Ružino srce s bezdanom

1. Pjesma za Mišela
Ondje kamo Ti pišemo
i melem-misli nosimo
ne blaži sjene noć.
Varljivim svijetom hodimo
nevjernom vjerom gorimo
u modroj tami adventskoj,
slijedimo svoju kob.
Kažu da sve je konačno
i dobrom srcu prošteno,
za zanos, kletvu i bol.
A uvijek kad Te se sjetimo
i Tvojim trnom taknemo
ružino srce s bezdanom,
zasrebri zvjezdan poj.
Ne spavaš dijete s uspavankom
ne snivaš sunce s odgonetkom
što ljubav čini studen-snom.
Gorjet će noćas starinske lampe
nad pustom cestom kalničkom,
ugrijat srce umorne majke
u tužnom gradu Tvom.
Vlado Karagić