1. KAD JE NEŠTO U GUŠTIKU
ILI DJELIĆ MOJE DRHTAVOSTI
Ni ustati ranom zorom ponekad nije dovoljno rano.
Započe lipanj, mjesec zadužen za čudesno i putujuće u životu.
Mjesec s odloženim velikim torbama i ormarima s knjigama
posegnuo je u mene kao da me poznaje. Ne protivim se.
Biti ovdje čudnovato svoj kao svjestan dio velike cjeline,
prepleten i povezan sa svime, a ipak odijeljen, već je priličan dar.
Hvala nebesima na ovo malo privatnosti u osobnoj sreći i nesreći.
Svi su čudotvorni sastojci već ovdje, pažljivo odmjereni.
Po bojama slutim koliko je u nama nezamislivih nijansi.
Nemam jasnih spoznaja kako bi bilo najljepše proći stazama
ovog dana. Gdje zastati a gdje potrčati... Krenuo sam po redu
od najoštrijih kamenčića u prevelikoj cipeli jutra,
pa sve k onim blažim, gotovo ugodnim mjestima.
Nisam prvi ovdje, nisam jedini i nisam najbolje
što je vidio svijet. Koračat ću i djelovati u skladu s tim.
(Dio mene odbija pisati pjesmu, kad je nešto u guštiku,
pa ipak se nekim posrednim postupcima ukazuje njen odraz.)
Ptica ili biće koje ću nehotice ondje prepasti,
gotovo istodobno u savršenoj eksploziji trenutka
osjetnih lokomotiva i instinktivnih bljeskova u nutrini,
ponijet će uvis i djelić moje drhtavosti.
Vlado Karagić