1. GEOLOŠKE I GEOMORFOLOŠKE OSOBITOSTI ZNAČAJNOG KRAJOBRAZA
KLEK
1. GEOLOGIJA
Značajni krajobraz Klek smješten je u sjeveroistočnom graničnom pojasu krškog
dijela Dinarida. Tipična krška morfologija posljedica je brojnih geoloških činitelja koji su
odigrali presudnu ulogu u oblikovanju planinskog masiva Kleka. Već pri samom pogledu na
Klek uočljivo je da su osim litološkog sastava naslaga ključnu ulogu u oblikovanju imali i
tektonski odnosi u terenu. Stijene koje grade ne samo Klek nego i cijelo ogulinsko područje
po porijeklu su sedimenetne. Nastale su dugotrajnim taloženjem karbonatnog mulja, čestica
i fosila na dnu plitkoga mora koje je predstavljalo rub velikog Tethys oceana.
JURA
1
J3 - Najstarije naslage unutar granica značajnog krajobraza pripadaju gornjoj juri (donji
malm – početak ~160 milijuna godina), a zastupljene su u krajnjem sjevernom dijelu.
Obilježene su bogatom fosilnom zajednicom i tanje uslojenim i manje okršenim vapnencima,
a ponegdje i dolomitima, koji su obično kasnodijagenetski s različito uznapredovalom
dolomitizacijom. Od utvrđenih fosila ističu se: zelene alge, foraminifere, a mjestimice su
zabilježene masovne pojave grebenotvornih mješinaca (Hydrozoa). Ukupna debljina
donjomalmskih naslaga procijenjena je na 400m.
2
J3 - Početak srednjeg malma (~ 155 milijuna godina) karakteriziran je nastavkom
algalno foraminiferskog razvoja. Provodni oblici u fosilnoj zajednici su alge Heteroporella
anici i Pseudoclypeina cirici. Foraminifera Kurnubia palastiniensis doživljava maksimalan
razvoj, a Parurgonina caelinensis započinje svoj životni vijek. Osnovna litološka značajka je
izmjena vapnenaca i dolomita što je posljedica jake dolomitizacije vapnenaca te se ponegdje
zapaža dominacija srednjo- do krupnozrnatih kasnodijagenetskih dolomita. Vapnenci su
isključivo mikritni, pelmikritni i biomikritni (algalni). Karakteristična je pojava nepravilnih
algalnih gruda. Debljina ovih naslaga je oko 150m.
3
J3 - Najveći dio značajnog krajobraza prekriven je stijenama gornjeg malma (gornji kat
jure ~ 155 milijuna godina). U ovim stijenama (dolomiti s lećama vapnenaca) intenzivnim
procesima dolomitizacije uništeni su fosilni ostaci pa je utvrđivanje njihove starosti
ograničeno na nalaze organizama eventualno preostalih u lećama vapnenaca. Kompleks
ovih naslaga zastupan je sivim i sivosmeđim srednjezrnatim do krupnozrnatim dolomitima i
dolomitiziranim vapnencima koji su dosta rastrošeni i prekriveni humusnim slojem debljine do

2. 1m. Uslijed jake dolomitizacije primarna vapnenačka struktura rijetko je i teško uočljiva, a
malobrojne leće slabo dolomitiziranih vapnenaca ukazuju na postanak dolomita iz algalno –
foraminiferskih mikrita i biomikrita. Debljina dolomita pretpostavljena je na 800–1000m.
Slika1. Kasnodijagenetski dolomit,
hipidiotipni kristali veličine do 0,4mm s
organskom tvari u jezgrama.
Slika 2. Zonasta izmjena mikrita i pelmikrita do
pelsparita. Peloidi veličine 0,1-0,2mm, sadrži
fragmente filamenata i ostrakoda. Nepravilno
mrljasto dolomitizirano.
KREDA
K1
1+2
- Vršne dijelove Kleka i jugoistočni dio zaštićenog krajobraza tvore donjokredne
stijene cenomanske i turonske starosti (početak ~ 100 milijuna godina). Riječ je o
bioakumuliranim vapnencima s bogatom fosilnom zajednicom foraminifera Orbitolina i
planktonskih oblika: globigerinida, preglobotrunkana i drugih. Dominantno vapnenački razvoj
cenoman – turon litološki i paleontološki vrlo je raznolik. Osim bioakumuliranih vapnenaca u
nižim dijelovima, mikritni vapnenci (i dalje s biogenom komponentom) zastupljeni su u višim
dijelovima. Debljina ovih naslaga zbog čestog rasjedanja teško je odrediva te je procijenjena
na oko 900m (Velić i dr., 1980; Velić i Sokač, 1982).
Slika 3. Mikrit do pelmikrit s favreinskim
peletima veličine do 0,5mm, s perforacijama.
Prisutno je malo ostrakoda. Djelomice ispucan
tankim pukotinama ispunjenim sparitom
Slika 4. Dolomitični mikritni vapnenac.
Hipidiotipni do idiotipni kristali povezani u zone
koje su djelomično dedolomitizirane

3. Krajem krede (prije ~ 65 milijuna godina) prekida se tektonski relativno mirno razdoblje u
kojem je prevladavala sedimentacija te počinje izdizanje dna i povlačenje mora. Posljedica je
to globalnih tektonskih pokreta tj. kolizije afričke i euroazijske tektonske ploče. Posljedica je
izdizanje cijelih krških Dinarida. Druga kompresijska faza, u oligocenu, prije 35 milijuna
godina dovela je do niza reversnih rasjeda pružanja sjeverozapad-jugoistok kod kojih se
sjeveroistočno krilo navlači na jugozapadno. Takvi nizovi rasjeda nazivaju se ljuskava
struktura. Napokon prestankom bočnih pritisaka i početkom razdoblja relaksacije dolazi do
gravitacijskog usjedanja tektonskih blokova duž brojnih vertikalnih rasjeda različite
orijentacije. Neotektonska aktivnost uzrokovala je ponovno aktiviranje starih reversnih
rasjeda dinarskog pružanja u pružne rasjede s desnim pomakom, što je rezultiralo
sakrivanjem primarnih tektonskih kontakata. Iz mjestimice vidljivih odnosa između tektonske
granice i morfologije jasno je da je to ponovo aktivirani reversni rasjed pružanja sjever-istok.
Područje oko rasjeda karakterizirano je jako smrvljenom podinom i širokom zonom
tektonskih breča (Matičec i dr., 1997).
Opisana geološka građa značajnog krajobraza Klek može se pratiti na priloženom isječku
OGK 1:100000, list Ogulin (Slika 5).

4. 2. GEOMORFOLOGIJA
Vapnenačke i dolomitne naslage klečkog područja tijekom geološke prošlosti bile su
izložene vanjskim utjecajima sunca, kiše, snijega i leda. Procesom okršavanja tako su nastali
brojni geomorfološki oblici poput planinskih vrhova koje čine ogoljene stijene s urezanim
škrapama, krške ponikve i udoline s brojnim stalnim ili povremanim izvorima, vodotocima, i
ponorima, špilje i polušpilje oblikovane tektonskim pukotinama i procjeđivanjem ili tečenjem
vode. U tom pejzažu utjecaj čovjeka trebao bi biti sveden na što manju mjeru kako bi se
sačuvale prirodne vrijednosti koje su, uostalom, turistička atrakcija.
Slika 1. Alpinistički smijer u
stijeni Kleka, Foto: Zvonko Trdić
Slika 2. Vrh Klečica, Foto: Zvonko Trdić
Središnja, dominantna točka značajnog krajobraza je vrh Klek (1181m). Područje kroz
koje prolazi planinarska staza od Bjelskog do vrha je Kobila, a tvore je izbočene južne padine
Kleka. Vrh Kleka, točnije njegove vertikalne litice odavna su popularno odredište brojnih
planinara i alpinista (slika 1).
Unutar granica zaštićenog područja još je jedan vrh visine iznad 1000m, vrh Klečica
(1058m), smješten 800m sjeverno – sjeverozapadno od vrha Kleka (slika 2).
U krajnjem sjeverozapadnom dijelu značajnog krajobraza nalazi se Šuplja greda, područje
specifičnog, sedlastog oblika koje od kote 954 strmo pada u pravcu sjeveroistoka.
Vrh Sladivojka (906m) nalazi se 600m sjeverozapadno od vrha Klečica, a sjeveroistočno
od njega smješten je Perasov jarak.
Dio zapadne granice značajnog krajobraza tvori Ravni jarak, prema jugozapadu
smješteno i blago nagnuto područje, oko 1300m udaljeno od vrha Kleka.

5. Istočna, strma padina Kleka nastavlja se blaže nagnutom Klečkom dragom koja ujedno
tvori i dio izbočene istočne granice značajnog krajobraza.
U južnom – jugoistočnom dijelu zaštićenog područja istaknute točke su vrh Soviljica
(847m) i Rtovi (761m), a 700m jugozapadno od vrha Soviljica je područje Vrljuge, prepuno
vrtača.
U dolomitnim naslagama u blizini sela Bjelsko najpoznatiji je monolit nazvan Visibaba, koji
je 1966. godine zaštićen kao geomorfološki spomenik prirode. Osim njega u blizini postoji još
nekoliko pojava od kojih je najznačajnija osamljena stijena nazvana Did (djed), a nalazi se na
istočnim obroncima Kleka unutar granica zaštićenog krajobraza (slika 3).
Slika 3. Osamljena stijena Did (djed) foto: Zvonko Trdić
Tekst: Neven Korač
Prilozi:
1. Mikropetrografske fotografije uzoraka s opisom
2. Isječak Osnovne Geološke Karte, List Ogulin 1:100000