Dobre

2. 2
KNUT HAMSUN
Zavodnik
i
druge priče

3. 3
ZAVODNIK
I.
Društvo mladih veslalo je prema otoku. Jedan visoki mladić uspravio se u čamcu i počeo
recitirati pjesme tako da se njegov glas čuo i na obali. Dame koje su bile u tom čamcu slušale
su mladića, ali najmlađa među njima, plavojka drhtećih nosnica, vesela i puna života, čini se
da je radije gledala u mladog lađara i osmjehivala mu se iza leđa recitatora.
Mladić je najednom prestao recitirati, okrenuo se prema nepažljivoj ljepotici koja je
sjedila na klupi iza njega, i rekao:
— Imate pravo, moje pjesme su loše, ali ja umijem i pripovijedati; možda će mi to bolje
poći za rukom. Uostalom, i sami ćete se uvjeriti kad izađemo na obalu.
Dame su zapljeskale, jer su se ponadale da će čuti mnogo toga o njegovim putovanjima i
avanturama. Samo je ona, koja nije htjela slušati njegove pjesme, ostala ravnodušna. A to je
mladića sve više i više razdraživalo.
— Što vi zapravo hoćete? — upitao je, već očajan.
— Što hoću? Ja vas ne razumijem — začuđeno je odgovorila mlada djevojka. — Ime mi
je Andrea i neću baš ništa. Samo sjedim i radujem se što sam na ovom izletu.
I doista, ta je vragolanka, čini se, govorila ono što misli.
Izašli su na otok, izvadili boce vina iz košarice, napunili čaše i počeli piti. Tamo podalje
uz obalu, iza niskog šipražja, vjetar je donosio razdragani smijeh — to su Andrea i lađar
tražili jaja morskih ptica.
— Da vas čujemo! Pričajte! — obrati se družina mladom čovjeku.
— Zovite sve ovamo. Neka dođe i Andrea — odgovori mladić.
On se tada popeo na jedan kamen i pozvao Andreu umiljatim i molećivim glasom.
I Andrea je došla. Stala je ispred njega i upitno ga promatrala.
— Gospođice, samo ću zbog vas pripovijedati — rekao je da bi ga svi čuli. — Eto, vi tu
stojite kao srebrni križ pod sunčanim zrakama. Mene privlači ne samo vaša ljepota, nego i
vaša mladost, vaša dražesna mladost. Ona me opija i očarava, i ja već pomalo gubim glavu.
Pogledajte svoje ruke; ta zar se pod tom divnom kožom ne osjeća vrela krv?! O, pripovijedat
ću samo vama!
Andrea je pogledala društvo, zbunjeno i nimalo ushićeno, te ipak sjela.
Mladić je tada počeo pripovijedati.
Govorio je gotovo čitav sat. Njegov glas ni za trenutak nije zamukao; štoviše, bio je
nadahnut, pa je sa zanosom pripovijedao o neobičnim zgodama i avanturama što ih je neki
njegov drugar doživio na putovanju.
— Možda su vam dosadne ove moje priče? — upitao je mladić.
— Ne, ne, nisu — zagrajaše svi. Samo Andrea je šutjela.
Tada je mladić upita:
— Zašto vi šutite? A ja pripovijedam samo zbog vas. Ako još malo počekate, reći ću vam
i to da čovjek o kojemu sam do maločas govorio nikako nije bio sretan, unatoč uspjesima u
svim svojim galantnim pustolovinama. On nije znao za poraz u tim malim bitkama, ali tek
onda kad ga je jednog dana obuzela prava i silna ljubav, postao je i on gubitnik.
— Bravo! — uzvikne Andrea. — Pričajte o tome! Njezina mirnoća uznemirila je tog
zavodnika, do očaja ga je dovodila njezina hladnoća, pa se svim silama borio ne bi li je
pobijedio. Ostale dame nisu na to obraćale pažnju; ta mnoge su od njih dobro poznavale
njegovo nestalno srce. Ako je danas kocka pala na jednu, sutra će pasti na drugu — sve to je
ovisilo o nepredvidivim ćudima njegova srca. Andrea je ponovila:
— Nastavite! Što ne pričate?
— Što ne pričam?! Pa ja se smrzavam od vaše hladnoće. Dame i gospodo, već je pala
noć! — uzviknuo je zavodnik.
Svi su krenuli kući. Na povratku je mladić bez ikakva povoda prišio vruću pljusku lađaru
i sam preuzeo veslo. Niti je što vidio, niti je što čuo, samo je veslao kao bijesan.
Kad je izašao na obalu, Andrea se najednom našla pokraj njega. Dograbio ju je za ruku i

4. 4
onda, posve blijed i drhtećim glasom, izustio:
— Ne mučite me više, ne mogu podnijeti sve ove muke! Recite mi samo jedno: je li mi
živjeti ili umrijeti?
— Živite! — radosno je uzviknula. — Zavoljela sam vas onog istog trena kad sam vas
prvi put ugledala. Zašto sam vas danas tako mučila? Ah, mnogo sam više samu sebe mučila,
tisuću puta više. I patila sam kao nikad prije.
I pogledala ga je širom otvorenih očiju i nazvala ga je svojim gospodarom i svojim
božanstvom...
O, ta je pobjeda bila slatka i za uživanje, pa se do mile volje naslađivao napitkom te sreće,
ali to je sve kratko potrajalo, tek nekoliko dana. A onda ga je ponovo zadesila njegova zla
sudbina, njegovo prokletstvo: obuzela ga je dosada i klonuće nakon borbe. Potiho je nestao iz
kuće i našao se u obližnjem gradu, i ništa otud nije pisao, nikakova glasa poslao i nikad se
više nije vratio.
II.
Prije dva dana stigao je u ovaj tako pusti i dosadni gradić u kojemu se više ništa nije
moglo dogoditi što bi utjecalo na taj monotoni ritam života ili, ne daj bože, promijenilo
njegovu užasnu čamotinju. I srce putnika koji je tu stigao bijaše isto tako pusto i prazno.
Odsjeo je u malom turističkom hotelu u kojem gosti bijahu prava rijetkost.
Jedne večeri, penjući se stubištem, sretne damu koja je silazila s kata. Skinuo je šešir kad
je prošla pokraj njega. Iščezla je u vrtu. Na njegova zapitkivanja vlasnik mu je odgovorio da
je dama sa svojim ocem tek pristigla u hotel.
Njezina dugačka haljina od zelene tkanine, veliki crni šešir i jahački knut — sve ga je to
nagnalo da zastane na stubama. Ona ga je tek ovlaš odmjerila onim brzim, gotovo nehotičnim
pogledom, a onda je jednom rukom podigla haljinu i prošla pored njega.
Mladić je krenuo za njom u vrt. Bilo je sedam sati i već je pala rosa.
—Vlažno je — izustio je prilazeći mladoj dami.
Pokazao je na njezine cipele.
Ona se okrenula i htjela otići od njega.
—Oprostite — rekao je — nisam pošao za vama da bih zapodjenuo bilo kakav razgovor,
nego da bih vas upozorio na rosu i vlagu. Samo sam vam to htio reći, jer možda niste opazili
rosnu travu i vlažne staze.
—Hvala vam, ali ja dobro vidim da je posvuda vlažno — odgovorila je.
—Ja sam vas pozdravio na stubištu — nastavio je. — To sam ja tamo stajao i pozdravio
vas, a vi ste me tek letimice pogledali. Taj je vaš pogled utjecao na mene posve čudno i na
osobit način.
—Što vi zapravo želite? — upitala je odlučno.
Tada mu je srce počelo tući kao kakav mali čekić i on se više nije mogao savladati, pa je
uzviknuo:
—Evo, predajem vam se, radite sa mnom što hoćete, uzmite sve što imam ako mislite da
štogod tražim od vas! Ja sam htio samo postojati pokraj vas i uživati u vašoj ljepoti. Ta, vi i
ne znate kako ste divni!
— Nikad nisam čula tako nešto — rekla je hladno i pomalo uvrijeđeno.
— Onda oprostite — promrmljao je klonulim glasom.
Ona se okrenula i zagledala u cvijetnu lijehu. Mladić je htio popraviti svoju pogrešku, pa
je rekao:
— Vi sad gledate te ruže, a možete li zamisliti da se među njima čuje neki žamor? Ja sam
to čuo. Što vi mislite, razgovaraju li ruže među sobom i nije li to blago šuštanje u stvari njihov
govor? Poslušajte, možda ćete razumjeti govor ruža. Što to one šapuću?
No djevojka se već odmakla od njega.
— Zar sam opet rekao nešto nedolično? — tužno je zapitao.
— Da, jer ovo nisu ruže već makovi — odgovorila je ona.

5. 5
— To su, dakle, makovi — ponovio je. — Zar vi ne mislite da je to šuštanje cvijeća u
stvari njegov govor?
Ali ona se opet udaljila od njega i on nije imao kada dovršiti svoje misli, jer su se za njom
već zalupila vrtna vratašca.
Baš lijepo!
Obuzelo ga je neko čudno raspoloženje, prišao je do klupe i sjeo. Ta čudesna ljepota
mlade djevojke bješe ga posve ošamutila. Kada se začulo zvonce koje je pozivalo na večeru,
on je ustao i krenuo u blagovaonicu. O, kad bi ona došla i sjela za taj zajednički stol! O, kad
bi je mogao pozdraviti!
I ona je došla. U ruci je opet imala jahački knut. Pratio ju je otac, lijep i odvažan starac
časničkog držanja.
Sad treba biti snalažljiv, uljudno se pokloniti i sjesti naspram nje.
Tako ću i učiniti, pomislio je i sjeo.
Ljepojku je oblila rumen do ušiju. Otac i kći počeli su govoriti o putovanju koje ih čeka
koliko sutra. Starac se tu za stolom počeo raspitivati o samom putu i hotelima. I jadni
zavodnik koji je o svemu tome imao nejasne predodžbe pribrao se i odgovarao starcu na
mnoga pitanja. Kad se završila večera, prišao je njezinu ocu i oboma se naklonio:
— Drago mi je. Vrlo mi je drago.
I ocu i kćeri bilo je poznato njegovo ime.
U hodniku je naglo zaustavio časnikovu kćer i rekao joj:
— Samo jednu riječ, gospođice: nemojte sutra odlaziti! Ostanite ovdje. Pokazat ću vam
lijepi krajolik, skverove i krasne vodopade kojih ovdje ima mnogo. A sutra navečer zahvalit
ću vam klečeći pred vašim nogama.
Ljepotica nije odmah otišla; strpljivo ga je saslušala. On je potom dodao:
— Moj je život u vašim rukama.
Ona se osmjehnula i rekla:
— Da ne bi bilo kakvog nesporazuma, molim vas imajte na umu da ja putujem svom
zaručniku i da već sutra neću biti ovdje.
— O, ne! — uzviknuo je lupnuvši nogom i uhvatio je za ruku. Jako ju je stegnuo i
poljubio.
Ona se tada otrgnula, zamahnula svojim jahačkim knutom i ošinula ga po licu. To ga je
sasvim umirilo i on se ispričao. Na lijevom obrazu iskočila je krvlju podlivena crvena
masnica.
Ona ga je promatrala koji trenutak i spustila jahački knut.
— Vi ste me udarili — rekao je — ali to me ne boli. To nije ništa. Ako me ponovo
ošinete, pričinit ćete mi zadovoljstvo.
Ona je naglo odstupila i visoko uzdignute glave udaljila se od njega, brzo se popela
stubištem i nestala u svojoj sobi...
Sutradan nije otputovala. Razgledala je gradske znamenitosti, vodopade i skverove. O,
kako se najednom cijeli svijet promijenio u njezinim očima i kako je slatko bezumlje obuzelo
njezino srce! Ne, ona više nije željela otputovati na jug, niti je voljela svog zaručnika i
zacijelo bi odustala da je otac nije silio da krenu na taj dosadni put. Da, da, ona će se svakako
vratiti ovamo, ponovo će tu doći. Tada je zavodniku pružila ruku.
— Sutra i ja polazim za vama — rekao je. — Do skorog i radosnog susreta, jedina moja
ljubavi!
III.
Nastalo je, kao i mnogo puta prije, ono kratko zatišje, tek nekoliko sati sretne vrtoglavice
kada je mogao čuti i vidjeti samo svoju draganu. Cim je otišla, počeo je slati brzojave, i to
jedan za drugim i u kratkim razmacima. Potom su mu stizala pisma pisana na mirisnom
papiru. S neobuzdanom radošću čitao je divne riječi i cijelog dana hodao s takvim osjećajem
kao da mu je prsa resio vijenac miomirisnog cvijeća.

6. 6
Prolaze dani. Zašto odmah nije otišao za njom? Obuzelo ga je takvo ushićenje da je
zaboravio napustiti hotel i krenuti na put. Prošla su dva dana, a on je još bio u hotelu, jer nije
imao srca rastati se sa zanosnim pismima koja su i dalje neprestano stizala. A zašto su
zapravo tako često stizala? Prva su bila najdivnija. Premda — sve su to bile krasne ruže koje
je on skupljao u svome srcu. No, već ih je bilo i previše.
Jedne večeri ostavio je pismo svoje ljepotice i nije ga otvorio sve do jutra. Zamislite
samo, nije ga odmah otvorio nestrpljivim i drhtavim rukama! A ujutro ga je pročitao na miru,
bez uzbuđenja i polako, a zatim se obukao i sišao u blagovaonicu.
Dolje je ugledao jednu damu, bila je u društvu postarije gospođe, još u putnoj opravi i
očigledno tek pristigla u hotel. Bila je to mlada umjetnica na svojoj prvoj turneji, prekrasna
djevojka, tako živahna i vesela, puna života i strasti, vedrine i vatrenog raspoloženja.
Putovala je u pratnji svoje majke.
Zavodnik ju je pozdravio, a djevojka se osmjehnula i kimnula glavom u znak odgovora.
Njezin osmijeh bio je rumenkast. On je odlučio otputovati baš toga dana, ali na put nije
krenuo. Nije li to možda sudbina?! I — čim je iskrsla prigoda, on se mladoj umjetnici ponudio
kao vodič pri razgledanju gradskih znamenitosti. Dogovorili su se da se u određeno vrijeme
sastanu na skverovima koje joj je htio pokazati.
On je došao čitav sat prije zakazanog vremena. Padala je kiša, ali on je ustrajno i hrabro
čekao.
— Ovo nije ništa — govorio je samom sebi. — Za mene je to božja sreća što sam
pokisnuo zbog nje.
Stajao je tu puna dva sata, ali nju nije vidio. Napokon se pojavila njena mati i ispričala se
u ime svoje kćeri koja nikako nije mogla doći, jer je morala posjetiti prijatelje koji žive u
ovom gradiću. Stara gospođa je zamolila da oprosti njezinoj kćeri, ali uopće ga nije pitala
koliko je dugo čekao i nije li se prehladio na kiši.
Vratio se u hotel, tumarao je tamo-amo tim dosadnim hotelskim odajama, nikako se nije
mogao smiriti, bio je nestrpljiv i uzrujan. Zar se može tako dugo ostati kod svojih prijatelja?! I
o čemu ona može tako dugo razgovarati sa svojim prijateljima?
Noć je uvelike pala, bješe već kasno, tako da mu i nije preostalo ništa drugo doli da legne
ne vidjevši je više toga dana. Ali nije mogao zaspati. Zapalio je obje svjetiljke i nije ih gasio.
Kako mu je bilo teško i mračno u duši! Kako su bolno zurile njegove oči u šare na tapetima!
Napokon je čuo kad su se otvorila ulazna vrata. Počekao je malo, a zatim je skočio iz
postelje i obukao se. Znao je gdje je soba umjetnice i odmah se uputio tamo. Dakle, ona se
vratila u hotel, čuo je njezine korake u sobi, a u jednom trenutku ukazala se na vratima
njezina obnažena ruka koja je spustila cipele na pod. Nakon toga vrata su se zatvorila, a onda
se čulo i zaključavanje brave. — Laku noć! Spavaj mirno, ljepotice moja! — kleknuo je i
poljubio njezine cipelice. Teturao je kao idiot, kao luđak. I zarekao se da će koliko sutra
završiti sa svime: ispovjedit će joj se — pobijediti ili umrijeti!
No sutradan ujutro mlada je djevojka zajedno s majkom otputovala. On se raspitivao i
doznao da je otišla na sjever, u obližnji grad.
Tog istog jutra dobio je pismo od časnikove kćeri:
"Dođite na jug. Sada je ovdje sve u cvatu."
A on je otišao na suprotnu stranu, na sjever.
PRSTEN
Jednom sam vidio u nekom društvu mladu i zaljubljenu djevojku.
Njezine su oči bile duboko plave i prozračne, a čini se da nije mogla sakriti svoje osjećaje
i svoju zaljubljenost.
Koga je voljela?
Onog mladog gospodina tamo pokraj prozora, domaćinovog sina, čovjeka u uniformi s
dubokim lavovskim glasom. Oh, Bože, kako su njezine oči milovale tog mladića; o, kako je ta
djevojka nemirno sjedila na svojoj stolici!

7. 7
Kada smo se noću vraćali kući, rekoh toj zaljubljenoj djevojci koju sam dobro poznavao:
— Kako je vedro i krasno vrijeme! Jesi li se noćas zabavljala?
I da bih preduhitrio njezinu želju, skinuh svoj zaručnički prsten i nastavih:
— Gle, tvoj prsten! Postao mi je suviše uzan i žulja me. Kako bi bilo da ga odneseš na
proširenje?
Ona ispruži ruku i prošapće:
— Daj mi ga, već će se on proširiti. I ja joj dadnem prsten.
Mjesec dana kasnije ponovo sam je sreo. Htio sam je pitati za prsten, ali sam odustao. Ta
nije to bilo tako hitno. Moram joj dati još vremena, pomislio sam.
Tada se ona zagleda u daljinu i reče:
— Da, doista... prsten. Imala sam nevolju s njim, negdje sam ga zaturila, a možda čak i
izgubila.
Nakon toga ona pričeka da čuje što ću ja reći.
— Ljutiš li se zbog toga? — upita.
— Ne — odgovorih.
Ah, Bože, kako je lako i smireno nastavila ulicom kad je shvatila da nisam ni najmanje
ljut zbog prstena.
Potom prođe cijela godina.
Jedne večeri ponovo se nađoh u tom kraju. Hodao sam meni znanim putem; da, da, putem
koji sam dobro poznavao.
Tad ugledah nju, išla mi je u susret. Oči joj bjehu plave, a i posebno su zračile, pa se taj
plavičasti sjaj bješe utrostručio. Jedino su njezina usta postala nekako velika i pomalo blijeda.
— Evo tvoga prstena — reče — tvog zaručničkog prstena. Pronašla sam ga, dragi, i dala
da se proširi. Sad te više neće žuljati.
Pogledao sam tu ostavljenu ženu, ta njezina velika i blijeda usta. A onda sam pogledao i
prsten.
— Ah! — rekoh i naklonih se duboko — baš nemamo sreće s ovim prstenom. Sada je
preširok!
SIN SUNCA
Noću je pao snijeg. Perjasti bijeli pokrivač prekrio je zemlju.
On se probudio i odmah se prisjetio jučerašnjeg dana koji ga bješe ispunio radošću, makar
su do njega stizale mnoge porazne, ali istodobno i spasonosne vijesti. On se osjećao mladim i
sretnim, pa je počeo tiho pjevušiti. Ali kad je prišao prozoru i razmaknuo zavjese, ugledao je
snijeg. Tada je umuknuo, jer ga istog trena obuze žalost, a dušu nadvlada očaj tako da se
stresao, a potom pognuo svoja mršava ramena.
Zajedno sa zimom za njega je nastupalo mučno razdoblje i neka neobjašnjiva potištenost
koju nikako nije mogao odgonetnuti. Već sam snježni prizor za njega je imao značenje smrti i
propasti. Nadolazile su i duge zimske večeri, grube u svojoj besmislenoj tišini, mračne i
mučaljive. Nije mogao raditi u svom atelieru; njegova je duša uranjala u zimski san. On je
nekako preživio ljeto u malom gradu i u prostranoj svijetloj sobi s prozorom čija su donja
okna bila premazana vapnom. Bijeli premaz na prozorskim oknima podsjećao gaje na led i
izazivao u njemu tjeskoban osjećaj. On se upinjao da savlada tu svoju odbojnost prema zimi,
pa se povukao u sobu i tu proveo nekoliko mjeseci uvjeravajući samoga sebe da i led za
mnoge ima svoju draž, da su zima i ljeto samo izričaji jedne te iste vječne ideje pripadnosti

8. 8
Bogu. Ali ni te ga spoznaje nisu mogle smiriti, patnja ga je razdirala i nikako nije uspijevao
posvetiti se svome poslu.
Napokon je otišao u Pariz i tamo proveo neko vrijeme. Kada je grad slavio svoje
blagdane, on je lutao bulevarima uživajući u tom veselju.
Tada je bilo žarko ljeto, večer zagušljiva, a nad gradom se širio miris cvijeća iz vrtova i
perivoja. Ulice su bile obasjane električnom svjetlošću, ljudi su se gibali kao valovi, bili su
radosni, gromko su pjevali i dozivali se, smijali se i posipali konfetama, jer je posvuda vladalo
veselje. Izlazeći iz kuće on je iskreno želio da se pridruži toj svjetini i da se veseli zajedno s
njom, ali već nakon pola sata on je pozvao kočijaša i vratio se kući. Zašto? Jer se tu, pod
električnim obasjanjem, posve tiho poput pahuljica snijega, vihorila i lelujala bezbrojna masa
konfeta, pa je pred njegovim očima ponovo iskrsnula ona daleka snježna slika i namah ga
učinila potištenim.
Taj osjećaj i kasnije se ponavljao, gotovo iz godine u godinu.
Onda, koja je zemlja bila domovina njegove duše? Možda zemlja južnog sunca, obala
Gangesa, tamo gdje lotosov cvijet nikada ne vene?
Noću je napadao snijeg.
I on je mislio o tome kako se smrzavaju ptice po šumama i kako stradaju korijeni
ljubičica prije nego posve propadnu. A čime će se hraniti zec?
On više ne može izlaziti na ulicu, a za dugih hladnih mjeseci ne kani napustiti svoju sobu;
hodat će tamo-amo između četiri zida, ili će pak sjediti na stolici i razmišljati. I tko će shvatiti
to njegovo ropstvo, tko će ući u dubinu te patnje? On je još bio prilično mlad, mogao je
sudjelovati u životu, imao je dovoljno snage za takvo što, ali samovoljni mraz, studen,
slučajna promjena vremena, prinudili bi ga da se povuče u svoju sobu i da se usredotoči na
samoga sebe i svoje misli.
Sve njegove navade mijenjale su se strahovito brzo. Bilo mu je sve teže odgovarati na
pisma, ali sada je žudno prišao svome radnom stolu i počeo pisati neuobičajeno mnogo
pisama, čak i nepoznatim ljudima, ali i onima kojima nije bio dužan odgovarati. A uza sve to,
on je imao tako mutan predosjećaj kraja i sveopće propasti, pa mu se činilo da su ta pisma
razaslana na jug i sjever još jedina kopča sa životom, barem za dogledno vrijeme. I u svim
drugim odnošajima kod njega su nastupile promjene; njegov se duševni život srozao, a tek što
bi malko zadrijemao, počeli bi ga mučiti neobični snovi. On je sada često plakao.
Onaj čovjek koji je ljeti bio tako živahan, za hladnih zimskih dana prepustio bi se
očajanju. Njegovi osjećaji bijahu tako silni kao navala bure, pa je katkad znao pasti na koljena
pred svojim najmlađim djetetom, zaplakati i moliti se Bogu za nj. Njegova je želja bila da taj
dečko nikada ne postane poznato lice kao stoje on. Slavni ljudi uvijek su duševno uznemireni,
o njima se posvuda govori, na ulici su u centru pozornosti, a često su prinuđeni slušati
primjedbe koje im upućuju prolaznici. I zbog te vječite izloženosti, njihovi pogledi, koraci, pa
i način držanja, postaju lažni. Dječak bi trebao obraditi i zasijati svoj vlastiti komad zemlje i
sam skupiti žetvu s polja. On se također mora izbaviti od te potrebe da živi u tuđini, jer ondje
se teško dolazi do zemljišta na kojemu bi se mogli pustiti korijeni i sagraditi domaće ognjište.
Tamo se pogledi i osmijesi ne razumiju, a nekmoli riječi. Nebo je tamo drukčije, zvijezde
gledaju iz drugog kuta i teško ih je poznati. I kad se naslađuješ kakvim cvijetom u tuđoj
zemlji, to nije isto, to je različit miris. I ptice su drukčije. A na jarbolima se vihore druge
zastave.
On je sam instinktivno osjećao da je izbačen iz svoje prirodne sredine. Možda je i sam, ne
tako davno, pripadao nekoj dalekoj stranoj zemlji, ali sad će njegov sin, za svog zemaljskog
života, obrađivati svoj komad zemlje — na njemu živjeti i umrijeti.
Minus 30 po Celsiusu.
On s užasom primjećuje da se hladnoća pojačava, da u poljima umire život. Njegov
prozor gleda na šumu i široki drum kojim ljudi idu i vraćaju se iz grada. Ni jedan list ne drhti,
iglice borova ispružile se uvis kao šila, a drveće je pokriveno injem. Mala nesretna sjenica još
je sačuvala dovoljno snage da maše krilima. Tamo gdje je ona proletjela vidi se u zraku laka
struja pare. Priroda je prestala disati. Ona je potpuno nijema i hladna; vjetar više ne dira zrak
— sve je obamrlo, sve je postalo bijelo, kao salo.

9. 9
A putem se razliježe zvuk zvona, promiču saonice u kojima sjede gospodin i dama. Ponad
konja i gospode stalno lebdi bijeli oblačak. To dvoje ljudi zasigurno nikad nisu vidjeli kako
raste grožđe, a može biti da ga nikada u životu nisu ni okusili. Na njihovim licima ne
primjećuje se nezadovoljstvo zbog godišnjeg doba; oni se voze svojim malim poslom u grad i
s vremena na vrijeme viču na konja i to onda kad im se učini da zastajkuje i da se suviše sporo
probija kroz to čudnovato salo. Stanovnik zemlje južnoga sunca smijao bi se do suza tim
ljudima u saonicama. Ali njihove oči mirno i bez najmanjeg čuđenja promatraju užasnu
hladnu zagonetku koja ih opkoljava sa svih strana; oni ne žrtvuju nijedne misli čuđenju, jer su
i sami djeca snijega i odrasli su u snijegu!
On vidi kako se njegova kćerkica igra pod prozorom. Ona je od glave do pete zamotana u
toplu vunenu haljinu, a dugačke čarape od kozje dlake podšivene su kožnim potplatima. Kada
potegne male sanjke, snijeg tužno zaškripi pod njezinim nožicama. Pri pomisli na sve to, on
se samo strese, ramena mu zadrhte, a onda nemoćno zaklanja oči. To neobično mučenje
obliva njegovo čelo hladnim znojem.
Djevojčica ga zove. Ona podiže svoje od hladnoće po-crvenjelo lice i žali mu se da joj se
konopac na sanjkama prekinuo. On odmah poleti dolje, privezuje uzicu i stoji na mrazu bez
kape i bez toplog rublja.
— Zar ti nije hladno? — pita ga djevojčica.
O ne, njemu nikada nije studeno; njegove su ruke potpuno tople, samo ledeni zrak izaziva
pri disanju oštar bol u grlu. Ali njemu nikada nije hladno!
I on tada primjećuje da se visoka stara breza, koja raste pred ulazom, nekako promijenila;
stablo joj je ispucalo. To je učinio mraz, pomisli on s jezom u duši.
Vrijeme se preko noći opet izmijenilo. On je sjedio na krevetu, tu je drijemao i čeznuo za
toplim vremenom, premda je posve dobro znao da će se zima oduljiti i da će još biti hladnih
dana. Ali unatoč svemu kod njega se bješe probudila neka nada.
Mraz je popustio, a s krovova je napokon počelo otapanje leda, posvuda se čuo žubor kao
da negdje blizu udaraju morski valovi. To žuborenje koje se širilo u prostoru, doživljavao je
kao glazbu, a to mu je vraćalo nadu koja je danomice rasla. Samo proljeće može tako živo
udarati u zlatni doboš i pozivati prirodu na uzbunu.
On je preko noći začuo kako kiša bubnja i tuče u prozorska okna, pa je ustao i radosno
osluškivao taj šum kiše, a onda se brzo obukao i pohitao u svoj atelier. Čim je stigao, zapalio
je sva svjetla. Sada su gorjele lampe dajući gotovo nestvaran sjaj svim njegovim žudnjama za
ljetom, obasjavajući zadovoljstvom sve njegove okovane snage koje su se ponovo probudile i
oživjele, pa je istog časa prionuo na posao. Lica i glasovi iz toplih krajeva nadirali su odnekud
i ispunili cijelo njegovo biće.
Pred njegovim očima bješe se otvorio kao slika jasan i čudesan pejzaž — tajanstvena
dolina u kojoj stoji Bogočovjek kao kakav razbarušeni cvijet u ranom jutru i plijeni svojom
pojavom u tome čudnom krajoliku. Biljno carstvo je raskošno, posvuda su beskrajna polja
vinogorja, palme i tropske biljke sa svojim plodovima i svojim velikim crvenim cvjetovima,
crvenim poput mesa. U toj dolini pasu životinje, tiho i posve blizu čovjeka koji prati svaki
njihov pokret i čuje svaki šum. A gore, na vrhu stijene, čuči jato ptica; njihova su pera prava
kao mačevi, a oči nalik malim zelenkastim plamičcima. I na drugoj strani doline vidi se još
jedan pejzaž s palmama koji seže u dubinu tog prostranstva. Na samom obzoru izranja
jutarnje sunce i svojim zrakama obasjava Bo-gočovjeka koji tamo stoji.
On u svom atelieru radi do zore, potom odspava koji sat i ponovo počinje raditi. Ništa ga
ne može odvojiti od posla, štoviše, neka neobična snaga okrepljuje njegov duh. On je za samo
pet kišovitih dana napravio skicu za sliku "Sin Sunca".
Taj mali crnoputi i crnooki, gotovo ružni čovjek, bez brade, s velikim i glatkim čelom,
sjedi mirno na stolici i prepušta drugima da govore. On se katkad zakašlje i zbunjeno prinosi
ruku kako bi dlanom pokrio usta. Ako mu se netko obrati kakvim pitanjem, on samo nervozno
uzdrhti i prije nego bilo što izusti, dugo i pažljivo promatra sugovornika. On je u stanju cijelu
večer sjediti na istom mjestu, a da ga nitko ne zamijeti, jer on se ne ističe, niti se pak želi
nametati. Tko god ga vidi, pomislio bi da je taj čovjek slučajno dospio u društvo slavnih ljudi.

10. 10
Kroz nekoliko tjedana ovaj će isti čovjek izložiti svoju sliku. I od toga dana njegovo ime
postat će slavno.
Možda je ovo izmišljena priča o umjetniku, ali to nikako ne znači da takav slikar ne živi
ondje, na sjeveru, u strašnoj zimi. I može biti da je baš on napravio sliku koja se zove "Sin
Sunca".
UTVARA
U djetinjstvu sam proveo nekoliko godina kod mog ujaka, župnika u Nordlandu. To su za
mene bile teške godine, bilo je mnogo posla i mnogo batina, a malo ili nimalo slobodnog
vremena za igru i odmor. Moj ujak bio je strog, pa sam krišom odlazio od kuće i sve više
uživao u svojoj samoći. Čim bih ugrabio malo slobodnog vremena, odlazio bih u šumu ili na
groblje, a kad god bih lunjao između križeva ili čitao nadgrobne natpise, uvijek bih utonuo u
neke sanjarije, a često sam i razgovarao sam sa sobom.
Župnikova kuća nalazila se na lijepom mjestu, baš na kamenitoj obali široke i brze rječice
Glimme koja se ulijevala u more. Rječica je žuborila dan-noć, ljeti-zimi; njezina pjesma nikad
nije utihnula.
Na vrhu brijega bjehu crkva i groblje; stara drvena crkva i malo zapušteno groblje. Na te
grobove nikad nitko nije stavljao cvijeće, ali je pored kamene ograde rasla malina s krupnim i
slatkim bobicama koje su se hranile sokovima te masne zemlje mrtvaca. Poznavao sam svaki
grob, svaku humku, a zapazio sam kako su novi križevi u početku uspravni, kasnije bi se malo
nagnuli, da bi naposljetku, nakon kakve olujne noći, ležali na zemlji.
Iako na grobovima nije bilo nikakvog cvijeća, ljeti je cijelo groblje prekrivala trava. To je
bila velika i gusta trava, pa sam tu često sjedio i osluškivao kako huji vjetar kroz te stabljike
trave koje su mi dosezale do pojasa. Katkad bi se tom šuštanju travki pridružila škripa
vjetrenice koja je dopirala s crkvenog zvonika, jer bi se okrenula od siline vjetra, pa su se ti
zvuči zahrđalog željeza nekako žalostivo razlijegali po cijelom groblju.
Kad god je grobar radio na groblju, ja bih mu prišao i razgovarao s njim. Bio je to
ozbiljan čovjek, rijetko bi se osmjehnuo, ali prema meni je bio ljubazan i uvijek bi me
upozorio da se malko odmaknem dok on iz rake izbacuje zemlju, jer se često događa da
lopatom zahvati i kakvu veliku kost ili lubanju s iskeženom čeljusti.
U grobovima sam katkad nalazio kosti i hrptenice pokojnika, koje sam isti čas ponovo
zakopavao u zemlju, jer me grobar tako podučio. Mene nije zbog toga obuzimao nikakav
neugodan osječaj, bio sam se već naviknuo na te čovječje ostatke. Ispod crkve, u jednom kutu
podruma, bješe nešto kao kosturnica gdje su bile skupljene na gomilu kosti pokojnika, tamo
sam često sjedio i nešto djeljao ili pak razmještao kosti po podu i pravio od njih različite
figure.
No, jednom sam na groblju naišao na zub.
To je bio prednji zub, bijel i čvrst. Podigao sam taj zub sa zemlje i stavio ga u džep.
Mislio sam da ću to već za nešto upotrijebiti i izraditi od njega kakvu krasnu stvarčicu, a
možda ga i ugraditi u neku od onih mojih tvorevina od drveta. No, dobro, donio sam taj zub
kući.
Bila je jesen, a sumrak je nadolazio rano. Nakon što sam pozavršavao neke poslove,
otišao sam u služinsku sobu i tu sam se htio pozabaviti nađenim zubom. Tada je izišao
mjesec, bio je gotovo pun. U toj mojoj sobi nije bilo svjetla. Bio sam sam i nisam smio
zapaliti svjetiljku dok ne dođu sluge, ali mogao sam koristiti svjetlost iz peći, pa sam odlučio
naložiti veliku vatru. Otišao sam u šupu po drva.
U šupi je bio mrak.
Ja sam tu pipao kako bih pronašao drva, ali najedanput osjetih lak udarac po glavi, kao da
me je netko kvrcnuo jednim prstom. Trgnuo sam se, ali nikog nisam opazio.

11. 11
Počeo sam uzmahivati rukama oko sebe, ne bih li otkrio tko me to kucnuo, ali ništa nisam
napipao.
Onda sam upitao tko je tu, ali nikakav odgovor nisam dobio.
Bio sam gologlav. Dotaknuo sam ono mjesto na glavi gdje me maločas kvrcnulo, i
najednom sam u svojoj ruci osjetio nešto posve hladno, baš ledeno, pa sam to brže-bolje
ispustio.
Kako je to čudnovato, pomislio sam. Ponovo sam dotaknuo svoju kosu, ali tamo više nije
bilo ničega.
Pomislio sam:
— Što bi to moglo biti tako ledeno i kako to da padne s tavana i pogodi me u glavu?
Uzeo sam veliki naramak drva i vratio se u sobu, naložio peć i tu čekao da se vatra
razbukti.
Tada sam uzeo zub i izvadio turpiju.
Najedanput se začula lupa o prozor.
Pridigao sam glavu i ugledao čovjeka koji bješe priljubio lice uz staklo. Bio mi je posve
nepoznat, nikad ga prije nisam vidio, iako sam poznavao sve ujakove župljane. Imao je riđu i
gustu bradu, na glavi kapu, a oko vrata crveni šal. Tek kasnije kad sam o tome razmišljao,
pitao sam se: kako to da sam mogao jasno vidjeti tu glavu neznanca, iako je bila u sjeni, gdje
nije dopirao ni tračak mjesečine?
Dakle, vidio sam lice u pomrčini tako jasno da sam uočio čak i bljedilo tog lica, gotovo
bjelinu, a te oči su me oštro motrile.
Prođe jedna minuta, a onda se to lice osmjehne.
To nikako nije bio glasan smijeh, onaj od kojeg se trese tijelo, već samo otvaranje usta i
oštar pogled.
Kosa mi se digla od užasa, a oni predmeti ispali su mi iz ruku. U tim sablasno otvorenim
ustima koja su se kezila prema meni spazio sam jednu crnu rupicu umjesto zuba; dakle, tom
čovjeku koji se tu smijao iza prozorskog stakla nedostajao je jedan zub.
Sjedio sam i promatrao to strašno lice. Prođe trenutak, a lice počinje mijenjati boju,
postaje posve zeleno, a onda crveno, ali se i nadalje smiješi isto kao i maloprije. Nisam gubio
razum, sve sam oko sebe zapažao, vatra u peći bješe se razbuktala, a slab odsjaj plamička
padao je na suprotni zid uz koji su bile ljestve. Također sam čuo sat koji kuca u susjednoj
sobi. Sve mi se tako jasno ukazalo, čak i vunena kapa sa zelenim porubom na glavi tog
čovjeka koji je stajao iza prozora.
No, najedanput se čovjekova glava počinje lagano, sasvim lagano, naginjati i napokon
nestaje iza prozora. Kao da je taj lik u zemlju propao; više ga nisam vidio.
Moj strah ne može se opisati i ja sam počeo drhtati. Počeo sam pipati po podu ne bih li
pronašao zub, a istodobno i pogledavati prema prozoru, plašeći se tog lica koje bi se ponovo
moglo pojaviti.
Kada sam pronašao zub, htio sam ga odmah odnijeti na groblje, ali nisam imao hrabrosti.
Sjedio sam nepomično najednom mjestu i tada začuo korake u dvorištu; to je jedna sluškinja
lupkala drvenim cipelama, ali ja se nisam usudio glasnuti, pa su se ti koraci napokon izgubili.
Vatra u peći već je dogorijevala i ja više nisam vidio nikakvog spasa za sebe.
Tada stisnem zube i ustanem. Hodam natraške i otvaram vrata ne skidajući pogled s
prozora na kojem se pojavio onaj čovjek. Kad sam se našao u dvorištu, pojurio sam koliko me
noge nose prema konjušnici, nadajući se da ću tamo pronaći nekoga od slugu i zamoliti ga da
ode sa mnom na groblje.
No, u konjušnici ne bješe nikoga.
Tek vani, pod vedrim nebom, vratila mi se prisutnost duha, pa sam odlučio sam otići na
groblje. Možda je i bolje da se nikome ne povjeravam, jer bi nešto od ove priče moglo
doprijeti i do ujaka, a tako bih mogao navući njegov gnjev.
Zub mi je bio u džepu.
Zastao sam pred kapijom groblja. Bio sam posve obamro od straha. Vladala je prava
grobljanska tišina, jedino je žubor Glimme remetio taj mir. Kapija je bila otvorena, tako da

12. 12
nikakva vratašca nisu škripnula. Zastao sam ispod svoda kapije i nikako se nisam usuđivao
kročiti na groblje.
Tu mi koljena počnu klecati i ja padnem na zemlju kao snop. Malo podalje od kapije,
između dva groba, ugledah onog istog čovjeka s kapom na glavi. Sada mu je lice bilo bijelo i
on ga je stalno okretao prema meni i nešto mi je pokazivao rukom, kao da me poziva da
priđem groblju.
To je bilo nešto kao zapovijed, ali ja nisam imao hrabrosti krenuti dalje. Ležao sam na
zemlji i gledao čovjeka, i to onim molećivim pogledom, ali on se nije pomicao s mjesta i
neprekidno me gledao.
U jednom trenutku vratilo mi se samopouzdanje, jer se kod konjušnice pojavio neki od
sluga; bit će da je tu došao poslom. Taj znak života toliko me ohrabrio, pa sam odlučio ustati.
Tada je onaj čovjek počeo pomalo uzmicati, sada mi se činilo da ne hoda već klizi, premda
me i dalje mamio da uđem na groblje. Onda sam odlučno napravio dva ili tri koraka, ali dalje
nisam mogao, zastao sam i tu izvadio iz džepa onaj bijeli zub i hitnuo ga na groblje. U tom
trenutku na zvoniku se prevrnula vjetrenica, a njezina jeziva škripa prostrujala mi je do
kostiju. Istrčao sam na kapiju i pojurio kući što sam brže mogao. Kada sam ušao u kuhinju,
rekli su mi da sam blijed kao krpa...
Otada je prošlo mnogo godina, ali ja se sjećam svega, i još i danas vidim onog čovjeka s
riđom bradom koji me mami na groblje, a vidim i sebe kako klečim pred grobljanskom
kapijom.
Ni danas ne mogu reći koliko mu je moglo biti godina; možda dvadesetak, a možda i
punih četrdeset. I kasnije sam ga viđao i često razmišljao o njegovim godinama. Ne znam što
kazati; doista ne znam u kojoj je dobi mogao biti taj čovjek...
Bilo kako bilo, on mi se mnogo puta javljao i noću i predvečer, pokazivao se i smijao,
otvarao usta u kojima nije imao jednog zuba i gotovo na isti način iščezavao. Onda je napadao
veliki snijeg i više nisam mogao ni do groblja, tako da onaj zub nisam zakopao u zemlju.
Malo-pomalo popuštala je ta sablasna jeza, više nisam bio uznemiren kao prije, pa ipak me
pojava tog čovjeka učinila nesretnim; da, baš tako: neizrecivo nesretnim. Katkad sam mislio
da bih sve ove muke mogao prekratiti tako što bih se bacio u Glimmu, i to u vrijeme kad
nabuja.
Potom je došlo i proljeće, a taj čovjek je posve iščezao. Rekoh li posve? O, nije on posve
nestao, već samo preko ljeta, a iduće zime ponovo se pojavio, i to samo jednom. Tri godine
iza toga napustio sam Nordland i nisam se tamo vraćao cijelu godinu. Vratio sam se tek
poslije krizme; tada mi se i samom činilo da sam odrastao čovjek. Više nisam stanovao kod
ujaka u župnoj kući već kod roditelja.
I jednom u jesen, tek što navečer bijah legao, a san me još ne bješe svladao, osjetih na
čelu hladnu ruku. Tada ot-vorih oči i spazih onog čovjeka; sjedio je kraj mene na postelji i
gledao me. Sa mnom u sobi spavala su i moja dva brata, ali ja ih nisam budio, niti sam bilo
što viknuo. Kada sam osjetio tu hladnu ruku na čelu, samo sam tiho izustio:
— Ne odlazi!
To je bilo dovoljno da se moja braća probude i priupitaju me s kim to razgovaram.
Čovjek je tu i dalje sjedio i počeo tamo-amo mrdati gornjim dijelom tijela. Činilo mi se da
postaje sve viši i viši, i izdužio se gotovo do stropa, a onda više nije mogao ni tamo ni ovamo,
pa je tihim koracima prišao do peći i tu iščezao. Sve vrijeme pratio sam ga pogledom...
Još nikad nije bio tako blizu mene kao ovaj put, pa sam mu mogao vidjeti svaku crtu lica.
Pogled tih očiju bio je bez sjaja i nekako neodređen. On je zurio u mene, a u isti mah kroz
mene i pokraj mene, kao da želi svojim pogledom prodrijeti nekamo unutra i sagledati neki
drugi daleki svijet. Njegovo lice bilo je nepomično i više se nije smjehuljilo.
Kada sam odgurnuo njegovu ruku sa čela i rekao da ne odlazi, on je tada lagano sklonio
svoju ruku. I začudo, dok je sjedio na mojoj postelji, nijedanput nije trepnuo okom...
Poslije nekoliko mjeseci, kad je već zima uvelike došla, otišao sam od kuće i nastanio se
kod trgovca W. Radio sam u dućanu i pomalo u uredu. Tu mi se posljednji put ukazao moj
čovjek.

13. 13
Jedne večeri ušao sam u svoju sobu, upalio svjetiljku i svukao se, a onda sam iznio svoje
cipele pred vrata; to je bila uobičajena stvar da svoje cipele ostavljam sluškinji.
Tada sam u hodniku ugledao čovjeka s riđom bradom, stajao je ispred mene.
Nisam se plašio, jer sam znao da su sluge u susjednoj sobi. Glasno sam promrmljao:
— Ti si opet ovdje!
Čovjek je odmah otvorio svoja velika usta i počeo se smiješiti na onaj svoj način. To više
nije bio onako mučan dojam kao prije, a uz to, spazio sam daje sada čovjek imao zub na
mjestu gdje je nekada bila rupica.
Sam Bog zna što je sve bilo s njim za ovih nekoliko godina. Možda se ponovo sjedinio s
prahom i smrtnom sjenom od kojih je dugo bio odvojen, a možda gaje tkogod i zakopao u
zemlju; to doista sam Bog zna.
Sada je taj čovjek otvorio usta i tako je stajao pred vratima, zatim se okrenuo i sišao niz
stube i negdje tamo iščezao.
Otada ga više nikad nisam vidio. A od toga doba prohujalo je bogme mnogo vremena...
Taj čovjek, taj glasnik iz carstva mrtvih, načinio je mnogo zla, a i kasnije sam imao
različitih utvara, susretao sam se s čudnovatim stvarima koje nisam uspio objasniti, pa ipak je
taj riđobradi najdublje obuzeo moju dušu.
I napokon, ruku na srce, možda on meni nije učinio nikakvo zlo; o tome sve više
razmišljam, možda mi je samo pomogao i naučio me da čvrsto stisnem zube i gledam ravno u
oči svim opasnostima. Da, doista, kasnije sam u životu bio sposoban nositi se čvrsto i odlučno
s mnogim nedaćama.
ALEXANDER I LEONARDA
U mom zavičaju, u Nordlandu, bila je rijeka Glimma. A bio je tamo svojedobno i jedan
ciganski momak koji se zvao Alexander; s njim sam jednom zapodjenuo razgovor u tvrđavi
Akershus; ondje je robijao kao nasilnik. Sada evo čitam u novinama da je taj opasni zločinac
umro; ubio ga je tamnički zrak. Tada mi je Alexander pripovijedao da je nekoć davno usmrtio
jednu djevojku... Ne znam zašto baš danas o njemu mislim, i zašto sam započeo pripovijedati
na ovaj način i bez ikakva reda, zagrabivši stvar u sredini. Krenut ću od samog početka.
U Nordlandu ima velikih ribara, a ima i malih. Veliki ribar redovito ima svoj hambar i
punu konobu; značajan je i imućan čovjek, nosi odijela od punijeg sukna, katkad su mu i
preširoka, ali želi da se pokaže još većim i da uvjeri ljude kako se dobro hrani. Takav
značajan čovjek nikada ništa ne duguje župniku ni vlastima, a o Božiću uzima u kuću cijelu
polovaču rakije. Lako se dade razabrati gdje stanuje veliki ribar; njegova je kuća obložena
drvom obojenim u crveno, dok su vrata i prozori bijeli.
Na pristaništu velikoga ribara Jensa Olaia pristane jednoga dana poveća ciganska družina.
Bilo je tada rano proljeće. Cigani su se dovozili u svojim posebnim obiteljskim čamcima, a
vodio ih je stariji Alexander, zvani Splint, gorostas čovjek, visok gotovo dva metra. Iz čamca
iskoči lijep momak od svojih dvadesetak godina i zađe u kuću Jensa Olaia da štogod isprosi.
Bio je to mladi Alexander! Da, to je bio on; odmah smo ga prepoznali, jer se nekada u
djetinjstvu igrao s nama i mijenjao s nama sjajna puceta i metalne komadiće.
Jens Olai, ponosni i krupni muž, koji nije nikome ništa dugovao, zapovjedi Ciganima da
izjedre iz njegova pristaništa bez ikakve milostinje. No Alexander je bio drznik, neustrašivi
drznik, pa se nije micao s mjesta, premda su ga triput odgonili.
— Ovdje ima posla, možeš štogod zaraditi — reče Jens Olai.
— Kakva posla?
— Možeš krpati kotlove i lonce. A mogao bi pomagati i mojoj ženi i kćeri kad se mi
muškarci odvezemo u lov na ribu.
Tada se mladi Alexander okrene i uputi prema čamcu kako bi se posavjetovao sa svojim
ljudima. Kad se vratio reče Jensu Olaiu:
— Dobro, prihvaćam posao!
Zacijelo se dogovorio sa svojim ocem da će od ribara što više krasti.

14. 14
Nakon nekog vremena izveze se Jens Olai sa svojim sinovima u ribolov, a žena mu i kći
ostadoše kod kuće. Kći se zvala Leonarda. Nije joj bilo više od dvadeset godina.
Mladi Alexander brzo se privikao na sve poslove. Razumijevao se u stočne bolesti, znao
ih je iscjeljivati, a bio je i vrlo vješt u krpanju posuda. Ribareva žena domalo mu stane
iskazivati osobitu naklonost, premda se već bližila četrdesetoj godini. Ciganin je lagao kako
nije u stanju pomisliti ni na koju drugu ženu osim na svoju izabranicu koja ga čeka u očevoj
lađi. To je snažnoj ribarici zadavalo mnogo boli, pa je dobro pazila na svoju kćer i čuvala je
od Ciganina. Ona ga je odbijala od kuće, a čim se zemlja bješe odmrznula, poslala je mladoga
Alexandera da prekapa treset. Alexander je na tresetištu pjevao nerazumljive pjesme, ali je
radio kako valja i svakog bi dana obavio dobar dio posla. Bio je to velik i veseo poganin.
Leonarda nije s njime mnogo govorila.
Ne, Leonarda nije mnogo s njime govorila i nikada nije zaboravljala da je kći Jensa Olaia.
No, proljeće je vrlo opasno doba, pa kad je toplina razgrijala zrak, onda su Alexanderove oči
sijevale kao zvijezde, pa se sve više primicao Leonardi i prolazio pokraj nje. Na neobjašnjiv
način iščezavale su stvari iz njezina sanduka, i to jedna po jedna zaredom, premda je
ključaonica na njemu ostajala netaknuta. Tek kad se otkrilo da je dno sanduka bilo odvaljeno,
Leonarda je okrivila Alexandera da ju je potkradao.
— Nisam — odgovori on. — Ali ako mi večeras ostaviš vrata svoje sobe otključana,
možda ću pronaći tvoje stvari.
Ona ga odmjeri i smjesta mu uzvrati:
— Zar ti hoćeš silom, koliko sutra, otperjati iz ove kuće?
No, Ciganin se dobro razumije u udvaranje i poznaje svu slatku moć svojih crvenih usana,
svoje tamnopute kože i vatrenih očiju. Velik je majstor u zavođenju, veliki ljubavni pustolov.
Sutradan je Leonarda, s predivom u rukama, sjedila u dvorištu, a kada je naišao
Alexander, obratio se djevojci:
— Nemoj me tjerati iz službe, nego pođi sa mnom na tresetište. Nikada ti više neću
onako govoriti.
Ona podigne oči. Tih nekoliko riječi upiju se u njezino srce. On skine kapu, a crna mu se
kosa spusti na oči. Njegove crvene usne bijahu odveć lijepe. I Leonarda odgovori:
— Dobro, dobro, vidjet ćemo!
Ona porumeni, ali istog časa natkrili se nad svojim predivom. Ciganin je znao što radi kad
je pozvao djevojku na tresetište. Odlučio joj se umiljavati, premda je znao da se kućna vlast
ne nalazi u njezinim, nego u materinim rukama.
I dani su prolazili.
Stolarov sin Konrad oslobodio se i postao svoj čovjek. Zanat je izučio kod gradskih
majstora, pa je brzo izašao na dobar glas. Okućio se na drugoj strani rijeke Glimme; seljaci su
odlazili k njemu, a kadgod su naručivali i fine škrinje.
Jednog dana zaputi se onamo i Leonarda, a Alexander je preveze čamcem.
Leonarda se začudo dugo zadržala kod Konrada, pogađala se s njim i cjenkala oko jedne
nove škrinje, a govorili su i još štošta drugo, jer su se poznavali od malih nogu. Kad je
Alexanderu već dojadilo čekanje kod čamca, uspne se do stolarove kuće i pogleda kroz
prozor. U isti mah odskoči, a onda jurne u sobu uzbuđen i bijesan.
Sve troje zanijeme. Ciganin se činio kao konj trkač sa spuštenom grivom i s drhtavim
nozdrvama.
— Evo me, evo! Već idem — reče Leonarda da bi ga smirila.
Momci su se mjerkali od glave do pete, a obojica su bili mladi kao kaplje rose. Alexander
opipa bedro tražeći nož, ali ga nije imao uza se, pa mu se oči opet ugasiše. Ciganin se ne zna
pomoći bez noža, a s njim je smion i mahnit do ubojstva.
To je bio prvi sukob.
Nekoliko dana kasnije dođe stolar Konrad sa sandukom u ribarovu kuću. Sanduk je bio
osobito brižno izrađen i slijepljen, a brava je bila nova i umjetnički napravljena. Kad je
Leonarda htjela spremiti svoje stvari iz staroga u novi sanduk, izbije na vidjelo da su joj sve
ukradene stvari na okupu. Mirno su ležale na svom starom mjestu, kao da nikada nisu odande
ni odlazile.

15. 15
— To je opet tvoje maslo — obrati se Leonarda Alexanderu.
— Ne, nije — odgovori Ciganin.
Zasigurno je ponovo slagao, premda mu to nije ništa pomagalo.
Stolar Konrad zadržao se poduže u kući kod Leonarde, a ona mu je skuhala kavu i
počastila ga. No, prije toga našao je Ciganin priliku da pljune u kotao. A kad je stolar odlazio,
on je motrio na nj. I momci se ponovo odmjeriše, ali sada je Alexander imao nož uza se.
— Ništa ti ne pomaže, Ciganine — reče Konrad. — Danas mi je dala riječ.
U Alexanderovim očima zaplamsa i on trgne nož. Stolar skoči u čamac i otisnu se od
obale, a kad se malo udaljio i našao nekoliko hvati od kopna, dovikne da će skitnicu prijaviti
vlastima.
I opet prođe neko vrijeme.
Stari se Splint ponovo iskrca sa svojom družinom u pristaništu i zaželi povesti sa sobom
sina, a Alexander se opirao i tražio da odsluži ugovoreni posao. On je lagao i obećao ocu da
će još mnogo potkradati ribara, pa je tako ciganski čamac opet odjedrio bez njega.
Mladić je rekao Leonardi:
— I lastavice su se vratile! Nije li vrijeme da sa mnom pođeš u hambar i da mi naložiš da
nategnem obruče na čabrice i spremim bačve za ribolov?
Ona ga zacijelo još nije dobro poznavala, pa mu je zato podrugljivim glasom odgovorila:
— Smijem li ti se povjeriti?
No, njezino podrugivanje ne bješe posve ozbiljno, jer nju više njegove dvolične riječi nisu
ozlojeđivale kao prije. Opažala je da se njegova ljubav razgorijevala iz dana u dan.
Tek što su proveli nekoliko časaka u hambaru, a Alexander je već počeo sezati za njom i
cjelivati je usred usta, i to mnogo, mnogo puta.
— Ti si izgubio pamet — reče ona i počne mu se otimati onako crvena i zadihana.
— Da li još i sada misliš da bih koliko sutra morao otperjati iz kuće?
Sada je Leonarda bila već sasvim ukroćena, pa je odgovarala:
— Sve će zavisiti od toga kako se budeš vladao.
— Pa, neću nikada više — reče on.
Ali svoju riječ nije održao. Lagao je neprestano umiljavajući joj se i ne puštajući je iz
ruku.
I morao je doći dan da Leonardino srce sasvim popusti tamnoputom poganinu. Upravo
ništa nije postigao prvih tjedana, ali već četvrtog tjedna obnevide njezine oči i ona mu se
prikloni. A bilo je to baš u doba kad je drveće počelo pupati i kad su se nad Nordlandom tako
beskrajno širile vedre noći. Napokon, djevojka se zaputi na tresetište i ponese mu ručak u
samu močvaru, premda mu ga je mogla ostaviti na rubu močvare, kako je to prije radila. Ali
ne, sada je željela da mu se što više približi.
Mati je gotovo pobjesnila od ljubomore, pa je nastojala i sve učinila da stolar što prije
dođe do djevojke. I Leonarda pristane da bude po materinoj volji, premda je sama, kao u
kakvoj omaglici, lunjala dvorištem i već dobro uviđala daje s njezinim srcem sasvim
drugačije i da ono ne pristaje. Skitnica Alexander stajao je usred tresetišta i kopao motikom, a
ona je gazila blato i gledala njegovu ljepotu i mladost. Bilo je dana kad joj je stolar Konrad
sasvim iščezao iz pameti, ali to nikako nisu bili njezini najtmurniji dani.
S proljeća se veliki ribar i njegovi sinovi vratiše iz ribolova; došlo je vrijeme sijanja, a
Alexander je i tada pomagao u svim poslovima, premda je već o Ivanju morao otići. Iz dana u
dan postajalo mu je sve teže sastajati se potajno s Leonardom, jer su je sada čuvala i braća,
koja su također držala stranu stolara Konrada. A povrh svega ljubav je tako hirovita, umije
katkad i dotužiti, pogotovo kad se čovjek previše zanese i prepusti uživanju, pa je tako i mladi
Ciganin već pomalo počeo dosađivati djevojci. I ona se počne spremati za svadbu i udaju za
Konrada.
A Alexander reče:
— Kad stolar prvi put prekorači prag kuće, dobro ću ga zatući!
No on je Leonardi dojadio i dotužio, pa mu se opet počela podrugivati:
— Gle, gle! A što ćeš onda drugi put učiniti?

16. 16
Na samo Ivanje bješe dogovoren ples u stolarovoj kući, pa je Leonarda trebala poći
onamo. No, iste je večeri i Alexander morao ostaviti službu u domu Jensa Olaia.
I Leonarda reče Alexanderu:
—Prevezi me prije nego što odeš!
—A kamo si naumila? — zapita je on.
—To se tebe ništa ne tiče — odgovori ona.
I Alexander se spremi. Skupi svoju sirotinju u jedan zavežljaj i reče:
— Spreman sam!
Spustiše se na obalu i ukrcaše u čamac. Otkako se led bješe pokrenuo, rijeka je toliko
nabujala, pa je svaki prijelaz preko nje bio opasan i rizičan. Dok je momak veslao, upita
djevojku:
—Pa ćeš onda valjda i poći za njega?
—Hoću — odgovori ona.
— Nisam ja krao tvoje stvari — nastavi on. — Majka ih je krala i sakrivala.
Cijeli jedan časak Leonarda je zurila u njega, a onda uzvikne:
— Što si kazao?
— Njoj je bilo stalo do toga da nas omrazi — reče Alexander — ali ja sam se dosjetio
kamo ih je mogla skrivati, pa sam ih onda opet krao od nje!
— Lažeš i triput lažeš! — uzvrati ona.
Leonarda mu ništa nije vjerovala, a Ciganin je veslao sve neopreznije; nije više gledao
kuda vesla.
—A ja ti nisam ništa nažao učinio — reče on napokon. — Mogao bih postati pošten
čovjek kad bi ti htjela.
—Što me briga za to! — odgovori ona i počne se svađati s njim. — Kako to veslaš?
Nabasat ćemo na kakvu hrid!
On je tada pustio čamac da ide kamo ga rijeka nosi.
Onda ona u sav glas poviče još jedanput, izusti iste riječi, a on zahvati veslima jače, kao
da joj se želi pokoriti, ali u taj mah prebije jedno veslo.
Nisu znali što će se dogoditi.
— To si namjerno učinio — reče ona, a već je bješe obuzeo strah.
On odgovori:
— Jesam. Nećeš živa pristati na obalu.
Časak kasnije razliježe se krik, čamac udari o neku stijenu i jedna mu se strana probije.
Za tren oka Ciganin skoči na stijenu. Odande je vidio kako se Leonarda nekoliko puta
okrenula, onda ju je voda izbacila, pa opet progutala naglavce. Vir ju je zaronio na dno.
S obale su ih gledali i spasili Ciganina. Nitko mu ništa nije mogao predbaciti, niti bilo što
dokazati. Veslo mu se prebilo, pa na njega nije mogla pasti nikakva sumnja. Nesreća ih je
zadesila.
Ovu pripovijest pričao mi je sâm Alexander u tvrđavi gdje je robijao kao nasilnik.
ROBOVI LJUBAVI
I.
Ovo sam ja napisala, a pisala sam i danas kako bih olakšala svome srcu. Izgubila sam
posao u kavani, a tako i mnoge svoje radosne dane.
Jedan mladi gospodin u sivom odijelu dolazio je svake bogovetne večeri s dvojicom
prijatelja i sjedao za jedan od mojih stolova. Tu je dolazio otmjeni svijet i svatko je imao
poneku ljubaznu riječ za mene, svatko osim tog mladog gospodina. Bio je visok i vitak, imao
je mekanu crnu kosu i tamnopute usne, a samo bi me ponekad i tek usputno okrznuo
pogledom svojih plavih očiju.
Mora da je u početku imao nešto protiv mene. Dolazio je svake večeri, pa se bijah navikla
na njega, a čim jednom nije došao, posve sam lako zamijetila da ga nema. Odmah sam

17. 17
krenula u potragu za njim, obigrala cijelu kavanu da bih ga napokon ugledala kraj velikog
stupa sasma na drugom kraju. Sjedio je s jednom damom iz cirkusa. Ona je imala žutu haljinu
i duge rukavice koje su sezale preko lakata. Bila je mlada, imala je lijepe tamne oči — a moje
oči bijahu plave.
Zastala sam kratko pokraj njih i slušala o čemu govore. Ona mu je nešto predbacivala, a
onda mu je otvoreno rekla da odlazi i da je več sita njega i njegovih ludosti. Tada pomislih u
svom srcu: O, Sveta Majko Božja, zašto ne dođe k meni?
Iduće večeri pojavio se s dvojicom svojih prijatelja i sjeo za moj stol. Nisam prišla, kao
što sam to inače radila, već sam se pravila kao da ih ne primjećujem. Kad mi je dao znak,
pridoh stolu i rekoh:
— Jučer niste dolazili.
—Kako je divno porasla naša konobarica — reče on svojim prijateljima.
—Pivo? — upitah.
—Da — odgovori on.
I ja donesem tri čaše piva.
II.
Prođe nekoliko dana.
On mi dadne jednu ceduljicu i reče:
— Odnesite to preko...
I prije nego stoje izustio njezino ime, uzeh tu ceduljicu i odnesoh je žutoj dami. Usput
sam pročitala njegovo ime: Wladimierz F. Kad sam se vratila, on me pogleda upitno.
—Odnijela sam — rekoh.
—I niste dobili nikakva odgovora?
—Ne.
On mi dadne franak i reče s osmijehom:
— I nikakav odgovor je odgovor!
Cijele večeri sjedio je i zurio prema dami i njezinim kavalirima. Oko jedanaest sati ustade
i priđe njihovom stolu. Ona ga prima hladno, ali se oba njezina kavalira upustiše s njim u
razgovor. Činilo se da ga peckaju. On je tamo ostao minutu-dvije, a kad se vratio, rekoh mu
da su mu u džep gornjeg kaputa nalili piva. On skide kaput, naglo se okrenu i usmjeri pogled
prema stolu dame iz cirkusa. Osuših mu kaput, a on mi reče smiješeći se:
— Hvala, robinjo!
I dok ga je ponovo oblačio, pomogoh mu i tada kriomice pomilovah njegova leđa.
On sjedne, bijaše rastresen, a jedan od njegovih prijatelja poruči još piva i ja uzeh čaše;
htjedoh uzeti i F.-ovu čašu, ali on reče:
— Ne! — i položi svoju ruku na moju.
Pri tom dodiru moja ruka najednom klonu; on to zamijeti i skloni svoju.
Navečer sam se dvaput molila pred svojom posteljom za njega. I, sva sretna, ljubila sam
svoju ruku, onu što ju je on dodirnuo, svoju desnu ruku.
III.
Jednom mi je poklonio cvijeće, bješe to hrpa cvijeća koju je kupio kod cvjećarice na
ulazu. On je kupio sve što je imala, a cvjetovi bijahu svježi i crveni. Taj buket stavio je preda
se na stol, a tu nije bio nijedan od njegovih prijatelja. Ja sam stajala koliko god mi je vrijeme
dopuštalo, stajala sam iza jednog stupa, gledala ga i mislila u sebi: pa taj se čovjek zove
Wladimierz F.
Vrijeme je protjecalo, možda cijeli sat vremena, a on je tu sjedio i neprestano pogledavao
na svoju uru. Upitah ga:
— Zar vi očekujete nekoga?
On me pogleda rastreseno i naglo reče:
— Ne, ne! Ne čekam nikoga. Zašto pitate?

18. 18
— Samo sam pomislila da možda čekate nekoga.
— Dođite — reče on. — To je za vas. I on mi dadne cvijeće.
Jedva izustih riječ zahvale i to šapćući, a zasigurno sam se i zarumenjela, jer mi od radosti
navre krv u lice. Bijah uzbuđena i posve smeteno zastadoh pred bifeom; tu sam morala nešto
uzeti, ali nikako nisam znala što.
— Želite nešto? — upita mamzel, kako smo zvali gospođicu za pultom.
— A što vi mislite? — upitah.
— Što mislim! — reče mamzel. —Jeste li ludi?
— Pogodite od koga sam dobila cvijeće. Glavni konobar prođe pokraj nas i dobaci mi:
— Zaboravili ste donijeti pivo gospodinu s drvenom nogom.
— Dobila sam ga od Wladimierza — rekoh i odjurih s pivom.
F. ne bijaše još otišao. Ponovo mu zahvalih kad je ustao i krenuo prema izlazu. On se
osvrnu i izusti:
— To je bilo namijenjeno drugoj!
Dobro. Možda je on kupio cvijeće za drugu, ali ja sam ga dobila. Dobila sam ga baš ja, a
ne ona kojoj bješe namijenjeno. Hvala mu i na tome. Laku noć, Wladimierze!
IV.
Sutradan je padala kiša.
Pomislih: koju li ću haljinu danas obući? Crnu ili zelenu? Aha, obući ću svoju posve novu
zelenu haljinu!
Tako vedra i raspoložena stignem do postaje na kojoj zatekoh jednu damu; stajala je na
kiši i čekala tramvaj. Nije imala nikakva štita, pa joj ponudih da stane ispod mog kišobrana,
ali ona to uz zahvalnost odbije. Tada i ja zatvorih svoj kišobran i nastavih čekati na kiši. Ne,
ne, neće ona sama kisnuti na tramvajskoj postaji, pomislih.
Navečer dode Wladimierz u kavanu.
— Hvala vam na cvijeću — rekoh oholo.
— Kakvom cvijeću? — upita on. — Ah, da! Ali ne govorite više o cvijeću.
— Htjela sam vam zahvaliti — rekoh. On slegnu ramenima i odbrusi:
— Vas ne volim, robinjo!
Dakle, on me nije volio! Pa ja to i nisam očekivala, niti sam bila i najmanje razočarana,
ali sam ga zato svaku večer gledala. Sjedio je za mojim stolom i ja sam mu donosila pivo. Do
viđenja, Wladimierze!
Iduće večeri došao je vrlo kasno. Upita me:
— Imate li mnogo novaca, robinjo?
— Ne! Nažalost, nemam — odgovorih. —Ja sam siromašna djevojka.
On me tada pogleda, pa će s osmijehom:
— Loše ste me razumjeli. Treba mi nešto malo, do sutra.
— Nešto novaca imam — odgovorih. — Imam kod kuće sto trideset franaka.
—Kod kuće? A ovdje nemate? Odgovorih:
—Pričekajte četvrt sata i pođite sa mnom kad zatvorimo. Pričekao je četvrt sata i pošao sa
mnom.
—Samo sto franaka — reče on.
Cijelo vrijeme išao je pored mene i nije me puštao da zaostanem, niti da odmaknem. Kad
smo stigli pred kapiju, rekoh mu:
—Ali ja imam samo jednu sobu.
—Neću gore — odgovori on. — Pričekat ću ovdje. Kad sam donijela novce, on ih
prebroji i reče:
— Ovdje ima više od sto franaka. Evo vam deset franaka napojnice — reče. — Da, da,
čujete li, evo vam deset franaka napojnice!
On mi dadne deset franaka i udalji se zaželjevši mi ugodnu i laku noć. Vidjeh ga kako
zastade na uglu i baci jedan novčić staroj i sakatoj prosjakinji.

19. 19
V.
Iduće večeri jadao se kako mi ne može vratiti novac, a ja sam mu bila zahvalna baš zato
što ga ne može vratiti. Otvoreno je priznao da je sve spiskao.
— Što da se na to kaže, robinjo? — reče on smiješeći se. — Vi znate: žuta dama!
— Zašto ti našu konobaricu zoveš robinjom? — upita jedan od njegovih prijatelja. —
Prije si ti rob nego ona.
— Želite piva? — rekoh da bih prekinula njihov razgovor.
Malo kasnije ude žuta dama. F. ustade i pokloni se. Ona prođe pokraj njega i sjedne za
slobodan stol, odgurnuvši druge stolice kako joj nitko ne bi prišao. F. odmah uzme stolicu i
sjedne kod nje. Nakon dvije minute ustade i reče vrlo glasno:
— Dobro, onda ja idem! I nikad se više neću vratiti!
— Hvala — odgovori ona.
Tada osjetih silnu radost i otrčah do bifea. Bijah uzbuđena, pa sam tu izustila nešto
neodređeno, a potom sam pričala kako Wladimierz F. nikada više neće pogledati žutu damu.
Glavni konobar naiđe i oštro me prekori, ali ja za to nisam marila.
Kad se kavana zatvarala, F. me je sačekao na vratima.
— Pet od onih deset franaka, što sam vam jučer dao — reče.
Dadoh mu svih deset i on ih uze, ali mi usprkos protivljenju vrati pet franaka.
— Večeras sam tako sretna — rekoh. — Ako smijem moliti, pođite sa mnom gore, iako
imam samo jednu sobicu.
— Ne, neću s vama — odgovori. — Laku noć! Otišao je.
I ponovo je prošao pored stare prosjakinje, ali nije joj ništa dao, iako mu se ona poklonila.
Bit će da je zaboravio, pa sam otrčala do nje i dala joj nekoliko groša.
—To vam daje gospodin koji je maločas prošao — rekoh. — Gospodin u sivoj odjeći.
—Gospodin u sivoj odjeći? — izusti žena.
—Onaj s crnom kosom, Wladimierz — rekoh.
—Jeste li vi njegova gospođa? — upita.
—Ne. Ja sam njegova robinja — odgovorih.
VI.
Gotovo svake večeri kukao je što mi ne može vratiti novac, premda sam ga molila da me
ne žalosti toliko. On je tada uzviknuo tako glasno da su ga svi mogli čuti, a neki se tome i
nasmijaše:
—Ja sam hulja i nitkov! — reče. — Pozajmio sam novac od vas i sad vam ga ne mogu
vratiti. Dao bih da mi se odsiječe desna ruka za jednu novčanicu od pedeset franaka.
Boljelo me što tako govori, pa sam počela smišljati kako da mu nabavim novaca, ali to
nikako nisam mogla.
On mi još reče:
— Ako me pitate kako sam, onda što reći. Žuta dama otputovala je sa svojim cirkusom.
Zaboravio sam je. I više ne mislim na nju.
— Pa ipak si joj danas napisao još jedno pismo — reče jedan od njegovih prijatelja.
— To je posljednje — odgovori Wladimierz.
Kupih jednu ružu od male prodavačice i zadjenuh je u rupicu na lijevoj strani njegova
kaputa. I dok sam to radila, osjetih njegov dah na svojim rukama, tako da sam jedva udjenula
ružu.
— Hvala — reče on.
Zatražih tri franka koja sam imala na kasi i dadoh mu ih. Sitnica.
— Hvala — reče on ponovo.
Cijelu večer bila sam sretna, a onda Wladimierz najedanput reče:
— Za ova tri franka otputovat ću na tjedan dana. Kad se vratim, dobit ćete svoj novac!
On tada opazi moje uzbuđenje i dodade:
— Ali ja volim samo vas! I uzme moju ruku.

20. 20
Bila sam utučena što će otputovati, a nije mi htio kazati kamo, premda sam ga pitala. Sve
mi se zavrtjelo, baš sve, cijela kavana i svi gosti — sve je to igralo oko mene. Više nisam
mogla izdržati, pa sam plačući zgrabila njegove ruke.
— Za tjedan dana vratit ću se k vama — reče i ustade. Začuh glas glavnog konobara:
— Vi nas, dakle, ostavljate na četrnaest dana!
Oho, ne brinem se za to, ne hajem mnogo; Wladimierz će za tjedan dana ponovo biti
ovdje, kod mene. Htjedoh mu zahvaliti, okrenuh se, ali on bijaše otišao.
VII.
Tjedan dana kasnije nađoh kod kuće njegovo pismo; bilo je prepuno gorčine i nimalo
utješno. On mi je pisao kako je otputovao za žutom damom i kako mi nikad ne može vratiti
novac, nikad i nikako, jer je on čovjek kojega su nedaće posve skršile. Nazivao je sebe
niskom dušom, a ispod pisma stavio je potpis: rob žute dame.
Tugovala sam dan-noć i više nisam mogla ništa drugo raditi. Tjedan dana kasnije izgubila
sam svoje mjesto, pa sam morala potražiti drugo. Odlazila sam u gostionice i hotele; zvonila
sam i kod privatnih osoba i nudila svoje usluge, ali nisam imala sreće. Kasno navečer
kupovala bih sve novine i kad dođem kući brižljivo čitala oglase. Mislila sam: možda bih
mogla spasiti Wladimierza i sebe...
Jučer navečer našla sam njegovo ime u jednom listu i čitala o njemu. Odmah zatim izašla
sam i dugo hodala ulicama, a vratila sam se tek jutros. Možda sam negdje i spavala, tko zna,
ili pak presjedila na kakvom stubištu. Danas sam ponovo čitala sve ono od sinoć, a onda sam
sjela na jednu stolicu i kršila ruke. Nakon nekog vremena sjela sam na zemlju i naslonila se
leđima na stolicu. Udarila sam dlanovima o pod i onda razmišljala. Možda i nisam ništa
mislila. U glavi mi je zujalo tako da nisam znala za sebe. Onda sam ustala i izašla. Dolje, na
uglu ulice, toga se dobro sjećam, dadoh staroj prosjakinji groš i rekoh:
— To vam šalje gospodin u sivoj odjeći. Vi ga znate!
— Da vi možda niste njegova nevjesta? — upita ona.
— Ne, ne, ja sam njegova udovica — odgovorih.
I sve do jutros tumarala sam ulicama. I sad sam ponovo pročitala. Zvao se Wladimierz F.
KRALJICA OD SABE
I.
Čovjek putuje uokolo, luta od mjesta do mjesta i svaki čas, providnošću sudbine, susreće
ljude koje je prije vidio; susreće ih iznenada, na neočekivanim mjestima, tako da katkad
zaboravi skinuti šešir i pozdraviti ih.
To se meni događa često, bogme vrlo često. I tu ne pomaže ništa.
Ono što mi se dogodilo 1888. godine u čudnoj je vezi s jednim ovogodišnjim doživljajem
koji se zbio pred tjedan dana, na jednom kratkom putovanju u Švedsku. To je posve obična i
razumljiva priča; sve je proteklo jednostavno, toliko jednostavno da možda i ne vrijedi o tomu
pripovijedati. Pa ipak ću pokušati onako kako znam i umijem.
Ti se zacijelo i sam sjećaš što si me pitao kad smo posljednji put bili zajedno; to sada
neću ponavljati, ali još jednom odgovaram da se pri svakom mojem pokušaju nešto
ispriječilo, tako da sam svaki put ostao s onu stranu vrata. Duše mi, ne lažem i dokazat ću da
je istina, jer nikad nisam bio tako blizu vjeridbi kao tada, i nikad tako nemilosrdno ostavljen
ispred vrata kao tada. Ali tu više nema pomoći.
Godine 1888. dobih nešto novaca, tek za jedan kratki izlet — pričam točno kako je bilo.
Krenuo sam u Švedsku i putovao vesela srca željeznicom, dok su vlakovi jedan za drugim i

21. 21
svakog dana zaredom prolijetali pokraj mene. Sretao sam mnoge ljude i svi su me pozdravljali
riječima: "Bog vam pomogao!", a i ja sam uzvraćao isto tako srdačno: "Bog vam pomogao!",
jer drugo ništa i nisam znao odgovoriti. Kada sam stigao u Göteborg, prvi par cipela bijaše mi
bijedno poderan; ali o tome neću govoriti.
Još prije nego što sam došao u Göteborg zbio se jedan događaj o kojemu želim
pripovijedati.
Što misliš o tome kad te jedna lijepa dama zavodljivo pogleda kroz prozor vlaka, a poslije
se više i ne osvrne? Što onda? Možda samo mirno proći pokraj nje i ne praviti od toga
nikakav događaj. Doista, morao bi biti lud da si nakon takva površna pogleda štogod umisliš!
Ali kada te dama ne samo pogleda s najvećom znatiželjom, nego ti još ustupi svoju sobu, pa
čak i svoju postelju na jednoj švedskoj poštanskoj postaji, zar ne nalaziš da onda čovjek ima
razloga povjerovati u realnost njezinih nakana i uza sve to nečemu se ponadati?
Tako sam i ja mislio i nadao se do posljednjeg trena. Prije tjedan dana to me stajalo čak i
jednog bolnog puta do Kalmara...
Dakle, bijah došao do poštanske postaje Bärby. Bilo je kasno navečer, a ja sam pješačio
od rana jutra, te odlučih malo otpočinuti. Uđoh u gostionicu i zatražih jelo i prenoćište. Jelo
sam mogao dobiti, ali prenoćište nisam, jer sve sobe bijahu zauzete.
Govorio sam s jednom mladom djevojkom; kasnije se pokazalo da je to gostioničareva
kći. Gledam je i pravim se kao da ne razumijem. Možda mi je htjela staviti do znanja da smo
mi Norvežani ovdje politički protivnici, prema tome i nepoželjni?
— Koliko li ovdje kola stoji — rekoh ravnodušno.
— Da, dolaze sa sajma i ovdje će prenoćiti — odgovori ona. — Stoga više i nema
slobodnih kreveta.
Ona potom izađe i naruči mi jelo. Kad se vratila, počne opet govoriti kako je sve zauzeto.
— Možete — reče ona — otići do sljedeće postaje, to vam je Yterrån. Ili se vratite
vlakom donekud. Ovdje je, kako rekoh, sve puno!
Oprostih naivnom djetetu i ne htjedoh biti neprijazan, ali bogme nisam kanio pomaknuti
se odavde prije zore. Ja sam se našao u jednoj javnoj poštanskoj postaji i gostionici, dakle, u
hotelu, pa sam svakako morao dobiti ležaj!
— Krasno vrijeme — rekoh.
— Da — odgovori ona. — Bit će pravo uživanje otići do Yterråna. Nije daleko: jedna
dobra milja.
To me već naljuti i ja rekoh ozbiljno, ali tiho:
— Razumije se da ja moram prenoćiti ovdje. Umoran sam i ne želim nikamo dalje!
— Ali svi su kreveti zauzeti! — odgovori ona.
— To nije moj problem!
Nakon što sam to izustio, zavalim se svom težinom u jedan naslonjač. Bijaše mi žao te
djevojke; činilo se da mi ne pravi smetnje tek iz puke pakosti. Njezino je lice imalo pošten
izraz, a njezina mržnja prema nama Norvežanima izgledala mi je vrlo umjerena.
— Smjestite me gdje god vam drago! Može i ovdje na divanu — rekoh.
Ali i divan je već bio izdat.
Tada me pomalo obuzme strah. Ako budem morao pješačiti jednu dobru švedsku milju,
upamtit ću je za sva vremena, jer sam dobro znao da švedska milja nema kraja!
— Pa zar ne vidite, zaboga, da su mi cipele poderane! — uzviknuh. — I nećete me valjda
izbaciti van s ovakvim cipelama!
— To ne, ali vaše cipele ni sutra neće biti ništa bolje — primijeti ona smiješeći se.
I doista, imala je pravo, a ja više nisam znao što činiti. Tada se otvore jedna vrata na
kojima se pojavi mlada djevojka. Ona se smije nečemu što joj se maloprije dogodilo i na što
svakako još misli. I baš u času kad je htjela nešto izustiti, ona me zamijeti. Nije se dala
zbuniti, štoviše, zagleda se u menei naposljetku kimne mi glavom. Tada tiho upita:
— Što je, Lotta?
I Lotta joj nešto priča, ali ja shvaćam da šapuću o meni, premda ne čujem nijednu njihovu
riječ. Sjedim i prisluškujem, kao da mi se tu sudba rješava. One krišom pogleduju moje cipele

22. 22
i pomalo se smijuckaju. Djevojka koja je maloprije ušla, sada maše glavom i hoće ponovo
izaći. Kad je došla do vrata, naglo se okrenu kao da se nečeg prisjeti, a potom reče:
— Pa ja noćas mogu s tobom spavati, Lotta, a on može u moju sobu!
— Ne — uzvrati Lotta — to je, gospođice, doista nemoguće!
— Ah, što da ne — izusti djevojka. — To je posve moguće!
Stanka. Lotta razmišlja.
— Pa, dobro, gospođice, ako tako želite.
I okrenuvši se prema meni, Lotta mi se obrati:
— Gospođica će vam ustupiti svoju sobu.
Tada skočim, sastavim pete i naklonim se. Mislim da je taj naklon ispao vrlo otmjen.
Zahvalim gospođici i kažem da sam sada prvi put u životu dočekao toliku ljubaznost, a
naposljetku izjavih da je njezino srce isto tako dobro, kao što su lijepe njezine oči. Pri tom se
još jednom poklonih, također otmjeno.
Da, da, sve sam to odlično izveo. Ona porumenje, a časak kasnije, zajedno s Lottom i uz
hihot, odjuri prema vratima.
Ostadoh sam i počeh razmišljati. Stvar stoji vrlo dobro; djevojka se nasmijala,
porumenjela je, a potom se i hihotala. Početak ne može biti bolji. Bože, kako je bila mlada,
jedva ako je napunila osamnaest godina. Imala je jamice na obrazima i jednu rupicu na bradi.
Oko vrata nikakve marame, baš ništa, ni čipke na kaputu, samo neka mala vrpca i uza sve to
jedan taman pogled crnih očiju na tom slatkom licu. Nešto takvo nisam još nikad vidio.
Dobro, ona me sve vrijeme promatrala sa zanimanjem.
Sat kasnije vidjeh je vani, u dvorištu; sjedi u kočiji i pucka bičem, kao da su kola
upregnuta. Kako je bila mlada i vesela, dok je sjedila u kočiji i puckala bičem. Približim se, i
u tom trenu spopadne me želja da se upregnem kao konj i vučem kola. Skidam šešir, želim joj
nešto reći, ali ona naglo ustaje, ponosna je i gorda kao kakva kneginja, gleda me trenutak i
silazi s kola. Neću to nikad zaboraviti. Premda nije imala razloga uzeti za zlo moju nakanu,
ona je ipak ustala i sišla s kola, a tada je doista izgledala prelijepo.
Stavih šešir na glavu, što drugo, a onda se udaljih pomalo zbunjen i potišten. Vrag odnio
tu pomisao da se upregnem i vučem kola!
S druge strane, što joj bi najedanput? Zar mi nije maločas ustupila sobu? Otkud onda ta
hladnoća? To je pretvaranje, rekoh sam sebi. Ona me hoće namučiti — pa lijepo, pokoravam
se i mučit ću se!
Sjedoh na stubište i zapalih svoju lulu. Ljudi su se vraćali sa sajma i posvuda su čavrljali,
a u više navrata čuo sam kako se unutra otvaraju boce i zveckaju čaše. Gospođicu više nisam
vidio.
Jedina lektira koju sam imao uza se bijaše jedna karta Švedske. Sjedim tako, pušim i
ljutim se, a onda vadim svoju kartu i počnem je proučavati. I nakon kratka vremena pojavljuje
se Lotta da bi me, ako je po volji, otpratila do sobe. Deset je sati, ustajem i mi krenemo. U
hodniku susrećemo gospođicu.
Sada se događa nešto posve čudno, sjećam se svakog detalja, svake i najmanje sitnice.
Naime, zid u hodniku svježe je obojen, ali ja to ne znam i sklanjam se u stranu pred
gospođicom; to je samo jedan tren, a nevolja je tu.
Gospođica viče bez daha:
— Pazite! Masna boja!
Tada je kasno, već sam cijelo lijevo rame naslonio na zid. Ona me gleda zaprepašteno,
zatim gleda u Lottu i kaže:
— Što ćemo sad?
— Očistit ćemo nečim — odgovara Lotta.
I obje dame prasnuše u smijeh. Nakon toga sve troje izlazimo na stubište; Lotta uzima
nešto i počne čistiti mrlju.
Sjednem! Zatim počnemo ćaskati...
Vjerovao ili ne, ali kažem ti da sam tu večer, nakon rastanka, bio ispunjen najboljim
nadama. Brbljali smo i ćaskali, smijali se svemu i svačemu, a mislim da smo punih četvrt sata
sjedili na stubištu i čavrljali. A poslije? Poslije ništa! Ne razmećem se i ne hvastam, ali sam

23. 23
više nego uvjeren da ta mlada dama nije tek tako poklonila svojih četvrt sata nekom mladom
čovjeku. Kada smo se najzad rastajali, dvaput mi je rekla laku noć. Naposljetku je i vrata
odškrinula rekavši mi po treći put laku noć. Poslije sam čuo nju i Lottu kako se od srca smiju.
Velim ti, svi smo bili divno raspoloženi.
Evo me, dakle, u svojoj sobi; ne, u njezinoj sobi.
Bijaše to posve obična gostionička soba s golim i plavo obojenim zidovima, te i jednim
uzanim, niskim krevetom. Na stolu je ležao nekakav prijevod Ingrahamovog "Kneza iz doma
Davidova". Počeh čitati. Još čujem hihotanje i smijeh iz sobe mlade djevojke. Kakva divna i
vesela djevojčica; kakav raskalašni smijeh i tamni pogled te mlađahne ljepotice! Kakva
gordost!
Potonuh u misli; sjećanje na nju žarilo se nijemo i silno u mome srcu.
Ujutro se probudih, nešto tvrdo bolo me u rebra; bijaše to "Knez iz doma Davidova" s
kojim sam spavao. Skočim i obučem se; već je devet sati. Odlazim dolje i doručkujem, a od
gospođice ni traga ni glasa. Čekam jedno pola sata, ali nje nema. Fino i uljudno upitam Lottu
što je s mladom damom, zar je nekamo otišla?
— Da, gospođica je otputovala — odgovori Lotta.
— Otputovala? — začudih se. — Ta zar gospođica nije odavde?
— Ne! Gospođica je odozgo, vlastelinka. Ona je jutros otputovala za Stockholm.
Zanijemim. Razumije se, nije mi ostavila nikakvo pisamce, ni riječ za mene. Bio sam
toliko potišten da nisam bio u stanju pitati za njezino ime. Najednom sam postao ravnodušan
prema svemu. Doista, ženi se nikad ne može vjerovati.
Ranjena srca, malaksao i potišten, putujem za Göteborg. Tko bi se tome nadao, a
izgledala je tako časna, tako ponosna! Sad, što je tu je — sve sam ljudski podnio, a u hotelu
nitko nije smio znati za moje boli...
Bilo je to baš u vrijeme kad je Julius Kronberg izložio u Göteborgu svoju čuvenu sliku
"Kraljica od Sabe". Kao i mnogi drugi, pošao sam na tu izložbu, a slika koju sam vidio
ostavila je na mene dubok dojam. Čudno, ali kraljica od Sabe tako je nalikovala mojoj
vlastelinki, i to ne onoj koja se vragolasto smijala i šalila, nego onoj ozbiljnoj gospođici dok
je sjedila u kočiji i strogo me pogledala svojim krupnim tamnim očima onda kad sam želio
upregnuti se kao konj.
Bog mi je svjedok kako mi je srce ustreptalo kad sam vidio tu sliku koja mi je potakla
misli o izgubljenoj sreći. Bio sam ponovo uznemiren. I tako jedne lijepe noći, inspiriran tom
udvojenom slikom, napisah svoju poznatu kritiku na "Kraljicu od Sabe". Evo što sam tada
rekao:
"Ona je Etiopljanka, vitka i zamamno lijepa, već sa svojih devetnaest godina spaja u sebi
kraljevstvo i ženu. Lijevom rukom podiže veo s lica i usmjerava pogled na kralja. Nije
tamnoputa, čak i njezine crne oči potpuno su zasjenjene sjajem srebrne dijademe; izgleda kao
Europljanka koja je putovala po istoku, pa je tek malčice preplanula od sunca. Samo su joj oči
tamne; one i odaju njezin zavičaj, a pogled je u isto vrijeme smeđ i vatren, tako da gledaoca
podiđe jeza. Te oči se ne zaboravljaju, dugo ostaju u sjećanju i priviđaju se u snu..."
To o očima lijepo je rečeno, a kada netko tako govori, onda tako osjeća i u svom srcu.
Pitaj koga hoćeš, svatko će ti reći isto što i ja. I otada je čudnovata djevojka s postaje Bårby
zauvijek ostala u mojem srcu kao Kraljica od Sabe.
II.
Priča još nije gotova. Četiri godine kasnije, i pred tjedan dana, moja Kraljica ponovo
iskrsava.

24. 24
Putujem iz Kopenhagena u Malmö, tamo me netko očekuje i hoću ga obići — dakle,
pričam sve kako je bilo, ovo je živa istina. Čim sam stigao u Malmö, uzmem sobu u hotelu i
ostavim svoje stvari, a potom izađem da bih se vidio s osobom koja me očekuje. Prije toga
hoću se prošetati do kolodvora, želim se malo sabrati. Tu susretnem nekog neznanca, ulazim
u razgovor s njim. I tek što smo razmijenili nekoliko riječi, kadli, najedanput, vidim jedno lice
u vlaku koji samo što nije krenuo. U jednom trenu to lice se okrene prema meni i sada me
promatraju dva tamna oka. Bože dragi, pa to je Kraljica od Sabe!
Uskočim u vlak i već kroz nekoliko sekundi putujem.
Ništa drugo nego sudbina! Ugledati Kraljicu nakon četiri godine, uskočiti u vlak koji
polazi s kolodvora, a svoju prtljagu ostaviti u hotelu, što je drugo nego sudbina! Tu čovjek ne
može ništa. I još ovo: u vlak sam ušao bez ogrtača.
Osvrćem se i gledam svako lice, a onda uđem u kupe prvog razreda. Baš lijepo, nalazim
slobodno mjesto, pridružim se nekolicini putnika i odmah počnem dobroćudno pripremati
cigaru i malo lektire. Kud li će me odvesti sudbina?
Htio sam putovati kamo i Kraljica od Sabe. Motrit ću na nju i dobro paziti gdje silazi, a
onda ću za njom; cilj mi je ponovo se naći s Kraljicom.
Kada je ušao kondukter i zatražio kartu, rekoh da je nemam.
Pa, kamo to putujem?
To se zapravo i sam pitam.
Ne znam kamo putujem, ali moram platiti do Arlöfa i još doplatiti četrdeset ora. U Arlöfu
svakako moram kupiti kartu.
Učinih kako je rekao kondukter i doplatih četrdeset øra. U Arlöfu sam izvadio kartu do
Lunda. Možda Kraljica od Sabe putuje u posjet Lundu; držat ću je na oku. Ali ona ne siđe u
Lundu.
Opet sam morao platiti kondukteru, ovoga puta do Lackalänge, i ponovo doplatiti
četrdeset øra — dakle, svega osamdeset. U Lackalängi izvadih kartu odmah do Hessleholma,
što je sigurno — sigurno, i ponovo sjedoh u kupe, već pomalo nervozan, jer se putovanje
komplicira. Također me razdraživalo i brbljanje putnika; kog me se vraga ticalo što je u
Hamburgu izbila stočna zarazna bolest slinavka! Moji suputnici zasigurno bijahu obični
švedski trgovci stokom, jer tri četvrt sata nisu ni o čemu drugo govorili nego o slinavki u
Hamburgu. Strašno zanimljivo! A uza sve to: zar me nije netko očekivao u Malmöu? Pa
dobro, neka ga, neka još čeka!
Ali Kraljica od Sabe nije sišla u Hessleholmu.
Sada već postajem bijesan, plaćam kondukteru do Balingslofa, ponovo s doplatkom od
četrdeset øra — dakle, krunu i dvadeset. U Balingslofu stisnem zube i uzmem kartu do
Stockholma. To me sve stajalo sto osamnaest kruna; odnio me vrag ako nije! Sada mi već
postaje jasno da Kraljica od Sabe putuje u Stockholm, uostalom kao i prošli put.
Vozimo se tako, sati protječu, a ja i nadalje budno motrim na nju, izlazim na svakoj
postaji i vrebam je, ali ona ne silazi. I kad god je ugledam na prozoru kupea, ulovim njezin
pogled koji me promatra s pozornošću. Ah, ta djevojka nije se uopće izmijenila i nije ništa
izgubila od svojih osjećaja prema meni. To mi bješe posve jasno, pogotovo što bi se i sama
zbunila i oborila pogled dok je izvana promatram. Nisam je nijednom pozdravio, bio sam
toliko rastresen, pa sam to svakiput zaboravio. I da ne bješe stiješnjena u kupeu za dame,
odavno bih joj prišao; da, da, to bih zasigurno učinio i podsjetio je na staro poznanstvo i na to
da sam jednom spavao u njezinu krevetu. To bi je obradovalo, jer sam tada odlično spavao, do
devet sati.
Bože, kako se proljepšala za ove četiri godine; sada je to bila, kao nikad prije, tako
veličanstvena, tako čarobna žena.
Prolazili su sati, a ništa se posebno nije događalo, osim što smo oko pet sati pregazili
jednu kravu. Čuli smo kako su joj popucale kosti, a vlak se nakratko zaustavio; pruga je
pregledana, pa smo nastavili put. Ona dvojica putnika počnu govoriti o plovidbi na Oresund,
što je također bilo izvanredno zanimljivo. O, kako sam patio, kako sam patio! A što ono
bijaše, zar me nije netko očekivao...
Neka taj bratac u Malmöu ide do vraga!

25. 25
Sve smo dalje i dalje, prolazimo Elmhult, Liatorp, Vislandu. U Vislandi silazi Kraljica od
Sabe; nikako je ne ispuštam iz vida, ali ona se ubrzo vraća. Pa, dobro, putujmo dalje!
Zatim stižemo u Alfestu.
— Putnici za Kalmar prelaze u drugi vlak!
Kraljica od Sabe ponovo silazi, a ja i nadalje motrim na nju, premda ovoga puta ona
prelazi u vlak za Kalmar. Tu sam bio zatečen i nadoh se u čudu. Sada sam izvan sebe, smeten
i neodlučan, ali u posljednjem trenu, na vrat na nos, uskočim u vlak koji već kreće za Kalmar.
U kupeu jedan jedini čovjek, ne diže očiju, čita. Sjednem i ja na klupu i počnem čitati.
Dvije-tri minute kasnije začujem:
— Molim kartu!
Sada je neki drugi kondukter.
— Kartu! Evo! — kažem i dajem mu kartu.
— Ova karta vam ne važi — reče on. — Ovo je kalmarska pruga.
— Što ste rekli? Ne važi?
— Na ovoj pruzi ne!
— Pa što ja tu mogu kad su mi prodali kartu koja ne važi!
— Kamo putujete?
— U Stockholm — kažem — kamo drugdje?
— Lijepo, ali ovo je vlak za Kalmar, razumijete li me, ovaj vlak ide za Kalmar — govori
on ljutito.
To nisam znao, ali ja osjećam da me on gnjavi i cjepidlači samo zato što sam Norvežanin;
to je ta politička mržnja prema nama. Zapamtit ću to.
— I što ćemo sad? — upitah.
— Dakle, uradit ćemo ovako! Kamo vi uopće putujete? Ovom prugom ne možete do
Stockholma!
— Dobro! Onda putujem u Kalmar — odgovorih. — Naumio sam do Kalmara, a
Stockholm mi se nikad i nije sviđao. I ne kanim još jednom trošiti novac za taj put.
Ova prokleta Kraljica putuje dakle u Kalmar, barem će jednom i tome doći kraj.
— Platite kartu do Gemle, a povrh toga još četrdeset øra — kaže kondukter. — U Gemli
morate kupiti kartu do Kalmara.
— Već sam platio sto osamnaest kruna — primijetih, a onda doplatih tih četrdeset øra, što
sve iznosi krunu i šezdeset. Bijah na rubu nerava. U Gemli jurnem na blagajnu i viknem:
— Dokle se može putovati ovom prugom?
— Dokle? Do Kalmara! — glasi odgovor.
— Zar ne bih mogao i dalje, zar baš nikako ne bih mogao još malo dalje?
—To je isključeno! Jer onda vam dolazi Istočno more.
—Dobro! Molim jednu kartu do Kalmara!
—Kojeg razreda?
Čovjek me pita: kojeg razreda. Zna li on tko sam i što sam napisao. Taj me zasigurno ne
poznaje, taj nije ništa čitao, pa mu odgovorih kako je i zaslužio:
— Razumije se, prvog razreda! Platih i zauzeh svoje mjesto u vlaku.
Već je i noć došla. Moj neprijazni suputnik ispružio se i zatvorio oči. Šuti. Kako da
ubijem vrijeme? Spavati nisam mogao, pa sam svaki čas ustajao, pregledao vrata, otvarao i
zatvarao prozor, a u nekoliko mahova stresao sam se od hladnoće i više puta zijevnuo. A
povrh svega, kad god bi vlak stajao, morao sam paziti na Kraljicu. Dakle, uvijek budan i na
straži, ali već pomalo ogorčen. Počnem je proklinjati.
Napokon, napokon svanu. Moj se suputnik pridiže i pogleda vani, a potom se, posve
budan, namjesti i počne čitati. I nikako da me pogleda; čini se da njegova knjiga nema kraja.
Postadoh već pakostan i počeh pjevati i zviždati ne bih li ga naljutio, ali to ga ni najmanje
ne zbuni. Zažalih za onim razgovorom o slinavki; bolje je i to od ovog nijemog izležavanja!
To mi postade nesnosno, pa ga upitah:
—Ako smijem pitati, dokle putujete?
—Još malo — odgovori. I to je bilo sve.
—Jučer smo pregazili jednu kravu — rekoh.

26. 26
—Što kažete?
—Jučer smo pregazili jednu kravu.
—A, tako!
I on nastavi čitati.
— Biste li mi prodali tu knjigu? — rekoh već sasvim na granici strpljenja.
— Knjigu? Ne! — odgovori on.
— Ne?
— Ne!
I na tom se svrši, a čovjek me i ne pogleda. Unatoč tolikoj upornosti da s njim
zapodjenem razgovor, najzad klonem. Za sve je kriva Kraljica, pa i za to što moram putovati s
ovakvim tipom. Ona mi je doista zadala mnogo muke, ali kad se sastanem s njom, spreman
sam sve oprostiti i zaboraviti. Ah, kako ću joj opisati sve svoje neugodnosti, a onda nešto reći
i o onoj umjetničkoj kritici, o čovjeku koji me čekao u Malmou i kojeg sam ostavio na
cjedilu, o putovanju, najprije na stockholmskoj pruzi, a potom za Kalmar. Da, gospođice
moja, zacijelo ćemo na vas ostaviti dojam. I ni riječi o onih nekoliko ora viška, niti o sto i
osamnaest kruna; to je doista sitnica!
A vlak juri.
Počinjem od dosade buljiti kroz prozor. Vječito i uvijek jedno te isto: šume, polja, njive,
kuće koje promiču, telegrafski stupovi duž pruge i na svakoj postaji obični i prazni teretni
vagoni s natpisom Golfyta. Što mu je to Golfyta? To nikako nije broj, niti ime čovjeka. Da
Golfyta nije neka velika rijeka ili neki tvornički znak, ili možda čak neka vjerska sekta? I
posve iznenada prisjetim se daje golfvta stanovita mjera za težinu; jedna golfvta ima, ako se
ne varam, sto trideset i dvije funte. Ali one stare dobre funte! Pa ipak, u golfytu staje sto
trideset i dvije takve funte, toliko je teška jedna golfvta.
I vlak ide dalje. Kako može ovaj luđak sjediti čitave sate i neprestance čitati! Tako malu
knjižicu ja bih dosad već triput pročitao, a on se tu šepiri kao kakva nadmena neznalica. I taj
glupan se ni najmanje ne ustručava, ne ženira se i to najzad prelazi sve granice pristojnog
ponašanja. Više nisam mogao izdržati, pa se okrenem prema njemu, pogledam gaj uzviknem:
— Što kažete?
On otvori oči i zagleda se u mene, kao da je pao s neba.
—Molim? — upita on.
—Što?
Još ništa ne shvaća.
—Što hoćete? — upita ljutito.
—Što hoću? Što vi hoćete?
—Ja? Ništa!
—No, pa ni ja neću ništa!
—Tako. Pa, što mi onda govorite?
—Ja? Zar sam vam ja štogod govorio?
—Dobro kad niste! — reče on i bijesno se okrenu. Potom obojica zašutimo, a prolaze sati
i sati. Napokon, vlak zviždi pred Kalmarom.
Evo nas! Dakle, sad će se stvari rasplesti. Opipah lice — razumije se, bio sam neobrijan.
Tako je to uvijek kad putujem, jer je sve loše uređeno, a doista bi na ovako dugačkoj pruzi
trebalo imati postaju gdje bi se čovjek mogao obrijati i urediti ako zatreba. Ne tražim ja
posebno plaćenog brijača na svakoj postaji; to nikako, ali, dozvolit ćete, da ne bi bilo loše kad
bi se na svakoj petoj postaji mogao dobiti jedan brico. Dabome, to je samo moje mišljenje.
Vlak stade.
Odmah iziđem, stojim i motrim da mi ne umakne Kraljica od Sabe. I, najedanput, ona je
okružena ljudima, tako da je nemoguće doprijeti do nje. Štoviše, neki mlad čovjek ljubi je; bit
će da je to njezin brat koji ovdje stanuje. Dakle, Kraljica je stigla u posjet. Trenutak kasnije
dolaze kola i ona se penje u njih, a za njom dvoje-troje iz one skupine maločas nazočnih. I
kola odlaze.
Što je sa mnom? I nadalje tu stojim, a ona mi je umakla ispred nosa, takoreći bez pardona.
E, pa lijepo, tu zasad nema pomoći! Ali, ako bolje razmislim, zahvalan sam joj što je tako

27. 27
otišla, jer mi je dala vremena da se obrijem i dotjeram prije negoli joj se prikazem. Sada je
valjalo iskoristiti vrijeme!
Prilazi mi jedan nosač i nudi mi svoje usluge.
— Ne, ne treba! Hvala! Nemam prtljage!
— Zar nemate baš nikakve prtljage?
— Baš nikakve!
Sad je razumio! Ali kako se otarasiti toga čovjeka, htio bi znati nastavljam li put.
— Ne! Dalje ne putujem!
— Ostajete ovdje?
— Možda neko vrijeme! Ima li ovdje blizu kakav hotel?
Ali on hoće znati zašto sam ovdje i što kanim raditi. Da nisam možda agent ili kontrolor?
Evo još jednog koji o meni ništa ne zna i koji nije ni retka pročitao od tolikih mojih
pisanija. Dakle, nisam nikakav kontrolor!
Onda što sam i tko sam?
— Zbogom! — viknuh mu u lice i odoh.
Tolika nasrtljivost! Kao da ja ne mogu i sam pronaći hotel, ako mi je baš do toga.
Međutim, moram smisliti neku poziciju, pronaći nekakvu svrhu svojega boravka ovdje, nešto
što će mi služiti za izgovor, jer ako je jedan izgladnjeli služnik tako znatiželjan, što će tek biti
s gazdom hotela.
Što sam, dakle, imao raditi službeno, pred Bogom i pred ljudima?
Nekim poslom sam se morao zakloniti već i stoga da ne bih kompromitirao svoju
Kraljicu. I bacih se u divljačku potragu za izmišljenim zanimanjem; što ja to, do vraga, radim
u Kalmaru? I pod brijačevom britvom ta pitanja me muče. Jedno je jasno: u hotelu se ne
smijem pojaviti dok ne budem nacistu oko tih stvari i svrhe mog boravka.
— Imate li telefon? — pitam brijača.
— Ne!
Dakle, u brijačnici nema telefona.
— A možete li poslati nekoga u obližnji hotel da uzme sobu za mene? Nemam vremena
sam otići, moram najprije pozavršavati mnogo poslova!
— Da, vrlo rado!
Počeh tumarati ulicama. Obiđem pristanište, razgledam crkvu, a sve to činim u
grozničavoj žurbi, jer me strah da će me netko prepoznati i zapitati za svrhu boravka u
Kalmaru. Naposljetku, dođoh u park, svalih se na jednu klupu i prepustih se svojim crnim
mislima. Bio sam sam.
I napokon, što ću ja u Kalmaru? To ime Kalmar bješe mi poznato, čitao sam negdje o tom
gradu. Bog će ga znati je li to bilo nešto iz politike, o nekom izvanrednom saboru ili o nekom
miru. Možda Kalmar ski mir? Mir sklopljen u Kalmaru — jesam li to negdje već čuo. Bit će
da je riječ o Kalmarskom ugovoru! Ali nakon kratkog razmišljanja morao sam sebi priznati da
nisam još nikad čuo za bilo kakav Kalmarski ugovor! Najednom skočim, čini se da sam se
sjetio: Kalmarska bitka, da, bitka kod Kalmara, kao primjerice bitka kod Kalvskindeta ili
Wörtha. Dakle, tu smo! Pojurim u hotel. Ako je doista bila kakva bitka kod Kalmara, onda
sam došao proučiti povijesna mjesta! I to je svrha mojeg boravka. Ondje je stajala lađa Nielsa
Juelsa, onuda je proletjelo jedno neprijateljsko topovsko zrno i žarilo se u zemlju, u jedan vrt
pun kelja. Ondje na palubi linijskoga broda pao je Gustav Adolf. I tada je Kolbein Jaki
zapitao: "Što se to zbiva gore?" — "Norveška ti izmiče iz ruku!", odgovorio je Einar...
Ali kad sam stigao do hotela, podvijem rep kukavički i napustim cijelu svoju ratnu priču;
ta nikad i nije bilo bitke kod Kalmara! Bitka se zbila u kopenhagenskoj luci! I ja opet odlazim
u grad. Sve mi je crno pred očima.
Onda sam naprosto lutao uokolo, a cijelog dana nisam ništa okusio, ni zalogaja kruha.
Bijah sasvim klonuo. Htio sam svratiti u neku knjižaru i kupiti nekoliko knjiga o Kalmaru, ali
već je bilo kasno; sve su knjižare bile zatvorene. Dovučem se naposljetku do nekog fenjeraša.
— Oprostite — rekoh uljudno — što se ono važno dogodilo ovdje u Kalmaru?
— Što se ovdje dogodilo? — čovjek se začudi i pogleda me.

28. 28
— Da, mislim da je to bilo nekad davno — rekoh. — Zasigurno se ovdje u Kalmaru zbio
događaj od velikog historijskog značaja. Volio bih o tome nešto više znati.
Stojimo jedan prema drugom.
—Gdje vi stanujete? — upita on.
—Ovdje sam i doputovao samo zato da ispitam što se to u davnini doista dogodilo u
Kalmaru — rekoh. — I sve me košta mnogo novaca, morao sam još i doplatiti krunu i
šezdeset øra, pored toga što sam platio za put sto i osamnaest kruna o kojima ne želim
govoriti. Možete pitati konduktera! Pitajte ga, ako vas ne mrzi!
—Jeste li vi iz Norveške?
—Da! Iz Norveške sam!
—Jeste li agent?
Sada sam morao čim prije nestati odavde, izgubiti se brže-bolje, a bio sam već i umoran.
U svakom slučaju, ja sam i htio doznati što oni misle tko sam i što sam ovdje! Napokon, za
sve je kriva moja Kraljica! I ja tada poželim, premda blago i bez zloće, da je sam vrag odnese!
I ponovo se nađoh u parku. Ne, ne, više ne vidim nikakvog spasa!
Naslonim se na jedno drvo i tu stojim, a ljudi prolaze i promatraju me. Onda odlučim
krenuti dalje, jer nema svrhe stajati najednom mjestu. Tri sata kasnije izišao sam iz grada i
obreo se na poljani. Tu sam posve sam, ogledavam se na sve strane, a onda najednom
zamijetim golemo crno zdanje. Zastanem i promatram; taj je kolos kao kakav brijeg s crkvom
na vrhu. Tada nailazi neki čovjek, zaustavljam ga i pitam kakav je to brijeg, već sam
zaboravio neke stvari iz zemljopisa, premda znam imena mnogih brijegova.
—To je zamak! — odgovori on.
—Zamak! Kalmarski zamak!
Da se možda nije upravo tu dogodilo sve ono što sam do maločas zamišljao.
—Dakle, to je taj zamak! Ne čini li vam se da je propao i oronuo? Nije to više onaj
blistavi dvorac u kojem su se nekad zbivali veličanstveni događaji?
—A ne, upravitelj brine o tom zdanju. I dobro ga nadgleda — odgovori čovjek.
—Pa tko sada živi u tom dvorcu? — upitah. — Ne sjećam se imena onog kneza koji se
bijaše nastanio u lijevom krilu? Kako se ono zvaše? Na vrh mi je jezika!
—Sad je dvorac pun muzejske opreme. Tamo ima vrijednih starina, mačeva i svakovrsne
starudije — uzvrati čovjek.
Tada mi u hipu bljesne jedna dobra ideja: mogao sam ovamo doputovati da bih proučio
starine u zamku. Da taj čovjek nije imao vreću na leđima, zasigurno bih ga zagrlio, pa ipak
sam se raspitivao za njegovu ženu i djecu prije nego što smo se rastali.
I napokon, oko ponoći, stigao sam u svoj hotel i odmah se najavio gazdi. Bio sam vrlo
odrješit.
— Ovdje sam došao da bih proučio starine u zamku — rekoh pomalo drsko. — I ne samo
to, nego i kupujem raritete. Sad znate čime se bavim!
Gazda je bio zadovoljan mojim nastupom i odmah je naredio da mi se pokaže soba.
Sada dolazi tjedan razočaranja i izgubljenih iluzija. Cijeli jedan tjedan. Iz dana u dan,
ovdje i ondje, tražio sam Kraljicu od Sabe, posvuda sam zavirio, ali nje nigdje ne bješe. Bio
sam i kod poštara i raspitivao se o njoj, ćaskao sam s nekolicinom stražara, prokrstario park
uzduž i poprijeko i to u vrijeme kad je tamo najživlje, a gotovo svakog dana obilazio sam
fotografske radnje nadajući se da će u nekom izlogu osvanuti njezina slika. I sve je bilo
uzalud. Unajmio sam dvojicu mladića koji su dan-noć motrili kolodvor i vrebali da Kraljica
ne otputuje.
Tako sam ja čekao i čekao svršetak svoje avanture, a uza sve to, morao sam svakodnevno
odlaziti u zamak i razgledati riznicu starina. Veliku bilježnicu napunio sam bilješkama, unosio
sam svakovrsne podatke, brojio na sabljama i izlomljenim mamuzama mrlje od hrde,
zapisivao godine i natpise s mrtvačkih pokrova i slika, a nije mi promakao ni onaj detalj s
vrećom perja koja se jednog jutra posve iznenada našla među starinama! Kasnije se pokazalo

29. 29
da je ta vreća pripadala upravitelju. Hrabro sam vršio ta svoja istraživanja, premda je to
srčanost očajnika, jer su moje misli bile pune jada i gorčine. Kad sam već jednom krenuo u
potragu za Kraljicom od Sabe, onda je valjalo i nastaviti i nikako ne zastati na pola puta, pa
makar postao pravi istraživač starina.
Brzojavih u Kopenhagen da mi se pošalje pošta; ta ja se već spremam ovdje zimovati.
Bog milostivi zna kako će se sve ovo svršiti! Šesti je dan kako sam u hotelu! Kad je došla
nedjelja, unajmim četiri momčića, obučim ih i pošaljem u crkvu u vrijeme jutarnje i večernje
mise da motre hoće li se tamo pojaviti moja Kraljica! Ali ni to nije urodilo plodom.
I napokon u utorak ujutro stiže moja pošta, taj kobni utorak naprosto me srušio. Jedno
pismo bijaše od od onog čovjeka koji me čekao u Malmöu, a kako se tamo nisam pojavio,
onda to znači da uopće i neću doći! I taj mi čovjek kaže zbogom! Osjetih jedan dubok ubod u
srcu. U drugom pismu javlja mi prijatelj da me "Morgenbladet", a to su prenijele još jedne
novine, uhvatio u plagijatu i to potkrijepio dokazima. Osjetih u srcu još dublji ubod. U trećem
pismu bijaše neki račun; to nisam ni čitao, nisam više imao snage. Padnem na divan i počnem
tupo zuriti u jednu točku.
Ali čašu jada još nisam ispio do dna. Netko pokuca na vrata.
— Naprijed! — viknem glasom koji me već izdaje. Ulazi gazda u pratnji jedne postarije
žene koja nosi košaru na ruci.
— Oprostite! — reče gazda. — Vi kupujete stare stvari?
Blenem u njega.
— Stare stvari? Zar ja kupujem stare stvari?
— Pa sami ste kazali!
— Da, sasvim točno! Tako je. Doista, kupujem stare stvari. Oprostite što nisam odmah
razumio, zanio sam se u posve druge misli. Razumije se, ja kupujem razne stare stvari.
Dopustite da razgledam te dragocjenosti!
Žena otkriva košaru i ja se bezvoljno počnem zanimati za tu starudiju.
Pljesnuh rukama od ushićenja i izjavih da ću sve zadržati, svaku tu stvarčicu. Kakva
prekrasna štrcaljka za uši; volio bih znati koji se kralj posljednji put poslužio tom čudesnom
napravom? Ali ima vremena, to ću i sam istražiti kad se zadubim u svoje papire. Koliko traži
za tu rožnatu žlicu? Ona tri nagorjela Jaabækova kamiša ne bih ispustio ni za kakve pare. Pa
te krasne viljuške. Koliko to sve skupa košta?
Žena razmišlja.
— Hoće li biti mnogo dvadeset kruna?
Bez ikakve dvojbe i bez cjenkanja dadnem joj dvadeset kruna samo da bih se što prije
riješio te žene. Čim sam je ispratio, odjurim u park da bih malo predahnuo. Sve je ovo suviše
naporno; što je mnogo — mnogo je!
Pokraj mene na klupi sjedi jedna dadilja s djetetom; oboje pjevaju, a ja ih najednom
pogledam poprijeko ne bih li ih ušutkao. Malo kasnije tuda naiđe jedan par, šeću se ruku
podruku. Zagledam se i ustajem: pa to je Kraljica od Sabe!
Dakle, napokon sam ulovio svoju Kraljicu!
Drži je pod ruku jedan gospodin, zacijelo njezin brat, onaj isti što ju je poljubio pri
dolasku. Lagano hodaju i nešto tiho govore među sobom. Stojim kao zapeta puška! Sad se
mora sve razriješiti, pa kud puklo da puklo! Htio sam odmah početi tako što bih je podsjetio
da sam jednom spavao u njezinu krevetu, a kad joj to kažem ona će se zasigurno prisjetiti
svega. Čim razgovor tako krene, onda će i brat shvatiti da se mora malo udaljiti.
Istupim pred njih.
Gledaju me začuđeno, a ja najednom počnem mucati i nikako da sredim svoje misli.
Zbrka u glavi!
— Gospođice! Ovaj... prije četiri godine... — i tu zanijemim.
— Što on hoće? — pita gospodin i gleda je, a zatim se okrene prema meni i izusti to isto:
— Što vi hoćete? — a drži se prilično nabusito.
— Htio sam — odgovorih — htio sam samo zamoliti za ispriku ako si uzmem slobodu
pozdraviti gospođicu! I što se to vas tiče? Gospođica i ja stari smo znanci, a ja sam čak i u
njezinu krevetu...