila
dobra za konja.
- Moglo je biti i gore - promrmljao je Brus, a njegov glas je po prvi put tog
dana razbio tišinu, što je i njega iz​nenadilo. Kako je samrtnički tiha bila ova
ravnica! Mir i samotnost su mu godili. Nije bilo potrebe da u ovakvoj noći spava s
jednim zatvorenim okom. Brus je zapalio va​tru, iako je morao duže da traži drvo za
potpalu, a onda se najeo. Mora štedjeti vodu, ali održati snagu jelom.
Noć je bila hladna. Postavio je ležaj pored užarenog ugljevlja, zahvalan zbog
njegove topline. Brus je osjećao nekakav čudan pritisak kojeg se nije mogao
otresti. Ipak, za bjegunca ova samotnost je bila savršena. Iako se nije brinuo zbog
potjere, savladali su ga drugi osjećaji. Nije im se smio prepustiti kako ne bi patio
zbog stare gorčine. Ra​spirio je vatru, umotao se u ćebad i zaspao.
Probudio se kasno u noći, naspavan ali promrzao. Ustao je prije zore,
teturajući po pustari u potrazi za drvetom za potpalu. Naišao je na mrtvo stablo
dosta daleko od svog logora, što je za sada riješilo njegov problem. Zora je
svanula. Nebo je bilo vedro. Svjetlucavo rumenilo širilo se preko istočnog dijela
ravnice. Pred njim je bio sunčan dan, što mu se nimalo nije dopadalo.
Već sat kasnije Brus je osjetio toplinu sunca. Slabine Brzog su još uvijek bile
suhe, ali je osjećao kako gore. I vjetar je duvao i slao kovitlace prašine preko sivih
oblutaka. Drveće je postalo rjeđe i na kraju je iščezlo. Nestajali su i kaktusi i
kržljavo grmlje kadulje.
Brus nije bio svjestan nikakve promjene u topografiji visoravni sve dok
odjednom nije ušao u široku golu udo​linu u čijoj se sredini pojavio djelić zelenila.
Brzi je osjetio blizinu vode i odveo Brusa do procijepa u kome je bila vo​da. Konj
u početku nije htio da pije. Brus je sjahao da on oproba. Voda je bila slana, ali i to
je bilo bolje nego ništa. Brzi je malo otpio, frknuo i zatresao glavom, onda opet
pokušao, odustao i konačno dobro se napio.

47. Svuda uokolo Brus je opazio tragove mustanga i mokasina. Tragovi su bili
stari. Vodili su od jugoistoka prema zapadu. Odlučio je da ih prati sve dokle bude
moguće. Sve dok nije došao do ovog mjesta nije shvatio koliko je toplo. Skinuo je
jaknu i vezao je uz sedlo i opet krenuo. Sada se Brzi obilno znojio. Slijedio je
tragove mustanga. Očito su vodili do nekog tajnog mjesta za koji su znali sa​mo
Indijanci.
Još nije bilo podne, a Brus je bio duboko zabrinut. I za čovjeka i za životinju
sunčevi zraci i vrelina golog tla bili su nepodnošljivi. Talasi vreline uzdizali su se
poput dima. Topli vjetar zasipao mu je lice oštrim zrncima prašine. Napokon je
morao da maramom zakloni lice. A ci​jelo to vrijeme neumorni konj je brzo grabio
preko pusti​nje.
Kako je dan odmicao, vrelina i vjetar su se pojačavali, što bi i mogao
izdržati da nije bilo kovitlaca prašine i pije​ska. Često je Brus morao da poteže iz
svoje čuture. Povre​meno bi otkrio oči da vidi kuda ide i da zagleda zemlju. Ako je
ovdje i bio put, nije ga mogao razaznati zbog debe​log sloja pijeska. Tog dana Brzi
je prešao barem pedeset milja kada je iznenada primijetio promjenu u njegovom
hodu.
Došli su do pijeska. Avetinjski oblaci nisu mogli sa​kriti valovito more dina
koje su skrivale horizont. Brzi je usporio. Sati su se beskrajno odužili.
Nije bilo zalaska sunca, nego su nestanak svjetla i prestanak vjetra rekli
Brusu da je dan na izmaku. Kovitla​ci pijeska su se smirili, samo se na oštrim
ivicama pjeskovitih dina po laganom srebrnastom pomicanju pijeska primjećivalo
da vjetar nije potpuno utihnuo. Išao je dalje u nadi da će naići na udolinu gdje bi se
ulogorio. Uzalud je tražio. Tmina se krišom približila. Zaustavio se u zavje​trini
jedne dine. Nije bilo ni vode, ni trave, ni drveta za potpalu!
- Brzi, ti si sjajan, ali ja ne znam za sebe - rekao je ski​dajući stvari s konja.
Još jedan sličan dan obojicu će do​krajčiti. Brus je pojeo nekoliko suhih ražnjića i
osušenog voća. Njegova čutura je bila poluprazna. Dobro je povu​kao, što mu je
pokazalo koliko je bio žedan. Sunce ga je jednostavno sasušilo. Prisjetio se priča o
ljudima izgublje​nim u pustinji koji su dnevno mogli izgubiti pedeset fun​ti.
Nikad ranije nije bio ovoliko umoran i iscrpljen. Za​spao je čim je legao.
Nije se budio sve do zore. Kada se probudio Brzog nije bilo na vidiku, ali su zato
bili vidljivi njegovi tragovi. Brzo ga je našao kako gricka jedva vidljiv žbun trave.
Vrativši se do mjesta gdje je bio ostavio sedlo i paket, Brus je bio zapanjen.
Kojoti su sve prerovali. Prazni paketi i vreće bili su razbacani uokolo. Ukradeno je
sve osim soli i nekoliko suhih jabuka. Brus je sjeo, obeshrabren. Prije svega,
trebalo je naći vodu. još dva dana poput onog juče uništili bi i izdržljiviju životnju,
a kamoli čovjeka.