zoran

2. MYST : KNJIGA ATRUSOVA

4. Prolog
Tragovi Gehnovih čizama vidjeli su se posvuda oko sićušnog bazena, po bogatom i dobro održavanom
travnjaku sad ugaženom do blata. Na jednome je kraju vrta, ispod uskog izboja, bio iskopao plitak grob.
Sad, dok je svjetlo svitanja polako puzalo preko pijeska da bi dotaklo rub raspukline šest metara iznad,
prekrivao je tijelo mlade djevojke, a njegova pustinjska odjeća blijedo krem boje bijaše zamrljana
njenom krvlju i tamnom zemljom raspukline.
Anna je promatrala sa stubišta, iscrpljena nakon duge noći. Učinila je sve što je mogla, ali bilo je očito
da je djevojka bila bolesna već mjesecima i da je porod pojeo i ono malo energije što joj je bilo
preostalo. Umrla je s uzdahom olakšanja.
Čak i sad, u tišini svitanja, mogla je čuti Gehnove urlike boli, njegovu povrijeđenost i gnjevno divljanje;
mogla je čuti riječi optužbe koje je ranije bila prečula. Bila je to njena krivnja. Za sve je bila kriva ona.
Tako je to bilo. Tako je to uvijek bivalo.
Završivši, on se okrene i pogleda gore prema njoj, s nimalo ljubavi u tom hladnom, prodornom pogledu.
Bilo mu je devetnaest godina. Samo devetnaest.
„Hoćeš li ostati?” upita ona umorno.
Njegov odgovor bijaše oštro odmahivanje glavom. Gotovo ratoborno, odtutnjao je preko vrta, razgazujući
još njezina dragocjenog tla za sadnju, a činilo se da uopće ne shvaća značaj toga što je učinio. Gledala ga
je kako se spušta u čučanj pokraj bazena, ne mogavši u svome srcu naći gnjev na njega – zbog svega što je
rekao i učinio. Ne, jer znala je kako je to kad izgubiš žarište svog života, njegovo značenje...
Ona spusti pogled na svoje neoprane ruke i polako odmahne glavom. Zašto je došao kad je znao da nema
načina da mu ona pomogne?
Ali znala je odgovor. Došao je samo zato što se nije imao kome drugome obratiti za pomoć. Nije želio
doći, ali očaj je oblikovao njegov put. Znajući da mu je žena bolesna, sjetio se majčinih iscjeliteljskih
moći. Ali došao je prekasno.
Prekasno za nju, u svakom slučaju.
Anna podigne glavu, začuvši novorođenčetov plač. Istegnuvši se, ona se uspravi, a zatim se spusti uskim
stubama i sagne glavu prolazeći ispod kamenog nadvoja u unutrašnjost. Dijete je bilo u maloj unutrašnjoj
komori. Ona prijeđe sobu i uđe unutra baš kad je plač postao glasniji. Na trenutak je stajala iznad njega,
zureći dolje u njegove svijetlo plave oči, a onda ga podigne i privine ga uza se.
„Jadno malo,” šapne ona, ljubeći ga u vrat, osjećajući kako se opušta. „Jadno, jadno malo.”

5. Izišla je i stala uz ogradu, gledajući Gehna kako čuči pokraj bazena i pere se. Vidjela je kako je bazen
zablaćen, a njegova dragocjena tekućina zaprljana. I opet se u njegovim djelima očitovala nemarnost koja
ju je ljutila. Nije razmišljao. Gehn nikad nije razmišljao. Ali zagrizla je jezik, znajući da ovo nije trenutak
za takve stvari.
„Želiš li da odjenem dijete za putovanje?”
Gehn nije odgovorio, a ona na trenutak pomisli da je možda nije čuo, ali kad se spremila opet
progovoriti, on se okrene i ošine je pogledom. „Zadrži ga. Zakopaj ga s njegovom majkom, ako moraš.
Ali ne gnjavi mene s njim. Ti si ga spasila, ti se brini o njemu.”
Ona se naježi, a zatim pruži dijete prema njemu.
„To je tvoj sin, Gehn. Tvoj sin! Ti si mu dao život. Ti si odgovoran za njega. Tako je to na ovome
svijetu.”
Gehn se okrene od nje.
Ona privuče dijete k sebi, a ono opet zaplače. Ispod, Gehn je koračao preko ugažene zemlje i brzo se
uspeo uza stube, grubo se proguravši pokraj nje unutra. Trenutak kasnije već je opet izišao, a naočale mu
bijahu podignute na vrh glave. Ana je buljila u njega, primjećujući da je odbacio svoj plašt.
„Tvoj plašt, Gehn... Trebat će ti plašt tamo vani.”
On se okrene od nje, gledajući prema rubu vulkanskog grotla, jedva vidljivog s mjesta na kojem je stajao.
„Zadrži ga,” reče on, a pogled mu je plesao po njenom licu. „Neće mi više trebati.”
Njegove su je riječi prestrašile, natjerale je da se zabrine za njegovu prisebnost nakon svega što se
dogodilo. Zagledala se u dijete u svom naručju, ne znajući u tom trenutku što bi bilo najbolje. Unatoč
tome, bila je odlučna u namjeri da on uzme dijete u ruke barem jednom prije nego što ode.
Krenula je kao da će mu pružiti dijete, ali Gehn se progura pokraj nje i zakorači van na most od
konopaca. I u trenutku ga više nije bilo.
„Ali nisi mu dao ime,” reče ona tiho, držeći dijete čvrsto uza se. „Nisi mu čak ni dao ime...”
Unutar sjene velikog vulkana, pustinjsko je tlo bilo napuklo. Tamo, u raspuklini dugoj dvadeset pet i
širokoj pet metara, tama je bila duboka. Doista, ležerni je promatrač možda ne bi dvaput pogledao, držeći
da se ne radi o ničem doli prirodnoj pojavi, da nije bilo čudnoga ruba – kamenog zida visine oko metar i
pol – koji ju je okruživao.
Na trenutak je sve bilo mirno, a onda se na zid uspne obličje bez plašta, zakoračivši na svjetlo zore.

6. Sve bijaše tišina: tišina kakvu imaju samo pustinjska mjesta. U prohladnosti pustinjske zore iz toplog se
srca vulkana uzdizala izmaglica, obavijajući ga blijedim, tajnovitim velom. Anna je promatrala kako se
visoki muškarac bez plašta penje uz padinu vulkana, dok se izmaglica kovitlala oko njega, sad ga
skrivajući, sad ga opet otkrivajući. Teške leće koje je nosio davale su njegovoj glavi neobičan, a opet
prepoznatljiv oblik. Na trenutak je samo stajao, okrenute glave, gledajući natrag na tamnu posjekotinu
raspukline kilometar i pol ispod njega, a sunce koje je krvarilo kroz lelujajuće slojeve izmaglice s leđa je
osvjetljavalo njegov visoki, zapovjednički lik.
Tad, polako kao u snu, poput sablasti koja je zakoračila u ništavilo, on se okrene i iščezne.

7. 1
Pješčana je oluja oribala usku kamenu hrid. Sad su, duž iskiparenog grebena nalik čipki, sjene tvorile
tisuće smrznutih oblika. Prednja strana bila je ukrašena s očima i ustima, ispruženim rukama i nagnutim
glavama, kao da je mnoštvo čudnih i predivnih stvorenja pobjeglo iz mračne sigurnosti kraterove
razjapljene gubice, samo da bi ih kristalizirale sunčeve prodorne zrake.
Iznad njih, u sjeni ruba vulkana, ležao je dječak, zagledan preko velikog pješčanog oceana koji se
protezao prema planinskim visoravnima koje su se nazirale u daljini. Jedino što je bilo veće od tog
nezamislivo velikog krajolika bijaše jasno plavo nebo iznad njega.
Dječak bijaše skriven od budnih pogleda, a njegovog postojanja nisu bili svjesni ni trgovci koju su, u tom
trenutku, zaustavili svoju karavanu kilometar i pol niže u pustinji da bi pozdravili staru luđakinju.
Pokrpana i prljava odjeća koju je dječak imao na sebi bijaše boje pustinje, čineći ga naoko samo dijelom
tog suhoparnog pejzaža.
Ležao je posve nepomično, promatrajući, a teške naočale koje je nosio bijahu podešene na gledanje u
daljinu, dok su njegove osjetljive oči upijale svaki i najmanji detalj karavane.
Karavana je kasnila dva dana, zbog oluje, i premda u ovom bezvremenskom mjestu dva dana bijahu kao
ništa, dječaku su se činila kao mala vječnost. Tjednima prije očekivanog dolaska karavane sanjao je o
njoj noć i dan, prizivajući je u svom umu, zamišljajući sebe pod plaštem s kapuljačom na leđima jedne od
velikih zvijeri kako odlazi s trgovcima. Tamo u veći svijet.
O tim svojim snovima baki nije rekao ništa. Ne. Jer znao je koliko se bojala; brinula je da bi jedan od
beskrupuloznih trgovaca mogao doći usred noći i odvesti ga pa prodati u roblje na tržnicama na jugu. I
tako se skrivao kad bi ona rekla ‘sakrij se’ i šutio o svojim snovima, ne želeći njenim brigama dodati još
jednu.
Sad su dječakove oči bile fokusirane na lice jednoga od osmorice muškaraca: jedno koje je često
proučavao – lice tamnoputog čovjeka uske glave, čije crte lica bijahu oštre i zaobljene ispod kapuljače
plašta crnog poput ugljena, a brada podrezana tik uz obraz.
Proučavajući zaustavljenu karavanu, dječak primijeti promjene na njoj od zadnjeg prolaska. Sad su imali
devetnaest deva – dvije više nego prošli put. To i drugi manji znakovi – nove ogrlice na nekoliko deva,
sitan nakit oko ruku i vratova ljudi, teži teret na leđima deva – govorilo je da je trgovina trenutno dobro

8. išla. Ne samo to, nego je i opuštenost ljudi govorila mnogo. Dječak je primijetio kako se smiju cjenkajući
se s njegovom bakom, otkrivajući male mrljaste zube. Zube koji su, možda, bili dokazima ovisnosti o
slatkišima koje su prodavali. Gledao je, upijajući sve, znajući da će ga baka kasnije pitati o tome.
Što si vidio, Atruse?
Vidio sam...
Vidio je kako se onaj s licem poput noža okreće prema svojoj devi, poseže rukom preko ukrašenih i
nabreklih bisaga i uzima malu platnenu vreću iz čudne okrugle pletene košare. Činilo se da se vrećica
miče, a onda smiruje.
Atrus podesi svoje naočale, siguran da mu se samo učinilo da vidi pokret u vrećici, a onda opet pogleda,
na vrijeme da bi vidio baku kako spušta vrećicu na hrpu drugih stvari koje je bila razmijenila. Još je
nekoliko trenutaka promatrao vrećicu, a onda je, kad se više nije pomakla, skrenuo pogled na baku.
Anna je stajala licem okrenuta prema najstarijem trgovcu; njezino ispijeno, a ipak privlačno lice bijaše
nekoliko nijansi svjetlije od njegovog, a tanka sijeda kosa skupljena na vratu. Kapuljača njezina plašta
bila je spuštena, kao i njegova, izlažući im glave opakoj kasnopopodnevnoj vrućini, ali činilo se da joj to
ne smeta. Takve je stvari radila smišljeno, da bi uvjerila trgovce u svoju snagu i samopouzdanje. Da, i
plaćala je za to, jer čak i samo jedan sat na tom žarećem suncu bijaše više nego dovoljno, a da se ni ne
spomene dugo pješačenje natrag pod teretom teških vreća soli i brašna, bala tkanine i ostalih stvari koje
je kupila.
A on je ležao tamo, skriven, ne mogavši joj pomoći.
Naravno, bilo je lakše sad kad joj je mogao pomoći u obrađivanju vrta i popravljanju zidova, a ipak se u
ovakvim trenucima osjećao rastrgan između svoje čežnje da vidi karavanu i priželjkivanja da baka ne
mora tako teško raditi za stvari koje su im trebale da bi preživjeli.
Sad je već gotovo završila. Gledajući je kako im pruža stvari koje je uzgojila ili načinila za razmjenu –
dragocjene začine i rijetke minerale, fino izrezbarene kamene figurice i neobične šarene ikone po koje su
se trgovci stalno vraćali – on osjeti neku vrst začudnosti stupnjem njezine domišljatosti. Sedam je godina
već živio s njom na ovom sušnom i pustom mjestu, a niti jednom nije dopustila da budu gladni.
I to je samo po sebi već bilo neka vrst čuda, znao je. Znao, ne zato što mu je ona rekla, već zato što je
svojim očima vidio običaje ovoga svijeta u kojem je živio, vidio koliko je nemilosrdna pustinja.
Zahvaljivali su se za svaku noć koju bi preživjeli.
On se nasmiješi, gledajući baku kako prikuplja kupljene stvari, primijetivši kako joj ovaj put jedan od
mlađih trgovaca priskače u pomoć, nudeći da joj podigne jednu od vreća na leđa. Anna je odmahnula
glavom i nasmiješila se. Čovjek je istog trena uzmaknuo korak natrag, uzvraćajući osmijehom, poštujući
njenu nezavisnost.
Natovarena, ona se ogleda oko sebe i po trgovcima, blago kimnuvši svakome od njih prije nego što im je
okrenula leđa i počela dugo pješačenje natrag do raspukline.
Atrus je ležao, žudeći za tim da se spusti dolje i pomogne joj, ali znajući da mora ostati i promatrati

9. karavanu sve dok mu ne izmakne iz vida. Podešavajući leće, pogleda red muškaraca, poznajući svakoga
od njih po načinu na koji stoji, po individualnim gestama; primjećujući kako ovaj poteže gutljaj iz boce s
vodom, dok onaj drugi provjerava ormu svoje deve. Tad, kao na neki znak, karavana krene; deve isprva
neodlučno – nekima od njih trebao je dodir biča prije nego što su, uz gunđaj i promuklo tuljenje, napokon
krenule.
Atruse?
Da, bako?
Što si vidio?
Vidio sam velike gradove na jugu, bako, i ljude – toliko mnogo ljudi...
Tad, znajući da će ga Anna očekivati, on se počne spuštati.
Baš kad je Anna zaobišla veliku stijenu i približila se raspuklini, Atrus krene prema njoj. Ovdje skrivena
od pogleda trgovaca, obično bi dopustila Atrusu neka uzme nekoliko vreća, ali danas je jednostavno
nastavila, samo se nasmiješivši na njegovo neizgovoreno pitanje.
Na sjevernom rubu raspukline ona zastane i s neobičnom, gotovo pretjeranom pažnjom spusti teret s
ramena.
„Evo,” reče tiho, svjesna kako daleko glasovi putuju na ovom golom terenu. „Odnesi sol i brašno dolje u
ostavu.”
Atrus tiho učini kako mu je rekla. Skinuvši sandale, on sklizne na uski izboj ispod ruba raspukline.
Vanjski su zid prekrivali znakovi ispisani kredom, ostaci poduke održane ranije toga dana, a nedaleko je
ležalo nekoliko zemljanih posuda dopola zakopanih u zemlju, ostaci njegova pokusa.
Atrus prebaci jednu od tri vreće boje kosti na rame, osjećajući kako mu njezina gruba tkanina grebe bradu
i vrat, osjećajući miris soli koji se probijao kroz tkanje. Potom, uspevši se uz nagnuti zid, on se okrene,
čučne, spusti lijevo stopalo i potraži gornju prečku ljestava od konopaca.
Pažljivo, premda ni ne razmišljujaći o tome, Atrus se spusti dolje u prohladnu sjenu raspukline, a jaki
miris začina gotovo ga je gušio nakon spržene sterilnosti pustinje. Ovdje dolje stvari su rasle na sve
strane. Svaki je centimetar prostora bio kultiviran. Između raznih struktura od kamena i nepečene cigle
koje su se naslanjale na njih, strmi su zidovi raspukline bili mozaik od gole crveno-smeđe i žarke boje
smaragda, dok je nagnuti pod koji je okruživao sićušni bazen bio bogato zelen, bez imalo uludo
potrošenog prostora – čak ni za puteljak. Umjesto toga, preko raspukline je cik-cakao most od konopaca i
povezivao razne strukture koje nisu bile spojene uskim stubama uklesanima u stijenu prije nekoliko tisuća
godina. Tijekom godina Anna je u čvrste zidove raspukline bila urezala nekoliko uzdužnih dubokih
udubina, ispunjavajući ih zemljom i strpljivo ih navodnjavajući, polako proširujući njihov vrt.

11. Ostava bijaše na udaljenom kraju, pri dnu raspukline. Prelazeći i posljednji dio mosta, Atrus uspori.
Ovdje se iz podzemnog izvora probijala voda, klokoćući, cureći kroz nakošeni sloj poroznog kamenja,
čineći pradavne stube mokrima i skliskima. Malo niže, u stijenu bijaše usječen kanal koji je usmjeravao
tanak, ali dragocjen mlaz preko nepropusnog kamena na dnu raspukline, u prirodni bazen. Ovdje mu je
bila pokopana majka. Na jednom je kraju stajala gredica sitnih plavih cvjetova s laticama poput sićušnih
zvjezdica i tamnim baršunastim prašnicima.
Nakon užarene vrućine pustinjskog pijeska, hladnoća vlažnoga kamena pod njegovim stopalima bijaše
očaravajuća. Ovdje dolje, gotovo deset metara ispod površine, zrak bijaše svjež i prohladan, a njegov
slatki miris osvježavajući nakon suhoće vanjske pustinje. Čulo se tiho kapanje vode, meko zujanje
pustinjske ose. Atrus zastane na trenutak, podižući teške naočale na čelo, puštajući da se njegove svijetle
oči priviknu na sjenu, a onda nastavi dolje, sagnuvši glavu pred kamenim lukom prije negoli se okrenuo
prema vratima ostave postavljenim u udubljenje u kamenom zidu raspukline.
Površina tih niskih, teških vrata i sama je po sebi predstavljala nešto vrijedno divljenja, onako ukrašena
sa stotinu profinjenih, zamršenih drvoreza, koji su predstavljali ribe i ptice i životinje povezane uzorcima
lišća i cvijeća. Ovo je, kao i većina drugih stvari u raspuklini, bilo djelo bakinih ruku, jer ako je igdje
bilo komadića čiste površine, ona ga je željela ukrasiti, kao da je cijelo to mjesto bilo njezino slikarsko
platno.
Podižući stopalo, Atrus gurne vrata i uđe unutra, u mračan i uzak prostor. Još godinu dana i morat će se
saginjati pod niskim stropom. Sad je prešao prostoriju u tri koraka, spustio vreću s ramena i stavio je na
široku kamenu policu pokraj dvije druge.
Na trenutak je ostao stajati, buljeći u krvavocrveni znak otisnut na vreći. I premda mu je bio poznat,
bijaše to nevjerojatno zamršena slika od vijuga i črknjica; nije bio siguran je li to riječ ili samo crtež, ali
imala je ljepotu i eleganciju koju je smatrao očaravajućom. Ponekad ga je podsjećala na lice neke
neobične, egzotične životinje, a ponekad bi mu se činilo da naslućuje neko značenje u njoj.
Atrus se okrene, podigne pogled, odjednom svjestan da ga baka čeka na rubu raspukline i prekori se što je
bio toliko neobziran.

13. Žureći, zastavši tek toliko da ponovno stavi naočale, on se uspentra uza stube i preko ljuljajućeg mosta,
izišavši van na vrijeme da bi je vidio kako otkopčava plašt, vadi dugačak nož s bisernom drškom iz svog
širokog pojasa pa se naginje i otvara omot jedne od bala tkanina koje je bila kupila.
„To je lijepo,” reče on, stojeći pokraj nje, podešavajući leće, a potom se diveći živim uzorcima boje
cinobera i kobalta, primjećujući kako se čini da svjetlo treperi na površini tkanine, kao na površini
bazena.
„Da,” reče ona, okrenuvši se prema njemu i smiješeći mu se, vraćajući nož za pojas. „To je svila.”
„Svila?”
Umjesto odgovora, ona podigne tkaninu prema njemu. „Opipaj.”
On pruži ruku, iznenađen osjećajem hladnoće i glatkoće.
Još uvijek ga je gledala, a na usnama joj je titrao zagonetan osmijeh. „Mislila sam napraviti zastor za
tvoju sobu. Nešto da je malo razvedrim.”
On je opet pogleda, iznenađen, a onda se sagne i podigne jednu od preostale dvije vreće na leđa.
Spuštajući se dolje prema ostavi, još je u umu vidio bogat uzorak tkanine. On se nasmiješi. U tkaninu je
bio utkan vrlo tanak zlatni konac, shvati on, prisjećajući se njezina osjećaja pod prstima: meka i glatka,
poput donje strane lista.
Spustivši drugu vreću, on krene natrag.
Dok ga nije bilo, Anna je podigla dvije bale platna na rub raspukline, pokraj preostalih vreća soli i
brašna. Uz to je bila i mala zelena platnena vrećica sa sjemenjem, povezana krvavocrvenom vrpcom.
Posljednjoj vreći, onoj za koju mu se bilo učinilo da se pomakla, nije bilo ni traga.
On se namršti, pogleda baku, ali ako je i shvatila njegov pogled, nije to pokazala.
„Stavi sjemenje u kuhinju,” reče ona tiho, podižući balu svile na ramena. „Sutra ćemo ga posijati. Onda
se vrati i pomogni mi s ostatkom tkanine.”
Kad se vratio, vidje da ga Anna čeka na drugome kraju vrta. Čak i odavde je mogao vidjeti koliko je
umorna. Prešavši most do glavne kuće, on se brzo spusti niz uske stube koje su grlile zid, a potom
pažljivo po glatkom kamenju koje je izvirivalo iz tla i ocrtavalo zapadni rub bazena. On čučne, skine
zaimaču s kukice, nagne se i zagrabi u nepomičnu vodu, čija površina bijaše poput zrcala. Uspravi se,
brzo krene rubom, nožnim prstima grleći kamen, pazeći da ne prolije ni kap dragocjene tekućine, pa
zastane pokraj grebena na kojem je sjedila Anna.
Ona podigne pogled prema njemu i nasmiješi se, umornim osmijehom punim ljubavi.
„Hvala ti,” reče ona, uzevši zaimaču od njega i otpivši malo, a onda mu je vrati natrag.

14. „Ne,” reče on tiho, odmahujući glavom. „Ti je dovrši.”
Uz osmijeh, ona iskapi ostatak.
„Pa, Atruse,” reče ona, iznenada opuštena, kao da je voda isprala umor iz nje. „Što si vidio?”
Oklijevao je na trenutak, a potom: „Vidio sam smeđu vrećicu koja se pomakla.”
Njezin veseli smijeh bijaše neočekivan. Atrus se namršti, a onda naceri kad je ona izvukla vrećicu
odnekud ispod plašta. Čudno, ali činilo se da u njoj nema ničega. Ne samo to, nego je i tkanina vrećice
bila neobična – mnogo grublja od one kakvu trgovci obično koriste. Kao da je bila istkana samo od
polovice potrebnih niti. Da je u njoj bila sol, bila bi isipila van kroz rupice. A ipak, u vrećici je bilo
nešto.
„Pa?” reče ona, kao da je njegova reakcija zabavlja. „Hoćeš li je uzeti?”
On se zagleda u nju, iskreno iznenađen.
„Za mene?”
„Da,” reče ona. „Za tebe.”
On je oprezno uzme od nje, primijetivši da je zavezana istom krvavocrvenom vrpcom kao i vrećica sa
začinima.
„Što je to?”
„Otvori pa vidi,” reče ona, izvukavši nož i pruživši mu ga. „Ali budi oprezan. Možda grize.”
On se ukoči, gledajući je, sad posve zbunjen.
„Oh, ma hajde,” reče ona, tiho se smijući. „Samo se šalim, Atruse. Otvori je.”
Polako, neodlučno, on sklizne oštricu ispod vezice i povuče. Vrećica se otvori.
Spustivši nož na kamen, on podigne naočale na vrh glave, a onda polako otvori vreću, cijelo vrijeme
zavirujući u njezinu mračnu unutrašnjost.
Unutra je bilo nešto. Nešto malo i zgrbljeno i...
Zvuk ga natjera da ispusti vreću i odskoči, a dlake na vratu mu se naježiše od šoka.
„Pažljivo...” reče Anna, sagnuvši se podignuti vreću.
Atrus je gledao, zapanjen, kako iz nje vadi nešto malo i dlakavo. Na trenutak nije shvaćao, a onda
šokirano shvati što je to. Mače! Anna mu je kupila mače!
On ispusti radostan uzvik, skoči na noge i zakorači prema njoj, sagnuvši se da bi bolje vidio sićušno
stvorenje koje je držala.

15. Bilo je prekrasno. Njegova dlaka bijaše boje pustinjskog pijeska u zalazak sunca, a oči dva velika jezera
zelenog koja su dvaput trepnula, a onda se znatiželjno zagledala u njega. Nije bilo ništa veće od Anninog
dlana.
„Kako se zove?” upita on.
„Ona se zove Pahket.”
„Pahket?” Atrus podigne pogled prema baki, namrštivši se, a onda posegne rukom i blago pomiluje
mačkicin vrat.
„To je pradavno ime. Najstariji od trgovaca rekao je da je to sretno ime.”
„Možda,” reče Atrus nesigurno, „ali nekako mi ne zvuči dobro. Pogledaj je. Izgleda poput malog
plamička.” On se nasmiješi kad je mačkica pritisnula glavu o njegov dlan i počela glasno presti.
„U tom slučaju, možda bi je trebao tako nazvati.”
„Plamičak?”
Anna kimne. Jedan je trenutak promatrala svog unuka, a potom opet progovori. „U kuhinji ima mala
glinena posudica...”
Atrus podigne pogled. „Ona plava?”
„Da. Plamičak može iz nje piti. Zapravo, vjerojatno bi joj odmah dobro došlo malo vode nakon toliko
vremena u vreći.”
Atrus se nasmiješi, a onda podigne mačkicu jednom rukom, kao da je to radio čitavog života, i stisne je
uza se, preskačući po dvije stube do kuhinje. Trenutak kasnije izišao je sa zdjelicom u drugoj ruci.
„Dođi, Plamičku,” reče on, tiho kao da govori djetetu, dok je palcem nježno trljao mačkino čelo. „Idemo
po malo vode za tebe.”
Kad je pao mrak, Atrus je sjedio na uskom balkonu koji se protezao dužinom vanjske spavaće sobe, a
usnula je mačka ležala sklupčana pokraj njega na hladnoj kamenoj izbočini; gledao je u mjesec. Dan mu
je bio prekrasan, ali kao i svi dani, morao je završiti. Ispod, s desne strane, mogao je vidjeti baku,
uokvirenu jarko osvijetljenim prozorom kuhinje; mala je uljanica bacala meko žuto svjetlo na njeno lice i
nadlaktice dok je pripremala kolače. Kolači, kao i mačkica, bijahu darovi za njegov sedmi rođendan koji
će proslaviti za dva dana.
Pomisao na to izmami mu osmijeh, a ipak – u njegovu se radost uvukao tračak nemira. Unatoč tome koliko
je ovdje s bakom bio sretan, u zadnje je vrijeme počeo osjećati da postoji i nešto više od ovoga. Mora
postojati.
On pogleda pokraj mjeseca, slijedeći liniju zvijezda sve dok nije našao lovčev pojas, prateći oblik
lovčevog luka na noćnom nebu, onako kako ga je baka naučila. Toliko je još stvari bilo koje valja znati,
toliko toga još za naučiti.

16. A kad ih sve naučim, bako?
Sjetio se kako se bila nasmijala na te njegove riječi, a onda se nagnula prema njemu. Nema kraja učenju,
Atruse. U ovom svemiru ima više stvari no što ćemo ikad znati, a također i više svemira nego što
možemo zamisliti.
I premda nije posve shvatio što je time mislila reći, sam pogled na golemost noćnog neba davao mu je
početnu predodžbu o tome. Ipak, bio je željan znanja, toliko željan koliko je zaspaloj mačkici pokraj
njega za to bilo svejedno.
On spusti pogled s ogromnog neba. Svud oko njega, raspuklina bijaše istočkana sićušnim svjetlima koja
su toplo sjala u tami.
„Atruse?”
On se okrene i podigne pogled baš kad je Anna čučnula pokraj njega na uski izboj. „Da, bako?”
„Danas imaš mnogo toga za zapisati u svoj dnevnik.”
Atrus se nasmiješi, pogladi mačkicu, češkajući je između ušiju i osjećajući kako se ona pritišće unatrag o
njegovu ruku.
„Pisao sam ranije, kad si ti bila u ostavi.”
„Ah...” Ona pruži ruku i nježno prijeđe stražnjom stranom prstiju po mačkinom boku. „A kako napreduje
tvoj eksperiment?”
„Koji?” upita on, iznenada pun zanimanja.
„Tvoja mjerenja. Vidjela sam te tamo.”
Već gotovo šest mjeseci Atrus je proučavao kretanja pješčanih dina na udaljenoj strani vulkana. Zabio je
niz dugih štapova u pijesak uzduž ruba dine, a onda promatrao, pomno mjereći dnevne pomake pijeska,
koristeći štapove kao polaznu točku i zapisujući mjerenja u tabelu na kraju svog dnevnika.
„Gotovo sam završio,” reče on, a oči su mu sjale na mjesečini. „Još nekoliko tjedana i imat ću rezultate.”
Anna se nasmiješi na to, zabavljena, a ipak ponosna na njegov trud. Nije bilo sumnje da Atrus ima dobar
um – um pravog istraživača – praćen odgovarajućom znatiželjom.
„A imaš li teoriju?” upita ona, primijetivši kako je sjeo uspravnije dok joj je odgovarao.
„Kreću se,” reče on.
„Malo ili puno?”
On se nasmiješi. „Ovisi.”
„O čemu?”

17. „O tome što je tebi malo, a što puno.”
Ona se nasmije, uživajući u njegovu odgovoru. „Malo bi bilo... pa – desetak centimetara na godinu,
mnogo bi bilo kilometar.”
„Onda ni jedno ni drugo,” odgovori on, opet gledajući dolje na Plamička. Mačka je drijemala, podvinute
glave, tiho hrčući u tami.
Anna pruži ruku prema njemu i makne mu kosu s očiju. Na neki način, Atrus je bio prilično nezgrapan
dječak, ali imao je nešto otmjeno u sebi. Dobrota, oštra inteligencija u očima – te su ga stvari izdvajale,
nadmašujući njegov fizički izgled.
„Mijenja se,” reče on, a oči mu se opet sretoše s njenima.
„Mijenja?”
„Brzina kojom putuje dina. Nekad jedva da se i miče, ali kad je oluja...”
„Da?” upita ona tiho.
„Stvar je u vjetru,” reče on. „On gura manja zrnca gore uz dinu, otkud padaju na drugu stranu. Zato dine i
jesu takvog oblika. Velika zrna se teže kreću i zato je strana okrenuta vjetru zaobljena. Tvrdo je nabita.
Možeš hodati po njoj kao po kamenu. Ali druga strana...”

19. „Da?” reče ona, ohrabrujući ga.
On se namršti, naškubivši nos dok je razmišljao. „Pa, druga se strana stalno mijenja. Sitna se zrnca
nadograđuju, tvoreći strmu padinu, sve dok... pa, sve dok sva ne padnu. Ako pokušaš hodati po njima,
propast ćeš kroz njih. Nije nabito kao na strani okrenutoj prema vjetru.”
Anna se nasmiješi, a pogled joj nije silazio s njegova lica. „Kažeš da pada preko vrha na drugu stranu.
Znaš li zašto?”
Atrus žustro kimne, a Plamičak na njegovu krilu se promeškolji. „Ima veze s tim kako zrna balansiraju
jedna na drugima. Do određenog kuta sve je dobro, ali dalje od toga...”
„A jesi li izmjerio taj kut?” upita ona, zadovoljna s njim.
On opet kimne. „Trideset pet stupnjeva. To je najveći kut kojega pijesak podnosi prije negoli počne
sipiti.”
„Dobro,” reče ona, položivši dlanove na koljena. „Čini se kao da si sve uzeo u obzir, Atruse. Pokušao si
sagledati Cjelinu.”
Atrus je već bio opet spustio pogled na mačkicu, ali glava se sad opet podigla. „Cjelinu?”
Ona se tiho nasmije. „To je nešto što je moj otac običavao reći meni. Ono što ja mislim kad to kažem je to
da si problem pogledao s mnogih strana i razmotrio kako se sve te stvari uklapaju u jednu sliku. Postavio
si sva potrebna pitanja i pronašao odgovore. A sad razumiješ cijeli problem.” Ona se nasmiješi i nježno
mu položi ruku na rame. „Tebi se to možda čini sitnicom, Atruse – na koncu konca, dina je samo dina – ali
princip je dobar i poslužit će ti u svemu što ćeš raditi, ma koliko složen bio sustav koji promatraš. Uvijek
u obzir uzmi Cjelinu, Atruse. Uvijek gledaj međusobnu povezanost stvari i sjeti se da je ‘cijelost’ jedne
stvari uvijek samo dio nečeg drugog, nečeg većeg.”
Atrus je gledao u nju, polako kimajući, a ozbiljnost njegovog pogleda prelazila je njegovu dob
sedmogodišnjaka. Primijetivši to, Anna uzdahne u sebi. Ponekad je bila tako ponosna na njega. Imao je
tako dobre, tako jasne oči. Oči koje su bile ohrabrivane neka vide, oči koje su čeznule za tim da
promatraju i da postavljaju pitanja o svijetu oko sebe.
„Bako?”
„Da, Atruse?”
„Smijem li nacrtati Plamička?”
„Ne,” reče ona, smiješeći se dolje na njega. „Ne sad. Vrijeme je za počinak. Želiš li da Plamičak spava s
tobom?”
On se široko osmjehne i kimne.

20. „Onda je unesi. Noćas ti može spavati na nogama. Sutra ćemo isplesti košaru za nju.”
„Bako?”
„Da, Atruse?”
„Smijem li još malo čitati?”
Ona se nasmiješi i razbaruši mu kosu. „Ne. Ali doći ću ti ispričati priču, ako želiš.”
„Molim te. I, bakice?”
„Da?” upita ona, iznenađena imenom od milja.
„Hvala ti za Plamička. Predivna je. Dobro ću se brinuti za nju.” „Znam da hoćeš. Uđi sad. Kasno je.”
Atrusov je krevet bio na kamenoj plohi usječenoj poput katakombe u stražnji zid prednje spavaće sobe.
Kao madrac mu je služio prekrasno istkan prošiveni pokrivač, dok je veliki dvostruki komad platna – koji
je Anna na rubovima ukrasila uzorkom izvezenih zvjezdica – služio kao plahta. U niši u stijeni pri
uzglavlju, stajala je mala uljanica iza metalne rešetke.
Anna posegne rukom u nišu, podigne staklo sa zanimljivim šarama pa upali stijenj, a onda se odmakne,
puštajući Atrusa da se uspentra u mali prostor. Uskoro će biti prevelik da spava ovdje, ali za sad je još
bilo dovoljno mjesta.
Gledajući svog unuka ona osjeti tračak žaljenja; žaljenja zbog prolaznosti nevinosti, znajući da su ovakvi
trenuci dragocjeni, jer neće trajati zauvijek. Ništa ne traje zauvijek. Ni pojedinačni životi, niti carevine.
„Tako,” reče ona, ušuškavši ga, a zatim podigne napola zaspalu mačkicu i pruži mu je. „Što želiš da ti
pričam?”
On svrne pogled s nje, a njegove svijetle oči kao da su čitale treperave sjene unutar udubine, da bi se već
u slijedećem trenutku vratile njoj, nasmiješene.
„Može priča o Kerathu?”
„Ali to si čuo već nekoliko puta, Atruse.”
„Znam, ali želio bih je opet čuti. Molim te, bako.”
Ona se nasmiješi i položi ruku na njegovo čelo, a onda sklopi oči i počne pričati pradavnu priču.
Odvijala se u zemlji D’ni, prije nekoliko tisuća godina, kažu, kad je njihova domovina pretrpjela prvi od
velikih potresa koji su ih na koncu natjerali da pobjegnu i dođu ovamo.

21. Kerath je bio posljednji od velikih kraljeva; posljednji ne stoga što je bio svrgnut, nego zato što je –
postigavši sve što si je zacrtao – sišao s prijestolja i imenovao vijeće staraca koje je vladalo zemljom
D’ni. Ali ‘priča o Kerathu’ pripovijedala je o Kerathovim mladenačkim godinama i o tome kako ih je
proveo u velikoj podzemnoj pustinji Tre’Merktee, Mjestu Otrovnih Voda.
A kad je Atrus čuo priču, što je mislio? Je li sebe zamišljao u ulozi mladog kraljevića, nalik Kerathu,
kojega je prognao stric, brat njegova mrtvog oca? Ili ga je u toj priči privuklo nešto drugo, jer to mu je
nedvojbeno bila omiljena priča.
Kad se približila kraju, pričajući mu posljednji dio o tome kako je Kerath ukrotio velikog guštera i
dojahao na njemu natrag u glavni grad D’nija, osjećala je da Atrus žedno upija svaku njezinu riječ,
prateći svaku rečenicu, svaki zaokret u priči.
U mislima, ona zaklopi knjigu i odloži je, kao što je nekoć činila za jednog drugog dječaka u druga
vremena, na mjestu toliko različitom od ovoga. Otvorivši oči, ona vidje da Atrus zuri u nju.
„Ima li mnogo priča, bako?”
Ona se nasmije.
„Oh, na tisuće...”
„A ti ih sve znaš?”
Ona odmahne glavom.
„Ne. To bi bilo nemoguće, Atruse. D’ni je bila velika carevina, a njezine su knjižnice bile velike poput
gradova. Kad bih pokušala zapamtiti sve d’nijske priče, za to bi mi trebalo nekoliko života, a i onda bih
tek stigla upamtiti samo jedan mali dio.”
„A jesu li te priče istinite?” upita Atrus, zijevnuvši i okrenuvši se prema zidu.
„Vjeruješ li ti u njih?”
Isprva je šutio, a onda reče pospano: „Valjda.”
Ali ona je osjećala da nije zadovoljan. Anna mu navuče pokrivač do vrata pa se nagne i poljubi ga u čelo.
„Da ostavim Plamička gdje je?”
„Mhmm...” odgovori on, već napola zaspao.
Smiješeći se, Anna posegne rukom, podigne staklo i utrne uljanicu, a potom ustane i iziđe iz sobe.
Uljanica u njezinoj radnoj sobi na drugome kraju raspukline još je gorjela. Napola završen kip ležao je
gdje ga je bila ostavila, a pokraj njega otvorena torba s alatom – finim instrumentima za rezanje i klesanje
kamena. Na trenutak je samo stajala, gledajući dolje u njega, razmatrajući što valja učiniti, a onda priđe
polici s knjigama i s nje skine malu plosnatu kutiju optočenu biserjem.

22. Otvorivši kopču palcem, ona podigne poklopac i zagleda se u svoj odraz, maknuvši pramen sijede kose s
čela.
„Što vidiš, Anna?”
Lice koje ju je gledalo bijaše jako i čvrsto, nježnih kostiju, ali ne krhko. Profinjeno prije negoli grubo. U
svoje je vrijeme bila prava ljepotica. Ali sad je vrijeme išlo protiv nje.
Ta joj pomisao izmami osmijeh. Nikad nije bila tašta, a ipak uvijek – uvijek – se pitala koliko se njenog
pravog ‘ja’ vidjelo na njezinu licu. Koliko je otkrivala igra oka i ustiju. A opet, te su iste suptilne crte lica
toliko toga mogle skriti. Uzmimo Atrusa, na primjer. Kad se smiješio, nije se smiješio samo ustima nego
cijelim licem, cijelim svojim bićem: velikim, zračećim osmijehom koji je isijavao iz njega. Isto tako, kad
je razmišljao bilo je to kao da čovjek može vidjeti kroz njega – kao kroz staklo – i promatrati kako se
misli roje i blistaju u njegovoj glavi.
A njezino vlastito lice?
Ona nakrivi glavu, opet se proučavajući, ovaj put primjećujući sićušne plave perlice koje je utkala u
pletenice i šareni, fino istkani šal oko vrata.
Lice koje joj je uzvraćalo pogled bijaše blijedo i napete kože, gotovo kruto; duboke zelene oči bijahu
inteligentne, usta osjećajna, a ipak je njezinu pravu prirodu više otkrivalo tih nekoliko sitnica – perlice u
kosi, šal – ili barem otkrivalo onaj njezin dio koji je volio urešavanje. Od djetinjstva do sad, uvijek je
bila ista. Dajte joj prazan papir i ispunit će ga pjesmom ili pripovjetkom ili crtežom. Dajte joj prazan zid
i uvijek će ga ukrasiti.
Dajte mi dijete...
Ona zaklopi kutijicu i vrati je na policu.
Dajte joj dijete i napunit će mu glavu čudima. Pričama i mislima i činjenicama kakve je teško i zamisliti.
Što vidiš, Anna?
Zijevajući, ona krene ugasiti uljanicu, a onda odgovori na neizgovoreno pitanje.
„Vidim umornu staru ženu kojoj je potreban san.”
„Možda,” reče nakon nekoliko trenutaka, smiješeći se, sjećajući se djevojke kakvom je bila.
Odmah zatim, zakoračivši na stube koje su grlile kameni zid, ona brzo prijeđe preko raspukline prema
svom krevetu.

23. 2
Prvi znak bijaše sve tamnije nebo na istoku, visoko gore, gdje čovjek ne bi očekivao pješčanu oluju.
Atrus je istraživao padinu vulkana okrenutu suncu, tragajući za rijetkim kamenjem i kristalima za svoju
zbirku, kad je podigao pogled i vidio to – sitnu mrlju tame na pozadini od plavog neba. Na trenutak nije
bio posve siguran o čemu je riječ. Pomakne glavu, misleći da bi to mogla biti kakva trunka na jednoj od
leća, ali to nije bilo to.
Opet pogledavši, vidje da je tamna mrlja još uvijek tamo. Ne samo da je bila tamo, nego je i rasla. Činilo
se da svakim trenom postaje sve tamnija.
Atrus osjeti nejasnu nelagodu.
Desetogodišnji dječak se okrene i pođe dolje niz padinu, a zatim požuri preko pijeska između raspukline i
najbliže stijene, dahćući od vrućine. Zastavši tek toliko da gurne svoje sandale u pukotinu ispod ruba
raspukline, brzo se spusti niz ljestve od konopaca, dok su koštane prečke udarale o kameni zid.
Buka privuče Anninu pažnju. Na drugoj se strani sjenovite raspukline otvori gornja polovica vrata njezine
radionice. Ona proviri van, a obrve joj se upitno podigoše.
„Atruse?”
„Nešto dolazi.”
„Ljudi?”
On odmahne glavom. „Ne. Nešto veliko na nebu, visoko gore. Nešto crno.”
„Pješčana oluja?”
„Ne... Cijelo nebo postaje se crnje.”
Njezin smijeh bijaše neočekivan. „Vidi, vidi,” reče, kao da je napola očekivala što god to bilo. „Moramo
poduzeti mjere opreza.”
Atrus se zagleda u baku, zbunjen. „Opreza?”

24. „Da,” reče ona, gotovo veselo. „Ako je u pitanju ono što mislim, bolje da to iskoristimo dok još
možemo. Takvu priliku ne dobivamo često.”
On je buljio u nju kao da je govorila u zagonetkama.
„Sad,” reče ona, cereći mu se. „Ako se već vidi na obzorju, onda će uskoro biti ovdje. Moramo biti
spremni.”
Ne shvaćajući, Atrus učini kako mu je rekla. Prešao je preko mosta i uzeo sjemenje, a potom ga
prešao još nekoliko puta, pažljivo noseći svaku posudu koju je mogao naći, postavljajući ih oko ruba
raspukline. Kad je završio, on je pogleda.
Anna je stajala na zidu raspukline, gledajući van, jednim dlanom zasjenjujući oči. Atrus prijeđe
preko, uspne se i stane pokraj nje.
Što god to bilo, sad je ispunjavalo trećinu cijeloga obzorja, poput velikog crnog vela koji spaja
nebesa i zemlju. S mjesta na kojem je stajao, izgledalo je kao da je prerano pao komad noći.
„Što je to?” upita on. U svih deset godina svog života nije vidio ništa slično.
„Oluja, Atruse,” reče ona, okrenuvši se prema njemu s osmijehom na usnama. „To crnilo je veliki
kišni oblak. A ako imamo sreće – jako puno sreće – ta će kiša pasti na nas.”
„Kiša?”
„Voda,” reče ona, a osmijeh joj se proširi. „Voda koja pada s neba.”
On svrne pogled s nje na veliki komad tame, a usta mu se u čudu otvoriše. „S neba?”
„Da,” odgovori ona, podigavši ruke, kao da želi zagrliti nadolazeću tamu. „Sanjala sam to, Atruse.
Tolike sam noći sanjala.”
To je bilo prvi put da mu je rekla išta o svojim snovima i on se zagleda u nju kao da je postala nešto
novo. Voda s neba. Snovi. Dan koji se pretvara u noć. Spustivši dlan na lijevu nadlakticu, on se uštipne.

25. „Oh, budan si, Atruse,” reče Anna, zabavljena njegovom reakcijom. „I moraš ostati budan i gledati,
jer vidjet ćeš prizore kakve možda nikad više nećeš vidjeti.” Opet se nasmije. „Samo gledaj, dečko moj.
Samo gledaj!”
Približavalo se polako, jako polako, a činilo se da zrak postaje sve hladniji i hladniji. Sad je već
puhao blag povjetarac, poput jahača prethodnika nadolazeće tame. „Dobro,” reče ona, okrenuvši se
prema njemu nakon duge tišine. „Krenimo na posao. Moramo razasuti sjemenje posvuda oko raspukline.
Iskoristi sve vrećice osim jedne. Nećemo opet imati ovakvu priliku. Mnogo godina.”
On učini kako mu je rekla, hodajući kao u polusnu, cijelo vrijeme svjestan crnila koje je sad već
ispunjavalo cijelo obzorje. S vremena na vrijeme bi plašljivo podigao pogled, a zatim opet spustio glavu.
Završivši, on spremi platnenu vrećicu i uspne se na rub raspukline.
Plamičak se skutrila ispod kamenog izboja na dnu raspukline. Vidjevši je tamo, Anna ga zazove i
reče mu: „Atruse, bolje je odnesi u svoju sobu. Ako ostane tu, bit će u opasnosti.”
Atrus se namršti, ne shvaćajući kako bi mogla biti u opasnosti. Pa, zar raspuklina nije najsigurnije
mjesto? Ali nije se raspravljao s bakom, već je jednostavno otišao dolje, podigao Plamička, odnio je do
ostave i zaključao vrata.
Vrativši se gore, on vidje da oluja samo što nije došla do njih. Uspevši se preko ruba na pijesak, on
pogleda Annu, pitajući se što će njih dvoje učiniti, gdje će se sakriti, ali činilo se da to njegov baku ni
najmanje ne brine. Jednostavno je stajala, gledajući kako im se približava ta golema tama, nimalo
uznemirena i cijelo se vrijeme smiješeći. Okrenuvši se, ona ga pozove, podigavši glas iznad buke
nadolazeće oluje.
„Skini naočale, Atruse, vidjet ćeš bolje!”
On opet učini kako mu je rekla, spremajući teške leće na debeloj kožnatoj uzici u duboki džep svoga
plašta.
Ispred njega, olujna je fronta bila poput masivnog, svjetlucave zida od crnog i srebrnog; čvrsta stvar
koja je napredovala prema njemu, ispunjavajući cijelo nebo pred njim, putem razdirući pustinjski pijesak.
Činilo se da u toj tmini plešu i trepere neobični jarki bljeskovi, praćeni dubokim, prijetećim hučanjem
koje bi iznenada eksplodiralo u veliki glasni prasak.
Drhteći, on sklopi oči, stisne zube, a cijelo mu se tijelo napelo stisnulo u očekivanju naleta – a onda
ga je kiša udarila, u trenu ga smočivši do gole kože, bubnjajući mu po glavi, ramenima i rukama takvom
žestinom da je na trenutak pomislio da će ga zabiti u tlo on naglo uvuče zrak, u šoku, a onda zatetura,
iznenađen zvukom Annina smijeha koji je nadglasavao bubnjanje kiše.
On pogleda dolje na svoja stopala, na tlo, zapanjen njegovom preobrazbom. Trenutak ranije stajao je
na pijesku. Sad su mu ste pala bila ugniježđena u ljepljivu, uzburkanu masu koja se odupire kad se
pokušao izvući iz nje.
„Anna!” poviče on, okrećući se prema njoj ispruženih ruku.
Ona mu priđe, hihoćući poput djevojčice. Kiša joj je slijepila kosu tik uz glavu, a odjeća kao da je
bila naslikana na njeno žilavo dugačko tijelo poput druge kože.
„Nije li prekrasno!” reče ona, podižući lice prema kiši, očiju sklopljenih u ekstazi. „Zatvori oči,
Atruse i osjeti je na licu.”
Još jednom, on je posluša, boreći se protiv nagona za bijegom puštajući da mu bockava kiša udara
po izloženim obrazima i vrati Nakon samo nekoliko trenutaka, lice mu je otupjelo. A tad je, i čudnu
promjenu koju mu je bilo teško objasniti, počeo uživati tom osjećaju.
On spusti glavu i zaškilji prema Anni. Njegova je baka skakutala na jednoj nozi i polako se okretala,
ruku raširenih i podignuti iznad glave, kao u pozdrav nebu. On poslušno pokuša učiniti isto. A onda, kad
ga je uhvatilo raspoloženje, on se počne luđački okretati oko sebe, dok je kiša padala i padala i padala,

26. uz buku poput one u srcu velike pješčane oluje, toliko glasnu da mu je u glavi vladala tišina.
A onda je, iznenadnošću koja ga natjera da naglo uvuče zrak, više nije bilo. On se okrene, trepćući,
na vrijeme da bi je vidio kako lebdi preko raspukline i penje se uza zid vulkana, taj čvrsti zastor od
padajuće vode koji je za sobom ostavio pustinju tamnu i ravnu.
Atrus se ogleda oko sebe, primjećujući kako je svaka posuda puna do vrha – poput uzdrhtalih zrcala
koja su odražavala iznenadno plavetnilo neba. On zausti, kao da će nešto reći Anni, a onda se okrene,
zatečen iznenadnim šištavim zvukom koji se uzdigao iz vulkanova kratera.
Dok je gledao, iznutra su se podigli veliki stupovi pare, kao da se uspavani div probudio.
„U redu je,” reče Anna, prišavši mu i položivši mu ruku na rame. „Na tim se mjestima kiša probila u
dublje otvore.”
Atrus zarije lice baki u bok. A ipak, nije se više bojao. Sad kad je oluja prošla – sad kad ju je
preživio – osjećao se ushićenim, ponesenim.
„Pa?” upita ona tiho. „Kako ti se činilo?”
„Otkud je došla?” upita on, gledajući opčinjeno kako taj golemi tamni zid nestaje u daljini.
„S velikog oceana,” odgovori mu ona. „Putovala je stotine kilometara do ovdje.”
On kimne, ali njegov je um ponovno proživljavao i gledao kako taj crno-srebrni zastor brza prema
njemu, kako ga guta, kako mu bubnja po koži poput tisuća tupih iglica.
Atrus pogleda baku i nasmije se. „Ti se isparavaš, bako!”
Ona se naceri i blago ga bočne prstom. „I ti, Atruse. Dođi, idemo unutra, prije no što nas sunce opet
osuši.”
On kimne i počne se uspinjati preko ruba raspukline, namjeravajući sići dolje i pustiti Plamička van
iz smočnice, ali kad je pogledao preko ruba, usta mu se otvoriše u malo iznenađeno ‘oh'. Ispod njega,
raspuklina je bila divovsko plavo-crno zrcalo, koje je sjena strmih zidova dijelila na pola, poput
nazubljenog štita. Prišavši mu, Anna čučne i pogleda ga, smiješeći mu se.
„Bi li želio naučiti plivati, mali pješčani crve?”
Anna je probudila Atrusa prije svitanja, dok je još bilo mračno nježno ga prodrmavši, a onda se
odmaknula, visoko držeći svjetiljku čiji je meki, žuti sjaj ispunjavao udubinu u kojoj je on spava „Dođi,”
reče ona jednostavno, smiješeći mu se dok je on trljao oči. „Želim ti nešto pokazati.”
Atrus sjedne, iznenada budan. Nešto se dogodilo. Nešto... On zagleda u nju. „Je li bilo stvarno,
bako? Je li se zaista dogodilo? sam samo sanjao?”
„Dogodilo se,” odgovori ona tiho. Tad ga uzme za ruku i povede van, kroz njenu sobu pa na uski
balkon.
Mjesec, koji je dva dana ranije bio pun, premda više nije bio zenitu, još uvijek je bacao srebrno
svjetlo na udaljeni kraj bazena.
Atrus je stajao tamo, dišući plitko, očaran prizorom, zureći dalje u savršeno zrcalo bazena, crno
poput ebanovine. Nije to bio bazen kojega je znao od malih nogu, nego veći, više zapanjujući bazen –
bazen koji je ispunjavao raspuklinu od ruba do ruba. Buljeći nj, on dopusti da mu pobjegne uzdah.
„Zvijezde...”
Anna se nasmiješi i nagne se do njega, pokazujući mu oblik lovca u vodi. „A tamo,” reče, „Pogledaj,
Atruse, evo zvijezde označnice On se zagleda u posve plavu zvijezdu, a onda podigne glavu pogleda

27. njezinu blizanku na nebu.
„Je li to to?” upita on, okrenuvši se prema njoj. „Je li to ono što si mi željela pokazati?”
Ona odmahne glavom. „Ne... Dođi. Slijedi me.”
U trenutku prije nego što je izišao iz raspukline – u toj sekundi prije no što je vidio ono zbog čega ga
je baka bila probudila – Atrus je zastao na predzadnjoj prečki ljestava i pogledao dolje.
Ispod njega – daleko ispod njega, činilo se, tako daleko kao da je bio izokrenut i da je sad visio u
prostoru – ležalo je nebo posuto zvijezdama. Na trenutak je iluzija bila savršena, tako savršena da bio
siguran da bi, pustivši prečku, padao zauvijek. Tad, svjestan da ga baka strpljivo čeka na drugoj strani
rubnog zida, on se povuče gore na njegov vrh.
I zastane, ukipivši se, a čeljust mu se objesi, jer prizor koji ga je dočekao bijaše nevjerojatan i kao iz
snova.
Između raspukline i ruba kratera, cijela je padina vulkana bila prekrivena cvjetovima. Čak i na
mjesečini mogao je razlikovati te žarke boje. Ljubičaste i plave, tamno zelene i boje lavande, žarko
crvene i silno narančaste.
Zurio je, ne shvaćajući. To nije bilo moguće.
„Zovu se jednodnevnice,“ reče Anna, progovarajući u tu savršenu tišinu. „Njihove sjemenke –
stotine tisuća sićušnih sjemenki – godinama leže u suhoj zemlji. A onda, kad kiše napokon dođu, one
procvjetaju. Cvjetaju jedan jedini dan – jednu jedinu noć. A onda...”
Ona uzdahne, Bijaše to najtužniji zvuk kojega je Atrus ikad čuo. On je pogleda, iznenađen tim
zvukom. U njezinu je glasu malo prije bila takva radost, takvo uzbuđenje.
„Što je, bako?”
Ona se sjetno nasmiješi pa ga pogladi po kosi. „Nije ništa, Atruse. Samo sam se sjetila tvog djeda, to
je sve. Pomislila sam koliko bi se on ovome veselio.”
Atrus skoči dolje, u bujnu, prohladnu dobrodošlicu koju je vegetacija priredila njegovim stopalima.
Zemlja je bila vlažna i hladna. Mogao ju je gnječiti nožnim prstima.
Čučnuvši, on prijeđe dlanovima preko vrhova sitnih cvjetova, osjećajući kako su meki, kako su
krhki, a onda iščupa jedan cvjetić i prinese ga licu, proučavajući ga. Imao je pet sićušnih latica i tanašnu
stabljiku boje pješčanog kamena. On ga pusti da padne.
Na trenutak je ostao klečati, upijajući pogledom. A tad mu, iznenada, umom proleti nova misao.
Naglo se okrenuvši, on pogleda gore u Annu. „Sjemenje!”
Atrus ustane i pažljivo krene oko ruba raspukline, saginjući se tu i tamo, proučavajući ona mjesta na
kojima je prije dolaska oluje bio rasuo dragocjeno sjemenje.
Nakon nekog vremena, on podigne pogled prema Anni i nasmije se. „Uspjelo je! Sjeme je proklijalo!
Pogledaj, bakice, pogledaj!”
Ona je stajala, uzvraćajući mu osmijehom. „Onda bi bilo bolje da poberemo sadnice. Prije izlaska
sunca. Prije negoli pustinja uzme natrag ono što nam je dala.“
Posao bijaše završen. Sad je imao vremena jednostavno istraživati. Kad je svjetlo zore počelo
bacati duge sjene preko pijeska, Atrus se uspne uz padinu vulkana.
Plamičak je išla za njim, opčinjena, činilo se, iznenadnom pojavom cvijeća. Skakutala je i valjala se,
kao da su godine nestale, kao da je opet bila malo mače.

28. Gledajući je, Atrus zahihoće. Imao je svoje naočale, s malim sunčanim filtrom i velikim povećanjem.
Sad je bilo vrijeme da zadovolji svoju znatiželju, prije nego što se sunce uspne previsoko, a vrućina
postane nepodnošljiva – i prije no što se cvjetovi osuše i nestanu, kao što ga je Anna uvjeravala da će se
dogoditi.
Neko je vrijeme lijeno tumarao naokolo, gotovo jednako besciljno kao i mala, mršava mačka koja
mu bijaše stalnom pratnjom. A onda se, ni ne znajući, našao kako traži nešto. Ili, bolje rečeno, kako
pokušava ustanoviti što je to bio vidio, a nije razumio.
Stajao je nepomično, okrećući samo glavu, pokušavajući pronaći ono što je bio vidio nakratko.
Isprva nije nalazio ništa. A tad, pomalo iznenađeno, to ugleda. Tamo! Da, tamo u tom plitkom nagibu koji
je vodio prema jednome od vulkanovih malih, neaktivnih otvora!
Atrus priđe i stane, kimajući. Nije bilo sumnje, bilje je ovdje bilo bujnije, cvjetovi veći, njihovo
lišće deblje i šire.
Zašto?
On se sagne i iščupa jednu sićušnu stabljiku, proučavajući njeno plitko korijenje. Za njega se držala
zemlja. On je podigne i pomiriši. U tom je mirisu bilo nešto čudno, gotovo metalno.
Minerali.
Nekako, nazočnost minerala – određenih minerala? – pomogla je biljkama da narastu veće.
On jednom rukom raščisti mali prostor, a zatim zagrabi šaku zemlje i pažljivo je istrese u jedan od
džepova svog plašta. Uspravivši se, on pogleda dolje niz padinu gdje je Plamičak ležala na leđima na
jarko žutim cvjetovima, mašući šapama prema nebu.
„Dođi!“ reče on, uzbuđen, želeći provjeriti svoju teoriju.
Prošla su već gotovo tri mjeseca od onoga dana kad je padala pustinjska kiša. Od toga je dana naš
desetogodišnjak radio svaku večer, stojeći za radnim stolom, sa svjetiljkom obješenom o kukicu na zidu
pokraj njega. Plamičak je spavala nedaleko na podu, dok je on pažljivo proučavao koji su kemijski
sastojci pronađeni u uzorku zemlje bili odgovorni za poboljšani rast.
Njegova radionica bijaše u maloj, nedavno usječenoj niši iza Annine sobe. Godinu je dana naporno i
strpljivo radio, usijecajući usku nišu vlastitim rukama, koristeći bakin klesarski alat, pazeći da odjednom
odlama male komadiće kamena onako kako ga je bila naučila, cijelo vrijeme provjeravajući moguće
slabosti stijene da ne bi naišao na mane u strukturi kamena koje bi mogle uzrokovati pukotinu i izazvati
urušavanje cijeloga zida.
Napravio je i kameni izboj – radnu površinu koju je izgladio i ispolirao sve dok se nije doimala
glatkom poput stakla. Na njoj su sad ležali razasuti instrumenti neobična izgleda. Iznad nje je usjekao tri
uske police na kojima su stajale njegove stvari: uske posude nalik šalicama, izrađene od gline ili kamena;
sićušne ručno pletene košarice ispunjene raznim praškovima i kemikalijama, izblijedjele kosti raznih
pustinjskih životinja, a na najvišoj polici bijaše njegova zbirka rijetkog kamenja i kristala: ispolirani
ahati poput napućenih usana čudnovatih stvorenja; veliki komad zeolita, koji ga je podsjećao na brkove
kakve egzotične snježne zvijeri; grumenovi plavog azurita pokraj grozda žarko žutih kristala sumpora;
dugi prst ledolikog kvarca, a u maloj prozirnoj kutijici i tigrovo oko. To i još mnogo drugog kamenja i
kristala guralo se na polici, razvrstano u sedam sustava – kubični, tetragonalni, monoklinički,
ortorombski, triklinički, heksagonalni i trigonalni – o kojima je bio čitao u bakinim knjigama.
Na zidu iza njegove radne plohe visio je zastor koji mu je baka bila napravila od crveno-plave svile

29. kupljene prije nekoliko godina, a njegovi rubovi s resama bijahu ukrašeni zlatnim koncem. Ostatak zidova
ispunjavali su crteži i dijagrami, neki njegovi, neki bakini.
Njegova zadaća nije bila laka, ne uz ovu samo osnovnu opremu koja mu je bila dostupna. Atrus je
isprva mislio da će to biti jednostavan posao. Očekivao je da će u uzorku naći najviše tri, možda četiri
različita kemijska sastojka, ali na njegovo iznenađenja – i žaljenje – pokazalo se da to neće biti tako
jednostavno. Nakon nekoliko tjedana pokusa, identificirao je više od trideset različitih elemenata u
uzorku. Činilo se da su vulkanski otvori bili pravi rog obilja kemijskog života. Niti je bilo lako izmisliti
načine kako testirati teoriju. Bakine knjige, koje su imale cijela poglavlja o oblikovanju i uporabi kamena
i metala, sadržale su tek nekoliko zapisa o agrikulturi. Bio je prisiljen improvizirati.
Kad je Atrus osjetio da je vrijeme za žetvu, izvukao je nekoliko većih izdanaka – izabirući po dva
od svake vrste, stavio ih u Anninu najbolju košaru i odnio ih do kuhinje.
Stajao je za kamenim sudoperom pokraj prozora, zureći van preko raspukline dok je ispirao izdanke,
pazeći da odstrani svu zemlju s korijenja. Plamičak se spustila dolje na gredicu i sad je njuškala zemlju
na mjestima gdje je on iskopao izdanke, neodlučno i sama kopkajući po zemlji šapom.
Atrus ju je neko vrijeme gledao, široko se smiješeći, a zatim dobro otrese vodu s izdanaka i položi
ih na dasku za sjeckanje pa dohvati jedan od Anninih noževa.
Režući i pripremajući izdanke, gledao je kako se Plamičak proteže i smješta među preostale izdanke,
ližući se i čisteći sićušnim ružičastim jezikom, prvo šapice, a potom i svoje kratko narančasto krzno.
„Hej, ti,“ reče on, tiho se smijući. Bilo je dovoljno i to što je jela metvicu na udaljenom kraju
bazena, a kamoli još da si od njegove posebne gredice napravi mjesto za spavanje.
Završivši, on ubaci isjeckane izdanke u zemljanu zdjelu. Imali su svjež, čist miris, poput metvice, ali
ne tako sladak. On prinese prstohvat nosu, omiriši, pa ubaci komadić u usta.
Ukusno. Svježe i...
Atrus iskrivi lice. Ostavljali su jak okus u ustima, gorak i opor. On prijeđe vrškom jezika po
zubnome mesu, pa se sav strese.
„Fuj!”
„Atruse?”
On se okrene i ugleda Annu kako ga znatiželjno promatra.
„Što je?”
„Ništa,“ reče on, podižući zdjelu i odnoseći je opet do sudopera. Možda ih nije dovoljno dobro
oprao. Zadnja stvar koju je htio bilo je to da imaju gadan okus.
On osjeti Annine tople prste kako mu prelaze preko leđa dok je išla prema spremištu za suđe, a onda
osjeti njen dah na vratu kad mu se nagnula preko ramena.
„Izgledaju dobro,“ primijeti ona, smiješeći se kad se on okrenuo prema njoj. „Da skuham malo riže
uz njih?”
On odmahne glavom.
„Ne. Ja ću. I napravit ću poseban umak.”
Ona kimne, blago mu stisne nadlakticu pa prođe pokraj njega i uza stube.
Atrus je gledao za njom, a onda se opet okrene i zagleda se van preko raspukline. Plamičak se sad
smirila, sklupčana u malo narančasto klupko među jarko zelenim izdancima. On se nasmiješi, a onda

30. krene opet ispirati izdanke vodom iz vrča.
Atrus je popravljao zid na udaljenom kraju raspukline kad su počeli bolovi. Isprva je mislio da je u
pitanju samo grč pa je protegnuo lijevu ruku da bi olabavio mišiće na toj strani, želeći nastaviti s radom.
Ali kad je posegnuo za zidarskom žlicom, probode ga užasan bol, natjeravši ga da se presamiti.
„Atruse?”
Već u slijedećem trenutku Anna je bila uz njega.
„Atruse? Što je? Što nije u redu?”
On zine, želeći joj reći, ali slijedeći nalet boli oduzeo mu je dah. On klone na koljena, lecnuvši se od
boli.
Kao da ga netko probada nožem.
„Atruse?”
On podigne pogled prema njoj, a pred očima mu se zamagli. Tad, ne mogavši se zaustaviti, stane
povraćati.
Nakon nekog vremena uspio je podići glavu, osjećajući se iscijeđeno, izmučeno, čela osutog kapima
znoja. Anna je klečala pokraj njega, obgrlivši ga rukom oko ramena, nešto mu mrmljajući.
„Što?”
„Izdanci,“ reče ona, ponovivši. „Zacijelo su u pitanju izdanci. Jesi li ih jeo?”
Atrus počne odmahivati glavom, a onda se sjeti. „Jesam. Probao sam malo. Ja...”
On osjeti drhtaj u želucu, trenutačnu bol. Proguta slinu i opet pogleda baku.
„Zacijelo je u pitanju nešto u njima,“ reče Anna, brišući mu znoj s čela. „Što si koristio?”
„Koristio?“ Misli su mu bile zbrkane. Osjećao se ošamućenim i dezorijentiranim. „Nisam...”
Iznenada mu sine. Kemikalije. Zacijelo je to bilo nešto u kemikalijama. A onda se sjeti. Gadan okus
u ustima. Ta gorčina... ne jaka, ali dovoljno neugodna da mu privuče pažnju.
On zaječi. „Iznevjerio sam te!”
„Ne,“ reče Anna, osjetivši bolni ubod na te njegove riječi. „Ne možeš svaki put imati pravo. Ako
si...”
On je pogleda, ljut ne na nju nego na samoga sebe. „Mogao sam te ubiti. Mogao sam nas oboje
ubiti!”
Anna se lecne i krene kao da će odmahnuti glavom, zanijekati njegove riječi, ali on je gledao ravno u
nju, ne dajući joj reći ne.
„Ne, Atruse,“ reče ona napokon. „Nisi me iznevjerio. Naučit ćeš nešto iz ovoga.”
Ali činilo se da Atrus nije uvjeren. „Gotovo sam nas ubio,“ ponovi on, odmahujući glavom. „Gotovo
sam...”
Ona posegne za njim i privuče ga u naručje, grleći ga sve dok se nije smirio, opustio. Pomogavši mu
ustati, ona ga odvede do bazena, poklekne ga pa zahvati vodu rukama i stane mu nježno prati lice i vrat.
„Eto,“ reče ona napokon, smiješeći mu se. „Sad je već bolje.”
Polako, umorno, on ustane. „Pretpostavljam da bi bilo bolje da iskopam sve izdanke. Ja...”
On se okrene, zureći. „Plamičak?”
Anna zakorači iza njega, čučne pokraj malog narančastog klupka. Jedan je trenutak bila nepomična,

31. uha priljubljenog uz mačkin bok, a onda se uspravi, sa sporošću koja je potvrdila ono čega se Atrus
najviše bojao.
„Žao mi je“, reče ona. „Ja...“
Atrus prijeđe preko i klekne pokraj nje. Na trenutak je ostao posve nepomičan, gledajući dolje na
malu životinju. A potom je podigne, pažljivo i polako kao da samo spava, prigrli je uza se i odnese je
tamo gdje je rasla mala gredica plavih cvjetova i označavala rub raspukline.
Anna se okrene, promatrajući ga, primijetivši kako je dostojanstven u tom trenutku, kako odrastao,
kako je u sebi zadržavao ono što je osjećao.
I znala je, s posvemašnjom sigurnošću, da je u tome trenutku izgubio nešto od onog djetinjeg i
zakoračio još jedan korak dalje u svijet odraslih.
Dalje od nje.

32. 3
U žarećoj vrućini kasnopopodnevnog sunca, iz uskih otvora u grotlu vulkana dizali su se tanki stupići
sumporne pare, uvijajući se poput velova plesačice u toj sjenovitoj tami ispod ruba, prije nego što bi
nestali u žarkom bljesku odozgo.
Atrus je stajao na rubu vulkana, zureći preko dubokog zdjeličastog grotla; naočale mu – one veće od dva
para koja su visjela u bakinoj radionici – bijahu spuštene na lice, a široka mu je gumena vrpca čvrsto
grlila stražnji dio obrijane glave ispod bijele platnene kapuljače. Preko nosa i usta imao je platnenu
masku koju mu je napravila Anna i za koju je zahtijevala neka je nosi, dok mu je oko struka visio pojas
načičkan alatom – savršena kopija pojasa koji je oko svog struka nosila baka.
Bilo mu je četrnaest godina, a prošle je godine jako narastao; bio je gotovo visine odraslog čovjeka, ali
još uvijek dječačke građe. I lice mu se promijenilo, poprimilo tvrđi, oštriji oblik muškosti; nos i brada
izgubili su mekoću djetinjstva. Nije bio slabašan dječak, nimalo, a ipak, gledajući ga s vrha zidića oko
raspukline, Anna primijeti kako je mršav. Bilo ga je tako malo da se ponekad bojala da će ga otpuhati
pustinjski vjetrovi.
Proteklih je nekoliko tjedana bio pripremao novi pokus. Sad se spremao početi.
Okrenuvši se, Atrus se spusti dolje, maknuvši se s žarkog svjetla u duboku, prohladnu sjenu ispod ruba.
Ovdje je, na uskom kamenom izboju, bio postavio većinu svoje opreme. Ravno ispred, vulkanski se zid
strmo spuštao, dok je s njegove desne strane, tik iza zaobljene stijene koja je izgledala kao da je
napravljena od rastaljenog blata, bio uski vulkanski otvor. Iznad njega je Atrus stavio kupolu od tučenog
metala, grube izrade, ali učinkovitu, koju je pribio za stijenu s četiri debela klina. Na vrhu kupole bio je
pričvršćen mali cilindar.
Atrus posegne gore, a njegove ruke u rukavicama blago okrenuše sićušne regulatore sa strane naočala,
podešavajući prozirnost leća kako bi mogao bolje vidjeti. Tad, otresavši tanak sloj prašine s vrha metalne
kape, on se nagne naprijed i promotri srebrni ventil dužine prsta, provjeravajući varove po deseti put, a
onda pogleda dva grubo kalibrirana mjerača uglavljena u prednju stranu kupole, svaki s jedne strane
ventila. Tik iznad svake kazaljke bijaše metalna zakovica veličine nokta na palcu, a na vrhu svake
zakovice bila je izbušena mala okrugla rupa.
Atrus se uspravi, ispustivši dugi dah. Imao je samo jednu priliku pa je sve moralo biti kako treba. Ako
pođe po zlu, ako ne uspije, trebat će im godinu dana da od trgovaca opet nabave sve potrebne dijelove.

33. On se okrene, gledajući gore gdje su preko ruba kratera visjele dvije debele, namotane žice – koje je
napravio sam, pod Anninim nadzorom. Tik iznad njih, stršeći iznad nagiba, bijaše dugi komad crnog
kamena. Na njegovu udaljenom kraju, gdje je visio preko grotla, bijahu pričvršćena dva mala kotača.
Između njih bijaše provučen konopac ručne izrade, tvoreći vitlo. Kao i kupola, i to se doimalo kao da je
grube izrade, a ipak će savršeno služiti svojoj svrsi. Atrus je bio proveo nekoliko poslijepodneva
testirajući opremu i spuštajući kamenje u grotlo pa ga opet izvlačeći – kamenje nekoliko puta teže od
tereta koji će dizalica sad nositi.
S druge strane ruba kratera, tik pokraj točke na kojoj je dizalica bila učvršćena gomilom teških kamenova
koji su je pritiskali u tlo, pod priručnim šatorom bijaše njegov ponos i radost – početak i kraj ovog
strpljivog pothvata: njegova baterija. Ispruživši ruku, on dohvati jednu od žica, povuče je prema sebi,
izvukavši dovoljno dužine da dosegne do metalne kupole. Pričvrstivši je za jednu od zakovica, on ponovi
cijeli postupak još jednom.
Podesivši naočale, on se opet uspentra gore uz krater i preko njegova ruba, van na žarko svjetlo. Na
trenutak je ostao stajati, hvatajući dah. Svaki put kad bi izišao iz sjene, kao da je zakoračio u pećnicu. Bez
obzira na to koliko je puta to učinio, svaki je put ta promjena iz prohladnosti sjene u iznenadnu, žareću
vrelinu otvorenog prostora bila poput fizičkog udarca.
Sagnuvši glavu i skliznuvši ispod debele platnene nadstrešnice šatora, Atrus se nasmiješi. Ovaj se put
strašno potrudio da sagleda problem iz svakoga kuta, u svojim proračunima uzimajući u obzir sve vidove
Cjeline.
Baterija je ležala u kutu šatora, naslonjena na stijenu. Gledajući tu veliku stvar, Atrus osjeti zasluženi
ponos. Sam je bio izrezao taj kameni blok, s Anninim najboljim alatom, sam ga je izdubio, slijedeći nacrt
iz prastare d’nijske knjige. Izrada baterijskih ploča bila je relativno laka. Kemikalije su ležale posvuda u
suhome tlu oko vulkana, a on je imao sreće pronaći veliko nalazište galenita – rude koja je sadržala
mješavinu sumpora i olova – nedaleko od raspukline.
Što se tiče potrebne sumporne kiseline, sumpor je element kojega je u vulkanu bilo napretek. Zaista, kad
je napokon počeo s izradbom, jedina stvar koja je ograničavala veličinu baterije bila je njezina težina.
Opet podesivši leće, Atrus klekne i ponosno je pogleda. Mnoge je noći proveo polirajući kamen, a onda
je, slijedeći neki nagon, urezao tri pradavne d’nijske riječi na jednoj strani – zamršena slova, koja i sama
bijahu umjetničko djelo.
Svjetlo. Snaga. Sila.
Izgledala je poput male kamene kuće, a metalni sjaj njenih terminala davao joj je neobičan, egzotičan
izgled.
Pokraj nje ležala je druga, manja kutija, posve drugačija. Ona je bila napravljena od neglazirane crvene
gline, ispečene u bakinoj peći za glinu, neukrašena. Na gornjoj je strani imala jedan okrugli otvor,
začepljen tvrdim voštanim čepom, iz kojega je stršao komad debele dretve koju je tretirao otopinama
raznih kiselina. Na prednjoj je strani bila debela glinena drška.
On je pažljivo podigne, zamota je u svoj plašt i iznese je van. Opet se spuštajući preko ruba, on se
jednom rukom pridrži za grubi zid koji se mrvio, oprezno silazeći dolje na kameni izboj.

34. Spustivši kutiju, on se okrene i, stojeći na prstima, posegne gore i dohvati debelu metalnu kuku na kraju
konopca, polako je vukući, osluškujući kako je mehanizam za kočenje kliknuo pa opet kliknuo na
udaljenoj strani ruba kratera.
I to je bio njegov vlastiti izum.
U ranijim testiranjima dizalice otkrio je da kamenje vuče konopac dolje prebrzo, a kad ga je pokušao
usporiti, konopac mu je opekao dlanove. Nakon dugog eksperimentiranja, pronašao je način

36. kako zaustaviti opskrbni kotač nakon svakog okretaja, tako da se dizalicom moglo upravljati samo nizom
blagih povlačenja.
Sagnuvši se, on opet podigne kutiju i zakvači kuku za njenu dršku pa se okrene i počne je spuštati, držeći
konopac od sebe. Kad se konopac napeo, on se odmakne.
Sad je još valjalo učiniti samo jednu stvar. Zavukavši ruku u unutrašnji džep svog plašta, on izvuče
pradavno d’nijsko kresivo.
Nagnuvši se, jednom rukom oslonjen na kamenu dizalicu, držao je plamen ispod kraja fitilja koji je
izvirivao iz obješene kutije, a onda – kad se zapalio – on ugasi kresivo i odmakne se.
Na trenutak pomisli da se fitilj ugasio, ali tad je počeo šištati i gorjeti. Atrus se okrene i -– napola trčeći
uz padinu – prebaci se preko ruba pa krene prema dizalici.
Ovo bijaše najvažniji dio. Ako fitilj izgori prebrzo ili ako se iz nekog razloga dizalica zaglavi, stvari će
poći ukrivo.
Klečeći pokraj kotača za kočenje, on ga počne polako okretati, slušajući njegovo metalno klik-klik, cijelo
vrijeme napet u iščekivanju iznenadne detonacije, cijelo vrijeme u sebi odbrojavajući, Kad je nabrojio
do dvadeset, on se baci na tlo, iza gomile kamenja, poklopivši uši rukama.
...dvadeset četiri, dvadeset pet, dvadeset šest...
Eksplozija je zatresla cijelu padinu vulkana. I premda je do nje došlo četiri sekunde prerano, to nije bilo
važno jer kutija je već bila na pravom mjestu, nasuprot slabosti u stijeni.
Atrus se nasmije, otrese prašinu sa sebe i ustane. Kad su odjeci utihnuli i kroz zvonjavu u ušima mogao je
čuti zvuk kojemu se bio nadao – snažno šištanje pare koja se probijala kroz metalnu kapu, praćena
visokim mehaničkim zavijanjem.
Još uvijek se smijući, on se uspne na rub i pogleda dolje. Dizalice više nije bilo, kao ni velikog dijela
kamenog izboja, ali vulkanski je otvor, zaštićen velikom stijenom, bio dobro. Iz metalne kape je šištala
para u stalnom, jakom mlazu.
Okrenuvši se, pogledavši dolje prema Anni koja je stajala na zidu raspukline, on podigne ruke i stane joj
mahati, pobjednički se smiješeći.
„Uspjelo je!“ poviče, strgnuvši masku s nosa i usta. „Uspjelo je!”
Anna mu odozdo uzvrati mahanjem, a zatim skupi dlanove oko usta i nešto mu dovikne, ali bilo je teško
razabrati što je rekla – toliko mu je zvonilo u ušima. Povrh toga, činilo se da gnjevno šištanje pare i
visoko mehaničko zavijanje svakim trenom postaju sve glasniji. Vrati se, rekla je, ili nešto slično. Cereći
se, on kimne glavom i okrene se, opet gledajući šišteću kupolu.

37. „Uspjelo je!“ reče tiho, primjećujući sad kako se metalna kapa trese, zvekećući o četiri klina kojima je
bila prikovana. „Zaista radi.”
Spustivši se dolje, on priđe, pazeći da ipak ne priđe preblizu, pa je obiđe do mjesta s kojeg je mogao
vidjeti mjerače.
Da! Preplavi ga val uzbuđenja kad je vidio da su obje kazaljke duboko u crvenom području. Daje naboj!
On se odmakne, cereći se, a onda se ohladi do srži. Gledao je kako se jedan od metalnih klinova počinje
micati, polako se izvlačeći iz ležišta u stijeni.
On se počne polako odmicati. U tom se trenu buka koja je dopirala ispod kupole promijenila, podigla za
cijelu oktavu, kao da je neka nevidljiva ruka pritisnula tipku na orguljama.
Atrus se okrene, uspentra se uz nagib i potrči, ne obazirući se više na vrućinu, boreći se protiv nje... ali
kao da je trčao kroz nekakvu gustu, ljepljivu masu. Odmakao je jedva desetak koraka prije negoli je pao.
Podigao se na noge okrenut u smjeru iz kojega je bio došao. I u tom mu se trenutku učini da se cijeli rub
kratera uzdigao u zrak.
Dolazeći k sebi, Atrus podigne pogled, iznenađen prizorom koji je dočekao njegove oči. Sa svih su se
strana oko njega uzdizali visoki vulkanski zidovi, tvoreći nazubljeni krug tamo gdje su se susretali s
iznenađujućim plavetnilom neba.
Bio je u krateru – rub je zacijelo bio popustio.
On polako ustane. Preko dna vulkana, posutog kamenjem, valjala se para, skrivajući udaljene rubove. S
vremena na vrijeme oblaci bi se posložili u obličje, u čudne i predivne oblike nalik kristalima.
Odmah je ugledao bateriju. Prišavši joj, on čučne pa odmahne glavom, zapanjen njezinim stanjem. Bila je
gotovo netaknuta. Ispolirana vanjska površina imala je nekoliko ogrebotina, na nekoliko je mjesta bio
odlomljen po komadić, ali još uvijek je bila u jednom komadu. Štoviše, mjerač je pokazivao je da je
potpuno nabijena.
Atrus se nasmije, očaran. Ispruživši ruku, on gotovo zaljubljeno prijeđe dlanom po gornjoj plohi. Ako
ništa drugo, sad je bar znao da je princip valjan i čvrst. Kad bi samo mogao pronaći pravi vulkanski
otvor i pogoditi pravi tlak, ovo bi funkcioniralo i oni bi imali neograničen izvor elektriciteta. Njihovi bi
životi bili stubokom promijenjeni. Raspuklina bi sjala poput mačjeg oka u pustinjskoj noći.
Smiješeći se, Atrus podigne glavu, gledajući ravno gore. Na trenutak mu oblak pare zakloni pogled. Kad
se raščistio, on se nađe kako zuri u crnilo.
Bila je to špilja. Ili nekakav tunel.

38. On ustane, zakorači prema njemu.
Čudno. Činilo se gotovo kao da je bio urezan u okolne stijene.
Oblak pare ga opet sakrije.
„Atruse!”
On se okrene, pogleda gore prema Anni, visoko iznad njega, čiji se obris ocrtavao pokraj ruba kratera.
„Dođi gore! Odmah dođi gore!”
Atrus se namršti. „Ali moja baterija...”
„Odmah!”
Dok su hodali natrag prema raspuklini, ona je bila neprirodno tiha. A onda se iznenada zaustavi i okrene
prema njemu.
„Atruse, što si vidio?”
„Vidio sam...“ Oklijevao je, zatečen njenim pitanjem.
„Atruse. Odgovori mi. Što si vidio?”
„Moju bateriju. Napunjenu.”
Ona ispusti dah. „I to je bilo sve?”
„I paru. Iako puno pare.“ On se namršti, a potom: „Moja baterija. Moram izvući svoju bateriju.”
On se napola okrene, kao da će poći natrag, ali ona ga blago primi za nadlakticu. „Zaboravi bateriju.
Preopasno je. Dođi sad, moramo te očistiti.”

39. 4
Mjesec jedva da je bio izišao kad se Atrus iskrao van, pomno pazeći da ne probudi baku.
Uzevši konopac i veliku vreću iz ostave, on se uputi do vulkanske padine.
Na pola puta gore zastane, uz obnovljen osjećaj šoka pri pogledu na promijenjeni oblik ruba kratera.
Ta mu se fizička promjena činila nekako povezanom s drugom, dubljom promjenom u njemu samome.
Stajao je na rubu, gledajući niz puteljak koji je grlio unutrašnju padinu vulkana. Dok je zurio dolje u
tu tamu, ispuni ga osjećaj prijetnje kakav nikad prije nije osjetio.
On se uspne preko ruba i krene dolje u tamu, uznemiren nepoznatim tutnjanjem koje je izviralo iz
dubina ispod njega. Uz kralježnicu mu se uspeše trnci, uzdižući mu dlačice na potiljku.
Dolje na dnu vulkana bilo je neobično toplo i vlažno. Atrus se ogleda oko sebe pa polako krene
preko tla, dok mu je srce nabijalo, a oči tražile najbližu skupinu stijena. Para se kovitlala i šištala,
obavijajući te oblike, preobražavajući ih pod blijedom srebrnom mjesečinom.
Baterija je ležala gdje ju je i ostavio.
Na trenutak, on se nagne preko nje, položivši lijevu ruku na poznato kućište. Ali pogled mu je
privukao otvor tunela. Osjećajući da to mora učiniti, on prijeđe do otvora.
Izvadivši kutiju s kresivom iz unutrašnjeg džepa, on pritisne kvačicu i zakorači unutra.
U sjaju kresiva mogao je vidjeti kako se tunel proteže dalje u tamu, postepeno se spuštajući, poput
goleme crvotočine u čvrstoj stijeni. Unutra je bilo prohladno. Iznenađujuće prohladno. Kao da je iz tunela
puhao povjetarac.
On nastavi dalje, brojeći korake. Nakon pedeset koraka je stao i osvrnuo se preko ramena na put
kojim je došao. S mjesta gdje je stajao nije mogao vidjeti ulaz u tunel. Ulaz je bio iza zavoja.
On nastavi, kao začaran, osjećajući da mora saznati kamo taj tunel vodi. Miris sumpora sad je bio
mnogo manji nego prije. Zrak su ispunjavali drugi čudniji mirisi. Neobični, ustajali mirisi.
Atrus se okrene i priđe zidu, položivši dlan na njegovu površinu. Bila je hladna i glatka i suha. Baš
kad se htio odmaknuti, pažnju mu privuče nepravilnost malo niže na zidu. On joj priđe, podigavši kresivo,
i zastane. Pred njim je na zidu bila uklesana jedna riječ – velika slova, visoka gotovo polovicu njegove
visine i dvaput šira od njega.
D’ni! Nije bilo sumnje. Bijaše to d’nijska riječ!
Atrus je buljio u nju, ne prepoznajući je, ali je zapamtivši.
Sve dosad samo je napola vjerovao u ono što mu je baka bila pričala. Zapravo, bilo je dana kad je
čak pomišljao da je sve te knjige na policama napisala ona sama, na isti način na koji se činilo da stvara
svoje slike iz ničega ili pretvara bezoblični kamen u profinjenu figuricu.
Takve su ga misli uznemirivale, jer baka mu nikad nije lagala. A ipak, njezine su priče bile tako
neobične, tako fantastične da mu je bilo teško vjerovati da su se takve stvari ikad mogle dogoditi.
Atrus počne uzmicati natrag prema ulazu, ali gotovo se posklizne na nešto pod stopalima. Otkotrljalo
se od njega i počelo sjajiti, isprva blijedo, a zatim jarko, a toplo crveno svjetlo ispuni tunel.
On priđe i čučne pokraj toga, oprezno pružajući ruku, pitajući se nije li vruće. Kad se uvjerio da je

40. stvar hladna, on je podigne, držeći je između palca i kažiprsta, proučavajući je.
Bijaše to mali, savršeno okrugao kamen – neka vrst špekule. Atrus je skupljao kamenje i kristale već
deset godina, ali nikad prije nije vidio ništa slično. On sklopi dlan oko njega, iznenađen nedostatkom
topline.
Ugasivši kresivo, on ga spremi u džep, uspravi se držeći špekulu u ruci, ogledavajući se oko sebe i
pokušavajući vidjeti ima li ih još, ali nekoliko minuta potrage nije urodilo nikakvim rezultatom.
Tad, znajući da nema mnogo vremena, on se okrene i požuri van, namjeravajući izvući bateriju prije
negoli se Anna probudi i zapita gdje je on.
Trebalo mu je gotovo sat vremena da odvuče bateriju gore na rub. Zadnjih tridesetak metara pomogla
mu je Anna, koja je stajala gore na rubu kratera i vukla konopac, dok je on gurao bateriju odozdo, upirući
svom snagom.
Odnijeli su je dolje do raspukline u potpunoj tišini.
Anna nestane preko ruba, da bi se nekoliko trenutaka kasnije opet pojavila noseći posudu s vodom.
Atrus je sjedio, zureći u svoje ruke sklopljene u krilu, čekajući da ga prekori što je nije poslušao, ali
ona je i dalje šutjela.
„Ja sam kriv,“ reče on napokon, dobacivši joj brz pogled, pitajući se zašto mu ništa ne kaže. „Želio
sam ispraviti pogrešku.”
Ona mu pruži posudu, posve bezizražajnog lica. „Popij to pa dođi sa mnom. Spremit ću ti zajutrak.
Mislim da je vrijeme da ti ispričam priču.”
Atrus je sjedio na kamenom izboju pokraj prozora kuhinje, a prazna je posuda ležala uz njega dok je
on slušao bakinu priču, kao opčinjen.
Tijekom godina od nje je čuo svakojake priče, ali ova bijaše drugačija; drugačija zato što u njoj, za
razliku od ostalih, nije bilo herojstva niti heroja.
A ipak, kad je završavala, Annin je glas drhtao od emocija.
„...i tako, kad se Veovis napokon vratio, sudbina D’nija već je bila zapečaćena. U samo jednom danu
nestalo je sve ono što je stvarano tisućama godina, a u velikim špiljama D’nija više nije bilo života. A
sve to zbog Ti’anine krive prosudbe.”
Atrus je neko vrijeme šutio, a onda podigne pogled prema Anni. „Znači, ti kriviš Ti’anu?”
Ona kimne.
„Ali siguran sam da ona nije mogla znati. Povrh toga, učinila je ono što je smatrala najboljim.”
„Da bi olakšala svoju savjest, možda. Ali je li to bilo najbolje i za D’ni? Bilo je drugih, koji su
željeli smaknuti Veovisa nakon prve pobune. Da su ih samo poslušali... da Ti’ana nije tako slatkorječivo
govorila pred Velikim Vijećem...”
Anna opet utihne, spuštene glave.
Atrus se namršti, potom odmahne glavom.
„Nisam znao...”
„Ne...“ Anna je još jedan trenutak gledala u svoje ruke, a onda se okrene njemu, smiješeći se. „Niti
je to sad više i važno. Sve je to prošlost. D’nija više nema. Ostaje samo priča.”
On izvuče još uvijek sjajnu špekulu iz džepa i pruži joj je. „Ovo sam našao na dnu vulkana.”
Kad je vidjela što drži u ruci, njezino se držanje posve promijenilo. „Što kažeš gdje si to našao?”

41. „U vulkanu,“ reče on, sad već malo manje sigurnim glasom. „Blizu mjesta na koje je pala baterija.”
Ona se zagleda u njega, uzvraćajući mu pogled. „U tunelu?“ Polako, Anna posegne rukom i uzme
špekulu iz njegove, a onda je iznenada ispusti u zdjelu s vodom koja je stajala pokraj nje. Svjetlo se istog
trena ugasilo.
„Nikad više ne smiješ ići tamo, Atruse. Tamo dolje je jako opasno.”
„Ali bako...”
Ona se zagleda u njega, a njezino obično blago lice sad bijaše tvrđe no ikad prije. „Ne smiješ više
ići tamo, Atruse. Još nisi spreman. Obećaj mi, Atruse, molim te.”
„Obećajem.”
„Dobro,“ reče ona, malo mekšim glasom, položivši mu ruku na rame.
Svakog poslijepodneva, kad bi se sunce počelo spuštati i sjene širiti preko podnožja raspukline,
Atrus i Anna bi sjeli u prohladnu sjenu na niski kameni izboj pokraj bazena i razgovarali.
Danas je Atrus donio i svoj dnevnik. Tintarnica je stajala na kamenu pokraj njega, a on je precrtavao
riječ koju mu je Anna nacrtala na listu papira. Neko je vrijeme bio tih, koncentrirajući se, a njegove su
budne oči letjele s Annina crteža na njegov, provjeravajući je li dobro precrtao zamršenu figuru. Tek onda
podigne pogled.
„Bako?”
Anna, koja je sjedila zavaljena unatrag, glave naslonjene na hladan kamen i sklopljenih očiju, tiho
mu odgovori:
„Da, Atruse?”
„Još uvijek ne razumijem. Kažeš da ne postoji naš ekvivalent ovoj riječi. Ali ne shvaćam zašto bi to
bilo tako. Pa, sigurno su imali iste stvari kao i mi?”
Ona otvori oči i nagne se naprijed, protežući smeđe nožne prste, a onda položi dlanove na koljena i
pogleda ga.
„Riječi nisu samo riječi, Atruse. Riječi su... pa, da vidim mogu li ti to objasniti na jednostavan
način. Na najjednostavnijoj razini riječ može biti oznaka. Stablo. Pijesak. Stijena. Kad koristimo takve
riječi, znamo otprilike što je osoba mislila reći. Vidimo te stvari u svome umu. Da bismo znali o kojoj se
vrsti stabla, pijeska ili stijene radi, trebaju nam dodatne riječi – riječi koje su također oznake. Veliko
stablo. Ili možda palmino drvo. Crveni pijesak. Ili možda sitni pijesak. Nazubljene stijene. Ili možda
kamen-škriljevac. Prva riječ mijenja naš doživljaj druge riječi na prilično precizan način. Na drugoj
razini, riječi mogu predstavljati ideje. Ljubav. Inteligencija. Privrženost. Te riječi, kao što sam sigurna da
si odmah shvatio, nisu tako jednostavne. Ne možemo jednostavno dodati još jednu riječ i time pojasniti
što smo mislili, pogotovu kad su u pitanju ideje koje nisu jednostavne. Da bismo došli do pravih značenja
takvih pojmova, moramo ih definirati na nekoliko načina. Ljubav, na primjer, može biti pomiješana s
ponosom i nadom, ili možda s ljubomorom i strahom. Isto tako, riječ inteligencija može se odnositi na
nemisaonu, instinktivnu inteligenciju mrava ili na dublju inteligenciju čovjeka, koja je više ukorijenjena u
emocijama. A čak i unutar ljudske rase inteligencija poprima mnoge oblike – može biti spora i duboka, ili
brza i blistava. A privrženost... Privrženost može biti slijepa lojalnost vojnika njegovu zapovjedniku ili
tvrdoglava lojalnost žene muškarcu koji ju je povrijedio. Ili...”
Ona primijeti da se on smiješi. „Što je?”
On joj pruži list. „Mislim da shvaćam. Ili barem mislim da znam što si namjeravala reći.”

42. Anna se uhvati kako se smiješi, zadovoljna – kao i uvijek – njegovom brzinom i sposobnošću
primjećivanja. Atrusu je rijetko kad trebalo išta reći dvaput, a često je – kao sad – bio ispred nje.
„Nastavi,“ reče ona.
Atrus je oklijevao, malo nakrivivši glavu, kao i uvijek kad bi razmišljao. Tad počne, pažljivo
birajući riječi: „Pa, isto kao što su te riječi koje opisuju ideje na višoj razini od onih koje su samo opisne
oznake, tako postoji i još viša i složenija razina od tih prvih riječi. Razina na kojoj funkcioniraju d’nijske
riječi.”
„Da, i?”
„Shvaćam to, ali...“ On se namršti pa odmahne glavom. „Ne razumijem što bi moglo biti složenije od
ideja. Ne mogu si zamisliti tu višu razinu.”
„I upravo zato te riječi nemaju ekvivalent na našem jeziku.“ „Da, ali... što to znači?”
„Ova riječ – ova određena d’nijska riječ – ima veze s cirkulacijom zraka. S uzorcima vjetra i
vlažnošću.”
Atrus je zurio u nju, a obrve su mu se približile. „Ali... ali ne bi li takva riječ također bila oznaka?”
„Ne. Ne ova riječ. Ona čini mnogo više od pukog opisivanja.“ „Znači da...“ Ali nije mogao zaista
shvatiti na što je ciljala. On je pogleda, a njegove su svijetle oči molile objašnjenje.
Anna se nasmije. „Moraš jednostavno prihvatiti činjenicu da postoji takva jedna razina, Atruse.”
„Ali, rekla si...”
„Znam što sam rekla i još uvijek to mislim. Moraš ispitivati sve i pronaći istinu u tome. Ali ovaj put
moraš jednostavno prihvatiti ono što ti govorim. Ima nešto što je dalje od oznaka i ideja. Nešto što je
sinteza te dvije stvari. Nešto što su D’nijani otkrili prije mnogo, mnogo godina i naučili to izraziti
riječima. Jednog ćeš to dana bolje shvaćati, ali zasad...”
Vidjela je da ga to nije učinilo sretnim. Bio je naučen postavljati pitanja o svemu. Promatrati
vlastitim očima, provjeravati i ispitivati. Naučio je nikad ne prihvatiti stvari samo zato što mu je rečeno
da su istinite. A sad... pa, sad je tražila od njega neka se ogluši o svoj način mišljenja.
Nisam mu trebala nacrtati tu riječ, pomisli ona, pitajući se kakav ju je instinkt natjerao na to. On
još nije spreman za Garo-hertee.
A obično je vjerovala svojim instinktima. Obično bi se pokazali ispravnima.
Kad je skrenuo pogled, bilo joj je očito da se bori s mišlju da ideja može biti i oznaka, da nešto tako
općenito može ipak biti točno određeno i opisno; jedan dio nje želio mu je skratiti muke i reći mu.
Ali nije još bio spreman.
Anna ustane i protegne se, pa se ogleda po urednosti raspukline. Ponekad je na isti način razmišljala
o raspuklini i o umu svog unuka, kao da je jedno metafora za drugo. A ipak je u tom trenutku shvatila
koliko je ta usporedba neodgovarajuća, jer kao što će jednoga dana prerasti ovaj mali životni prostor i
otisnuti se u svijet, tako je bilo sigurno i da će njegove misli i nagađanja jednoga dana prerasti njezino
pažljivo prihranjivanje.
Gledajući ga, znala je da mu je suđeno biti mnogo više no što je ona ikad bila. Bit će mudriji,
britkijeg uma. Ali ta je misao nije plašila, niti izazivala zavist. Ako išta, činila ju je tužnom, jer toliko je
uživala učeći ga, a sama pomisao da će to izgubiti...
Anna uzdahne i pažljivo krene preko raspukline pa se uspne stubama. Bilo je vrijeme za kuhanje
večere.

43. Prošla su četiri tjedna i mjesec je opet bio pun, a Atrus se lijeno uspinjao uz padinu, zviždućući tiho
jednu od pjesama koju ga je bila naučila Anna još dok je bio dijete: d’nijsku pjesmu najjednostavnije
melodije. Dok je fićukao, čuo je Annin glas u svojoj glavi kako tiho pjeva refren.
Došavši do kraja, on podigne pogled i zastane na mjestu, buljeći razjapljenih usta u prizor pred
sobom.
Ispred njega, cijeli je gornji dio padine bio obavijen gustim oblakom blistavo bijele pare, kao da je
netko iznenada prebacio debeli zastor preko ruba vulkana.
Maglica se polako valjala, poput pare na površini lonca za kuhanje, niti napredujući niti se
povlačeći, nego se cijelo vrijeme okrećući u sebe.
Bijaše to toliko neobično, toliko različito od ičega što je Atrus ikad vidio, da je zakoračio unatrag,
iznenada uplašen.
I u tom je trenutku iz te blistave bjeline iskoračio čovjek, na trenutak se doimajući dijelom nje.
Visoko, nezemaljsko obličje širokog čela i jakog, ravnog nosa, na čijem su mostu ležale naočale posve
jednake Atrusovim. Iza stranca je lepršao bijeli plašt, dajući mu dojam kakvog velikog mitskog kralja.
Ukopan na mjestu, Atrus je gledao kako stranac silazi niz padinu prema njemu, a njegov se strah
pretvorio u zapanjenu zadivljenost snagom i energijom, kontroliranom moći i hladnom sigurnošću
stvorenja koje mu je prilazilo.
Atrus zatetura unatrag, zapanjen. Iznad njega, čovjek zastane, podigne debele leće i zaškilji dolje
prema Atrusu.
„Vidim da imaš moje naočale.”
Atrus je buljio, nesposoban odgovoriti.
Čovjek koji je stajao iznad njega bio je blijed poput mjeseca, a kosa mu bijaše bijela kao izbijeljeni
mramor, zjenice goleme, s tek uskim krugom zelenila oko njih. Jagodične mu kosti bijahu fino isklesane a
ipak jake, ruke istovremeno nježne i snažne. Sve na njemu – od kroja odjeće do aristokratskog držanja –
govorilo je o pritajenoj snazi povezanoj s elegancijom bez imalo napora. Činio se starim, ali na onaj
bezvremenski način koji je Atrusa podsjećao na baku.
Čovjek je zurio u njega, na način na koji to radi orao, a onda opet progovori: „Pa, dječače? Zar
nećeš pozdraviti svog oca?”
„Mog...“ Prepoznavanje udari Atrusa poput stvarnog udarca. On odmahne glavom. „Ja...”
„Kako se zoveš?”
„Atrus...”
„Atrus... naravno...“ Čovjek pruži ruku i položi je Atrusu na glavu, a kontakt bijaše poput električnog
šoka. „A ja sam Gehn, sin Atrusov.”
Atrus proguta slinu. Zacijelo sanja. Sigurno sanja. On nervozno dotakne gornju usnu vrhom jezika,
osjećajući tvrde, slane mrvice pijeska. Ne. Nije san.
„Gehn,“ reče Atrus tiho, odjekujući riječ.
Stranac kimne i makne ruku. „Dobro. Pođimo sad reći tvojoj baki da ima posjetitelja.” Atrus potrči
niz padinu obasjanu mjesečinom, glasno dozivajući Annu, podižući oblačić prašine za sobom dok je
trčao.
Stigavši do ruba raspukline, on skoči unutra, zaboravivši skinuti sandale.
„Bako! Bako!”
Njena glava izviri kroz kuhinjski prozor, zatečena.
„Što se dogodilo?”
Atrus je stajao na zaljuljanom mostu, bez daha, jedva protisnuvši odgovor.

44. „Došao je stranac! Poslao me neka ti kažem!”
Annina se usta otvoriše.
„Gehn...“ reče ona, gotovo šapnuvši tu riječ. A onda se pribere i povuče natrag u kuhinju.
Iznutra dopre zvuk metalne posude koja je pala na kameni pod, a odmah zatim se otvoriše vrata.
Bosonoga, žurila je niza stube usječene u zid, a njezina žurba iznenadi Atrusa.
„Bako?”
Ali činilo se da ga ona jedva i primjećuje dok se uspinjala ljestvama od užadi.
Atrus se okrene, gledajući je kako se prebacuje preko zidića baš kad je stranac pepeljasto bijele
kose, čovjek koji se predstavio kao njegov otac, zastao ni deset koraka od raspukline.
„Majko?“ reče on tiho, malo nakrivivši glavu.
„Gehn,“ reče ona još jednom, oklijevajući.
A onda zakorači bliže i čvrsto ga zagrli.
„Gdje si bio, sine moj?“ upita ga. „ Zašto se, u ime Stvoritelja, nisi vratio?”
Ali Atrus primijeti da toplina njezina zagrljaja nije bila uzvraćena, i kako su površno strančeve ruke
dotakle njena ramena, kako je hladan bio kad se odmaknuo od nje, poput nekog velikog gospara iz jedne
od priča.
„Došao sam vidjeti dijete,“ reče on, kao da nije čuo njezine riječi. „Došao sam vidjeti svoga sina.”
Atrus je ležao potrbuške na vrhu rubnog zidića raspukline, zureći u zasjenjeni trokut kuhinje i
osvijetljeni kvadrat prozora koji je uokvirivao Annu i stranca. Premda su razgovarali već neko vrijeme,
bilo je rečeno malo toga važnoga, ali i unatoč tome među njima je vladala neka čudna napetost. Činilo se
da Anna hoda po krhkim ljuskama jajeta, kao da se boji reći previše, a opet toliko željna znati gdje je
Gehn bio i što je radio. U usporedbi s njom, Gehn je bio relativno šutljiv, ignorirajući njena pitanja kad
nije želio odgovoriti na njih.
Gehn je sjedio na uglačanom kamenom izboju desno od kuhinje, pokraj vrata, široko raširenih nogu,
a dugih, profinjenih šaka položenih na koljena. Gledao je gore u Annu. Skinuo je plašt. Ispod je imao usko
odijelo ponoćno plave boje, čija je jakna bila obrubljena grimiznim i ukrašena uzorkom ponovljenih
simbola u crvenoj, zelenoj i žutoj boji. Bilo je to tako bogato, tako čudesno da Atrus nije mogao odvojiti
pogled od njega. Ali bilo je i drugih čudnovatih stvari, poput lule koja je ležala pokraj njega na izboju.
Dno lule bijaše izdubljena drvena zdjelica iz koje je vodio oblikovani stakleni držak, prošaran
srebrom, koji je završavao zavijenim bakrenim usnikom. U zdjelicu ispred drške bijaše usađena mala
kupoličasta kapica, dok je u njezinu središtu bilo debelo srebrno vreteno
Dok je Atrus gledao, Gehn izvuče sićušnu staklenu kuglu iz džepa na svom širokom kožnatom pojasu.
Okrenuvši je naopačke, Gehn je blago protrese, otkrivajući bistru tekućinu koja se polako gibala, poput
ljepila, i čija je površina odražavala žuto svjetlo svjetiljke poput ulja.
Spustivši kuglicu na koljena, Gehn odvrne poklopac vretena i odloži ga, a potom izlije malu količinu
tekućine u držak i ponovno zavrne poklopac. Tad iz džepa jakne izvuče malu kožnatu vrećicu i izvadi
nešto iz nje.
Atrus iznenađeno uvuče zrak. Izgledalo je poput one špekule koju je on bio našao u vulkanu. Gehn je
stavi ispod kupolaste kapice.
Anna se okrene i pogleda Gehna. „Hoćeš li dugo ostati?”

45. Gehn joj dobaci brz pogled, pa spusti poklopac lule. „Ne, moram otići već sutra,“ odgovori on,
teškim glasom.
„Ah...“ U Anninu se glasu čulo žaljenje, u njezinim se tamnim, poznatim očima vidjela povrijeđenost.
„Samo sam... pa, mislila sam da ćeš možda neko vrijeme ostati s Atrusom. Malo ga upoznati. Dobar je to
dečko. Ponosio bi se njime. A na koncu konca...”
Gehn učvrsti poklopac i podigne pogled prema njoj, a lice mu bijaše posve bezizražajno.
„Namjeravam ga povesti sa sobom.”
Anna se okrene nasuprot njemu, a licem joj se razlije šok.
„S tobom?”
Atrus, gledajući iz tame, osjeti kako mu se puls ubrzava, a usta suše. Srce mu je nabijalo u grudima.
Gehn podigne lulu, zagleda se u nju, pa je obuhvati dlanovima i pritisne palcem o srebrno vreteno.
Začuje se praskav zvuk i lula kao da je oživjela, nakratko plamteći žarkim plavim svjetlom. Trenutak
kasnije, to isto svjetlo ispuni cijeli držak, tjerajući neobičnu uljastu tekućinu da se zamjehuri.
U tom čudnom, nezemaljskom svjetlu, Gehnovo je lice izgledalo drugačije, izokrenutih sjena.
„Da,“ reče on, pogledavši Annu u oči. „Imaš li nešto protiv?”
„Ali Atrus pripada ovamo...”
„Ovamo?“ U Gehnovu se glasu čula nevjerica. „A gdje je to ovdje? Nigdje, eto gdje. Rupa u zemlji,
to je sve što ovo jest. Da, i sve što će ikad i biti. Ovo nije mjesto za mog sina. Nikako.”
Anna utihne, gledajući Gehna kako primiče bakreni usnik ustima i udiše, dok mu se mišići lica čudno
trzaju. A onda opet progovori, tiše nego prije, a ipak s odlučnošću koju je Atrus odmah prepoznao.
„Ali on još nije spreman. Premlad je. Ima još toliko toga što mora naučiti...”
Izvadivši lulu iz usta, Gehn je prekine. „Naravno da je Atrus spreman. Iste je dobi kao što sam bio ja
kad sam prvi put otišao odavde. A što se tiče njegove naobrazbe, upravo zato se i jesam vratio – da bih
ga mogao naučiti.”
„Ti?”
Annin ton bijaše pun nevjerice, ali činilo se da Gehna nimalo ne pogađa njena kritičnost.
„Ima li tko bolji? Ako ništa drugo, ja sam izučen za to. A ja sam mu i otac.“ Gehn spusti lulu i nagne
se prema Anni, mršteći se. „Jesi mu rekla za mene?”
Ona odvrati pogled, napetog lica.
Gehn ustane, ljut. „Hoćeš reći da mu nisi rekla ništa? Kerath te prokleo, ženo! Kako si mogla?”
Annin glas bijaše tih, a ona svjesna Atrusove nazočnosti i toga da ih sluša. „A što sam mu trebala
reći? Da je njegov otac otišao od njega još istog onoga sata kad se rodio? Da ga nije bilo briga ni toliko
da mu da ime?”
„I ja bih ga nazvao Atrus. Znaš to.”
Ona se okrene, sijevajući pogledom na njega, iznenada gnjevna. „Da, ali nisi! Ja sam ga tako
nazvala. Da, i ja sam ga podigla. Ja, Gehn, a ne ti. A sad ga želiš natrag, kao da se radi o paketu koji si
mi ostavio na čuvanje! Dječaci nisu paketi, Gehn! Oni su živa, rastuća bića. A Atrus još nije završio svoj
rast.”
„O tome ću ja odlučivati,“ reče on mrgodno. „Povrh toga, on mi može pomoći u mojim
proučavanjima. Biti mi pomoćnikom.“ „Tvojim pomoćnikom?”
„U istraživanjima. Treba mi voljni pomagač, a čini mi se da dečko ima volje.”
„Kakvim istraživanjima?”
„D’nijske kulture.”
„D’nija?“ nasmije se Anna gorko. „Sve je to prošlo, nestalo. Zar to još uvijek ne shvaćaš?”

46. „Ne,“ odgovori on, uspravivši se, a u glas mu se uvuče prizvuk ponosa. „Imaš krivo. Tamo sam
proveo proteklih četrnaest godina. U D’niju. Istražujući, proučavajući, tragajući za velikim i silnim
tajnama d’nijske kulture.“ On joj dostojanstveno kimne glavom. „Kažem ti, ništa od toga nije izgubljeno.
Još uvijek je tamo.”
Atrus osjeti kako mu se niz kralježnicu spuštaju trnci, mali val nevjerice koji ga na trenutak navede
da se osjeća kao u snu.
Još uvijek tamo? Ali to je zacijelo nemoguće, nije li?
Anna odrješito odmahne glavom. „Ne, Gehne. Zaboravljaš. Vidjela sam to svojim očima. Nestalo.
Uništeno. Zar to ne možeš prihvatiti? Zar ne možeš zaboraviti prošlost?”
Gehn ju je hladno promatrao, prkosno, ne prihvaćajući ništa. „Oh, lako mi je vjerovati da bi ti to
željela zaboraviti!”
Ona mu je uzvraćala pogled bez riječi.
„Nikad to nisi cijenila, zar ne?“ nastavi on, ne štedeći je. „Nikad ti do toga nije bilo stalo kao što je
meni. Ali neću dopustiti da tako bude i s mojim sinom. Želim da i on zna o prošlosti. Želim da bude
ponosan na to onako kako sam ja ponosan na to.“ Isijavao je ogorčenjem. „Neću ga izdati na način na koji
si ti izdala mene!”
„Gehn! Kako to možeš reći? Učinila sam najbolje što sam mogla za tebe!”
„Tvoje najbolje? A koliko je dobro to tvoje najbolje? Ova rupa u zemlji koju nazivaš domom? Je li
to tvoje najbolje?”
Anna odvrati pogled. „Atrus bi trebao sam odlučiti. Ne možeš ga samo tako odvesti.”
Gehn joj se unese u lice, a njegovo je bilo tek nekoliko centimetara od njenoga. „Naravno da mogu.
Ja sam mu otac. To je moje pravo.”
„Onda mi dopusti da pođem s tobom. Dopusti mi da se brinem za njega dok ga ti učiš.”
Gehn odmahne glavom. „To ne bi bilo pravo. Ne bi to bio d’nijski način. Ili si i to zaboravila?
Zaboravila kako si me dala Cehu kad mi je bilo samo četiri godine?”
„Ali...”
Njegov glas grubo nadjača njezin. „Ali ništa. On ide sa mnom i to je to. Ako želiš pomoći, spakiraj
mu naprtnjaču za putovanje. Premda mu neće trebati mnogo.”
„Ali, Gehn...“ Ona posegne rukom kao da će mu dotaknuti nadlakticu, ali on se izmakne.
Okrećući se, Gehn podigne lulu, otvori vrata i iziđe van na otvoreno. Na trenutak je samo stajao,
leđima okrenut prema mjestu gdje je ležao Atrus, pušeći, a svjetlo iz kuhinje ocrtavalo je njegov obris.
Onda se okrene, a plavi sjaj lule osvijetli mu lice, prsa i ruke. „Atruse?“ reče, obraćajući se dječaku
koji je ležao potrbuške na rubu raspukline. „Idi sad u krevet i naspavaj se. Odlazimo rano ujutro.”

47. 5
Čučeći pokraj majčina groba, Atrus se nagne i iščupa jedan od krhkih plavih cvjetova. Stavivši ga
na stranice dnevnika, koji mu je otvoren ležao na koljenu, on nježno zatvori knjigu pa je ubaci u malu
kožnatu naprtnjaču pokraj sebe.
Jedan je trenutak jednostavno zurio, upijajući prizor oko sebe. U polumraku nije mogao razabrati
prave boje, a ipak bilo je dovoljno da samo sklopi oči pa da vidi cvjetove na sunčevom svjetlu, poput
plavo-ljubičastog pokrivača položenog na gredicu bogate, tamne zemlje.
Zbogom, reče on u sebi.
Istinu govoreći, Atrus zapravo nije znao što bi trebao osjećati. Uzbuđenje? Sigurno, sama pomisao
na putovanje – na to da će vidjeti D’ni – izazivala je ushićenje, ali pomisao da mora otići odavde i
ostaviti Annu ga je plašila. Previše se toga dogodilo, prebrzo. Osjećao se rastrganim.
„Atruse! Dođi. Moramo poći.”
Okrene se, pogledavši prema obličju koje se ocrtavalo na blijedom svjetlu zore, stojeći na rubu
raspukline. On kimne.
Anna je stajala nedaleko od njega. Zagrlivši je, on osjeti kako se u njemu nadima neka vrst panike,
straha da je više nikad neće vidjeti. Zacijelo je i ona to osjetila, jer se – nakon što ga je čvrsto stisnula –
odmakla od njega, držeći ga za nadlakticu i smiješeći mu se.
„Ne brini,“ reče ona tiho. „Bit ću dobro. Ostava je puna, a uz sva ta poboljšanja koja si za mene
napravio, neću znati kud ću sa sobom.“ Njezino se blago lice osvijetli osmijehom. „Povrh toga, tvoj mi je
otac obećao da će te dovesti u posjet za tri mjeseca.”
„Tri mjeseca?“ Ta ga je vijest strašno razveselila.
„Da, stoga ne smiješ brinuti.”
Ona se sagne, podigne naprtnjaču i pruži mu je. Bio ju je promatrao ranije, dok je izabirala stvari iz
njihove male ostave i stavljala ih u naprtnjaču, uključujući i sve kolačiće koje je bila ispekla prethodne
večeri. Atrus je zurio u naprtnjaču, prstima blago dodirujući njenu izvezenu površinu, ganut brižnošću
koju je ulagala u sve što je radila, znajući koliko će mu to nedostajati.
„Čuj me sad, Atruse.”
Atrus podigne pogled, zatečen iznenadnom ozbiljnošću njezina glasa. „Da, bako?”
Njene su tamne, inteligentne oči pretraživale njegove.
„Moraš zapamtiti sve što si ovdje naučio, Atruse. Pokušala sam te naučiti mehaniku zemlje i
zvijezda; putove znanosti i putove prirode. Pokušala sam te naučiti što je dobro i što je vrijedno, istine
koje ne mogu biti uzdrmane ili promijenjene. To znanje dolazi od Stvoritelja. Nosi ga sa sobom i odvagni
sve što ti otac kaže protiv toga.”
Anna zastane, pa se malo nagne prema njemu, spustivši glas.
„Njega više ne poznajem, ali poznajem tebe, Atruse. Mjeri svoja djela prema istinama koje sam te
naučila. Štogod učiniš imajući na umu samo svoju dobrodobit, iz toga ne može ispasti ništa dobro. Ako
postupaš nesebično, činiš dobro svima i ne smiješ se bojati.”