SlideShare a Scribd company logo

"Bez daha"Jon Krakauer

•
•
PSK Avala
PSK Avala

"Bez daha"Jon Krakauer Tragedija na Mt. Everestu

Sports
1 of 113
Download to read offline
Jon Krakauer - Bez daha Osobni obračun s tragedijom na Mt. Everestu Ljudi vrte svoje uloge u tragedijama jer ne vjeruju da u civiliziranom svijetu one stvarno postoje, no one se uistinu stalno događaju. Jose Ortega y Gasset Predgovor U ožujku 1996. godine časopis Outside poslao me u Nepal da sudjelujem u komercijalnoj ekspediciji1 na Mount Everest i napišem članak o tome. Otišao sam kao jedan od osmero klijenata ekspedicije koju je vodio Rob Hali - poznati novozelandski alpinist i vodič. Desetog svibnja stigao sam na vrh, no cijena tog uspona ispala je neizmjerno visoka. Od petoro članova ekipe s kojima sam stigao na vrh, četvoro je, uključujući i Roba Halla, nestalo u strahovitom nevremenu koje se neočekivano obrušilo na nas dok smo još bili visoko na planini. Dok sam sišao do baznog logora, devetoro penjača iz četiri ekspedicije već je bilo mrtvo, a do kraja
svibnja poginulo ih je još troje. Događaji na ekspediciji su me strašno potresli i bilo je vrlo teško napisati članak za časopis. Ipak, pet tjedana nakon povratka s ekspedicije dostavio sam rukopis u Outside i članak je objavljen u rujanskom broju. Nakon završenog posla nastojao sam izbaciti Everest iz glave, ali to se pokazalo nemogućim. Opsjednuto sam lutao u zbrci nesređenih emocija i pokušavao shvatiti događaje i okolnosti koje su uzrokovale stradavanje mojih prijatelja. članak u Outsideu bio je točan koliko su to okolnosti dopuštale: pojedini događaji bili su frustrirajuće zamršeni, sjećanja preživjelih zbog iscrpljenosti, manjka kisika i šoka bila su prilično zbrkana, a krajnji rok za predaju bio je kratak. Kao ilustraciju mogu spomenuti kako sam tijekom pisanja članka s troje ljudi razgovarao o jednom događaju visoko na planini kojem smo svi svjedočili. Nismo se mogli složiti u tako važnim činjenicama kao što su vrijeme događaja, što je tko rekao, pa čak niti tko je bio prisutan. U danima nakon objavljivanja članka otkrio sam da neki događaji nisu točno prikazani. Većinom su to bile manje pogreške koje se neizbježno uvlače u novinarske radove. Jedna od zabluda, međutim, nije ni u kojem slučaju bila malena i imala je razoran učinak na prijatelje i obitelj jedne od žrtava. ^od pojmom komercijalne ekspedicije podrazumijevaju se one koje pružaju uslugu vođenja, tj. u kojima medu sudionicima postoji odnos vodič-klijent 7 Jednako loše kao spomenute nedorečenosti djelovalo je i sažimanje teksta uvjetovano ograničenim prostorom u časopisu. Urednik časopisa Outside, Mark Brvant, i izdavač, Larry Burke, napravili su iznimku dodijelivši mi prostor od 17.000 riječi - to je četiri do pet puta više od uobičajenog. Ipak, niti to nije bilo dovoljno da se točno opiše tragedija. Uspon na Everest do srži je uzdrmao moj život i postalo mi je neobično važno da događaje opišem u potpunosti, bez ograničenja o veličini članka. Ova je knjiga plod tog poriva. Kolebljivost i nepouzdanost ljudskog uma na velikim visinama učinili su rekonstrukciju događaja problematičnim. Kako bih izbjegao potpuno oslanjanje na vlastite doživljaje, s većinom protagonista sam proveo dugotrajne i višekratne razgovore. Gdje god je to bilo moguće, vlastite sam bilješke upotpunio podacima iz dnevnika ljudi koji su boravili u baznom logoru, gdje su misli mnogo sabranije. čitatelji Outsidea možda će primijetiti određene razlike u odnosu na podatke iz članka — prvenstveno po pitanju vremena događaja. Naime, revizija događaja nakon objavljivanja članka rasvijetlila je neke nejasnoće. Više pisaca i urednika savjetovalo mi je da ne pišem knjigu tako brzo kao što sam to učinio. Savjetovali su mi da čekam dvije-tri godine jer ću s vremenskom distancom dobiti na objektivnosti. Njihovi savjeti su naravno bili razumni, ali ih nisam poslušao jer me je ekspedicija neprestano izjedala. Mislio sam da će pisanje knjige o tragediji očistiti Everest iz mog života. Naravno da nije. Štoviše, i sam se slažem s mišljenjem da je čitatelj zakinut kad čita tekst koji je napisan u svrhu katarze, ali nadao sam se da ću nešto postići otvaranjem duše u trenutku dok su rane još svježe, a tjeskoba neiskvarena. Želio sam da moji doživljaji budu grubo i bezobzirno iskreni, bez patine vremena koja bi ih izmijenila. Neki medu ljudima koji su me upozoravali da ne pišem tako brzo, upozoravali su me i da ne idem na Everest. Bilo je stvarno mnogo dobrih razloga da ne odem, ali želja za odlaskom na Everest je uistinu nešto iracionalno. To je pobjeda želja nad realnošću. Svako tko takvu želju nosi u sebi i ukaže mu se mogućnost da je ispuni, odmah će tu mogućnost zgrabiti bez obzira na racionalne argumente. Istina je da sam bio potpuno svjestan svih razloga, ali ipak sam otišao. Učinivši to, postao sam svjedokom nečega što će još vrlo dugo biti teret mojoj duši. Postao sam svjedokom stradavanja divnih ljudi. Jon Krakauer Seattle studeni 1996. 8 Sudionici Mount Everest, proljeće 1996. godine1
Komercijalna ekspedicija Adventure Consultants Rob Hali Mike Groom Andy »Harold« Harris Helen Wilton Dr. Caroline Mackenzie Ang Šering Šerpa3 Ang Dorje Šerpa Lakpa Ciri Šerpa Arita Šerpa Navang Norbu Šerpa Cudlum Šerpa Congba Šerpa Pemba Šerpa Tendi Šerpa Doug Hansen dr. Seaborn Beck Weathers Yasuko Namba dr. Stuart Hutchinson Frank Fischbeck Lou Kasischke dr. John Taške Jon Krakauer Sušan Allen Novi Zeland, voda i glavni vodič Australija, vodič Novi Zeland, vodič Novi Zeland, voditeljica baznog logora Novi Zeland, ekspedicijska liječnica Nepal, sirdar u baznom logoru Nepal, visokogorski sirdar Nepal, visokogorski nosač Nepal, visokogorski nosač Nepal, visokogorski nosač Nepal, visokogorski nosač Nepal, kuhar u baznom logoru Nepal, radnik u baznom logoru Nepal, pomoćnik u kuhinji SAD, klijent SAD, klijent Japan, klijent Kanada, klijent Hong Kong, klijent SAD, klijent Australija, klijent SAD, klijent i novinar Australija, treker 2Na popisu nisu spomenute sve osobe koje su u proljeće 1996. bile prisutne na Mt. Everestu ^Budući da je jezik Šerpa samo fonetski i da u pogledu pisanja njihovih imena ne postoje jasni međunarodno prihvaćeni standardi, u knjizi su njihova imena pisana fonetski. Isto se odnosi na neke manje toponime, (op.p.) 9 Nancy Hutchinson Kanada, treker Komercijalna ekspedicija
Scott Fischer Anatolij Boukrijev Neal Beidleman dr. Ingrid Hunt Lopsang Jangbu Šerpa Ngima Kale Šerpa Navang Topče Šerpa Taši Cering Šerpa Navang Dorje Šerpa Navang Sia Kia Šerpa Navang Tendi Šerpa Tendi Šerpa »Veliki« Pemba Šerpa Pemba Šerpa Sandy Hill Pittman Charlotte Fox Tim Madsen Pete Schoening Klev Schoening Lene Gammelgaard Martin Adams dr. Dale Kruse Jane Bromet Mountain Madness SAD, voda i glavni vodič Kazahstan, vodič SAD, vodič SAD, voditeljica baznog logora, ekspedicijska liječnica Nepal, visokogorski sirdar Nepal, sirdar baznog logora Nepal, visokogorski nosač Nepal, visokogorski nosač Nepal, visokogorski nosač Nepal, visokogorski nosač Nepal, visokogorski nosač Nepal, visokogorski nosač Nepal, visokogorski nosač Nepal, kuhar u baznom logoru SAD, klijent i novinarka SAD, klijent SAD, klijent SAD, klijent SAD, klijent Danska, klijent SAD, klijent SAD, klijent SAD, novinarka IMAX/IWERKS filmska David Breashears Jamling Norgaj Šerpa Ed Viestrus Araceli Segarra Sumivo Tsuzuki Robert Schauer Paula Barton Viestrus ekspedicija MacGillivrav Freemana SAD, voda i redatelj filma Indija, zamjenik vode i suradnik na filmu SAD, alpinist i suradnik na filmu Španjolska, alpinist i suradnik na filmu Japan, alpinist i suradnik na filmu Austria, alpinist i suradnik na filmu SAD, voditeljica baznog logora 10 Audrev Salkeld Liz Cohen Leisl Clark V. Britanija, novinar SAD, filmski producent SAD, filmski producent i pisac Tajvanska nacionalna ekspedicija »Makalu« Gau Ming-Ho Chen Yu-Nan Kami Dorje Šerpa Ngima Gombu Šerpa Mingma Cering Šerpa Johanesburška ekspedicija lan Woodall Bruce Herrod Cathy O'Dovvd Deshun Deysel Edmund February Andy de Klerk Andy Hackland Ken Woodall Tirry Renard Ken Owen Philip Woodall Alexandrine Gaudin dr. Charlotte Noble Ken Vernon Richard Shorey Patrick Conroy Ang Dorje Šerpa Pemba Tendi Šerpa Jangbu Šerpa Ang Babu Šerpa Dava Šerpa Tajvan, voda Tajvan, alpinist Nepal, visokogorski sirdar Nepal, visokogorski nosač Nepal, visokogorski nosač Sunday Timesa V. Britanija, voda V. Britanija, zamjenik vode i fotograf Južnoafrička rep., alpinist Južnoafrička rep., alpinist Južnoafrička rep., alpinist Južnoafrička rep., alpinist Južnoafrička rep., alpinist Južnoafrička rep., alpinist Francuska, alpinist Južnoafrička rep., sponzor i treker V. Britanija, voditelj baznog logora Francuska, administrativna pomoćnica Južnoafrička rep., ekspedicijski liječnik Južnoafrička rep., novinar Južnoafrička rep., fotograf Južnoafrička rep., radijski novinar Nepal, visokogorski sirdar Nepal, visokogorski nosač Nepal, visokogorski nosač Nepal, visokogorski nosač Nepal, visokogorski nosač Međunarodna komercijalna ekspedicija Alpine Ascents Todd Burleson SAD, voda i glavni vodič Pete Athans SAD, vodič Jim Williams dr. Ken Kamler Charles Corfield Becky Johnston SAD, vodič SAD, klijent i ekspedicijski liječnik SAD, klijent
SAD, treker i scenarist Međunarodna komercijalna ekspedicija Mal Duff Mike Trueman Michael Burns dr. Henrik Jessen Hansen Veikka Gustafsson Kim Sejberg Ginge Fullen Jaakko Kurvinen Euan Duncan V. Britanija, voda Hong Kong, zamjenik vode V. Britanija, voditelj baznog logora Danska, ekspedicijski liječnik Finska, alpinist Danska, alpinist V. Britanija, alpinist Finska, alpinist V. Britanija, alpinist Komercijalna ekspedicija Himalavan Guides Henry Todd Mark Pfetzer Ray Door V. Britanija, voda SAD, alpinist SAD, alpinist Švedska solo ekspedicija Goran Kropp Frederic Bloomquist Ang Rita Šerpa Švedska, alpinist Švedska, snimatelj Nepal, visokogorski nosač i član filmske ekipe Norveška solo ekspedicija Petter Neby Norveška, alpinist Novozelandska komercijalna ekspedicija na Pumori Guy Cotter Novi Zeland, vođa i vodič Dave Hiddleston Novi Zeland, vodič Chris Jilet Novi Zeland, vodič 12 Američka komercijalna Dan Mazur Jonathan Pratt Scott Darsnev Chantal Maudit Stephen Koch Brent Bishop Diane Taliaferro Dave Sharman Tim Horvath Dana Lynge Martha Lynge ekspedicija na Pumori i Lhotse SAD, voda V. Britanija, drugi voda SAD, alpinist i fotograf Francuska, alpinistica SAD, alpinist i snowboarder SAD, alpinist SAD, alpinist V. Britanija, alpinist SAD, alpinist SAD, alpinistica SAD, alpinistica Nepalska ekspedicija za čišćenje Everesta Sonam Gjalčen Šerpa Nepal, voda Himalajska bolnica u Feričeu dr. Jim Litch SAD, liječnik
dr. Larry Silver SAD, liječnik Laura Ziemer SAD, asistentica Ekspedicija indijsko-tibetanske granične policije (osvajali Everset s tibetanske strane) Mohindor Singh Harbhajan Singh Cevang Smanla Cevang Paljor Dorje Morup Hira Ram Taši Ram Sange Šerpa Nadra Šerpa Košing Šerpa Indija, voda Indija, zamjenik vode i alpinist Indija, alpinist Indija, alpinist Indija, alpinist Indija, alpinist Indija, alpinist Indija, visokogorski nosač Indija, visokogorski nosač Indija, visokogorski nosač Japanska — Fukoka ekspedicija na Everest (osvajali Everest s tibetanske strane) Koji Yada Japan, voda Hiroshi Hanada Japan, alpinist Eisuke Shigekawa Japan, alpinist Pasang Sering Šerpa Nepal, visokogorski nosač Pasang Kami Šerpa Nepal, visokogorski nosač Ani Gjalzen Nepal, visokogorski nosač 14 Vršni greben, pogled s Južnog vrha, 10. svibnja, 13 sati. Fis-cher je sa začelja slikao niz penja-ća na putu prema vrhu. Može se vidjeti da su trojica već prošla Hi-llarvjevu stepenicu, a četvrti se upravo nalazi na sredini Stepenice. I* • ' Hillarvjeva stepenica. Ova strma uzvisina na vršnom grebenu, koja se nalazi nekih 60 metara ispod samog vrha, predstavlja jedno od penjački i tehnički najzahtjevnijih mjesta na normalnom putu za Everest. Gužva na Hillarvjevoj stepenici, 10. svib nja oko 14 sati i 15 minuta. Ovu je sliki snimio Scott Fischer na dnu Stepenice. Li jevo, u prvom planu, Doug Hansen čeK svoj red za uspon po Stepenici. Pogled niz vršni greben, 10. svibnja, ok< 16 sati i 10 minuta. Fischer je s vrha Hi llarvjeve stepenice snimio Lenea Gammel gaarda, Tima Madsena i Charlotte Fox n; silazu. U gornjem desnom kutu slabo si vide Neal Beidleman i Sandy Pittman. Vrh Everesta 8848 m Južni vrh Ovdje je nađeno tijelo I Roba Halla i zadnji put je viđen Andv Harris. Hillarvjeva stepenica Doug Hansen je zadnji put viđen na uskom vršnom grebenu između Stepenice i Južnog vrha. Balkon 8400 m Mjesto na kojem je nađeno tijelo Scotta Fischera »Prenoćište« iesro na kojem su Neal Beidleman, Klev Schoening, Tim Madsen, Charlotte Fox, Sa-ndy Pittman, Lene Gammelgaard, Taši Cer-ing, Ngavang Dorje, Mike Groom, Beck Weathers i Yasuko Namba proveli olujnu noć s 10. na 11. svibnja; Weathers i Namba ovdje su ostavljeni u uvjerenju da su
oboje mrtvi, a ujutro 11. svibnja tu ih je našao Stuart Hutchinson. Vršne padine Mt. Everesta snimljene s vrha Lhotsea. Dobro se vidi Everestov zaštitni znak - perjanica oblaka koje vjetar otpuhuje s ruba Jugoistočnog grebena, normalnog puta za vrh. Rob Hali, trideset i pet godina, Novozelanđanin, vođa ekspedicije Adventure Consultantsa. Scott Fischer, četrdeset godina, Amerikanac, vođa ekspedicije Mountain Madnessa. Lijevo: Andy Harris, trideset i jedna godina, Novozelanđanin, vodič na Hallovoj ekspediciji. Desno: Doug Hansen, četrdeset i šest godina, Amerikanac, član Hallove ekspedicije, poštanski djelatnik koji je obavljao dva posla kako bi mogao platiti ostvarenje sna o usponu na Everest. Yasuko Namba, Japanka, i ica Hallove ekspedicije; s četrdeset i sedam godina postala je najstarija žena k je osvojila Everest. Snažni vjetrovi tuku vrh Everesta, 12. svibnja. Silazeći s logora IV, Krakauer se na 76 m osvrnuo prema vršnom djelu planine na kojem su Hali, Harris, Hansen i Fischer izj bili živote. Namba je preminula na Južnom sedlu, samo dvadesetak minuta od sigurne logora. PRVO POGLAVLJE Vrh Everesta, 10. svibnja 1996., 8040 m Ponekad se čini da oko vršnih dijelova ovih veličanstvenih planina postoji ucrtana granica preko koje čovjek ne može prijeći. U stvari, radi se o činjenici da je na visinama iznad 7500 m utjecaj niskog zračnog pritiska na ljudsko tijelo toliko snažan da je svako teže penjanje nemoguće te da i osrednje nevrijeme može biti smrtonosno. U posljednjoj rundi uspona tek savršeni vremenski i snježni uvjeti pružaju malu mogućnost za uspjeh, no tada niti jedan penjač nije u situaciji da može birati svoj dan... Ne, uopće nije začuđujuće što Everest nije osvojen u prvih nekoliko pokušaja; štoviše, bilo bi iznenađujuće daje osvojen od prve jer to nije u duhu velikih planina. Moguće je da smo u svojoj opčinjenosti mogućnostima koje nam pružaju nova oprema i tehnike penjanja ili vremenom kada se tehnikom lako dolazi do rezultata, postali pomalo bahati. Zaboravljamo da je planina ta koja i dalje drži glavne karte te da će nam ona pokloniti uspjeh — ako i kada to njoj odgovara. Zbog čega bi, uostalom, planinarstvo i dalje bilo tako privlačno? Eric Shipton, 1938. Na toj planini Stajao sam na vrhu svijeta — jednom nogom u Kini, a drugom u Nepalu. Očistio sam led s maske za kisik, ramenom zaklonio lice od vjetra i odsutno buljio u bespuća Tibeta. Tek sam djelomično i maglovito bio svjestan da se ispod mene pruža veličanstven pogled. Mjesecima sam maštao o ovom trenutku i osjećajima koji dolaze uz njega, no sada kad sam se napokon našao na cilju, doslovno stojeći na vrhu Mt. Everesta, jednostavno nisam mogao skupiti dovoljno snage da bih imalo mario za to. Bilo je rano poslijepodne 10. svibnja 1996. Nisam spavao pedeset sedam sati. Jedina hrana koju sam u protekla tri dana uspio natjerati u sebe bila je zdjelica 15 mesne juhe i šaka kikirikija. Tjedni mučnog kašlja izmorili su moja pluća i svako normalno disanje pretvorili u tegobne pokušaje. Visoko u troposferi, na 8848 m, tako je malo kisika dolazilo do mozga da su mi mentalne sposobnosti spale na nivo trapavog djeteta. U takvim okolnostima nisam bio sposoban osjećati ništa drugo osim hladnoće i umora. Na vrh sam stigao nekoliko minuta poslije Anatolija Boukrijeva, vodiča zaposlenog na američkoj komercijalnoj ekspediciji, i malo prije Andvja Harrisa, vodiča na novozelandskoj ekspediciji čiji sam i ja bio član. Obojicu sam dobro upoznao u proteklih šest tjedana, iako sam Boukrijeva već od prije donekle poznavao. Snimio sam nekoliko zajedničkih fotografija s njima i krenuo natrag. Na satu je pisalo 13 i 17. Sve zajedno, na vrhu svijeta proveo sam manje od pet minuta. Nekoliko trenutaka kasnije zastao sam kako bih snimio još jednu fotografiju: sliku jugoistočnog grebena po kojem smo došli na vrh. Dok sam izoštravao sliku na dvoje penjača koji su se penjali prema vrhu, pozornost mi je zaokupilo nešto što do tada nisam primijetio. Na jugu, gdje je nebo do prije sat vremena bilo savršeno čisto, skupili su se oblaci koji su zatvorili Pumori, Ama Dablam i još neke manje vrhove u okolici Everesta. Kasnije — nakon što je pronađeno šest tijela i nakon što je prekinuta potraga za još dva, nakon što je Bečku Weathersu, članu mojeg tima, zbog gangrene amputirana desna ruka, ljudi su pitali: Zašto?
Ako se vrijeme počelo kvariti, zašto penjači nisu poštovali upozorenja? Zašto su se iskusni himalajski vodiči nastavili penjati vukući za sobom, u očitu smrtonosnu zamku, grupicu neiskusnih amatera (od kojih je svaki platio 65.000 dolara da sigurno stane na Mt. Everest)? Nitko ne može govoriti u ime voda tih dviju komercijalnih ekspedicija o kojima je riječ — obojica su mrtvi. No, osobno mogu potvrditi da ništa od onoga što sam vidio tog svibanjskog prijepodneva nije slutilo na smrtonosnu oluju. Mojoj hipoksijom pomućenoj pameti oblaci iznad Bijele doline1 izgledali su bezazleno i zanemarivo. Blješteći na sjajnom popodnevnom suncu izgledali su poput bezopasnih ovčica koje se gotovo svakog poslije-podneva nakupljaju iznad doline kao posljedica kondenzacije. Kad sam započeo sa silaskom počeo sam se brinuti, no ta briga nije imala nikakve veze s vremenom. Tlakomjer na mojoj boci s kisikom pokazivao je da je gotovo prazna. Morao sam što brže sići dolje. Najviši dio jugoistočnog grebena Mt. Everesta je vitka krijesta kičasto urešena stijenama i ispuhanim snijegom, koja poput zmije dugačke 500 m 'Bijela dolina - velika ledena dolina sa svih strana zatvorena 8000 m visokim gorostasima. Poznata je i pod imenom Zapadni Cwm - ovo ime joj je dao George Leighu Mallorv koji ju je prvi ugledao za prve ekspedicije na Everest, 1921. godine, sa sedla Lo La (visokog prijevoja na granici Nepala i Tibeta). Cwm [kjum] je velški izraz za dolinu. 16 vijuga između glavnog vrha i susjednog, nižeg, Južnog vrha. Prolazak tim nazubljenim grebenom ne predstavlja veliki tehnički problem, ali put je cijelo vrijeme zastrašujuće izložen. Tako me po odlasku s vrha čekalo petnaestak minuta opreznog gmizanja iznad 2 km dubokog bezdana. Na kraju sam stigao do zloglasne Hillarvjeve stepenice — izrazitog skoka na grebenu koji zahtijeva određene tehničke manevre. Upravo kad sam se ukopčao u fiksno uže2 u namjeri da se spustim niz stepenicu, dočekala me zabrinjavajuća situacija. U podnožju stepenice, desetak metara poda mnom, gotovo petnaest ljudi čekalo je u redu za uspon. Trojica su se već penjala po užetu kojim sam namjeravao sići. Bez mnogo izbora, iskopčao sam se od zajedničke sigurnosne niti i stao sa strane. Zastoj su napravili penjači iz triju ekspedicija: članovi moje ekspedicije, tj. skupine klijenata koju je vodio proslavljeni Novozelanđanin Rob Hali; komercijalne ekspedicije koju je vodio Amerikanac Scott Fisher; i nacionalne tajvanske ekspedicije. Dok sam ja nestrpljivo brojao sekunde, gomila se puževim korakom, što je iznad 8000 m standardna brzina, vukla preko Hillarvjeve stepenice. Uskoro je stigao Harris, koji je otišao s vrha nedugo poslije mene. Želio sam sačuvati ono malo kisika što je ostalo u boci, pa sam ga zamolio da gurne ruku u moj ruksak i zatvori ventil. On je to učinio, a ja sam se slijedećih deset minuta osjećao iznenađujuće dobro: glava mi se očistila i smanjio mi se umor. No, ubrzo mi se počelo magliti pred očima i uhvatila me vrtoglavica - bio sam na rubu gubitka svijesti. Hipoksičan3 i umoran, Harris je umjesto da zatvori dovod kisika zabunom otvorio ventil do kraja. Boca se ubrzano počela prazniti i uskoro sam potratio zadnje kapi kisika iz boce. Druga boca čekala me stotinjak metara niže, na Južnom vrhu, no da bih stigao do nje morao sam prijeći najizlože-niji dio cijelog puta, bez pomoći dodatnog kisika. Naravno, prvo sam morao čekati da se raziđe gužva. Skinuo sam sada beskorisnu masku, zabio cepin u smrznutu podlogu i naslonio se na greben. Izmjenjivao sam retoričke čestitke s penjačima koji su prolazili, a u sebi sam polako kipio: »Daj požuri, požuri! Dok se vi ovdje vučete, ja gubim milijune moždanih stanica!« 2fiksno uže - uže koje se radi povećanja sigurnosti organizirano učvršćuje i ostavlja na opasnijim i tehnički zahtjevnijim mjestima u dijelovima smjera gdje prolazi veći broj ljudi, (op.p) ^Hipoksija - nedostatak kisika u organizmu. Uzrokuje fiziološke promjene u tijelu, a teško pogađa mozak čije funkcije mogu drastično oslabjeti. U visokim planinama uvjetovana je smanjenim tlakom kisika u zraku, (op.p) 17 1
1 Većina penjača koji su prolazili pripadala je Fisherovoj ekspediciji, ali pred sam kraj pojavilo se dvoje članova moje ekipe: Rob Hali i Yasuko Namba. Yasuko je u svojoj četrdesetosmoj godini bila na 40 minuta od toga da postane najstarija žena koja se popela na Everest i druga Japanka koja je osvojila najviše vrhove svih kontinenata, tzv. »Sedam vrhova«. Bila je to žena ozbiljne i suzdržane naravi čija je sitna grada (svega četrdesetak kilograma) prikrivala njezinu čvrstu odlučnost: zadivljujuće snažna želja bila je njezina glavna snaga na usponu tom planinom. Nešto kasnije na vrh stepenice uspeo se i Doug Hansen, još jedan član naše ekspedicije. Poštanski djelatnik iz predgrađa Seattlea postao je moj najbliskiji prijatelj na planini. »Imam ga!«, viknuo sam kroz vjetar i nastojao zvučati ushićenije nego što sam se osjećao. Doug je, iscrpljen, kroz masku promumljao nešto nerazumljivo, kilavo mi protresao ruku i nastavio migoljiti prema vrhu. Posljednji je stigao Scott Fischer. Njega sam viđao još u Seattleu, gdje smo obojica živjeli. Bio je poznat po legendarnoj snazi i motivaciji: 1994. se uspeo na Everest bez dodatnog kisika, pa sam se iznenadio vidjevši ga kako se vuče i kako prebijeno izgleda. Skinuo je masku da nas pozdravi: »Vozdra!« uzviknuo je poznati pozdrav s usiljenom radošću. Na pitanje kako se osjeća odlučno je uzvratio da se osjeća dobro: »Samo malo vučem guzicu danas. Ne znam zašto, a nije ni važno.« Budući da je sad Hillarvjeva stepenica napokon bila slobodna, brzo sam zaobišao na cepin nalakćenog Fis-chera, ukopčao se u narančasto uže i spustio preko ruba. Na Južni vrh stigao sam u tri. Rijeke magle već su se prelijevale preko 8501 m visokog vrha Lhotsea i okružile su vršnu piramidu Everesta. Vrijeme više nikako nije izgledalo bezazleno. Zgrabio sam novu bocu kisika, pričvrstio je za regulator i požurio dalje u sve gušće oblake. Ubrzo nakon silaska s Južnog vrha počeo je padati snijeg i vidljivost je otišla k vragu. Stotinjak metara iznad mene, gdje je s kobaltno plavog neba sunce još uvijek milovalo površinu globusa, moji prijatelji su slavili uspon na vrh svijeta: grlili su se, razvijali zastave, slikali — i trošili dragocjene otkucaje kazaljke sata. Nitko od njih nije ni slutio da dolazi strašno iskušenje. Nitko nije posumnjao da bi na kraju ovog dugačkog dana svaka minuta mogla značiti život. 18 DRUGO POGLAVLJE Dehra Dun, Indija, 1852., 681 m Jedne zime, daleko od planina, u Knjizi čuda Richarda Halli-burtona pronašao sam izblijedjelu sliku Everesta. Bila je to loša preslika bijelih planinskih vrhunaca koji su stremili prema groteskno tamnom, izgrebenom nebu. Everest se nalazio u pozadini krajobraza i nije se doimao najvišim, ali to nije bilo važno. Bio je najviši — barem tako kaže legenda. Ključ slike, taj koji je dječaku omogućio da ude u nju, da stane na vjetrom ispuhani greben i da krene prema vrhu planine — bili su snovi. Sada više nego ikada... Bio je to jedan od ljepših snova. Jedan od onih koji dolaze s odrastanjem. Siguran sam da moj san o Everestu nije bio samo moj. Za mnogo mladića i odraslih ljudi najviša točka na Zemlji, nedodirljiva i potpuno nepoznata, stajala je mirno na svom mjestu i čekala da joj se približe. Thomas F. Hornbein Everest: Zapadni greben Pojedini dijelovi događaja ostali su nejasni, zamagljeni stvaranjem mita. Vrijeme radnje je 1852. Mjesto su uredi Državnog trigonometrijskog zavoda Indije1 smješteni na sjevernim obroncima Dehra Duna. Prema najvjerodostojnijoj verziji tog događaja, u sobu Sir Andrevva Waugha, predstojnika Indijskog zavoda, uletio je jedan od činovnika ushićeno vičući kako je Rad-hanath Sikhdar, bengalski kompjutor koji radi u uredima u Kalkuti: »...otkrio najvišu planinu na svijetu!« (U to doba pojam »kompjutor« opisivao je vrstu posla, a ne uređaj.) Planini o kojoj je bila riječ, a koja se nalazila u lancu Himalaje, u zabranjenom kraljevstvu Nepal, istraživači su 24-col-nim teodolitom još prije tri godine izmjerili kut pod kojim se uzdiže i dali joj ime Kota XV. 1 Great Trigonometrical Survev of India 19 )k Sikhdar nije prikupio i obradio sve podatke s terena, nitko nij ia oko Kote XV ima išta spomena vrijedno. 5|0vyQLs#h šest postaja s kojih je vrh bio izmjeren nalazilo se u sjeverne Indiji, tj. na više od 150 km udaljenosti. Istraživači koji su snimili Kotu vid jeli su samo njezin vrh, a sve ostalo bilo
im je zaklonjeno drugim planina ma koje su se nalazile bliže, a od kojih su neke izgledale mnogo većima Međutim, prema Sikhdarovoj preciznoj trigonometrijskoj računici (koja obzir uzima i zakrivljenost Zemlje, atmosfersku refrakciju, otklon od ver tikale i dr.) Kota XV nalazila se na 8842 metara nadmorske visine, a to )t najviša točka na planetu.2 Devet godina nakon što je Sikhdarova računica službeno potvrđena, t 1865. godine, Waugh je Koti XV dao ime Mount Everest. Ime je dobila p Sir Georgeu Everestu, Waughovom prethodniku na mjestu predstojnika. L to vrijeme su Tibetanci, koji žive sjeverno od planine, već imali mnogo ljepše ime za nju - Qomolangma tj. »Božica, majka svijeta«; a Nepalci ko žive južno — Sagarmatha, tj. »Božica neba«. Waugh je svjesno zanemario t narodna imena (iako se službena politika zalagala za zadržavanje lokalnih povijesnih imena) i Everest je postalo ime koje se zadržalo u upotrebi. Sad, kada je Everest bio prepoznat kao najviša planina na svijetu bilo j« samo pitanje trenutka kada će ljudi krenuti u njegovo osvajanje. Nakon što je američki istraživač Robert Peary 1909. osvojio Sjeverni pol (barem je tak' tvrdio), a Roald Amundsen 1911. doveo norvešku ekspediciju na Južni poi Everest (kojeg se često naziva Trećim polom) je postao najpoželjniji cilj na Zemlji. Cijenjeni alpinist i kroničar ranog himalajskog planinarstva Gunt-her O. Dvrenfurth pisao je kako je osvajanje vrha »stvar univerzalne ljudske težnje iz koje nema povratka i u kojoj cijena nije važna«. Kako se kasnije pokazalo, ta cijena uopće nije zanemariva. Nakon Sik-hdarovog otkrića izgubljeno je dvadeset i četvoro ljudskih života, napori petnaest ekspedicija i 101 godina prije nego što je Everest napokon osvojer Medu alpinistima i poznavateljima geologije Everest nije osobito cijenjen po svojoj ljepoti. Užasno je zdepast, preširokih temelja i pregrubo 2Prema najnovijim mjerenjima, koja koriste lasere i najnoviju Doppler satelitsku transmisiju, Everest je visok 8848 m odnosno 29028 stopa, što je svega 6 metara razlike od Sikhdarove računice. 3[Comolungma] 20 »istesan«. No ono što mu nedostaje u eleganciji grade, Everest nadoknađuje svojom kompaktnošću i ogromnom masivnošću. Poput trostrane piramide isklesane u mrkom kamenu i prekrivene sjajnim ledom, izdiže se više od 3600 metara iznad dolina u svojem podnožju i upečatljivo označava nepalsko-tibetansku granicu. Prvih osam ekspedicija bile su britanske. Sve su pokušale osvojiti vrh sa sjevera — iz Tibeta. Razlog tome nisu slabosti koje planina pokazuje s te strane, već otvaranje dugo zatvorenih tibetanskih granica 1921. godine, dok je Nepal i dalje ostao zatvoren. Prvi osvajači Everesta najprije su morali proći napornih 700 km tibetanske visoravni da bi od Darjilinga stigli do podnožja planine. Osim toga, njihova oprema je prema današnjim standardima bila prilično neprimjerena, a tadašnje znanje o smrtonosnom utjecaju ekstremnih visina vrlo slabo. Unatoč tome, Edward Felix Norton, član treće britanske ekspedicije, već je 1924. godine dosegao visinu od 8575 m — samo 273 m ispod vrha. Na toj visini porazili su ga iscrpljenost i snježno sljepilo, ali njegov uspjeh vjerojatno nitko nije dostigao slijedeće dvadeset i četiri godine. Kažem »vjerojatno« zbog događaja koji su uslijedili samo četiri dana nakon njegovog pokušaja, 8. lipnja. S prvim zrakama svjetla iz najvišeg su logora prema vrhu krenuli George Leigh Mallorv i Andrevv Irvine - članovi iste britanske ekspedicije. Mallorvjevo je ime nerazdvojivo vezano uz Everest. On je bio pokretačka snaga prve tri ekspedicije. Svjetski je poznata njegova cinična izjava: »Zato jer je tamo«. Nju je tijekom jedne turneje s predavanjima po Sjedinjenim Državama dao zajedljivom novinaru kao odgovor na pitanje zašto se toliko želi popesti na Everest. Te, 1924., godine imao je 38 godina, troje male djece i bio je u braku. Radio je kao upravitelj škole. Krećući se u krugu ljudi iz viših slojeva engleskog društva razvio je snažan osjećaj za lijepo i bio je idealist s izrazito romantičnim osjećajima. Izrazito lijep, atletski građen i šarmantan, postao je miljenik Lvttona Stracheva i cijele Bloomsburv grupe4. Za vrijeme boravka u šatorima visoko na Everestu, Mallorv i prijatelji su na glas čitali Hamleta i Kralja Leara.
I dok su se Mallorv i Irvine tog jutra probijali prema vrhu, polako su ih prekrili oblaci i ostalim članovima ekspedicije onemogućili da prate njihovo napredovanje. U deset do jedan oblaci su se na trenutak razmaknuli i Noel Odell je kratko, ali sasvim jasno vidio Mallorvja i Irvinea visoko na planini. ^Bloomsburv Group - ime dodijeljeno skupini engleskih pisaca, filozofa i umjetnika koji su se između 1907. i 1930. godine okupljali u nekoliko kuća londonske četvrti Bloomsburv, gdje su raspravljali o estetskim i filozofskim temama. Neki od znamenitih članova grupe bili su E. M. Forster, C. Bell, slikari Vanessa Bell (1879-1961.) i Duncan Grant (1885-1978.), J. M. Kevnes, pisac Leonard Woolf (1880-1969.), V. Woolf i Lvtton Strachev. (op.p.) 21 Iako su kasnili oko 5 sati od predviđenog vremena, sigurno i odvažno si napredovali prema vrhu. Te noći se Mallorv i Irvine nisu vratili u svoj šator, zapravo više ih nikad nitko nije vidio. Planina ih je progutala. Nikad se nije saznalo je li netko od njih dvojice uspio stati na vrh. Njihova sudbina postala je legendarna, a o njihovom uspjehu se i dan danas vode rasprave. Prema postojećim podacima, oni nisu osvojili vrh i bez čvrstih dokaza njihova imena nikada neće pratiti slava prvih osvajača Everesta5. Nepal je 1949. godine, poslije mnogih stoljeća zatvorenosti, napokoi otvorio granice za strance. Samo godinu dana kasnije, komunistički režim u Kini zatvorio je granice Tibeta. To je premjestilo pozornicu uspona na južnu stranu Everesta. Do 1953. godine već je treća britanska ekspedicija krenula u osvajanje vrha s nepalske strane. Ovu, treću ekspediciju, sponzorirala je vojs ka. Imala je samo jedan cilj, a krasili su je glomaznost i velik broj ljudi. Nakon dva i pol mjeseca čudovišnih napora napokon je na jugoistočnom grebenu, na visini od 8500 m, ukopan visinski logor. Već slijedećeg dana, 29. svibnja, iz njega su prema vrhu krenuli Edmund Hillarv i Tenzing Norgav. Udišući komprimirani kisik, visoki Novozelanđanin i spretni, iskusni Šerpa do 9 su sati stigli na Južni vrh te dalje nastavili pratiti uspinjući vrtoglavi greben Jedan sat kasnije našli su se pod onim što će Hillarv opisati kao »najgori prob lem na grebenu: više od deset metara visok stjenoviti skok... tako glatki komad stijene mogao bi grupici dobrih penjača negdje u toplim dolinama predstavljati zanimljiv penjački problem za nedjeljno poslijepodne. Međutim, to je ovdje bila nepremostiva prepreka za naša onemoćala tijela«. Hillarv se ipak uspio uglaviti u pukotinu nastalu između ruba stijene i zapuha snijega te po njoj polako napredovati. Dok ga je Tenzing osiguravao, Hillarv se malo pomalo uspinjao pre ma vrhu skoka, kasnije prozvanog »Hillarvjeva stepenica«. Iako je penjanje bili vrlo napeto - nije bilo tehnički zahtjevno. Hillarv je bio uporan: »... a tada sam se uhvatio preko ruba stijene i uspio izvući iz pukotine na široku policu. Na polici sam nekoliko trenutaka nepomično ležao i pokušavai doći do zraka. Tada sam prvi put donio čvrstu odluku da nas više ništa neće spriječiti da dođemo do vrha. Zauzeo sam dobar položaj za osiguravanje i dao Tenzingu znak da dođe gore. Navlačio sam uže iz sve snage, a Tenzing se polaki probijao kroz pukotinu. Kad je stigao do mene, bio je potpuno iscrpljen. Izgledao je poput gorostasne ribe, poslije dugotrajne borbe izvučene na suho.« nastojanju da se rasvijetli njihova sudbina neprestano se vode rasprave i istraživanja. 1999. godine pokrenuta je istraživačka ekspedicija koja je na 8100 m pronašla Mallorvjevi tijelo. Tada prikupljeni dokazi govore o tome da su Mallorv i Irvine zajedno pali, ali Irvineov, sudbina i dalje ostaje nepoznata. Uslijedile su i druge istraživačke ekspedicije kojima je cilj bi< pronaći Irvinea, ili barem fotoaparat koji je on gotovo sigurno nosio sa sobom. Očekuje se d bi pronalazak fotoaparata mogao odgovoriti na pitanje jesu li osvojili vrh. (op.p.) 22 Prkoseći umoru obojica su nastavila preko nazubljenog grebena prema vrhu. Hillarv je počeo gubiti samopouzdanje: »... hoćemo li imati dovoljno snage da izdržimo do kraja? Prošao sam oko još jednog stupa i opazio da greben dalje popušta te da odavde možemo vidjeti daleko u Tibet. Iznad sam vidio samo zaobljeni snježni stožac. Nekoliko zamaha cepinom, par opreznih koraka i s Tenzingom sam stajao na vrhu.« I tako su malo prije podneva, 29. svibnja 1953. godine, Hillarv i Tenzing postali prvi ljudi koji su
stupili na vrh Mount Everesta. Tri dana kasnije, vijest o usponu stigla je do britanske kraljice Elizabete na samom početku njezine vladavine. Londonski Times objavio ju je 2. lipnja u svom ranom izdanju. Vijest je do Timesa stigla šifriranom radio porukom kako bi se konkurenciju spriječilo da je otme. Proslijedio ju je mladi dopisnik James Morris koji je dvadeset godina kasnije stekao ugled velikog pisca, promijenio spol i ime James u Jan. četrdeset godina kasnije Morris u svojoj knjizi Ustoličenje Everesta: prvi uspon i događaj koji je okrunio kraljicu piše: »Teško je zamisliti zadovoljstvo koje je slučajno poklapanje tih dvaju događaja (ustoličenja kraljice i osvajanja Everesta) izazvalo u Velikoj Britaniji. Britanci su upravo izašli iz strogog režima u kojem su živjeli od Drugog svjetskog rata i morali su se suočiti s gubitkom kolonija i moći u svijetu. U javnosti je vladalo vjerovanje da je izbor novog vladara znak za novi početak, tzv. »novo Elizabetino doba«. Ustoličenje je tog 2. lipnja 1953. nosilo u sebi simboliku nade i radosti u kojoj su britanski patrioti i lojalisti vidjeli trenutak vrhunske slave. I da zadovoljstvo bude veće, upravo su tog dana stigle vijesti iz najudaljenijih krajeva nekadašnjeg Kraljevstva: tim britanskih alpinista uspio je osvojiti najveći ovozemaljski cilj istraživača i pustolova — vrh svijeta... To je u Britancima izazvalo buru emocija koje su se ispoljavale kroz ponos, domoljublje, nostalgiju za ratnom slavom i hrabrošću, vjeru u bolju budućnost. .. Ljudi tog vremena i danas se vrlo živo sjećaju tog kišnog jutra u Londonu, kad su očekujući ustoličenje čuli vijest da je Vrh svijeta takoreći - njihov«. Tenzing je postao nacionalni heroj kojeg su svojatali Indija, Nepal i Tibet, a Edmund Hillarv proglašen je vitezom zaradivši i titulu Sir. Hilla-rvjeve slike osvanule su na poštanskim markama, u stripovima, knjigama i filmovima, na naslovnicama časopisa. Pčelar oštrog lica, rodom iz Auck- landa, preko noći je postao jedan od najslavnijih ljudi na svijetu. *** Hillarv i Tenzing osvojili su Everest oko mjesec dana prije nego što sam ja začet. Zato nisam mogao sudjelovati u općoj euforiji koja se nakon tog događaja proširila svijetom. Prema sjećanju jednog prijatelja, to je u suštini bilo usporedivo sa spuštanjem ljudi na mjesec. Ipak, deset godina kasnije jedan je drugi događaj utjecao na daljnji tijek mog života. 23 Davne 1963. godine, 22. svibnja, Tom Hornbein i Willi Unsoeld prvi su stigli na vrh preko zastrašujućeg Zapadnog grebena. Do tada je Everest bio osvojen već četiri puta. Jedanaestero ljudi stiglo je gore preko dva sada već jasno definirana smjera: s juga preko Južnog sedla i jugoistočnog grebena te sa sjevera preko Sjevernog sedla i sjeveroistočnog grebena. Zapadni greben je toliko teži od oba ta smjera da je Hornbein-Unsoeldov uspon dan danas ostao jedan od najznačajnijih uspona u povijesti alpinizma. Onog dana kad su se penjali na vrh, morali su prijeći preko zloglasnog stjenovitog kršljivog skoka - Žute pruge. Za svladavanje skoka su upotrijebili svu snagu i vještinu. Nikad prije nije na takvoj visini bilo ispenjano nešto toliko tehnički teško. Kad su se napokon našli na vrhu Žute pruge, više nisu bili sigurni da će se moći po njoj i vratiti. Zaključili su da im je jedina nada da živi sidu s planine — da se s vrha spuste po Južnom grebenu. Silazak po nepoznatom terenu, u kasnim satima i na zadnjim rezervama kisika u boci bio je izuzetno smion plan. Na vrh su stigli u šest i petnaest, taman kad je sunce počelo zalaziti. Bili su prisiljeni bivakirati iznad 8500 m, što je tada bio najviši bivak u povijesti. Noć je bila hladna, ali dovoljno milostiva da nije puhao vjetar. Iako su se Un-soeldovi prsti smrznuli i kasnije ih je morao amputirati, obojica su preživjela avanturu i ispričala svoju priču. Tada sam imao devet godina. Živjeli smo u mjestu Corvallis, u Ore-gonu, odakle je bio i Willi Unsoeld. Tridesetšestogodišnji profesor teologije bio je blizak prijatelj mojeg oca i povremeno sam se družio s njegova dva sina, Regonom i Devijem. Nekoliko mjeseci prije odlaska u Nepal, popeo sam se s Willijem, Regonom i svojim ocem na svoj prvi vrh — nezamjetan krater vulkana u području Cascade visok oko 2700 m. Sasvim predvidljivo, epski pothvat na Everestu 1963. ostavio je snažan utisak na moju predpu-bertetsku maštu. Dok su idoli mojih prijatelja bili slavni sportaši i astronauti, moji heroji bili su Hornbein i Unsoeld.
Potajno sam sanjario da ću jednog dana otići na Everest i više od deset godina ta je ideja gorjela u meni. Kad sam prešao dvadesetu, penjanje me zaokupilo do te mjere da sam potpuno zanemarivao sve ostalo. Osvajanje planinskog vrha bila je jedina opipljiva i stvarna vrijednost u mom životu, jedino što je imalo smisao. Sveprisutna opasnost vezana uz penjanje davala je tome ozbiljnost, nešto što je svakako izostajalo u ostalim dijelovima mog života. Svaki uspon opijao me novom perspektivom, poput napojnice za izvršenje zadatka na rubu egzistencije. Penjanje mi je osiguralo i osjećaj pripadnosti. Postati penjač značilo je priključiti se zatvorenoj, vrlo idealističkoj i neiskvarenoj skupini ljudi koja uglavnom prolazi neprimijećeno od ostatka svijeta. Kulturu penjanja karakterizira visok stupanj kompeticije i sirovog mačizma, no glavna preokupacija njezinih poklonika usmjerena je samo na ostavljanje dojma unutar iste skupine. Uspeti 24 se na planinu tek je od sporedne važnosti u odnosu na način na koji je uspon izvršen: štovanje se zaslužuje kada se najteži smjerovi ispenju s minimalnom količinom opreme i sa što više stila. Nitko nije bio toliko štovan kao takozvani free solisti: idealisti koji se penju potpuno sami i bez ikakve opreme. Tih sam godina živio da bih se penjao. Preživljavao sam s pet ili šest tisuća dolara godišnje radeći kao tesar ili od lova na losose, tek toliko da skupim za novo putovanje u Bugaboo, Teton ili na Aljasku6. Negdje sredinom mojih dvadesetih godina ugasila se i dječačka fantazija o usponu na Everest. Tada je u krugovima alpinističke elite postalo pomodno degradirati vrijednost Everesta kao »vrhunskog dosega«. Planina kojoj je nedostajalo ljepote i, posebno, tehničkih teškoća nije se mogla smatrati vrijednim ciljem u karijeri ozbiljnog alpinista, a ja sam to tada svakako nastojao biti. Počeo sam s visoka gledati na najvišu planinu na svijetu. Podrugljiv stav prema Everestu korijene je imao u činjenici da je do 1980. godine vrh preko Južnog sedla i jugoistočnog grebena, tj. najlakšim pristupom, osvojen više od stotinu puta. U krugu mojih prijatelja jugoistočni greben se zvao »staza Jakova«7. Naš stav dodatno je učvrstio uspon Dicka Bassa iz 1985. godine. Bogatog pedesetpetogodišnjeg Teksašana sa siromašnim penjačkim iskustvom na vrh je dovukao izvanredni mladi alpinist — David Breashears. Taj događaj popratila je i oluja nekritične medijske pažnje. Do tada je Everest bio na dobrom glasu i bio je područje u koje je uistinu dirala samo planinarska elita. Prema riječima Michaela Kennedvja, urednika penjačkog časopisa Climbing. »Biti pozvan na ekspediciju na Everest bila je čast. čast koju je netko mogao zaslužiti tek nakon što je dugo stjecao iskustva na nižim planinama. A osvajanje samog vrha dizalo je penjača u najviši razred penjačkih zvijezda.« Sve to je promijenio Bassov uspon. Osvajanjem Everesta on je postao prva osoba koja je osvojila »Sedam vrhova«8, a to ga je ostvarenje učinilo poznatim. Bio je to događaj koji je potaknuo gomile drugih »vikend penjača« da na isti način pristupe penjanju u ulozi klijenta, a Everest je grubo gurnut u svoje postmodernističko doba. penjačkom smislu neka od najzanimljivijih područja Sjeverne Amerike, (op.p.) ''jak - tibetansko govedo (op.p.) ^»Sedam vrhova« čine najviši vrhovi svih kontinenata: Everest u Aziji (8848 m), Aco-ncagua u Južnoj Americi (6691 m), McKinlev, poznat i kao Denali, u Sjevernoj Americi (6195 m), Kilimanjaro u Africi (5896 m), Elbrus u Europi (5643 m), Mt Vinson na Aljasci (4898 m) i Kosciusko u Australiji (2230 m). Nakon što je Dick Bass osvojio svih sedam vrhova, kanadski penjač Patrick Morrow argumentirao je da Australija pripada Oceaniji, a da u toj kontinentalnoj masi Kosciusko nije najviši vrh, već mnogo zahtjevnija Carsteszova piramida (5041 m) koja se nalazi u Indoneziji te da nije Bass prvi osvojio »Sedam vrhova«, već on - Morrovv. Više je kritičara projekta »Sedam vrhova« istaknulo da bi mnogo teži i izazovniji rezultat bio osvojiti druge vrhove po visini na svakom kontinentu, od kojih neki predstavljaju vrlo zahtjevne ciljeve. 25 »Bassov uspjeh inspirativan je za Walter Mitty9 tipove kao što sam ja< objašnjavao mi je Beck Weathers prošlog travnja za vrijeme pristupa baznon logoru. Cetrdesetdevetogodišnji patolog iz Dallasa bio je jedan od deveton klijenata na Hallovoj ekspediciji. »Bass je pokazao da Everest nije nešt( nemoguće za obične ljude. Ako si u odgovarajućoj formi i ako imaš dovoljne visoka primanja,
jedini problem koji ti preostaje je kako na dva mjesec; ostaviti posao i obitelj.« Brojevi pokazuju da pronalaženje vremena u svakodnevnoj strci kac niti visoke cijene usluga vođenja za vrlo velik broj penjača nisu nepremosti va prepreka. Gužva na svih »Sedam vrhova«, a posebno na Everestu, u pos ljednjih se pet godina povećala do zapanjujućih razmjera. Tržište je brzo od govorilo na potražnju, pa se jednako tako povećao i broj turističkih agencij; koje organiziraju vođenje na »Sedam vrhova« — a posebno na Everest. L proljeće 1996. godine trideset različitih ekspedicija vrpoljilo se pod padinama Everesta, a barem deset bilo je organizirano na komercijalnom principu. Gomile turista koje se slijevaju prema Everestu ostavljaju za sobom hrpe smeća, narušavaju njegovu iskonsku ljepotu i ugrožavaju sigurnost uspona. Srećom, nepalska je vlada to na vrijeme prepoznala. Smislila je rješenje koje je trebalo zadovoljiti dva cilja: ograničiti broj posjetitelja i povećati priliv novca u siromašnu državnu blagajnu. Rješenje je nađeno u povećanju cijena dozvola za penjanje. Ministarstvo turizma je 1991. godine za ekspediciju na Everest bilo koje veličine naplaćivalo 2300 dolara, a godinu dana kasnije cijena je narasla na 10.000 dolara za ekipu od najviše devet članova plus 1200 dolara za svakog dodatnog člana. No, usprkos većim cijenama penjači su i dalje opsjedali Everest. U proljeće 1993., na četrdesetu godišnjicu prvog uspona, s nepalske je strane na vrh išlo rekordnih petnaest ekspedicija, tj. gotovo 300 ljudi. Te je jeseni Ministarstvo ponovno dignulo cijenu dozvole - ovaj put na zapanjujućih 50.000 dolara za tim od samo 5 članova, plus dodatnih 10.000 dolara za svakog sljedećeg člana, s tim da ih najviše može biti sedam. Osim toga, vlada je propisala da svake sezone s nepalske strane može biti najviše četiri ekspedicije. Ono o čemu vlasti nisu vodile računa bila je mnogo niža cijena kineske dozvole za uspon iz Tibeta — samo 15.000 dolara za ekspediciju bilo koje veličine, a dopušten je bio neograničen broj ekspedicija u sezoni. To je rijeke osvajača premjestilo iz Nepala u Tibet i ostavilo stotine nepalskih Šerpa bez posla. Takva promjena izazvala je veliko nezadovoljstvo i pritiske na ne-palsku vladu koja u proljeće 1996. ukida ograničenje od četiri ekspedicije. 9 »Tajni život Waltera Mittvja«, jedna je od najljepših i najboljih priča Jamesa Thurbera. Naslovni lik postao je sinonim za nesigurne, povučene srednjovječne osobe koje u vlastitoj imaginaciji vode uzbudljiv život i uživaju poštovanje okoline, (op.p.) 26 No, istovremeno se cijena dozvole podiže na 70.000 dolara za najviše 7 članova plus 10.000 za svakog dodatnog. S obzirom da je prošlog proljeća s nepalske strane u osvajanje Everesta krenulo šesnaest ekspedicija, čini se da visoka cijena dozvole i nije neki posebno ograničavajući čimbenik. Razvoj komercijalnih ekspedicija u prošlom desedjeću je, čak i prije katastrofalnih događaja iz predmonsunske sezone 1996. godine, bio vrlo osjedjivo pitanje. Tradicionaliste je vrijeđala činjenica da se najviši vrh na svijetu prodaje bogatim dokoličarima, od kojih bi neki bez usluge vođenja vjerojatno imali ozbiljnih problema da dođu na vrh pitome planine kao što je npr. Mount Rainer. Puritanci su prigovarali da je Everest obeščašćen i ponižen. Kritičari komercijalizacije Everesta rado su isticali primjere u kojima se nekad sveti vrh uspio naći u zamršenom klupku američkog pravosuđa. Naime, neki klijenti (koji su platili visoke cijene da budu odvedeni na vrh) nisu dobili očekivano, pa su tužili svoje vodiče. Pete Athans, ugledni vodič koji se jedanaest puta penjao na Everest i četiri puta bio na vrhu govori: »Tu i tamo naletiš na klijenta koji misli da je kupio kartu za vrh s garancijom... Neki ljudi jednostavno ne razumiju da se ekspedicija na Everest ne može uspoređivati sa švicarskom željeznicom.« Na žalost, nisu sve parnice oko Everesta bespredmetne. Neodgovorne i nekvalificirane tvrtke više su puta naštetile klijentima ne osiguravši obaveznu logističku potporu za uspon, npr. kisik. U pojedinim slučajevima vodiči su sami otišli na vrh. Njihovim ogorčenim klijentima ostala je samo spoznaja da su na put povedeni tek radi podmirivanja računa. Jedan je voda komercijalne ekspedicije iz 1995. nestao s desecima tisuća dolara svojih klijenata prije nego što je ekspedicija uopće krenula. *** U ožujku 1995. nazvao me glavni urednik časopisa Outside i predložio da se pridružim
komercijalnoj ekspediciji na Everest koja bi trebala krenuti za pet dana. Želio je da napišem članak o rastućoj komercijalizaciji planine i pratećim kontroverzama. Namjera urednika nije bila da me pošalje u osvajanje vrha. Ekspediciju sam trebao pratiti iz baznog logora na ledenjaku Rongbuk, s tibetanske strane planine. Ozbiljno sam razmotrio ponudu, čak rezervirao let avionom, cijepio se... i otkazao u posljednjoj minuti. S obzirom na prijezir koji sam godinama gajio prema Everestu, izgledalo je kao da sam odustao od principa. Zapravo, poziv iz Outsidea neočekivano je probudio moju već zaboravljenu želju. Odbio sam ponudu samo zato jer sam smatrao da će biti nepodnošljivo frustrirajuće provesti dva mjeseca u sjeni Everesta bez napuštanja baznog logora. Ako trebam putovati na drugi 27 kraj svijeta i tamo provesti osam tjedana daleko od žene i doma, onda želin i priliku da se popnem na vrh. Zamolio sam Marka Brvanta, urednika časopisa, da razmotri odgodi putovanja na godinu dana, što bi mi dalo dovoljno vremena da se fizici pripremim. Raspitao sam se i bi li mi časopis želio rezervirati mjesto u nek( od uglednijih vodičkih agencija, za što bi morali platiti 65.000 dolara. Tim bi mi se pružila i prilika da idem na vrh. Priželjkivao sam to, ali nisam očekivat da će pristati. Tijekom posljednjih petnaest godina napisao sam više od šez deset članaka za Outside, a putni troškovi predviđeni za obavljene zadatk rijetko su kad prelazili 2-3 tisuće dolara. Brvant se savjetovao s izdavačem i nazvao me nekoliko dana kasnije Obavijestio me da nisu baš lako spremni platiti 65.000 dolara, ali istovre meno smatraju komercijalizaciju Everesta važnom pričom. »Inzistiraš li n; tome da i sam pokušaš osvojiti vrh«, nastavio je, »Outside će pronaći načini da ti to omogući.« *** Posljednjih trideset šest godina smatrao sam se dobrim alpinistom Ostvario sam neke teške penjačke projekte. Na Aljasci sam napravio težak prvenstveni uspon u stijeni Losovog zuba i solo uspon u stijeni đavolje palca10. Ovo posljednje uključivalo je i tri tjedna samoće na udaljenom ledt njaku. Napravio sam i solidan broj prilično ekstremnih leđnih uspona Kanadi i Koloradu. Na samom rogu Južne Amerike ispenjao sam zastra šujuću, kilometar i pol visoku, granitnu vertikalu Cerro Torrea — stijenu koju su nekad smatrali najzahtjevnijom na svijetu. U tom kraju svijeta sa Božji bijes pretvara se u vjetar («la escoba de Dios« kako ga nazivaju lokalci), pa sam u skutima Cerro Torrea neprestano bio šiban vjetrovima od 180 km/h i prekriven mrazom. No te su se lude avanture dogodile prije mnogo godina — neke od njih i prije desetljeća, u mojim dvadesetima i tridesetima. Sada sam bio u svojoj četrdeset i prvoj godini: brada mi je posijedila, zubi su se pokvarili, kilogm mi su se taložili u predjelu trbuha. Dani penjačke slave bili su daleko. Bi sam u braku, ludo sam volio svoju ženu, a i ona mene. Izgradio sam pristo nu karijeru i prvi put u životu živio iznad granice siromaštva. Moju strast z penjanjem pomalo su zamijenila sitna mala zadovoljstva koja čine život ljepšim. 10Mooses Tooth i Devils Thumb 28 Niti jedan uspon iz moje prošlosti nije me odveo niti do srednje visokih nadmorskih visina. Istini za volju, nikad nisam bio više od 5250 m, što je ispod baznog logora na Everestu. Kao gorljivi proučavatelj povijesti planinarstva znao sam da je od prvog britanskog pokušaja iz 1921. Everest ubio više od 130 ljudi. To je otprilike jedna smrt na svaka četiri osvajača vrha. Znao sam i da je većina ljudi koji su stradali na Everestu bila mnogo snažnija od mene i da su imali mnogo bogatije iskustvo na velikim visinama. No, otkrio sam da dječački snovi teško umiru i da razum kod njih ne pomaže. Krajem veljače 1996. godine nazvao me Brvant i obavijestio da na ekspediciji Roba Halla jedno mjesto čeka na mene. Pitao je jesam li siguran da to želim, a ja sam bez razmišljanja ispalio: »Da.« TREćE POGLAVLJE Iznad sjeverne Indije, 29. ožujka 1996. Dao sam im lako razumljivu usporedbu. Rekao sam da govorim o Neptunu, o običnom planetu Neptunu, a ne o Raju jer Raj ne poznajem. Prema tome, kada govorim o tebi—govorim o tebi i ni o
čemu drugome. E, sad: gore na Neptunu postoji jedan veliki planinski masiv ... moram vas upozoriti da su tamo na Neptunu ljudi prilično bedasti, većinom zato jer žive zatvoreni u vlastitom svijetu. No, neki od njih, a o njima ja želim pričati — neki od njih su se potpuno posvetili tim planinama. Da ne povjeruješ, rekao sam, život ili smrt, imalo to smisla ili ne — oni su svo svoje slobodno vrijeme i svu životnu energiju usmjerili u penjanje po planinama, ne bi li time stekli slavu. Penju se i spuštaju po najstrmijim padinama. I svi se vraćaju ponositi. Mnogi su to mogli, rekao sam, jer čak i na Neptunu većina tih ljudi ide u lov na slavu sigurnijim putovima i po lakšim padinama. Iznenađujuće je to, zar ne? Bez obzira koliko je put bio zahtjevan, svi su bili ponosni, a to se stvarno vidjelo. Vidjelo se u ozarenim licima, vidjelo se u zadovoljstvu koje je sjalo u njihovim očima. A bilo je to na Neptunu, kao što sam već rekao... na Neptunu, a ne u Raju i tu se vjerojatno više ništa ne može promijeniti. John Menlove Edwards Pismo čovjeka Dva sata nakon što smo linijom 311 Thai Airwaysa krenuli iz Bangkoka prema Kathmanduu, ustao sam iz svojeg stolca i krenuo prema kokpitu aviona. Stao sam odmah pored zahoda i čučnuo kraj malog prozorčića nadajući se da ću vidjeti planine. Nisam se razočarao: preko cijelog horizonta pružali su se nazubljeni himalajski vrhunci. Ostatak leta proveo sam lica zalijepljenog za hladan pleksiglas, očarano naslonjen na kantu za smeće punu praznih boca mineralne vode i ostataka hrane. 30 Odmah sam prepoznao Kanchenjungu1 — s 8585 metara bila je treći najviši vrh na Zemlji. Petnaest minuta kasnije na obzoru se pojavio Makalu — peti najviši vrh, a onda na kraju i nezamjenjivi profil samog Everesta. Grebeni planine spajali su se u crnoj piramidi koja je parala nebo. Preko nje je brzinom od 200 kilometara na sat jurio uragan koji je sa sobom nosio ledene kristaliće i u liku bijelog plašta ih razbacivao po istoku. Sad, kad sam se nalazio u relativnoj sigurnosti metalnog orla koji me vodio kroz rajska bespuća, vrh Everesta je izgledao jednako visoko kao i moj nevidljivi nebeski put. Ideja da se pješice popnem na letnu visinu Airbusa 300 tog mi se trenutka učinila besmislenom, pa čak i nemogućom. Dlanovi su mi se oznojili. četrdeset minuta kasnije čvrsto sam stajao na du u Kathmanduu. Nakon carinskih formalnosti dovukao sam dvije velike torbe do predvorja aerodroma. Ovdje me dočekao visoki golobradi mladić. »Jeste li vi Jon?«, upitao je na pitkom novozelandskom naglasku istovremeno uspoređujući moj lik sa slikom na fotokopiji putovnica Hallovih klijenata. Pružio mi je ruku i predstavio se: »Ja sam Andy Harris, vodič u Hallovoj ekipi.« Došao je da me preveze do hotela. Očekivao je još jednog klijenta koji je trebao stići istim letom iz Bang-koka: Loua Kasischkea, pedesettrogodišnjeg odvjetnika iz mjesta Bloomfield Hills pored Michigana. Kasischke je bio visoki, sijedi, atletski građen čovjek patricijske suzdržanosti u nastupu koji je još sat vremena tražio svoje torbe po aerodromu. Intermezzo sam iskoristio za razmjenu iskustava s nekih težih uspona koje smo Andy i ja prošli. Njegova neutaživa glad za penjanjem i neiskvareni planinarski entuzijazam vratili su moja sjećanja u vrijeme kad mi je penjanje bilo najvažnija stvar na svijetu i kad sam smisao svog postojanja vrednovao imenima planina na koje sam se popeo i na koje sam tek želio doći. Trenutak prije nego što je Kasischke stigao s aerodromske carinske službe pitao sam Andyja koliko puta je bio na Everestu. »Zapravo«, povjerio mi se dobro raspoloženi mladić, »ovo će mi biti prvi put, isto kao i tebi. Bit će zanimljivo vidjeti kako mi to ide.« Hali nam je rezervirao smještaj u hotelu Garuda. Ta lijepa zgrada u srcu Thamela, turističke četvrti Kathmandua smještena je uz usku aveniju zakrčenu rikšama i uličnim trgovcima. Garuda je već dugo zanimljiv ekspedicijama na putu u Himalaju. Zidovi hotela pokriveni su potpisanim fotografijama poznatih alpinista koji su boravili u njemu: Reinhold Messner, Peter Habeler, Kitty Calhoun, John Roskelley, Jeff Lowe. Dok sam se uspinjao stubištem prema svojoj sobi, prošao sam pored velikog postera otisnutog u četiri boje naslovljenog »Himalajska trilogija«. Na posteru su bile slike Everesta, K2 i Lhotsea - najvišeg, drugog i četvrtog najvišeg vrha na Zemlji. Ispred slika planina s postera se smiješio lik bradatog alpinista. Mali naslov [Kančendzengu]
31 ukazivao je na to da je penjač na slici upravo voda moje ekspedicije - Rob Hali. Poster je u stvari bio reklama za Hallovu tvrtku »Adventure Consultants«, a slavio je njegov impresivan poduhvat iz 1994. kad je u samo dva mjeseca osvojio sva tri vrha sa slike. Sat vremena kasnije upoznao sam Halla. Imao je više od 190 cm i bio je mršav poput metle. U licu je imao neki milostivi izgled, a djelovao je starije od svojih trideset i pet godina. Takav je dojam ostavljao zbog dubokih bora nakupljenih oko očiju, a možda i zbog autoritativnog stava. Nosio je šarenu havajsku košulju i izlizane traperice, na jednom koljenu zakrpane uravnoteženom jin-jang zakrpom. Jedan neposlušni pramen smeđe kose spustio mu se preko lica, a gusta duga brada vapila je za šišanjem. Odmah se dokazao kao susretljiv čovjek i vješt sugovornik, obdaren britkom novozelandskom duhovitošću. Led je razbio upustivši se u neobično dugačak vic o francuskom turistu, budističkom svećeniku i osobito čupavom jaku. Vragolasto nas je pogledao, zastao na trenutak, a zatim je ne zadržavajući zadovoljstvo upravo ispričanom pričom, prasnuo u gromoglasan zarazan smijeh. Dopao mi se taj čovjek. Hali je rođen u mjestu Christchurch na Novom Zelandu. Bio je najmlađi od devetoro djece katoličke radničke obitelji. Još kao dječak bio je pronicljiv i analitičan, pa ipak je s petnaest godina ispao iz škole zbog sukoba s nekim izuzetno autokratičnim profesorom. 1976. je počeo raditi za »Alp Sports«, lokalnu manufakturu penjačke opreme. »Počeo je s jednostavnijim poslovima, npr. za šivaćim strojem, ali zahvaljujući impresivnim organizacijskim sposobnostima, koje su dolazile do izražaja već sa šesnaest, sedamnaest godina, uskoro je vodio cijelu proizvodnju poduzeća«, prisjeća se Bili Atkinson, danas priznati penjač i vodič koji je nekad također radio u Alp Sportsu. Nekoliko godina Hali je bio običan planinar, ali u vrijeme kad je počeo raditi za Alp Sports počeo se baviti i penjanjem u suhoj stijeni i ledu. Atkinson, koji je bio Hallov najčešći penjački partner, prisjeća se kako je Hali brzo učio: »Imao je dar da brzo usvoji bilo čije sposobnosti i stajališta«. S devetnaest godina (1980.) bio je član ekspedicije koja je preko zahtjevnog sjevernog grebena osvojila Ama Dablam, vrh nenadmašne ljepote visok 6795 metara i 10 kilometara udaljen od Everesta. Tijekom boravka na ekspediciji, koja je ujedno bila prvi Hallov posjet Himalaji, napravio je mali izlet do baznog logora pod Everestom i tada donio odluku da će se jednog dana popesti gore. Za taj cilj trebalo mu je deset godina i tri pokušaja, ali se u svibnju 1990. napokon uspio popesti na vrh i to kao voda ekspedicije u kojoj je sudjelovao i Peter Hillarv, sin Sira Edmunda. Hali i Hillarv bili su zvijezde direktnog prijenosa s vrha za radijsku emisiju emitiranu širom Novog Zelanda. Na 8848 metara nadmorske visine primili su i čestitke državnog premijera Geoffreva Palmera. 32 Tada je Hali već bio alpinist profesionalac. Poput većine svojih kolega skupe je himalajske ekspedicije financirao sponzorstvima, a bio je dovoljno razborit i znao je da će lakše doći do novca ako njegovi uspjesi budu dobro medijski popraćeni. Pokazalo se da je izuzetno tolerantan na popularnost i pojavljivanje u medijima. »Točno«, prisjeća se Atkinson, »Rob je oduvijek imao sklonosti publicitetu.« Hallov najbolji partner i najbliži prijatelj 1988. godine postao je Gary Bali, vodič iz Aucklanda. Zajedno su osvajali Everest 1990. Ubrzo po povratku na Novi Zeland smislili su plan o osvajanju najvišeg vrha svakog od sedam kontinenata, isto što je napravio i Dick Bass, ali podigli su granicu kvalitete tako što su si za cijeli poduhvat zadali rok od sedam mjeseci2. S Everestom, najtežim djelom septeta, iza leda i s potporom Power Builda, velike elektroenergetske kompanije, Hali i Bali ubrzo su krenuli dalje. Svega nekoliko sati prije isteka sedmomjesečnog roka stajali su na vrhu posljednjeg — 4897 metara visokog Mt. Vinsona na Antarktici. To im je donijelo slavu u domovini. Usprkos uspjehu, Halla i Balla brinule su dugoročne mogućnosti opstanka u profesionalnom penjanju. Atkinson kaže: »Da bi nastavio dobivati sponzorst-va od kompanija, penjač mora stalno pomicati granicu. Novi uspon mora biti teži i spektakularniji od prethodnog. Spirala zahtjeva postaje sve teža i jednom više nećeš moći njome naprijed. Rob i Gary znali su da će prije ili kasnije doći do točke u kojoj neće moći dalje ili će doživjeti nesreću i poginuti.« »Stoga su odlučili promijeniti smjer i prebaciti se na visokogorsko vođenje. Kao vodič ne penješ se
smjerovima koje bi možda najradije izabrao, no izazov postaje sposobnost da klijenta sigurno odvedeš na planinu i spustiš. To je također neka vrsta zadovoljstva. No, to je i mnogo održiviji način privređivanja nego beskrajno traženje sponzorstava. Ako nudiš dobar proizvod, čeka te bezgranično tržište klijenata.« Tijekom projekta »Sedam vrhova u sedam mjeseci« Hali i Bali došli su na ideju da krenu u poslovni projekt vođenja klijenata na Sedam vrhova. Bili su uvjereni da postoji nepresušno tržište sanjara koji imaju dovoljno novca, a premalo iskustva da se sami popnu na najviše planine kontinenata. Stoga su osnovali poduzeće koje su krstili Adventure Consultants. Ubrzo su stekli impresivne rezultate. U svibnju 1992. doveli su šestero klijenata na vrh Everesta. Godinu dana kasnije, na dan kad je na Everestu bilo četrdeset ljudi, doveli su na vrh novih sedam klijenata. No, kad su se vratili kući, dočekala ih je neočekivana javna kritika. Sir Edmund Hillarv optužio ih je da doprinose komercijalizaciji Everesta. »Mase amatera koje za novac bivaju odvedene na vrh stvaraju nepoštovanje prema planini«, ljutio se Sir Edmund. Hillarv je na Novom Zelandu jedna od najuvaženijih ličnosti. Njegova kršna pojava krasi novčanicu od pet dolara. Neugodno i žalosno iskustvo 2Bassu je za to trebalo četiri godine. 33 bilo je za Halla kad ga je javno kritizirao taj polubog, »super alpinist« koji je bio jedan od njegovih dječačkih idola. »Hillarv je na Novom Zelandu neka vrst živućeg nacionalnog bogatstva« kaže Atkinson. »Ono što Hillarv kaže, to nosi veliku težinu i sigurno jako boli kad si u njegovoj nemilosti. Rob se želio javno obraniti, ali shvatio je da mu suprotstavljanje takvoj ličnosti predstavlja unaprijed izgubljen sukob.« Pet mjeseci kasnije, pošto je Hillarvjeva kritika pomalo izblijedila, Hali je doživio još teži udarac. Gary Bali je, u listopadu 1993., za vrijeme uspona na 8167 metara visok Dhaulagiri, šesti najviši vrh na svijetu, umro od moždanog edema — naticanja mozga uzrokovanog nedostatkom kisika na velikim visinama. Bali je u komi i teško dišući umro na Hallovim rukama, u malom šatoru visoko na planini. Slijedećeg dana Hali je sahranio svojeg prijatelja u ledenjačkoj pukotini. Nakon ekspedicije je u intervjuu novozelandskoj televiziji sumorno opisao kako je uzeo njihovo najdraže penjačko uže i njime spustio Balla u dubine ledenjaka. »Penjačko uže na neki simbolični način povezuje penjačke partnere i od njega se nikad ne odvajate«, rekao je Hali, »a ja sam ga tada samo propustio kroz svoje ruke.« Helen Wilton, koja je radila kao manager u baznom logoru pod Eve-restom 1993., '95. i '96., dobro se sjeća tih dana: »Rob je tada bio potpuno shrvan, ali tugu je nosio duboko u sebi. To je bio njegov način da se nosi s problemima.« Hali je odlučio nastaviti s agencijom Adventure Consultants. Na svoj uobičajen način nastavio je održavati poduzeće, njegovu infrastrukturu i poslovanje. Nastavio je biti izuzetno uspješan u vođenju amatera na velike i daleke planine. Između 1990. i 1995. Hali je na Everest doveo trideset i devetoro penjača, tj. troje više nego što ih je ukupno došlo na vrh u prvih dvadeset godina poslije Hillarvjevog prvenstvenog uspona. Hali je s pravom poduzeće Adventure Consultants nazvao »vodećim svjetskim poduzećem u organizaciji penjanja na Everest, s više uspješnih uspona od bilo kojeg drugog poduzeća«. Brošure koje je slao potencijalnim klijentima poručivale su: »Željni ste avanture? Možda sanjate o posjetu drugim kontinentima ili o usponu na visoku planinu. Većina ljudi ne usuđuje se dirnuti u svoje snove, a rijetki se usuđuju podijeliti ih s nekim ili prihvatiti njihov izazov. Adventure Consultants je poduzeće specijalizirano za organizirano vođenje na planine. Mi znamo kako vaš san pretvoriti u stvarnost i pomažemo vam ostvariti cilj. Nećemo vas odvući na planinu! Morat ćete teško raditi, ali jamčimo vam sigurnost i uspjeh. Onima koji se usude slijediti snove, iskustvo će pružiti nešto što se ne može opisati riječima. Pozivamo vas da SVOJU PLANINU ispenjete s nama.« 34 Hali je 1996. vođenje na Everest naplaćivao 65.000 dolara po osobi. To je, po bilo kojim kriterijima, mnogo novca. Toliko iznosi hipoteka na moju kuću u Seattleu. Spomenuta svota nije uključivala put
do Nepala ili osobnu opremu. Niti jedna kompanija nije bila tako skupa. Dapače, neki od njegovih konkurenata naplaćivali su samo trećinu te cijene. Ipak, zahvaljujući Hallovom izuzetnom uspjehu, poduzeće nije imalo problema s popunjavanjem kapaciteta za ovu, njegovu osmu ekspediciju na Everest. Ako ste čvrsto zagrizli za taj vrh i mogli ste nekako izaći na kraj s golemim svotama, onda je Adventure Consultants bila tvrtka za vas. *** Ujutro 31. ožujka, dva dana nakon što smo se okupili u Kathmanduu, svi članovi ekspedicije Adventure Consultantsa prešli su uzletište aerodroma Tribhuvan i ukrcali se u Mi-17, helikopter ruske proizvodnje u vlasništvu Asian Airlinesa. Trošna ostavština iz afganistanskog rata izgledala je kao da ju je netko složio u vlastitom dvorištu, a bila je velika poput autobusa s 27 sjedećih mjesta. Jedan od članova posade zatvorio je vrata i svakome dodao komadiće vate kojima smo začepili uši. Krntija se vinula u zrak zaglušujućom bukom od koje se tresla utroba. Pod su popunile transportne vreće, ruksaci i plastične bačve. Ljudski teret bio je smješten uz stijenke letjelice, okrenut prema unutra i stisnut u niske klupe. Razorna buka turbina svaku je konverzaciju izbacila s dnevnog reda. Putovanje je bilo neudobno, ali nitko se nije žalio. Tom Hornbein je daleke 1963. svoj put prema Everestu započeo dugačkim trekingom iz Banepe, mjesta dvadesetak kilometara udaljenog od Khatmandua. Trebao mu je trideset i jedan dan da stigne do baznog logora. Kao i većina suvremenih osvajača, mi smo izabrali jednostavnije rješenje kojim se preskaču beskrajni kilometri strmih i prašnjavih putova. Helikopter nas je trebao ostaviti u Lukli, udaljenom selu na 2800 metara nadmorske visine. Pod pretpostavkom da se nećemo razbiti, ovaj let bi nam trebao skratiti Hornbeinov put za neka tri tjedna. Pogledom sam kružio po prostranoj unutrašnjosti helikoptera i pokušavao upamtiti imena svojih »suigrača«. Osim vodiča, Roba Halla i Andvja Harrisa, tu je bila Helen Wilton - tridesetdevetogodišnja majka četvero djece koja je već treću sezonu dolazila ovamo u ulozi voditelja baznog logora. Caroline Mackenzie, izvrsna alpinistica i liječnica u kasnim dvadesetima, ovdje je u ulozi ekspedicijske liječnice. Ona, kao i Helen, neće ići dalje od baznog logora. Lou Kasischke — uglađeni odvjetnik kojeg sam sreo na aerodromu. Osvojio je šest od Sedam vrhova isto kao i Yashuko Namba - šutljiva četrdesetsedmogo-dišnjakinja koja je radila kao šefica kadrovske službe u tokijskom ogranku 35 Federal Expressa. Beck Weathers — četrdeset devet godina, brbljavi patolog i Dallasa. Stuart Hutchinson - tridesetčetverogodišnjak, pomalo trapavi kardi olog iz Kanade, stipendist na znanstvenom projektu. Ovdje je na godišnjen odmoru. John Taške, anesteziolog iz Brisbanea, sa svojih je pedeset šest godin bio najstariji član ekspedicije. Penjanjem se počeo baviti nakon umirovljenja i australske vojske. Frank Fischbeck - izdavač iz Hong Konga, dotjeran i otm jen pedesettrogodišnjak. On je već tri puta u ulozi klijenta pokušavao osvoji ti Everest: 1994. je stigao do Južnog vrha, svega stotinjak visinskih metan ispod vrha. Doug Hansen — četrdeset šest godina, poštanski radnik iz Ame rike koji je s Hallom već 1995. pokušao stići na vrh, ali je, kao i Fischbeck, sti gao do Južnog vrha i morao odustati. Nisam znao što da mislim o tim ljudima. Po vanjštini i po iskustvu nisu uopće bili nalik na okorjele penjače s kojima sam obično odlazio u planine Međutim, izgledali su kao ugodni i pristojni ljudi. činilo se da u cijeloj grupi nema seronja, barem do sada nitko nije stigao pokazati tu karakternu osobinu. činilo mi se da nemam ništa zajedničkoga sa svim tim ljudima, osin s Dougom. Žilav, težačke fizionomije, s licem koje je podsjećalo na staru iz gužvanu loptu. Dvadeset sedam godina radio je u pošti. Pričao mi je kako j za put zaradio u noćnim smjenama na pošti i na gradilištu preko dana. Prije nego što sam počeo pisati, i sam sam osam godina radio kao stolar. Zbog toga i zato što smo bili iz istog poreznog razreda, bili smo malo drukčiji od drugil klijenata. U Dougovom društvu sam se osjećao nekako najbolje. Najviše od svega mi je bilo neobičan odlazak na penjanje u tako velikoj grupi, grupi potpunih stranaca. Osim jednog putovanja na Aljasku od prije dvadeset jedne godine, sve moje prethodne ekspedicije bile su izvedene s jednim ili dvojicom prijatelja koje sam dobro poznavao, ili sam išao potpuno sam.
Osjećaj povjerenja prema penjačkom partneru u alpinizmu mnogo znači Svaka radnja koju penjač napravi ima posljedice na sigurnost cijelog naveza. Posljedice loše vezanog uzla, pad, odvaljeni kamen ili bilo koja nesmotrena radnja odrazit će se na penjačkog partnera jednako kao i na penjača koji ju je izazvao. Zbog toga nije ništa neobično kada su penjači vrlo oprezni po pitanju druženja i izbora partnera za penjanje. No, povjerenje u partnera luksuz je kojeg si teško mogu priuštiti on koji potpišu ugovor kao klijenti na komercijalnim ekspedicijama. Ovdje si povjerenje poklanja vodiču. Kada je helikopter sletio u Luklu, bio san uvjeren da svaki od klijenata živi u nadi kao i ja: da je Hali dovoljno oprezan da odbije klijente sumnjivih sposobnosti te da je sposoban neutralizirati slabosti svakog klijenta. 36 čETVRTO POGLAVLJE Pakding, 31. ožujka 1996,2800 m Onima koji putem nisu tratili vrijeme, dnevne bi rute završavale kasno poslijepodne. Naravno, i to je bilo već mnogo kasnije od podnevnih vrućina i trenutaka kad bi nas goruća stopala tjerala da prvog Šerpu pitamo: »Koliko još do logora?« Uskoro smo spoznali daje odgovor nepromjenjiv: »Jošsamo dva tri kilometra, Sahib ...« Večeri su bile mirne. Pastelne boje razmazale bi zalazak po mirnom zraku, svjetlo bi žmirkalo iza grebena na kojem ćemo sutra kampirati, a oblaci su nestajali u tragu našeg sutrašnjeg puta. Uzbuđenje je raslo iz dana u dan i nosilo moje misli sve bliže Zapadnom grebenu... Sa smirajem dana dolazio je i osjećaj usamljenosti, no nesigurnost se sve rjeđe vraćala. U tim trenucima osjećao bih se klonulo, kao da cijeli život ostavljam iza sebe. Znao sam (ili sam samo vjerovao) da će mi, kad jednom budem na planini, taj osjećaj pomoći da se potpuno posvetim zadatku. Ipak, povremeno sam se pitao nisam li cijeli taj put prešao samo zato da bih pronašao nešto što sam već davno prije izgubio. Thomas F. Hornbein Everest: Zapadni Greben Iz Lukle je put prema Everestu vodio na sjever, kroz mračni kanjon rijeke Dudh Kosi. Ledeno hladna i divlja rijeka, korita ispunjenog gromadama stijena, nosila je vodu s ledenjaka. Prvu noć našeg trekinga proveli smo u zaseo-ku Phakding. Šačica koliba bila je stisnuta na maloj zaravni u padinama iznad rijeke. Kako je padala noć, zrak je prožimala sve oštrija hladnoća. Ujutro, kad ^¦Sahib - izraz poštovanja pri obraćanju Europljanima koji se koristio u kolonijalnoj Indiji, (op.p) 37 smo krenuli dalje, kristalići leda sjajili su s listova rododendrona. Ipak, Everest se nalazi na 28. paraleli — tik do tropa, pa je temperatura porasla čim je sunce nadvisilo okolne grebene i osvijetlilo dno kanjona. Malo -prije podneva prešli smo klimavi most rastegnut visoko iznad rijeke (ujedno četvrti prijelaz preko rijeke tog jutra). Sada sam već bio samo u kratkim hlačama i majici, a kapljice znoja slijevale su mi se preko obraza. Poslije ovog mosta prašnjavi je put u strmim zavojima, penjući se kroz mirisnu borovu šumu, napustio obale rijeke. Spektakularni ledeni vrhovi Thamserkua i Kusum Kangrua parali su nebo puna tri kilometra iznad nas. Ova je predivna zemlja topografski razvedenija od bilo kojeg drugog krajobraza na Zemlji... ali ovdje ne caruje divljina. Ne caruje već stotinama godina. Svaki komadić obradive zemlje pretvoren je u terasu na kojoj se uzgaja ječam, gorka heljda ili krumpir. Nizovi molitvenih zastava razapeti su duž obronaka. Prastare budističke čortene i zidovi od posebno biranog mani kamenja čuvaju čak i najviše gorske prijelaze. Put iznad rijeke svako je malo bio zakrčen turistima, jakovima4 punim tereta, svećenika odjevenih u crveno i bosonogih Šerpa koji su se svijali pod teretom loživog drva, kerozina ili gaziranih pića. Oko sat i pol hoda od rijeke prešao sam preko širokog grebena, prošao pored niza obora za jakove i našao se u predgrađu Namche Bazara — kulturnog i trgovačkog središta Šerpa. Namche se nalazi na oko 3500 metara. Smjestio se na širokoj, blago nagnutoj terasi oblika ogromnog tanjura koja je po pola dijelila strme obronke planine. Po tim strmim obroncima razbacano je još više od stotinu kuća međusobno povezanih uskim putovima i kozjim stazicama. Sve izgleda kao da će se svakog časa sjuriti u dolinu. Uz donji rub naselja opazio sam »Khumbu Lodge«, odmaknuo deku koja je predstavljala ulazna vrata i u jednom kutu ugledao svoje suputnike kako piju čaj od limuna.
Sada me je Rob Hali upoznao s trećim vodičem, Mikeom Groomom. Tridesettrogodišnji limar iz Brisbanea (Australija), kose boje mrkve i suh poput maratonca, vođenjem se bavio honorarno. Godine 1987. je na silazu s 8586 m visoke Kanchenjunge bio prisiljen provesti noć na otvorenom što ga je koštalo smrzotina na stopalima i amputacije svih nožnih prstiju. Taj t-čorten — vjerski spomenik sličan kapelici, obično izgrađen od kamena, a često sadrži i svete relikvije. Još se naziva i stupa. ^mani - molitveno kamenje je plosnato kamenje u koje je na sanskrtu uklesana tibetanska budistička mantra Om mani padme hum («pozdrav dragulju u lotosu«). Kamenje se postavlja na sredinu puta i tvori mani zid koji razdvaja put na dva dijela. Budistički protokol nalaže da se mani zid zaobilazi uvijek tako da prolazniku bude s lijeve strane. ^Točnije rečeno, velika većina Jakova koji se mogu vidjeti u Himalaji u stvari su križanci jaka i goveda: zopkiji - mužjaci ili zornije - ženke. Ženke Jakova, kad su čiste sorte, nazivaju se nak. Ipak, većina zapadnjaka teško međusobno razlikuje te kudrave životinje i sve ih naziva jakovima. 38 nemili događaj nije ga odvratio od izgradnje karijere himalajca, pa se kasnije, bez dodatnog kisika, popeo na K2, Lhotse, Cho Oyu, Ama Dablam i na kraju Everest (1993.). Izuzetno miran i oprezan, bio je ugodan u društvu. Govorio je samo kad bi mu se netko obratio, a i tada je bio vrlo tih. Večerom je dominirao razgovor trojice klijenata. Svi redom bili su liječnici: Stuart, John i posebno Beck. Ta se shema ponavljala kroz veći dio ekspedicije. Srećom, John i Beck su bili duhoviti, no Beckovi monolozi često su prelazili u vrijeđanje i u razmetljive bujice argumenata protiv »pišljivih« liberala. U jednom trenutku te večeri zaboravio sam se i pokušao mu proturječiti. Na neki od njegovih komentara reagirao sam s mišljenjem da mi se čini kako je dizanje stope minimalne plaće razumna i potrebna politika. Vrlo dobro informiran i vješt sugovornik kao što je Beck, napravio je pravu sprdačinu od moje nespretne izjave i ostavio me bez argumenata. Sve što sam mogao je pjeniti se vezanog jezika i buljiti u stol. Beckovo vrijeđanje na tvrdom istočnoteksaškom dijalektu nije presta-jalo, pa sam uskoro morao ustati i maknuti se od stola. Nastavio je nabrajati gluposti za koje je kriva država, a ja sam se vratio u glavnu prostoriju i produžio do šanka da naručim pivo. Ovdje je radila sitna, nježna Serpani koja je upravo primala narudžbu od grupe američkih turista. »Mi gladni. Mi htjeti jesti krum-pi-ra. Jak bur-ger. Co-ca co-la. Imati?« — obratio joj se na prenaglašeno pojednostavljenom engleskom čovjek rumenih obraza pri tome gestikulirajući čin hranjenja. »Želite li vidjeti kartu jela?«, odgovorila je djevojka na tečnom engleskom s blagim kanadskim naglaskom. »Trenutno imamo velik izbor jela. Vjerujem da još ima i svježe pečene pite od jabuka, ukoliko biste to željeli za desert.« Treker i dalje nije mogao vjerovati da mu se mala tamnoputa ženica iz lokalnih brda obraća na izvrsnom engleskom, pa je nastavio svoju komičnu gestikulaciju popraćenu naricanjem: »Meni! Dobro, dobro! Da, da mi htjeti vidjeti meni!« Šerpe su vječita enigma strancima koji ih doživljavaju kao romantičnu dekoraciju. Ljudi koji slabo poznaju demografske prilike u Himalaji obično misle da su svi Nepalci - Šerpe. No, u Nepalu, zemlji veličine Sjeverne Ka-roline^ u kojoj ima oko 20 milijuna stanovnika i više od 50 različitih etničkih skupina, živi manje od 20.000 Šerpa. Oni su planinski narod, budisti čiji su preci došli sa sjevera - iz Tibeta, prije četiri-pet stoljeća. Rijetka naselja Šerpa raštrkana su na području istočnog Nepala, a veće zajednice mogu se pronaći na području Sikkima i Darjilinga u Indiji. No, središnje područje njihove rasprostranjenosti je Khumbu — mala skupina dolina u ^Nepal je površinom od 145.000 km2 gotovo tri puta veći od Hrvatske, (op.p) 39 koje se slijevaju vode s južnih obronaka Everesta. To je izuzetno neprohoc na regija potpuno »čista« od cesta, automobila ili bilo kakvih vozila kotačima. Budući da je obrada zemlje u visokim, hladnim i strmim područjir vrlo teška, tradicionalna ekonomija Šerpa temelji se na trgovini izmed Tibeta i Indije te uzgoju Jakova. Prva britanska ekspedicija na Everes 1921. godine, i odluka da se u njoj zaposli Šerpe kao pomoćnu radnu snag izazvala je veliku promjenu kulture ovog naroda.
Budući da je Kraljevina Nepal držala granice zatvorene do 1949., prvi devet odiseja na Everest bilo je prisiljeno krenuti u osvajanje vrha sa sjever: iz Tibeta, i nikad nisu prolazile blizu regije Khumbu. Svih devet ekspedh ja kretalo je za Tibet iz Darjilinga, kamo je emigrirao velik broj Šerpa i gc su medu naseljenim kolonijalistima već imali reputaciju radišnih, su retljivih i sposobnih ljudi. K tome su, zahvaljujući činjenici da ih je većin generacijama živjela u naseljima na tri do četiri tisuće metara nadmorsk visine, unaprijed bili tjelesno tolerantniji na teškoće koje izaziva velika nac morska visina. Zahvaljujući preporukama A. M. Kellasa, škotskog liječnik koji je mnogo putovao i penjao se sa Šerpama, britanska ekspedicija n Everest iz 1921. godine unajmila ih je u velikom broju za prenošenje opre me i za pomoć u logorima. Tu praksu nastavljaju gotovo sve ekspedicije sedamdeset pet godina kasnije. Bilo to dobro ili loše, ekonomija i kultura naroda regije Khumbu post la je u posljednja dva desetljeća čvrsto vezana za sezonske najezde trekera alpinista kojih svake godine bude oko 15.000. Šerpe koji su prošli planinarsk tehničko obrazovanje i koji su radili visoko na planinama - posebno oni k( su se uspeli na Everest — uživaju veliko štovanje u svom narodu. Na žalost, or koji postanu alpinističke zvijezde također ulaze medu ljude u opasnosti o pogibije: još od 1922. kad je na britanskoj ekspediciji sedam Šerpa stradalo lavini, oni su stalno žrtve planinskih nesreća — na Everestu njih pedeset i troje Zapravo, više od trećine stradalih na Everestu bili su Šerpe. Konkurencija za tih dvanaest do osamnaest radnih mjesta na uobiča jenoj ekspediciji na Everest je, usprkos nesrećama, među Šerpama velika Najveća konkurencija među Šerpama je za mali broj radnih mjesta koja otvaraju za iskusne alpiniste. Oni mogu očekivati zaradu od 1400 do 250( dolara za dva mjeseca hazarderskog posla, a to je vrlo atraktivna plaća u na rodu koji je zaglavio u nemilosrdnom siromaštvu u kojem je godišnji pri hod po čovjeku oko 160 dolara. Sve veći broj turista iz zapadnih zemalja potaknuo je izgradnju pre noćišta i čajnih restorana u čitavoj regiji, ali najviše novih kuća može se vidjet u Namche Bazaru. Na putu do Namchea prošao sam pored bezbroj nosača koj su iz nizinskih šuma gore nosili svježa drva za ogrjev. Njihove naprtnjaa 40 bile su teže od četrdeset kilograma, a za taj samodestruktivan fizički posao bili su plaćeni oko tri dolara po danu. Dugogodišnje posjetitelje ove regije žalosti taj turistički bum i promjene koje su s njime došle. To su područje zapadnjački alpinisti svojevremeno nazivali Rajem na Zemlji, pravim Šangri-Laom. Danas su cijele doline raskrčene kako bi se zadovoljila povećana potražnja za ogrjevnim drvom. Mladež na okupljalištima u Namcheu radije nosi traperice i majice s ikonografijom Chicago Bullsa nego tradicionalnu odjeću. U obiteljima se večeri provode oko video-playera s kojeg dolaze posljednji Schvvarzeneggerovi uradci. Promjene koje su se dogodile u regiji Khumbu sigurno nisu najbolje što se moglo dogoditi, ali nisam čuo mnogo Šerpa kako žale zbog toga. Tvrda valuta koju donose trekeri i alpinisti, ali i donacije od dobrotvornih udruga koje dolaze s tim posjetiteljima, potaknuli su izgradnju škola, medicinskih centara, smanjili su smrtnost dojenčadi, izgradili mostove te dovukli struju do Na- mchea i drugih sela. čini mi se da je zapadnjačko žaljenje za dobrim starim vremenima, kad je Khumbu bio pitoresknije i jednostavnije mjesto, malo pretjerano. Većina ljudi koji žive u ovoj surovoj zemlji ne protivi se tome da bude iskvarena kulturom novog svijeta ili prljavim ljudskim napretkom, a zadnje što žele je da budu sačuvani kao eksponati nekog antropološkog muzeja. Put između uzletišta u Lukli i baznog logora pod Everestom dobar hodač, aklimatiziran na visinu, može proći za dva do tri dana dugog hodanja. Budući da nas je većina stigla do Lukle izravno s razine mora, Hali je bio oprezan i nametnuo nam je sporiji ritam kojim smo se postepeno prila- godavali na sve rjeđi zrak. U principu, nismo hodali više od tri do četiri sata dnevno, a nekoliko dana čak nismo nikuda išli. Trećeg travnja, nakon aklimatizacijskog dana u Namcheu, nastavili smo put prema baznom logoru. Dvadeset minuta nakon izlaska iz sela stigao sam do zavoja iza kojeg me dočekao zadivljujući pogled. Dudh Kosi tekla je kroz duboki kanjon šesto metara poda mnom. Urezala je svoj put u stijene i sjajila s njihovih dubina poput vijugave srebrne žile. Kao čuvar na kraju doline, tri tisuće
metara iznad mene se nadvijao ogromni osunčani vrh Ama Dablama... A još dvije tisuće metara iznad njega bljeskala se piramida samog Everesta. Bila je malo skrivena iza Nuptsea. Kao i uvijek, s vrha se protezao vodoravni plašt snijega odavajući snagu vjetra na planini. Sigurno pola sata buljio sam u vrh pokušavajući si predstaviti kako je to stajati na točki koju stalno tuku oluje. Iako sam već bio na stotinama vrhova, Everest je toliko drukčiji od svega što poznajem da je taj pokušaj 41 prelazio moć moje imaginacije. Vrh se doimao tako hladan, visok i tal nemoguće daleko... činilo mi se da bih isto osjećao i da sam na putu , Mjesec. Kad sam napokon krenuo dalje u glavi su mi se miješali osjeća nestrpljenja i pretjeranog straha. Kasno popodne stigao sam u Tengboče6 - najveći i najvažniji budist čki samostan u Khumbuu. Congba Šerpa, nakrivljen čovjek koji nas je s^ držao na okupu poslom ekspedicijskog kuhara, ponudio se da dogovori sa tanak s rimpočeom — »glavnim lamom u cijelom Nepalu, koji je«, objasni nam je Congba, »vrlo sveti čovjek. Upravo jučer je završio s razdobljem til meditacije. Zadnja tri mjeseca nije progovorio ni riječ. Bit ćete mu pr gosti, a to je jako dobar predznak.« Doug, Lou i ja dali smo čongbi po st rupija (oko dva dolara) za obredne kate — bijele svilene šalove koje će rin poče posvetiti. Skinuli smo cipele i Congba nas je odveo do male prostorij iza glavnog svetišta. Tu nas je dočekao nizak okruglast čovjek sjajnog čela. Odjeven crvenu svećeničku odjeću sjedio je prekriženih nogu na brokatnom jastuki Djelovao je vrlo staro i vrlo umorno. Congba se naklonio s poštovanjen nešto kratko rekao i potom nam dao znak da pridemo bliže. Rimpoče je sva kog od nas blagoslovio i stavio nam oko vrata kate koje smo kupili. Nako toga se blagonaklono nasmiješio i ponudio nas čajem. »Ovu katu biste treba nositi do vrha Everesta,«7 ozbiljnim glasom mi se obratio Congba. »Ona ć udovoljiti Bogu i čuvat će vas na planini.« Nisam poznavao pravila ponašanja u društvu tako svete osobe, živ reinkarnacije nekog prastarog i uzvišenog lame, pa sam se pribojavao da bil nesvjesno mogao nekoga uvrijediti ili napraviti faux pas. Dok sam raz mišljao o tome i srkao čaj, Njegova Svetost otišla je do susjedne sobice, vra tila se s velikom knjigom bogato ukrašenih korica i uručila mi je. Obrisat sam prljave ruke o hlače i nesigurno otvorio knjigu. Bio je to foto album Rimpoče je nedavno boravio u Americi, a knjiga je čuvala slike s tog puto vanja: Njegova Svetost u Washingtonu ispred Lincolnovog memorijalnoj centra i ispred Muzeja zrakoplovne i svemirske tehnologije, Njegova Svetos u Kaliforniji ispred luke u Santa Monici. Uzbuđen i široko se smijući poka zao mi je dvije najdraže fotografije u cijelom albumu: Njegova Svetost po red Richarda Gerea i Njegova Svetost sa Stevenom Segalom. ^Za razliku od tibetija, s kojim je srodan, šerpa nije pisani jezik, pa su zapadnjac prisiljeni oslanjati se na njegovu fonetiku. Posljedica je da ne postoji jedinstvo u izgovara nju riječi i imena u jeziku šerpa. Zato se Tengboče u literaturi pojavljuje i kao Tengpoče il Tjangboče, a slične razlike postoje i kod drugih riječi. ''lako je tibetansko ime za vrh Qomolangma, a nepalsko Sagarmatha, većina šerpa t razgovoru koristi ime »Everest«, čak i kad razgovaraju međusobno. 42 *** Prvih šest dana trekinga ubrzo je postalo samo lijepa uspomena. Put nas je dalje vodio kroz polja borovice, patuljastih breza, borova, rododendrona i očaravajućih gromada, pored gromoglasnih vodopada i žubora gorskih potoka. Vrhovi o kojima sam čitao kao dijete poput uzdignutih mačeva su zakrivali nebo. Većinu naše opreme nosili su jakovi i nosači, pa sam u ruksaku imao samo jaknu, par pločica slatkiša i foto aparat. Tako lagan mogao sam se nesputano prepustiti uživanju u šetnji ovom egzotičnom zemljom. S vremena na vrijeme pao bih u nekakav trans, ali euforija je kratko trajala. Prije ili kasnije iz sna bi me trgnula silueta Everesta i prisjećanje na svrhu i cilj ovog putovanja. Svatko od nas je imao svoj ritam hoda. Cesto bismo stajali da se okrijepimo u čajanama uz cestu ili popričamo s prolaznicima. Primijetio sam da često putujem u društvu Douga Hansena, poštanskog djelatnika, i Andvja Harrisa, Hallovog mladog vodiča. Andy, kojeg su prijatelji zvali Harold, bio je
krupan i čvrst čovjek građen poput braniča iz američkog nogometa, grubog i muževnog pogleda za kakav se dobivaju uloge u reklamama za cigarete. Tijekom južne zime radio bi kao vodič za skijanje iz helikoptera, a ljetima bi radio kao suradnik na istraživačkim projektima na Antarktici ili kao vodič u novozelandskim Južnim Alpama. Putem prema baznom logoru Andy je čeznutljivo govorio o ženi s kojom živi — liječnici Fioni McPherson. Jednom dok smo sjedili na kamenu uz put iz ruksaka je izvadio njezinu sliku. Bila je visoka, atletski građena plavuša. Upravo su bili usred gradnje kuće na brdu pored Queenstowna. Andy je s uzbuđenjem proživljavao uspomene na mala zadovoljstva kao što su piljenje greda i zabijanje čavala. Priznao je kako nije bio siguran treba li prihvatiti posao na ovoj ekspediciji: »Bilo mi je prilično teško napustiti Fionu i kuću. Taman smo završili krov... No kako bi itko mogao propustiti priliku da ode na Everest... Pogotovo kad možeš biti vodič na ekspediciji Roba Halla.« Iako Andy još nije bio na Everestu, nije bio stranac u Himalaji: 1985. godine penjao se na Cobutse, 6683 m visok vrh nekih 50 km zapadno od Everesta, a u jesen 1994. proveo je četiri mjeseca pomažući Fioni u vođenju medicinske klinike u Feričeu - mračnom zaselku na vjetrometini, na 4300 m. Kliniku je financirala humanitarna organizacija Himalayan Rescue Association s primarnim ciljem da liječi visinom izazvane bolesti (iako su davali i besplatne zdravstvene usluge lokalnom stanovništvu) te da educiraju trekere o opasnostima penjanja na velike visine bez aklimatizacije. Ustanovljena je 1973. nakon što je četvoro članova jednog japanskog trekinga pod-leglo posljedicama visinske bolesti u blizini današnje klinike. Prije njezina 43 osnutka, akutna visinska bolest ubila bi jednog do dvoje od 500 trekera ko] su prošli kroz Feriče. U vrijeme našeg posjeta to je bila manja građevina četiri sobe u kojoj je odvjetnica Laura Ziemer radila s dvojicom američki! liječnika, Larrvjem Silverom i Jimom Litchom. Gospoda Ziemler pojasnil nam je kako uzrok za tu alarmantnu stopu smrtnosti nisu bile nesrei visoko u planinama. Žrtve su bile »obični trekeri koji inače nikad nisu i izvan označenih staza«. Sada je, zahvaljujući edukacijskim seminarima i hitnoj pomoći koju volonterski pružalo osoblje klinike, stopa smrtnosti smanjena na najvi jedan smrtni slučaj na 30.000 trekera. U klinici su radili idealisti sa Zapad koji za svoj posao nisu dobivali nikakvu naknadu, štoviše čak su mora plaćati svoje putne troškove. Posao u klinici ipak je privlačio visokokvalifi cirano osoblje iz cijelog svijeta i smatrao se prestižnom prilikom. Naša ek pedicijska liječnica, Caroline Mackenzie, također je radila na klinici i to jesen 1994. s Fionom i Andvjem. Jan Arnold radila je na klinici 1990. godine. Te je godine Hali prvi pu osvojio Everest. Jan, priznatu i samouvjerenu liječnicu upoznao je na put prema Everestu i očarala ga je na prvi pogled: »Zamolio sam je da izađe s mnom čim se vratim s Everesta«, prisjetio se prve noći našeg boravka u seli »Za prvi izlazak ponudio sam joj izlet na Aljasku i uspon na Mt. McKink Prihvatila je.« Vjenčali su se dvije godine kasnije. Jan se 1993. s Halloi popela na Everest, a 1994. i 1995. bila je pod Everestom kao ekspedicijsk liječnica. Da nije u osmom mjesecu trudnoće, i ove bi godine bila s nam na ekspediciji, no ovaj put posao je prepustila doktorici Mackenzie. U četvrtak, 4. travnja, poslije prve večere u Feričeu, Laura Ziemer i Jir Litch pozvali su Halla, Harrisa i Helen Wilton, voditeljicu našeg bazne logora, u kliniku na »čašicu razgovora«. Tijekom večeri njihov razgovi dotaknuo je i temu neizbježnih opasnosti vezanih uz penjanje i vođenje i Everest. Hali, Harris i Litch u potpunosti su se slagali da će se prije ili ka nije na Everestu dogoditi nesreća koja će odnijeti velik broj života. Litcl koji je Everest prošlog proljeća osvojio s tibetanske strane, živo se sjeća t diskusije: »Robu ni na kraj pameti nije bilo da bi se to moglo dogoditi upr;1 vo njemu. On se brinuo da će morati 'spašavati stražnjicu nekome iz drut^ ekspedicije', a smatrao je najvjerojatnijim da će se ta tragedija dogoditi n mnogo opasnijoj sjevernoj strani vrha - tibetanskoj strani.« *** U subotu, 6. travnja, u svega par sati uspona od Feričea stigli smo d donjeg ruba ledenjaka Khumbu. Gotovo 20 km dug ledeni jezik spušta se 44
južnih obronaka Everesta i trebao bi nam poslužiti kao svojevrstan put do vrha. Ovdje, na gotovo 5000 m, napustili smo posljednje tragove zelenila. Nad dolinom je lebdjela maglica. Na vrhu rubne morene stajalo je dvadeset kamenih spomenika u turobnom nizu — spomen na alpiniste, većinom Šerpe, stradale na Everestu. Od sada, pa do kraja ekspedicije, našu će svakidašnjicu činiti beživotan i bezbojan svijet stijena i vjetrom ispuhanog leda. Usprkos odmjerenom tempu pristupa osjećao sam vrtoglavicu i stalno mi je nedostajalo zraka — počeo sam osjećati posljedice visine. Put je dalje na mnogim mjestima bio zameten dvometarskim nanosima zaostalim od zime. Kako je sunce topilo ledenu podlogu, ona je slabjela i oko podneva su naši jakovi propadali u snijeg do trbuha. Goniči su ih negodujući tjerali da idu dalje i istovremeno se Hallu žalili kako će se vratiti u dolinu. Kasno poslijepodne stigli smo do sela Lobuje gdje smo u brzo sklepanom i izuzetno prljavom prenoćištu našli zaklon od vjetra. Lobuje je bilo sumorno mjesto. Grupica niskih, ruševnih kućica nagurala se uz rub ledenjaka. Mjesto je bilo pretrpano Šerpama i alpinistima iz cijelog niza različitih ekspedicija, trekerima iz Njemačke, stadima iscrpljenih jakova... i svi su se namjerili na Everestov bazni logor udaljen još čitav dan hoda. Rob je objasnio da je gužva nastala zbog neobično trajnih i visokih snježnih nanosa koji su do jučer sprečavali jakove da dodu do baznog logora. Zaselak ima pola tuceta prenoćišta i sva su bila potpuno zauzeta. Na nekoliko postojećih blatnih otoka, jedinih mjesta koja nisu bila pod snijegom, nagurali su se šatori. Masa nosača iz dalekih dolina Raia i Tamanga odjevenih u tanke dronjke i zagrnutih u platnene plašteve bivakirala je u nišama stijena i pod gromadama na okolnim padinama. Tri ili četiri postojeća poljska zahoda bila su doslovno preplavljena izlučevinama. Ta je slika bila tako odbojna da je većina ljudi, jednako Ne-palaca i zapadnjaka, svoje potrebe zadovoljavala vani, gdje god bi se za to ukazala mogućnost. Smrdljive hrpice ljudskog izmeta bile su razbacane posvuda i bilo je nemoguće ne ugaziti u njih. Potočić topljenog snijega koji je prolazio kroz naselje u stvari je bio otvorena kanalizacija. Glavna soba u našem prenoćištu bila je opremljena drvenim platformama koje su predstavljale ležajeve za tridesetak ljudi. Pronašao sam jedan slobodan ležaj, otjerao što je moguće više muha i ušiju s prljavog madraca i rasprostro svoju vreću za spavanje. Na susjednom zidu bila je mala metalna pećica koja je sagorijevala sušeni jakov izmet. Temperatura je nakon zalaska sunca pala debelo ispod nule i u sobu su uskoro nahrupili nosači bježeći od okrutne noćne hladnoće. Budući da izmet slabo gori čak i u najboljim uvjetima, a posebno na 5000 m — u kisikom siromašnom zraku, prenoćište je ispunio trpak miris gustog dima. Prenoćište se zadimilo kao da se ispušna cijev autobusa prazni ravno u sobu. Te sam noći dva puta uz žestok kašalj 45 bježao van po zrak. Oči su mi do jutra bile potpuno krvave i upaljene, nos mi je bio ispunjen crnim naslagama čade, a za uspomenu sam dobio suhi kašalj koji me pratio do kraja ekspedicije. U Lobujeu smo prema Robovom planu trebali provesti samo jedan dan aklimatizacije. Do baznog logora čekalo nas je još desetak kilometara puta. Naši Šerpe trebali su stići tamo par dana prije, pripremiti logor za naš dolazak i već započeti opremanje puta uz niže obronke Everesta. No, uvečer 7. travnja u Lobuje je dojurio glasnik s uznemirujućim vijestima iz baznog logora: Tenzing, mladi Šerpa zaposlen kod Roba, pao je u 50 m duboku ledenjačku pukotinu. četvorica preostalih Šerpa izvukli su ga natrag živog, ali teško ozlijeđenog — vjerojatno sa slomljenom natkoljenicom. Rob nam je smrknut i blijed objavio da će s Mikeom Groomom u zoru krenuti naprijed kako bi koordinirali Tenzingovo spašavanje. »Zao mi je što vam to moram reći, ali morat ćete ostati u Lobujeu s Haroldom dok ne dovedem stvari pod kontrolu.« Kasnije smo saznali da su se Tenzing i ostala četvorica penjali po relativno blagom djelu ledenjaka Khumbu u svrhu izviđanja puta iznad logora I. Hodali su jedan iza drugog, što je svakako bilo pametno, ali pri tome nisu koristili uže — a to je bilo grubo kršenje pravila. Tenzing je bio blizu ostale četvorice, gazio je točno u otiske stopala ostalih, ali odjednom je propao kroz tanak sloj snijega koji je skrivao duboku ledenjačku pukotinu. Prije nego li je išta uspio reći, poput kamena je odletio u samo srce ledenjaka. Evakuacija helikopterom sa 6200 metara je gotovo nemoguća - zrak je ovdje prerijedak da bi
"Bez daha"Jon Krakauer
"Bez daha"Jon Krakauer
"Bez daha"Jon Krakauer
"Bez daha"Jon Krakauer
"Bez daha"Jon Krakauer
"Bez daha"Jon Krakauer
"Bez daha"Jon Krakauer
"Bez daha"Jon Krakauer
"Bez daha"Jon Krakauer
"Bez daha"Jon Krakauer
"Bez daha"Jon Krakauer
"Bez daha"Jon Krakauer
"Bez daha"Jon Krakauer
"Bez daha"Jon Krakauer
"Bez daha"Jon Krakauer
"Bez daha"Jon Krakauer
"Bez daha"Jon Krakauer
"Bez daha"Jon Krakauer
"Bez daha"Jon Krakauer
"Bez daha"Jon Krakauer
"Bez daha"Jon Krakauer
"Bez daha"Jon Krakauer
"Bez daha"Jon Krakauer
"Bez daha"Jon Krakauer
"Bez daha"Jon Krakauer
"Bez daha"Jon Krakauer
"Bez daha"Jon Krakauer
"Bez daha"Jon Krakauer
"Bez daha"Jon Krakauer
"Bez daha"Jon Krakauer
"Bez daha"Jon Krakauer
"Bez daha"Jon Krakauer
"Bez daha"Jon Krakauer
"Bez daha"Jon Krakauer
"Bez daha"Jon Krakauer
"Bez daha"Jon Krakauer
"Bez daha"Jon Krakauer
"Bez daha"Jon Krakauer
"Bez daha"Jon Krakauer
"Bez daha"Jon Krakauer
"Bez daha"Jon Krakauer
"Bez daha"Jon Krakauer
"Bez daha"Jon Krakauer
"Bez daha"Jon Krakauer
"Bez daha"Jon Krakauer
"Bez daha"Jon Krakauer
"Bez daha"Jon Krakauer
"Bez daha"Jon Krakauer
"Bez daha"Jon Krakauer
"Bez daha"Jon Krakauer
"Bez daha"Jon Krakauer
"Bez daha"Jon Krakauer
"Bez daha"Jon Krakauer
"Bez daha"Jon Krakauer
"Bez daha"Jon Krakauer
"Bez daha"Jon Krakauer
"Bez daha"Jon Krakauer
"Bez daha"Jon Krakauer
"Bez daha"Jon Krakauer
"Bez daha"Jon Krakauer
"Bez daha"Jon Krakauer
"Bez daha"Jon Krakauer
"Bez daha"Jon Krakauer
"Bez daha"Jon Krakauer
"Bez daha"Jon Krakauer
"Bez daha"Jon Krakauer
"Bez daha"Jon Krakauer
"Bez daha"Jon Krakauer
"Bez daha"Jon Krakauer
"Bez daha"Jon Krakauer
"Bez daha"Jon Krakauer
"Bez daha"Jon Krakauer
"Bez daha"Jon Krakauer
"Bez daha"Jon Krakauer
"Bez daha"Jon Krakauer
"Bez daha"Jon Krakauer
"Bez daha"Jon Krakauer
"Bez daha"Jon Krakauer
"Bez daha"Jon Krakauer
"Bez daha"Jon Krakauer
"Bez daha"Jon Krakauer
"Bez daha"Jon Krakauer
"Bez daha"Jon Krakauer
"Bez daha"Jon Krakauer
"Bez daha"Jon Krakauer
"Bez daha"Jon Krakauer
"Bez daha"Jon Krakauer
"Bez daha"Jon Krakauer

Recommended

Arnold ehret postom do zdravlja
Arnold ehret postom do zdravljaArnold ehret postom do zdravlja
Arnold ehret postom do zdravljaNenad Radic
 
Adrian predrag kezele carobnica
Adrian predrag kezele carobnicaAdrian predrag kezele carobnica
Adrian predrag kezele carobnicaNenad Radic
 
Asana yoga polozaji, pranayama - yoga disanje
Asana yoga polozaji, pranayama - yoga disanjeAsana yoga polozaji, pranayama - yoga disanje
Asana yoga polozaji, pranayama - yoga disanjeNenad Radic
 
A.t.hovannessian aterhov - jesti sirovo
A.t.hovannessian aterhov - jesti sirovoA.t.hovannessian aterhov - jesti sirovo
A.t.hovannessian aterhov - jesti sirovoNenad Radic
 
Probavni sustav
Probavni sustavProbavni sustav
Probavni sustavAntonio Kobaš
 
Plod i seme
Plod i semePlod i seme
Plod i semeIvana Damnjanović
 
R kovačević u potkrovlju sveta
R kovačević u potkrovlju svetaR kovačević u potkrovlju sveta
R kovačević u potkrovlju svetaPSK Avala
 
75 god PSS Vojvodine
75 god PSS Vojvodine75 god PSS Vojvodine
75 god PSS VojvodinePSK Avala
 

Recommended

Arnold ehret postom do zdravlja
Arnold ehret postom do zdravljaArnold ehret postom do zdravlja
Arnold ehret postom do zdravljaNenad Radic
 
Adrian predrag kezele carobnica
Adrian predrag kezele carobnicaAdrian predrag kezele carobnica
Adrian predrag kezele carobnicaNenad Radic
 
Asana yoga polozaji, pranayama - yoga disanje
Asana yoga polozaji, pranayama - yoga disanjeAsana yoga polozaji, pranayama - yoga disanje
Asana yoga polozaji, pranayama - yoga disanjeNenad Radic
 
A.t.hovannessian aterhov - jesti sirovo
A.t.hovannessian aterhov - jesti sirovoA.t.hovannessian aterhov - jesti sirovo
A.t.hovannessian aterhov - jesti sirovoNenad Radic
 
Probavni sustav
Probavni sustavProbavni sustav
Probavni sustavAntonio Kobaš
 
Plod i seme
Plod i semePlod i seme
Plod i semeIvana Damnjanović
 
R kovačević u potkrovlju sveta
R kovačević u potkrovlju svetaR kovačević u potkrovlju sveta
R kovačević u potkrovlju svetaPSK Avala
 
75 god PSS Vojvodine
75 god PSS Vojvodine75 god PSS Vojvodine
75 god PSS VojvodinePSK Avala
 
"K2 UŽE NAD AMBISOM" M. Erdeljan
"K2 UŽE NAD AMBISOM" M. Erdeljan"K2 UŽE NAD AMBISOM" M. Erdeljan
"K2 UŽE NAD AMBISOM" M. ErdeljanPSK Avala
 
"Kilometri za priču i sećanje" pripremio M. Erdeljan
"Kilometri za priču i sećanje" pripremio M. Erdeljan"Kilometri za priču i sećanje" pripremio M. Erdeljan
"Kilometri za priču i sećanje" pripremio M. ErdeljanPSK Avala
 
"Šapat neba" M. Erdeljan
"Šapat neba" M. Erdeljan"Šapat neba" M. Erdeljan
"Šapat neba" M. ErdeljanPSK Avala
 
"U potkrovlju sveta" Radivoj Kovačević - pripremio M.Erdeljan
"U potkrovlju sveta" Radivoj Kovačević - pripremio M.Erdeljan"U potkrovlju sveta" Radivoj Kovačević - pripremio M.Erdeljan
"U potkrovlju sveta" Radivoj Kovačević - pripremio M.ErdeljanPSK Avala
 
"Himalaji put ka vrhu" pripremio M. Erdeljan
"Himalaji put ka vrhu" pripremio M. Erdeljan"Himalaji put ka vrhu" pripremio M. Erdeljan
"Himalaji put ka vrhu" pripremio M. ErdeljanPSK Avala
 
Iso Planić "Planinski vrhovi u Srbiji"
Iso Planić "Planinski vrhovi u Srbiji"Iso Planić "Planinski vrhovi u Srbiji"
Iso Planić "Planinski vrhovi u Srbiji"PSK Avala
 
"Priče sa planine" pripremio M. Erdeljan
"Priče sa planine" pripremio M. Erdeljan"Priče sa planine" pripremio M. Erdeljan
"Priče sa planine" pripremio M. ErdeljanPSK Avala
 
Brosura "Vodozemci i gmizavci Avale" Srpsko herpetolosko drustvo milutin rado...
Brosura "Vodozemci i gmizavci Avale" Srpsko herpetolosko drustvo milutin rado...Brosura "Vodozemci i gmizavci Avale" Srpsko herpetolosko drustvo milutin rado...
Brosura "Vodozemci i gmizavci Avale" Srpsko herpetolosko drustvo milutin rado...PSK Avala
 
E. Rekli "Šta priča planina" predgovor profesor Aleksa Stanojević 1900.
E. Rekli "Šta priča planina" predgovor profesor Aleksa Stanojević 1900.E. Rekli "Šta priča planina" predgovor profesor Aleksa Stanojević 1900.
E. Rekli "Šta priča planina" predgovor profesor Aleksa Stanojević 1900.PSK Avala
 
"Ka visinama i ćutanju" Raško Dimitrijević
"Ka visinama i ćutanju" Raško Dimitrijević"Ka visinama i ćutanju" Raško Dimitrijević
"Ka visinama i ćutanju" Raško DimitrijevićPSK Avala
 
Brošura "Šumska kornjača u Srbiji", Srpsko herpetolosko drustvo milutin radov...
Brošura "Šumska kornjača u Srbiji", Srpsko herpetolosko drustvo milutin radov...Brošura "Šumska kornjača u Srbiji", Srpsko herpetolosko drustvo milutin radov...
Brošura "Šumska kornjača u Srbiji", Srpsko herpetolosko drustvo milutin radov...PSK Avala
 
"Knjiga o planini" Raško Dimitrijević
"Knjiga o planini" Raško Dimitrijević"Knjiga o planini" Raško Dimitrijević
"Knjiga o planini" Raško DimitrijevićPSK Avala
 
Planinarstvo i alpinizam Z. Smerke
Planinarstvo i alpinizam Z. SmerkePlaninarstvo i alpinizam Z. Smerke
Planinarstvo i alpinizam Z. SmerkePSK Avala
 

More Related Content

More from PSK Avala

"K2 UŽE NAD AMBISOM" M. Erdeljan
"K2 UŽE NAD AMBISOM" M. Erdeljan"K2 UŽE NAD AMBISOM" M. Erdeljan
"K2 UŽE NAD AMBISOM" M. ErdeljanPSK Avala
 
"Kilometri za priču i sećanje" pripremio M. Erdeljan
"Kilometri za priču i sećanje" pripremio M. Erdeljan"Kilometri za priču i sećanje" pripremio M. Erdeljan
"Kilometri za priču i sećanje" pripremio M. ErdeljanPSK Avala
 
"Šapat neba" M. Erdeljan
"Šapat neba" M. Erdeljan"Šapat neba" M. Erdeljan
"Šapat neba" M. ErdeljanPSK Avala
 
"U potkrovlju sveta" Radivoj Kovačević - pripremio M.Erdeljan
"U potkrovlju sveta" Radivoj Kovačević - pripremio M.Erdeljan"U potkrovlju sveta" Radivoj Kovačević - pripremio M.Erdeljan
"U potkrovlju sveta" Radivoj Kovačević - pripremio M.ErdeljanPSK Avala
 
"Himalaji put ka vrhu" pripremio M. Erdeljan
"Himalaji put ka vrhu" pripremio M. Erdeljan"Himalaji put ka vrhu" pripremio M. Erdeljan
"Himalaji put ka vrhu" pripremio M. ErdeljanPSK Avala
 
Iso Planić "Planinski vrhovi u Srbiji"
Iso Planić "Planinski vrhovi u Srbiji"Iso Planić "Planinski vrhovi u Srbiji"
Iso Planić "Planinski vrhovi u Srbiji"PSK Avala
 
"Priče sa planine" pripremio M. Erdeljan
"Priče sa planine" pripremio M. Erdeljan"Priče sa planine" pripremio M. Erdeljan
"Priče sa planine" pripremio M. ErdeljanPSK Avala
 
Brosura "Vodozemci i gmizavci Avale" Srpsko herpetolosko drustvo milutin rado...
Brosura "Vodozemci i gmizavci Avale" Srpsko herpetolosko drustvo milutin rado...Brosura "Vodozemci i gmizavci Avale" Srpsko herpetolosko drustvo milutin rado...
Brosura "Vodozemci i gmizavci Avale" Srpsko herpetolosko drustvo milutin rado...PSK Avala
 
E. Rekli "Šta priča planina" predgovor profesor Aleksa Stanojević 1900.
E. Rekli "Šta priča planina" predgovor profesor Aleksa Stanojević 1900.E. Rekli "Šta priča planina" predgovor profesor Aleksa Stanojević 1900.
E. Rekli "Šta priča planina" predgovor profesor Aleksa Stanojević 1900.PSK Avala
 
"Ka visinama i ćutanju" Raško Dimitrijević
"Ka visinama i ćutanju" Raško Dimitrijević"Ka visinama i ćutanju" Raško Dimitrijević
"Ka visinama i ćutanju" Raško DimitrijevićPSK Avala
 
Brošura "Šumska kornjača u Srbiji", Srpsko herpetolosko drustvo milutin radov...
Brošura "Šumska kornjača u Srbiji", Srpsko herpetolosko drustvo milutin radov...Brošura "Šumska kornjača u Srbiji", Srpsko herpetolosko drustvo milutin radov...
Brošura "Šumska kornjača u Srbiji", Srpsko herpetolosko drustvo milutin radov...PSK Avala
 
"Knjiga o planini" Raško Dimitrijević
"Knjiga o planini" Raško Dimitrijević"Knjiga o planini" Raško Dimitrijević
"Knjiga o planini" Raško DimitrijevićPSK Avala
 
Planinarstvo i alpinizam Z. Smerke
Planinarstvo i alpinizam Z. SmerkePlaninarstvo i alpinizam Z. Smerke
Planinarstvo i alpinizam Z. SmerkePSK Avala
 

More from PSK Avala (13)

"K2 UŽE NAD AMBISOM" M. Erdeljan
"K2 UŽE NAD AMBISOM" M. Erdeljan"K2 UŽE NAD AMBISOM" M. Erdeljan
"K2 UŽE NAD AMBISOM" M. Erdeljan
 
"Kilometri za priču i sećanje" pripremio M. Erdeljan
"Kilometri za priču i sećanje" pripremio M. Erdeljan"Kilometri za priču i sećanje" pripremio M. Erdeljan
"Kilometri za priču i sećanje" pripremio M. Erdeljan
 
"Šapat neba" M. Erdeljan
"Šapat neba" M. Erdeljan"Šapat neba" M. Erdeljan
"Šapat neba" M. Erdeljan
 
"U potkrovlju sveta" Radivoj Kovačević - pripremio M.Erdeljan
"U potkrovlju sveta" Radivoj Kovačević - pripremio M.Erdeljan"U potkrovlju sveta" Radivoj Kovačević - pripremio M.Erdeljan
"U potkrovlju sveta" Radivoj Kovačević - pripremio M.Erdeljan
 
"Himalaji put ka vrhu" pripremio M. Erdeljan
"Himalaji put ka vrhu" pripremio M. Erdeljan"Himalaji put ka vrhu" pripremio M. Erdeljan
"Himalaji put ka vrhu" pripremio M. Erdeljan
 
Iso Planić "Planinski vrhovi u Srbiji"
Iso Planić "Planinski vrhovi u Srbiji"Iso Planić "Planinski vrhovi u Srbiji"
Iso Planić "Planinski vrhovi u Srbiji"
 
"Priče sa planine" pripremio M. Erdeljan
"Priče sa planine" pripremio M. Erdeljan"Priče sa planine" pripremio M. Erdeljan
"Priče sa planine" pripremio M. Erdeljan
 
Brosura "Vodozemci i gmizavci Avale" Srpsko herpetolosko drustvo milutin rado...
Brosura "Vodozemci i gmizavci Avale" Srpsko herpetolosko drustvo milutin rado...Brosura "Vodozemci i gmizavci Avale" Srpsko herpetolosko drustvo milutin rado...
Brosura "Vodozemci i gmizavci Avale" Srpsko herpetolosko drustvo milutin rado...
 
E. Rekli "Šta priča planina" predgovor profesor Aleksa Stanojević 1900.
E. Rekli "Šta priča planina" predgovor profesor Aleksa Stanojević 1900.E. Rekli "Šta priča planina" predgovor profesor Aleksa Stanojević 1900.
E. Rekli "Šta priča planina" predgovor profesor Aleksa Stanojević 1900.
 
"Ka visinama i ćutanju" Raško Dimitrijević
"Ka visinama i ćutanju" Raško Dimitrijević"Ka visinama i ćutanju" Raško Dimitrijević
"Ka visinama i ćutanju" Raško Dimitrijević
 
Brošura "Šumska kornjača u Srbiji", Srpsko herpetolosko drustvo milutin radov...
Brošura "Šumska kornjača u Srbiji", Srpsko herpetolosko drustvo milutin radov...Brošura "Šumska kornjača u Srbiji", Srpsko herpetolosko drustvo milutin radov...
Brošura "Šumska kornjača u Srbiji", Srpsko herpetolosko drustvo milutin radov...
 
"Knjiga o planini" Raško Dimitrijević
"Knjiga o planini" Raško Dimitrijević"Knjiga o planini" Raško Dimitrijević
"Knjiga o planini" Raško Dimitrijević
 
Planinarstvo i alpinizam Z. Smerke
Planinarstvo i alpinizam Z. SmerkePlaninarstvo i alpinizam Z. Smerke
Planinarstvo i alpinizam Z. Smerke
 

"Bez daha"Jon Krakauer

  • 1. Jon Krakauer - Bez daha Osobni obračun s tragedijom na Mt. Everestu Ljudi vrte svoje uloge u tragedijama jer ne vjeruju da u civiliziranom svijetu one stvarno postoje, no one se uistinu stalno događaju. Jose Ortega y Gasset Predgovor U ožujku 1996. godine časopis Outside poslao me u Nepal da sudjelujem u komercijalnoj ekspediciji1 na Mount Everest i napišem članak o tome. Otišao sam kao jedan od osmero klijenata ekspedicije koju je vodio Rob Hali - poznati novozelandski alpinist i vodič. Desetog svibnja stigao sam na vrh, no cijena tog uspona ispala je neizmjerno visoka. Od petoro članova ekipe s kojima sam stigao na vrh, četvoro je, uključujući i Roba Halla, nestalo u strahovitom nevremenu koje se neočekivano obrušilo na nas dok smo još bili visoko na planini. Dok sam sišao do baznog logora, devetoro penjača iz četiri ekspedicije već je bilo mrtvo, a do kraja
  • 2. svibnja poginulo ih je još troje. Događaji na ekspediciji su me strašno potresli i bilo je vrlo teško napisati članak za časopis. Ipak, pet tjedana nakon povratka s ekspedicije dostavio sam rukopis u Outside i članak je objavljen u rujanskom broju. Nakon završenog posla nastojao sam izbaciti Everest iz glave, ali to se pokazalo nemogućim. Opsjednuto sam lutao u zbrci nesređenih emocija i pokušavao shvatiti događaje i okolnosti koje su uzrokovale stradavanje mojih prijatelja. članak u Outsideu bio je točan koliko su to okolnosti dopuštale: pojedini događaji bili su frustrirajuće zamršeni, sjećanja preživjelih zbog iscrpljenosti, manjka kisika i šoka bila su prilično zbrkana, a krajnji rok za predaju bio je kratak. Kao ilustraciju mogu spomenuti kako sam tijekom pisanja članka s troje ljudi razgovarao o jednom događaju visoko na planini kojem smo svi svjedočili. Nismo se mogli složiti u tako važnim činjenicama kao što su vrijeme događaja, što je tko rekao, pa čak niti tko je bio prisutan. U danima nakon objavljivanja članka otkrio sam da neki događaji nisu točno prikazani. Većinom su to bile manje pogreške koje se neizbježno uvlače u novinarske radove. Jedna od zabluda, međutim, nije ni u kojem slučaju bila malena i imala je razoran učinak na prijatelje i obitelj jedne od žrtava. ^od pojmom komercijalne ekspedicije podrazumijevaju se one koje pružaju uslugu vođenja, tj. u kojima medu sudionicima postoji odnos vodič-klijent 7 Jednako loše kao spomenute nedorečenosti djelovalo je i sažimanje teksta uvjetovano ograničenim prostorom u časopisu. Urednik časopisa Outside, Mark Brvant, i izdavač, Larry Burke, napravili su iznimku dodijelivši mi prostor od 17.000 riječi - to je četiri do pet puta više od uobičajenog. Ipak, niti to nije bilo dovoljno da se točno opiše tragedija. Uspon na Everest do srži je uzdrmao moj život i postalo mi je neobično važno da događaje opišem u potpunosti, bez ograničenja o veličini članka. Ova je knjiga plod tog poriva. Kolebljivost i nepouzdanost ljudskog uma na velikim visinama učinili su rekonstrukciju događaja problematičnim. Kako bih izbjegao potpuno oslanjanje na vlastite doživljaje, s većinom protagonista sam proveo dugotrajne i višekratne razgovore. Gdje god je to bilo moguće, vlastite sam bilješke upotpunio podacima iz dnevnika ljudi koji su boravili u baznom logoru, gdje su misli mnogo sabranije. čitatelji Outsidea možda će primijetiti određene razlike u odnosu na podatke iz članka — prvenstveno po pitanju vremena događaja. Naime, revizija događaja nakon objavljivanja članka rasvijetlila je neke nejasnoće. Više pisaca i urednika savjetovalo mi je da ne pišem knjigu tako brzo kao što sam to učinio. Savjetovali su mi da čekam dvije-tri godine jer ću s vremenskom distancom dobiti na objektivnosti. Njihovi savjeti su naravno bili razumni, ali ih nisam poslušao jer me je ekspedicija neprestano izjedala. Mislio sam da će pisanje knjige o tragediji očistiti Everest iz mog života. Naravno da nije. Štoviše, i sam se slažem s mišljenjem da je čitatelj zakinut kad čita tekst koji je napisan u svrhu katarze, ali nadao sam se da ću nešto postići otvaranjem duše u trenutku dok su rane još svježe, a tjeskoba neiskvarena. Želio sam da moji doživljaji budu grubo i bezobzirno iskreni, bez patine vremena koja bi ih izmijenila. Neki medu ljudima koji su me upozoravali da ne pišem tako brzo, upozoravali su me i da ne idem na Everest. Bilo je stvarno mnogo dobrih razloga da ne odem, ali želja za odlaskom na Everest je uistinu nešto iracionalno. To je pobjeda želja nad realnošću. Svako tko takvu želju nosi u sebi i ukaže mu se mogućnost da je ispuni, odmah će tu mogućnost zgrabiti bez obzira na racionalne argumente. Istina je da sam bio potpuno svjestan svih razloga, ali ipak sam otišao. Učinivši to, postao sam svjedokom nečega što će još vrlo dugo biti teret mojoj duši. Postao sam svjedokom stradavanja divnih ljudi. Jon Krakauer Seattle studeni 1996. 8 Sudionici Mount Everest, proljeće 1996. godine1
  • 3. Komercijalna ekspedicija Adventure Consultants Rob Hali Mike Groom Andy »Harold« Harris Helen Wilton Dr. Caroline Mackenzie Ang Šering Šerpa3 Ang Dorje Šerpa Lakpa Ciri Šerpa Arita Šerpa Navang Norbu Šerpa Cudlum Šerpa Congba Šerpa Pemba Šerpa Tendi Šerpa Doug Hansen dr. Seaborn Beck Weathers Yasuko Namba dr. Stuart Hutchinson Frank Fischbeck Lou Kasischke dr. John Taške Jon Krakauer Sušan Allen Novi Zeland, voda i glavni vodič Australija, vodič Novi Zeland, vodič Novi Zeland, voditeljica baznog logora Novi Zeland, ekspedicijska liječnica Nepal, sirdar u baznom logoru Nepal, visokogorski sirdar Nepal, visokogorski nosač Nepal, visokogorski nosač Nepal, visokogorski nosač Nepal, visokogorski nosač Nepal, kuhar u baznom logoru Nepal, radnik u baznom logoru Nepal, pomoćnik u kuhinji SAD, klijent SAD, klijent Japan, klijent Kanada, klijent Hong Kong, klijent SAD, klijent Australija, klijent SAD, klijent i novinar Australija, treker 2Na popisu nisu spomenute sve osobe koje su u proljeće 1996. bile prisutne na Mt. Everestu ^Budući da je jezik Šerpa samo fonetski i da u pogledu pisanja njihovih imena ne postoje jasni međunarodno prihvaćeni standardi, u knjizi su njihova imena pisana fonetski. Isto se odnosi na neke manje toponime, (op.p.) 9 Nancy Hutchinson Kanada, treker Komercijalna ekspedicija
  • 4. Scott Fischer Anatolij Boukrijev Neal Beidleman dr. Ingrid Hunt Lopsang Jangbu Šerpa Ngima Kale Šerpa Navang Topče Šerpa Taši Cering Šerpa Navang Dorje Šerpa Navang Sia Kia Šerpa Navang Tendi Šerpa Tendi Šerpa »Veliki« Pemba Šerpa Pemba Šerpa Sandy Hill Pittman Charlotte Fox Tim Madsen Pete Schoening Klev Schoening Lene Gammelgaard Martin Adams dr. Dale Kruse Jane Bromet Mountain Madness SAD, voda i glavni vodič Kazahstan, vodič SAD, vodič SAD, voditeljica baznog logora, ekspedicijska liječnica Nepal, visokogorski sirdar Nepal, sirdar baznog logora Nepal, visokogorski nosač Nepal, visokogorski nosač Nepal, visokogorski nosač Nepal, visokogorski nosač Nepal, visokogorski nosač Nepal, visokogorski nosač Nepal, visokogorski nosač Nepal, kuhar u baznom logoru SAD, klijent i novinarka SAD, klijent SAD, klijent SAD, klijent SAD, klijent Danska, klijent SAD, klijent SAD, klijent SAD, novinarka IMAX/IWERKS filmska David Breashears Jamling Norgaj Šerpa Ed Viestrus Araceli Segarra Sumivo Tsuzuki Robert Schauer Paula Barton Viestrus ekspedicija MacGillivrav Freemana SAD, voda i redatelj filma Indija, zamjenik vode i suradnik na filmu SAD, alpinist i suradnik na filmu Španjolska, alpinist i suradnik na filmu Japan, alpinist i suradnik na filmu Austria, alpinist i suradnik na filmu SAD, voditeljica baznog logora 10 Audrev Salkeld Liz Cohen Leisl Clark V. Britanija, novinar SAD, filmski producent SAD, filmski producent i pisac Tajvanska nacionalna ekspedicija »Makalu« Gau Ming-Ho Chen Yu-Nan Kami Dorje Šerpa Ngima Gombu Šerpa Mingma Cering Šerpa Johanesburška ekspedicija lan Woodall Bruce Herrod Cathy O'Dovvd Deshun Deysel Edmund February Andy de Klerk Andy Hackland Ken Woodall Tirry Renard Ken Owen Philip Woodall Alexandrine Gaudin dr. Charlotte Noble Ken Vernon Richard Shorey Patrick Conroy Ang Dorje Šerpa Pemba Tendi Šerpa Jangbu Šerpa Ang Babu Šerpa Dava Šerpa Tajvan, voda Tajvan, alpinist Nepal, visokogorski sirdar Nepal, visokogorski nosač Nepal, visokogorski nosač Sunday Timesa V. Britanija, voda V. Britanija, zamjenik vode i fotograf Južnoafrička rep., alpinist Južnoafrička rep., alpinist Južnoafrička rep., alpinist Južnoafrička rep., alpinist Južnoafrička rep., alpinist Južnoafrička rep., alpinist Francuska, alpinist Južnoafrička rep., sponzor i treker V. Britanija, voditelj baznog logora Francuska, administrativna pomoćnica Južnoafrička rep., ekspedicijski liječnik Južnoafrička rep., novinar Južnoafrička rep., fotograf Južnoafrička rep., radijski novinar Nepal, visokogorski sirdar Nepal, visokogorski nosač Nepal, visokogorski nosač Nepal, visokogorski nosač Nepal, visokogorski nosač Međunarodna komercijalna ekspedicija Alpine Ascents Todd Burleson SAD, voda i glavni vodič Pete Athans SAD, vodič Jim Williams dr. Ken Kamler Charles Corfield Becky Johnston SAD, vodič SAD, klijent i ekspedicijski liječnik SAD, klijent
  • 5. SAD, treker i scenarist Međunarodna komercijalna ekspedicija Mal Duff Mike Trueman Michael Burns dr. Henrik Jessen Hansen Veikka Gustafsson Kim Sejberg Ginge Fullen Jaakko Kurvinen Euan Duncan V. Britanija, voda Hong Kong, zamjenik vode V. Britanija, voditelj baznog logora Danska, ekspedicijski liječnik Finska, alpinist Danska, alpinist V. Britanija, alpinist Finska, alpinist V. Britanija, alpinist Komercijalna ekspedicija Himalavan Guides Henry Todd Mark Pfetzer Ray Door V. Britanija, voda SAD, alpinist SAD, alpinist Švedska solo ekspedicija Goran Kropp Frederic Bloomquist Ang Rita Šerpa Švedska, alpinist Švedska, snimatelj Nepal, visokogorski nosač i član filmske ekipe Norveška solo ekspedicija Petter Neby Norveška, alpinist Novozelandska komercijalna ekspedicija na Pumori Guy Cotter Novi Zeland, vođa i vodič Dave Hiddleston Novi Zeland, vodič Chris Jilet Novi Zeland, vodič 12 Američka komercijalna Dan Mazur Jonathan Pratt Scott Darsnev Chantal Maudit Stephen Koch Brent Bishop Diane Taliaferro Dave Sharman Tim Horvath Dana Lynge Martha Lynge ekspedicija na Pumori i Lhotse SAD, voda V. Britanija, drugi voda SAD, alpinist i fotograf Francuska, alpinistica SAD, alpinist i snowboarder SAD, alpinist SAD, alpinist V. Britanija, alpinist SAD, alpinist SAD, alpinistica SAD, alpinistica Nepalska ekspedicija za čišćenje Everesta Sonam Gjalčen Šerpa Nepal, voda Himalajska bolnica u Feričeu dr. Jim Litch SAD, liječnik
  • 6. dr. Larry Silver SAD, liječnik Laura Ziemer SAD, asistentica Ekspedicija indijsko-tibetanske granične policije (osvajali Everset s tibetanske strane) Mohindor Singh Harbhajan Singh Cevang Smanla Cevang Paljor Dorje Morup Hira Ram Taši Ram Sange Šerpa Nadra Šerpa Košing Šerpa Indija, voda Indija, zamjenik vode i alpinist Indija, alpinist Indija, alpinist Indija, alpinist Indija, alpinist Indija, alpinist Indija, visokogorski nosač Indija, visokogorski nosač Indija, visokogorski nosač Japanska — Fukoka ekspedicija na Everest (osvajali Everest s tibetanske strane) Koji Yada Japan, voda Hiroshi Hanada Japan, alpinist Eisuke Shigekawa Japan, alpinist Pasang Sering Šerpa Nepal, visokogorski nosač Pasang Kami Šerpa Nepal, visokogorski nosač Ani Gjalzen Nepal, visokogorski nosač 14 Vršni greben, pogled s Južnog vrha, 10. svibnja, 13 sati. Fis-cher je sa začelja slikao niz penja-ća na putu prema vrhu. Može se vidjeti da su trojica već prošla Hi-llarvjevu stepenicu, a četvrti se upravo nalazi na sredini Stepenice. I* • ' Hillarvjeva stepenica. Ova strma uzvisina na vršnom grebenu, koja se nalazi nekih 60 metara ispod samog vrha, predstavlja jedno od penjački i tehnički najzahtjevnijih mjesta na normalnom putu za Everest. Gužva na Hillarvjevoj stepenici, 10. svib nja oko 14 sati i 15 minuta. Ovu je sliki snimio Scott Fischer na dnu Stepenice. Li jevo, u prvom planu, Doug Hansen čeK svoj red za uspon po Stepenici. Pogled niz vršni greben, 10. svibnja, ok< 16 sati i 10 minuta. Fischer je s vrha Hi llarvjeve stepenice snimio Lenea Gammel gaarda, Tima Madsena i Charlotte Fox n; silazu. U gornjem desnom kutu slabo si vide Neal Beidleman i Sandy Pittman. Vrh Everesta 8848 m Južni vrh Ovdje je nađeno tijelo I Roba Halla i zadnji put je viđen Andv Harris. Hillarvjeva stepenica Doug Hansen je zadnji put viđen na uskom vršnom grebenu između Stepenice i Južnog vrha. Balkon 8400 m Mjesto na kojem je nađeno tijelo Scotta Fischera »Prenoćište« iesro na kojem su Neal Beidleman, Klev Schoening, Tim Madsen, Charlotte Fox, Sa-ndy Pittman, Lene Gammelgaard, Taši Cer-ing, Ngavang Dorje, Mike Groom, Beck Weathers i Yasuko Namba proveli olujnu noć s 10. na 11. svibnja; Weathers i Namba ovdje su ostavljeni u uvjerenju da su
  • 7. oboje mrtvi, a ujutro 11. svibnja tu ih je našao Stuart Hutchinson. Vršne padine Mt. Everesta snimljene s vrha Lhotsea. Dobro se vidi Everestov zaštitni znak - perjanica oblaka koje vjetar otpuhuje s ruba Jugoistočnog grebena, normalnog puta za vrh. Rob Hali, trideset i pet godina, Novozelanđanin, vođa ekspedicije Adventure Consultantsa. Scott Fischer, četrdeset godina, Amerikanac, vođa ekspedicije Mountain Madnessa. Lijevo: Andy Harris, trideset i jedna godina, Novozelanđanin, vodič na Hallovoj ekspediciji. Desno: Doug Hansen, četrdeset i šest godina, Amerikanac, član Hallove ekspedicije, poštanski djelatnik koji je obavljao dva posla kako bi mogao platiti ostvarenje sna o usponu na Everest. Yasuko Namba, Japanka, i ica Hallove ekspedicije; s četrdeset i sedam godina postala je najstarija žena k je osvojila Everest. Snažni vjetrovi tuku vrh Everesta, 12. svibnja. Silazeći s logora IV, Krakauer se na 76 m osvrnuo prema vršnom djelu planine na kojem su Hali, Harris, Hansen i Fischer izj bili živote. Namba je preminula na Južnom sedlu, samo dvadesetak minuta od sigurne logora. PRVO POGLAVLJE Vrh Everesta, 10. svibnja 1996., 8040 m Ponekad se čini da oko vršnih dijelova ovih veličanstvenih planina postoji ucrtana granica preko koje čovjek ne može prijeći. U stvari, radi se o činjenici da je na visinama iznad 7500 m utjecaj niskog zračnog pritiska na ljudsko tijelo toliko snažan da je svako teže penjanje nemoguće te da i osrednje nevrijeme može biti smrtonosno. U posljednjoj rundi uspona tek savršeni vremenski i snježni uvjeti pružaju malu mogućnost za uspjeh, no tada niti jedan penjač nije u situaciji da može birati svoj dan... Ne, uopće nije začuđujuće što Everest nije osvojen u prvih nekoliko pokušaja; štoviše, bilo bi iznenađujuće daje osvojen od prve jer to nije u duhu velikih planina. Moguće je da smo u svojoj opčinjenosti mogućnostima koje nam pružaju nova oprema i tehnike penjanja ili vremenom kada se tehnikom lako dolazi do rezultata, postali pomalo bahati. Zaboravljamo da je planina ta koja i dalje drži glavne karte te da će nam ona pokloniti uspjeh — ako i kada to njoj odgovara. Zbog čega bi, uostalom, planinarstvo i dalje bilo tako privlačno? Eric Shipton, 1938. Na toj planini Stajao sam na vrhu svijeta — jednom nogom u Kini, a drugom u Nepalu. Očistio sam led s maske za kisik, ramenom zaklonio lice od vjetra i odsutno buljio u bespuća Tibeta. Tek sam djelomično i maglovito bio svjestan da se ispod mene pruža veličanstven pogled. Mjesecima sam maštao o ovom trenutku i osjećajima koji dolaze uz njega, no sada kad sam se napokon našao na cilju, doslovno stojeći na vrhu Mt. Everesta, jednostavno nisam mogao skupiti dovoljno snage da bih imalo mario za to. Bilo je rano poslijepodne 10. svibnja 1996. Nisam spavao pedeset sedam sati. Jedina hrana koju sam u protekla tri dana uspio natjerati u sebe bila je zdjelica 15 mesne juhe i šaka kikirikija. Tjedni mučnog kašlja izmorili su moja pluća i svako normalno disanje pretvorili u tegobne pokušaje. Visoko u troposferi, na 8848 m, tako je malo kisika dolazilo do mozga da su mi mentalne sposobnosti spale na nivo trapavog djeteta. U takvim okolnostima nisam bio sposoban osjećati ništa drugo osim hladnoće i umora. Na vrh sam stigao nekoliko minuta poslije Anatolija Boukrijeva, vodiča zaposlenog na američkoj komercijalnoj ekspediciji, i malo prije Andvja Harrisa, vodiča na novozelandskoj ekspediciji čiji sam i ja bio član. Obojicu sam dobro upoznao u proteklih šest tjedana, iako sam Boukrijeva već od prije donekle poznavao. Snimio sam nekoliko zajedničkih fotografija s njima i krenuo natrag. Na satu je pisalo 13 i 17. Sve zajedno, na vrhu svijeta proveo sam manje od pet minuta. Nekoliko trenutaka kasnije zastao sam kako bih snimio još jednu fotografiju: sliku jugoistočnog grebena po kojem smo došli na vrh. Dok sam izoštravao sliku na dvoje penjača koji su se penjali prema vrhu, pozornost mi je zaokupilo nešto što do tada nisam primijetio. Na jugu, gdje je nebo do prije sat vremena bilo savršeno čisto, skupili su se oblaci koji su zatvorili Pumori, Ama Dablam i još neke manje vrhove u okolici Everesta. Kasnije — nakon što je pronađeno šest tijela i nakon što je prekinuta potraga za još dva, nakon što je Bečku Weathersu, članu mojeg tima, zbog gangrene amputirana desna ruka, ljudi su pitali: Zašto?
  • 8. Ako se vrijeme počelo kvariti, zašto penjači nisu poštovali upozorenja? Zašto su se iskusni himalajski vodiči nastavili penjati vukući za sobom, u očitu smrtonosnu zamku, grupicu neiskusnih amatera (od kojih je svaki platio 65.000 dolara da sigurno stane na Mt. Everest)? Nitko ne može govoriti u ime voda tih dviju komercijalnih ekspedicija o kojima je riječ — obojica su mrtvi. No, osobno mogu potvrditi da ništa od onoga što sam vidio tog svibanjskog prijepodneva nije slutilo na smrtonosnu oluju. Mojoj hipoksijom pomućenoj pameti oblaci iznad Bijele doline1 izgledali su bezazleno i zanemarivo. Blješteći na sjajnom popodnevnom suncu izgledali su poput bezopasnih ovčica koje se gotovo svakog poslije-podneva nakupljaju iznad doline kao posljedica kondenzacije. Kad sam započeo sa silaskom počeo sam se brinuti, no ta briga nije imala nikakve veze s vremenom. Tlakomjer na mojoj boci s kisikom pokazivao je da je gotovo prazna. Morao sam što brže sići dolje. Najviši dio jugoistočnog grebena Mt. Everesta je vitka krijesta kičasto urešena stijenama i ispuhanim snijegom, koja poput zmije dugačke 500 m 'Bijela dolina - velika ledena dolina sa svih strana zatvorena 8000 m visokim gorostasima. Poznata je i pod imenom Zapadni Cwm - ovo ime joj je dao George Leighu Mallorv koji ju je prvi ugledao za prve ekspedicije na Everest, 1921. godine, sa sedla Lo La (visokog prijevoja na granici Nepala i Tibeta). Cwm [kjum] je velški izraz za dolinu. 16 vijuga između glavnog vrha i susjednog, nižeg, Južnog vrha. Prolazak tim nazubljenim grebenom ne predstavlja veliki tehnički problem, ali put je cijelo vrijeme zastrašujuće izložen. Tako me po odlasku s vrha čekalo petnaestak minuta opreznog gmizanja iznad 2 km dubokog bezdana. Na kraju sam stigao do zloglasne Hillarvjeve stepenice — izrazitog skoka na grebenu koji zahtijeva određene tehničke manevre. Upravo kad sam se ukopčao u fiksno uže2 u namjeri da se spustim niz stepenicu, dočekala me zabrinjavajuća situacija. U podnožju stepenice, desetak metara poda mnom, gotovo petnaest ljudi čekalo je u redu za uspon. Trojica su se već penjala po užetu kojim sam namjeravao sići. Bez mnogo izbora, iskopčao sam se od zajedničke sigurnosne niti i stao sa strane. Zastoj su napravili penjači iz triju ekspedicija: članovi moje ekspedicije, tj. skupine klijenata koju je vodio proslavljeni Novozelanđanin Rob Hali; komercijalne ekspedicije koju je vodio Amerikanac Scott Fisher; i nacionalne tajvanske ekspedicije. Dok sam ja nestrpljivo brojao sekunde, gomila se puževim korakom, što je iznad 8000 m standardna brzina, vukla preko Hillarvjeve stepenice. Uskoro je stigao Harris, koji je otišao s vrha nedugo poslije mene. Želio sam sačuvati ono malo kisika što je ostalo u boci, pa sam ga zamolio da gurne ruku u moj ruksak i zatvori ventil. On je to učinio, a ja sam se slijedećih deset minuta osjećao iznenađujuće dobro: glava mi se očistila i smanjio mi se umor. No, ubrzo mi se počelo magliti pred očima i uhvatila me vrtoglavica - bio sam na rubu gubitka svijesti. Hipoksičan3 i umoran, Harris je umjesto da zatvori dovod kisika zabunom otvorio ventil do kraja. Boca se ubrzano počela prazniti i uskoro sam potratio zadnje kapi kisika iz boce. Druga boca čekala me stotinjak metara niže, na Južnom vrhu, no da bih stigao do nje morao sam prijeći najizlože-niji dio cijelog puta, bez pomoći dodatnog kisika. Naravno, prvo sam morao čekati da se raziđe gužva. Skinuo sam sada beskorisnu masku, zabio cepin u smrznutu podlogu i naslonio se na greben. Izmjenjivao sam retoričke čestitke s penjačima koji su prolazili, a u sebi sam polako kipio: »Daj požuri, požuri! Dok se vi ovdje vučete, ja gubim milijune moždanih stanica!« 2fiksno uže - uže koje se radi povećanja sigurnosti organizirano učvršćuje i ostavlja na opasnijim i tehnički zahtjevnijim mjestima u dijelovima smjera gdje prolazi veći broj ljudi, (op.p) ^Hipoksija - nedostatak kisika u organizmu. Uzrokuje fiziološke promjene u tijelu, a teško pogađa mozak čije funkcije mogu drastično oslabjeti. U visokim planinama uvjetovana je smanjenim tlakom kisika u zraku, (op.p) 17 1
  • 9. 1 Većina penjača koji su prolazili pripadala je Fisherovoj ekspediciji, ali pred sam kraj pojavilo se dvoje članova moje ekipe: Rob Hali i Yasuko Namba. Yasuko je u svojoj četrdesetosmoj godini bila na 40 minuta od toga da postane najstarija žena koja se popela na Everest i druga Japanka koja je osvojila najviše vrhove svih kontinenata, tzv. »Sedam vrhova«. Bila je to žena ozbiljne i suzdržane naravi čija je sitna grada (svega četrdesetak kilograma) prikrivala njezinu čvrstu odlučnost: zadivljujuće snažna želja bila je njezina glavna snaga na usponu tom planinom. Nešto kasnije na vrh stepenice uspeo se i Doug Hansen, još jedan član naše ekspedicije. Poštanski djelatnik iz predgrađa Seattlea postao je moj najbliskiji prijatelj na planini. »Imam ga!«, viknuo sam kroz vjetar i nastojao zvučati ushićenije nego što sam se osjećao. Doug je, iscrpljen, kroz masku promumljao nešto nerazumljivo, kilavo mi protresao ruku i nastavio migoljiti prema vrhu. Posljednji je stigao Scott Fischer. Njega sam viđao još u Seattleu, gdje smo obojica živjeli. Bio je poznat po legendarnoj snazi i motivaciji: 1994. se uspeo na Everest bez dodatnog kisika, pa sam se iznenadio vidjevši ga kako se vuče i kako prebijeno izgleda. Skinuo je masku da nas pozdravi: »Vozdra!« uzviknuo je poznati pozdrav s usiljenom radošću. Na pitanje kako se osjeća odlučno je uzvratio da se osjeća dobro: »Samo malo vučem guzicu danas. Ne znam zašto, a nije ni važno.« Budući da je sad Hillarvjeva stepenica napokon bila slobodna, brzo sam zaobišao na cepin nalakćenog Fis-chera, ukopčao se u narančasto uže i spustio preko ruba. Na Južni vrh stigao sam u tri. Rijeke magle već su se prelijevale preko 8501 m visokog vrha Lhotsea i okružile su vršnu piramidu Everesta. Vrijeme više nikako nije izgledalo bezazleno. Zgrabio sam novu bocu kisika, pričvrstio je za regulator i požurio dalje u sve gušće oblake. Ubrzo nakon silaska s Južnog vrha počeo je padati snijeg i vidljivost je otišla k vragu. Stotinjak metara iznad mene, gdje je s kobaltno plavog neba sunce još uvijek milovalo površinu globusa, moji prijatelji su slavili uspon na vrh svijeta: grlili su se, razvijali zastave, slikali — i trošili dragocjene otkucaje kazaljke sata. Nitko od njih nije ni slutio da dolazi strašno iskušenje. Nitko nije posumnjao da bi na kraju ovog dugačkog dana svaka minuta mogla značiti život. 18 DRUGO POGLAVLJE Dehra Dun, Indija, 1852., 681 m Jedne zime, daleko od planina, u Knjizi čuda Richarda Halli-burtona pronašao sam izblijedjelu sliku Everesta. Bila je to loša preslika bijelih planinskih vrhunaca koji su stremili prema groteskno tamnom, izgrebenom nebu. Everest se nalazio u pozadini krajobraza i nije se doimao najvišim, ali to nije bilo važno. Bio je najviši — barem tako kaže legenda. Ključ slike, taj koji je dječaku omogućio da ude u nju, da stane na vjetrom ispuhani greben i da krene prema vrhu planine — bili su snovi. Sada više nego ikada... Bio je to jedan od ljepših snova. Jedan od onih koji dolaze s odrastanjem. Siguran sam da moj san o Everestu nije bio samo moj. Za mnogo mladića i odraslih ljudi najviša točka na Zemlji, nedodirljiva i potpuno nepoznata, stajala je mirno na svom mjestu i čekala da joj se približe. Thomas F. Hornbein Everest: Zapadni greben Pojedini dijelovi događaja ostali su nejasni, zamagljeni stvaranjem mita. Vrijeme radnje je 1852. Mjesto su uredi Državnog trigonometrijskog zavoda Indije1 smješteni na sjevernim obroncima Dehra Duna. Prema najvjerodostojnijoj verziji tog događaja, u sobu Sir Andrevva Waugha, predstojnika Indijskog zavoda, uletio je jedan od činovnika ushićeno vičući kako je Rad-hanath Sikhdar, bengalski kompjutor koji radi u uredima u Kalkuti: »...otkrio najvišu planinu na svijetu!« (U to doba pojam »kompjutor« opisivao je vrstu posla, a ne uređaj.) Planini o kojoj je bila riječ, a koja se nalazila u lancu Himalaje, u zabranjenom kraljevstvu Nepal, istraživači su 24-col-nim teodolitom još prije tri godine izmjerili kut pod kojim se uzdiže i dali joj ime Kota XV. 1 Great Trigonometrical Survev of India 19 )k Sikhdar nije prikupio i obradio sve podatke s terena, nitko nij ia oko Kote XV ima išta spomena vrijedno. 5|0vyQLs#h šest postaja s kojih je vrh bio izmjeren nalazilo se u sjeverne Indiji, tj. na više od 150 km udaljenosti. Istraživači koji su snimili Kotu vid jeli su samo njezin vrh, a sve ostalo bilo
  • 10. im je zaklonjeno drugim planina ma koje su se nalazile bliže, a od kojih su neke izgledale mnogo većima Međutim, prema Sikhdarovoj preciznoj trigonometrijskoj računici (koja obzir uzima i zakrivljenost Zemlje, atmosfersku refrakciju, otklon od ver tikale i dr.) Kota XV nalazila se na 8842 metara nadmorske visine, a to )t najviša točka na planetu.2 Devet godina nakon što je Sikhdarova računica službeno potvrđena, t 1865. godine, Waugh je Koti XV dao ime Mount Everest. Ime je dobila p Sir Georgeu Everestu, Waughovom prethodniku na mjestu predstojnika. L to vrijeme su Tibetanci, koji žive sjeverno od planine, već imali mnogo ljepše ime za nju - Qomolangma tj. »Božica, majka svijeta«; a Nepalci ko žive južno — Sagarmatha, tj. »Božica neba«. Waugh je svjesno zanemario t narodna imena (iako se službena politika zalagala za zadržavanje lokalnih povijesnih imena) i Everest je postalo ime koje se zadržalo u upotrebi. Sad, kada je Everest bio prepoznat kao najviša planina na svijetu bilo j« samo pitanje trenutka kada će ljudi krenuti u njegovo osvajanje. Nakon što je američki istraživač Robert Peary 1909. osvojio Sjeverni pol (barem je tak' tvrdio), a Roald Amundsen 1911. doveo norvešku ekspediciju na Južni poi Everest (kojeg se često naziva Trećim polom) je postao najpoželjniji cilj na Zemlji. Cijenjeni alpinist i kroničar ranog himalajskog planinarstva Gunt-her O. Dvrenfurth pisao je kako je osvajanje vrha »stvar univerzalne ljudske težnje iz koje nema povratka i u kojoj cijena nije važna«. Kako se kasnije pokazalo, ta cijena uopće nije zanemariva. Nakon Sik-hdarovog otkrića izgubljeno je dvadeset i četvoro ljudskih života, napori petnaest ekspedicija i 101 godina prije nego što je Everest napokon osvojer Medu alpinistima i poznavateljima geologije Everest nije osobito cijenjen po svojoj ljepoti. Užasno je zdepast, preširokih temelja i pregrubo 2Prema najnovijim mjerenjima, koja koriste lasere i najnoviju Doppler satelitsku transmisiju, Everest je visok 8848 m odnosno 29028 stopa, što je svega 6 metara razlike od Sikhdarove računice. 3[Comolungma] 20 »istesan«. No ono što mu nedostaje u eleganciji grade, Everest nadoknađuje svojom kompaktnošću i ogromnom masivnošću. Poput trostrane piramide isklesane u mrkom kamenu i prekrivene sjajnim ledom, izdiže se više od 3600 metara iznad dolina u svojem podnožju i upečatljivo označava nepalsko-tibetansku granicu. Prvih osam ekspedicija bile su britanske. Sve su pokušale osvojiti vrh sa sjevera — iz Tibeta. Razlog tome nisu slabosti koje planina pokazuje s te strane, već otvaranje dugo zatvorenih tibetanskih granica 1921. godine, dok je Nepal i dalje ostao zatvoren. Prvi osvajači Everesta najprije su morali proći napornih 700 km tibetanske visoravni da bi od Darjilinga stigli do podnožja planine. Osim toga, njihova oprema je prema današnjim standardima bila prilično neprimjerena, a tadašnje znanje o smrtonosnom utjecaju ekstremnih visina vrlo slabo. Unatoč tome, Edward Felix Norton, član treće britanske ekspedicije, već je 1924. godine dosegao visinu od 8575 m — samo 273 m ispod vrha. Na toj visini porazili su ga iscrpljenost i snježno sljepilo, ali njegov uspjeh vjerojatno nitko nije dostigao slijedeće dvadeset i četiri godine. Kažem »vjerojatno« zbog događaja koji su uslijedili samo četiri dana nakon njegovog pokušaja, 8. lipnja. S prvim zrakama svjetla iz najvišeg su logora prema vrhu krenuli George Leigh Mallorv i Andrevv Irvine - članovi iste britanske ekspedicije. Mallorvjevo je ime nerazdvojivo vezano uz Everest. On je bio pokretačka snaga prve tri ekspedicije. Svjetski je poznata njegova cinična izjava: »Zato jer je tamo«. Nju je tijekom jedne turneje s predavanjima po Sjedinjenim Državama dao zajedljivom novinaru kao odgovor na pitanje zašto se toliko želi popesti na Everest. Te, 1924., godine imao je 38 godina, troje male djece i bio je u braku. Radio je kao upravitelj škole. Krećući se u krugu ljudi iz viših slojeva engleskog društva razvio je snažan osjećaj za lijepo i bio je idealist s izrazito romantičnim osjećajima. Izrazito lijep, atletski građen i šarmantan, postao je miljenik Lvttona Stracheva i cijele Bloomsburv grupe4. Za vrijeme boravka u šatorima visoko na Everestu, Mallorv i prijatelji su na glas čitali Hamleta i Kralja Leara.
  • 11. I dok su se Mallorv i Irvine tog jutra probijali prema vrhu, polako su ih prekrili oblaci i ostalim članovima ekspedicije onemogućili da prate njihovo napredovanje. U deset do jedan oblaci su se na trenutak razmaknuli i Noel Odell je kratko, ali sasvim jasno vidio Mallorvja i Irvinea visoko na planini. ^Bloomsburv Group - ime dodijeljeno skupini engleskih pisaca, filozofa i umjetnika koji su se između 1907. i 1930. godine okupljali u nekoliko kuća londonske četvrti Bloomsburv, gdje su raspravljali o estetskim i filozofskim temama. Neki od znamenitih članova grupe bili su E. M. Forster, C. Bell, slikari Vanessa Bell (1879-1961.) i Duncan Grant (1885-1978.), J. M. Kevnes, pisac Leonard Woolf (1880-1969.), V. Woolf i Lvtton Strachev. (op.p.) 21 Iako su kasnili oko 5 sati od predviđenog vremena, sigurno i odvažno si napredovali prema vrhu. Te noći se Mallorv i Irvine nisu vratili u svoj šator, zapravo više ih nikad nitko nije vidio. Planina ih je progutala. Nikad se nije saznalo je li netko od njih dvojice uspio stati na vrh. Njihova sudbina postala je legendarna, a o njihovom uspjehu se i dan danas vode rasprave. Prema postojećim podacima, oni nisu osvojili vrh i bez čvrstih dokaza njihova imena nikada neće pratiti slava prvih osvajača Everesta5. Nepal je 1949. godine, poslije mnogih stoljeća zatvorenosti, napokoi otvorio granice za strance. Samo godinu dana kasnije, komunistički režim u Kini zatvorio je granice Tibeta. To je premjestilo pozornicu uspona na južnu stranu Everesta. Do 1953. godine već je treća britanska ekspedicija krenula u osvajanje vrha s nepalske strane. Ovu, treću ekspediciju, sponzorirala je vojs ka. Imala je samo jedan cilj, a krasili su je glomaznost i velik broj ljudi. Nakon dva i pol mjeseca čudovišnih napora napokon je na jugoistočnom grebenu, na visini od 8500 m, ukopan visinski logor. Već slijedećeg dana, 29. svibnja, iz njega su prema vrhu krenuli Edmund Hillarv i Tenzing Norgav. Udišući komprimirani kisik, visoki Novozelanđanin i spretni, iskusni Šerpa do 9 su sati stigli na Južni vrh te dalje nastavili pratiti uspinjući vrtoglavi greben Jedan sat kasnije našli su se pod onim što će Hillarv opisati kao »najgori prob lem na grebenu: više od deset metara visok stjenoviti skok... tako glatki komad stijene mogao bi grupici dobrih penjača negdje u toplim dolinama predstavljati zanimljiv penjački problem za nedjeljno poslijepodne. Međutim, to je ovdje bila nepremostiva prepreka za naša onemoćala tijela«. Hillarv se ipak uspio uglaviti u pukotinu nastalu između ruba stijene i zapuha snijega te po njoj polako napredovati. Dok ga je Tenzing osiguravao, Hillarv se malo pomalo uspinjao pre ma vrhu skoka, kasnije prozvanog »Hillarvjeva stepenica«. Iako je penjanje bili vrlo napeto - nije bilo tehnički zahtjevno. Hillarv je bio uporan: »... a tada sam se uhvatio preko ruba stijene i uspio izvući iz pukotine na široku policu. Na polici sam nekoliko trenutaka nepomično ležao i pokušavai doći do zraka. Tada sam prvi put donio čvrstu odluku da nas više ništa neće spriječiti da dođemo do vrha. Zauzeo sam dobar položaj za osiguravanje i dao Tenzingu znak da dođe gore. Navlačio sam uže iz sve snage, a Tenzing se polaki probijao kroz pukotinu. Kad je stigao do mene, bio je potpuno iscrpljen. Izgledao je poput gorostasne ribe, poslije dugotrajne borbe izvučene na suho.« nastojanju da se rasvijetli njihova sudbina neprestano se vode rasprave i istraživanja. 1999. godine pokrenuta je istraživačka ekspedicija koja je na 8100 m pronašla Mallorvjevi tijelo. Tada prikupljeni dokazi govore o tome da su Mallorv i Irvine zajedno pali, ali Irvineov, sudbina i dalje ostaje nepoznata. Uslijedile su i druge istraživačke ekspedicije kojima je cilj bi< pronaći Irvinea, ili barem fotoaparat koji je on gotovo sigurno nosio sa sobom. Očekuje se d bi pronalazak fotoaparata mogao odgovoriti na pitanje jesu li osvojili vrh. (op.p.) 22 Prkoseći umoru obojica su nastavila preko nazubljenog grebena prema vrhu. Hillarv je počeo gubiti samopouzdanje: »... hoćemo li imati dovoljno snage da izdržimo do kraja? Prošao sam oko još jednog stupa i opazio da greben dalje popušta te da odavde možemo vidjeti daleko u Tibet. Iznad sam vidio samo zaobljeni snježni stožac. Nekoliko zamaha cepinom, par opreznih koraka i s Tenzingom sam stajao na vrhu.« I tako su malo prije podneva, 29. svibnja 1953. godine, Hillarv i Tenzing postali prvi ljudi koji su
  • 12. stupili na vrh Mount Everesta. Tri dana kasnije, vijest o usponu stigla je do britanske kraljice Elizabete na samom početku njezine vladavine. Londonski Times objavio ju je 2. lipnja u svom ranom izdanju. Vijest je do Timesa stigla šifriranom radio porukom kako bi se konkurenciju spriječilo da je otme. Proslijedio ju je mladi dopisnik James Morris koji je dvadeset godina kasnije stekao ugled velikog pisca, promijenio spol i ime James u Jan. četrdeset godina kasnije Morris u svojoj knjizi Ustoličenje Everesta: prvi uspon i događaj koji je okrunio kraljicu piše: »Teško je zamisliti zadovoljstvo koje je slučajno poklapanje tih dvaju događaja (ustoličenja kraljice i osvajanja Everesta) izazvalo u Velikoj Britaniji. Britanci su upravo izašli iz strogog režima u kojem su živjeli od Drugog svjetskog rata i morali su se suočiti s gubitkom kolonija i moći u svijetu. U javnosti je vladalo vjerovanje da je izbor novog vladara znak za novi početak, tzv. »novo Elizabetino doba«. Ustoličenje je tog 2. lipnja 1953. nosilo u sebi simboliku nade i radosti u kojoj su britanski patrioti i lojalisti vidjeli trenutak vrhunske slave. I da zadovoljstvo bude veće, upravo su tog dana stigle vijesti iz najudaljenijih krajeva nekadašnjeg Kraljevstva: tim britanskih alpinista uspio je osvojiti najveći ovozemaljski cilj istraživača i pustolova — vrh svijeta... To je u Britancima izazvalo buru emocija koje su se ispoljavale kroz ponos, domoljublje, nostalgiju za ratnom slavom i hrabrošću, vjeru u bolju budućnost. .. Ljudi tog vremena i danas se vrlo živo sjećaju tog kišnog jutra u Londonu, kad su očekujući ustoličenje čuli vijest da je Vrh svijeta takoreći - njihov«. Tenzing je postao nacionalni heroj kojeg su svojatali Indija, Nepal i Tibet, a Edmund Hillarv proglašen je vitezom zaradivši i titulu Sir. Hilla-rvjeve slike osvanule su na poštanskim markama, u stripovima, knjigama i filmovima, na naslovnicama časopisa. Pčelar oštrog lica, rodom iz Auck- landa, preko noći je postao jedan od najslavnijih ljudi na svijetu. *** Hillarv i Tenzing osvojili su Everest oko mjesec dana prije nego što sam ja začet. Zato nisam mogao sudjelovati u općoj euforiji koja se nakon tog događaja proširila svijetom. Prema sjećanju jednog prijatelja, to je u suštini bilo usporedivo sa spuštanjem ljudi na mjesec. Ipak, deset godina kasnije jedan je drugi događaj utjecao na daljnji tijek mog života. 23 Davne 1963. godine, 22. svibnja, Tom Hornbein i Willi Unsoeld prvi su stigli na vrh preko zastrašujućeg Zapadnog grebena. Do tada je Everest bio osvojen već četiri puta. Jedanaestero ljudi stiglo je gore preko dva sada već jasno definirana smjera: s juga preko Južnog sedla i jugoistočnog grebena te sa sjevera preko Sjevernog sedla i sjeveroistočnog grebena. Zapadni greben je toliko teži od oba ta smjera da je Hornbein-Unsoeldov uspon dan danas ostao jedan od najznačajnijih uspona u povijesti alpinizma. Onog dana kad su se penjali na vrh, morali su prijeći preko zloglasnog stjenovitog kršljivog skoka - Žute pruge. Za svladavanje skoka su upotrijebili svu snagu i vještinu. Nikad prije nije na takvoj visini bilo ispenjano nešto toliko tehnički teško. Kad su se napokon našli na vrhu Žute pruge, više nisu bili sigurni da će se moći po njoj i vratiti. Zaključili su da im je jedina nada da živi sidu s planine — da se s vrha spuste po Južnom grebenu. Silazak po nepoznatom terenu, u kasnim satima i na zadnjim rezervama kisika u boci bio je izuzetno smion plan. Na vrh su stigli u šest i petnaest, taman kad je sunce počelo zalaziti. Bili su prisiljeni bivakirati iznad 8500 m, što je tada bio najviši bivak u povijesti. Noć je bila hladna, ali dovoljno milostiva da nije puhao vjetar. Iako su se Un-soeldovi prsti smrznuli i kasnije ih je morao amputirati, obojica su preživjela avanturu i ispričala svoju priču. Tada sam imao devet godina. Živjeli smo u mjestu Corvallis, u Ore-gonu, odakle je bio i Willi Unsoeld. Tridesetšestogodišnji profesor teologije bio je blizak prijatelj mojeg oca i povremeno sam se družio s njegova dva sina, Regonom i Devijem. Nekoliko mjeseci prije odlaska u Nepal, popeo sam se s Willijem, Regonom i svojim ocem na svoj prvi vrh — nezamjetan krater vulkana u području Cascade visok oko 2700 m. Sasvim predvidljivo, epski pothvat na Everestu 1963. ostavio je snažan utisak na moju predpu-bertetsku maštu. Dok su idoli mojih prijatelja bili slavni sportaši i astronauti, moji heroji bili su Hornbein i Unsoeld.
  • 13. Potajno sam sanjario da ću jednog dana otići na Everest i više od deset godina ta je ideja gorjela u meni. Kad sam prešao dvadesetu, penjanje me zaokupilo do te mjere da sam potpuno zanemarivao sve ostalo. Osvajanje planinskog vrha bila je jedina opipljiva i stvarna vrijednost u mom životu, jedino što je imalo smisao. Sveprisutna opasnost vezana uz penjanje davala je tome ozbiljnost, nešto što je svakako izostajalo u ostalim dijelovima mog života. Svaki uspon opijao me novom perspektivom, poput napojnice za izvršenje zadatka na rubu egzistencije. Penjanje mi je osiguralo i osjećaj pripadnosti. Postati penjač značilo je priključiti se zatvorenoj, vrlo idealističkoj i neiskvarenoj skupini ljudi koja uglavnom prolazi neprimijećeno od ostatka svijeta. Kulturu penjanja karakterizira visok stupanj kompeticije i sirovog mačizma, no glavna preokupacija njezinih poklonika usmjerena je samo na ostavljanje dojma unutar iste skupine. Uspeti 24 se na planinu tek je od sporedne važnosti u odnosu na način na koji je uspon izvršen: štovanje se zaslužuje kada se najteži smjerovi ispenju s minimalnom količinom opreme i sa što više stila. Nitko nije bio toliko štovan kao takozvani free solisti: idealisti koji se penju potpuno sami i bez ikakve opreme. Tih sam godina živio da bih se penjao. Preživljavao sam s pet ili šest tisuća dolara godišnje radeći kao tesar ili od lova na losose, tek toliko da skupim za novo putovanje u Bugaboo, Teton ili na Aljasku6. Negdje sredinom mojih dvadesetih godina ugasila se i dječačka fantazija o usponu na Everest. Tada je u krugovima alpinističke elite postalo pomodno degradirati vrijednost Everesta kao »vrhunskog dosega«. Planina kojoj je nedostajalo ljepote i, posebno, tehničkih teškoća nije se mogla smatrati vrijednim ciljem u karijeri ozbiljnog alpinista, a ja sam to tada svakako nastojao biti. Počeo sam s visoka gledati na najvišu planinu na svijetu. Podrugljiv stav prema Everestu korijene je imao u činjenici da je do 1980. godine vrh preko Južnog sedla i jugoistočnog grebena, tj. najlakšim pristupom, osvojen više od stotinu puta. U krugu mojih prijatelja jugoistočni greben se zvao »staza Jakova«7. Naš stav dodatno je učvrstio uspon Dicka Bassa iz 1985. godine. Bogatog pedesetpetogodišnjeg Teksašana sa siromašnim penjačkim iskustvom na vrh je dovukao izvanredni mladi alpinist — David Breashears. Taj događaj popratila je i oluja nekritične medijske pažnje. Do tada je Everest bio na dobrom glasu i bio je područje u koje je uistinu dirala samo planinarska elita. Prema riječima Michaela Kennedvja, urednika penjačkog časopisa Climbing. »Biti pozvan na ekspediciju na Everest bila je čast. čast koju je netko mogao zaslužiti tek nakon što je dugo stjecao iskustva na nižim planinama. A osvajanje samog vrha dizalo je penjača u najviši razred penjačkih zvijezda.« Sve to je promijenio Bassov uspon. Osvajanjem Everesta on je postao prva osoba koja je osvojila »Sedam vrhova«8, a to ga je ostvarenje učinilo poznatim. Bio je to događaj koji je potaknuo gomile drugih »vikend penjača« da na isti način pristupe penjanju u ulozi klijenta, a Everest je grubo gurnut u svoje postmodernističko doba. penjačkom smislu neka od najzanimljivijih područja Sjeverne Amerike, (op.p.) ''jak - tibetansko govedo (op.p.) ^»Sedam vrhova« čine najviši vrhovi svih kontinenata: Everest u Aziji (8848 m), Aco-ncagua u Južnoj Americi (6691 m), McKinlev, poznat i kao Denali, u Sjevernoj Americi (6195 m), Kilimanjaro u Africi (5896 m), Elbrus u Europi (5643 m), Mt Vinson na Aljasci (4898 m) i Kosciusko u Australiji (2230 m). Nakon što je Dick Bass osvojio svih sedam vrhova, kanadski penjač Patrick Morrow argumentirao je da Australija pripada Oceaniji, a da u toj kontinentalnoj masi Kosciusko nije najviši vrh, već mnogo zahtjevnija Carsteszova piramida (5041 m) koja se nalazi u Indoneziji te da nije Bass prvi osvojio »Sedam vrhova«, već on - Morrovv. Više je kritičara projekta »Sedam vrhova« istaknulo da bi mnogo teži i izazovniji rezultat bio osvojiti druge vrhove po visini na svakom kontinentu, od kojih neki predstavljaju vrlo zahtjevne ciljeve. 25 »Bassov uspjeh inspirativan je za Walter Mitty9 tipove kao što sam ja< objašnjavao mi je Beck Weathers prošlog travnja za vrijeme pristupa baznon logoru. Cetrdesetdevetogodišnji patolog iz Dallasa bio je jedan od deveton klijenata na Hallovoj ekspediciji. »Bass je pokazao da Everest nije nešt( nemoguće za obične ljude. Ako si u odgovarajućoj formi i ako imaš dovoljne visoka primanja,
  • 14. jedini problem koji ti preostaje je kako na dva mjesec; ostaviti posao i obitelj.« Brojevi pokazuju da pronalaženje vremena u svakodnevnoj strci kac niti visoke cijene usluga vođenja za vrlo velik broj penjača nisu nepremosti va prepreka. Gužva na svih »Sedam vrhova«, a posebno na Everestu, u pos ljednjih se pet godina povećala do zapanjujućih razmjera. Tržište je brzo od govorilo na potražnju, pa se jednako tako povećao i broj turističkih agencij; koje organiziraju vođenje na »Sedam vrhova« — a posebno na Everest. L proljeće 1996. godine trideset različitih ekspedicija vrpoljilo se pod padinama Everesta, a barem deset bilo je organizirano na komercijalnom principu. Gomile turista koje se slijevaju prema Everestu ostavljaju za sobom hrpe smeća, narušavaju njegovu iskonsku ljepotu i ugrožavaju sigurnost uspona. Srećom, nepalska je vlada to na vrijeme prepoznala. Smislila je rješenje koje je trebalo zadovoljiti dva cilja: ograničiti broj posjetitelja i povećati priliv novca u siromašnu državnu blagajnu. Rješenje je nađeno u povećanju cijena dozvola za penjanje. Ministarstvo turizma je 1991. godine za ekspediciju na Everest bilo koje veličine naplaćivalo 2300 dolara, a godinu dana kasnije cijena je narasla na 10.000 dolara za ekipu od najviše devet članova plus 1200 dolara za svakog dodatnog člana. No, usprkos većim cijenama penjači su i dalje opsjedali Everest. U proljeće 1993., na četrdesetu godišnjicu prvog uspona, s nepalske je strane na vrh išlo rekordnih petnaest ekspedicija, tj. gotovo 300 ljudi. Te je jeseni Ministarstvo ponovno dignulo cijenu dozvole - ovaj put na zapanjujućih 50.000 dolara za tim od samo 5 članova, plus dodatnih 10.000 dolara za svakog sljedećeg člana, s tim da ih najviše može biti sedam. Osim toga, vlada je propisala da svake sezone s nepalske strane može biti najviše četiri ekspedicije. Ono o čemu vlasti nisu vodile računa bila je mnogo niža cijena kineske dozvole za uspon iz Tibeta — samo 15.000 dolara za ekspediciju bilo koje veličine, a dopušten je bio neograničen broj ekspedicija u sezoni. To je rijeke osvajača premjestilo iz Nepala u Tibet i ostavilo stotine nepalskih Šerpa bez posla. Takva promjena izazvala je veliko nezadovoljstvo i pritiske na ne-palsku vladu koja u proljeće 1996. ukida ograničenje od četiri ekspedicije. 9 »Tajni život Waltera Mittvja«, jedna je od najljepših i najboljih priča Jamesa Thurbera. Naslovni lik postao je sinonim za nesigurne, povučene srednjovječne osobe koje u vlastitoj imaginaciji vode uzbudljiv život i uživaju poštovanje okoline, (op.p.) 26 No, istovremeno se cijena dozvole podiže na 70.000 dolara za najviše 7 članova plus 10.000 za svakog dodatnog. S obzirom da je prošlog proljeća s nepalske strane u osvajanje Everesta krenulo šesnaest ekspedicija, čini se da visoka cijena dozvole i nije neki posebno ograničavajući čimbenik. Razvoj komercijalnih ekspedicija u prošlom desedjeću je, čak i prije katastrofalnih događaja iz predmonsunske sezone 1996. godine, bio vrlo osjedjivo pitanje. Tradicionaliste je vrijeđala činjenica da se najviši vrh na svijetu prodaje bogatim dokoličarima, od kojih bi neki bez usluge vođenja vjerojatno imali ozbiljnih problema da dođu na vrh pitome planine kao što je npr. Mount Rainer. Puritanci su prigovarali da je Everest obeščašćen i ponižen. Kritičari komercijalizacije Everesta rado su isticali primjere u kojima se nekad sveti vrh uspio naći u zamršenom klupku američkog pravosuđa. Naime, neki klijenti (koji su platili visoke cijene da budu odvedeni na vrh) nisu dobili očekivano, pa su tužili svoje vodiče. Pete Athans, ugledni vodič koji se jedanaest puta penjao na Everest i četiri puta bio na vrhu govori: »Tu i tamo naletiš na klijenta koji misli da je kupio kartu za vrh s garancijom... Neki ljudi jednostavno ne razumiju da se ekspedicija na Everest ne može uspoređivati sa švicarskom željeznicom.« Na žalost, nisu sve parnice oko Everesta bespredmetne. Neodgovorne i nekvalificirane tvrtke više su puta naštetile klijentima ne osiguravši obaveznu logističku potporu za uspon, npr. kisik. U pojedinim slučajevima vodiči su sami otišli na vrh. Njihovim ogorčenim klijentima ostala je samo spoznaja da su na put povedeni tek radi podmirivanja računa. Jedan je voda komercijalne ekspedicije iz 1995. nestao s desecima tisuća dolara svojih klijenata prije nego što je ekspedicija uopće krenula. *** U ožujku 1995. nazvao me glavni urednik časopisa Outside i predložio da se pridružim
  • 15. komercijalnoj ekspediciji na Everest koja bi trebala krenuti za pet dana. Želio je da napišem članak o rastućoj komercijalizaciji planine i pratećim kontroverzama. Namjera urednika nije bila da me pošalje u osvajanje vrha. Ekspediciju sam trebao pratiti iz baznog logora na ledenjaku Rongbuk, s tibetanske strane planine. Ozbiljno sam razmotrio ponudu, čak rezervirao let avionom, cijepio se... i otkazao u posljednjoj minuti. S obzirom na prijezir koji sam godinama gajio prema Everestu, izgledalo je kao da sam odustao od principa. Zapravo, poziv iz Outsidea neočekivano je probudio moju već zaboravljenu želju. Odbio sam ponudu samo zato jer sam smatrao da će biti nepodnošljivo frustrirajuće provesti dva mjeseca u sjeni Everesta bez napuštanja baznog logora. Ako trebam putovati na drugi 27 kraj svijeta i tamo provesti osam tjedana daleko od žene i doma, onda želin i priliku da se popnem na vrh. Zamolio sam Marka Brvanta, urednika časopisa, da razmotri odgodi putovanja na godinu dana, što bi mi dalo dovoljno vremena da se fizici pripremim. Raspitao sam se i bi li mi časopis želio rezervirati mjesto u nek( od uglednijih vodičkih agencija, za što bi morali platiti 65.000 dolara. Tim bi mi se pružila i prilika da idem na vrh. Priželjkivao sam to, ali nisam očekivat da će pristati. Tijekom posljednjih petnaest godina napisao sam više od šez deset članaka za Outside, a putni troškovi predviđeni za obavljene zadatk rijetko su kad prelazili 2-3 tisuće dolara. Brvant se savjetovao s izdavačem i nazvao me nekoliko dana kasnije Obavijestio me da nisu baš lako spremni platiti 65.000 dolara, ali istovre meno smatraju komercijalizaciju Everesta važnom pričom. »Inzistiraš li n; tome da i sam pokušaš osvojiti vrh«, nastavio je, »Outside će pronaći načini da ti to omogući.« *** Posljednjih trideset šest godina smatrao sam se dobrim alpinistom Ostvario sam neke teške penjačke projekte. Na Aljasci sam napravio težak prvenstveni uspon u stijeni Losovog zuba i solo uspon u stijeni đavolje palca10. Ovo posljednje uključivalo je i tri tjedna samoće na udaljenom ledt njaku. Napravio sam i solidan broj prilično ekstremnih leđnih uspona Kanadi i Koloradu. Na samom rogu Južne Amerike ispenjao sam zastra šujuću, kilometar i pol visoku, granitnu vertikalu Cerro Torrea — stijenu koju su nekad smatrali najzahtjevnijom na svijetu. U tom kraju svijeta sa Božji bijes pretvara se u vjetar («la escoba de Dios« kako ga nazivaju lokalci), pa sam u skutima Cerro Torrea neprestano bio šiban vjetrovima od 180 km/h i prekriven mrazom. No te su se lude avanture dogodile prije mnogo godina — neke od njih i prije desetljeća, u mojim dvadesetima i tridesetima. Sada sam bio u svojoj četrdeset i prvoj godini: brada mi je posijedila, zubi su se pokvarili, kilogm mi su se taložili u predjelu trbuha. Dani penjačke slave bili su daleko. Bi sam u braku, ludo sam volio svoju ženu, a i ona mene. Izgradio sam pristo nu karijeru i prvi put u životu živio iznad granice siromaštva. Moju strast z penjanjem pomalo su zamijenila sitna mala zadovoljstva koja čine život ljepšim. 10Mooses Tooth i Devils Thumb 28 Niti jedan uspon iz moje prošlosti nije me odveo niti do srednje visokih nadmorskih visina. Istini za volju, nikad nisam bio više od 5250 m, što je ispod baznog logora na Everestu. Kao gorljivi proučavatelj povijesti planinarstva znao sam da je od prvog britanskog pokušaja iz 1921. Everest ubio više od 130 ljudi. To je otprilike jedna smrt na svaka četiri osvajača vrha. Znao sam i da je većina ljudi koji su stradali na Everestu bila mnogo snažnija od mene i da su imali mnogo bogatije iskustvo na velikim visinama. No, otkrio sam da dječački snovi teško umiru i da razum kod njih ne pomaže. Krajem veljače 1996. godine nazvao me Brvant i obavijestio da na ekspediciji Roba Halla jedno mjesto čeka na mene. Pitao je jesam li siguran da to želim, a ja sam bez razmišljanja ispalio: »Da.« TREćE POGLAVLJE Iznad sjeverne Indije, 29. ožujka 1996. Dao sam im lako razumljivu usporedbu. Rekao sam da govorim o Neptunu, o običnom planetu Neptunu, a ne o Raju jer Raj ne poznajem. Prema tome, kada govorim o tebi—govorim o tebi i ni o
  • 16. čemu drugome. E, sad: gore na Neptunu postoji jedan veliki planinski masiv ... moram vas upozoriti da su tamo na Neptunu ljudi prilično bedasti, većinom zato jer žive zatvoreni u vlastitom svijetu. No, neki od njih, a o njima ja želim pričati — neki od njih su se potpuno posvetili tim planinama. Da ne povjeruješ, rekao sam, život ili smrt, imalo to smisla ili ne — oni su svo svoje slobodno vrijeme i svu životnu energiju usmjerili u penjanje po planinama, ne bi li time stekli slavu. Penju se i spuštaju po najstrmijim padinama. I svi se vraćaju ponositi. Mnogi su to mogli, rekao sam, jer čak i na Neptunu većina tih ljudi ide u lov na slavu sigurnijim putovima i po lakšim padinama. Iznenađujuće je to, zar ne? Bez obzira koliko je put bio zahtjevan, svi su bili ponosni, a to se stvarno vidjelo. Vidjelo se u ozarenim licima, vidjelo se u zadovoljstvu koje je sjalo u njihovim očima. A bilo je to na Neptunu, kao što sam već rekao... na Neptunu, a ne u Raju i tu se vjerojatno više ništa ne može promijeniti. John Menlove Edwards Pismo čovjeka Dva sata nakon što smo linijom 311 Thai Airwaysa krenuli iz Bangkoka prema Kathmanduu, ustao sam iz svojeg stolca i krenuo prema kokpitu aviona. Stao sam odmah pored zahoda i čučnuo kraj malog prozorčića nadajući se da ću vidjeti planine. Nisam se razočarao: preko cijelog horizonta pružali su se nazubljeni himalajski vrhunci. Ostatak leta proveo sam lica zalijepljenog za hladan pleksiglas, očarano naslonjen na kantu za smeće punu praznih boca mineralne vode i ostataka hrane. 30 Odmah sam prepoznao Kanchenjungu1 — s 8585 metara bila je treći najviši vrh na Zemlji. Petnaest minuta kasnije na obzoru se pojavio Makalu — peti najviši vrh, a onda na kraju i nezamjenjivi profil samog Everesta. Grebeni planine spajali su se u crnoj piramidi koja je parala nebo. Preko nje je brzinom od 200 kilometara na sat jurio uragan koji je sa sobom nosio ledene kristaliće i u liku bijelog plašta ih razbacivao po istoku. Sad, kad sam se nalazio u relativnoj sigurnosti metalnog orla koji me vodio kroz rajska bespuća, vrh Everesta je izgledao jednako visoko kao i moj nevidljivi nebeski put. Ideja da se pješice popnem na letnu visinu Airbusa 300 tog mi se trenutka učinila besmislenom, pa čak i nemogućom. Dlanovi su mi se oznojili. četrdeset minuta kasnije čvrsto sam stajao na du u Kathmanduu. Nakon carinskih formalnosti dovukao sam dvije velike torbe do predvorja aerodroma. Ovdje me dočekao visoki golobradi mladić. »Jeste li vi Jon?«, upitao je na pitkom novozelandskom naglasku istovremeno uspoređujući moj lik sa slikom na fotokopiji putovnica Hallovih klijenata. Pružio mi je ruku i predstavio se: »Ja sam Andy Harris, vodič u Hallovoj ekipi.« Došao je da me preveze do hotela. Očekivao je još jednog klijenta koji je trebao stići istim letom iz Bang-koka: Loua Kasischkea, pedesettrogodišnjeg odvjetnika iz mjesta Bloomfield Hills pored Michigana. Kasischke je bio visoki, sijedi, atletski građen čovjek patricijske suzdržanosti u nastupu koji je još sat vremena tražio svoje torbe po aerodromu. Intermezzo sam iskoristio za razmjenu iskustava s nekih težih uspona koje smo Andy i ja prošli. Njegova neutaživa glad za penjanjem i neiskvareni planinarski entuzijazam vratili su moja sjećanja u vrijeme kad mi je penjanje bilo najvažnija stvar na svijetu i kad sam smisao svog postojanja vrednovao imenima planina na koje sam se popeo i na koje sam tek želio doći. Trenutak prije nego što je Kasischke stigao s aerodromske carinske službe pitao sam Andyja koliko puta je bio na Everestu. »Zapravo«, povjerio mi se dobro raspoloženi mladić, »ovo će mi biti prvi put, isto kao i tebi. Bit će zanimljivo vidjeti kako mi to ide.« Hali nam je rezervirao smještaj u hotelu Garuda. Ta lijepa zgrada u srcu Thamela, turističke četvrti Kathmandua smještena je uz usku aveniju zakrčenu rikšama i uličnim trgovcima. Garuda je već dugo zanimljiv ekspedicijama na putu u Himalaju. Zidovi hotela pokriveni su potpisanim fotografijama poznatih alpinista koji su boravili u njemu: Reinhold Messner, Peter Habeler, Kitty Calhoun, John Roskelley, Jeff Lowe. Dok sam se uspinjao stubištem prema svojoj sobi, prošao sam pored velikog postera otisnutog u četiri boje naslovljenog »Himalajska trilogija«. Na posteru su bile slike Everesta, K2 i Lhotsea - najvišeg, drugog i četvrtog najvišeg vrha na Zemlji. Ispred slika planina s postera se smiješio lik bradatog alpinista. Mali naslov [Kančendzengu]
  • 17. 31 ukazivao je na to da je penjač na slici upravo voda moje ekspedicije - Rob Hali. Poster je u stvari bio reklama za Hallovu tvrtku »Adventure Consultants«, a slavio je njegov impresivan poduhvat iz 1994. kad je u samo dva mjeseca osvojio sva tri vrha sa slike. Sat vremena kasnije upoznao sam Halla. Imao je više od 190 cm i bio je mršav poput metle. U licu je imao neki milostivi izgled, a djelovao je starije od svojih trideset i pet godina. Takav je dojam ostavljao zbog dubokih bora nakupljenih oko očiju, a možda i zbog autoritativnog stava. Nosio je šarenu havajsku košulju i izlizane traperice, na jednom koljenu zakrpane uravnoteženom jin-jang zakrpom. Jedan neposlušni pramen smeđe kose spustio mu se preko lica, a gusta duga brada vapila je za šišanjem. Odmah se dokazao kao susretljiv čovjek i vješt sugovornik, obdaren britkom novozelandskom duhovitošću. Led je razbio upustivši se u neobično dugačak vic o francuskom turistu, budističkom svećeniku i osobito čupavom jaku. Vragolasto nas je pogledao, zastao na trenutak, a zatim je ne zadržavajući zadovoljstvo upravo ispričanom pričom, prasnuo u gromoglasan zarazan smijeh. Dopao mi se taj čovjek. Hali je rođen u mjestu Christchurch na Novom Zelandu. Bio je najmlađi od devetoro djece katoličke radničke obitelji. Još kao dječak bio je pronicljiv i analitičan, pa ipak je s petnaest godina ispao iz škole zbog sukoba s nekim izuzetno autokratičnim profesorom. 1976. je počeo raditi za »Alp Sports«, lokalnu manufakturu penjačke opreme. »Počeo je s jednostavnijim poslovima, npr. za šivaćim strojem, ali zahvaljujući impresivnim organizacijskim sposobnostima, koje su dolazile do izražaja već sa šesnaest, sedamnaest godina, uskoro je vodio cijelu proizvodnju poduzeća«, prisjeća se Bili Atkinson, danas priznati penjač i vodič koji je nekad također radio u Alp Sportsu. Nekoliko godina Hali je bio običan planinar, ali u vrijeme kad je počeo raditi za Alp Sports počeo se baviti i penjanjem u suhoj stijeni i ledu. Atkinson, koji je bio Hallov najčešći penjački partner, prisjeća se kako je Hali brzo učio: »Imao je dar da brzo usvoji bilo čije sposobnosti i stajališta«. S devetnaest godina (1980.) bio je član ekspedicije koja je preko zahtjevnog sjevernog grebena osvojila Ama Dablam, vrh nenadmašne ljepote visok 6795 metara i 10 kilometara udaljen od Everesta. Tijekom boravka na ekspediciji, koja je ujedno bila prvi Hallov posjet Himalaji, napravio je mali izlet do baznog logora pod Everestom i tada donio odluku da će se jednog dana popesti gore. Za taj cilj trebalo mu je deset godina i tri pokušaja, ali se u svibnju 1990. napokon uspio popesti na vrh i to kao voda ekspedicije u kojoj je sudjelovao i Peter Hillarv, sin Sira Edmunda. Hali i Hillarv bili su zvijezde direktnog prijenosa s vrha za radijsku emisiju emitiranu širom Novog Zelanda. Na 8848 metara nadmorske visine primili su i čestitke državnog premijera Geoffreva Palmera. 32 Tada je Hali već bio alpinist profesionalac. Poput većine svojih kolega skupe je himalajske ekspedicije financirao sponzorstvima, a bio je dovoljno razborit i znao je da će lakše doći do novca ako njegovi uspjesi budu dobro medijski popraćeni. Pokazalo se da je izuzetno tolerantan na popularnost i pojavljivanje u medijima. »Točno«, prisjeća se Atkinson, »Rob je oduvijek imao sklonosti publicitetu.« Hallov najbolji partner i najbliži prijatelj 1988. godine postao je Gary Bali, vodič iz Aucklanda. Zajedno su osvajali Everest 1990. Ubrzo po povratku na Novi Zeland smislili su plan o osvajanju najvišeg vrha svakog od sedam kontinenata, isto što je napravio i Dick Bass, ali podigli su granicu kvalitete tako što su si za cijeli poduhvat zadali rok od sedam mjeseci2. S Everestom, najtežim djelom septeta, iza leda i s potporom Power Builda, velike elektroenergetske kompanije, Hali i Bali ubrzo su krenuli dalje. Svega nekoliko sati prije isteka sedmomjesečnog roka stajali su na vrhu posljednjeg — 4897 metara visokog Mt. Vinsona na Antarktici. To im je donijelo slavu u domovini. Usprkos uspjehu, Halla i Balla brinule su dugoročne mogućnosti opstanka u profesionalnom penjanju. Atkinson kaže: »Da bi nastavio dobivati sponzorst-va od kompanija, penjač mora stalno pomicati granicu. Novi uspon mora biti teži i spektakularniji od prethodnog. Spirala zahtjeva postaje sve teža i jednom više nećeš moći njome naprijed. Rob i Gary znali su da će prije ili kasnije doći do točke u kojoj neće moći dalje ili će doživjeti nesreću i poginuti.« »Stoga su odlučili promijeniti smjer i prebaciti se na visokogorsko vođenje. Kao vodič ne penješ se
  • 18. smjerovima koje bi možda najradije izabrao, no izazov postaje sposobnost da klijenta sigurno odvedeš na planinu i spustiš. To je također neka vrsta zadovoljstva. No, to je i mnogo održiviji način privređivanja nego beskrajno traženje sponzorstava. Ako nudiš dobar proizvod, čeka te bezgranično tržište klijenata.« Tijekom projekta »Sedam vrhova u sedam mjeseci« Hali i Bali došli su na ideju da krenu u poslovni projekt vođenja klijenata na Sedam vrhova. Bili su uvjereni da postoji nepresušno tržište sanjara koji imaju dovoljno novca, a premalo iskustva da se sami popnu na najviše planine kontinenata. Stoga su osnovali poduzeće koje su krstili Adventure Consultants. Ubrzo su stekli impresivne rezultate. U svibnju 1992. doveli su šestero klijenata na vrh Everesta. Godinu dana kasnije, na dan kad je na Everestu bilo četrdeset ljudi, doveli su na vrh novih sedam klijenata. No, kad su se vratili kući, dočekala ih je neočekivana javna kritika. Sir Edmund Hillarv optužio ih je da doprinose komercijalizaciji Everesta. »Mase amatera koje za novac bivaju odvedene na vrh stvaraju nepoštovanje prema planini«, ljutio se Sir Edmund. Hillarv je na Novom Zelandu jedna od najuvaženijih ličnosti. Njegova kršna pojava krasi novčanicu od pet dolara. Neugodno i žalosno iskustvo 2Bassu je za to trebalo četiri godine. 33 bilo je za Halla kad ga je javno kritizirao taj polubog, »super alpinist« koji je bio jedan od njegovih dječačkih idola. »Hillarv je na Novom Zelandu neka vrst živućeg nacionalnog bogatstva« kaže Atkinson. »Ono što Hillarv kaže, to nosi veliku težinu i sigurno jako boli kad si u njegovoj nemilosti. Rob se želio javno obraniti, ali shvatio je da mu suprotstavljanje takvoj ličnosti predstavlja unaprijed izgubljen sukob.« Pet mjeseci kasnije, pošto je Hillarvjeva kritika pomalo izblijedila, Hali je doživio još teži udarac. Gary Bali je, u listopadu 1993., za vrijeme uspona na 8167 metara visok Dhaulagiri, šesti najviši vrh na svijetu, umro od moždanog edema — naticanja mozga uzrokovanog nedostatkom kisika na velikim visinama. Bali je u komi i teško dišući umro na Hallovim rukama, u malom šatoru visoko na planini. Slijedećeg dana Hali je sahranio svojeg prijatelja u ledenjačkoj pukotini. Nakon ekspedicije je u intervjuu novozelandskoj televiziji sumorno opisao kako je uzeo njihovo najdraže penjačko uže i njime spustio Balla u dubine ledenjaka. »Penjačko uže na neki simbolični način povezuje penjačke partnere i od njega se nikad ne odvajate«, rekao je Hali, »a ja sam ga tada samo propustio kroz svoje ruke.« Helen Wilton, koja je radila kao manager u baznom logoru pod Eve-restom 1993., '95. i '96., dobro se sjeća tih dana: »Rob je tada bio potpuno shrvan, ali tugu je nosio duboko u sebi. To je bio njegov način da se nosi s problemima.« Hali je odlučio nastaviti s agencijom Adventure Consultants. Na svoj uobičajen način nastavio je održavati poduzeće, njegovu infrastrukturu i poslovanje. Nastavio je biti izuzetno uspješan u vođenju amatera na velike i daleke planine. Između 1990. i 1995. Hali je na Everest doveo trideset i devetoro penjača, tj. troje više nego što ih je ukupno došlo na vrh u prvih dvadeset godina poslije Hillarvjevog prvenstvenog uspona. Hali je s pravom poduzeće Adventure Consultants nazvao »vodećim svjetskim poduzećem u organizaciji penjanja na Everest, s više uspješnih uspona od bilo kojeg drugog poduzeća«. Brošure koje je slao potencijalnim klijentima poručivale su: »Željni ste avanture? Možda sanjate o posjetu drugim kontinentima ili o usponu na visoku planinu. Većina ljudi ne usuđuje se dirnuti u svoje snove, a rijetki se usuđuju podijeliti ih s nekim ili prihvatiti njihov izazov. Adventure Consultants je poduzeće specijalizirano za organizirano vođenje na planine. Mi znamo kako vaš san pretvoriti u stvarnost i pomažemo vam ostvariti cilj. Nećemo vas odvući na planinu! Morat ćete teško raditi, ali jamčimo vam sigurnost i uspjeh. Onima koji se usude slijediti snove, iskustvo će pružiti nešto što se ne može opisati riječima. Pozivamo vas da SVOJU PLANINU ispenjete s nama.« 34 Hali je 1996. vođenje na Everest naplaćivao 65.000 dolara po osobi. To je, po bilo kojim kriterijima, mnogo novca. Toliko iznosi hipoteka na moju kuću u Seattleu. Spomenuta svota nije uključivala put
  • 19. do Nepala ili osobnu opremu. Niti jedna kompanija nije bila tako skupa. Dapače, neki od njegovih konkurenata naplaćivali su samo trećinu te cijene. Ipak, zahvaljujući Hallovom izuzetnom uspjehu, poduzeće nije imalo problema s popunjavanjem kapaciteta za ovu, njegovu osmu ekspediciju na Everest. Ako ste čvrsto zagrizli za taj vrh i mogli ste nekako izaći na kraj s golemim svotama, onda je Adventure Consultants bila tvrtka za vas. *** Ujutro 31. ožujka, dva dana nakon što smo se okupili u Kathmanduu, svi članovi ekspedicije Adventure Consultantsa prešli su uzletište aerodroma Tribhuvan i ukrcali se u Mi-17, helikopter ruske proizvodnje u vlasništvu Asian Airlinesa. Trošna ostavština iz afganistanskog rata izgledala je kao da ju je netko složio u vlastitom dvorištu, a bila je velika poput autobusa s 27 sjedećih mjesta. Jedan od članova posade zatvorio je vrata i svakome dodao komadiće vate kojima smo začepili uši. Krntija se vinula u zrak zaglušujućom bukom od koje se tresla utroba. Pod su popunile transportne vreće, ruksaci i plastične bačve. Ljudski teret bio je smješten uz stijenke letjelice, okrenut prema unutra i stisnut u niske klupe. Razorna buka turbina svaku je konverzaciju izbacila s dnevnog reda. Putovanje je bilo neudobno, ali nitko se nije žalio. Tom Hornbein je daleke 1963. svoj put prema Everestu započeo dugačkim trekingom iz Banepe, mjesta dvadesetak kilometara udaljenog od Khatmandua. Trebao mu je trideset i jedan dan da stigne do baznog logora. Kao i većina suvremenih osvajača, mi smo izabrali jednostavnije rješenje kojim se preskaču beskrajni kilometri strmih i prašnjavih putova. Helikopter nas je trebao ostaviti u Lukli, udaljenom selu na 2800 metara nadmorske visine. Pod pretpostavkom da se nećemo razbiti, ovaj let bi nam trebao skratiti Hornbeinov put za neka tri tjedna. Pogledom sam kružio po prostranoj unutrašnjosti helikoptera i pokušavao upamtiti imena svojih »suigrača«. Osim vodiča, Roba Halla i Andvja Harrisa, tu je bila Helen Wilton - tridesetdevetogodišnja majka četvero djece koja je već treću sezonu dolazila ovamo u ulozi voditelja baznog logora. Caroline Mackenzie, izvrsna alpinistica i liječnica u kasnim dvadesetima, ovdje je u ulozi ekspedicijske liječnice. Ona, kao i Helen, neće ići dalje od baznog logora. Lou Kasischke — uglađeni odvjetnik kojeg sam sreo na aerodromu. Osvojio je šest od Sedam vrhova isto kao i Yashuko Namba - šutljiva četrdesetsedmogo-dišnjakinja koja je radila kao šefica kadrovske službe u tokijskom ogranku 35 Federal Expressa. Beck Weathers — četrdeset devet godina, brbljavi patolog i Dallasa. Stuart Hutchinson - tridesetčetverogodišnjak, pomalo trapavi kardi olog iz Kanade, stipendist na znanstvenom projektu. Ovdje je na godišnjen odmoru. John Taške, anesteziolog iz Brisbanea, sa svojih je pedeset šest godin bio najstariji član ekspedicije. Penjanjem se počeo baviti nakon umirovljenja i australske vojske. Frank Fischbeck - izdavač iz Hong Konga, dotjeran i otm jen pedesettrogodišnjak. On je već tri puta u ulozi klijenta pokušavao osvoji ti Everest: 1994. je stigao do Južnog vrha, svega stotinjak visinskih metan ispod vrha. Doug Hansen — četrdeset šest godina, poštanski radnik iz Ame rike koji je s Hallom već 1995. pokušao stići na vrh, ali je, kao i Fischbeck, sti gao do Južnog vrha i morao odustati. Nisam znao što da mislim o tim ljudima. Po vanjštini i po iskustvu nisu uopće bili nalik na okorjele penjače s kojima sam obično odlazio u planine Međutim, izgledali su kao ugodni i pristojni ljudi. činilo se da u cijeloj grupi nema seronja, barem do sada nitko nije stigao pokazati tu karakternu osobinu. činilo mi se da nemam ništa zajedničkoga sa svim tim ljudima, osin s Dougom. Žilav, težačke fizionomije, s licem koje je podsjećalo na staru iz gužvanu loptu. Dvadeset sedam godina radio je u pošti. Pričao mi je kako j za put zaradio u noćnim smjenama na pošti i na gradilištu preko dana. Prije nego što sam počeo pisati, i sam sam osam godina radio kao stolar. Zbog toga i zato što smo bili iz istog poreznog razreda, bili smo malo drukčiji od drugil klijenata. U Dougovom društvu sam se osjećao nekako najbolje. Najviše od svega mi je bilo neobičan odlazak na penjanje u tako velikoj grupi, grupi potpunih stranaca. Osim jednog putovanja na Aljasku od prije dvadeset jedne godine, sve moje prethodne ekspedicije bile su izvedene s jednim ili dvojicom prijatelja koje sam dobro poznavao, ili sam išao potpuno sam.
  • 20. Osjećaj povjerenja prema penjačkom partneru u alpinizmu mnogo znači Svaka radnja koju penjač napravi ima posljedice na sigurnost cijelog naveza. Posljedice loše vezanog uzla, pad, odvaljeni kamen ili bilo koja nesmotrena radnja odrazit će se na penjačkog partnera jednako kao i na penjača koji ju je izazvao. Zbog toga nije ništa neobično kada su penjači vrlo oprezni po pitanju druženja i izbora partnera za penjanje. No, povjerenje u partnera luksuz je kojeg si teško mogu priuštiti on koji potpišu ugovor kao klijenti na komercijalnim ekspedicijama. Ovdje si povjerenje poklanja vodiču. Kada je helikopter sletio u Luklu, bio san uvjeren da svaki od klijenata živi u nadi kao i ja: da je Hali dovoljno oprezan da odbije klijente sumnjivih sposobnosti te da je sposoban neutralizirati slabosti svakog klijenta. 36 čETVRTO POGLAVLJE Pakding, 31. ožujka 1996,2800 m Onima koji putem nisu tratili vrijeme, dnevne bi rute završavale kasno poslijepodne. Naravno, i to je bilo već mnogo kasnije od podnevnih vrućina i trenutaka kad bi nas goruća stopala tjerala da prvog Šerpu pitamo: »Koliko još do logora?« Uskoro smo spoznali daje odgovor nepromjenjiv: »Jošsamo dva tri kilometra, Sahib ...« Večeri su bile mirne. Pastelne boje razmazale bi zalazak po mirnom zraku, svjetlo bi žmirkalo iza grebena na kojem ćemo sutra kampirati, a oblaci su nestajali u tragu našeg sutrašnjeg puta. Uzbuđenje je raslo iz dana u dan i nosilo moje misli sve bliže Zapadnom grebenu... Sa smirajem dana dolazio je i osjećaj usamljenosti, no nesigurnost se sve rjeđe vraćala. U tim trenucima osjećao bih se klonulo, kao da cijeli život ostavljam iza sebe. Znao sam (ili sam samo vjerovao) da će mi, kad jednom budem na planini, taj osjećaj pomoći da se potpuno posvetim zadatku. Ipak, povremeno sam se pitao nisam li cijeli taj put prešao samo zato da bih pronašao nešto što sam već davno prije izgubio. Thomas F. Hornbein Everest: Zapadni Greben Iz Lukle je put prema Everestu vodio na sjever, kroz mračni kanjon rijeke Dudh Kosi. Ledeno hladna i divlja rijeka, korita ispunjenog gromadama stijena, nosila je vodu s ledenjaka. Prvu noć našeg trekinga proveli smo u zaseo-ku Phakding. Šačica koliba bila je stisnuta na maloj zaravni u padinama iznad rijeke. Kako je padala noć, zrak je prožimala sve oštrija hladnoća. Ujutro, kad ^¦Sahib - izraz poštovanja pri obraćanju Europljanima koji se koristio u kolonijalnoj Indiji, (op.p) 37 smo krenuli dalje, kristalići leda sjajili su s listova rododendrona. Ipak, Everest se nalazi na 28. paraleli — tik do tropa, pa je temperatura porasla čim je sunce nadvisilo okolne grebene i osvijetlilo dno kanjona. Malo -prije podneva prešli smo klimavi most rastegnut visoko iznad rijeke (ujedno četvrti prijelaz preko rijeke tog jutra). Sada sam već bio samo u kratkim hlačama i majici, a kapljice znoja slijevale su mi se preko obraza. Poslije ovog mosta prašnjavi je put u strmim zavojima, penjući se kroz mirisnu borovu šumu, napustio obale rijeke. Spektakularni ledeni vrhovi Thamserkua i Kusum Kangrua parali su nebo puna tri kilometra iznad nas. Ova je predivna zemlja topografski razvedenija od bilo kojeg drugog krajobraza na Zemlji... ali ovdje ne caruje divljina. Ne caruje već stotinama godina. Svaki komadić obradive zemlje pretvoren je u terasu na kojoj se uzgaja ječam, gorka heljda ili krumpir. Nizovi molitvenih zastava razapeti su duž obronaka. Prastare budističke čortene i zidovi od posebno biranog mani kamenja čuvaju čak i najviše gorske prijelaze. Put iznad rijeke svako je malo bio zakrčen turistima, jakovima4 punim tereta, svećenika odjevenih u crveno i bosonogih Šerpa koji su se svijali pod teretom loživog drva, kerozina ili gaziranih pića. Oko sat i pol hoda od rijeke prešao sam preko širokog grebena, prošao pored niza obora za jakove i našao se u predgrađu Namche Bazara — kulturnog i trgovačkog središta Šerpa. Namche se nalazi na oko 3500 metara. Smjestio se na širokoj, blago nagnutoj terasi oblika ogromnog tanjura koja je po pola dijelila strme obronke planine. Po tim strmim obroncima razbacano je još više od stotinu kuća međusobno povezanih uskim putovima i kozjim stazicama. Sve izgleda kao da će se svakog časa sjuriti u dolinu. Uz donji rub naselja opazio sam »Khumbu Lodge«, odmaknuo deku koja je predstavljala ulazna vrata i u jednom kutu ugledao svoje suputnike kako piju čaj od limuna.
  • 21. Sada me je Rob Hali upoznao s trećim vodičem, Mikeom Groomom. Tridesettrogodišnji limar iz Brisbanea (Australija), kose boje mrkve i suh poput maratonca, vođenjem se bavio honorarno. Godine 1987. je na silazu s 8586 m visoke Kanchenjunge bio prisiljen provesti noć na otvorenom što ga je koštalo smrzotina na stopalima i amputacije svih nožnih prstiju. Taj t-čorten — vjerski spomenik sličan kapelici, obično izgrađen od kamena, a često sadrži i svete relikvije. Još se naziva i stupa. ^mani - molitveno kamenje je plosnato kamenje u koje je na sanskrtu uklesana tibetanska budistička mantra Om mani padme hum («pozdrav dragulju u lotosu«). Kamenje se postavlja na sredinu puta i tvori mani zid koji razdvaja put na dva dijela. Budistički protokol nalaže da se mani zid zaobilazi uvijek tako da prolazniku bude s lijeve strane. ^Točnije rečeno, velika većina Jakova koji se mogu vidjeti u Himalaji u stvari su križanci jaka i goveda: zopkiji - mužjaci ili zornije - ženke. Ženke Jakova, kad su čiste sorte, nazivaju se nak. Ipak, većina zapadnjaka teško međusobno razlikuje te kudrave životinje i sve ih naziva jakovima. 38 nemili događaj nije ga odvratio od izgradnje karijere himalajca, pa se kasnije, bez dodatnog kisika, popeo na K2, Lhotse, Cho Oyu, Ama Dablam i na kraju Everest (1993.). Izuzetno miran i oprezan, bio je ugodan u društvu. Govorio je samo kad bi mu se netko obratio, a i tada je bio vrlo tih. Večerom je dominirao razgovor trojice klijenata. Svi redom bili su liječnici: Stuart, John i posebno Beck. Ta se shema ponavljala kroz veći dio ekspedicije. Srećom, John i Beck su bili duhoviti, no Beckovi monolozi često su prelazili u vrijeđanje i u razmetljive bujice argumenata protiv »pišljivih« liberala. U jednom trenutku te večeri zaboravio sam se i pokušao mu proturječiti. Na neki od njegovih komentara reagirao sam s mišljenjem da mi se čini kako je dizanje stope minimalne plaće razumna i potrebna politika. Vrlo dobro informiran i vješt sugovornik kao što je Beck, napravio je pravu sprdačinu od moje nespretne izjave i ostavio me bez argumenata. Sve što sam mogao je pjeniti se vezanog jezika i buljiti u stol. Beckovo vrijeđanje na tvrdom istočnoteksaškom dijalektu nije presta-jalo, pa sam uskoro morao ustati i maknuti se od stola. Nastavio je nabrajati gluposti za koje je kriva država, a ja sam se vratio u glavnu prostoriju i produžio do šanka da naručim pivo. Ovdje je radila sitna, nježna Serpani koja je upravo primala narudžbu od grupe američkih turista. »Mi gladni. Mi htjeti jesti krum-pi-ra. Jak bur-ger. Co-ca co-la. Imati?« — obratio joj se na prenaglašeno pojednostavljenom engleskom čovjek rumenih obraza pri tome gestikulirajući čin hranjenja. »Želite li vidjeti kartu jela?«, odgovorila je djevojka na tečnom engleskom s blagim kanadskim naglaskom. »Trenutno imamo velik izbor jela. Vjerujem da još ima i svježe pečene pite od jabuka, ukoliko biste to željeli za desert.« Treker i dalje nije mogao vjerovati da mu se mala tamnoputa ženica iz lokalnih brda obraća na izvrsnom engleskom, pa je nastavio svoju komičnu gestikulaciju popraćenu naricanjem: »Meni! Dobro, dobro! Da, da mi htjeti vidjeti meni!« Šerpe su vječita enigma strancima koji ih doživljavaju kao romantičnu dekoraciju. Ljudi koji slabo poznaju demografske prilike u Himalaji obično misle da su svi Nepalci - Šerpe. No, u Nepalu, zemlji veličine Sjeverne Ka-roline^ u kojoj ima oko 20 milijuna stanovnika i više od 50 različitih etničkih skupina, živi manje od 20.000 Šerpa. Oni su planinski narod, budisti čiji su preci došli sa sjevera - iz Tibeta, prije četiri-pet stoljeća. Rijetka naselja Šerpa raštrkana su na području istočnog Nepala, a veće zajednice mogu se pronaći na području Sikkima i Darjilinga u Indiji. No, središnje područje njihove rasprostranjenosti je Khumbu — mala skupina dolina u ^Nepal je površinom od 145.000 km2 gotovo tri puta veći od Hrvatske, (op.p) 39 koje se slijevaju vode s južnih obronaka Everesta. To je izuzetno neprohoc na regija potpuno »čista« od cesta, automobila ili bilo kakvih vozila kotačima. Budući da je obrada zemlje u visokim, hladnim i strmim područjir vrlo teška, tradicionalna ekonomija Šerpa temelji se na trgovini izmed Tibeta i Indije te uzgoju Jakova. Prva britanska ekspedicija na Everes 1921. godine, i odluka da se u njoj zaposli Šerpe kao pomoćnu radnu snag izazvala je veliku promjenu kulture ovog naroda.
  • 22. Budući da je Kraljevina Nepal držala granice zatvorene do 1949., prvi devet odiseja na Everest bilo je prisiljeno krenuti u osvajanje vrha sa sjever: iz Tibeta, i nikad nisu prolazile blizu regije Khumbu. Svih devet ekspedh ja kretalo je za Tibet iz Darjilinga, kamo je emigrirao velik broj Šerpa i gc su medu naseljenim kolonijalistima već imali reputaciju radišnih, su retljivih i sposobnih ljudi. K tome su, zahvaljujući činjenici da ih je većin generacijama živjela u naseljima na tri do četiri tisuće metara nadmorsk visine, unaprijed bili tjelesno tolerantniji na teškoće koje izaziva velika nac morska visina. Zahvaljujući preporukama A. M. Kellasa, škotskog liječnik koji je mnogo putovao i penjao se sa Šerpama, britanska ekspedicija n Everest iz 1921. godine unajmila ih je u velikom broju za prenošenje opre me i za pomoć u logorima. Tu praksu nastavljaju gotovo sve ekspedicije sedamdeset pet godina kasnije. Bilo to dobro ili loše, ekonomija i kultura naroda regije Khumbu post la je u posljednja dva desetljeća čvrsto vezana za sezonske najezde trekera alpinista kojih svake godine bude oko 15.000. Šerpe koji su prošli planinarsk tehničko obrazovanje i koji su radili visoko na planinama - posebno oni k( su se uspeli na Everest — uživaju veliko štovanje u svom narodu. Na žalost, or koji postanu alpinističke zvijezde također ulaze medu ljude u opasnosti o pogibije: još od 1922. kad je na britanskoj ekspediciji sedam Šerpa stradalo lavini, oni su stalno žrtve planinskih nesreća — na Everestu njih pedeset i troje Zapravo, više od trećine stradalih na Everestu bili su Šerpe. Konkurencija za tih dvanaest do osamnaest radnih mjesta na uobiča jenoj ekspediciji na Everest je, usprkos nesrećama, među Šerpama velika Najveća konkurencija među Šerpama je za mali broj radnih mjesta koja otvaraju za iskusne alpiniste. Oni mogu očekivati zaradu od 1400 do 250( dolara za dva mjeseca hazarderskog posla, a to je vrlo atraktivna plaća u na rodu koji je zaglavio u nemilosrdnom siromaštvu u kojem je godišnji pri hod po čovjeku oko 160 dolara. Sve veći broj turista iz zapadnih zemalja potaknuo je izgradnju pre noćišta i čajnih restorana u čitavoj regiji, ali najviše novih kuća može se vidjet u Namche Bazaru. Na putu do Namchea prošao sam pored bezbroj nosača koj su iz nizinskih šuma gore nosili svježa drva za ogrjev. Njihove naprtnjaa 40 bile su teže od četrdeset kilograma, a za taj samodestruktivan fizički posao bili su plaćeni oko tri dolara po danu. Dugogodišnje posjetitelje ove regije žalosti taj turistički bum i promjene koje su s njime došle. To su područje zapadnjački alpinisti svojevremeno nazivali Rajem na Zemlji, pravim Šangri-Laom. Danas su cijele doline raskrčene kako bi se zadovoljila povećana potražnja za ogrjevnim drvom. Mladež na okupljalištima u Namcheu radije nosi traperice i majice s ikonografijom Chicago Bullsa nego tradicionalnu odjeću. U obiteljima se večeri provode oko video-playera s kojeg dolaze posljednji Schvvarzeneggerovi uradci. Promjene koje su se dogodile u regiji Khumbu sigurno nisu najbolje što se moglo dogoditi, ali nisam čuo mnogo Šerpa kako žale zbog toga. Tvrda valuta koju donose trekeri i alpinisti, ali i donacije od dobrotvornih udruga koje dolaze s tim posjetiteljima, potaknuli su izgradnju škola, medicinskih centara, smanjili su smrtnost dojenčadi, izgradili mostove te dovukli struju do Na- mchea i drugih sela. čini mi se da je zapadnjačko žaljenje za dobrim starim vremenima, kad je Khumbu bio pitoresknije i jednostavnije mjesto, malo pretjerano. Većina ljudi koji žive u ovoj surovoj zemlji ne protivi se tome da bude iskvarena kulturom novog svijeta ili prljavim ljudskim napretkom, a zadnje što žele je da budu sačuvani kao eksponati nekog antropološkog muzeja. Put između uzletišta u Lukli i baznog logora pod Everestom dobar hodač, aklimatiziran na visinu, može proći za dva do tri dana dugog hodanja. Budući da nas je većina stigla do Lukle izravno s razine mora, Hali je bio oprezan i nametnuo nam je sporiji ritam kojim smo se postepeno prila- godavali na sve rjeđi zrak. U principu, nismo hodali više od tri do četiri sata dnevno, a nekoliko dana čak nismo nikuda išli. Trećeg travnja, nakon aklimatizacijskog dana u Namcheu, nastavili smo put prema baznom logoru. Dvadeset minuta nakon izlaska iz sela stigao sam do zavoja iza kojeg me dočekao zadivljujući pogled. Dudh Kosi tekla je kroz duboki kanjon šesto metara poda mnom. Urezala je svoj put u stijene i sjajila s njihovih dubina poput vijugave srebrne žile. Kao čuvar na kraju doline, tri tisuće
  • 23. metara iznad mene se nadvijao ogromni osunčani vrh Ama Dablama... A još dvije tisuće metara iznad njega bljeskala se piramida samog Everesta. Bila je malo skrivena iza Nuptsea. Kao i uvijek, s vrha se protezao vodoravni plašt snijega odavajući snagu vjetra na planini. Sigurno pola sata buljio sam u vrh pokušavajući si predstaviti kako je to stajati na točki koju stalno tuku oluje. Iako sam već bio na stotinama vrhova, Everest je toliko drukčiji od svega što poznajem da je taj pokušaj 41 prelazio moć moje imaginacije. Vrh se doimao tako hladan, visok i tal nemoguće daleko... činilo mi se da bih isto osjećao i da sam na putu , Mjesec. Kad sam napokon krenuo dalje u glavi su mi se miješali osjeća nestrpljenja i pretjeranog straha. Kasno popodne stigao sam u Tengboče6 - najveći i najvažniji budist čki samostan u Khumbuu. Congba Šerpa, nakrivljen čovjek koji nas je s^ držao na okupu poslom ekspedicijskog kuhara, ponudio se da dogovori sa tanak s rimpočeom — »glavnim lamom u cijelom Nepalu, koji je«, objasni nam je Congba, »vrlo sveti čovjek. Upravo jučer je završio s razdobljem til meditacije. Zadnja tri mjeseca nije progovorio ni riječ. Bit ćete mu pr gosti, a to je jako dobar predznak.« Doug, Lou i ja dali smo čongbi po st rupija (oko dva dolara) za obredne kate — bijele svilene šalove koje će rin poče posvetiti. Skinuli smo cipele i Congba nas je odveo do male prostorij iza glavnog svetišta. Tu nas je dočekao nizak okruglast čovjek sjajnog čela. Odjeven crvenu svećeničku odjeću sjedio je prekriženih nogu na brokatnom jastuki Djelovao je vrlo staro i vrlo umorno. Congba se naklonio s poštovanjen nešto kratko rekao i potom nam dao znak da pridemo bliže. Rimpoče je sva kog od nas blagoslovio i stavio nam oko vrata kate koje smo kupili. Nako toga se blagonaklono nasmiješio i ponudio nas čajem. »Ovu katu biste treba nositi do vrha Everesta,«7 ozbiljnim glasom mi se obratio Congba. »Ona ć udovoljiti Bogu i čuvat će vas na planini.« Nisam poznavao pravila ponašanja u društvu tako svete osobe, živ reinkarnacije nekog prastarog i uzvišenog lame, pa sam se pribojavao da bil nesvjesno mogao nekoga uvrijediti ili napraviti faux pas. Dok sam raz mišljao o tome i srkao čaj, Njegova Svetost otišla je do susjedne sobice, vra tila se s velikom knjigom bogato ukrašenih korica i uručila mi je. Obrisat sam prljave ruke o hlače i nesigurno otvorio knjigu. Bio je to foto album Rimpoče je nedavno boravio u Americi, a knjiga je čuvala slike s tog puto vanja: Njegova Svetost u Washingtonu ispred Lincolnovog memorijalnoj centra i ispred Muzeja zrakoplovne i svemirske tehnologije, Njegova Svetos u Kaliforniji ispred luke u Santa Monici. Uzbuđen i široko se smijući poka zao mi je dvije najdraže fotografije u cijelom albumu: Njegova Svetost po red Richarda Gerea i Njegova Svetost sa Stevenom Segalom. ^Za razliku od tibetija, s kojim je srodan, šerpa nije pisani jezik, pa su zapadnjac prisiljeni oslanjati se na njegovu fonetiku. Posljedica je da ne postoji jedinstvo u izgovara nju riječi i imena u jeziku šerpa. Zato se Tengboče u literaturi pojavljuje i kao Tengpoče il Tjangboče, a slične razlike postoje i kod drugih riječi. ''lako je tibetansko ime za vrh Qomolangma, a nepalsko Sagarmatha, većina šerpa t razgovoru koristi ime »Everest«, čak i kad razgovaraju međusobno. 42 *** Prvih šest dana trekinga ubrzo je postalo samo lijepa uspomena. Put nas je dalje vodio kroz polja borovice, patuljastih breza, borova, rododendrona i očaravajućih gromada, pored gromoglasnih vodopada i žubora gorskih potoka. Vrhovi o kojima sam čitao kao dijete poput uzdignutih mačeva su zakrivali nebo. Većinu naše opreme nosili su jakovi i nosači, pa sam u ruksaku imao samo jaknu, par pločica slatkiša i foto aparat. Tako lagan mogao sam se nesputano prepustiti uživanju u šetnji ovom egzotičnom zemljom. S vremena na vrijeme pao bih u nekakav trans, ali euforija je kratko trajala. Prije ili kasnije iz sna bi me trgnula silueta Everesta i prisjećanje na svrhu i cilj ovog putovanja. Svatko od nas je imao svoj ritam hoda. Cesto bismo stajali da se okrijepimo u čajanama uz cestu ili popričamo s prolaznicima. Primijetio sam da često putujem u društvu Douga Hansena, poštanskog djelatnika, i Andvja Harrisa, Hallovog mladog vodiča. Andy, kojeg su prijatelji zvali Harold, bio je
  • 24. krupan i čvrst čovjek građen poput braniča iz američkog nogometa, grubog i muževnog pogleda za kakav se dobivaju uloge u reklamama za cigarete. Tijekom južne zime radio bi kao vodič za skijanje iz helikoptera, a ljetima bi radio kao suradnik na istraživačkim projektima na Antarktici ili kao vodič u novozelandskim Južnim Alpama. Putem prema baznom logoru Andy je čeznutljivo govorio o ženi s kojom živi — liječnici Fioni McPherson. Jednom dok smo sjedili na kamenu uz put iz ruksaka je izvadio njezinu sliku. Bila je visoka, atletski građena plavuša. Upravo su bili usred gradnje kuće na brdu pored Queenstowna. Andy je s uzbuđenjem proživljavao uspomene na mala zadovoljstva kao što su piljenje greda i zabijanje čavala. Priznao je kako nije bio siguran treba li prihvatiti posao na ovoj ekspediciji: »Bilo mi je prilično teško napustiti Fionu i kuću. Taman smo završili krov... No kako bi itko mogao propustiti priliku da ode na Everest... Pogotovo kad možeš biti vodič na ekspediciji Roba Halla.« Iako Andy još nije bio na Everestu, nije bio stranac u Himalaji: 1985. godine penjao se na Cobutse, 6683 m visok vrh nekih 50 km zapadno od Everesta, a u jesen 1994. proveo je četiri mjeseca pomažući Fioni u vođenju medicinske klinike u Feričeu - mračnom zaselku na vjetrometini, na 4300 m. Kliniku je financirala humanitarna organizacija Himalayan Rescue Association s primarnim ciljem da liječi visinom izazvane bolesti (iako su davali i besplatne zdravstvene usluge lokalnom stanovništvu) te da educiraju trekere o opasnostima penjanja na velike visine bez aklimatizacije. Ustanovljena je 1973. nakon što je četvoro članova jednog japanskog trekinga pod-leglo posljedicama visinske bolesti u blizini današnje klinike. Prije njezina 43 osnutka, akutna visinska bolest ubila bi jednog do dvoje od 500 trekera ko] su prošli kroz Feriče. U vrijeme našeg posjeta to je bila manja građevina četiri sobe u kojoj je odvjetnica Laura Ziemer radila s dvojicom američki! liječnika, Larrvjem Silverom i Jimom Litchom. Gospoda Ziemler pojasnil nam je kako uzrok za tu alarmantnu stopu smrtnosti nisu bile nesrei visoko u planinama. Žrtve su bile »obični trekeri koji inače nikad nisu i izvan označenih staza«. Sada je, zahvaljujući edukacijskim seminarima i hitnoj pomoći koju volonterski pružalo osoblje klinike, stopa smrtnosti smanjena na najvi jedan smrtni slučaj na 30.000 trekera. U klinici su radili idealisti sa Zapad koji za svoj posao nisu dobivali nikakvu naknadu, štoviše čak su mora plaćati svoje putne troškove. Posao u klinici ipak je privlačio visokokvalifi cirano osoblje iz cijelog svijeta i smatrao se prestižnom prilikom. Naša ek pedicijska liječnica, Caroline Mackenzie, također je radila na klinici i to jesen 1994. s Fionom i Andvjem. Jan Arnold radila je na klinici 1990. godine. Te je godine Hali prvi pu osvojio Everest. Jan, priznatu i samouvjerenu liječnicu upoznao je na put prema Everestu i očarala ga je na prvi pogled: »Zamolio sam je da izađe s mnom čim se vratim s Everesta«, prisjetio se prve noći našeg boravka u seli »Za prvi izlazak ponudio sam joj izlet na Aljasku i uspon na Mt. McKink Prihvatila je.« Vjenčali su se dvije godine kasnije. Jan se 1993. s Halloi popela na Everest, a 1994. i 1995. bila je pod Everestom kao ekspedicijsk liječnica. Da nije u osmom mjesecu trudnoće, i ove bi godine bila s nam na ekspediciji, no ovaj put posao je prepustila doktorici Mackenzie. U četvrtak, 4. travnja, poslije prve večere u Feričeu, Laura Ziemer i Jir Litch pozvali su Halla, Harrisa i Helen Wilton, voditeljicu našeg bazne logora, u kliniku na »čašicu razgovora«. Tijekom večeri njihov razgovi dotaknuo je i temu neizbježnih opasnosti vezanih uz penjanje i vođenje i Everest. Hali, Harris i Litch u potpunosti su se slagali da će se prije ili ka nije na Everestu dogoditi nesreća koja će odnijeti velik broj života. Litcl koji je Everest prošlog proljeća osvojio s tibetanske strane, živo se sjeća t diskusije: »Robu ni na kraj pameti nije bilo da bi se to moglo dogoditi upr;1 vo njemu. On se brinuo da će morati 'spašavati stražnjicu nekome iz drut^ ekspedicije', a smatrao je najvjerojatnijim da će se ta tragedija dogoditi n mnogo opasnijoj sjevernoj strani vrha - tibetanskoj strani.« *** U subotu, 6. travnja, u svega par sati uspona od Feričea stigli smo d donjeg ruba ledenjaka Khumbu. Gotovo 20 km dug ledeni jezik spušta se 44
  • 25. južnih obronaka Everesta i trebao bi nam poslužiti kao svojevrstan put do vrha. Ovdje, na gotovo 5000 m, napustili smo posljednje tragove zelenila. Nad dolinom je lebdjela maglica. Na vrhu rubne morene stajalo je dvadeset kamenih spomenika u turobnom nizu — spomen na alpiniste, većinom Šerpe, stradale na Everestu. Od sada, pa do kraja ekspedicije, našu će svakidašnjicu činiti beživotan i bezbojan svijet stijena i vjetrom ispuhanog leda. Usprkos odmjerenom tempu pristupa osjećao sam vrtoglavicu i stalno mi je nedostajalo zraka — počeo sam osjećati posljedice visine. Put je dalje na mnogim mjestima bio zameten dvometarskim nanosima zaostalim od zime. Kako je sunce topilo ledenu podlogu, ona je slabjela i oko podneva su naši jakovi propadali u snijeg do trbuha. Goniči su ih negodujući tjerali da idu dalje i istovremeno se Hallu žalili kako će se vratiti u dolinu. Kasno poslijepodne stigli smo do sela Lobuje gdje smo u brzo sklepanom i izuzetno prljavom prenoćištu našli zaklon od vjetra. Lobuje je bilo sumorno mjesto. Grupica niskih, ruševnih kućica nagurala se uz rub ledenjaka. Mjesto je bilo pretrpano Šerpama i alpinistima iz cijelog niza različitih ekspedicija, trekerima iz Njemačke, stadima iscrpljenih jakova... i svi su se namjerili na Everestov bazni logor udaljen još čitav dan hoda. Rob je objasnio da je gužva nastala zbog neobično trajnih i visokih snježnih nanosa koji su do jučer sprečavali jakove da dodu do baznog logora. Zaselak ima pola tuceta prenoćišta i sva su bila potpuno zauzeta. Na nekoliko postojećih blatnih otoka, jedinih mjesta koja nisu bila pod snijegom, nagurali su se šatori. Masa nosača iz dalekih dolina Raia i Tamanga odjevenih u tanke dronjke i zagrnutih u platnene plašteve bivakirala je u nišama stijena i pod gromadama na okolnim padinama. Tri ili četiri postojeća poljska zahoda bila su doslovno preplavljena izlučevinama. Ta je slika bila tako odbojna da je većina ljudi, jednako Ne-palaca i zapadnjaka, svoje potrebe zadovoljavala vani, gdje god bi se za to ukazala mogućnost. Smrdljive hrpice ljudskog izmeta bile su razbacane posvuda i bilo je nemoguće ne ugaziti u njih. Potočić topljenog snijega koji je prolazio kroz naselje u stvari je bio otvorena kanalizacija. Glavna soba u našem prenoćištu bila je opremljena drvenim platformama koje su predstavljale ležajeve za tridesetak ljudi. Pronašao sam jedan slobodan ležaj, otjerao što je moguće više muha i ušiju s prljavog madraca i rasprostro svoju vreću za spavanje. Na susjednom zidu bila je mala metalna pećica koja je sagorijevala sušeni jakov izmet. Temperatura je nakon zalaska sunca pala debelo ispod nule i u sobu su uskoro nahrupili nosači bježeći od okrutne noćne hladnoće. Budući da izmet slabo gori čak i u najboljim uvjetima, a posebno na 5000 m — u kisikom siromašnom zraku, prenoćište je ispunio trpak miris gustog dima. Prenoćište se zadimilo kao da se ispušna cijev autobusa prazni ravno u sobu. Te sam noći dva puta uz žestok kašalj 45 bježao van po zrak. Oči su mi do jutra bile potpuno krvave i upaljene, nos mi je bio ispunjen crnim naslagama čade, a za uspomenu sam dobio suhi kašalj koji me pratio do kraja ekspedicije. U Lobujeu smo prema Robovom planu trebali provesti samo jedan dan aklimatizacije. Do baznog logora čekalo nas je još desetak kilometara puta. Naši Šerpe trebali su stići tamo par dana prije, pripremiti logor za naš dolazak i već započeti opremanje puta uz niže obronke Everesta. No, uvečer 7. travnja u Lobuje je dojurio glasnik s uznemirujućim vijestima iz baznog logora: Tenzing, mladi Šerpa zaposlen kod Roba, pao je u 50 m duboku ledenjačku pukotinu. četvorica preostalih Šerpa izvukli su ga natrag živog, ali teško ozlijeđenog — vjerojatno sa slomljenom natkoljenicom. Rob nam je smrknut i blijed objavio da će s Mikeom Groomom u zoru krenuti naprijed kako bi koordinirali Tenzingovo spašavanje. »Zao mi je što vam to moram reći, ali morat ćete ostati u Lobujeu s Haroldom dok ne dovedem stvari pod kontrolu.« Kasnije smo saznali da su se Tenzing i ostala četvorica penjali po relativno blagom djelu ledenjaka Khumbu u svrhu izviđanja puta iznad logora I. Hodali su jedan iza drugog, što je svakako bilo pametno, ali pri tome nisu koristili uže — a to je bilo grubo kršenje pravila. Tenzing je bio blizu ostale četvorice, gazio je točno u otiske stopala ostalih, ali odjednom je propao kroz tanak sloj snijega koji je skrivao duboku ledenjačku pukotinu. Prije nego li je išta uspio reći, poput kamena je odletio u samo srce ledenjaka. Evakuacija helikopterom sa 6200 metara je gotovo nemoguća - zrak je ovdje prerijedak da bi