Ljudskapravaosobasainvaliditetom

Univerzitet u Sarajevu
CENTAR ZA LJUDSKA PRAVA

LJUDSKA PRAVA OSOBA SA INVALIDITETOM
Stanje u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Srbiji i Crnoj Gori

Uredili
Miroslav Živanovic
Saša Madacki

Sarajevo, 2006

Ljudska prava osoba sa invaliditetiom

Izdavac: Centar za ljudska prava Univerziteta u Sarajevu
Za izdavaca: Dino Abazovic

ISBN (elektronsko izdanje) 9958-9541-3-3

Studiju finansijski pomogla Balkanska mreža za ljudska prava

2


Sadržaj
Midhat Izmirlija: Medunarodni mehanizmi zaštite ljudskih prava osoba sa
invaliditetom
UVOD ...............................................................................................................5
Medunarodni mehanizmi zaštite...........................................................................7
Pregled pravno obavezujucih medunarodnih sporazuma .......................................9
Medunarodni pakt o gradanskim i politickim pravima (ICCPR) .........................9
Medunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (ICESCR) ..11
Konvencija o pravima djeteta (CRC) ..............................................................12
Konvencija o ukidanju svih oblika diskriminacije žena (CEDAW)....................14
Konvencija o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije (CERD) ......................16
Konvencija protiv mucenja i drugih surovih, nehumanih ili ponižavajucih
tretmana ili kažnjavanja (CAT) .......................................................................17
Konvencije Medunarodne organizacije rada (ILO) ..........................................18
Konvencija koja se odnosi na diskriminaciju u pogledu zapošljavanja i zanimanja
(Konvencija br. 111; ILO – C – 111) .............................................................18
Konvencija o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju invalida ....................18
Konvencija o profesionalnoj orijentaciji i strucnom osposobljavanju u razvoju
ljudskih resursa..............................................................................................19
Lista datuma ratifikacija medunarodnih dokumenata...........................................20

Dženana Aladuz: Niciji ljudi na nicijoj zemlji: ljudska prava osoba sa
invaliditetom u Bosni i Hercegovini
Rijec-dvije autora ..............................................................................................26
I - uvod u stanje ljudskih prava osoba sa invaliditetom: društveno – politicki uslovi
i statisticki pokazatelji .......................................................................................27
II - Ljudska prava osoba sa invaliditetom: aktuelna situacija, primjeri kršenja
ljudskih prava, diskriminacije i komparacija sa prethodnim sistemom..................35
III - Ljudska prava osoba sa invaliditetom: uticaj novca na promociju i zaštitu
ljudskih prava....................................................................................................41
IV - Ljudska prava osoba sa invaliditetom, ugao vlasti.........................................44
V - Ljudska prava osoba sa invaliditetom: akcije koje mijenjaju svijet, primjeri......46
VI - Preporuke invalidskih udruženja i autora izvještaja za efikasniju zaštitu i
promociju ljudskih prava osoba sa invaliditetom .................................................47
Zakljucak ..........................................................................................................49
VII – dodaci .....................................................................................................51

Ljiljana Filipovic: Ljudska prava osoba sa invaliditetom u Hrvatskoj
UVOD .............................................................................................................63
1.1. Povijesni pregled.....................................................................................65
1.2. Zahtjev za clanstvo u Europskoj uniji.......................................................67
1.3. Strategija razvitka – Hrvatska u 21. stoljecu ..............................................68
1.4. Glavni izvori financiranja sustava socijalne zaštite.....................................70
2. Sustav socijalne pomoci i skrbi u odnosu na osobe s invaliditetom ...................70
3. Statistika........................................................................................................73
4. Terminologija i neki primjeri posljedica neujednacenosti definicija ..................76
5. Ustav Republike Hrvatske i osobe s invaliditetom ...........................................81

3


6. Zdravstvena zaštita ........................................................................................82
7. Dobrobit djece .............................................................................................85
7.1. Djeca s teškocama u razvoju i predškolski odgoj.......................................86
7.2. Primjeri dobre prakse ..............................................................................88
7.3. Djeca s teškocama u razvoju i osnovno školstvo.......................................88
7.4. Pojedinci i udruge o problemima školovanja djece s teškocama u razvoju ..91
7.4. Djeca i mladi s teškocama u razvoju i srednje školstvo ..............................93
8. Zapošljavanje osoba s invaliditetom................................................................96
UMJESTO ZAKLJUCKA ................................................................................99
DODACI .......................................................................................................105

Vidan Hadži-Vidanovic: Ljudska prava lica sa hendikepom u Srbiji Crnoj
Gori: Pravniokvir
UVOD ...........................................................................................................121
I. Pravni okvir za ostvarivanje prava lica sa hendikepom u Republici Srbiji.........122
1. Opšte napomene .....................................................................................122
2. Pravni propisi od posebnog znacaja za ostvarivanje prava lica sa hendikepom124
3. Diskriminacija..........................................................................................124
4. Gradanska i politicka prava lica sa hendikepom .........................................126
4.1. Zabrana mucenja i necovecnog ili ponižavajuceg postupanja ...........126
4.2. Pravo na slobodu i sigurnost ..........................................................129
4.4. Pravo na pravicno sudenje .............................................................132
4.5. Pravo na poštovanje privatnog i porodicnog života i pravo na sklapanje
braka...................................................................................................134
4.6. Politicka prava...............................................................................136
5. Ekonomska, socijalna i kulturna prava lica sa hendikepom.........................137
5.1. Pravo na rad..................................................................................137
5.2. Pravo na obrazovanje ....................................................................139
5.3. Pravo na socijalno obezbedenje......................................................141
5.4. Posebna zaštita deteta....................................................................144
5.5. Pravo na zaštitu zdravlja ................................................................145

Vidan Hadži-Vidanovic: Stanje ljudskih prava lica s ahendikepom u Srbiji
i Crnoj Gori
1. Statisticki podaci..........................................................................................146
Vrsta invaliditeta .............................................................................................148
Procenat .........................................................................................................148
2. Civilno društvo i lica sa hendikepom ............................................................148
3. Osnovni problemi lica sa hendikepom..........................................................149
3.1. Nezaposlenost ......................................................................................149
3.2. Obrazovanje .........................................................................................153
3.3. Sistem socijalne zaštite...........................................................................155
3.4. Zdravstvena zaštita................................................................................159
3.5. Arhitektonske barijere ...........................................................................161
3.6. Diskriminacija.......................................................................................162

4


Medunarodni mehanizmi zaštite ljudskih prava
osoba sa invaliditetom

Midhat Izmirlija
Pravni fakultet, Univerztet u Sarajevu

Uvod ..................................................................................................................5
Medunarodni mehanizmi zaštite...........................................................................7
Pregled pravno obavezujucih medunarodnih sporazuma .......................................9
Medunarodni pakt o gradanskim i politickim pravima (ICCPR) .........................9
Medunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (ICESCR) ..11
Konvencija o pravima djeteta (CRC) ..............................................................12
Konvencija o ukidanju svih oblika diskriminacije žena (CEDAW)....................14
Konvencija o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije (CERD) ......................16
Konvencija protiv mucenja i drugih surovih, nehumanih ili ponižavajucih
tretmana ili kažnjavanja (CAT) .......................................................................17
Konvencije Medunarodne organizacije rada (ILO) ..........................................18
Konvencija koja se odnosi na diskriminaciju u pogledu zapošljavanja i zanimanja
Konvencija o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju invalida ....................18
Konvencija o profesionalnoj orijentaciji i strucnom osposobljavanju u razvoju
ljudskih resursa..............................................................................................19
Lista datuma ratifikacija medunarodnih dokumenata...........................................20

UVOD
Medunarodni dokumenti kojima se štite ljudska prava polaze od osnovnog principa
da svaki covjek ima urodena, jednaka, neotudiva i univerzalna prava koja proizlaze
iz dostojanstva svih ljudskih bica.1

Ljudska prava država ne daruje pojedincu niti ih može uskratiti odnosno oduzeti.
Država može uspostaviti mehanizme kojima regulira ostvarivanje ovih prava,
sloboda i zaštita u cilju osiguranja jednakosti svih osoba.

Pored prava sadržanih u Univerzalnoj deklaraciji o ljudskim pravima, Ujedinjeni
narodi su su usvojili dva pravno obavezujuca dokumenta (Medunarodni pakt o

1
Preambula Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima Ujedinjenih naroda, usvojena
10.12.1948. godine istice: «Smatrajuci da je priznavanje urodenog dostojanstva i jednakih i
neotudivih prava svih clanova ljudske zajednice temelj slobode, pravde i mira u svijetu...», te
clan 2. Univerzalne deklaracije «Svakom pripadaju sva prava i slobode proglašene u ovoj
Deklaraciji bez ikakvih razlika u pogledu rase, boje, spola jezika, vjere, politickog ili drugog
mišljenja, nacionalnog ili društvenog porijekla, imovine, rodenja ili drugih okolnosti» -
(naglašavanje dodano)

5


gradanskim i politickim pravima i Medunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i
kulturnim pravima) u kojima su definirana prava, te uspostavljeni mehanizmi
kojima se osigurava njihovo provodenje. Ova tri dokumenta predstavljaju
Medunarodnu povelju o pravima.

Naravno, pored spomenutih dokumenata Ujedinjeni narodi usvojili su i niz
ugovora/konvencija, rezolucija i deklaracija putem kojih su neka prava konkretnije
definirana, odnosno proširen opseg odredenih prava i zaštita. Treba imati na umu
da svi dokumenti Ujedinjenih naroda nemaju pravno obavezujucu snagu, te je
potrebno napraviti razliku izmedu ugovora, paktova i konvencija kao pravno
obavezujucih i deklaracija, rezolucija, uputstava, pravila i principa kao pravno
neobavezujucih dokumenata.2

Medunarodni dokumenti važe u pojedinoj zemlji ukoliko je država ratificirala
dokumente i prihvatila uslove njihovog provodenja. Pojedini medunarodni
dokumenti uspostavljaju tijela koji imaju zadatak provodenja odnosno nadgledanja
provedbe sporazuma.

Osnovna zadaca provodenja dokumenata je na državama – ugovornicama dok
ugovorna tijela nadgledaju provedbu sporazuma od strane država. To najcešce
podrazumijeva obavezu države da periodicno izvještava tijela Ujedinjenih naroda,
ustanovljena medunarodnim ugovorima, o poštovanju odnosno provedbi
sporazumâ, dok tijela za nadgledanje izdaju zapažanja, komentare i preporuke.

Ujedinjeni narodi su izdali za države – ugovornice koje izvještavaju ugovorna tijela
i Prirucnik o izvještavanju o ljudskim pravima3.

Ugovorna tijela mogu izdati i opce komentare o nacinima provedbe ugovora,
odnosno o zaštiti prava. Opci komentari nisu pravno obavezujuci za državu, mada
mogu predstavljati korisnu pomoc u vezi primjene pojedinih odredbi
medunarodnih ugovora u odnosu na osobe sa posebnim potrebama.

Neki od ugovora predvidaju i mogucnost podnošenja individualnih predstavki
tijelima za nadgledanje. Države se rjede obavezuju na mogucnost podnošenja
individualnih/ grupnih predstavki tijelima Ujedinjenih naroda.

Osobe sa posebnim potrebama imaju pravo na zašitu od diskriminacije i pravo na
puno uživanje i ostvarivanje svih ljudskih prava kako je to utvrdeno u sljedecim
pravno obavezujucim dokumentima Ujedinjenih naroda:

1. Medunarodni pakt o gradanskim i politickim pravima (1966) (ICCPR)
2. Medunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (1966)
(ICESCR)
3. Konvencija o pravima djeteta (1989) (CRC)
4. Konvencija o ukidanju svih oblika diskriminacije žena (1979) (CEDAW)

2
Konvencija, pakt ili ugovor se odnosi na utvrdeno ponašanje koje se zasniva na dogovoru ili
sporazumu koji ima vrijednost ugovora i kao takav obavezuje potpisnike (države - ugovornice)
na pridržavanje odredbi.
Deklaracija se obicno smatra izjavom više država o nekom medunarodnom pitanju ili odnosu i
nema pravno obavezujucu snagu.
3
HRI/PUB/91/1 Rev.1, Ženeva 1997.

6


5. Konvencija o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije (1966) (CERD)
6. Konvencija protiv mucenja i drugih surovih, nehumanih ili ponižavajucih
tretmana ili kažnjavanja (1984) (CAT)
7. Konvencija koja se odnosi na diskriminaciju u pogledu zapošljavanja i zanimanja
/ILO-C-111/ (1958) 4
8. Konvencija o profesoinalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju invalida /ILO-C-159/
(1983)
9. Konvencija o profesionalnoj orijentaciji i strucnom osposobljavanju u razvoju
ljudskih resursa /ILO-C-142/ (1975)

Sve nabrojane dokumenti ratificirani su od strane Bosne i Hercegovine, Hrvatske i
Srbije i Crne Gore. 5 U Bosni i Hercegovini prvih šest nabrojanih dokumenata
imaju ustavnu snagu jer su sastavni dio Ustava Bosne i Hercegovine.6

Zagovornici prava osoba sa posebnim potrebama mogu se pozivati na ove
dokumente s obzirom da su:

1. pravno obavezujuci i
2. tražiti sudsku zaštitu ovih prava.

U slucaju da više medunarodnih dokumenata definira ili štiti ista prava pojedinac
ima pravo na zaštitu po:

1. svim postojecim (usvojenim) instrumentima
2. odredbama sporazuma koje je štite na najbolji nacin, odnosno po onome koji
osigurava najveci stepen zaštite.

Medunarodni mehanizmi zaštite
Unapredenje i zaštita ljudskih prava, pa tako i osoba sa posebnim potrebama, može
se ostvariti putem mehanizama uspostavljenim na osnovu dokumenata Ujedinjenih
naroda:

1. Mehanizmima ustanovljenim autoritetom Povelje Ujedinjenih naroda,
2. Mehanizmima ustanovljenim medunarodnim sporazumima.

Glavni organi Ujedinjenih naroda, ustanovljeni autoritetom Povelje Ujedinjenih
naroda, su Generalna skupština, Savjet bezbjednosti, Ekonomski i socijalni savjet i
Kancelarija generalnog sekretara koji imaju i obavezu promoviranja i unapredenja
poštovanja ljudskih prava.

Generalna skupština Ujedinjenih naroda ovlaštena je da «pokrece proucavanja i daje
preporuke u cilju pomaganja ostvarenja ljudskih prava i osnovnih sloboda....»7

4
ILO skracenica za Medunarodnu organizacija rada (International Labour Organisation).
5
Lista datuma ratifikacija nabrojanih dokumenata data je na kraju teksta.
6
Aneks I Ustava Bosne i Herecegovine – Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji ce se
primjenjivati u Bosni i Hercegovini.
7
Clan 13. (1) Povelje Ujedinjenih naroda.

7


Generalna skupština je pored ostalih dokumenata usvojila i Standardna pravila o
izjednacavanju mogucnosti sa osoba sa invaliditetom,8 Rezoluciju o implementaciji
Svjetskog programa akcije za osobe sa invaliditetom9, Rezoluciju o uspostavaljanju
ad hoc komiteta o sveobuhvatnoj i integralnoj medunarodnoj konvenciji o
promoviranju i zaštiti prava i dostojanstva osoba sa invaliditetom 10 i Rezoluciju
kojom je Skupština odlucila da ad hoc komitet otpocne pregovore o nacrtu
konvencije.11

Generalna skupština Ujedinjenih naroda ustanovila je 1993. godine i položaj
Visokog komesara za ljudska prava koji radi po nalozima Generalnog sekretara.

Kancelarija Visokog komesara za ljudska prava fokusira se na ohrabrivanje
ukljucenja pitanja ostvarenja i zaštite prava osoba sa posebnim potrebama u
aktivnosti ugovornih tijela za nadgledanje provedbe sporazuma kao i u druge
mehanizme zaštite ljudskih prava, podršku u izradi sveoubhvatne konvencije za
osobe sa posebnim potrebama, te pomoc i podršku Specijalnom izvještacu za
ptanja osoba sa posebnim potrebama Komisije za socijalni razvoj Ujedinjenih
naroda.12
Kancelarija Visokog komesara za ljudska prava izdala je Studiju o ljudskim pravima
osoba sa posebnim potrebama.13

Ekonomski i socijalni savjet Ujedinjenih naroda ustanovio je Komisiju za ljudska
prava koja je nadležna da razmatra sljedeca pitanja:

1. arbitraža u sporovima i po žalbama vezanim za ljudska prava,
2. donošenje novih medunarodnih deklaracija i ugovora,
3. unapredivanje metoda izvještavanja i nadgledanja.

Komisija za ljudska prava je Rezolucijom14 zatražila od Generalnog sekretara UN-a
da godišnje izvještava Generalnu skupštinu o postignutom napretku u osiguranju
priznavanja i uživanja ljudskih prava osoba sa posebnim potrebama. 15

Takode u okviru UN-a postoji i sedam specijaliziranih agencija koje imaju izvjesnu
nadležnost u oblasti poštovanja, promicanja i zaštite ljudskih prava.16

8
Rezolucija 48/96 usvojena 21.12.1993. godine.
9
10
11
12
Vidi Izvještaje Kancelarije visokog komesara za ljudska prava o poduzetim mjerama u
pogledu provedbe preporuka sadržanim u Studiji o ljudskim pravima osoba sa posebnim
potrebama – E/CN.4/2003/88 i E/CN.4/2004/74. Izvještaji dostupni na:
http://www.ohchr.org/english/issues/disability/documents.htm
13
Studija o ljudskim pravima osoba sa posebnim potrebama dostupna na:
http://www.ohchr.org/english/issues/disability/study.htm
14
Rezolucija 2002/61 Komisije za ljudska prava
15
vidi Izvještaje Generalnog sekretara UN-a: A/58/181 i A/58/181/Add.1 dostupni na:
http://www.ohchr.org/english/issues/disability/documents.htm
16
1. Medunarodna organizacija rada (ILO)
2. Medunarodni monetrani fond (IMF)
3. Visoki komesar UN za izbjeglice (UNHCR)
4. Razvojni program UN (UNDP)
5. Organizacija UN-a za obrazovanje, nauku i kulturu (UNESCO)
6. Djeciji fond (UNICEF)

8


Medunarodni ugovori o promoviranju i zaštiti ljudskih prava su uspostavili i
posebna tijela (komitete) koji imaju zadatak nadglednja provedbe sporazuma i
razmatranja periodicnih izvještaja država – ugovornica. Mnoge zemlje nisu
ratificirale dijelove sporazuma koji ovlašcuju komitete da razmatraju
pojedinacne/grupne predstavke.

1. Komitet za ljudska prava osnovan po odredbama ICCPR
2. Komitet za ekonomska, socijalna i kulturna prava osnovan po odredbama
ICESCR
3. Komitet za ukidanje rasne diskriminacije osnovan po odredbama CERD
4. Komitet protiv mucenja osnovan po odredbama CAT
5. Komitet za prava djeteta osnovan po odredbama CRC
6. Komitet za ukidanje diskriminacije žena osnovan po odredbama CEDAW

Primjecuje se da države – ugovornice pocinju ukljucivati u periodicne izvještaje
koje podnose tijelima Ujedinjenih naroda informacije o osobama sa posebnim
potrebama i poduzetim mjerama za ostvarenje i zaštitu njihovih prava.

Pregled pravno obavezujucih medunarodnih sporazuma

Medunarodni pakt o gradanskim i politickim pravima (ICCPR)

Medunarodni pakt o gradanskim i poltickim pravima je univerzalni dokument koji
se odnosi na sve osobe i njihova prava. Gradanska i politicka prava dijelimo u cetiri
osnovne grupe prava koje se odnose na život, slobodu osobe, prava okupljanja i
politicka prava. Sve nabrojene kategorije su od važnosti i odnose se i na osobe sa
posebnim potrebama.

Uz ovaj medunarodni sporazum usvojena su i dva dodatna protokola. Prvi opcioni
protokol ovlašcuje Komitet za ljudska prava da prima i razmatra predstavke
pojedinaca koji tvrde da su žrtve povrede bilo kojeg prava iz Pakta.

Iako Medunarodni pakt o gradanskim i politickim pravima rjecju ne spominje
osobe sa posebnim potrebama on se svojim odredbama odnosi i na te osobe, prije
svega odredbama kojima se zabranjuje diskriminacija po bilo kojem osnovu, te
garantira jednaka i djelotvorna zaštita protiv diskriminacije.17

«Svaka država stranka ovog Pakta obavezuje se da ce poštovati i osigurati svim pojedincima na
svojoj teritoriji i pod njenom jurisdikcijom prava priznata u ovom Paktu bez obzira na razlike
kao što su one u rasi, boji kože, polu, jeziku, vjeri, politickom ili drugom mišljenju, nacionalnom
ili socijalnom porijeklu, rodu ili kojoj god drugoj okolnosti.»18

7. Svjetska zdravstvena organizacija (WHO)
17
Clanovi 2(1); 2(3); 26 Pakta.
18
Clan 2(1) Pakta. (naglašavanje dodano)

9


Clan 7. Pakta utvrduje da:

«Niko ne može biti podvrgnut mucenju ili svirepim, nehumanim ili ponižavajucim kaznama ili
postupcima. Posebno je zabranjeno da se neko lice podvrgne medicinskom ili naucnom
eksperimentu bez njegova pristanka».

Stanadardna pravila mogu poslužiti kao smjernice za tumacenje odredbi Pakta u
kontekstu zaštite prava osoba sa posebnim potrebama.

U pogledu posebne zaštite osoba sa posebnim potrebama treba skrenuti pažnju i
na Principe zaštite osoba sa mentalnim oboljenjima i poboljšanje zdravstvene
zaštite za mentalne bolesti usvojenim od strane Generalne skupštine UN-a.19

Medunarodni pakt uvodi mehanizam periodicnog izvještavanja Komiteta za ljudska
prava od strane država – ugovornica. Nakon što država uputi prvi izvještaj,
Komitet može zatražiti od države ugovornice da podnese izvještaj o usvojenim
mjerama kojima se ostvaraju prava priznata po Paktu, te napretku i uživanju tih
prava.20

Komitet nema mogucnost nametanja svojih odluka državama - ugovornicama, te
nastoji ostvariti konstruktivni dijalog sa državama u cilju poboljšanja poštovanja i
zaštite ljudskih prava.

Komitet može razmatrati predstavku jedne države protiv druge države –
ugovornice, kao i individualne predstavke povodom kršenja prava zašticenih
Paktom. Medudržavne predstavke su moguce samo ukoliko je država deklaracijom
prihvatila nadležnost Komiteta.21

Individualne predstavke mogu se podnijeti samo ukoliko je država ratificirala Prvi
opcioni protokol uz Pakt o gradanskim i politickim pravima. Bosna i Hercegovina,
Hrvatska i Srbija i Crna Gora ratificirale su spomenuti protokol. 22 U Bosni i
Hercegovini Prvi opcioni protokol predstavlja i sastavni dio Ustava.

Nevladine organizacije nemaju pravo ucestvovati u radu Komiteta, medutim
pružena im je mogucnost da podnose pismene informacije i tzv. paralelne izvještaje,
te ucestvuju u radu radnih grupa koje se sastaju prije sjednica Komiteta.

Komitet izdaje i opce komentare koji se odnose na razumijevanje odredenih
clanova Pakta. Komitet do sada nije izdao poseban opci komentar koji se odnosi
na osobe sa posebnim potrebama. Sljedeca cetiri opca komentara spomenula su u
kontekstu i osobe sa posebnim potrebama.

- Opci komentar br. 8. iz 1982. godine o pravu na slobodu i sigurnosti osobe;23
- Opci komentar br. 19. iz 1990. godine o zaštiti porodice, pravu na sklapanje braka
i
jednakosti supružnika;24

19
Rezolucija Generalne skupštine UN 46/119 usvojena 17.12.1991. godine.
20
Clan 40. Medunarodnog pakta o gradanskim i politickim pravima
21
Bosna i Hercegovina je izjavila deklaraciju po clanu 41. Pakta
22
Bosna i Hercegovina: 01.03.1995., Hrvatska: 12.10.1995., Srbija i Crna Gora: 14.03.1990.
23
Clan 9. Pakta.

10


- Opci komentar br. 20 iz 1992. godine koji zamjenjuje komentar br. 7. o zabrani
mucenja, necovjecnog i ponižavajuceg tretmana i kažnjavanja;25
- Opci komentar br. 25 iz 1996. godine o pravu na ucešce u vodenju javnih poslova,
aktivno i pasivno biracko pravo i pravu na jednak pristup javnim službama.26

Instrumenti predvideni Medunarodnim paktom o gradanskim i politickim pravima
mogu biti iskorišteni u pogledu ostvarivanja i zaštite prava osoba sa posebnim
potrebama.

Medunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim
pravima (ICESCR)

Medunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, poput Pakta o
gradanskim i politickim pravima, ne govori posebno o pravima osoba sa posebnim
potrebama. S obzirom da i ovaj Pakt promovira prava svih osoba, ona se odnose i
na osobe sa posebnim potrebama i njihovu zaštitu, naglašavajuci prije svega
zabranu diskriminacije, 27 jednakost muškarca i žene, 28 pravo na uživanje najviše
moguce mjere psihickog i tjelesnog zdravlja, 29 pravo na obrazovanje, 30 pravo na
rad,31 pravo pravednih i povoljnih uslova rada,32 pravo sindikalnog organiziranja,33
pravo na socijalnu sigurnost, 34 pravo zaštite porodice, majki i djece, 35 pravo na
dovoljni životni standard36 i pravo na ucešce u kulturnom životu.37

Provedbu Pakta nadgleda Komitet za ekonomska, socijalna i kulturna prava koji je
osnovan rezolucijom Ekonomskog i socijalnog savjeta UN-a.38
Komitet ne može primati individualne predstavke, a nacrt opcionog protokola
kojim bi se Komitetu dalo ovo pravo trenutno je u razmatranju.

Države – ugovornice su dužne da nakon podnošenja prvog izvještaja po
potpisivanju Pakta, svakih pet godina izvještavaju Komitet o poduzetim mjerama.
Komitet ne donosi pravno obavezujuce odluke za države – ugovornice, nego
usvaja zakljucna zapažanja koja služe kao smjernice državama u pogledu daljnje
provedbe pakta. Komitet može, ukoliko država propusti dostaviti izvještaj, pozvati
državu da to ucini, odnosno donijeti odluke na osnovu svih raspoloživih
informacija ukoliko država ne želi dostaviti traženi izvještaj.

24
Clan 23. Pakta.
25
Clan 7. Pakta.
26
Clan 25. Pakta. Za nabrojane komentare vidi: HRI/GEN/1/Rev.7 Nabrojani komentari
dostupni i na: www.ohchr.org
27
Clan 2. Pakta
28
Clan 3. Pakta
29
Clan 12. Pakta
30
Clanovi 13. i 14. Pakta
31
Clan 6. Pakta
32
Clan 7. Pakta
33
Clan 8. Pakta
34
Clan 9. Pakta
35
Clan 10. Pakta
36
Clan 11. Pakta
37
Clan 15. Pakta
38
Rezolucija Ekonomskog i socijalnog vijeca 1985/17 od 28.05.1985. godine.

11


Komitet takode usvaja i opce komentare koji predstavljaju smjernice u pogledu
tumacenja odredenih odredbi Pakta. Komentari nisu pravno obavezujuci za države
– ugovornice.

Mnogi komentari odnose se «ranjive i marginalizirane grupe» koje ukljucuju i osobe
sa posebnim potrebama.
Komitet je donio niz komentara,39 a Opci komentar br. 540 iz 1994. godine odnosi
se na osobe sa posebnim potrebama. Opci komentar broj 5. je važan zato što
predstavlja:

1. sponu sa Standardnim pravilima UN za interpretiranje prava zašticenih Paktom
u kontekstu prava osoba sa posebnim potrebama,
2. obaveze država u pogledu provedbe odredbi Pakta u kontekstu zaštite prava
osoba sa posebnim potrebama,
3. pregled prava zašticenih Paktom koji se odnose i na osobe sa posebnim
potrebama.

Opci komentar broj 5. poziva se i na Smjernice za uspostavu i razvoj nacionalnih
koordinirajucih tijela za osobe sa posebnim potrebama i slicnih tijela usvojenim
1990. godine.41

Pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima pruža mogucnost zaštite prava
osoba sa posebnim potrebama pri cemu svakako treba slijediti upute koje daje
Komentar broj 5.

Potrebno je naglasiti da je Medunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i
kulturnim pravima predstavlja sastavni dio Ustava Bosne i Hercegovine.

Konvencija o pravima djeteta (CRC)

Konvencija o pravima djeteta u clanu 23. utvrduje:

1. Države clanice priznaju da mentalno zaostalo ili fizicki invalidno dijete treba da uživa
potpun i dostojan život, u uslovima kojim se osigurava njegovo dostojanstvo, potice samostalnost i
olakšava aktivno sudjelovanje djeteta u zajednici.

2. Države clanice uvažavaju pravo invalidnog djeteta na posebnu njegu i podsticat ce i osiguravati
pomoc djetetu koje za to udovoljava uslovima i onima koji su odgovorni za brigu o njemu, za koje
je podnesen zahtjev, zavisno o raspoloživim sredstvima, a koja odgovara stanju djeteta i uslovima
roditelja ili drugih lica koja se brinu o djetetu.

3. Uvažavajuci posebne potrebe invalidnog djeteta, pomoc u skladu sa stavom 2. pruža se
besplatno uvijek kada je to moguce, imajuci na umu finansijska sredstva roditelja ili drugih lica

39
Vidi komentare br: 6.,14. i 15. Komiteta za ekonomska, socijalna i kulturna prava u
HRI/GEN/1/Rev.7
Spomenuti komentari dostupni i na: www.ohchr.org
40
Opci komentar br. 5. dostupan na:
www.unhchr.ch/tbs/doc.nsf/0/4b0c449a9ab4ff72c12563ed0054f17d?OpenDocument
41
Clan 7(b). Opceg komentara broj 5.

12


koja se brinu o djetetu i koja je tako osmišljena da invalidno dijete ima uspješan pristup i
dobijanje obrazovanja, obuku, usluge zdravstvene zaštite i rehabilitacije, pripremu za
zapošljavanje i mogucnost rekreacije na nacin koji doprinosi ostvarenju što potpunije društvene
integracije i licnog razvoja djeteta, ukljucujuci kulturni i duhovni razvoj.

4. Države clanice unapreduju, u duhu medunarodne saradnje, razmjenu odgovarajucih
informacija u oblasti preventivne zaštite zdravlja i medicinskog, psihološkog i funkcionalnog
lijecenja invalidnog djeteta, ukljucujuci širenje i mogucnost korištenja informacija u vezi sa
metodama obuke radi rehabilitacije i strucnog osposobljavanja, da bi se državama clanicama
omogucilo da poboljšaju svoje mogucnosti i vještine i prošire svoja iskustva u tim oblastima. Radi
toga se posebna pažnja posvecuje potrebama zemalja u razvoju.

Komitet za prava djeteta nadgleda provedbu Konvencije o pravima djeteta. Prvi
izvještaj država – ugovornica podnosi dvije godine od usvajanja Konvencije, a
zatim periodicno svakih pet godina.42 Komitet za prava djeteta može zahtijevati da
države dostave i dodatne informacije koje smatraju relevantnim za provedbu
Konvencije.

Kada Komitet raspravlja o pojedinom izvještaju druga tijela Ujedinjenih naroda,
poput UNICEF-a, mogu prisustvovati sjednicama ukljucujuci i tijela koja mogu
dati strucna mišljenja ili izvještaje u okviru svog opsega poslova interesiranja o
provedbi Konvencije.43 Komitet nema mogucnost donošenja pravno obavezujuci
odluka u slucaju neispunjenja uslova od strane države – ugovornice, a ne poznaje
ni mehanizam podnošenja individualnih predstavki.
Komitet može zatražiti od Generalnog sekretara da u ime Komiteta pristupi izradi
studija o pojedinim pitanjima koje se odnose na prava djeteta.44
Na prethodnim saslušanjima gdje se prethodno razmatra izvještaj pojedine države
– ugovornice, nevladine organizacije i pojedinci imaju mogucnost podnijeti usmene
i pismene izjave o svojim zapažanjima u pogledu provedbe Konvencije. Na osnovu
tih informacija Komitet može zatražiti nadopunu izvještaja od strane države –
ugovornice.

Komitet je pored cetiri principa koja treba slijediti pri provedbi Konvencije
(nediskriminacija, 45 najbolji interes djeteta, 46 pravo na život, opstanak i razvoj
djeteta,47 pravo slobodnog izražavanja mišljenja48) skrenuo pažnju i na ostala prava
koja su od posebne važnosti za djecu sa posebim potrebama.

- pravo da znaju za roditelje i pravo na njihovu brigu,49
- pravo da ne budu odvojeni od roditelja osim u slucaju sudske odluke kada je to u
najboljem interesu djeteta,50
- pravo na zaštitu od svih oblika fizickog ili mentalnog nasilja,51
- pravo djeteta na životni standard,52
42
Clan 44. Konvencije.
43
44
Clan 45(c). Konvencije.
45
Clan 2. Konvencije.
46
Clan 3. Konvencije.
47
Clan 6. Konvencije.
48
49
Clan 7. Konvencije.
50
Clan 9. Konvencije.
51

13


- pravo na socijalnu zaštitu, 53
- pravo na zdravstvenu zaštitu, 54
- pravo na obrazovanje.55

Komitet je 06.10.1997. godine imao dan opce diskusije o pravima djece sa
posebnim potrebama i usvojio preporuke kao buduci plan akcije.56
Takode, Komitet je usvojio i pet opcih komentara koji se odnose i na prava djece
sa posebnim potrebama.57

Ovdje treba spomenuti Radnu grupu «Prava za djecu sa posebnim potrebama» koju
cine medunarodne organizacije kao što su «Disabled People's International» i «Save
the Children Alliance», kojom predsjedava Specijalni izvještac za osobe sa
posebnim potrebama (u licnom svojstvu) i kojoj prisustvuje clan Komiteta za prava
djeteta. Ova radna grupa koja je finansirana je od strane SIDA-e (Swedish
International Development Agency), radi zajedno sa Komitetom na pitanjima
unapredenja i zaštite prava djece sa posebnim potrebama. Radna grupa je izdala i
izvještaj «It's our World Too» o životu djece sa posebnim potrebama.

Države su obavezne u svojim izvještajima obavijestiti Komitet o poduzetim
mjerama za provedbu odredbi Konvencije, što u pogledu zaštite prava djece sa
posebnim potrebama ne ukljucuje samo izvještavanje po clanu 23. nego
izvještavanje i o drugim pravima zašticenim Konvencijom.

Potrebno je napomenuti da je Konvencija o pravima djeteta i sastavni dio Ustava
Bosne i Hercegovine.

Konvencija o ukidanju svih oblika diskriminacije žena (CEDAW)

Konvencija o ukidanju svih oblika diskriminacije žena se kao univerzalni dokument
odnosi na sve žene, pa tako i na žene sa posebnim potrebama.

Osnovni cilj ove Konvencije je osiguranje stvarne jednakosti žena i muškaraca
uklanjanjem svih oblika diskriminacije žena koja «oznacava svaku razliku, iskljucenje ili
ogranicenje po polu, koje ima za posljedicu ili svrhu da ženama ugrozi ili onemoguci priznanje,
ostvarenje ili vršenje ljudskih prava i osnovnih sloboda na politickom, ekonomskom, društvenom,
kulturnom, gradanskom ili drugom polju, bez obzira na njihovo bracno stanje, na osnovu
ravnopravnosti muškaraca i žena». 58

52
53
54
55
56
vidi: CRC/C/SR.418 i CRC/C/SR.419 dostupno na:
http://www.unhchr.ch/html/menu2/6/crc/doc/days/disabled.pdf
57
vidi: HRI/GEN/1/Rev.7 Spomenuti komentari dostupni i na: www.ohchr.org
58
Clan 1. Konvencije.

14


Države ugovornice su obavezne promijeniti društvene i kulturne obicaje koji su
zasnovani na predrasudama i shvatanju superiornosti jednog od spolova.59

Kako se primjecuje u Opcem komenatru broj 5. Komiteta za ekonomska, socijalna
i kulturna prava žene sa posebnim potrebama predstavljaju ranjivu grupu po dva
osnova: rodu i onesposbljenju. Posljedica ovog stava je da su žene sa posebnim
potrebama više zavisne, odnosno da imaju manji pristup obrazovanju i manje šanse
za zaposlenje nego druge osobe.60

Komitet za ukidanje diskriminacije žena nadgleda provedbu Konvencije. Komitet
je u svom radu povezan sa Komisijom za status žena i Odjelom za unapredenje
položaja žena.61

Države - ugovornice su, nakon prvog izvještaja po usvajanju Konvencije, dužne
izvještavati Komitet svake cetiri godine. Izvještaj treba obuhvatiti sve zakonodavne,
sudske, upravne i druge mjere koje država poduzima da bi sprovela odredbe
Konvencije.

Individualne i grupne predstavke mogu se podnijeti Komitetu ukoliko je država
ratificirala Opcioni protokol uz Konvenciju. Individualne predstavke, što ukljucuje
i pravo druge osobe da ime žrtve podnese predstavku, 62 se podnose Odjelu za
unapredenje položaja žena. Komitet daje mišljenja i preporuke državama i može
zahtijevati od države poduzimanje mjera kojima se sprijecava nastanak štete za
žrtvu/e.
Bosna i Hercegovina, Hrvatska i Srbija i Crna Gora nisu potpisale spomenuti
Protokol.

Dvije opce preporuke Komiteta za ukidanje diskriminacije žena odnose se na prava
žena sa posebnim potrebama. Opca preporuka broj 18. traži od država –
ugovornica da u periodicne izvještaje ukljuce i infromacije o ženama sa posebnim
potrebama, odnosno o poduzetim mjerama, ukljucujuci i specijalne mjere, u
oblasti zaposlenja, obrazovanja, zdravstvene zaštite i socijalne sigurnosti.

Opca preporuka broj 24. na clan 12. Konvencije (žene i zdravlje) odnosi se i na
žene sa posebnim potrebama, isticuci «da posebna pažnja mora biti dana zdravstvenim
potrebama i pravima žena koje pripadaju ranjivim i obespravljenim grupama kao što su ...žene
sa fizickim i mentalnim onesposobljenjima.»63

Standardna pravila nisu spomenuta u Opcoj preporuci br. 18. što ne predstavlja
smetnju da se koriste kao smjernice za tumacenje odredbi Konvencije u pogledu
promoviranja i zaštite prava žena sa posebnim potrebama.

59
Vidi clan 5. Konvencije.
60
vidi Studiju o ljudskim pravima osoba sa posebnim potrebama, str. 167.
61
Komisija za status žena je meduvladino tijelo ustanovljeno od strane Ekonomskog i socijalnog
savjeta UN. Odjel za unapredenja položaja žena osigurava tehnicku pomoc Komisiji za status
žena i Komitetu za ukidanje diskriminacije žena.
62
Clan 2. Opcionog protokola.
63
Stav 6. Opce preporuke br. 24. Vidi Opce preporuke Komiteta za ukidanje diskriminacije
žena u HRI/GEN/1/Rev.7. Spomenute preporuke dostupne i na: www.ohchr.org

15


Napominjem da je Konvencija o ukidanju svih oblika diskriminacije žena sastavni
dio Ustava Bosne i Hercegovine.

Konvencija o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije (CERD)

Konvencija u ukidanju svih oblika rasne diskriminacije može se odnositi i na osobe
sa posebnim potrebama ukoliko te osobe pripadaju nekoj od rasnih grupa ili rasnih
manjina. U tim slucajevima diskriminacija se javlja po dva osnova: rase i
onesposobljenja.64

Tijelo za nadgledanje poštovanja primjene ove Konvencije je Komitet za ukidanje
rasne diskriminacije, koji ujedno predstavlja i prvo tijelo uspostavljeno jednim
medunarodnim ugovorom kojim se štite ljudska prava. Komitet razmatra izvještaje
država – ugovornica, individualne ili grupne predstavke, predstavke jedne države
protiv druge države – ugovornice, te usvaja opce preporuke koje nisu pravno
obavezujuce.

Nakon prvog izvještaja države su dužne podnositi izvještaje svake dvije godine ili
kada to Komitet zatraži. Osnovni smisao izvještaja je upoznavanje Komiteta sa
poduzetim zakonodavnim, sudskim, upravnim i drugim mjerama u pogledu
provodenja Konvencije.

Konvencija takode pruža mogucnost podnošenja individualnih ili grupnih
predstavki Komitetu. 65 Nijedan od devet slucajeva koji su se pojavili pred
Komitetom nije obuhvatao zaštitu prava osoba sa posebnim potrebama. Srbija i
Crna Gora su izjavile da prihvataju nadležnost Komiteta da prima i razmatra
individualne predstavke.66

Komitet usvaja i opce preporuke. Mogucu važnost za osobe sa posebnim
potrebama imaju preporuke VIII, XI, XIV, XXIV i XXV, te Opca preporuka
XXVII o diskriminaciji Roma koja, izmedu ostalog, traži poduzimanje mjera koje
osiguravaju da «Romi imaju jednak pristup zdravstvenoj zaštiti i ustanovama socijalne zaštite
i ukidanje svih diskriminatornih obicaja protiv njih u ovim oblastima».67

Konvencija u ukidanju svih oblika rasne diskriminacije predstavlja sastavni dio
Ustava Bosne i Hercegovine.

64
U ovom smislu vidi Opcu preporuku XXV o rasnoj diskriminaciji na osnovu spola Komiteta
za ukidanje rasne diskriminacije.
65
66
Srbija i Crna Gora prihvatile nadležnost Komiteta 27.06.2001. godine,
67
Clan 4(33) Opce preporuke XXVII o diskriminaciji Roma.

16


Konvencija protiv mucenja i drugih surovih, nehumanih ili
ponižavajucih tretmana ili kažnjavanja (CAT)

Konvencija o ukidanju mucenja i drugih surovih, nehumanih ili ponižavajucih
tretmana ili kažnjavanja definira pojam mucenja, 68 te obavezuje države –
ugovornice da poduzmu mjere za sprjecavanje mucenja,69 surovog, nehumanog i
ponižavajuceg postupanja i kažnjavanja. 70 Za razliku od mucenja, surovo,
nehumano i ponižavajuce postupanje i kažnjavanje nisu posebno definirani.

Konvencija se odnosi samo na postupke mucenja, koji su cesto uzrokom ozbiljnih
fizickih i psihickih onesposobljenja, pocinjenim od strane službenih lica ili lica koja
djeluju u službenom svojstvu, ali ne i na osobe iz privatnog sektora, narocito s
obzirom da su mnoge usluge, ukljucujuci i usluge pomoci i podrške osobama sa
posebnim potrebama u svijetu privatizirane.

U svrhu nadgledanja provedbe Konvencije od strane države – ugovornice
uspostavljen je Komitet protiv mucenja. Komitet razmatra izvještaje država koje su,
nakon prvog izvještaja, obvezne podnositi Komitetu svake cetiri godine. Nevladine
organizacije mogu podnositi svoje izveštaje Komitetu (paralelne izvještaje) o
primjeni svakog clana Konvencije.71 U izvještajima se navode poduzete mjere za
zaštitu lica sa posebnim potrebama, odnosno slucajevi kršenja prava ukoliko
postoji praksa mucenja. Važnost ove Konvencije, u kontekstu zaštite prava osoba
sa posebnim potrebama, može se posmatrati i u pogledu onemogucavanja
zlostavljanja osoba u institucijama zatvorenog tipa ukoliko u nekoj državi postoji
praksa kršenja njihovih prava.

Konvencija poznaje instrumente podnošenja predstavki od strane jedne države
protiv druge države – ugovornice,72 individualnih predstavki73 i pokretanja istrage
ukoliko Komitet smatra da postoji sistematicno mucenje na teritoriju države –
ugovornice.74

Komisija za ljudska prava je uspostavila i Kancelariju specijalnog izvještaca protiv
djela mucenja75 ciji zakljucci i nalazi imaju veliku važnost za Komitet.76

Konvencija o ukidanju mucenja i drugih surovih, nehumanih ili ponižavajucih
tretmana ili kažnjavanja je sastavni dio Ustava Bosne i Hercegovine.

68
Clan 1. Konvencije.
69
Clan 2. Konvencije.
70
71
Asocijacija za sprjecavanje mucenja izdala je Vodic za nevladine organizacije. Vodic je
dostupan na: http://www.apt.ch/cat/guidelines.htm
72
73
74
75
Rezolucija Komisije za ljudska prava 1985/33.
76
Izvještaji specijalnog izvještaca dostupni na:
www.ohchr.org/english/issues/torture/rapporteur/

17


Konvencije Medunarodne organizacije rada (ILO)

Pored spomenutih konvencija, Medunarodna organizacija rada, kao specijalizirana
agencija Ujedinjenih naroda, usvojila je niz konvencija u cilju poboljšanja uslova
rada i zaštite prava radnika. Konvencije predstavljaju pokušaj osiguranja socijalnog
minimuma na globalnoj razini. Sljedece tri konvencije se odnose na osobe sa
posebnim potrebama. Ove konvencije su sastavni dio pravnog sistema Bosne i
Hercegovine, Hrvtaske i Srbije i Crne Gore na osnovu notifikacije o sukcesiji,
odnosno ratifikaciji.

Konvencija koja se odnosi na diskriminaciju u pogledu
zapošljavanja i zanimanja (Konvencija br. 111; ILO – C – 111)

Ova Konvencija proglašena je jednom od osam suštinski konvencija Medunarodne
organizacije rada. Konvencija br. 111. zabranjuje diskriminaciju zasnovanu na
«svakom drugom pravljenju razlika, iskljucenju ili davanju prvenstva, koje ide s tim da uništi ili
naruši jednaku mogucnost postupanja u pogledu upošljavanja ili zanimanja...»77

Svaka država treba formulirati državne politike koje sprjecavaju diskriminaciju u
pogledu zapošljavanja i zanimanja,78 pri cemu države poduzimaju mjere ukidanja i
izmjene svake zakonske odredbe ili administrativne prakse koja se kosi sa politikom
nediskriminacije. 79 Primjena ovih politika ne utjece na posebne mjere koje su
namjenjene narocitim potrebama lica u pogledu kojih je zaštita ili specijalna pomoc
opcepriznata iz razloga kako što su spol, starost, invalidnost, porodicne obaveze i
socijalni ili kulturni nivo.80

Konvencija o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju invalida
(Konvencija br. 159; ILO – C – 159)

Konvencijom br. 159 države su se obavezale da u skladu sa uslovima, praksom i
mogucnostima, formuliraju, realiziraju i periodicno revidiraju državnu politiku o
profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju invalida. 81 Spomenutim politikama
trebaju se osigurati odgovarajuce mjere profesionalne rehabilitacije dostupne svim
kategorijama invalida radi unapredenja mogucnost za zapošljavanje na otvorenom
tržištu rada.82

Politike se zasnivaju na principu jednakih mogucnosti radnika i radnika sa
posebnim potrebama, prilikom cega posebne mjere kojima se postiže spomenuta
jednakost ne predstavljaju diskriminaciju prema drugim radnicima.83

77
Clan 1(b) Konvencije.
78
Clan 2. Konvencije.
79
Clan 3(c) Konvencije
80
Clan 5. Konvencije.
81
Clan 2. Konvencije.
82
Clan 3. Konvencije.
83
Clan 4. Konvencije.

18


Poslodavce i radnike treba konsultirati u pogledu realizacije doticne politike,
ukljucujuci i konsultacije sa organizacijama za invalide i organizacijama invalida.84
Svaka država zakonom, propisom ili mjerom, u skladu sa vlastitim uslovima, treba
poduzeti mjere za sprovodenje u djelo pobrojane odredbe Konvencije.85

Konvencija o profesionalnoj orijentaciji i strucnom
osposobljavanju u razvoju ljudskih resursa
(Konvencija br.142; ILO – C – 142)

Konvencija se odnosi na profesionalnu orijentaciju i strucno osposobljavanje u
razvoju ljudskih resursa gdje svaka država clanica ima obavezu usvajanja i razvijanja
svestranih politika i programa profesionalne orijentacije i strucnog osposobljavanja
koji su povezani sa zapošljavanjem.86
Politikom i programima poticu se sva lica da ravnopravno i bez diskriminacije
razvijaju i koriste svoje sposobnosti za rad u sopstvenom interesu i u skladu sa
svojim težnjama.87

Konvencija obavezuje države da postepeno šire svoje sisteme profesionalne
orijentacije ukljucujuci i stalno informiranje o mogucnostima zapošljavanja, u cilju
osiguranja «potpunih informacija i najširih mogucih uputstava koje trebaju biti dostupne svoj
djeci, omladini i odraslima, a odgovarajuci programi svim hendikepirinim licima i invalidima.»88

84
Clan 5. Konvencije.
85
Clan 6. Konvencije.
86
Clan 1. Konvencije.
87
Clan 1(5) Konvencije.
88
Clan 3. Konvencije.

19


Lista datuma ratifikacija medunarodnih dokumenata
1. Medunarodni pakt o gradanskim i politickim pravima (1966) (ICCPR)
Bosna i Hercegovina 01.09.1993
Hrvatska 12.10.1992.
Srbija i Crna Gora 02.06.1971.

2. Medunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (1966)
(ICESCR)

3. Konvencija o pravima djeteta (1989) (CRC)

4. Konvencija o ukidanju svih oblika diskriminacije žena (1979) (CEDAW)

5. Konvencija o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije (1966) (CERD)

6. Konvencija protiv mucenja i drugih surovih, nehumanih ili ponižavajucih
tretmana ili kažnjavanja (1984) (CAT)

7. Konvencija koja se odnosi na diskriminaciju u pogledu zapošljavanja i zanimanja
/ILO-C-111/ (1958)

8. Konvencija o profesoinalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju invalida /ILO-C-159/
(1983)

9. Konvencija o profesionalnoj orijentaciji i strucnom osposobljavanju u razvoju
ljudskih resursa /ILO-C-142/ (1975)
Bosna i Hercegovina 02.06.1993.

20


Napomena:

Prijevod pojedinih odredbi medunarodnih sporazuma koje su citirane preuzeti iz:

1. Sevima Sali i Zlatan Terzic – «Medunarodni dokumenti o ljudskim pravima»;
Pravni centar, Fond otvoreno društvo Bosne i Hercegovine; Sarajevo, 1996.

2. Vladimir Todorovic – Medunarodni ugovori «Ljudske slobode i prava – knjiga 4.,
tomovi I i II»; Službeni glasnik; Beograd, 2000.

21


II

Ujedinjeni narodi usvojili su niz neobavezujucih dokumenta koji mogu predstavljati
dragocjenu pomoc i smjernice državama clanicama u pogledu definiranja,
ostvarenja i zaštite prava osoba sa posebnim potrebama.

Ekonomski i socijalni savjet UN-a usvojio je rezolucije |“Socijalna rehabilitacija
osoba sa fizickim hendikepom“ i «Socijalna rehabilitacija slijepih».

Generalna skupština usvojila je rezolucije «Deklaracija o pravima mentalno
retardiranih osoba»89 koja istice da osobe sa posebnim potrebama uživaju ista prava
kao i sve druge osobe, te «Deklaraciju o pravima osoba sa posebnim potrebama».90

Ujedinjeni narodi usvojili su, nakon medunarodne godine osoba sa posebnim
potrebama, „Svjetski program akcije» (WPA),91 a period od 1983. do 1992. godine
proglasili medunarodnom dekadom osoba sa posebnim potrebama.
Svjetski program akcije u prvom dijelu daje definicije pojedinih pojmova, te pravi
razliku zasnovanu na iskustvima Svjetske zdravstvene organizacije,92 izmedu:
- oštecenja kao bilo kakvog gubitka ili abnormalnosti psihološke, fiziološke
ili anatomske strukture ili funkcije,
- onesposobljenosti kao bilo kakve limitiranosti ili ogranicenosti (kao
rezultata oštecenja) pri obavljanju bilo kakvih aktivnosti koje se smatraju
normalnim za covjeka i
- hendikepiranosti kao smetnji kod bilo kojeg pojedinca nastale kao rezultat
oštecenja ili onesposobljenosti koja ogranicava ili sprjecava.

Tri su osnovna cilja Svjetskog programa akcije: prevencija, rehabilitacija i
ujednacavanje mogucnosti.
Prevencija podrazumjeva mjere koje imaju za cilj sprjecavanje bilo kakvih
mentalnih, fizickih ili culnih oštecenja (primarna prevencija) ili kod vec nastalog
oštecenja prevencija podrazumjeva sprjecavanje negativnih fizickih, psiholoških i
socijalnih posljedica.

Rehabilitacija podrazumjeva proces sa jasno orjentiranim ciljem koji je vremenski
limitran. Cilj ovog procesa je omogucavanje onesposobljenoj osobi da dosegne
maksimalni nivo mentalne, fizicke ili socijalne funkcionalnosti, obezbjedujuci na
ovaj nacin njega ili nju sa sredstvima kojima mogu promijeniti svoj život. Ona
mogu da ukljucuju mjere kompenzacije za gubitak funkcionalnosti ili za
funkcionalnu limitiranost (npr. putem tehnicke pomoci) i druge mjere namjenjene
za olakšavanje društvene prilagodenosti ili ponovne prilagodenosti.

Izjednacavanje mogucnosti podrazumjeva proces putem kojeg je opci društveni
sistem, kao što je fizicko i kulturološko okruženje, stambeni smještaj i prevoz,
socijalna i zdravstvena zaštita, mogucnosti obrazovanja i zaposlenja, kulturni i
društveni život, ukljucujuci i sportsko-rekreativne objekte, ucinjen dostupnim.

89
Rezolucija Generalne skupštine UN-a 2856 iz 1971. godine.
90
Rezolucija Generalne skupštine UN-a 3447 iz 1975. godine.
91
Rezolucija Generalne skupštine UN-a 37/52 iz 1982. godine.
92
Medunarodna klasifikacija oštecenja, onesposobljenosti i hendikepiranosti (ICIDH), Svjetska
zdravstvena organizacija, Ženeva, 1980.

22


Prva dva cilja vezana su za tzv. „caring“ model (model zasnovan na brizi), a treci cilj
se primice tzv. „right-based“ modelu (modelu zasnovanom na pravima).

Svjetski program akcije definira izjednacavanje mogucnosti kao proces u kojem
društveni sistem, poput fizickog i kulturnog okruženja, stambene politike i
transporta, socijalnih i zdravstvenih službi, obrazovnih i mogucnosti zaposlenja,
kulturnog i društvenog života, ukljucujuci sport i ustanove za rekreaciju, bude
dostupan svima.93

Svjetski program je pozvao i države da razviju dugorocne vlastite programe kojima
bi se ostvarili ciljevi akcionog plana ukljucujuci i stvaranje neophodne regulative i
tijela za poduzimanje mjera za postizanje ciljeva, osiguravanje mogucnosti za punu
ukljucenost i podršku osnivanju i jacanju organizacija za osobe sa posebnim
potrebama.94

Na osnovu periodicne evaluacije implementacije Svjetskog programa akcije od
strane domacih, regionalnih i medunarodnih razina, Program je predmetom revizije
koje se sprovodi svakih pet godina.95

Rezolucijom Generalne skupštine uspostavljen je Dobrovoljni fond Ujedinjenih
naroda za onesposobljene (UN Voluntary Fund on Disability), koji kasnije mjenja
ime u Dobrovoljni fond za dekadu osoba sa posebnim potrebama Ujedinjenih
naroda 1983-1992. Rad ovog fonda produžen je i poslije dekade radi ostvarenja
osnovnog cilja „Društvo za sve.“96

Finansiranje od strane Fonda je usmjereno ka jacanju kapaciteta nevladinih
organizacija koje bi mogle ucestvovati u izradi Konvencije o pravima osoba sa
posebnim potrebama i njenoj buducoj implementaciji. Takode Fond osigurava i
podršku za inovativne akcije kojima se promovira podizanje nivoa svijesti o
pitanjima osoba sa posebnim potrebama i razmjenjuju znanja i iskustva, te
osigurava široka primjena odgovarajucih tehnologija za osobe sa posebnim
potrebama.

Fond je izdao smjernice za pripremanje i predaju prijedloga projekata koji su
dostupni na: www.un.org/esa/socdev/enable/spdproj.htm.

Ovdje je potrebno spomenuti sljedece izvještaje „Principi, smjernice i garancije za
zaštitu osoba lišenih slobode na osnovu mentalne bolesti ili mentalnog
poremecaja“ 97 , „Ljudska prava i osobe sa posebnim potrebama“98 i „Principi za
zaštitu osoba sa mentalnim bolestima i poboljšanje sistema mentalne zdravstvene

93
Vidi stav 12. Svjetskog programa akcije. Program dostupan na:
www.un.org/esa/socdev/enable/diswpa00.htm
i www.leeds.ac.uk/disability-studies/archiveuk/united%20nations/world%20programme.pdf
94
Vidi stav 90. Svjetskog programa akcije.
95
Prva revizija bila je 1987. godine, .
96
Vidi rezolucije Generalne skuštine UN-a 32/133; 40/31; 47/88 i 45/91.
97
Izvještaj Erica- Irene A. Daes, Specijalnog izvještaca Potkomisije za prevenciju
diskriminacije i zaštitu manjina 1986.
98
Leandro Despouy, Specijalni izvještac Potkomisije

23


zaštite.“ 99 Generalna skupština UN-a usvojila je i „Talinske smjernice za akciju
daljeg razvoja ljudskih resursa u slucajevima invalidnosti.“100

Standardna pravila o izjednacavanju mogucnosti osoba sa posebnim
potrebama

Standardna pravila o izjednacavanju mogucnosti osoba sa posebnim potrebama101
predstavljaju temeljni dokument za pokretanje akcije koja izmedu ostalog za ciljeve
ima osiguravanje modela za proces donošenja politickih odluka koje su neophodne za postizanje
jednakih mogucnosti, predlaganje mehanizama radi bliske saradnje izmedu država, organa u
sistemu UN-a, drugih meduvladinih tijela i organizacija osoba sa invaliditetom, te predlaganje
efektivnih mehanizama za pracenje procesa u državama koje teže da postignu izjednacavanje
mogucnosti osoba sa invaliditetom.102

Standardna pravila se sastoje od cetiri dijela:

1. Preduslovi za jednako ucešce

2. Kljucne oblasti za jednako ucešce

3. Mjere za sprovodenje

4.Mehanizmi za pracenje

Prvi dio Standardnih pravila se odnosi na preduslove za jednako ucešce koji
obuhvataju obavezu države da poduzme mjere podizanja svijesti u društvu o
osobama sa invaliditetom, njihovim pravima, potrebama, mogucnostima i
doprinosu, osiguravanja medicinske njege i rehabilitacije radi postizanja i održanja
nezavisnosti, kao i razvoj odgovarajucih uslužnih službi.103

Kljucne oblasti za jednako ucešce definiraju obaveze države u osiguravanju
pristupacnosti fizickog okruženja i pristupacnosti informacijama i komunikacijama,
u obrazovanju, zapošljavanju, osiguravanju socijalne zaštite i prihoda za izdržavanje
osoba sa invaliditetom. Država bi trebala potpomagati ucešce osoba sa
invaliditetom u porodicnom životu, kulturnim aktivnostima, sportu i rekreaciji.104

Pravila pozivaju države da otklone prepreke za jednako ucešce osoba sa posebnim
potrebama kroz niz mjera cije sprovodenje podrazumijeva:

- prikupljanje i širenje informacija o uslovima života osoba sa invaliditetom,
- formuliranje politika i planova, te finansijsku odgovornost države za
sprovodenje planova,
- donošenje zakona sa ciljem postizanja punog ucešca i ravnopravnosti,
- osnivanje i jacanje nacionalnih koordinacionih odbora,

99
100
101
102
Preambula Standardnih pravila.
103
Vidi dio 1 (st. 1-4) Standardnih pravila
104
Vidi dio 2 (st. 5-13) Standardnih pravila

24


- podršku organizacijama osoba sa invaliditetom,
- obuku osoblja koje angažirano na planiranju i ostvarenju programa i usluga
namjenjenih osobama sa invaliditetom,
- pracenje i vrednovanje nacionalnih programa, tehnicku i ekonomsku
saradnju i medunarodnu saradnju.105

Vijece ministara Bosne i Hercegovine usvojilo je 30.09.2003. godine Standardna
pravila cime se država obavezala na uklanjanje svih prepreka sa kojima se susrecu
osobe sa posebnim potrebama. Ovaj dokument je od temeljne važnosti za buduce
uskladivanje postojece i donošenje nove zakonske regulative u oblatima zaštite i
ostvarivanja prava osoba sa posebnim potrebama.

105
Vidi dio 3 (st.13-22) Standardnih pravila

25


Nevidljivi ljudi na nicijoj zemlji : stanje ljudskih
prava osoba sa invaliditetom u Bosni i
Hercegovini

Dženana Aladuz
UG INFOHOUSE

Rijec-dvije autora ..............................................................................................26
I - uvod u stanje ljudskih prava osoba sa invaliditetom: društveno – politicki uslovi
i statisticki pokazatelji .......................................................................................27
II - Ljudska prava osoba sa invaliditetom: aktuelna situacija, primjeri kršenja
ljudskih prava, diskriminacije i komparacija sa prethodnim sistemom..................35
III - Ljudska prava osoba sa invaliditetom: uticaj novca na promociju i zaštitu
ljudskih prava....................................................................................................41
IV - Ljudska prava osoba sa invaliditetom, ugao vlasti.........................................44
V - Ljudska prava osoba sa invaliditetom: akcije koje mijenjaju svijet, primjeri......46
VI - Preporuke invalidskih udruženja i autora izvještaja za efikasniju zaštitu i
promociju ljudskih prava osoba sa invaliditetom .................................................47
Zakljucak ..........................................................................................................49
VII – Dodaci ....................................................................................................51

Rijec-dvije autora
Znali smo da ce istraživanje stanja ljudskih prava osoba sa invaliditetom u Bosni i
Hercegovini, kroz uslove rada invalidskih organizacija, biti edukativno, zanimljivo
ali i potresno. Ono što nismo znali je da ce nas istraživanje informacija povremeno
podsjecati na zaplete popularnih djela poput Alise u zemlji cuda, Nemoguce misije 1 i 2,
te Balkanskog špijuna.

Poput Alise, mnogo puta smo se zapitali da li smo krenuli pravim stazama u
istraživanje zaštite i kršenja ljudskih prava invalida u zemlji koja ne posjeduje
elementarno znanje o invalidnim osobama? Podaci s kojima se raspolaže, iako
nepotpuni i neprecizni, služe da njima nadležna ministarstva i nevladin sektor
manipulišu javnost, vodeni dnevno-politickim interesom.

Radeci ovaj izvještaj, kod skeniranja vladinog i nevladinog sektora, poput Toma
Cruisea u Nemogucoj misiji 1 i 2, nailazili smo na prepreke hollywoodskog stila: od
cestih promjena vlada, odlazaka i dolazaka ministara, izmjena i dopuna raznih
zakona o izmjenama i dopunama, naglih promjena u vrhu invalidskih saveza, pa do
oprecnih tvrdnji o postojanju invalidskog pokreta u BiH iz tog istog invalidskog
pokreta.
U medijima istupaju anonimni pojedinci koji govore “glasom vecine”; nepregledne
su organizacije koje nude bolje mjere za poboljšanje kvalitete života, kao i poslanici
koji uvijek pocnu i završe borbu za prava invalida oko izbora.

26


Baš poput Balkanskog špijuna, nailazili smo na nezainteresovanost, nepovjerenje,
aluzije i komentare, te nadasve sumnje u istinske motive ovog istraživanja kod
dijela celnih ljudi invalidskog pokreta u BiH. Iako temeljene na doživljenim
negativnim iskustvima sa drugim organizacijama koje su provodile slicna
istraživanja, njihove ad hoc sumnje oslabile su naše dublje spoznavanje uslova rada
invalidskih organizacija.

No, i pored svega navedenog, istraživanje ljudskih prava osoba sa invaliditetom u
BiH pokazalo je da se, i u zemlji sa 20 % stanovništva ispod granice siromaštva,106i
42 % nezaposlenog, 107 dešavaju izuzetne akcije i kampanje, nevjerovatna licna i
organizaciona postignuca, sa ciljem da poboljšaju život invalidnih osoba, kao i
njihov položaj u društvu. U državi koja nema sistemsko rješenje za obezbjedivanje
osnovnih ljudskih prava osoba sa invaliditetom, vec je skrb nad invalidnim licima
prepustila invalidskim udruženjima i centrima za socijalni rad, samo postojanje
saveza i udruženja invalida predstavlja jedno malo, istinsko, cudo. Svaka uklonjena
arhitektonska barijera ili letak sa osnovnim informacijama o pravima, korak su
naprijed, jer “invalidi u BiH nemaju izbora, na nuli su i sve iznad toga je pomak.”108
No ti koraci naprijed nisu nimalo laki. Jednog od aprilskih dana, dok smo završavali
izvještaj, dvadesetak invalidnih osoba provelo je noc u zgradi Vlade FBiH u
Sarajevu u nadi da ce izvršiti pritisak na Vladu da pocne primjenjivati Zakon o
izmjenama i dopunama Zakona o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava
rata i zaštite porodica sa djetetom. Sve što su tražili jeste da se poštuje osnovno
ljudsko pravo - pravo na jednakost. Dobili su sokove, sendvice i drvene stolice da
lakše prebrode noc. 109

I - uvod u stanje ljudskih prava osoba sa invaliditetom:
društveno – politicki uslovi i statisticki pokazatelji

DRUŠTVENO-POLITICKA SLAGALICA: Izvještaj o ljudskim pravima osoba sa
invaliditetom u BiH koncipirali smo samo na cinjenicama iz razgovora sa
nosiocima invalidskog pokreta, predstavnicima vlasti, izvještaja i zvanicnih
dokumenata odgovornih vladinih institucija i medijskih izvještaja. On ne
predstavlja ni pamflet za podršku invalidskom pokretu, ili pak sredstvo za obracun
sa “mrskim vlastima”. Za tim nema ni potrebe, jer je bar u slucaju Bosne i
Hercegovine izuzetno lako ukazati na kljucne tacke negacije ljudskih prava
ugroženih kategorija stanovništva, narocito invalida, kao i tok njihove degradacije.

Sistematsko negiranje i ignorancija ljudskih prava dovela je bosansko -
hercegovacko društvo na ivicu siromaštva, kako u egzistencijalnom, tako i u
metaforickom smislu. Siromaštvo našeg društva se ne ogleda samo u postotcima
nezaposlenih ili broju primalaca socijalne pomoci, iako ekonomska situacija znatno
utice na ljudska prava. Ono se ogleda i u nemogucnosti sudjelovanja stanovništva,

106
Podatak iz izvještaja “ Bosnia and Herzegovina: Poverty Assessment”, Svjetska banka, Izvještaj br. 25343-BiH, str. 6
107
Zbirni podatak iz Biltena za decembar 2003., Federalni zavod za zapošljavanje, Sarajevo I Stanje na evidenciji
nezaposlenih za decembar 2003., Zavod za zapošljavanje RS, Srpsko Sarajevo/Pale.
108
Iz intervjua sa Adisom Arapovicem, koordinatorom projekta Svi smo jednaki, Centar Civilnih inicijativa, licno
obavljenog 14. 12.2004. godine
109
Šehercehajic, Senita: «Prevareni invalidi bore se za život», Oslobodenje, , 15.4.2005.

27


pogotovo invalida, u životu zajednice. Uskraceni su im resursi, mogucnosti
zaposlenja, primanje i širenje informacija, obrazovanje, donošenje odluka, kao i
vecina drugih gradanskih, ekonomskih, politickih, kulturnih i socijalnih prava.

Smatrali smo da analizu ove tematike treba uraditi kroz prizmu organizacija koje se
bave invalidnim osobama iz dva razloga:

• nemoguce je osloniti se samo na državne izvore informacija i
dokumentaciju jer ne postoji nacionalna - državna baza podataka o
broju invalida, njihovim potrebama, kao ni jedinstvena politika za
osobe sa invaliditetom u BiH; pa tako ni pratece zakonodavstvo i
izvršna tijela. Inace, kad je rijec “o institucijama za zaštitu
ljudskih prava, 2004. godina je znacila njihovu stagnaciju i dalju
degradaciju. Ocigledno je da nije pronadena adekvatna zamjena za Dom za
ljudska prava koji je ugašen krajem 2003. godine tako da gradani još uvijek
nemaju odgovarajucu i efikasnu sudsku zaštitu kad su u pitanju njihova ljudska
prava i slobode...Ovo stanje je tim teže što se nastavio trend zapostavljanja
ljudskih prava i od strane medunarodne zajednice, Visokog predstavnika prije
svega, i od domacih vlasti koje su ohrabrene ovakvim držanjem medunarodnog
faktora.”110

• jedine organizacije koje su u svakodnevnom dodiru sa ovom
populacijom, kojima se oni mogu obratiti za pomoc ili savjet, jesu
invalidska udruženja, domaca i inostrana, koja su sticajem prilika
preuzela obaveze koje su nekad bile na državi, a poslije rata
prebacene na Centre za socijalni rad. “Razjedinjenost sistema doprinosi
izolaciji centara (za socijalni rad,op.a) i iskljucenosti u bitnim dogadajima ir
esursima u lokalnoj zajednici. Naime, cesto se dešavalo i dešava da neki drugi
dijelovi lokalne zajednice i pojedinci preuzimaju ulogu i funkciju centra –
starješine pojedinih opštinskih organa, Crveni krst i neke druge
humanitarne organizacije…sve više su na sceni privatni sektor i vec uveliko
zastupljene nevladine organizacije. Zahvaljujuci solidnoj podršci sa svih strana i
iz zemlje i iz inostranstva, oni vec imaju solidnu poziciju, te se sve cešce pojavljuju
sa zahtjevima da obavljaju neke poslove iz domena centara za socijalni rad. U
ovakvim odnosima i u vezi s ovom pojavom, država ne bi trebalo da štiti interese
centara za socijalni rad, vec da ispoštuje korektan partnerski odnos i
ravnopravan status ... “111

Iako ne postoji gradacija / hijerarhija važnosti unutar ljudskih prava, zbog izuzetno
teških uslova života invalidnih osoba najviše smo se bazirali na osnovna ljudska
prava kao što su pravo na zdravstveno osiguranje, lijecenje i socijalnu zaštitu.
Tokom brojnih razgovora, na naša pitanja o pravu na informacije ili na više
obrazovanje, predstavnici invalidskih udruženja samo bi odmahnuli rukom
podsjecajuci da mi u Bosni i Hercegovini još nismo došli do stepena kad su
primarna prava – na život, zaštitu i pomoc – zadovoljena. U BiH invalidi, njihove
porodice i udruženja još uvijek se bore za pravo na pelene, banjsko lijecenje i bijeli
štap. Sopstvena glasila, informacijski sistemi, integrisano obrazovanje... još su
zarobljeni u papirnom svijetu birokratije.

110
Izvještaj o stanju ljudskih prava u Bosni i Hercegovini za period januar-decembar 2004, Helsinški komitet za ljudska
prava u Bosni i
Hercegovini: str 2
111
Navodi iz eseja «Centar za socijalni rad – status i perspektive» Ljubana Krnjajica za potrebe konferencije Iskustva i
reforme socijalnog sektora u BiH,

28


STATISTIKA NEPOSTOJANJA: Nepostojanje statistike i tacnog broja lica sa
invaliditetom na državnom i entitetskim nivoima, rezultira protokom pogrešnih ili
polovicnih informacija o broju osoba sa invaliditetom, pa samim tim i o potrebnoj
im pomoci.
Pošto država vec deceniju nije u mogucnosti da izvrši popis stanovništva, niti da
prikupi relevantne podatke o ranjivim kategorijama stanovništva, jedini koji
pokušavaju istražiti ovaj problem su invalidske organizacije ili udruženja gradana
koje se bave zagovaranjem prava ove populacije. Njihova materijalno - tehnicka
sredstva, kao i dostupnost izvorima informacija su na žalost ogranicena, tako da
podaci koje distribuiraju nisu u potpunosti tacni.
Da paradoks opšteg trenda neinformiranosti bude veci, resorna entitetska
ministarstva uzimaju te polovicne informacije od udruženja, te ih izlažu u javnosti
kao zvanicne podatke. Na naš upit Ministarstvu zdravlja i socijalne zaštite
Republike Srpske koliki je broj invalidnih lica u ovom entitetu, sad vec bivši
ministar dr Marin Kvaternik poslao nam je podatke Koordinacionog odbora
invalidnih lica RS-a112 koji govore o 32.550 invalidnih osoba (nisu ukljuceni RVI, op.a.).
Ni ministarstvo rada i socijalne politike u FBiH, inace resorno ministarstvo za
neratne invalide113, nema pravih podataka o broju invalida u FBiH, vec se rukovode
informacijama iz Centara za socijalni rad i drugih organizacija.114

Nepostojanje pouzdanih podataka o velicini ove populacije gradana onemogucuje
osmišljavanje adekvatnih kampanja za njihovu zaštitu, te slabi argumentaciju boraca
za ostvarivanje njihovih prava. 115 Takoder, nedostatak pouzdanih statistickih
pokazatelja otežava razvijanje ekonomske strategije i planiranje izdvajanja iz
budžeta entiteta za potrebe ove populacije. Posljedice su osjecaj obespravljenosti i
ogromno razocarenje invalidske populacije u BiH, koja se pocinje smatrati
nevidljivim ljudima.

Medu posljednjim razocarenjima predstavnici invalida posebno isticu odluku
Vlade FBiH o prolongiranju primjene Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o
osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodica sa djetetom.
Nakon godina lobiranja da se ovaj Zakon koji jamci povrat osnovnih ljudskih prava
invalida usvoji, to je i ucinjeno krajem 2004. godine. Prvi put su prava svih neratnih
invalida u deset kantona FBiH bila izjednacena.
Mjesec dana potom, Vlada FBiH predlaže odgodu njegove primjene za 2006.
godinu zbog nedostatka sredstava u budžetu. Sporni iznos za primjenu ovog
Zakona je, prema podacima Ognjena Delibegovica, koordinatora kampanje
invalidskih udruženja pod nazivom “Pomozite danas nama, a sutra možda
112
Citat iz dopisa Ministarstva zdravlja i socijalne zaštite RS-a , 15.2.2005: «Obzirom da je još u toku povratak izbjeglih
i raseljenih lica teško je govoriti o broju invalidnih lica.Ovom prilikom dostavljamo vam podatke koordinacionog
odbora RS-a...» str 2
113
Termin «neratni invalidi» koristi se u medijskom i kolokvijalnom govoru za osobe sa invaliditetom kojeg su zadobile
ili su rodene s invaliditetom mimo ratnih dejstava. Ovaj termin se najcešce koristi pri opisivanju podijeljenosti u
populaciji osoba sa invaliditetom, na tzv. povlaštene – ratne vojne invelide – i ostale – neratne. Problem terminologije
koja opisuje ovu populaciju je veliki u BiH, jer ne postoje zvanicno usvojene terminološke odrednice za
imenovanje/opisivanje ove populacije. Jedan dio populacije smatra na primjer da je naziv osobe sa posebnim potrebama
iznimno uvredljiv, te insistiraju da ih se naziva invalidima ili invalidnim osobama, dok drugi dio ove populacije ne
nalazi ništa uvredljivo u ovom nazivu. Mi smo se odlucili koristiti terminologiju koju upotrebljavaju naši sagovornici,
predstavnici invalidskih udruženja i saveza za invalide koji nisu ratni vojni invalidi a to su: civilni invalidi, neratni
invalidi, invalidne osobe. (op.a)
7
Iz razgovora sa Radovanom Vignjevica, ministrom za rad i socijalnu politiku FBiH, licno obavljen 11.2.2005.
115
Dnevne novine Oslobodenje u broju od 9.11.2004. godine objavile su tekst «Potreban državni zakon o invalidima», u
kojem su izvještavajuci o aktivnostima Josipa Pejakovica, alternativnog Visokog predstavnika, navele i informaciju da u
BiH ima oko 500.000 invalida.

29


sebi,”116 oko 20 miliona KM godišnje.117 Ako se prisjetimo posljednjeg revizorskog
izvještaja, o neracionalnoj i nebuloznoj potrošnji cak 25 miliona KM od strane
predstavnika državnih institucija u 2004. god., jasno je otkud nepovjerenje javnosti
u istinitost tvrdnje o nedostatku sredstava za izmirivanje osnovnih socijalnih prava
invalidnih osoba.118

Zbog cega se godinama odbija provesti procedura ispitivanja broja invalidnih
osoba u BiH, analiza njihovih potreba i stanja? “Postoji interes da se ne dode do takvih
podataka. Ako izade na primjer ministar finansija, pa kao usput spomene broj recimo 130.000
osoba koje trebaju biti pripažene, to je ocigledna neistina, da ne kažem laž ortodoksna. Jer nema
podataka na osnovu kojih on može izbaciti bilo kakvu cifru ...Dakle, najlakše je prepasti
parlamentarce nekim ogromnim brojem pa reci zamislite vi 130.000 ljudi pa neka svako dobije
po 50 KM, kolike su to pare i opterecenje za budžet. To je manipulacija.”119
Od decembra 2004. godine zaoštrile su se ogorcene rasprave izmedu invalida i
Vlade FBiH, najcešce preko medija. “Invalidi nemaju više kuda. Nas je u FBiH više od
80.000. Kantonalni propisi postojali su u samo pet kantona, i vrlo razlicito su se primjenjivali.
Ova populacija je na marginama društva. Ne možemo dobiti posao, ne možemo se kretati, jer
država ne gradi prilaze za invalide, ne možemo hraniti porodice i školovati djecu... Tiho nas
ubijaju.” 120 U svojim istupima u medijima Radovan Vignjic, ministar za rad i
socijalnu politiku FBiH, izjavljuje da je za provodenje ovog Zakona “prema trenutno
raspoloživim podacima potrebno oko 33 miliona KM godišnje”, da invalidi imaju osnovu za
traženje provedbe ovog Zakona, ali da novca za njegovu implementaciju nema.
Parlament Vlade FBiH nije ga, iako je Vignjevic upozoravao u više navrata, uopšte
ni planirao u raspodjeli budžeta Vlade FBiH za 2005. godinu.121

BROJ OSOBA SA INVALIDITETOM U BIH: “Zaštita lica sa invaliditetom u poslijeratnom
razdoblju izrazito je pogoršana u oba entiteta iz više razloga i, može se reci, u obrnutoj je
proporciji s povecanjem broja osoba s invaliditetom. Prema utvrdenoj metodologiji, lica s
invaliditetom su lica s tjelesnim oštecenjima, psihicki zaostala, lica s kombiniranim smetnjama, s
oštecenjima sluha, vida i poremecajima u govoru. Broj invalidnih lica u BiH je teško utvrditi, jer
se podaci prikupljaju po razlicitim kriterijima i po razlicitim metodologijama, s tim da u
nekoliko kantona (FBiH), odnosno u više opcina (RS), ne postoji evidencija invalidnih lica
(povratnicke opcine)122“.

Podaci o broju invalida rasparcani su kao dijelovi slagalice po raznim institucijama i
organizacijama diljem BiH, i zaledeni u vremenu kad su ove institucije bile
odgovorne za ostvarivanje nekih od prava invalida. No, potreba za realnim brojem
invalidske populacije, rezultirala je istraživanjem iz 2003. godine pod nazivom
“Demografski, socijalni, zdravstveni i regionalni pokazatelji statusa osoba sa invaliditetom i
njihovih organizacija u Bosni i Hercegovini”, kojeg je za potrebe zagovaracke kampanje

116
Više podataka o ovoj kampanji moguce je pronaci u Savezu paraplegicara FBiH, Savezu distoficara FBiH, te
Udruženja oboljelih od multipleskleroze i cerebralne djecije paralize.

118
Više o revizorskom izvještaju Kancelarije za finansijsko poslovanje institucija BiH na www.revizija.gov.ba
119
Iz razgovora sa Ognjenom Delibegovicem, koordinatorom kampanje «Pomozite danas nama, a sutra možda sebi»,
licno obavljenog 13.1.2005. god
120
Citirana izjava Zijada Arapcica, predsjednik Saveza invalida FBiH, iz teksta «Prevareni invalidi bore se za život»,
Oslobodenje, autor Senita Šehercehajic, 15.4.2005
121
Iz teksta «Prevareni invalidi bore se za život», Oslobodenje, autor Senita Šehercehajic, 15.4.2005
122
Citat preuzet iz dokumenta « Sektorski prioriteti – socijalna i penziona politika» EPPU-a, Jedinice za ekonomsko
planiranje i implementaciju pri kabinetu Predsjedavajuceg Vijeca ministara BiH;
www.eppu.ba/pdf/Socijalna%20politika%2001.pdf str 10

30


“Svi smo jednaki”123, provela nevladina organizacija Centar civilnih inicijativa BiH
(u daljem tekstu CCI) uz saradnju Saveza invalidskih organizacija. “Problem statistike u
Bosni i Hercegovini je možda jedan od najvecih. Bilo koju pricu o bilo kojoj populaciji mi ne
možemo ozbiljno završiti, jer nemamo adekvatne statisticke pokazatelje. Mi ne znamo da li u
Bosni i Hercegovini ima tri ili cetiri miliona stanovnika. Znaci isto tako ne znamo imamo li
200-300 hiljada invalida”124

Istraživanje CCI-ja obuhvatilo je 167.514 ispitanika, oba spola i svih starosnih
kategorija u BiH, koji su clanovi organizacija osoba sa invaliditetom, osim RVI, što
je po našem mišljenju jedini nedostatak objektivnosti ovog istraživanja. Zbirnim
podacima iz ovog istraživanja, koji govore o 226.144 invalidnih osoba, dodali smo
podatke o RVI iz FBiH i RS- a, i dobili podatke o 325.552 osoba sa
invaliditetom u BiH. Prema nezvanicnim
podacima u BiH živi 4,1 milion stanovnika 125 , što znaci da invalidne osobe
predstavljaju oko 7% ukupnog stanovništva BiH.126

Rezime za BiH je slijedeci127:
Ukupan broj osoba sa invaliditetom u BiH obuhvaceno CCI istraživanjem
167.514
Pretpostavljeni ukupni broj osoba sa invaliditetom u BiH, koji nije obuhvacen istraživanjem
bez RVI
58.630
Ukupni pretpostavljeni broj osoba sa invaliditetom, bez rvi
226.144

RVI FBiH (Armija RBiH)128
45.377
RVI RS
40.659129
RVI iz reda HVO
13.372130
Total pretpostavljenog broja osoba sa invaliditetom 131 132

325.552

Rezime za FBiH je slijedeci:
123
Više o ovoj kampanji na www.ccibh.org
124
Iz razgovora sa Adisom Arapovicem, koordinatorom kampanje «Svi smo jednaki», CCI BH
125
Podatak iz Bosnia and Herzegovina Data Profile, The World Bank Grupe, za godinu 2003.
126
Korisnika prava porodicne invalidnine iz Armije RBiH je 43.257 osoba, iz reda HVO 7.996. U RS-u broj clanova
porodica poginulih boraca i umrlih vojnih invalida, koji ostvaruju prava o osnovu bracko-invalidske zaštite je 41.994
korisnika. Porodicnu invalidninu po osnovu poginulog borca koristi 25.190 lica, porodicne invalidnine iza umrlog
vojnog invalida 3.266 uživaoca i sauživaoca, te 11.589 korisnika civilne licne invalidnine i 1.949 porodicne. Podaci za
RS iz studije Sektorski prioriteti-socijalna i penziona politika organizacije EPPU-a, Jedinice za ekonomsko planiranje i
implementaciju pri kabinetu Predsjedavajuceg Vijeca ministara BiH www.eppu.ba/pdf/Socijalna%20politika%2001.pdf;
127
Tabelarni prikaz podataka iz istraživanja CCI «Demografski, socijalni, zdravstveni i regionalni pokazatelji statusa
osoba sa invaliditetom i njihovih organizacija u Bosni i Hercegovini»objavljujemo u dodatku izvještaja, zahvaljujuci
ljubaznosti osoblja CCI
128
Pod pojam Armija RBiH uvršteni su i stari korisnici iz Drugog svjetskog rata i mirnodopski vojni invalidi kojih ima
oko 4.400.
129
Podaci o RVI FBiH i RVI RS preuzeti iz studije Sektorski prioriteti-socijalna i penziona politika organizacije EPPU-
a, Jedinice za ekonomsko planiranje i implementaciju pri kabinetu Predsjedavajuceg Vijeca ministara BiH
www.eppu.ba/pdf/Socijalna%20politika%2001.pdf. Medutim, podaci Federalnog ministarstva za pitanja boraca i
invalida odbrambeno-oslobodilackog rata, od 23.aprila 2004 godine, govore o broju od 30.952 RVI iz reda Armije BiH
www.bihvlada.gov.ba/bosanski/2004%20bos/sjednice%2004/0fena.htm
130
Podaci iz izvještaja o Sjednici Vlade FBiH, www.bihvlada.gov.ba/bosanski/2004%20bos/sjednice%2004/0fena.htm
131
Totali u tabelama pod nazivom Rezime proizvod su kompilacije podataka dobivenog pri našem istraživanju, kao i iz
istraživanja CCI-ja
132
Podaci o invalidni osobama iz Distrikta Brckog nisu uvršteni u ovo istraživanje jer su invalidi u Brcko distriktu
podijeljeni na invalide koje finansira FBIH i one koje finansira RS, a nismo bili u mogucnosti saznati da li su i oni vec
uvršteni u statisticke podatke dobivene od entitetskih udruženja. Za detaljnije informacije pogledati Dodatak.

31


Ukupan broj osoba sa invaliditetom u FBiH obuhvaceno CCI istraživanjem
114.084
Pretpostavljeni ukupni broj osoba sa invaliditetom u FBiH koji nije obuhvacen istraživanjem,
bez RVI
37.647
Ukupni pretpostavljeni broj osoba sa invaliditetom, bez rvi
151.731

RVI FBiH
45.377
RVI iz reda HVO
13.372
Total pretpostavljeni broj osoba sa invaliditetom
210.480133

Rezime za RS je slijedeci:
Ukupan broj osoba sa invaliditetom u RS obuhvaceno CCI istraživanjem
53.430
Pretpostavljeni ukupni broj osoba sa invaliditetom u RS, koji nije obuhvacen istraživanjem
bez RVI
20.983
Ukupni pretpostavljeni broj osoba sa ivaliditetom, bez rvi
74.413

RVI RS
40.659
Total pretpostavljeni broj osoba sa invaliditetom
115.072

STRUKTURA I BROJ INVALIDSKIH ORGANIZACIJA U BIH: Tacan broj nevladinih
organizacija koje su orijentisane na pomoc osobama sa invaliditetom još uvijek nije
moguce saznati, jer ne postoji jedinstvena baza podataka ni invalidnih ni drugih
nevladinih organizacija. Takoder, pretraga podataka o registrovanim organizacijama
iz državnog i entitetskih registara koje imaju rijec “invalidi” u nazivu ne garantuje
tacnost, jer mnoge organizacije koje se ne zovu “invalidskim”, u sklopu svoje misije
imaju i promociju ljudskih prava osoba sa invaliditetom. Obzirom na sve ovo, za
potrebe ovog istraživanja, uzecemo kao relevantan podatak dobijen od Centra
civilnih inicijativa o 231 organizaciji na podrucju BiH koja se zove “invalidska,” te
direktno radi na pomoci invalidnim osobama. 134

Kako je Zakon o Udruženjima i Fondacijama BiH 135 znatno pojednostavio
proceduru osnivanja udruženja, tako je i doprinio trendu osnivanja organizacija u
ovoj državi. Nacini organizovanja nevladinih organizacija otvorili su prostor za
bezbrojne mogucnosti udruživanja: dovoljne su tri osobe da osnuju udruženje na
nivou države, regije, entiteta, pa cak i na meduopštinskom podrucju. Na žalost,
vecina udruženja gradana kao i Saveza invalida pate od iste boljke – nedostatka
obrazovanog kadra (i zaposleni i volonteri). Rezultat nedovoljnog kapaciteta
osoblja i aktivista jeste nemogucnost organizovanja svježih, originalnih kampanja,

134
Nezvanicni podaci, na koje se jedino možemo osloniti u hronicnoj nestašici oficijelnih, govore o postojanju skoro
8.000 Udruženja
gradana na tlu BiH.
135
Zakon o udruženjima i fondacijama Službeni glasnik BiH 32/01

32


kao i održavanje aktivnih lobistickih i zagovarackih veza. Skoro sva udruženja s
kojima smo kontaktirali jedva preživljavaju, imaju minimalnu tehnicku opremu za
rad, najcešce su u neadekvatnom prostoru, a za sve se brine malobrojno osoblje.
Neimaština, kao i neredovna isplata novca iz državnih, etitetskih ili opštinskih
budžeta za njihove aktivnosti, rad invalidskih udruženja usporavaju, pa cak i
onemogucavaju.

U sveopštem haosu brojki i slova koji prati pitanje invalidnih osoba u BiH, Savezi
invalidskih udruženja su rijetki kameni temeljci. U FBiH ima sveukupno 10 Saveza,
a u RS-u 9136 i vecina ih je dobro struktuirana. Ukupan broj njihovih clanova iznosi
oko 248.014 137 osoba. Invalidski pokret sa ovako brojnim clanstvom izazvao bi
poštovanje u bilo kojoj zemlji svijeta, te strah od vizije njegove mobilizacije u
udarnu pesnicu socijalnih nemira. Osim, naravno, u Bosni i Hercegovini gdje su
donosioci odluka itekako svjesni da proces istinske saradnje izmedu NVO-a na
meduentitetskom nivou još nije u potpunosti zaživio.

SARADNJA PREKO ENTITETSKE GRANICE: Trenutno u BiH postoji samo jedno
nacionalno (državno) udruženje koje zastupa interese invalidnih osoba i iz FBiH i
iz RS-a, a to je Udruženje slijepih BiH, kojeg su osnovali entitetski Savezi slijepih
1997.god. Celni ljudi ovog Udruženja cinjenicu da su neki od njih izgubili vid na
“drugoj” strani bojišnice kao “neprijateljski” vojnici, podredili su potrebi
savladavanja ovog hendikepa i organizovanom traženju ostvarivanja prava
hendikepiranih osoba.

Uspjeli su, mišljenje je Fikreta Zuke, jednog od pionira i pokretaca invalidskog
pokreta u BiH, jer im je “u prvom planu sljepoca. O svim drugim pitanjima može covjek
intimno da misli šta god hoce, ali nama je jasno da samo zajedno možemo zaštititi sebe u ovom
vrlo nehumanom društvu koje u principu ne vodi racuna o ljudskim pravima, a pogotovo o
ljudskim pravima slijepih. Znajuci za to, znajuci da možemo samo zajedno, ne ulazeci u to šta je
ko radio u toku rata, mi smo napravili Uniju slijepih BiH i nismo pogriješili. Mi smo jedna od
najozbiljnijih organizacija u BiH i ušli smo u sve medunarodne organizacije.”138

Naša realnost je da su politika, kao i sjecanje na rat, upleteni u svaki aspekt
društvenog djelovanja, pa tako i u rad invalidskih organizacija. Teško je i zamisliti
kako su protekli prvi susreti invalidnih osoba `95. i `96. godine na liniji razdvajanja
entiteta, a pogotovo susreti RVI-ja. Jedan od rijetkih koji zaista otvoreno govori o
prošlim i sadašnjim vremenima, i uslovima rada udruženja je i Branko Suzic,
predsjednik Saveza slijepih RS i jedan od celnih ljudi Unije slijepih BiH. “ Ja sam
RVI, dakle izgubio sam vid u ratu i da, sreo sam se sa covjekom koji je takoder izgubio vid u
ratu, on na jednoj ja na drugoj strani. Licno sam prevazišao te predrasude i ne gajim nikakve
negativne osjecaje prema tom covjeku sa druge strane, jer je i on stradao kao i ja. Moja deviza je
da ovaj rat nije bio rezultat naših želja, ni jedne ni druge strane. Treba prevazici sve ružno. Kad

136
Potpuni nazivi Saveza, kao i njihove generalije, dati su u Dodacima izvještaja. Specificnost i prednost ovog državnog
izvještaja je
što donosi pregled situacije ljudskih prava svih osoba sa invaliditetom, ne uvažavajuci uobicajenu diskriminaciju po
uzroku nastanka
invalidnosti, koja je rezultirala ili izvještajima samo o ratnim vojnim invalidima ili samo o neratnim invalidima.
137
Finalni broj clanova saveza invalidskih udruženja u BiH dobijen je sabiranjem podataka CCI-ja o broju clanova
Saveza Udruženja u
BiH i naših istraživanja broja clanstva organizacija RVI.
138
Iz intervjua sa Fikretom Zukom, clanom Udruženja slijepih BiH i sekretarom Udruženja slijepih KS, licno
obavljenog 28.12.2004.
god.

33


smo mi slijepi 1997. god prvi formirali Uniju udruženja na nivou BiH bilo je to hrabro, jer je
znacilo suprotstaviti se tadašnjim tokovima. Sada je mnogo lakše, a tada je trebalo hrabrosti pa
1997. doci u Sarajevo. Na pocetku smo se sastajali na granici razdvajanja entiteta. Nismo tajili,
ali ni isticali u medijima jer smo u podsvijesti stalno imali cinjenicu da taj korak ne bi bio
dobrodošao” 139

Zahvaljujuci višedecenijskoj infrastrukturi, dugogodišnjem menadžmentu i
subordinaciji na nivou Koordinacionih odbora FBiH i RS, Savezi invalidskih
organizacija u mogucnosti su pružiti i razmijeniti relevantne podatke o svojim
clanovima i njihovoj egzistenciji. Saradnja preko entitetskih granica izmedu Saveza
postoji, no više je u funkciji razmjene informacija i savjetovanja na raznim
konferencijama i seminarima, nego poduzimanja znacajnih zajednickih koraka na
nacionalnom-državnom nivou. “...postoji veliki jaz izmedu predstavnika iz FBiH i
predstavnika iz RS-a. Medutim, još nije klima pogodna za zaživljavanje Saveza, još uvijek su
tu prepucavanja. Evo u decembru je bilo savjetovanje u Banjaluci gdje su došli i vaši predstavnici.
Ali nikakvog efekta nije bilo po mom mišljenju. Vaši predstavnici nekako uopšteno pricaju, ne
daju nikakve konkretne prijedloge. Organizacije treba ujediniti, ali ce to ici malo teže.”140 141.

Na žalost, postoji i svojevrsna netrpeljivost izmedu Saveza neratnih invalida i
civilnih žrtava rata na jednoj, i Saveza ratnih vojnih invalida na drugoj strani, koja
znacajno doprinosi slabljenju invalidskog pokreta u BiH, kao i razmjeni ideja i
akcija. Nepravedna raspodjela budžetskih sredstava u oba entiteta koja ocito, do
granice grotesknosti, pokazuju koliko vlade oba entiteta smatraju prava ratnih
vojnih invalida važnijim od prava “neratnih” invalida i civilnih žrtava rata, samo
raspiruju neslogu.

Osim «velikog problema nesložnosti medu samim invalidskim organizacijama», 142
tu je i problem sa unutrašnjim kapacitetom organizacija. U nekim udruženjima isti
ljudi rade tridesetak godina i navikli su na nekadašnji sistem koji im je pružao
solidnu materijalnu pomoc. Arapovic u jednom dijelu razgovora napominje da su
invalidske organizacije još uvijek na nivou razgovora sa predstavnicima vlasti
«imamo problem – riješite nam ga.»

139
Iz intervjua sa Brankom Suzicem, predsjednikom Saveza Slijepih RS, licno obavljenog 29.01.2005. god.
140
Iz intervjua sa Brankom Milinkovicem, sekretarom Saveza invalida rada RS-a, licno obavljenog 9.2.2005.
141
Izuzetno pozitivna je cinjenica da Savezi invalida u FBiH, osim onih koji se bave ratnim vojnim invalidima, nisu
prekopirala
obrazac paralelnih struktura vlasti u FBiH, pa oformili na primjer Savez invalida FBiH i Savez invalida Hrvatske
Republike Herceg
Bosne. Obzirom da postoje tri pravna okvira za osnovna prava iz domena boracko-invalidske zaštite u BiH: po jedan
za pripadnike
0Armije BiH, HVO-a i vojske RS-a, koji izvrsno štite njihova prava, vjerovatnost o skorom ujedninjavanju
udruženja/saveza ratnih
vojnih invalida apsolutno je neizvjesna.

142
Iz izjave Saveza udruženja gradana oštecenog sluga i govora FBiH, date 27.januara 2005.

34


II - Ljudska prava osoba sa invaliditetom: aktuelna
situacija, primjeri kršenja ljudskih prava, diskriminacije
i komparacija sa prethodnim sistemom
NOVI VIDOVI DISKRIMINACIJE ZA NOVO STOLJECE: Zaštita ljudskih prava
osoba sa invaliditetom u BiH, bez obzira na sitne godišnje, prilicno protokolarne,
pomake, nije odmakla dalje od kamenog doba. Dovoljno je provesti samo jedan
dan u bilo kojoj domacoj invalidskoj organizaciji u BiH pa vidjeti da hipoteza o
kamenom dobu nije ni hiperbola niti alegorija, vec gola cinjenica. Svakodnevna
borba za zadovoljenje bazicnih ljudskih prava, poput prava na zdravstvenu zaštitu,
socijalnu pomoc, tudu njegu ili ortopedska pomagala, bez kojih mnoge invalidne
osobe ne mogu da funkcionišu, vracaju nas na samo dno Maslovljeve piramide
potreba, na brigu o elementarnim potrebama za puko preživljavanje.143
Za razliku od ostalih bivših jugoslovenskih republika, poput Hrvatske, Slovenije ili
Srbije, bh.vlasti na svim nivoima (državnim, entitetskim, kantonalnim i opštinskim)
nisu stvorile uslove za primjenu socijalnih prava. Tek 2003. godine Vijece ministara
BiH ratificiralo je Standardna pravila o izjednacavanju mogucnosti osoba sa
invaliditetom koja postoje od 1993. godine. Iako ova 22 pravila BiH treba poštovati
kao i ostale clanice UN-a, u našem trenutno zakonodavstvu diskriminacija je, po
rijecima Adisa Arapovica, koordinatora kampanje Svi smo jednaki, prisutna u
svih 22 oblasti.144 Ono što je najviše zabrinjavajuce jeste diskriminacija u socijalnom,
zdravstvenom i obrazovnom sistemu. Socijalni sektor kao resorni u BiH za
populaciju osoba sa hendikepom još je uvijek baziran na tzv. zdravstvenom
konceptu invaliditeta, dok se zapadni svijet okrece socijalnom konceptu.

Postoje dvije vrste diskriminacije koje su istakli skoro svi predstavnici Saveza
invalidskih udruženja u FBiH, osim RVI, a to su: teritorijalna diskriminacija i
diskriminacija po uzroku nastanka invaliditeta.

TERITORIJALNA DISKRIMINACIJA: “Pristup BiH oblasti invalidnosti je potpuno
pogrešna. Po Ustavnom uredenju na nivou države ne postoji socijalna zaštita, vec je spuštena na
entitete. U entitetima je opet situacija komplikovana. U RS-u sve zakone donosi Parlament RS-
a i situacija je dosta centralizovana, a u FBiH Parlament usvaja samo nacela, a kantoni donose
i provode svoje zakone. Tako dolazimo do problema, do pravljenja teritorijalne diskriminacije jer
osobe sa invaliditetom u Zenici, Sarajevu ili RS-u uopšte ne moraju imati ista prava. Time se
osobe sa invaliditetom dovode u neravnopravan položaj i podstice se interna migracija – da se ljudi
sa hendikepom samo formalno prijavljuju da borave u mjestima sa bolje rješenom socijalnom
zaštitom.” 145 Iako je u Zakonu o socijalnoj zaštiti FBiH zajamceno da osobe sa
potrebom imaju pravo na socijalnu zaštitu, u praksi je drugacije. Pojedini kantoni
nisu ni donijeli kantonalne Zakone o socijalnoj zaštiti, iako je rok za to bio
1999.godina. Zahvaljujuci nedostatku jedinstvenog sistema imamo situaciju da na

143
Iako u hijerarhiji ljudskih prava ne postoje «manje i više važna» prava, neka gradanska, politicka i kulturna prava
poput prava na informacije ili obrazovanje invalidske populacije, još cekaju svoj red. «U zemljama tranzicije koje iz
socijalisticke ekonomije prelaze na tržišnu dolazi do poremecaja i slabljena dotadašnje ekonomije, zbog cega brojni
pojedinci ostaju iskljuceni iz društva i postaju primaoci socijalne pomoci i javnih usluga. Posebno težak u tim
situacijama je položaj tzv. ranjivih skupina i pojedinaca kao što su izbjeglice, stare osobe, etnicke manjine, fizicko i
mentalno hendikepirane osobe i drugi. Stoga u takvim društvima dostupnost, sadržaj i održivost socijalnih prava
poprima posebnu važnost jer pristup njima znaci i da ce ti pojedinci lakše podnijeti strukturalne promjene i brže im se
prilagoditi.» 143 Iz izvještaja Ombudsmena FBiH o ljudskim pravima u FBiH 2003. godina pod nazivom «Kršenje
socijalnih prava gradana», str 1
144
Više o Standardnim pravilima i kampanji «Svi smo jednaki» na www.ccibh.org
145
Iz intervjua sa Fikretom Zukom, ibid

35

Ljudskapravaosobasainvaliditetom

Ljudskapravaosobasainvaliditetom

Recommended

Recommended

More Related Content

Viewers also liked

Viewers also liked (8)

Similar to Ljudskapravaosobasainvaliditetom

Similar to Ljudskapravaosobasainvaliditetom (10)

Ljudskapravaosobasainvaliditetom