Čovjeku koji je Bilogori ostavio srce

1. Čovjek koji je dotaknuo dušu Bilogore
Postoje ljudi među stotinama
i tisućama sličnih, uz koje učimo na
drugačiji način o snazi vizija, velikoj
predanosti i običnoj dobroti. Nekad
se vjerovalo da to zapravo i nije do
njih, da oni samo slijede neku svoju
zvijezdu.
Milan Kerš došao je kao
svećenik u Zrinski Topolovac, u
župu u koju su nekada i svećenici i
učitelji dolazili po nekoj šaptom
izgovaranoj kazni. Postoje dva načina službovanja ljudi koji su darovani svome
narodu: jedan je da samo odsluže što im je već služiti, a u ostalo svoje vrijeme
da se posvete sebi; drugi je da svoje osobno, sebično potisnu posve i cijelim
svojim bićem, svom svojom energijom služe nekom ljepšem i plemenitijem
cilju.
Milan Kerš je uz svoju časnu svećeničku službu odabrao i onu drugu te je
s godinama osjetio i prepoznao skrivena blaga prošlosti u ovom kraju, a onda i
ona blaga u ljudima koja je trebao probuditi.
Teško je navesti što je najljepše u njegovom djelovanju, koje tek sad
odaje prave razmjere svog sjaja: mukotrpna obnova crkvi i kapelica, s
milijunskim troškovnicima, pokretanje kulturno-turističke manifestacije „Dani
Zrinskih“ uporan rad na povezivanju ljudi i krajeva, na zajedničkoj ideji, sudbini
ili daru, po čemu bi se mogao nazvati „čovjekom koji iz letargije svakodnevice
bud ljude“. Ne treba zametnuti njegov uporan i poticajan rad u zajednici,
pristup mladima kojima im udahnjuje snagu da ostanu ovdje, osnuju obitelj,
vjeruju u sebe i svome zavičaju donesu dobre promjene.
Često puta je bivao prozivan i neshvaćen, jer je vidio dalje i želio bolje
svim stanovnicima ove župe, ponajviše onima koji će živjeti ovdje kada nas ne
bude. Njima se on svojim djelom počesto prvima obraćao i oni će ga jednom
lakoćom prepoznati.
Kao čovjek s posebnim darom osjećanja i imaginacije, odmah je osjetio
da svetoj gori hrvatskog naroda između Drave i Save, treba vratiti dušu,
izranjenu ratovima, konjičkimeskadronima ičinjenicom da je ovaj prostor puna
3 stoljeća bio velika vojarnica, s čizmama, psovkama i vojničkim navikama.
Veliku sreću ima ova mala općina što je primila u svoje krilo toga čovjeka
koji u jednom ljudskom danu dospije toliko toga, a za odmor i san odvoji tek

2. nekoliko sati, ponekad ne spavajući ni koliko bi okrijepilo u majčinu krilu
usnulog dječaka.
Dva najveća arheološka otkrića pronađena njegovom zaslugom dadoše
povijesti Bilogore posve drugačiji značaj. I prije osnutka Zagrebačke biskupije
ovdje je živjelo plemstvo svjesno svoje pripadnosti i značaja u doba kad su
Hrvatsku vodili vladari narodne krvi.
Uza svu veličinu i doseg svog
djela, ostao je skroman, jednostavan,
tek ponekad tužan kad ljudi smetnu s
uma koliko je život kratak a veličajna
trajnost plemenitih žrtava. Čak je i
vlastito zdravlje načeo u želji da
ponese više tereta nego što može živ
čovjek. O kako bi se bilo lako skriti iza
sjajnog oltara, tolikih blagdana i
pastirskih obveza, od krštenja,
pričesti, svadbi, ispovijedi do
pomazanja kojima se ne zna ni broja
ni koraka. Namjesto toga, Milan Kerš
je probuđenoj duši Bilogore i narodu
njenom podigao još jedan nevidljivi
oltar od sjajnih svjetala.
Od srca mu hvala na tome.
Sretan Ti rođendan Milane!
Vlado Karagić