Pjesma za stare topolovačke učitelje

1. Onoj Koja Sanja Jablane
Onoj Koja Sanja Jablane
udijelio sam na tren
stremene ljudske hitnje.
I misli, sve misli
što ih može uznijeti
ludo, plahovito biće.
Nebesima sam Njenim
blažio kletvu Zime
Sonet iz Svijeta Sjena
Studen iz Srca Zemlje.
Onoj Koja Tješi Breze
utoplio sam ruke
i korak osjajen miljem
u skutu blagdanske rose.
Grančicama sam Bijelim
umio sneno lice
mirio Neznan Sudbe
omirisao pute.
Onoj Koja Slijepcu Riše Pramaljeće
i pamti stare topolovačke učitelje
Seljance, Jurene, Matuncije,
Dvoržaka i Olgicu Ključec...
Njoj kanuh Ognje Duše
pred jasnim, višnjim sjajem
trnovom usnom bjeline
taj divni ljubeć' znamen.
Vlado Karagić