2. - 1 -
SADRŽAJ
UVOD...........................................................................................................................- 2 -
1. Uloga oka.............................................................................................................- 3 -
2. Vizualizacija vidljivoga .....................................................................................- 5 -
3. Umjetnost i teorija kulture ..........................................................................- 6 -
4. Fotografija i moderna vizija......................................................................- 7 -
5. Tri slike vizualnog – empirijska, formalna i normativna.......................- 8 -
6. Zaključak ...........................................................................................- 9 -
7. Literatura.....................................................................................- 10 -
3. - 2 -
UVOD
Viđenje prethodi riječima. Dijete vidom raspoznaje stvari prije no što nauči
govoriti. Viđenje prethodi riječima i u jednom drugom smislu, definira naše mjesto u
svijetu koji nas okružuje.
Taj svijet objašnjavamo riječima, no riječi nikako ne mogu poništiti njegovo postojanje
oko nas. Odnos između onoga što vidimo i onoga što znamo nikada nije do kraja
uspostavljen.
4. - 3 -
1. Uloga oka
Viđenje definira naše mjesto u svijetu koji nas okružuje. Vidom raspoznajemo stvari
prije no što smo naučili govoriti. Taj svijet objašnjavamo riječima, no riječi nikako ne mogu
poništiti njegovo postojanje oko nas.
Odnos između onoga što vidimo i onoga što znamo nikada nije do kraja uspostavljeno.¹
Zapadnjaci su s vremenom naučili vid smatrati najneposrednijim pristupom vanjskom
svijetu. Unatoč tome ili možda baš zbog toga uvjerenja, sposobnost vida se, nizom veoma
složenih procesa stopila sa spoznajnim modima.
S jedne strane vid pretpostavlja svim ostalim osjetilima i smatra se potpuno neovisnim,
slobodnim, dok se s druge strane vizualni simboli doživljavaju prizemnima i ograničenima, a
njihova interpretacija krajnje neutemeljenom.
Riječ «ideja» je izvedenica grčkoga glagola koji znači «vidjeti» i to nas podsjeda na
činjenicu da je način na koji razmišljamo o svojem načinu razmišljanja (u zapadnoj civilizaciji)
određen vizualnom paradigmom. Gledanje, viđenje i znanje postali su isprepleteni. Moderni
je svijet umnogome fenomen «viđenoga». Sociologija se smatra suštinskim izražajnim
sredstvom moderniteta, zanemarila kulturalne konvencije vidljivoga, te s vremenom postala
prilično nesuvisla u pogledu vizualne dimenzije društvenih odnosa.
«Promatranje» je postala korijenska metafora svih društvenih i kulturoloških
istraživanja. Metoda «promatranja» u sociokulturnim istraživanjima te opsežan jezik
«vidljivog» i njegova svekolika raširenost, ni po čemu nisu proizvoljni.
Ljudi često brkaju riječi «vidljivo» sa «spoznatljivim», koristedi se u razgovoru uobičajenim
jezičnim figurama kao što su: Zar ne vidiš da je to bolje? ili: Sada vidiš da sam imao pravo., pa
sve do izraza u kojima, želedi saznati nečije mišljenje o nekom problemu, pitamo za njegovo
viđenje ili poglede.
1.2 Parcijalni pogled
Društvena i kulturna teorija, kao i svi oblici razumijevanja ili «načina gledanja»
proizvode parcijalni pogled na svijet. Takav pristup može jedino proizvesti stopljenu cjelinu
izabranih dijelova društvene mreže djelovanja i institucionalnih procesa ili elemenata iz
kulturnog društva znakova. Društveno – kulturna teorija je također parcijalna, u smislu da se
dijelovi društvenoga svijeta koje izdvaja i sastavlja, uvijek izabiru u skladu s nekim skupom
5. - 4 -
interesa, bez obzira radi li se o izravno o političkim ili neizravno teoretskim interesima. Stoga
su «vizije» društvene teorije ostvarene kroz praksu selekcije, apstrakcije i transformacije.
Selekcija je osobni odabir ili početni stav, izveden iz bilo kojeg sustava vrijednosti,
određuju ju «fokusiranje» ili «izoštravanje» točno određenih vidova društvene stvarnosti.
Obično se ostvaruje i legitimizira metodološkim aparatom prikupljanja.
Društvena je teorija također aktivno obuzeta praksom apstrakcije. Apstrakciju se
može smatrati persektivističkim problemom, odnosno problemom koji se bavi mijenjanjem
veličine i važnosti aspekata nekoga fenomena u odnosu na njegovo izvorno mjesto. Ono
znači odvojiti se, povudi se s izvorne lokacije i na silu pomicati elemente s jedne razine na
drugu.
¹Chris Jenks: Vizualna kultura, Naklada Jesenski i Turk Hrvatsko sociološko društvo, Zagreb, 2002., str.11
6. - 5 -
2. Vizualizacija vidljivoga
U akademskim krugovima, «vizualna kultura» je termin kojim se konvencionalno
obuhvada slikarstvo, kiparstvo, dizajn i arhitektura, a također označava kasno-modernističko
proširivanje ranije korištenog termina «likovne umjetnosti.».
Daljnjim proširivanjem ove odrednice, u pojam «vizualne kulture» mogla bih uključiti sve one
dijelove kulture čija vizualna pojavnost predstavlja važnu odrednicu njihova postojanja ili
svrhe. Teško je pristupiti bilo kojem kulturnom elementu ili artefaktu, potpuno zanemarujudi
njegovu pojavnost.
Takva je kategorija krajnje neovisna i u vedem ili manjem razmjeru, svojstvena
materijalističkim i reduktivističkim idejama vidljivog.
Malcolm Barnard započinje s reklamom koja je kako formom tako i utjecajem,
vizualni medij. Jumbo – plakati, letci, televizijske, radijske i novinske reklame jednako su sve
prisutne i krajnje rutinske karakteristike naše svakodnevnice. Njegova se analiza sastoji od
dekonstrukcije toga razvoja i konceptualne praznine koju je izazvala. U svojem razmatranju
tvrdi da navodno nevino značenje reklame nikada nije niti je ikada moglo postojati sasvim
neovisno od onoga značenja reklame koje obuhvada uvjeravanje i utjecaj.
Takav način razmišljanja ima velik utjecaj na ideje sadržane u određenim kanonskim
tekstovima vezanim uz oglašavanje i reklamu.
7. - 6 -
3. Umjetnost i teorija kulture
Umjetnici i umjetnički kritičari ne nalaze nikakvu utjehu u teoriji kulture.
Smrt svemogudega i integriranog subjekta savršeno je prihvatljiva tema umjetničkog
istraživanja, ali i veoma zahtjevna premisa pri započinjanju analize skupa umjetničkih djela –
bez obzira nastupa li kao umjetnik ili kao komentator. Niti jednom umjetniku ne ostaje
mogudnost potpune samokontrole, a niti jedno umjetničko djelo nije mogude definitivno
razumjeti. U tom području prebiva međuvlašde između svijeta i našeg promišljanja svijeta, a
taj je nedostatak polazišta vjerojatno najvažnija teza suvremene teorije kulture.
Pristranost umjetnikove subjektivne modi, on dodaje žanrove iz umjetničke tradicije,
dolazedi do definitivne tvrdnje vezane uz značenje inverzije.
Ovo bi razmatranje subjektiviteta i Baselitza htio zaključiti upravo tom idejom
prekomjernosti, jer ono što nam Baselitz pokazuje, ali ne može izredi jest da svijet nadmašuje
pokušaje njegova prikaza, dok se životni svijet komentatora oslanja na pretpostavku da de
prikaz, kao pitanje nužnosti, nadmašiti svijet.
Njegov opus ukazuje na tu, paradoksalnu dvostruku prekomjernost i na taj se način prikazuje
kao najznačajniji trenutak suvremene kulture, kako vidljive tako i verbalne.
8. - 7 -
4. Fotografija i moderna vizija
Od samog početka, doživljaj fotografije se temeljno strukturira oko stajališta da se
radi o realističkom mediju. Oduvijek se smatralo da osnovna priroda fotografije proizlazi iz
njezina preciznog, mehaničkog i objektivnog prikaza pojavnosti predmeta. Takva priroda
fotografiju neizbježno povezuje s modernističkim vidom, vizijom, a ponajviše s onakvom
modernističkom vizijom kakva se pojavljuje u znanosti.
U empirističkoj kulturi, vizija je sredstvo znanja i istine. Zato rasprava o estetskom karakteru
fotografije konvencionalno počiva na razlikama između znanstvene i umjetničke vizije,
činjenice i fikcije, objektivnosti i subjektivnosti.
U cjelini, pokušaji uzdizanja fotografije s razine znanosti na razinu umjetnosti uglavnom su
zasnovani na strategijama nadilaženja njezine «puke faktualnosti».
Kad fotografiju gledamo kao produžetak diorame, možemo je doživjeti kao neku vrstu
kontradikcije ili oksimorna kakve modernitet stalno proizvodi – prirodna čarolija.
9. - 8 -
5. Tri slike vizualnog – empirijska, formalna i normativna
Empiristizam se ne može odnositi samo na analitičku školu, ved na fundamentalni
resurs koji izvorno i uporno sam sebi predstavlja verbalnu i vizualnu kulturu, te koji sastavlja
zamisao vizualnog; prevladavajudu mogudnost, katkad jasnu, a često skrivenu, utkanu u
svakodnevnu upotrebu, naročito ondje gdje nastojimo odbaciti ili propitati njezine
diskurzivne položaje i njihova ograničenja.
Empirijska imigracija zbog svoje stalne, ambiciozne i progresivne želje za
ispravljanjem goleme i normativne prevlasti religijske, ideološke i mitske imigracije, počinje
za začetkom specifične pojedinačne svijesti, njezinih emocija i njezinih interpretativnih
sposobnosti smještenih u «stečeno».
Ono što svaka slika, kakve forme bila, mora imati zajedničko sa stvarnošdu, da je
uopde može ispravno ili krivo oslikati, to je logična forma, to jest forma stvarnosti. Ono što
leži u pozadini prozaičnog poklapanja svake «točne» tvrdnje je uzvišena slika vizualnoga.
Vidljivost ne služi jednostavnome opisivanju uobičajenih osobina istinitih tvrdnji, ved je sam
temelj njihove mogudnosti.
Ono što međusobno povezuj empiriste, fenomenologe i post-moderniste kad se nadiđu sve
nijanse pažljive formulacije izričaja i govori se iskreno jest to da je vizija primjerena sama
sebe ili ondje gdje odlučimo da nije.
U svakom slučaju, smatra se da prikaz «prikazuje sebe samog» kao neautentični gubitak,
neku vrstu obmane. Vizualna umjetnost – ništa ne mijenja na stvari, osim možda kao
otkrivanje da nešto drugo ništa ne mijenja na stvari, te da je neka vrsta prevare. Unatoč
vrijednosti pripisanoj specifičnim slučajevima, to je prevladavajude tumačenje slikarstva: ono
ništa ne mijenja na stvari, osim što predstavlja negaciju.
Svojom samosvojstvenošdu, društveni fenomeni, koji su izvorišni temelj same sociologije,
nisu niti mimetički niti kategorički. Ne može ih se svesti na suštinu koja nije u njihovoj
vlastitoj konstrukciji. Konstrukcija mora biti povezana sa intersubjektivnošdu i pripadnošdu, a
ne s de-socijaliziranim promatračem empirizma, niti s individualnim, formalnim subjektom
postkantovske fenomenologije.
Drugim riječima, koncept vizualnog djelovanja vizualne kulture, kao i koncept vizualnog
prikaza, ne predstavljaju samo puku sliku, ved i ispunjenu vizualnu zajednicu u kojoj zamisli
suštine nikako nisu mogude
10. - 9 -
6. Zaključak
Pogrešno shvadamo pitanja koje postavljaju proizvodi vizualne kulture ako se stalno i
samo raspitujemo za njihovu utemeljenost. Pitanja koja počinju sa «Zašto?» , kao što to u
svom razvoju shvada svako dijete, mora se odbaciti kad se suočimo s željama i praksama
kulture. Zbog toga je apsurdno poistovjedivati uzvišeno s odumiranjem bilo koje specifične
konvencije, ma kako se pažljivo i verbalno uobličila ta mogudnost.
11. - 10 -
7. Literatura
Chris Jenks, Vizualna kultura, Naklada Jesenski i Turk Hrvatsko sociološko društvo 2002.
