Literature

1. LJUBAV OD ŽELJEZA
Autori:
Dipl. redatelji koreograf Viktor Orendi
Mr Aleksandra Orendi
Mr Viktorija Orendi
Autorice pjesme posvjećuju svojoj obitelji i bivšim ljubavima,
a autor Lilian - Lili

2. Uvod;
Radnja prati ljubavnu priču glavne junakinje Mariah. Mariah je
ambiciozna pravnica čije je strast ples.
Sama imena glavnih likova ukazuju na njihove osobine. Njezina najbolja
prijateljica je Hope (što na engleskom znači nada), operska pjevačica
uvijek spremna da pruži pravu toplinu, utjehu i savjet. Amo (asocijacija
na riječ amor-ljubav) je prva ljubav Mariah, koji ju je razočarao. Samo
njegovo ime je asocijacija na to da nekada žene u ljubavi sa muškarcem
zapravo vole samo ljubav kao takvu. Nakon njega ulazi u vezu sa Carlom
(značenje imena Karl dolazi od njemačkog karl što znači: čovjek, muž,
suprug) koji je sušta suprotnost od Amo-a. Međutim, ljubavnu idilu
narušava Daniele (ime talijanskog podrijetla, a znači Bog je moj sudac),
glavni investitor tvrtke u kojoj Mariah radi. Samo njegovo ime nam
nagoviještava da je on čovjek koji je jako dominantan, a bavi se mutnim
poslovima. Što će bit dalje saznajte sami.
Prvobitni cilj djela bio je promovirati pjesme koje su autori pisali. Djelo
je, kako se kaže, milijun puta prepravljano sve dok nije bilo dostojno
objavljivanja. Za djelo autori su rekli: „Istina je, djelo smo prepravljali
dosta puta plašeči se kritike. Šalim se, naravno, mada u svakoj šali ima
malo i istine. Ja ću o djelu samo reći da je ono naša ,,dosanjana bajka“.
Priču smo formirali prema životnim pričama naše obitelji. Željeli smo
zabilježiti nezabilježeno.“
***
U skrovištu ljubavi srce je otporno na lomljenje, ali šta se u njemu krije?
Šta u njemu ostaje, dal’ ono što nedostaje? Nekada je to praznina koja
čeka da bude istrošena. Nekad voljeti bez rezerve, prepustiti se ljubavi
piše neku svoju priču koja gori, sagorijeva i luta. Ljubav je poput
brodoloma. Danas, ne znam zašto, sjećam se njega, kako mu mrsim crnu
kosu, kako ga milujem i ljubim, ali sjećanja, nebitna su kad ideš dalje.
Nekada je ovaj grad nosio vibracije naše ljubavi, sada ih gubi. Odlučujem
da to tako ne bude i uzimam pero u ruke i pišem. Otišao je, a kako nije ni
bitno. Čijom krivicom, zar je to bitno? Istrajali smo zajedno u snu, a ja
želim da ga ispričam. Bio je moj svjetionik, svijetlio u mraku.
Da li sanjam, da, ali do određenih granica. Ali možda je sličan čojek što
brzo vozi onom što stane na krov auta da bi dotakao Mjesec. Sjećam se
jedne djevovčice koja vježba jako misleći o Parizu, koji je daleko, ali i
blizu. Ta djevojčica budi kod sebe salsu i igra vatreno, sa strašću. Bilo je i
dana kada sam mislila da čekam nekoga ili netko čeka mene, ali sve je to

3. prozirno, nepoznato. Dal’ ću naći neku osobu da sa njom plešem danju u
Španolskoj, da sa njom kisnem u Londonu noću? Možda da, a možda je
čovjek iz sjene pod svjetlima grada samo obična maštarija. Al’ ponekad
je bitna misao što dočarava magiju, onu noću i danju.
Uglavnom, jedna misao o ljubavi ponekad vrijedi milijun zvijezda sa
neba. Ali ako me voliš dizat ćemo se do visina, a kad je teško spuštati
polagano.
Milijun zvijezda sa neba
Bez tebe se budim, ni glasa da izustim,
al’ mislit ću na tebe, nek’ mi to bude ćebe.
Nije prošao vlak za Oz, nikad neće skroz
da te neću zvat kad zafališ ponekad.
Jer ljubav je uvijek vrijedila
da digne čak feniksa iz pepela.
Svijeće nade upali kad očajno to trebam,
dani sa tobom su vrijedni milijun zvijezda sa neba.
Bura snažno me lomi, razbija srce o stijene,
boli ko priča o nama, silom te ne daju vene.
Nekad svjetla palimo, kad’ okolo su sjene
i samo se pogledamo, kad riječi su istrošene.
Vodili smo bitke, imali volje,
a kupeći gubitke, znali da može bolje.
Zbog sitnica volim, toplih dana,
zagrlimo se da ne bude rana.
Svijeće nade upali kad očajno to trebam,
dani sa tobom su vrijedni milijun zvijezda sa neba.
Bura snažno me lomi, razbija srce o stijene,
boli ko priča o nama, silom te ne daju vene.

4. Sudbina pisačkog pera je da samo od sebe putuje, čak i kada gubi, kad je
statično. Kada počeš pisati, o jednoj ljubavi odbačenoj, ti ustvari pišeš da
je teže praviti se da si našao nekog sebi sličnog, zar ne? Jer ljubav je kao
plivanje, ako znaš plivati uživati je lako, a ako ne znaš pitaš se kako? Ipak,
sva iskustva u ljubavi nečemu nauče. Ja sam voljela onako kako ja
umijem da volim.
Točno je da smo ponekad izgubljeni, znamo da nas ljubav gubi, ali i vrati.
Priča traži nekoga da je razumije u potpunosti, luta tražeći tananu dušu
koja će ju saslušati, a nakon toga ne otići, već ostati. U mojoj priči je
klaun, žnaš onaj odrastao čovijek koji se raduje i palče. I velike cure
nabodu se na vreteno ljubavi, a šta ću.
Kada putujem vlakom tamo gdje sam nekad bila, od prozora pogled
odmaknem jer me tu više ne čeka vila. Ja sam tada samo dio ekipe koja je
kao jedna masa, mada sam njezin vatreni dio, koji navija iz sveg glasa.
Takva ja sam. Putovala sam po različitim zemljama i gdje god da odem
ostavljalam djelić sebe. U mojim venama teče flamenko, moje srce pjeva
francuskim i španjolskim jezikom. Moj prvi momak Amo bio je iz
Londona. Koferi su mi prvo puni pa poslije prazni. Sada sa samo sjetim
kiše noću dok smo šetali Londonom. Bilo je dobro dok je trajalo. Ma kad
je teško ili spusti slušalicu kad pozove ili mu se predaj kad krene koristiti
stare osvajačke trikove te si reci: “Jer tu srce, želja da ti pripadam, jeste,
onda lomi ga.” On mene nije zvao, naše se doista raspalo. Nije zlato sve
što je sijalo noću i kiša ga kupala.
Uzimam pero u ruke dok suze kvase papir. Želim ispričat svoju priču, a
papir se čini kao dobar slušatelj. Moje pero piše priču koja se ne
zaboravlja jer kad nekog toliko voliš nešto u tom porazu mora svijetliti u
mraku. Možda netko razumije kako je gubiti na ljubavnom planu pa
ponovo dobivati pa onda biti totalno zbunjen. Ljubav, jedino što putuje
kroz zemlje bez putovnica, viza i ostalog. Slobodna je da ode gdje hoće,
dođe kome hoće i isto tako nestane kad god poželi. Nekad se vrati trudom,
nekad ne, nekad se vrati, ali nikad ne bude ista. Ja sam ona čije pero pliva
preko oceana, ide preko granica sa univerzalnom putovnicom. Svaka
ljubav, prema bilo čemu, nalazi se u mom peru koje piše dugo i strasno.
Nisam ona koja lako odustaje od bilo čega, ali sve više znam kada moram
odustati od nečega. Moje pero je moderno, ali univerzalno.
Ja sam Mariah i ovo je moja priča.
Snjegovima Austrije

5. 365 dana il’ The invitation koji je film, nikako da odlučim,
tek sad znam da srce bije bitku s’ snjegovima Austrije.
Ponekad ne znam što reći, uvijek traženje spasa,
klaun što želi dobrodošlicu u kuću strave i užasa.
Raspad sustava podnosim, ime u grudima nosim,
vidi sreću da kada je slomljeno srce se ne čuje.
Stidim se toga spektakla, ljubav nudim kao spas
tek ponekad zaboli me pogled hladan poput nas.
Plutaju boce broda iz sna, kopam po mašti vizije stranca,
al’ srce što vatrom gori nekada riječi ne izgovori.
Vodi me gdje si ti, oaze vjernosti i ljubavi,
u šapat te nježnosti, u taj razdor prognani.
Kad vodiš dva svijeta bitku, voliš u kugli snježnoj sjajku,
tad znaš da voliš kišu, i kompromis, svjetlo u mraku.
Klavir se svira na bis, a ljubavi nota je CIS,
nek’ poteku ljubavi pjesme, Spasioc na nebu jeste.
Svira pijano Sonata, balerina se diže visine da savlada,
mi vadimo mač iz kamena i ,,Kocka je bačena,,.
***
Mariah se vraća s drugaricom kući nakon gimnazije. Štetaju ulicama
malog grada Lozane. Pahulje snijega padaju sa visina, ali nije hladno.
„I što si odlučila upisati nakon gimnazije?“, upita Mariah njezina
drugarica Hope.
„Upisat ću pravo, al’ znaš ti mene, uvijek ću plesati, divit se scene.“
„Jednom umjetnik, uvijek umjetnik.“, uzvrati joj Hope nasmijavši se.
„Ti znaš da je ples moja varnica pa ti bar to razumiješ, ti si operska
pjevačica.“, reče Mariah sa sjajem u očima.
„A ljubav?“, upita radoznalo Hope.
„Jednom sam se opekla, još se sjetim dana koje sam provela sa Amom.
Amo je bio moje prvo iskustvo ljubavi.“

6. „Znam kako si ga voljela, rastanak preboljela.“, reče Hope dajući joj
potreban zagrljaj.
„Uh, oprostite!“, reče Mariah kad naleti na nepoznatog momka.
„Oprosti ti, ja sam naletio na tebe. Lijepa si.“, uzvrati joj muškarac koji je
prolazio sa prijateljem.
„Hvala.“, reče Mariah zbunjeno.
„Daniele, drago mi je.“, uzvrati joj pogled markantni, tamni muškarac.
„A nije loša ni frendica.“, najednom se čuo glas njeovog prijatelja
Mattaeo-a koji je očigledno bio mangup.
„Jesi li uvijek tako očaravajuć?.“, uzvrati Hope sa kiselim osmijehom na
licu.
„Bok Mariah!“, reče joj Daniele i nestade kao pahulja snijega.
„Uh koja dva nevaljalca, jesi li vidjela kako izgledaju, kao da su svijet
pokorili. A i onaj Daniele, najmanje je dvadeset godina stariji od tebe.
Kako ga nije sramota tako se upucavati?“, reče Hope ljutito.
„Ne znam, doista ima nešto čudno u njemu.“, uzvrati joj Mariah.
„Nego, ovaj, čula sam da ideš na Amovo vjenčanje?“, upita začuđeno
Hope.
„Idem, a zašto pitaš?“, odgovori Mariah odvrativši pogled u daljinu.
„U nadi da nećeš.“, uzvrati Hope pomalo nagovarački nastrojena.
„E pa ne bi mi vjerovala, al’ ideš samnom!“
Njezina frendica Hope ju je odgovarala, ali Mariah je morala doći. Nakon
nekoliko dana Mariah krenula je na put. Prije puta slušala je pjesmu uz
koju je sa Amom prvi puta plesala, a suze koje je izbjegavala krenule su
niz lice. Željela je mu je otići na vjenčanje ne da bi se osvetila, nego da bi
vidjela šta bi bilo kad bi bilo, a nakon toga priču konačno završila. Takva
su valjda ženska srca, radoznala i željna objašnjenja. A šta će bit onda?
Onda će i on da zna da joj više nije stalo, jer mržnja nije suprotna ljubavi,
već ravnodušnost.
Vjenčanje je bilo baš onako kako su ga Mariah i Amo zamišljali. Na plaži
se odigravalo vjenčanje. Morski valovi su navirali u stepeničastom
zanosu, a u zraku je mirisalo cvijeće. Mladenka je nosila lepršavu sjajnu
haljinu, a njezine bose noge gazile su mekoću pjeska plaže. Puhao je
ljetni vjetrić koji joj je dirao kovrdžavu kosu. Plesala je u njegovom
toplom naručju do dugo u noć, obasjavao ih prekrasni noćih svjetala
zanos.
Fascinantnih riječi se Mariah sjećala, ali nijedne nisu bile tako dobre kao
one koje joj je rekao na svom vjenčanju, da shvaća koliko ju je povrijedio.
Ona nije olako zaboravila sve što je bilo među njima.

7. Ionako što je prava ljubav? Samo nešto tipa tko se bolje sjeća dana
provedenih u ljubavi. Jednom rečju biti nezaustavljiv, dograbiti neki jak
štit i krenuti savladavati prijepreku. Nekad je štit ljubavi nevidljiv, ali
odljeva lomu naokolo. Njezine suze su kiše u noći, tajanstvene, uzrok
sakriven negdje duboko. U čemu je razlika između onoda što suze sakrije
i onoga što to ne uradi? A treba li se boriti protiv nje ili ne i tko zapravo
pobjedi? Ljubav nije nikakvo natjecanje, nego naprosto pustiš da se desi,
a ako ne, nije ni bitno. A kada se desi ljubav je kao salsa, velika strast.
Pleši salsa, tvoji ljudi su uz tebe. A nervni slom, raspad, lom, zar to može
uopće ostati od prave ljubavi?
Mariah nije željela plakati, nije si dozvolila svjesna da je sama odlučila
doći na njegovo vjenčanje. Ionako su suze samo suze, srce pamti. Sjećala
se njihove pjesme Opsesija. Čudesan refren te pjesme razdvaja strast od
nečeg još dubljeg. Pjesma poput kiše sapira stare ljubavi i poziva na
dopuštanje nove, a kad se stara priča spusti, nova poleti.
Opsesija
U svemu je svašta sve, otvorene su kapije,
al' tko bi ti se nadao ti suluda opsesijo.
Ne budi zagonetan, jer si izvanredan
da pružiš ohrabrenje, tvoje logike ostvarenje.
Pomjera točkove i ide svud
točak nade što nije uzalud.
Sada smo jači i gluplji, i svoji i tuđi,
stranci na istoj strani, možemo sve, a tko nam brani.
Kuda li smo išli, na naše mjesto sišli,
vođeni našom mjerom, ali i namjerom?
Čudan taj sat je za nas,
zagrlim ga ipak kao vjere spas.
Sjedam na stijenu što baca pjenu
i vidim tu sjenu vodom pokvašenu.
Pomjera točkove i ide svud
točak nade što nije uzalud.

8. Sada smo jači i gluplji, i svoji i tuđi,
stranci na istoj strani, možemo sve, a tko nam brani.
Kuda li smo išli, na naše mjesto sišli,
vođeni mojom mjerom, ali i namjerom?
***
Kada se Mariah vratila kući odlučila je dan provesti odmarajući. Nakon
što se udobno smjestila na sofu, uzela je kanticu sa kokicama i pustila
film. Sada je sve tako drugačije. Amo je bio njezina prva ljubav, ali kada
je ljubav prestala željela ga je svim srcem zaboraviti. Ljubav je baš kao
ptica, ili u letu uživaš ili naprosto odleti. To je naprosto tako. A kakvi su
bili dani provedeni s Amom? Ti dani bili su nezaboravni, baš kao
najkvalitetniji šampanjac, pomalo nestašni i pjenušavi. Možda je to
dovelo do njihovog razdvajanja, to što je ljubav bila nemirna i pjenušava,
barem njegova da. Ipak Marihah nije nikako shvaćala šta ga je skrasilo
kraj druge žene.
„Hej ja sam.“, reče Hope ulazeći u sobu.
„Šta ime?“, reče Mariah pomalo nezainteresirano.
„Znaš, razmišljala sam šta ti treba. Večeras je tulum, svi frajeri bit će
tamo. Reci da ćeš doći. Barem dođi da izvidiš situaciju. Hoćeš?“
***
Marih i Hope ulaze u malu kavanu u Lozani.
„Zdravo Mariah!“, začu ona dubok glas iza sebe.
„Zdravo. Otkuda ti ovdje?“
„Šta ima novo lijepa?“, reče Daniele šmekerski, zadovoljan pritom što ju
je iznenadio.
„Hvala što pitaš, ništa. Ti?“
„Ljubav reklo bi se.“, reče Daniele, a njegove se oči namračiše dovoljno
da joj pokaže da voli dominaciju. Izgledao je neodoljivo, ali i
nemilosrdno.
„Aha, lijepo.?“, odgovori Mariah pomalo začuđeno.
„Mogu li plesati sa tobom?“, upita Daniele.
„Radije ne bih.“, odgovori Mariah osjećajući se nelagodno.
„Čega se plašiš?”, upita je Daniele i povede na podij snaznim stiskom.

9. Počinju se čuti zvuci salse i oni plešu. Na zvuke salse mladi su ustajali i
igrali s osmjesima na licima. Svi su plesali te su zajedno izgledali kao
ujednačena, šarena, sjajna gomila.
1, 2, 3, tap; 5, 6, 7, tap
Ples
Držiš me k’o vodu na dlanu, čitaš k’o stranu zadnju,
želim da te gledam, da vatri plesa se predam.
Da li se o pravilo pobuna tek spotakla,
zapalila se varnica kada je tlo dotakla.
Vatra će planuti jer srce dere
misao snažnu jaču od tebe.
Mrda me čigra u tvojim nogama,
nisam ti ja od leda, niti od kamena.
Okovi da me vežu na dvijesta godina
za tvoja koljena, bila bih voljena.
Dok plešemo tako volim da sanjam
da plesom vodi ljubav što spaja.
Plešimo putanjom trajanja,
to je naš predivni način spajanja.
Ja sam k’o špica, a ti si show,
taj ritam me drma, jer si sad moj.
Mrda me čigra u tvojim nogama,
nisam ti ja od leda, niti od kamena.
Okovi da me vežu na dvijesta godina
za tvoja koljena, bila bih voljena.
***

10. 5 godina kasnije
Mariah žuri na intervju za posao. Razmišlja što da obuče te uzima crni
kostim i upitno gleda u Carla.
“Što misliš na ovo?”
“Nije loše, mada dodaj još neki detalj. A kakav ti je taj posao za kojeg se
prijavljeješ.?”, upita ju Carl radoznalo, a i da joj smanji tremu.
“Kreativan rekla bih.”
“A kakav ti je budući šef?”, nastavi Carl sa pitanjima.
“Kako misliš kakav?”, odgovori mu Mariah.
“Mislim da li je zgodan? Hoće li će mi te otet?”, kroz šalu će Carl.
“Kažu da tvrtku vodi gospodin tako da bojazan ne postoji. On već ima
obitelj, tako da čak i da me nećeš tvoja sam.”, uzvrati Mariah kroz šalu.
Carl je bio jedini kome je Mariah dozvolila da uđe u njezino srce nakon
veze sa Amom. Dopustila mu je to jer je znala da je on dobar dečko i da
ju nikad ne bi povrijedio na način na koji je Amo. Nakon Ama njezino
srce postalo je oprezno. Nije očekivala nikakvu teatralnu ljubav, samo
iskrenost jeste. Iako nisu dugo bili u vezi, znala je da je prema Carl-u
osjetila nešto što nije ni prema kome do tada. Ako je ikad osjetila da
negdje postoji njezina srodna duša, sa njim je znala da ju je pronašla.
Nakon konzultiranja sa Carlom, Mariah je požurila na intervju. Prvo što
je ugledala bila je tročlana komisija kojom je predsjedavao jedan
gospodin. Njegovo odijelo bilo je savršeno ispeglano, a a njegove plave
oči gledale su u nju. Nakon svih pitanja ostalih članova komisije, začuo
se i njegov dubok glas.
„Možete li mi reći koliko godina iskustva imate u marketingu?”
„Već dvije godine bavim se time.”
„Navedite mi razlog da zaposlim baš Vas?”, obrati joj se on.
„Kreativnost.”, odgovori ona.
Nakon toga Mariah je izašla iz sale za intervju. Osjećala je da posao
dobila. Svratila je do prodavaonice i kupila novine. Nakon toga otišla je
kod Hope.
„I kako je bilo?”, upita radoznalo Hope.
„Valjda sam ga dobila.”, odgovori Mariah listajući novine.
***

11. Mariah je ujutru ustala rano. Na putu do posla razmišljala je koje li će
joj prvo zaduženje biti. Kad je ušla u zgradu dočekao ju je šef lično.
“Ej Mici, trebaš mi za nešto!”
“Samo reite šefe, spremna sam.”
“Čuj treba mi netko da pričuva sina najvećeg investitora kojeg je naša
tvrtka ikad imala.”
“Ali šefe ja nisam dadilja?”, reče Mariah pa se zarumeni.
“Jel’ ti to nešto reče?”
“Ma ne, ništa.”, odvrati Mariah.
“Dobro, onda danas poslije posla.”
Mariah je uzeti taksi i zaputila se na danu adresu. Put do kuće bio je
okružen zelenilom. Ulaz u veliki zamak bio je sav u cvijeću. Bio je to
svježe renovirani stari zamak koji je svom silinom prizivao na
razgledanje. Vrata od kuće otvorila je jedna gospođa.
“Dobar dan. Poslo me šef kao ispomoć u domaćinstvu.”, reče Mariah
pokušavajući dati na vrijednosti zadatku koji joj je povjeren.
“Naravno. Dobro je ste tu, uđite. Sjednite, dječak je u svojoj sobi.”, reče
joj ona sa olakšanjem.
Mariah je razgledala kuću koja je bila uređena u modernom stilu. Sjela je
na kauč i pogledala kroz prozor u vrt savršeno dotjeran vještom rukom
baštovana. Kada je začula glazbu popela se gore. Kada je ušla u sobu
naišla je na jednog dječaka kako svira električnu gitaru i pjeva riječi
pjesme ADHD.
ADHD
U klupi sjedim, ništa ne razumijem,
možda je ipak razlog to što ne umijem.
Nemoj gnjavit, revem u mol,
de me popusti Chacky, the dool.
Apstinencija da, alkohol ne,
pa ja sam dobar ,,Hej Bože spasi sve,,.
Al’ ADHD i lomače sve gore,
glava ide dolje, demoni se svi bore
za tvoju glavu, za tvoju glavu.

12. Bolest Einsteina i Tesle, imati se ne smije,
digni glavu jer te optužuje
tko te ne zna, ne zaslužuje.
Kakav manijak, horoskopa krivi znak
pa rokačim rock n roll, prihvati ga, budi fol.
I da skratim, idem da se vratim,
kad to osudiš ti, oplali me PTSD.
Apstinencija da, alkohol ne,
pa ja sam dobar ,,Hej Bože spasi sve,,.
Al’ ADHD i lomače sve gore,
glava ide dolje, demoni se svi bore
za tvoju glavu, za tvoju glavu.
Bolest Einsteina i Tesle, imati se ne smije,
digni glavu jer te optužuje
tko te ne zna, ne zaslužuje.
“Hej, ja sam Mariah. Čiji si ti?”, upita ga ona.
„Jel to tata opet zaboravio doći kući?”, odgovori joj podrugljivo.
“Ma ne nego…”, reče ona pravdajući se.
“Ma no stress, znam da je moj otac big boss.”, upita ga ona.
“Ne razumijem, kako to misliš”, upita ga ona.
“Znaš ono, mafijaš.”, reče on.
Mariah se na te riječi ukipila.
“Ma ne kažem ti to da te otjeram, nego danas mi rođendan, a morao sam
si sam kupovat poklon. Kupio sam si dugo očekivanog kućnog ljubimca.”,
reče on ravnodušno.
Utom zazvoni telefon i Mariah se odledi.
“Hej Mici, ja sam, tvoj šef. Šta se radi?”, upita ju on.
“Evo ovaj, ne znam šta reći, razgovaram sa dječakom, kupio je kućnog
ljubimca”, odgovori ona čisto da bi nešto rekla.
“I kakav je?”, upita on.
“Već je dio obitelji, uživam dok ga mazim.”, reče mu Mariah.
“Ajde onda, uživajte. Sutra ujutru na posao, prezentiraš našem velikom
sponzoru naš poslovni prijedlog.”, kako reče tako poklopi slušalicu.
“Uh vidi, došao je ranije doma.”, reče dječak.

13. Na vrata je ušao upravo on, Daniele. Mariah nije mogla vjerovati da ga
opet vidi.
„Izgleda je suđeno da se stalno srećemo.”, reče on neljubazno.
„Nisam znala da si ti vlasnik kuće?”, odgovori Mariah ponosito.
Daniele joj je prišao korak-dva i upitao:”Znaš li tko sam ja?”
Ona se odmakla, ali joj je on stao na put. Primjetio je da drhti i nastavio je
da priča. „Reci mi da se ne sjećaš našeg plesa i odmaket ću se od tebe.
Gromovi još sijevaju zbog tebe, ne dam ti da bježiš od toga.”
„Žao mi je, moja ljubav pripada mom momku Carlu.”, reče mu Mariah
dajući do znanja da nije pobijedio.
„Vidimo se sutra lijepa Mariah.”, reče on grubo, ali sa smiješkom.
Svuda začu se pjesma snažna poput grmljavine, jaka poput vjetrova,
pjesma „Moja jedina”.
Moja jedina
Sjajna priča, ali bez dokaza
da smo je igrali slavno bez poraza.
Laka igra sklona aplauzu,
ali su likovi u stalnom prolazu.
Publika tiha sa zadnjeg sjedala,
radost im dao odraz ogledala.
Vatre bi budile i strasti iz pepela,
a tvoje i više blizu mog tijela.
Na moje moći Veto si stavila,
svi su ti zakoni izvan mog pravila.
Topla si svila tijelu što treba fina,
vatra i vila, moja jedina.
S tobom ko jarbol, mislima plivaš
i tako naivnog opet me imaš.
Nekad i naivan na oblaku drijemam,
bolje i zaluđen, neg’ da te nemam.
Kršio zakone, dojmio robom,

14. ali vječnost bih dijelio samo sa tobom.
Vatre bi budile i strasti iz pepela,
a tvoje i više blizu mog tijela.
Na moje moći Veto si stavila,
svi su ti zakoni izvan mog pravila.
Topla si svila tijelu što treba fina,
vatra i vila, moja jedina.
***
Došao je sutradašnji dan. Mariah je ušla u tvrtku i naletila na šefa koji je
bio vidno uzbuđen. U kutu prostorije za održavanje prezentacije sjedio je
on, veliki investitor, big boss, Daniele. Nosio je crno odijelo, a kosa mu je
bila zalizana gelom.
Mariah je duboko udahnula i počela prezentaciju kojom bi, ako Daniele
uloži novac u tvrtku, tvrtka se izvukla iz stanja u kojem se nalazila. I tako
je prezentacija počela:
„Roman iz ciklusa romana „Srce od plastelina“, pod nazivom „Prljaviji
ples“ nije samo kao ljubavna priča, već i kao psihološki roman jer zalazi
duboko emotivna stanja svojih junaka. Djelo je fenomenalna i
neponovljiva priča o velikoj ljubavi i potpunoj predaji, pobjedi sebe i
svojih mogućnosti. Djelo koje je napisano povjesnim i autobiografskim,
moćna priča o ljubavnim zapletima i izdajama, čita se bez stajanja, bez
predaha jer svakim poglavljem sve više mami na čitanje i zaprepašćuje
svojim opisima. Jedno je od velikih djela sadašnjice sa elementima
filozofskih misli koje su zajedničke i duboko prožimaju živote likova.
Nevjerojatno ostvarenje, strasna i romantična priča oduševljavat će
publiku svih generacija diljem svijeta i i dalje nastavljati da osvaja.
Svatko tko nije imun na kvalitetna djela, ovo će sigurno zavoljeti. Djelo,
koje će u rekordnom roku pobrati velike simpatije, roman je koji tjera
suze na oči te su u pripremi i ostali romani ciklusa ,,Srce od plastelina.“.”
“Ok, dosta je. Čuo sam dovoljno.”, rekao je Daniele.
Zatim se nageo nad sto i nastavio: “Ovako, prvo mi sina čuva žena koja
ne zna čuvati ni psa. Zatim, nakon njezinog prisustva sin mi pokaže da si
je za rođendan, za novac koji sam mu dao, kupio nekakvu tarantulu. Onda,
za prezentatora uzimate žensku koja ne zna ni sebe da prezentira kako
treba.”

15. “Otkud sam ja znala šta je kupio.”, reče mu Mariah zbunjeno.
“Ali Mariah ti mi reče da je već dio obitelji i uživaš da ga maziš. Jel’ se ti
to voliš mazit sa tarantulama?”, reče joj šef prijekorno.
Na te riječi Daniele se nasmija i nastavi: “Tako da već za tjedan dana
povlačim svoje investicije iz tvrtke.”, reče Daniele.
Nakon tog sastanka ostali su sami Mariah i Daniele u uredu. Sjedili su
nepomično u svojim stolicama i šutali.
“Daniele? Da li ovo sve radiš jer sam te odbila? Jel to kazna?”
Danijel je naglo ustao i približio joj se.
„Da.”, rekao je promuklim glasom dok je odlazio.
Dok je odlazio samo se okrenuo i rekao joj:
„Ali ako to želiš promijeniti, znaš gdje sam.”, nasmijao se zajedljivo.
Znao je da nije njegova i znao je samo jedno, a to je da je ne želi svaki
dan gledati u svojoj blizini znajući da ju je izgubio. Ona je postala njegov
poraz i boljka u koju nije želio da gleda.
***
Nakon nekoliko dana Mariah je raskinula vezu sa Carlom. Nije željela
da bude uzrok propasti tvrtke.
Carl je otišao do Hope, znao je da mora nešto poduzeti. Nije mogao više
gledati oči Mariah koje više ne sjaje kao nekad kada ga ugledaju. Uzalud
sve, nije ju mogao isčupati iz srca, pustiti da ide jer tako na posletku i
mora. Što učiniti, čime se tada izboriti?
„Hope, drago mi je da te vidim.”
”Otkud ti kod mene? Kako je Mariah?”, začuđeno će Hope.
„Dobro je, ustvari ne znam kako je.”
“Šta se dešava Carl?”, upita Hope nevješto.
“Hope reci mi samo jedno - Da li ga voli?“
„Ne mogu ti ja to reći, to mora ona.”
Bližio se kraj dana, a Carl je razmišljao o Mariah. Pogasio sva svjetla i
zaželio želju.
„Velika ljubavi, reci mi što ima kod tebe? Da li se sjećaš naših pjesmi,
prvog plesa i gdje se sve to sakrije?”, povikao je Carl naglas.

16. „Ako me je Mariah ikad voljela neka mi se vrati, a ako nije nek’ to srce
shvati.”
Ipak šta mu je to vrijedilo. Dok ne pita ne može znati gdje li su njezine
misli, ljubav, mašta. Preko kojeg oceana plove njezini ljubavni impulsi,
njezina strast i da li je njezina ljubav već otplovila predaleko od njegove
obale? Da li je točka spoja već odavno izbrisana?
Bura dramatica
Rekoh moru: ''Ne zaboravi što znali su morski valovi.'',
nek' od plime ljubavi trag još barem postoji.
Sa koliko otpuha bofora, levante što puhaše sa mora,
pogled tvoj što srcu je navika čak i kada nema tvoga lika?
Već odavno ona je otplovila, oceana nevere je lomila,
nek' odnese tragove tvog lika naša ljubav bura dramatica,
nek' odnese bura dramatica.
Dok se more kršilo o stijenu zajedno smo šutali o njemu,
nek' u njemu ostane i priča, neka nemam tragove ti lika.
Sa koliko otpuha bofora, levante što puhaše sa mora,
pogled tvoj što srcu je navika čak i kada nema tvoga lika?
Već odavno ona je otplovila, oceana nevere je lomila,
nek' odnese tragove tvog lika naša ljubav bura dramatica,
nek' odnese bura dramatica.
Naredni dan Carl je ustao rano. Obukao se najbolje što može i odlučio
otići kod Mariah. Slomljenog srca je bio, ali je odlučio suočiti se sa onim
što je neizbježno. Jer kada nešto moraš znati nije bitno da li su koraci
teški, srce razbijeno, sjećanja urezana.
Kada je ušao vidio je Mariah kako zamišljen sjedi u fotelji.
„Ne znam?”, reče Maiah i spusti pogled.
I što je Carl sad mogao, u svojoj nekoj borbi gubio je i to vidno. Samo je
bilo pitanje vremena kada će ju morati pustiti. Nije to da se on nije sjećao
toga koliko je voli, nije tako jednostavno. U njemu je još bio grad noću i
njih dvoje. Kako se ne sjetiti njihovog prvog poljupca, zagrljalja?

17. Bjegunac
Dosadne drame slika, nema ni glavnog lika,
al’ aplauz ne jenjava, čak i kad završi se predstava.
Tu je patetika pala, kad svjetla opet se pale,
na daske što život znače vraćaju se dvije budale.
Bijegunac dovijeka, predstave naše,
neka kolaju priče, sutra će to da nam paše.
Bjegunac glumi sa suzom, jer skupo je koštalo
govorit laži uvjerljivo, a dokaza je premalo.
Kazalište je u duši, moć se navike ruši,
al’ publika spava i završena je predstava.
Tu se zavjesa spušta, zadnje riječi su pale,
sa daski što život znače sišle su dvije budale.
Bijegunac dovijeka, predstave naše,
neka kolaju priče, sutra će to da nam paše.
Bjegunac glumi sa suzom, jer skupo je koštalo
govorit laži uvjerljivo, a dokaza je premalo.
***
Narednih nekoliko dana su Mariah i Daniele su zajedno šetali i družili se.
Sve više je uviđala koliko joj je Daniele neodoljiv. Međutim, jedan dan
otišla je do njegovog posla da ga iznenadi, a ono što je čula nije očekivala.
„Kako to selimo se šefe?”, upita Matteao začuđeno Daniele-a.
„Moramo ići, District of Columbia je prepuna prilika za nas.”, odlučno
reče Daniele.
„A tvrtka u Lozani?”, nastavi Matteo.
„Mariah će ju vodit. Slomit ću srce maleckoj, al’ ionako nikad ne znaš da
li te netko želi samo zbog novca.”, nastavi Daniele.
„Ili je to samo način na koji tješiš sebe.”, reče Matteao potiho znajući
koliki je Daniele švaler.

18. Mariah nije mogla vjerovati što je čula. Za tako kratko vrijeme je
Daniele-a ipak zavoljela. Sa suzama u očima otišla je do Hope i sve joj
ispričala.
„Znala sam ja da je on običan uobraženi bogataš. Kako je mogao tako
nešto da ti uradi?”
„Ne znam kako je mogao tako nešto da kaže.”, začuđeno će Mariah.
„Mariah, onaj tko olako zaboravi sve nije dobar niti jednoj.”, reče joj
Hope.
„Ne znam što sada da radim.”, reče Mariah.
“Idi kod njega.”, odgovori Hope.
„Kod koga?”, upita Mariah.
„Znaš i sama.”, uzvrati Hope.
Mariah je poslušala savjet od Hope te odmah odlučila suočiti sa Daniele-
om. Na putu do njega samo je znala da mora dalje hodati, hodala je
ulicom u njegovom pravcu, a ujedno i lutala. Lutala je i ljubav u njoj, a
gdje li se selila nije ni znala. A šta je drugo mogla, da priča o strasti, o
ljubavi, a on odlazi? A gdje ona ide ne zna ni sama. Samo je noge nose
negdje. Da ga zaustavi da ode, ne, nije o tome čak ni razmišljala. Nekad
samo ostanemo bez riječi, budu suvišne i to bude ispravno tako. Željela je
samo od njega dobiti bilo kakvu naznaku da im je ljubav vrijedna borbe,
ali nije znala da li će ju i dobit. Ljubav ide dalje, a onaj tko je duboko u
njezinom vrtlogu se snalazi kako zna i umije. Takvo je to pravilo.
„Znaš li kako je voljeti? Odgovori mi! Ili ćeš samo tek tako otići!?”, reče
Mariah Daniele-u.
„Moram ići lijepa, tako sam odlučio.”
„Zar je to tvoj odgovor, doista, nemaš ništa pametnije da kažeš?”
“A što želiš da ti kažem?”, odgovori joj on ljutito.
“Reci mi da odlaziš i da te nije briga, da me ne voliš.”
“Zašto, jer da ti bude lakše?”, uzvrati joj on.
“Nije više ni bitno.”, reče ona sa suzama u očima.
„Meni je bitno.”, odgovori joj on.
„Zašto? Misliš da ću te pokušati zaustaviti? Neću.”
„Ne mislim.”, kratko joj reče.
Pitanje opstanka njihove ljubavi prožimalo ju je cijelim njezinim bićem.
A što je Mariah željela od njega? Željela je da se bori za njihovu ljubav,
da odreagira, da je tu kad joj treba. To je bilo ono što je željela, a dobila
je njegov odlazak. Željela je ići s nim gdje god, na kraj svijeta. Al’ ljubav
gori pa ponekad ide dalje da luta kao i svi mi, a kad je izgubiš ili je sam
vraćaš ili je pokušavaš zaboraviti. U svakom slučaju za obje verzije je

19. potreban trud. Kako li se zaboravljaju ljubavi koje moraju biti
zaboravljene? Da li se naprosto istraje u ljubavi dok se ona, ako je
uzaludna, sama ne ugasi? Mariah se nije ni trudila to da shvati. Šta je i
kako bilo nije joj više bilo bitno.
Iluzija
Kad sam te birala bila sam sanjala,
a nada bez trajanja briše mjesto stajanja.
Iluzija, ruši zid trajanja, traži uvjetnu za laganja,
briše ti i ja bez imalo kajanja.
Iluzija, tvoje ime piše, iluzija i ništa više,
kad samo ti glas čujem srcem odjekuje!
Prave riječi će mi prići ulicom što moram ići,
da te imam mi ne prija kad spaja nas iluzija.
To je šutnja kada pitam, priča nema pravi slijed,
svake noći kad ju imam pogled tvoj mi kaže sve.
Ne mogu te drugoj dati, još mi koža tobom tinja,
nakon nje se meni vratiš kao neka iluzija.
S kojom dijelim tvoje tijelo, neka bude podijeljeno,
ali srce nek je moje, a ne sramom ovjereno.
Znaš li da me mijenjaš za nju, da zauvijek ni ne važi,
sram me slušat tvoje riječi kada nudiš samo laži.
Iluzija, tvoje ime piše, iluzija i ništa više,
kad samo ti glas čujem srcem odjekuješ!
Prave riječi će mi prići ulicom što moram ići,
da te imam mi ne prija kad spaja nas iluzija.
To je šutnja kada pitam, priča nema pravi slijed,
svake noći kad ju imam pogled tvoj mi kaže sve.
Ne mogu te drugoj dati, još mi koža tobom tinja,
nakon nje se meni vratiš kao neka iluzija.

20. ***
Godinu dana kasnije
Mariah je opet išla na intervju. Ovog puta nije mnogo razmišljala o
izboru garderobe.
“Izvolite, možete ući.”, začula je ljubazni glas tajnice Phoebe.
Kada je ušla u prostoriju jedna fotelja se okrenula. To je bio on, Daniele.
Mariah ga je odmah prepoznala.
”Uđite, nemojte stajati na vratima. Sjednite I recite mi zašto ste došli?”,
reče on.
„Došla sam svezi posla u marketingu. Moji planovi za marketing su…”
Daniele joj ne dade završiti rečenicu: „Tvoji planovi su dobri, samo što
još i naše stalne suradnike moramo uvjerit u to. Idući tjedan idemo na
poslovni put.”
„Gdje, ako smijem pitati?”, upita ona.
„District of Columbia.”, reče on.
Nakon toga Mariha je otišla kod Hope. Željela je svoj najboljoj drugarici
reći kako je dobila posao.
„I kakav je novi šef?”, reče joj Hope znatiželjno.
„Pravo iznenađenje.”, reče Mariah čudeći se kako Hope uvijek predosjeti
šta zapravo treba pitati..
„Rekla bih i više od toga.”, reče Hope nasmiješivši se.
„Ne znam na što misliš?”, odgovori joj Mariah.
„Imaš neki kiseo osmijeh Mariah. Gleda li te onako, mislim kao ženu,
malko više od samo poslovno?”
„Hope, budući šef mi je Daniele. Putujemo idući tjedan u District of
Columbia.”
”Onaj bezveznjak. E baš mi je drago zbog vas. Nego samo mi ostavi sve
podatke za slučaj da nestaneš.”, reče joj Hope napravivši grimasu.
Mariah i Daniele putuju avionom.
„Plašiš li se leta?”, upita je on radoznalo.
„Ne. Za tebe ne moram ni da pitam, očito je da voliš naprasna putovanja”,
reče mu ona podbadajući ga.
„To je dobro. Želiš li nešto popiti?”
„Pa mogla bih jedan sok.”, reče mu nezainteresirano.
Okrenu se Daniele te obrati stjuardesi: „Dva soka molim!”

21. Daniele je bio toliko neodoljivo šarmantan da stjuardese kao da su se
natjecale koja će biti ljubaznija. Svojom šarmantnom pojavom plijenio je
pozornost.
„Kada dođemo tamo idemo pravac u hotel, a prezentacija je sutradan.”
“Dobro, potrudit ću se malo dremnuti da ne budem umorna.”, uzvrati
Mariah.
I tako je i bilo. Kada se Mariah probudila vidjela je Daniele-a kako gleda
u nju.
„Nešto nije u redu?”, upita ona.
„Ne, samo volim gledati kako spavaš.”
„Reci mi iskreno Daniele, zašto si se vratio po mene?”
„Kada sam se vratio u tvrtku u Lozani, rekli su mi da si napustila posao.
Dali su mi samo zaporku sa tvoga računala koja je glasila - Daniele”
Visinu kazne
Rok uživanja kratiš kad ideš da se vratiš,
priču novu mi vrtiš, pri tom jako se trudiš.
Pokušam voljet te tiše, ne vrijedi, moj si previše,
al' ipak jutro se trudi večer da briše.
Što sam to napravila, k'o Vetom zabranila,
k'o flaster zalijepila i nikad zaboravila?
U podsvijesti je obris tvoje ljubavi,
u pol noći nestaješ, al' i dalje traješ.
U podsvijesti si glupost do besvijesti, znaš sve,
dodirom sudiš visinu kazne.
K'o rijeka mutan si jer vjernost nije ti stil,
skopčaš da ne znam igru, onda zamijeniš špil.
Pokušam voljet te tiše, ne vrijedi, moj si previše,
odnesi dodire prave, u navici nek’ borave.
Što sam to napravila, k'o Vetom zabranila,
k'o flaster zalijepila i nikad zaboravila?
U podsvijesti je obris tvoje ljubavi,

22. u pol noći nestaješ, al' i dalje traješ.
Negdje u podsvijesti si glupost do besvijesti, znaš sve,
dodirom sudiš visinu kazne.
Kao što se i očekivalo Mariah i Daniele su prvi ušli u salu za sastanke.
Nakon što su svi članovi došli počelo je njezino izlaganje. Daniele je
stajao na dnu sale, neodoljivo šarmantan i sve vrijeme je strijelio
pogledom. Osjećala je njegov jaki, a veoma muževni parfem. Na kraju
izlaganja približio joj se i rekao da prije nego što završe i on ima što da
doda. Mariah ga je pogledala iznenađeno, ali nije željela da se to i vidi.
Na kraju sastanka svi su bili zadovoljni, a Mariah nije izdržala te je prišla
Daniele-u i upitala:”Kako ja nisam znala za dopune plana?”
“Volim da te vidim iznenađenu.”
Mariah se posrami pa nastavi. “Kada se vraćamo?”
“Stiče se utisak da negdje žuriš. Ostat ćemo još koji dan. Ti još malo
razgledaj grad, a ja trebam popričati sa našim poslovnim partnerima.”,
reče on.
Nakon par neproduktivnih dana, Mariah je sišla dolje u restoran da
potraži Daniele-a. Kada ga je ugledala Daniele je razgovarao sa nekom
gospodom. Njegov izraz lica i položaj ruku odavao je dojam da mu je
jako važno uvjeriti ih u ono što priča. Kad ju je ugledao na vratima
restorana obrati joj se:”Mariah, ovo su naši dugogodišnji poslovni
suradnici.”
Mariah pruži ruku i reče:”Drago mi je.”
Mariah se upoznavala sa njima, sve dok nije došla do jedne djevojke.
Djevojka je bila elegantno obučena, kose uredno pokupljene u punđu.
„Moja vjerenica.”, reče Daniele Mariah i namignu.
Mariah je bila vidno iznenađena. Bila je vidno razočarana i zbunjena, ali
nije dozvolila da se to i primjeti. Nije znala šta da misli.
„Mariah, upravo sam suradnicima objašnjavam naše planove za dalje.”,
reče joj Daniele.
Kad’ prođe 10
Znaš ono kad se desi blizu si, a ne znam gdje si,
tada tresni šakom o stol, dođi, pokaži da si moj.
A kada tama prekrije dan i po gradu lutaš sam,
misli na mene u patnji, jer si za mene prvi i zadnji.

23. Dok lutaš gradom znaš da te trebam,
i kad prođe 10 znaš da te čekam.
Ma baci sve sa sebe, baci me u blato,
tu sam za te rado, kad prođe 10, odnosno kasno.
U velikoj šali, što se čuda tiče,
se gasi i pali vrijeme koje miče.
Ubrzo nakon tog događaja vratili su se u hotel da se spakiraju i krenu
natrag. Nakon povratka u ured, Daniele je odlučio prezentirati Mariah
novi poslovni plan čiju bi realizaciju tek trebalo započeti.
„Kuda si krenula?”, upita Daniele gledajući ju mračnim očima.
„Mislila sam da već krenem u realizaciju te ideje.”, zbunjeno će Mariah.
„Nisam još završio sa cjelokupnom prezentacijom.”
“Dobar dan.”, začu se glas iz pozadine.
“Dobar dan. A Vi ste?”, ljutito će Daniele što se netko usudio prekinuti
ga.
“Ja sam iz cvjećarnice. Imam isporuku za gospođu Mariah.”
Mariah je uzela buket cvijeća sa natpisom ”Sretno”. Osvrnula i pogledala
Daneile-a.
„Hvala za buket. Zašto?”, reče mu začuđeno.
„Mariah, buket nije od mene. Izgleda da je netkom jako stalo do tebe.”,
reče joj Daniele.
„Ne piše od koga je, sigurno je Carla”, reče Mariah.
„Trebao je bit puno originalniji.”
„Vjeruj mi da sam i ja začuđena.”, uzvrati Mariah.
“Mariah, gledaj me u oči i reci da ga ne voliš?”
Mariah-ine oči se zatvoriše u znak krivnje.
“Šta ti je ponudio, a da ja nisam?”, nastavi istim tonom Daniele.
“Pravu ljubav.”, odgovori Mariah.
“Da li smo za danas završili?”, upita Mariah spremna da napusti ured.
“Ne.”, odgovori joj Daniele otresito.
Ne, nije ju mogao pustiti, iz svog ureda, svog naručja, svog srca.
Kažnjavao ju je što misli na nju, a nije njegova. Nije ju mogao pustiti i
želio je da se to i vidi. Osjećaj puštanja nečega što si volio, kako je? Tako
da izludiš od muke, poraz nakon kojeg se dižeš iz prašine. I što je tada
potrebno? Možda srce od plastelina da preboli ljubav od željeza.

24. Naredni dan Daniele se zapitao da li je moguće da će odustati od nje. Ne,
neće jer nije dao sve od sebe da je zadrži. Čvrsto je odlučio zadržati je u
svom srcu, na svojoj koži, u svom zamku. Tako je i bilo. Dok je Mariah
išla na posao za njom su se kretala najmanje 3 čovjeka obučena u crno.
Mariah je bježala, sišla niz stepenice kroz prolaz, ali joj nije vrijedilo,
bila je zatočena. Kad je dovedena u njegov zamak, odmah su je smjestili
u njezinu sobu.
„Ovo je otmica.“, obrati se Mariah Daniele-u.
„Neću odustati dok ponovo ne budeš moja.“
„Nikad neću biti tvoja.“
„Hoćeš, samo to još ne znaš.“, reče joj Daniele.
Idući dan Mariah je odlučila pobjeći od Daniele-a. U tom trenutku
Daniele je išao kod nje u sobu da je pita da li danas želi izaći u dvorište
da se igra sa malenim dječakom. Kad je vidio spust napravljen od čaršafa,
naglo je uletio u sobu i zgrabio Mariah.
„Ne možeš tako otići.“
„Zašto?“
„Zato što ne dam.“
Nekako uvijek je ona bila ona koja bi ostala u ljubavi koliko god može.
Nema neraskidive ljubavi, samo slabih pokušaja koji kidaju sve veze, čak
i najjače. Nema strasti ako netko ne pali čudesnu baklju koja stoji visoko i
svijetli baš kao Kip slobode. Nema spoznaje ako ne skupiš hrabrost da
barem pokušaš kako znaš i umiješ.
Ljubav
Ljubav je odmah i sada, neki slobodan pad,
ubrzanju brzina, neka čudna jednina.
Ljubav je kao cesta, ponekad sama i česta,
ljubav je kao slatki grijeh, takav plaćamo ceh.
Ljubav je kao plima, nema je i ima,
ona je kao glina, samo je njezina istina silna.

25. Nosi ponekad masku, kroči na lošu dasku,
al’ i kad je daleko dobit će je ipak netko.
Nekad kao planine pik, oštar njezin je lik,
ali nije santa leda pa se toploti uvijek preda.
Spušta te na tuđe rame, nije od leda ili kamen,
prelazi preko svega dobrog i lošeg mogućega.
Nekad je čista intima, povezanost kablovima,
al’ ponekad sve to znamo, ali joj se ipak prepuštamo.
***
Kada je konačno od Daniele-a pobjegla, Mariah je išla gradom. Šetala je
bez cilja, ne znajući kuda ide. Grad je bio samo jedna bučna i strana
cjelina, daleka od nje. Nakon rastanka sa Carlom tko je njezin prijatelj, a
tko njegov? Koga toplota grada sada grli i koga miluje? Grleći topli dah
gomile hodala je i mislila na njega.
Toliko uspomena, ali toliko i nemoći da obuzda ljubav prema Carlu. Nije
ga se sjećala, ali ga je osjećala, baš tu, blizu sebe, blizu sjaja zvijezda,
neznanog sjaja noćnih svjetala. Ma nek ide sve. Nek se priča ili šuti,
nema više veze. Šta raditi sa razlupanim srcem, nisu to kola pa da
popraviš. Izudarano je na stotinu mjesta, zbunjeno pa šta. Ide ona dalje,
ne zna kuda. Trebao joj je da je sada tu, a sutra kako bude.
Rijeka
Gdje smo stajali čudni su brzaci ostali,
k’o tvoje grudi vjetar mazim divlji, ludi.
Tamo gdje su sjeli dobri brzaci veseli,
sjajni, ali u prolazu, skriveni su u porazu.
Ista je ili drugačija rijeka kojom teče sudbina,
u koju padosmo prekasno da se maknemo suglasno.
A dva u jedan ući će, prešutimo li bolje bit će
jer vidi se razlika naših starih izlika.

26. Tu ti moraš sve po tvome, ali neću da pri tome
tečemo suprotnim smjerovima mi, vijamo se u istini.
Tu ja moram sama sa sobom sebi reći ne, a tebi zbogom,
čitati po mraku dan dok ti snivaš san.
Ista je ili drugačija rijeka kojom teče sudbina,
u koju padosmo prekasno da se maknemo suglasno.
A dva u jedan ući će, prešutimo li bolje bit će
jer vidi se razlika naših starih izlika.
Nakon nekog vremena šetnje Mariah se našla pred stanom Hope.
“Daniele i ja smo prekinuli.”
”O, tako mi je žao. Kako si ti?”, reče Hope.
„Zbunjeno. Volim Carla i pitam se da li svi misle da sam kriva za naš
raskid. Sve smo dijelili na pola. Prijatelje, stan, hobije, sve. A sad ne
znam na čemu sam”
„Znam.”, reče Hope i uzdahnu.
„Šta sad.”, upita Mariah.
”Da li si gledala film Odbjegla nevjesta?”, upita ju Hope.
“Jesam, zašto pitaš?”
“Njezina greška je bila što nije znala kakva jaja ona zapravo voli. Ona, a
ne muškarac sa kojim je u vezi.”
“Pa?”
„Pa moraš naći svoje jaje, muškarca kojeg ti voliš jer ljubav je takva,
ponekad nelogična i čudna. Čak i ako odeš od mnogo stvari koje si do
tada poznavala, ljubav sama bira svoj put.”
Slijedećeg dana zazvoni telefon, bio je to upravo Carl, čovjek čistih
namjera i dobrog srca.
„Mariah, možeš li doći do našeg kafića, hitno te trebam?”
„Što je u pitanju?”, upita Mariah zabrinuto.
„Ništa ne pitaj, samo dođi.”, odgovori joj Carl ozbiljnim tonom.
Dvije ulice niže nalazio se njihov kafić. Bašta kafića bila je predivna,
puna cvijeća, okupana Suncem. Mariah je dotrčala, a kad je ušla u
restoran imala je što da vidi. Carl je klečao na koljenima i držao
vjerenički prsten. Suze su joj krenule na oči.

27. „Da, da, da.”, izusti ona.
Da, Mariah se nalazila duboko već u vrtlogu ljubavi. A zašto? Pa zato što
je Carl bio čovjek njezina života. Bio je jednostavan i dobar. Njihova
ljubav bila je prava kao voda koja gasi požar. Njihova ljubav bila je kao
najljepša francuska pjesma svirana uz glasovir. Njihova ljubav bila je
vidna, očigledna, ali nedodirljiva. Bila je jaka poput udarca najboljeg
učitelja samoodbrane. O njoj se ne priča, ona se doživi i sve ostalo gubi
vrijednost.
Mač u kamenu
Da te volim najviše kad snovi dolaze,
to su moje opcije, ljubav samnom to ti je.
Leptirići ljubavi k'o bez rupe u zidu
nemaju putanju i nikuda ne idu.
Kao napitak sam kad te zaludim,
ljubavlju prodata noć tebe mi nudi.
Čujem zvuk ljubavi, daleko se čuje,
prava ljubav bez mudrosti, eto tu je.
Kao dragulje ja bih te gledala,
ljubav je snažna pa sam se predala.
Osmijeh spontani je u plamenu,
ljubav jaka k'o mač u kamenu.
Ljubav je potekla, pamet je porekla,
jer bez logike kreću ljubavi slike.
Veje snijeg ljubavi, možda je magija,
taktički se svaka slika razbija.
Jel' više kazna je neg' dobro djelo
kad ljubav gledaš crno na bijelo.
Čujem zvuk ljubavi, daleko se čuje,

28. prava ljubav bez mudrosti, eto tu je.
Kao dragulje ja bih te gledala,
ljubav je snažna pa sam se predala.
Osmijeh spontani je u plamenu,
ljubav jaka k'o mač u kamenu.
***
Mjesec dana kasnije
Marija i Carl otišli su u obilazak Italije. Posjetili su Colosseum, fontanu
Trevi, penjali se Španjolskim stepenicama. Nakon Rima produžili su put
niz obalu. Smjestili su se u jednom od motela i izašli na terasu. Pogled je
bio divan.
Nakon Rima zaputili su se u Barcelona-u. Prošetali su gotičkom četvrti i
probali tapas u jednom tradicionalnom restoranu. Posjetili su i Povijesni
muzej Katalonije, koji se nalazi se na obali, u Palau de Mar. Vidjeli su i
La Pedreru, Gaudijevu bizarnu zgradu, kao i Čarobnu fontanu, jednu od
najpoznatijih gradskih znamjenitost, veliki vodoskok načinjen od niza
manjih, koji na glazbenu podlogu istovremeno mijenjaju boje. Mašta
Mariah bila je veliki ocean, a svaka kap bila je uzročena nečim novim
impresivnim što je vidjela. Svaki puta kada se nađe neki novi smisao
novo Sunce se diže, kao što se diže i strast iz pepela ili prašine.
Tako je to sa velikim ljubavima, tijelo ih pamti, srce, mozak, sve. Kao
kod najljepše opere srce zna po tko zna koji put zapjevati istu pjesmu.
„Reci mi Mariah, čime sam te prvi puta osvojio?”, obrati joj se Carl.
„Kada smo se sreli, onoga dana kad sam sjedila na klupi, bila sam tužna i
bio mu je potreban netko. Tada si mi rekao nešto što još uvijek pamtim.”
„Što sam ti rekao Mariah?”
„Rekao si mi da želiš da mi pokažeš zvijezde jer sijaju kao i moje oči.”
”Sada ne bih.”, reče joj Carl.
”Što ne bi?”
”Ne bih ti pokazao zvijezde.”
”A što bi mi ti pokazao?”
”Ljubav Mariah, samo ljubav.”
THE END