Pranger škoranec

1. PRANGER JE ZA SVA VREMENA
Nekada davno, ljudi nisu imali trgovačke centre, supermarkete ni išta slično, a opet,
izmjenjivali su robu, trgovalo se.
Kako? Jednostavno, primitivno, direktno.
Trgovalo se na otvorenom u određene dane u tjednu ili u određene dane u godini: na
sajmovima ili proštenjima, okupljalo se raznoliko mnoštvo.
Bila je to prilika i za druženje, razmjenu robe za drugu robu ili pak prilika za zaradu, ali …
oduvijek je bilo i ljudi koji su htjeli zaraditi na brzinu, prijevarom.
Božja zapovijed glasi: Ne ukradi!
Ljudi ko ljudi, žele se pozivati na vezu s Bogom, držati zapovijedi kada im to odgovara ili
kada se one odnose na nekoga drugoga, a ne na nas osobno.
Mi smo grješni, lako nas je zavesti, navesti na to da zaboravimo prvobitnu nakanu da
ćemo biti dobri i pošteni. Teško se sjetiti muka paklenih i ostalih kazni tamo negdje u
visinama i tamo jednom na kraju životnoga puta, kada ovdje zazveckaju zlatnici ili je
nečiji novčanik „na ponudi“.
Zato su postojali nadzornici koji su se bavili provođenjem reda i mira.
Bili su to veoma uvaženi i rado viđeni ljudi. Neki su ih voljeli vidjeti da se osjećaju
sigurno, dok su ih drugi voljeli „imati na oku“ da znaju gdje ne trebaju „operirati“.
Nadzornici su imali pravo kažnjavati.
Kazne su najčešće bile tjelesne (batine) , a na Vinici su za kaznu vezivali za pranger.
Koliko je to bila jaka kazna vidljivo je i po tome što i dan-danas u narodu postoji izraz „da
je nekoga trej deti na pranger“ ili su se njime grozili jedni drugima. Za njega su vezivali
lopove, prevarante koji su krivo mjerili, ali su tu dospijevale i jezičave žene (kao da nema
jezičavih muškaraca).
A upravo se na prangeru nalazi brkati maskeron lica rastegnutog u osmijeh ili možda
podsmijeh? Možda je to podsmijeh svim lopovima koji misle da su svi oko njih glupi,
nesposobni i slijepi baš kao i kip božice pravde, no zaboravljaju da je pravda slijepa i
sporo važe ali je dostižna. Pranger u podnožju ima i okruglu kamenu posudu široku 46
cm i 25 cm duboku s malim otvorom na dnu. Posuda je služila kao službena mjera, ali i
kao provjera izmjerenoga. Sam pranger je trokutni obelisk visok 252 cm vjerojatno zato
da kao prst nebeski bude na opomenu i onima najkratkovidnijima. Da bi poruka bila
jasnija, postojao je i tekst na latinskome: iustam mensur(am) tenete 1643. (Mjerite
pošteno). Tekst je raspoređen na sve tri strane, tako ako si htio pročitati cijeli tekst,
morao si ga obići okolo i dobro pogledati. Sve u svemu djeluje impozantno i
zastrašujuće.
Mnogi bi muškarac pomislio da je zato tamo vladao mir božji: žene su zbog prijetnje
prangerom postale mile, šutljive i krotke, a svi su trgovci mjerili pošteno, zaista prava
Arkadija, ali ona postoji samo na papiru i mašti pojedinca. Stvarnost je puno drugačija
jer :
„U moralnosti nema ničeg božanskog, to je posve ljudska stvar“ (1934.), rekao je Albert
Einstein. Ljudi su oduvijek sami odlučivali hoće li nešto učiniti ili neće, sve je ovisilo o
ulogu koji je u igri.

2. Prekršitelje su vezivali za pranger, ali kazni tu nije bio kraj, već početak:
oduzeta im je nepošteno stečena imovina, izgubili su poštovanje, bio im je narušen
poslovni ugled, a time je bila ugrožena egzistencija cijele obitelji. Pojedinac je tada bio
čvrsto povezan s obitelji i bilo mu je bitno što će o njemu i njegovima reći društvo.
Postojao je drugačiji sustav vrijednosti. Poštenje se cijenilo javno, a bogatstvu su se
klanjali tajno. S vremenom se sve teže bilo othrvati izazovnom blijesku materijalnoga.
“O moralnosti znam samo toliko da je moralno ono poslije čega se osjećate dobro, a
nemoralno ono poslije čega se osjećate loše“ (Ernest Hemingway)
Novac je postao pokretač svega. Postalo je moralno dočepati se tvrtke za kunu, otpustiti
radnike, steći bogatstvo preprodajom, jeftinim uvozom nekvalitetne robe….Rodbinske se
veze njeguju samo kod raznih transakcija, u situacijama kada treba prikriti nepoštenu
rabotu.
Izgleda da je bilo jednostavnije promijeniti svjetonazor, nego iskorijeniti zlo.
O poštenju govore mnogi, a pridržavaju ga se rijetke, endemične skupine koje društvo
onda smatra nesposobnima, jer nemaju jahtu, skupocjeni auto ….
Činjenica je da je današnje društvo zahvatila erozija moralnih vrijednosti.
Puno je više ljudi koji na nepošten način nastoje zaraditi i više nego je potrebno
generacijama nasljednika. Postalo je „in“ prevariti, pretući. Ljudski je život izgubio na
vrijednosti.
Danas postoji novija verzija prangera u liku sudstva, zatvora, ali mislim da su ipak
najdjelotvorniji mediji, jer je njih najteže potkupiti.
Ljudi o sebi razmišljaju kao o malim, nevažnim kotačićima koje nitko ništa ne pita, ali nije
tako. Zaboravljaju da mnogo kapi tvori slap, mnogo pahulja može stvoriti lavinu. I ovo
moje promišljanje nije ništa drugo doli tkanje ode poštenju i nastojanjima da se to
postigne, pa ako treba i konkretnijim mjerama. Nepoštenja je oduvijek bilo, ali je
postojala svijest da je car gol, a ne da je sve doživjelo redizajn samo da se opravda
nešto što ne bi smjelo postojati ili što se ne bi smjelo tolerirati. Danas bi te male kapi
trebale staviti na pranger sve naše instant tajkune i ine selebritije, a ne da se opijamo
zavirivanjem kroz ključanicu na njihove cool invente ili partije.
Ponovno bi trebalo ovjenčati lovorikom radinog i poštenog čovjeka.
Izradila: Petra Škoranec, učenica 3.t
Mentori:
Karmen Furjan, prof. hrvatskoga
Blanka Pazman, dipl.ing.poljopr.
Škola:
Poljoprivredna i veterinarska škola
“Arboretum Opeka” Vinica