Ribbon Blender Manufacturer in Ahmedabad, IndiaVikram Patel
Ribbon Blender is used to blend a wide range of liquid and powder materials used in Pharmaceutical Industries, Pneumatic Conveying System, Guar Gum Powder Plant, Chemical Industries, etc.
This document discusses signs and tools associated with heroin and methamphetamine use. For heroin, it lists tools like syringes and spoons used to prepare and inject heroin. Signs of heroin use include track marks, scar tissue around veins, and constricted pupils. For methamphetamine, it lists signs like rapid weight loss, poor dental health known as "meth mouth," and more rapid decline in appearance. Tools for methamphetamine include pipes and rocks or powder forms of the drug.
The document discusses steganography and watermarking techniques for hiding information in digital media. It provides an overview of their applications and differences:
1) Steganography aims to hide the very existence of a message within cover data, while watermarking aims to hide copyright messages that cannot be removed from distributed data.
2) Steganography is used for covert communications when encryption is not possible, while watermarking embeds identifiers in distributed content to enforce copyright.
3) The goal of steganography is to make stego-data indistinguishable from cover data, while watermarking aims to make messages robust against removal or modification.
Ribbon Blender Manufacturer in Ahmedabad, IndiaVikram Patel
Ribbon Blender is used to blend a wide range of liquid and powder materials used in Pharmaceutical Industries, Pneumatic Conveying System, Guar Gum Powder Plant, Chemical Industries, etc.
This document discusses signs and tools associated with heroin and methamphetamine use. For heroin, it lists tools like syringes and spoons used to prepare and inject heroin. Signs of heroin use include track marks, scar tissue around veins, and constricted pupils. For methamphetamine, it lists signs like rapid weight loss, poor dental health known as "meth mouth," and more rapid decline in appearance. Tools for methamphetamine include pipes and rocks or powder forms of the drug.
The document discusses steganography and watermarking techniques for hiding information in digital media. It provides an overview of their applications and differences:
1) Steganography aims to hide the very existence of a message within cover data, while watermarking aims to hide copyright messages that cannot be removed from distributed data.
2) Steganography is used for covert communications when encryption is not possible, while watermarking embeds identifiers in distributed content to enforce copyright.
3) The goal of steganography is to make stego-data indistinguishable from cover data, while watermarking aims to make messages robust against removal or modification.
1. Jevanđelje po Filipu je ranohrišćansko gnostičko evanđelje iz 3. veka po Hristu. Vekovima je
bilo izgubljeno i otkriveno je 1945. godine u Egiptu, kao deo biblioteke Nag Hamadi.[1] Ovaj spis
je po formi zbirka gnostičkih učenja i razmišljanja, neka vrsta "gnostičke antologije". [2] Ono se
ponajviše odnosi na značenje sakramenata, a posebno svete tajne braka, u kontekstu
Valentinovog učenja.[3]
Evanđelje po Filipu nije sustavno organizirano. Naracija je prilično nepovezana i uobičajeno je
preskakanje s jedne na drugu temu. Izreke se pojavljuju u različitim književnim oblicima, kao
aforizmi, analogije, parabole, pareneze, polemike, dijalozi, egzegeze itd. Zbog nesustavnosti i
raznolikosti književnih oblika, pretpostavlja se da je Evanđelje po Filipu zbirka izvadaka iz rano
kršćanske gnostičke kateheze.[3]
Evanđelje po Filipu sadrži i sedamnaest Isusovih izreka, od kojih je devet sadržano u kanonskim
evanđeljima (55; 57; 68; 72; 77; 83; 84; 85). Nove izreke (55; 58; 59; 63; 64; 67; i 74),
identificirane prema uvodnoj formuli ("on reče", "Gospodin reče", ili "Spasitelj reče"), kratke su
i zagonetne, te se obično tumače iz gnostičke perspektive. [3] Spis je verovatno najpoznatiji kao
rani izvor ideje da je Isus bio u ljubavnoj vezi sa Marijom Magdalenom.[4]
Većina naučnika se slaže da je spis nastao u 3. veku.[5] Pripisuje se apostolu Filipu, no sam
pristup ukazuje na autora koji se poziva da prenosi reč primljenu od apostolâ (vs. 95). Apostol
Filip je umro 80. godine, zbog čega je veoma mala verovatnoća da je on autor. Naslov tekst je
moderan. Nazvan je po Filipu verovatno zbog toga što je Filip jedini apostol koji se u njemu
pominje (73), i jer je on, zajedno s Tomom i Matejem, uživao velik ugled među gnosticima.[3]
2. Pronađeni koptski je tekst nedvojbeno prijevod grčkoga teksta. Zanimanje za značenje određenih
sirijskih riječi (63; 56), njegova naklonjenost sakramentalnoj praksi Istoka, kao i njegova
asketska etika, upućuju na vjerojatno sirijsko porijeklo.[3]
Ovo evanđelje donosi više nekanonskih pripovijesti o Isusu. Evanđelje po Filipu kaže da je Isus
imao ljudske roditelje. Njegovi roditelji bili su Marija i Josip. Ali kad je rođen u duhu, postao je
sin nebeskoga Oca i svetoga Duha (na hebrejskom je Duh u ženskom rodu), odnosno božanske
majke.[6] Tako se tokom otkrivenja na planini, on ukazao svojim učenicima natprirodno velik
(57). Kada je u Levijevoj bojarnici sedamdeset dvije boje stavio u jednu posudu, one su se
stopile u bijelu (63, 25-30). Tri žene koje su uvek išle sa njim zvale su se Marijama (59), iako je
očito bio osobito naklonjen Mariji Magdaleni (63).
Spasitelj je Mariju Magdalenu voleo više od ostalih učenika i često ju je ljubio.
Filip odbija da propiše određeno seksualno ponašanje, na primer, da li je za hrišćane bolji brak ili
celibat. Formulisane kao suprotnosti, ove alternative sačinjavaju lažnu dihotomiju. [7] Evanđelje
savetuje kako se treba odnositi prema telu:
Niti strahujte od tela niti ga volite. Ako ga se budete bojali, ono će zavladati vama; ako ga budete
voleli ono će vas proždrati i paralizovati.
Naglašeno je učenje da onaj koji hoće ustati iz mrtvih mora to učiniti još za ovog života:
Oni koji govore da će prvo umreti a potom vaskrsnuti, varaju se. Jer ako ne prime vaskrsenje za
života, neće primiti ništa kada umru.
Evanđelje po Filipu je izvor priče prema kojoj je drvodelja Josip načinio križ na kojemu je Isus
poslije bio razapet:
Josip drvodelja, zasadio je vrt, jer je trebao drvo za zanat. On je taj koji je načinio krst od stabala
koja je zasadio. I tako je njegov izdanak visio na onome što je zasadio. Njegov izdanak bio je
Isus, a krst je bio sadnica.
Ukazuje se i na uzaludni trud, koji nema cilj i središte u duhu istine:
Magarac koji je okretao mlinski kamen stotinu je stadija prehodao. Kada su ga oslobodili, video
je da je još uvek na istom mestu. Postoje ljudi koji prođu mnogim putevima, a da se ne približe
nekom cilju.
Međutim, hrišćanin koji primi pravo znanje (gnosis) postaje jednak Hristu:
Ko god postigne gnozu nije više hrišćanin nego Hrist.[8]
Jedna od središnjih tema Evanđelja po Filipu je preobražujuća moć ljubavi: ono što će čovek
postati zavisi od toga kome je njegova ljubav upućena:
3. Koga žena voli, tome su deca koju će roditi nalik; ako svojega muža, onda su nalik njenom
mužu; ako preljubnika, tada su nalik preljubniku. Ako jedna žena prisilno leži sa svojim mužem,
a njezino je srce kod preljubnika s kojim se inače sjedinjuje, tada često rađa dete koje je nalik
preljubniku. Ali vi, koji ste sa sinom Božijim, ne smete voleti svet nego morate voleti Gospoda,
da ono /dete/ ne bude nalik svetu nego Gospodu!
Evanđelje po Filipu predstavlja alternativu uobičajenom hrišćanskom shvatanju dobra i zla kao
kosmičkih suprotnosti. Ono napušta čak i modifikovani dualizam zasnovan na neprestanoj borbi
protiv Satane, kojim se odlikuje velika većina hrišćanskih učenja. U ovom evanđelju, za razliku
od evanđelja Novog Zaveta, lik Satane se uopšte ne pojavljuje.[7] Umesto da zamišlja zlo kao
tuđu, spoljnu silu koja ugrožava i napada ljude, Evanđelje po Filipu od svakog pojedinca traži da
spozna zlo iznutra i da ga svesno iskoreni. Autor ne pribegava Sotoni kad objašnjava čovekovu
sklonost ka grehu. Nasuprot tome, Filip uči da u svakoj osobi leži skriven „koren zla". Ovo
donekle predstavlja tumačenje tradicionalnog jevrejskog učenja o jetzer 'hara, ili, kako rabini
kažu, „zlom impulsu".[7] Sve smo dok smo nesvesni „korena zla" u nama, on je moćan; ali kad je
spoznat, on je uništen". Autor nastavlja:
Što se nas tiče, neka svako kopa duboko do korena zla u sebi, i iz srca iščupa koren. On će biti
iščupan ako ga prepoznajemo. Ali ako ga ne prepoznajemo, on se ukorenjuje u našim srcima i
rađa svoje plodove u našim srcima. Gospodari nama i porobljava nas. Zarobljava nas, tako da
„činimo ono što ne želimo činiti," [videti Rimljani 7: 14-15]. Njegova moć raste jer ga nismo
spoznali.
Osnovno je „poznavanje" sopstvenog potenicijala za zlo. Prema Filipu, prepoznavanje zla u sebi
predstavlja po definiciji individualni proces: čovek ne može drugome diktirati šta je dobro a šta
zlo; umesto toga, svako se mora potruditi da razume svoju unutrašnju sferu kako bi prepoznao
dela koja proističu iz „korena zla" koji se sastoji iz impulsa kao što su gnev, zavist, požuda,
pohlepa. Uvidevši da određeni čin dolazi od jednog takvog impulsa, čovek gubi volju za
sprovođenje zlog čina. Da bi počinio zlo delo - bilo da je to gnevna svađa, ubistvo ili objava rata,
čovek mora verovati u iluziju da je delo opravdano, da on dela iz pravih razloga. Autor
optimistički veruje da „istina ... nadvladava čovekovu težnju da ignoriše svoje greške".[7]
Evanđelje po Filipu kritikuje pristup moralnosti koji ostali hrišćani praktikuju, a koji se sastoji u
propisivanju i zabrani izvesnih činova.[7] Autor Filipa, međutim, odbacuje sve spiskove „dobrih"
i „loših" dela, osnovu tradicionalne hrišćanske moralnosti. Jer, ističe autor evanđelja, kada
identifikujemo suprotnosti kao što su „svetlost i tama, život i smrt, dobro i zlo" reč je u stvari o
parovima međuzavisnih termina od kojih svaki podrazumeva svoju suprotnost. [9] Kako bi
pokazao da je nemoguće razlikovati dobro od zla na jednostavan i kategoričan način, Filip priča
parabolu o domaćinu odgovornom za imanje na kojem žive deca, robovi, psi, svinje i stoka.
Domaćin, koji svakom obezbeđuje odgovarajuću ishranu, jeste slika „učenika Božjeg", koji
„shvata duševna stanja i govori svakome" na odgovarajući način, shvatajući da ljudi imaju
različite potrebe i nalaze se na različitim stupnjevima duhovne zrelosti.[7]
4. Mada odbacuje običnu dihotomiju dobra i zla, ovaj autor ne zanemaruje etička pitanja, i nikako
ne dovodi u pitanje njihovu važnost. Važno je pomiriti slobodu koju nam gnosa donosi sa
hrišćanskom dužnošću da volimo druge. Autor Filipa sledi Pavla kada postavlja ključno pitanje:
Kako čovek da živi u skladu i s gnosom i s agape, ljubavlju. Čovek čija je ljubav sazrela pazi da
ne izazove ničiju patnju („Blagosloven je onaj koji nikome ne nanosi bol"). Gnostički hriščanin
mora uvek ljubavlju prema drugima ograničiti slobodu koju gnosa daje. Autor takođe kaže da s
radošću iščekuje doba kada će se sloboda i ljubav spontano usklađivati, tako da će duhovno zrela
osoba biti slobodna da sledi svoje istinske želje, ne strahujući da če to nekoga ožalostiti.[7]