1. TREPERENJE U BIJELOM
Ovaj trenutak je već bio. Ova pjesma. Atmosfera jutra. Ovo praskozorje se već prostiralo i
Sunce uspinjalo gorom. Nijansu po nijansu shvatljivog svijet se u ovoj šalici uma već
dotaknuo sa usnom osjetnog. Trenutak kao potočni kamen savršeno je pristao u svoje
žuborno ležište, mireći živo u neživom. I krošnje umirene zastalom lahorastom rukom.
Komadić svoda nad sjenom. Ptičji prelet i krtičje dlijeto. Sve, baš sve je ovdje već bilo.
Toplina. Govor prstiju nad tipkovnicom. Kretnja duha nad zapisom što poznaje neiskazivo i
nevidljivo. Položaj usana. Sjena na zidu. Kosina tijela. Dah poput plamička spojenih dlanova u
plavetno-narančasto srodstvo s prvom vatrom. Opojnost vjekovječnog. Ispovijed nečujnog.
Zvonik besmrtnog. Mir nad kazaljkom.
Nešto u nama pamti kako se k Suncu privijalo stablo. Kako se zibalo i trajalo i voljelo
toplinom. Kako se upijalo, uspinjalo i razgranavalo svakom tkivnom posudicom, pa ispunilo,
zadrhtalo, zatreptalo. Nešto u nama pamti ponorni žubor, pomicajno, opipno, slijepo,
korjenasto, i čudesan u njem' Zemljin sok.
Vlado Karagić