1. 1
PROPAST ISLAMSKOG
SVIJETA
Tako glasi naslov knjige naturaliziranog Nijemca, politologa i
rođenog Egipćanina Hamida Abdus-Sameda objavljene u Minhenu i
Kairu. Na početku knjige Hamid kaže: Kad bi islam bio tvrtka, davno bi
bankrotirao. Nafta je pri kraju, klimatski se uvjeti zaoštravaju,
duhovna ukrućenost je sve češća pojava i sve je više pristalica islama
koji se izoliraju od svijeta i samo je pitanje vremena kada će arapski i
islamski svijet konačno propasti.
Za glavni razlog propasti islamskog svijeta Hamid Abdus-Samed
pronalazi u njegovom sustavu obrazovanja koje ne nudi ništa što je
potrebno za budućnost. Svoje tvrdnje autor nalazi u analizama egipatskih
školskih udžbenika koji šire mržnju prema drugome i pojačavaju
lojalnost prema domovini i religiji.
Pišući o islamu, Hamid Abdus-Samed piše da ovladava prividno
mišljenje među njegovim pristalicama da je islam u nekoj vrsti
pobjedonosne euforije, a u stvari on uzmiče i nalazi se na mrtvačkoj
postelji nakon što je doživio zlatni uzlet u srednjem vijeku.
Pišući o muslimanima na Zapadu, Abdus-Samed tvrdi: Muslimani
na Zapadu i u Njemačkoj žive u izobilju i misle da islam ima samo jedan
problem, a to je Europa. Problem muslimana nije u tomu nego u
njihovom suživotu s drugima. Kao dokaz navodi nedavni samoubilački
napad na kršćanske Kopte u Aleksandriji. U svezi odnosa muslimana na
Zapadu i u islamskom svijetu, Abdus-Samed piše: "Umjesto da izvoze u
islamski svijet obrazovanje i kulturu, europski muslimani uvoze
zastarjela razmišljanja iz Saudijske Arabije, Turske i Egipta. Oni
nastoje svoja razmišljanja nametnuti ne samo muslimanima na Zapadu
nego i drugim Europljanima."
Zanimljivo je, da je Hamid Abdus-Samed sin imama i da mu
navodno već prijete smrću. Kritiziraju ga jer je još jedan glas u skupini
islamofoba. Na Zapadu ga podržavaju jer je po njima hrabar i govori
mnoge neugodne stvari, jer se zalaže da religija postane privatna stvar
pojedinaca.
To je ukratko sve što bi se kao važno izvelo iz knjige. I on sam prizna
da je to uglavnom analiza, a ne sociološka studija, ili čak povijesna.
Mislimo da ova knjiga ne bi smjela ostati bez realne ocjene i kritike
jer je kao takva poslana čitateljima na procjenu.
Neozbiljno je od bilo koga, pa i autora, da jednu religiju uspoređuje
sa firmom jer su temelja na kojima počivaju jedna i druga potpuno
oprečne. Religije, pa čak i one poganske, žive milenijima, dok tvrtke ne
dočekaju ni jedno stoljeće, a kamo li više. Ni politički sustavi se ne mogu
uspoređivati s religijama i njihovim vijekom trajanja. Autorova
usporedba nema druge namjene nego da impresionira čitatelja. O nafti i
2. 2
njenom trajanju vladaju oprečna mišljenja čak i među onima kojima je
crno zlato jedino profesionalno zanimanje. Islam i njegove pristalice
živjeli su stoljećima i cijeli milenij bez nafte, pa će živjeti i nadalje. Što se
pak tiče klimatskih uvjeta života u islamskom svijetu, oni su takvi kakvi
jesu i na njima je islam ponikao i izgradio jednu od najvećih svjetskih
civilizacija, i deplasirano je prijetiti njima kao jednim od predznaka
propasti. Ako nafte i nestane, neće nestati sunčeve i vjetro energije, kojih
ima na pretek baš u zemljama o kojima autor piše i prorokuje im propast.
Nestat ćer međutim nafte kako islamskom svijetu tako i Zapadnom kome
ona život znači. Šta će Amerika kada nestane nafte, kako će pokrenuti
svoju ogromnu vojnu mašineriju. Zbog toga Zapad svim silama nastoji
spriječiti Iran da ovlada nuklearnom tehnologijom jer onda neće biti na
svjetskom tržištu konkurencije, pa će pored golemih zarada moći
kontrolirati svijet i nametati mu cijenu energije.
Islam i njegove pristalice nisu se nikada zatvarali u sebe, niti su se
ikada oboružavali mržnjom. Najbolji dokaz tomu je muslimanska obveza
da poštuju tuđe poslanike i njihove religije. Kroz povijest muslimani su
sve stečeno bogatstvo nesebično nudili drugima. Brojni su dokazi o tomu,
a priznanja samo Zapadnjaka, jer bez muslimanske pomoći nikada ne bi
došli do istine o helenskoj, indijskoj i kineskoj civilizaciji.
Kada autor piše o skoroj propasti arapskoga i islamskog svijeta za tu
prognozu ne iznosi niti jedan valjan argument. Taj svijet kome autor
prognozira pad već punih šezdeset godina trpi strašne udarce i nikako da
propadne. Najnoviji udari u vidu brže demokratizacije zemalja arapskog
i islamskog svijeta, udari na najsiromašniju zemlju svijeta Afganistan,
potpuno razrovan i uništen Irak, šezdeset godina uništavanja
palestinskog identiteta, pomaganje kod uvođenja diktatura i samovolje u
zemljama islamskog svijeta nisu uspjeli nanijeti veću štetu čak ni
muslimanima, a kamo li njihovoj uzvišenoj vjere.
I najobičnijem čitatelju ne može promaći iz vida sumnja da je ova
knjiga pisana s namjerom da posluži događajima u danima koji dolaze, a
oni su upravo nadošli, previranja u arapskom i islamskom svijetu. Za to
ovi događaji nisu slučajni, naprotiv, oni su programirani kako vremenski,
tako i s povodom.
Š. O.
