Priče učenika 5.a razreda

1. Školska godina 2013./2014.

2. Bila sam s Kokom i Zlatkom na Eiffelovom tornju
Koko, Zlatko i ja smo se napokon popeli na Eiffelov toranj. Kakav je to
pogled bio.
Splet ulica, trgova, spomenika, mostova, drvoreda, parkova i još dalje dokle
pogled seţe. Buka prometa je odjekivala gore, glasnije od najjače ljetne
grmljavine.
Zlatko je Koku i meni pokazao u kojem se smjeru nalazi ujakova kuća.
„Hajde da pogledamo kroz dalekozor“, rekli smo Koko i ja. Zlatko je rekao: „Ne
moţete vidjeti tako daleko jer je Pariz velik.“ Mi smo svejedno htjeli pogledati.
„Dobro, gledajte“, mrzovoljno reče Zlatko. Koko je uhvatio dalekozor i gledao
Pariz. Odjednom je rekao Zlatku i meni: „Gledajte!“ Zlatko je oprezno odloţio
sliku na široku ogradu, zaţmirio na lijevo oko, a desno prislonio na dalekozor i
gledao. Pred prozorom prvog kata kuće na Aveniji La Bourdonnais, Zlatko je
ugledao neobičan prizor. „Gledajte,“ rekao je Zlatko, „nisu li to Jan i Michel?“
„Da, jesu“, rekao je Koko. „ Traţe li nas?“ upita Zlatko.
Posve smo zaboravili na sliku. Ali se odjednom Koko počeše lijevom rukom
iza desnog uha, tako nespretno da laktom udari u rub slike. Mona Liza, kao veliki
padobran, poleti u dubinu.
Silvija Vincek

3. Bio sam s Charliem u tvornici čokolade
Pošto je Willy Wonka zatvorio svoju tvornicu čokolade jer su mu radnici
krali recepte, nakon nekoliko godina ju je ponovno otvorio i odlučio da će 6
zlatnih ulaznica staviti u omote čokolada i ona djeca koja ih pronađu bit će
nagrađena posjetom u tvornicu na jedan dan.
I tako smo August Gloop, Charlie Bucket, Veruca Salt, Mike Telkač,
Violeta i ja pronašli ulaznice. Prvoga travnja svi smo zajedno s Wonkom ušli u
tvornicu čokolade. Kad smo ušli u tvornicu, nismo mogli vjerovati svojim očima.
Bio je to pravi svijet čokolade. U prvom dijelu tekla je debela rijeka od
rastopljene čokolade. August je uronio u rijeku i pojeo toliko čokolade da se
zamalo raspuknuo, no usisale su ga cijevi u kojima je naţalost zapeo. Zatim, u
drugoj sobi, bilo je sve prepuno ţvakaća, no jedna je bila posebna kao stvorena za
Violetu. Violeta ju je uzela. Okus je na početku bio fascinantan, no kasnije je
postao grozan pa se Violeta pretvorila u ogromnu borovnicu. U trećoj prostoriji
bilo je sve prepuno vjeverica koje su odvajale ukusne dijelove oraha od
pokvarenih dijelova koje su potom bacale u čokoladu. Naravno, Veruca si je
zaţeljela jednu, no otac joj je nije mogao dati pa je tako sama krenula po
vjevericu, uzela je, no ona ju je počela škakljati pa se Veruca poskliznula i pala u
veliki kotao pun čokolade. U četvrtoj prostoriji, koja je bila cijela nalik na TV,
bio je pravi raj za Mikea, ovisnika o TV-u. U toj prostoriji bio je jedan stroj koji
te mogao teleportirati u bilo koji TV u prostoriji. Naravno, Mike je skočio u taj
stroj, pritisnuo gumb i teleportirao se u TV iz kojeg nije mogao izaći. Ostali smo
još Charlie i ja. Slijedila je peta prostorija u kojoj je bio stroj za rastezanje. Ja
sam se slučajno spotaknuo i pao u njega. Postao sam 5 metara viši nego inače.
Sve nas je na kraju spasio vlasnik tvornice Willy i ponovno smo se okupili u
središtu tvornice i zajedno izašli iz nje te se svatko vratio s puno čokolade svojoj

4. kući. August u svoju Njemačku, Veruca svojem bogatstvu, Violeta svojim
ţvakama, Mike svojem vjernom TV-u, ja u svoju Hrvatsku, Charlie, koji je zadnji
ostao u tvornici, postao je nasljednik tvornice, a njegova cijela obitelj se doselila
u toplu tvornicu čokolade.
Teodor Gašparić

5. Dječaci Pavlove ulice
U Botaničkom vrtu
Nakon završetka nastave, ostali dječaci Pavlove ulice i ja smo se sastali
pred školom. Htjeli smo otići u Botanički vrt da ostavimo crvenu ceduljicu našim
neprijateljima, dječacima crvenokošuljašima.
Odlučili smo da u Botanički vrt idemo ja, Nemeček, Boka i Čonakoš da
ostavimo cedulju na kojoj je pisalo: „Ovdje su bili dječaci Pavlove ulice!“ Krenuli
smo do Botaničkog vrta. Kada smo stigli, htjeli smo se popeti preko zida, ali je
bio previsok. Odlučili smo da ćemo obići vrt i prijeći tamo gdje je zid niţi.
Čonakoš je skupio ruke kako bismo ja, Nemeček i Boka mogli prijeći. Prvi je
prešao Boka pa ja zatim Nemeček i na kraju Čonakoš koji se uzverao po bagremu.
On je sa sela pa mu je veranje po drveću bilo poznato.
Osmotrio je cijeli Botanički vrt i skočio na tlo. Počeli smo se šuljati od grma do
grma kada smo čuli zviţduk. Umrli smo od straha. Malo smo zastali da vidimo što
je to bilo, ali smo shvatili da je to samo znak da se izmjenjuju čuvari na mostu.
Krenuli smo tako prema ruševini tvrđave na jednome brdu. Kako smo se kretali
prema ruševini, koristili smo vegetaciju kao zaklon. U tvrđavu smo ušli kroz jednu
rupu u zidu. Unutra smo u jednom kutu pronašli tomahavk sa srebrenom oštricom,
a u drugom kutu još sedam i našu zastavu. Čonakoš je predloţio da bi to trebalo
uzeti kao ratni plijen, a Boka se suprotstavi i reče da bi to bila krađa. Rekao je
neka ih samo razbacamo. Napravi smo to i izašli van. Boka je uzeo kazališni
dalekozor i pogledao što se na otoku događa.
Ondje je vidio tuţan prizor. Gereb je sjedio s crvenokošuljašima, ali to nije htio
reći meni i ostalim dječacima. Spustili smo se do jezera. Htjeli smo ga prijeći
čamcem, ali smo morali obići jezero da bi ga našli. Kada smo ga našli, Boka,
Čonakoš i ja smo ušli u njega, ali kad je Nemeček htio ući, čamac se zaljuljao i

6. Nemeček je pao u vodu. Brzo se digao i uskočio u čamac. Prošli smo jezero i
stigli na otok. Boka, Nemeček i ja smo se popeli na stablo. Gore smo sjedili i
špijunirali crvenokošuljaše. Kada su crvenokošuljaši otišli da pospreme oruţje,
Boka je skočio dolje i zakucao ceduljicu. On, Nemeček i ja smo skočili u čamac i
preveslali preko jezera. To su otkrili crvenokošuljaši i dali se u potragu za nama.
Mi smo se sakrili u lijevom krilu staklenika i tamo čekali crvenokošuljaše. Ja sam
se sakrio između raznovrsnih biljaka, Boka iza vrata, Čonakoš ispod polica. Police
su pale na njega, pa mu je Nemeček htio pomoći. Upalio je upaljač da bi se
Čonakoš izvukao. Boka mu ga je izbio iz ruke i rekao neka se sakrije u bazen kad
je ionako već mokar. Crvenokošuljaši su skoro pronašli Čonakoša, ali ih je Sebenić
odvratio i oni su otišli u drugom smjeru.
Mi smo se presretni vratili do zida i pobjegli kućama. Jedva smo dočekali
da sve to sutra na grundu ispričamo Pavlouličanima.
Niko Stolnik

7. Junaci Pavlove ulice
Borba pavlouličkih dječaka da očuvaju svoj teren za igru
Bio je to poseban dan, dan kada smo se mi pavloulički dječaci borili za
grund.
Jednog kišovitog dana bili smo u školi ja i moji prijatelji s grunda:
Baoraobaš, Čele, Čoonakoš, Gereb, Boka i još mnogi drugi. Jedva smo čekali da
završi nastava i da odemo na grund pripremiti se za bitku. Škola je završila, a dan
je postao lijep i sunčan. Došli smo na grund. Boka je postavio sve naše jedinice
kako treba. Ostavio je Kolnaoia i mene da mu budemo pomoćnici. Boka, ja i Kolnaoi
gledali smo dolaze li Pastori. Najednom smo vidjeli kako Feri Ač dolazi sa svojom
vojskom po Pavlovoj ulici, a s druge strane u Marijinoj ulici vidjeli smo starijeg
Pastora koko vodi svoju vojsku. Bili smo jako uzbuđeni. Vojska iz Marijine ulice
došla je na grund. Tamo su naši čekali Kolnaoiev znak za juriš. Kad je zatrubio,
Baoraobaš i ostali u toj jedinici počeli su ih gađati bombama od vlaţnog pijeska.
Kad više nisu imali municije, mi smo im priskočili u pomoć. Dok je Kolnaoi trčao da
da znak drugoj jedinici, Pastor mu je podmetnuo nogu. Kolnaoi se počeo hrvati i
kad ga je svladao, zatvorio ga je u drvenu kolibu, a kasnije smo i ostale zatvorili.
Feri Ačova druga jedinica je čekala znak trube za ulazak u borbu dok vojska iz
Marijine ulice ne pobijedi. Feri Ač je bio iznenađen što ih dugo ne zovu i počeo
je misliti da su izgubili, a onda se sjetio da su ih moţda zatvorili u kolibu. Boka je
nakon toga trčao prema drugoj jedinici da reče da mogu napasti jer se Kolnaoi,
koji je to trebao napraviti, još hrvao. Feri Ač ga je spazio i počeo trčati za njim.
Sad je počela prava bitka. Gađali su se do iznemoglosti. Zatim je Feri Ač rekao
da krenu prema kolibi da oslobode svoje. Boka je mislio da je to kraj.

8. Tada se pojavi Nemeček koji se bacio na Ferija, i bacio ga na zemlju kao
David Golijata, i tako smo uspjeli pobijediti i to zahvaljujući običnom vojniku,
kasnije prozvanim kapetanom Nemečekom.
Dominik Kelemen

9. Kako je tata osvojio mamu
Kako sam pomirila mamu i tatu
Jednoga dana mama se naljutila na tatu. Bila je ljuta na njega zato što je
samo bio u radionici i izrađivao svoj dvanaesti patent i zapravo nas nije cijeli dan
vidio. Mama je na njega bila ljuta i zato što je dosad napravio već jedanaest
patenata, a ni jednoga nije prodao.
Tako smo jednoga dana ručali i tata se jako ţurio u radionicu i mama i tata
su se posvađali. Mama je tati rekla da ako ode iz stana da će otići sa mnom baki,
a tata je samo otišao. Naravno, mama je napravila ono što je rekla. Spremila je
svoje i moje stvari i otišle smo baki. Kada sam došla k baki, morala sam je samo
slušati i puno učiti. Mama je tati rekla da mene moţe viđati svake srijede i svake
druge subote. Tata i ja smo se tako viđali i imali smo puno lijepih trenutaka.
Jedne subote su se moj tata i Bernardin tata dogovorili da idu na pecanje, a
Bernarda i ja smo im se pridruţile. Inače, Bernarda je moja dobra prijateljica. Ja
sam joj ispričala što se dogodilo s mojim roditeljima pa smo se dogovorile kako
ćemo ih pomiriti. Bliţio se moj rođendan, a ja sam inzistirala da rođendan
proslavim kod tate i mama je pristala. Tata, Bernarda i ja smo se dogovorili kako

10. će tata pripremiti ručak, a Bernarda će ispeći kolače. Tako je došao i dan mog
rođendana i dobila sam puno darova. Tada smo mama i ja krenule tati. Došle smo u
stan, a mama je u čudu pitala tatu je li sve to sam napravio, lijepo postavio stol i
uredio sebe.
Bernarda i ja smo se dogovorile da će ona i njezini roditelji doći kasnije da
se moji roditelji za ručkom pomire. Tako je i bilo. Moji roditelji su se pomirili, a
ja sam bila sretna što su opet zajedno.
Laura Šprem

11. Paunaš
Moj najbolji prijatelj hitnuo je kamen iz praćke stotinjak i više metara
daleko. Recimo, od ciglane, preko bare, na krov vrtlarove kućice. Daske,
prekrivene nepromočivim papirom, tupo bi oglasile da je kamen pogodio cilj. Stari
Martin izašao bi tada pogrbljen kroz velika vrata i prijeteći mahnuo kvrgavim
štapom. Oko glave mu je kruţio oblačić dima iz orahove lule.
Za dobru praćku najbolja je jedna vrsta automobilske gume koju smo zvali
sirovom. Pronalazio ju je na smetlištu automehaničarske radionice. Često sam
gledala kako pravi praćku, a ponekad je i meni dao da malo gađam jabuke na
stablu. Svi su ţudjeli za njegovom praćkom. Ja ţutih pletenica i očiju plavih kao
različak, ja koja sam imala crvenu haljinu s bijelim točkicama, ja koja sam mu
dala Gričku vješticu, ja koja sam za njega bila najljepša djevojčica na svijetu, ja
sam mu rekla: „Ne daj praćku Gricku i Sigi!“ Nije ju dao, srušili su ga na pod,
poderali mu čitanku i razbili mu nos. Ja sam pobjegla plačući. Drugog jutra došla
sam u školu i saznala da nema nastave. Odjurila sam do svog najboljeg prijatelja i
već izdaleka vidjela da on nešto radi u voćnjaku. Prišla sam mu i vidjela kako
zemljom prekriva paunaša. Odjurila sam kući, ali prije toga sam mu rekla da je on
najgori čovjek kojeg sam ikada upoznala jer je ubio goluba.
Lana Bošnjak

12. Paunaš
Tito je mogao hitnuti kamen iz praćke stotinjak i više metara. Od ograde
ciglane preko bare pa na krov vrtlarove kućice. Za dobru praćku najbolja je jedna
vrsta automobilske gume koju smo zvali sirovom. Bila je boje meda. Mogla se
pronaći na smetlištu Gavranićeve automobilske radionice. Pivarci i Potočani imali
su praćke crne i crvene od obične gume. Rašlje su bile najbolje od ljeskovine, a
koţa za kamen od jezika starih cipela.
Siga i Gricko bili su glavni praćkaši na Malčanskom brodu i traţili su ga, u
ime jačega, da im preda praćku. Tito je potajno volio Anicu, najljepšu djevojčicu
na svijetu. A ona mu je rekla: „Ne daj praćku!“ I on ju nije dao. Siga i Gricko su
mu poderali čitanku i razbili nos. Anica je otišla plačući. On se osjećao poraţenim
i osramoćenim. Mesar Baţdar imao je mesnicu u visokoj zgradi na početku Široke
ulice, ali tada nije stajao na vratima kao obično. Pogledao je gore prema visokom
krovu. Gore je virila golublja glava. Napeo je praćku i htio ga samo prestrašiti, ali
ga je pogodio u glavu. Bio je to snjeţnobijeli paunaš kakvog je oduvijek htio imati.
Drugog jutra golubu je stalo srce. Odnio je Bijeloga iza drvarnice i zakopao ga.
Bilo mu je teško, poţelio je i sam umrijeti jer za to saznala Anica, djevojčica u
koju je bio zaljubljen.
. Nikola Korpar

13. Paunaš
Moje je ime Gricko. Idem s Titom u četvrti razred. On je jako dobar u
gađanju praćkom. Zaljubljen je u djevojčicu Anicu, ima smeđeg goluba Zirka.
Jednog dana hodao je ulicom, sve su mesnice bile zatvorene. Kada je pogledao
gore, visoko na krovu virila je sitna golubinja glava. Ulica bijaše pusta, spustio je
torbu uza zid i napeo praćku. Kada je pustio kamen iz praćke, on je odletio i
udario u nešto što se zakoprcalo u oluku i zatim poletjelo dolje. On je jako, jako
dobro gađao.
Dotrčali smo do te bijele lovine, on je stavio goluba ispod kaputa i otrčao
kući. Cijelo vrijeme je govorio u sebi: „Samo da ostane ţiv, samo da ostane ţiv!“.
Bio je to snjeţnobijeli paunaš. Paunaša je Tito stavio u drvarnicu, u korpu s
piljevinom. Tito je paunaša samo ošamutio. Dao mu je ime Bijeli. Sutradan se Tito
probudio ranije nego obično. Donio mu je vodu i mrvice kruha. Tito je mami kazao
da je bolestan, da ne bi trebao ići u školu, ali se nije izvukao i morao je krenuti.
Ali, kada je došao do prvog ugla, prikrao se kroz voćnjak natrag do drvarnice.
Nije ga mogao napustiti. Molio ga je neka digne glavu, ali golub nije mogao. Uzeo
ga je u ruke, njegovo srce kucalo je baš kao i Titovo, ali je odjednom stalo. Odnio
je Bijelog u voćnjak, iskopao malu rupu i stavio ga u nju. Odjednom se pojavila
Anica vičući: „Danas nema škole, danas nema škole!“. Zastala je pred Titom i
zagledala se u bijelu pernatu grudu. „Ti si ga ubio“, rekla je, „ti nisi dobar, nisi!“.
Gledao je za njom i jedna mu je kap kliznula preko usne.
Luka Matić

14. SRETNI DANI
Kako su se mama i tata zaljubili
Moji prijatelji Pero i Jurica su htjeli da se Perina mama i Juričin tata
zaljube.
Ja sam bio stručnjak za planove i pomagao sam im. Prvi je plan bio da im
roditelji dođu u školu na razgovor zbog neke gluposti. Pero i Jurica su bacili
petarde ispod klupe i roditelji su im došli u školu te su se Perina mama Marija i
Juričin tata Boţidar upoznali. Rekao sam Peri i Jurici da Jurica kaţe svome tati
da je Marija za njega rekla da je fin gospodin, a Pero da kaţe svojoj mami da je
Boţidar za nju rekao da je lijepa i otmjena ţena. Nakon desetak dana u školi je
bio organiziran disko-klub. Rekao sam Peri i Jurici da kaţu svojim roditeljima da
deţuraju u školi za vrijeme disko-kluba i oni su se sloţili s tim. Marija i Boţidar su
deţurali i pričali, a djeca su se zabavljala. Marija je nakon disko-kluba pozvala
Boţidara i Juricu na nedjeljni ručak. Nakon ručka je Boţidar pozvao Mariju i
Peru na Sljeme i tako su se druţili svakog tjedna. Kada su Pero, Marija, Jurica i
Boţidar trebali ići u kino, rekao sam Peri neka kaţe mami da će gledati drugi film
kod kuće, a Jurica neka kaţe tati da mora raditi zadaću pa su samo Marija i

15. Boţidar otišli. U utorak su samo Marija i Boţidar otišli u kino i, kada su otišli u
kino, javio sam dečkima da im roditelji sto posto hodaju.
Ujutro je Marija rekla Peri da ju je Boţidar zaprosio. Zatim su se vjenčali,
a Pero i Jurica su postali braća.
Luka Hrgarek

16. Bajka o ribaru i ribici
Bio je lijep i sunčan dan. Voda je bila topla i čista, taman za odmor i
uţivanje. Sa mnom su plivale moje prijateljice s kojima sam pričala o dečkima i
sladoledu.
Dok sam mirno plivala po svojoj uvali, odjednom sam se zaplela u ribarevu
mreţu. Kad me je izvukao na svoj čamac, smilovala sam se tom starcu i obećala
mu ispuniti tri ţelje ako me vrati u moje sinje more. Ribar me pusti i reče da ne
treba ništa. Kad je došao doma, ispričao je svojoj staroj što mu se dogodilo na
moru, a ona ga je počela grditi zato što nije ništa traţio od mene.
Sutradan se vrati starac u uvalu jer ga je njegova starica grdila da je mogao
traţiti barem kruha. Dozivao me je, a ja sam ga čula, došla do njega i poslala ga
kući s obećanjem da ću mu ispuniti ţelju.
Nakon nekoliko dana ponovo se ribar vratio u moju uvalu i opet me stao dozivati, a
ovaj put je ţelja njegove starice bila novo korito. Poslala sam ga kući i ispunila
njegovu molbu.
Poslije par dana evo opet jadnog starca u svom čamcu u mojoj uvali. „Pa kakva je
opet nevolja da si opet došao“ , pitam ga, a starac veli da ga je opet starica
grdila, da je poludjela i da sad hoće novu kuću. Rekla sam neka krene kući, pomoli
se Bogu i zahvali za sve darove koje su dobili, a da će njegova molba biti
ispunjena. I on ode.
Nije prošlo mnogo, tuţni se starac opet vrati meni, ispričao mi se i moli me da mu
opet pomognem jer hoće stara da bude vojvotkinja i da ima dvorac i bijele kočije,
neće više da bude obična seljanka. Saţalila sam se na starca, ispunila sam mu i tu
ţelju i uputila ga kući.

17. Nakon nekog vremena evo opet starca, ovaj put stara hoće da bude carica. Ţalila
sam jadnog starca i ispunila mu ţelju, a on se vrati u carske dvore svojoj staroj
carici. Ali ni tu nije bio kraj njezinim ţeljama. Vrati se opet jadan starac sa
ţeljom stare da bude vladarica i da joj ja budem sluškinja. Nisam mu ništa
odgovorila, zaronila sam nazad u dubinu i jednostavno trepnula svojim zlatnim
očima.
A kod kuće ga je čekala stara koliba i starica pored napuklog korita.
Stefany Štefanec

18. STRAH U ULICI LIPA
KAKO SMO POMOGLI MUNGOSU
Mungos Nevada bio je dječak koji se htio uključiti u naše društvo. Šapica,
Cvrkutalo, Praporac, Veslonoţac i Latica bili su moji prijatelji i svi smo ţivjeli u
Ulici lipa.
Bojali smo se Mungosa jer je nosio „revolver“, a i ponašanje mu je bilo jako
ruţno. Mungos, odnosno Darko jer mu je to bilo pravo ime, imao je nekoliko
problema. Mama i tata su otišli na ljetovanje bez njega jer je on morao učiti i
ispraviti jedinice. Bio je ljut, otišao od kuće i ukrao omotnicu s novcem. Mungos je
lik koji mi se nikako ne sviđa. Ne sviđa mi se jer nosi revolver, a nitko osim njega
ne zna da je revolver dječja igračka. Ne sviđa mi se ni zbog ponašanja prema
Šapici, a i voli zapovijedati. Najodaniji prijatelj mi je Šapica, on je poput mene,
povučen, tih, za svakoga će sve napraviti. Takvi bi trebali biti pravi prijatelji.
Odani, uvijek spremni pomoći, ponekad podmetnuti vlastita leđa da zaštite
prijatelja. Kad smo čuli o Mungosovim problemima, odlučili smo mu nekako
pomoći. Kako smo mu pomogli? Pomogli smo mu tako da smo pronašli profesora iz
naše ulice koji je bio voljan pomoći Darku. Podučavat će ga matematiku i fiziku i,
ako se bude imalo potrudio, proći će popravni. Dok je on učio za popravni, sjetili
smo se još jedne ideje, napisat ćemo mu pismo u kojem mu opraštamo njegovo
ponašanje. Latica je imala najljepši rukopis pa je ona pisala, a mi dečki smo joj
govorili što da napiše. Pismo je glasilo ovako:
Dragi Darko,
nadamo se da ćeš ispraviti ocjene, ako ti treba i mi ti uz profesora moţemo
pomoći učiti. Ti si jedan običan dječak poput nas. Zapravo nisi ni ti tako strašan
kako si na početku izgledao. Mi znamo da je negdje u tebi sakriven dječak koji
ţeli naganjati loptu po igralištu, igrati se skrivača s prijateljima. Mi, društvo iz

19. Ulice lipa, ţelimo da budeš naš prijatelj. Opraštamo ti tvoje „divljačko“ ponašanje.
Na popravnom ćemo biti uz tebe i bodriti te.
Tvoje „novo“ društvo iz Ulice lipa.
Šapica, Veslonoţac, Praporac, Cvrkutalo, Latica i Dominik!
Dominik Vojnović

20. Svašta u mojoj glavi
Ponovno smo krenuli u školu. Bio sam sretan jer ću se druţiti sa starim
prijateljima. Dani su prolazili, bio sam sretan. Došao je i taj dan. Čim sam se
probudio znao sam da će ovo biti poseban dan. Ustao sam radostan i krenuo u
školu. Bio je sunčan dan. Na likovnome smo crtali jesen i njezine plodove, sve dok
u razred nije došla nova učenica Dubravka.
To je bila najljepša djevojčica koju sam ikad vidio. Srce mi je zakucalo sto
na sat. Bila je predivna, prelijepa crna kosa isprepletena u pletenice s crvenom
mašnom na kraju pletenice. Očiju plavih i dubokih. Papir i riječi nemoćni su da
iskaţu njezinu ljepotu, a tek njezin izraz lica, imala je osmijeh ljepši i od sunca.
Čim sam je ugledao, zaljubio sam se u nju. Kist mi je ispao iz ruke, ruka mi je
počela sama slikati. Ovo su bili najljepši dani u mojem ţivotu, sve do jednog dana
kad joj je pozlilo i pala je u nesvijest. Učitelj je odmah zvao hitnu i odvezli su je
u bolnicu. Ustanovili su da je teško bolesna i da joj moţe pomoći samo lijek iz
Švicarske koji je jako skup. Njezina majka je jako plakala jer nije znala gdje će
uzeti toliki novac. Cijele noći nisam spavao, nego sam razmišljao kao bih joj
pomogao. Nakon dugog razmišljanja, sjetio sam se da bih mogao pisati memoare.
Memoare sam pisao po cijele dane. Nakon dva mjeseca sam ih napisao i odnio ih
Dubravki na čitanje. Drugi dan me pozvala neka dođem po memoare.
Krenuo sam k njoj i zatekao je u vrtu kako čita memoare. Prišao sam k njoj, a ona
me pitala: „Voliš li me zaista? U ovim memoarima na tri mjesta spomenuo si da me
voliš.“ Ja sam hrabro izustio da je to istina. Nakon toga mi je rekla da i ona
mene voli već dugo, ali mi to nije imala hrabrosti reći. Tog trenutka bio sam
najsretniji čovjek na svijetu. Dala mi je memoare i krenuo sam kući, predao sam
memoare tati, a tata ih je poslao u Zagreb.

21. Nakon mjesec dana za memoare sam dobio gotovo dvaput više novaca nego
što je bilo potrebno za Dubravkino liječenje. Ali bez obzira na novac, meni je
jedino bilo bitno da Dubravka ozdravi i da me voli.
Patrik Oreški

22. TROJICA U TRNJU
U bakinoj kući
Hrvoje je otišao k baki nahraniti ţivotinje jer je ona bila u toplicama. Dugo
ga nije bilo pa smo ga Braco, Tut i ja otišli traţiti.
Kraj vrata bakine kuće bio je prozor s dvije lončanice s kaktusima. Tut je
tamo, skačući oko kuće, ugledao ključ. Tko će ga drugi uzeti nego ja. Ali kada sam
izvlačio ključ, ubo sam se. Braco uze ključ s mojega dlana i gurne ga u ključanicu
i otvori vrata. Ušli smo u kuću. Kuća je bila malena, ali dobro opremljena i uredna.
Njuškali smo po kući kad je Tut najednom rekao da dođemo. U smočnici je našao
stepenice koje vode do tavana. Braco se popeo stepenicama i otvorio veliki drveni
poklopac tavana. Krajičkom oka je virio i gledao oko sebe. Tada je opazio limeni
otvor na crijepu krova kroz kojega je dopiralo dosta svjetla. Rekao je meni i Tutu
da moţemo doći gore. Tamo smo ugledali leţaj. Bio je to stari madrac s dekom i
starim kaputom na njemu. Hrvoje je sigurno tu spavao prošle noći. Ja sam čak
ugledao znak u prašini koji je Hrvoje nacrtao prstom. Razgledali smo cijeli tavan,
ali više ništa nismo našli u vezi s Hrvojem pa smo se spustili dolje. Izašli smo u
dvorište gdje nas je čekala Biba. Nismo mogli shvatiti zašto bi Hrvoje spavao na

23. tavanu. Tada je Braco dodao da ga je sigurno bilo zbog nečeg strah. Braco nam je
pojasnio da ga sigurno nije bilo strah duhova, nego nekih ljudi. Ali nismo znali
koga. Malo smo se osvrtali oko sebe traţeći trag kad najednom Tut pozove mene,
Bibu i Bracu da dođemo vidjeti Hrvojev znak na sandučiću. Braco priđe sandučiću
pa ga otvori. Unutra je bio papirić. Ja sam ga razmotao pa smo ga svi promatrali.
Na njemu je bio nacrtan brkati čovjek, a na papiru je pisalo: „SLIJEDITE
OVOG ČOVJEKA.“ Na poleđini papira je pisalo: „ZMIJA TETOVIRANA NA
LIJEVOJ PODLAKTICI.“
Leon Korpar

24. Trojica u Trnju
Jednog dana šetala sam ulicom i vidjela kako dva čovjeka izlaze iz barake
gdje su radnici ostavljali svoj alat.
Nije mi se činilo ništa čudno pa sam otišla dalje. Vraćajući se kući, vidjela
sam da su u baraku ušli Tut, Braco, a zatim i Hrvoje. Cijelog poslijepodneva nisam
vidjela Tuta, Bracu i Hrvoja i već sam se zabrinula gdje su jer ih je i Hrvojeva
mama traţila kod mene. Tada sam se sjetila kako sam ih vidjela da ulaze u baraku
i poslije sam s prozora svoga stana vidjela kako se ona dvojicu muškaraca vraćaju
u baraku. Brzo sam otišla na policiju i sve rekla policajcu. Rekli su mi da ih brzo
odvedem do barake. Kada smo stigli, ispred barake smo ugledali onu dvojicu
muškaraca kako u ruci drţe torbu punu novaca. Policija je uhitila lopove i odvela
ih. Vrata barake bila su obijena daskama, a u baraci su se nalazili Tut, Braco i
Hrvoje svezanih ruku i nogu.
Policija je odvezala dječake i pustila ih.
Silvana Lončar

25. ZALJUBLJEN DO UŠIJU
U razredu imamo najboljeg učenika Marija. Ima sve petice. Moţda tri ili
četiri četvorke.
Ipak, nešto sam primijetila. Sjedim s tim dječakom u klupi i primijetila sam
da njegove oči svako malo bjeţe k Lani, djevojčici koja sjedi u klupi do moje.
Posumnjala sam da je zaljubljen. To se i vidjelo. Sve više je htio biti u njezinom
društvu. Naţalost, od sve te silne zaljubljenosti uspio je skupiti i silne jedinice.
Već je bio proglašen školskim rekorderom po broju jedinica. Ubrzo nakon toga
dobio je i javnu opomenu od ravnatelja jer je ubacio kineski papar u Grgino jelo,
dječaku koji je puno vremena provodio s Lanom. Sve je to učinio zbog Lane. A
onda, jednog dana, Mario je pobjegao. Nitko nije znao gdje je. Osim, naravno,
bake kojoj je i pobjegao u Novu Gradišku. Za njegovo ljubavno pismo saznali smo
tek kad smo pronašli Marija. Mario u pismu Lani objašnjava kako ju voli, a ona je
njemu također otkrila da ga voli. Mario je tada pucao od sreće. On je ispravio sve
jedinice, a Lana je postala njegova djevojka. Još i danas vidim kako se osmjehuju
jedan drugome pod satom.
Drago mi je što se sve vratilo u normalu, a Mario ponovno postao najbolji
učenik.
Iva Lončar

26. Zaljubljeni do ušiju
Zdravo, zovem se Leona. Idem u 5. razred. U naš je razred stigao novi
učenik Mario. Doselio se iz Nove Gradiške. Odličan je učenik, ali nije štreber.
Između nas je neka simpatija, ali nam je teško priznati. Odjednom
postaje jako loš učenik, čak je dobio i ukor. Ni na izlet s nama nije išao. U
ponedjeljak, kada smo došli u školu, njega nije bilo. Bilo mi je čudno. Pavo, njegov
prijatelj, dao mi je pismo. Pismo je bilo od Marija. Jedva sam čekala doći doma i
pročitati ga. U njemu mi je izjavio ljubav. Bila sam sretna i tuţna. Napisala sam i
ja njemu pismo u kojem sam mu napisala da ţelim da se vrati, ispravi jedinice i da
tek onda moţemo pričati o ljubavi. Mario se vratio, ispravio ocjene i mi smo
postali par.
Super nam je zajedno, svaki dan uţivamo šećući, pričajući i maštajući. Baš
je lijepo biti zaljubljen i imati nekoga pored sebe…
Leona Glavica