politicka geografija

1. SVEUČILIŠTE U MOSTARU
FAKULTET PRIRODOSLOVNO – MATEMATIČKIH I ODGOJNIH ZNANOSTI
STUDIJ ZEMLJOPISA
GEOPOLITIČKI POLOŽAJ KAVKAZA
Mentor: prof. dr. sc. Snježana Musa
Student: Maja Matan
Mostar, 2012.
1

2. SADRŽAJ
Uvod ............................................................................................................................ 3
1.Geografske karakteristike Kavkaza .......................................................................... 4
2.Povijesne i etnografske karakteristike Kavkaza ....................................................... 5
3.Postsovjetski geodemografski razvoj ....................................................................... 7
4.Sukobi i nesuglasice na području Kavkaza .............................................................. 8
4.1. Adžarija ................................................................................................................ 8
4.2. Javakheti: regija tenzija između Gruzijaca i Armenaca ..................................... 10
4.3. Abhaško - gruzijski rat ....................................................................................... 12
4.4. Nagorno - Karabagh ........................................................................................... 13
4.5. Karačajevo - Čerkezija ....................................................................................... 13
4.6. Kabardino - Balkaria .......................................................................................... 14
4.7. Republika Adigeja .............................................................................................. 15
4.8. Inguško - osetijski sukob .................................................................................... 15
4.9. Čečenija .............................................................................................................. 16
4.10. Dagestan - potencijalni sukobi ......................................................................... 18
Zaključak ................................................................................................................... 19
Literatura ................................................................................................................... 20
2

3. Uvod
Multietnička područja omogućuju istraživačima da proučavaju prožimanja globalnih i
lokalnih procesa te, posebice, da prate razvoj složenih teritorijalnih identiteta. Takva područja
često imaju važnu, katkad odlučujuću ulogu u geopolitičkom pozicioniranju zainteresiranih
država. Posjeduju li bogato i raznovrsno prirodno i kulturno naslijeđe, oko multietničkih
područja vode se žestoki sukobi, čije se posljedice osjećaju daleko izvan njihovih granica.
Kavkasko područje na početku 21. stoljeća pruža mnogo dobrih primjera za te teme. Iako
upletena u dugotrajni rat sa Čečenima, Rusija je nastojala sačuvati utjecaj što ga je
tradicionalno imala na područje koje graniči s njezinim sjevernokavkaskim pokrajinama.
Njezini, pak, gruzijski i azerski susjedi na jugu (s moskovskoga gledišta to je Zakavkazje)
nastojali su se posljednjih godina oteti ruskom utjecaju i razviti veze s Europskom unijom i
Sjedinjenim Državama. Revolucija ruža u Gruziji potkraj 2003. i ruska odluka da napusti
vojne baze u toj zemlji, donesena 2005. pod jakim zapadnim pritiskom, pokazatelji su dometa
geopolitičkih promjena koje su se dogodile. No kavkasko područje i mimo očiglednih
geopolitičkih tema nudi istraživačima stalne i mnogobrojne gospodarske, političke i ekološke
izazove. Kavkaz se obično u prirodnom smislu prikazuje kao jedinstveno područje, no
mnogobrojne unutrašnje političke granice navode na oprečan dojam o složenosti između
država i unutar njih. Granice unutar područja ruske Sjevernokavkaske gospodarske regije
određene su u sovjetskom razdoblju. Obuhvaćaju Rostovsku oblast te Krasnodarski i
Stavropoljski kraj kao i etničke (''neruske'') republike Adigejsku, Karačajevsko-Čerkesku,
Kabardinsko-Balkarsku, Čečeniju, Ingušetiju i Dagestan. U najnovije vrijeme u uporabi je,
posebice u okviru statistike, nešto šira teritorijalna definicija prema kojoj se područje
''Ruskoga Juga'' naziva Južnim saveznim distriktom (ustanovljen u svibnju 2000. u okviru
nove političke podjele). Osim navedenih jedinica Južni savezni distrikt je obuhvatio još i
Volgogradsku i Astrahansku oblast te Kalmičku republiku. Tijekom povijesti to je područje
iskusilo razdoblja fragmentacije i integracije pod utjecajem dominantne imperijalne sile. U
posljednjih dvjestotinjak godina cjelokupno kavkasko područje uključeno je u rusko carstvo.
3

4. 1. Geografske karakteristike Kavkaza
Na cijelom području mreža naseljenih mjesta u uskoj je svezi s reljefom, a reljef s
druge strane snažno utječe na kakvoću života. Glavni planinski greben, poznat kao Veliki
Kavkaz, koji se pruža oko 1500 km u smjeru zapad – istok između Krimskih vrata i poluotoka
Apsherona, te vulkanski masiv Maloga Kavkaza na jugu, zatvaraju nekoliko velikih udolina.
Smjena uskih dolina i planinskih masiva strmih padina razlikuje kavkasko područje od
prostranih stepskih nizina na sjeveru. Još od antičkog doba to je područje na glasu po
navodnome bogatstvu pa je privlačilo pozornost moćnih sila u susjedstvu i tjeralo kavkaske
narode da potraže zaklon od napada u planinama. Kao visoke planine alpskoga tipa Veliki
Kavkaz je velika zapreka. Na potezu od rijeke Mzynte na sjeveru do Bazaar Diouzija, 90 km
udaljenog od kaspijske obale, najniži prijevoj dostiže visinu od 2379 m nad morem. Više od
deset vrhova više je od 5000 m, a među njima najviši je Elbrus, nekadašnji vulkan danas
pokriven vječitim ledom. Granica između Rusije i južnih susjeda nije u potpunosti identična s
razdjelnicom: pojedini dijelovi Armenije i Azerbajdžana prelaze na sjevernu stranu
planinskog masiva, a Krasnodarski kraj, uključujući Soči i Novorosijsk, pruža se znatno
južnije i zahvaća južnu kavkasku stranu uz obalu Crnoga mora.
Visokoplaninsko područje dvostruko je asimetrično. Zbog tektonskih obilježja znatne
su razlike dviju padina: strme južne padine razmjerno oštro padaju u Crno more na zapadu,
dok je priobalna nizina na istoku široka dvadesetak kilometara. Uspon od stepe preko
predgorja do visokoga gorja postupan je sa sjeverne strane. U taložnim stijenama ondje je
nastao čudesni predgorski krajolik u Dagestanu u kojem se smjenjuju visoki grebeni i doline u
kojima je poljodjelstvo moguće i na visinama između 1500 i 2000 metara. Gotovo okomite
padine uskih dolina ondje dosežu visinu i veću od 1000 m. Tako raščlanjeni reljef omogućio
je opstanak izdvojenih etničkih skupina. Tamošnje okolišne prilike strukturiraju gospodarski
život u okomitom smjeru te pridonose nastanku jasno vidljivih kulturalnih razlika između
planinskog stanovništva te stanovnika predgorja i nizine.
Spomenute razlike umnažaju i klimatske prilike. Sjeverna strana otvorena je utjecaju
hladnih zračnih masa iz dubine kontinentske Rusije, dok je južna strana u zavjetrini dobro
zaštićena od njihova utjecaja. Još od antičkih vremena Južni je Kavkaz smatran jednom od
kolijevki vinogradarstva, dok su na sjevernoj strani vinogradi zastupljeni tek sporadično, uz
obalu Crnoga mora, odnosno Kaspijskoga jezera. Sovjetski planeri nisu razmišljali pogrešno
kada su na sjeveru poticali uzgoj žitarica i suncokreta, a na jugu u Gruziji, Armeniji i
4

5. Azerbajdžanu onih kultura koje su primjerene toplijim klimama (vinova loza, čaj, agrumi,
pamuk). Na razlike između sjevera i juga nadovezuju se i razlike između zapada i istoka,
ponajprije utemeljene na različitoj količini oborina. Zapadni dio Kavkaza uz obalu Crnoga
mora prima velike količine oborina, čak do 3000 mm godišnje u gruzijskoj pokrajini Adžariji.
S druge pak strane istočni je dio izrazito suh. U stepama južno od Bakua godišnja je količina
oborina manja od 200 mm. Na zapadu su jasno izražene visinske vegetacijske zone, dok je na
istoku već i u Dagestanu u vegetaciji uočljiva manje složena zonalnost tipična za aridne
krajeve središnje Azije. Na zapadu šume pokrivaju cijele padine sve do visokogorske zone,
dok ih na istoku gotovo uopće nema. Donja granica ledenjaka na zapadu je ponegdje već na
1800 m, dok je na istoku iznad 4000 m nad morem. Stočarstvo, osnova planinskoga
gospodarstva, prilagođeno je spomenutim razlikama: u zapadnom dijelu Kavkaza prevladava
uzgoj goveda s ograničenim kretanjem između ljetnih alpskih pašnjaka i zimskih dolinskih
skloništa za stoku u selima. Istočno od Elbrusa prevladava uzgoj ovaca, temeljen na
transhumanci koja traje znatno duže.
2. Povijesne i etnografske karakteristike Kavkaza
Politička karta kavkaskoga područja samo djelomično izražava mrežu od 40 različitih
naroda koji nastanjuju kavkasko područje, a značajno je modificirana i utjecajem čimbenika iz
tzv. etničkog inženjeringa. Sadašnji etnički mozaik rezultat je dugačkih procesa migracija,
invazija i okupacija toga područja oko kojeg su se sporili Perzijanci, Turci i Rusi, Arapi i
Mongoli, a od 19. stoljeća i nazočnost zapadnih interesa zastupanih njemačkim, švedskim i
francuskim tvrtkama. Integracija kavkaskoga područja u rusko carstvo započela je u 17.
stoljeću nizom diplomatskih poteza, kao što su primjerice bili ugovori s Perzijom i
Otomanskim Carstvom o zaštiti gruzijskih i armenskih kršćana. Slijedila je vojno-agrarna
okupacija, opredmećena izgradnjom znamenitih utvrđenih kozačkih naselja (tzv. stanica),
koja su postupno ograničavala prostor kavkaskih naroda. Nazivi novih gradova, kao što su
Vladikavkaz ili Grozni, ne ostavljaju mnogo iluzija o namjerama onih što su ih podignuli.
Narodi koji danas obitavaju na Kavkazu pripadaju različitim jezičnim porodicama: kavkaskoj
(od Gruzijaca na jugu do Adigejaca, Kabardinaca, Čerkeza, Čečena i čak 12 različitih
dagestanskih
naroda),
altajsko-turkijskoj
(Azeri,
Balkari,
Karačajevci,
Kumici)
i
5

6. indoeuropskoj (Rusi, ali i Oseti te Armenci). Uzevši u obzir raznovrsnu i preklapajuću etničku
strukturu, političke i etno-kulturalne granice nisu nikada bile istovjetne, iako ih je etnički
inženjering u Staljinovo doba u pojedinim slučajevima gotovo izjednačio. Prije nego što je
inkorporiran u sastav Sovjetskoga Saveza, teritorij Dagestana bio je organiziran u manje
gospodarsko-političke cjeline koje su se nazivale džamatima i nisu se poklapale s prirodnim
ili etno-jezičnim međama, a ključne su za razumijevanje današnjega dagestanskog društva. Za
razliku od Južnoga Kavkaza, koji je u 19. st. bio podijeljen u pet višeetničkih područja s
podjednakom populacijom, Sjeverni se Kavkaz sastojao od mnogobrojnih političkih jedinica,
nejednake veličine, pri čemu je svaka veća skupina raspolagala jasno razgraničenim
područjem. Primjerice, okrug Nalčik postao je u sovjetskom razdoblju KabardinskoBalkarskom Republikom. U mnogoetničkom Dagestanu u carističkom razdoblju unutrašnje
upravne granice bile su povučene tako da odgovaraju zemljopisnom rasporedu glavnih
skupina, posebice u planinskom i predgorskom dijelu. Granice nekoliko sjevernokavkaskih
republika opetovano su se mijenjale do druge polovice 1950-ih godina. Uoči Drugoga
svjetskog rata ti su teritoriji povećani tako da su obuhvatili predgorske i nizinske krajeve s
mnogobrojnim
slavenskim
stanovništvom.
Složenu
upravno-teritorijalnu
strukturu
nekadašnjega Sovjetskog Saveza pojedini su istraživači skloni tumačiti primjenom strategije
''podijeli pa vladaj'', no razlozi su ipak bili mnogo složeniji. Boljševički su prvaci vjerovali u
moć znanja u modernizaciji gospodarstva i socijalne strukture te podizanju ljudske svijesti.
Geografi su proučavali etničke skupine u skladu s lenjinističkim načelima, dakle posebice
razvoj etnički određenoga gospodarskog života i samosvijesti (identiteta). Sve do ranih 1930ih godina sve upravne podjele u Sovjetskom Savezu neprestano su se ''dotjerivale''. No kada je
Staljin konačno monopolizirao svu političku moć, više nije tolerirao jaka vodstva velikih
teritorijalnih jedinica i sve ih je raspustio. U okviru preseljavanja za vrijeme formiranja
upravnih krajeva i etničkih republika, jedno kraj drugoga postavljena su sela naseljena
Kavkažanima i kozačke stanice. Tzv. dvoetničke republike (Kabardinaca i Balkiraca,
Karačajevaca i Čerkeza, Čečena i Inguša) uspostavljene su na osnovi političke svrsishodnosti.
Zanemarujući, pak, narode koji su tražili svoje jedinice (primjerice Lezgince) ili pak dijeleći
neke druge (primjerice Osete), Staljinova politika etničkoga ''razmeđivanja'' ostavila je
neriješenima mnoga pitanja u svezi s teritorijalnim razgraničenjem i suprotstavljenim
zahtjevima u državama nasljednicama Sovjetskoga Saveza.
6

7. 3. Postsovjetski geodemografski razvoj
Unatoč čestim nesuglasicama oko korištenja vode ili pristupa pašnjacima,
premještanju stanovništva pa čak i lokalnim ratovima, kavkasko je stanovništvo tradicionalno
zapravo živjelo miroljubivo. U takvim polietničkim društvima demografski se procesi
odražavaju u blagostanju i identitetu, posebice u razlikama između pojedinih etničkih skupina
glede povijesti, identiteta i migracija. Moderna demografska povijest Sjevernoga Kavkaza
može se jasno podijeliti u dva razdoblja. Prvo je trajalo oko 150 godina, od početka 19. st. do
početka 1960-ih godina, i bilo je određeno doseljevanjem ruskog, odnosno slavenskog, dakle
izvorno nekavkaskog stanovništva. Prvotno, taj je proces bio povezan s razvojem
poljoprivrede i kolonizacijom u predgorskom području. Industrijalizacija i s njom povezana
modernizacija koja je slijedila u sovjetskom razdoblju tražila je useljevanje kvalificirane
radne snage i birokracije, u pravilu najčešće ruskog stanovništva, iz raznih dijelova zemlje.
Drugo razdoblje, koje je započelo u 1960-ima, obilježilo je smanjenje broja Rusa, kako u
pojedinim republikama tako i na Sjevernom Kavkazu u cjelini. Stanovništvo izvorno
kavkaskog podrijetla ušlo je u proces demografske tranzicije kasnije od ruskog stanovništva,
posebice u Čečeniji i Dagestanu. Prema tome, na Sjevernom Kavkazu danas su na djelu
znatne razlike u prirodnoj dinamici između različitih etničkih skupina. Višak radne snage u
''etničkim'' dijelovima bio je uočljiv već u sovjetskom razdoblju, pa je dio muškog
stanovništva bio prisiljen potražiti zaposlenje u sezonskim poslovima u građevinarstvu i
drugim djelatnostima. Ovčarstvo u ''ruskim'' regijama Sjevernoga Kavkaza održalo se
isključivo zbog doseljenih čečenskih ili dagestanskih pastira. Oni su prvo živjeli u
povremenim, sezonskim naseljima a potom se tek nastanili sa svojim obiteljima.
Nakon raspada Sovjetskog Saveza došlo je do ekonomske krize, koja je rezultirala povećanim
udjelom kavkaskoga stanovništva na tržištu radne snage u susjednim ruskim regijama kao i u
Rusiji u cjelini. Nadalje, nasilni sukobi, posebice rat u Čečeniji, povećali su iseljavanje iz
područja Sjevernoga Kavkaza: razmjerno mnogobrojne čečenske zajednice nastale su ne samo
u Moskvi nego u većini velikih gradova. U konačnici, brojnost ruskog stanovništva počela se
smanjivati i u gradovima, a ne samo u ruralnim područjima. Krasnodarski i Stavropoljski kraj
s blagim klimatskim prilikama bili su najatraktivnija odredišta migranata. Ta područja
preplavili su Rusi iseljeni iz bivših sovjetskih republika (posebice iz Kazahstana i
srednjoazijskih republika) kao i iz dijelova ruske federacije, uključujući Čečeniju i ostale
7

8. sjevernokavkaske republike. Najvišu razinu migracija je dostigla 1994. Između 1991. i 1995.
migracijski višak u tri ruske oblasti (Krasnodarski i Stavropoljski kraj, Rostovska oblast)
iznosio je 775 000 st. Osim broja Rusa znatno se povećao i broj Armenaca, ponajprije zbog
doseljavanja onih koji su napustili Azerbajdžan nakon nasilja u Bakuu i Sumqayitu 1989. i
1990., potom Gorski Karabah, ali i samu Armeniju nakon potresa 1988. i pogoršanja
gospodarske situacije. U posljednjem desetljeću 20. st. sjevernokavkaske republike, napose
Dagestan, iskusile su ''eksplozivnu urbanizaciju''. Mahačkala je postala najbrže rastući grad u
Rusiji, a njezino metropolitansko područje dostiglo je populaciju od 700 000, što je trećina
ukupnog stanovništva Dagestana. U nastojanju da pošto-poto spriječe prelijevanje čečenskog
sukoba na susjedne republike, ruski predsjednici Jeljcin i Putin čini se da su tolerirali brojne
oblike devijantnog ponašanja: korupcija, hegemonija klanova i nepotizam dostigli su neviđene
razmjere te u mnogom ograničuju kontrolu koju provodi središnja vlast. Zbog toga je Dmitrij
Kozak, posebni izaslanik predsjednika za regiju, 2005. predložio da osobno nadgleda mjere
koje
poduzimaju
predsjednici
etničkih
republika,
no
to
nije
bilo
prihvaćeno.
4. Sukobi i nesuglasice na području Kavkaza
4.1. Adžarija
U vrijeme raspada Sovjetskog Saveza, na prostoru Gruzije bila su tri autonomna
entiteta: Autonomna oblast Južne Osetije, Autonomna Sovjetska Socijalistička Republika
Adžarija i ASSR Abhazija.
Adžarija je smještena u jugozapadnom dijelu Gruzije. Njenu zapadnu granicu čini
obala Crnog mora, južnu Turska, a istočnu i sjevernu čini ostatak gruzijskog teritorija. Njena
površina je oko 3000 km2. Od 16. do 19. st. Adžarija je bila pod Otomanskom carstvom.
Godine 1878. regija je predana Rusiji. Poslije Boljševičke revolucije Adžara je postala dio
neovisne Gruzije, da bi kasnije ponovno bila okupirana Otomanskim Carstvom. Godine 1921.
teritorij je ponovno vraćen u okrilje Rusije, odnosno Gruzije. Naredne godine, 1922., postaje
Autonomna Sovjetska Socijalistička Republika unutar Savezne Sovjetske Socijalističke
8

9. Republike Transkavkazije, a 1936. godine postaje dio Sovjetske Socijalističke Republike
Gruzije.
Za razliku od Južne Osetije i Abhazije koje su nastale na temeljima nacionalnosti,
adžarska samostalnost se temeljila na religiji. Adžari su se smatrali etnički Gruzijcima, a
religijski bili su sunitski muslimani hanafijske škole. Prešli su na Islam u 16. i 17. stoljeću
nakon okupacije Otomanskog Carstva. Jezik im je gruzijski, ali govore Džurijanskim
dijalektom koji sadrži mnoge turcizme.
U popisu iz 1926., Sovjetski Savez je priznao Adžare kao posebnu etničku grupu, ali
su već u popisu iz 1939. stavljeni unutar iste kategorije gdje i Gruzijci, iako su se mnogi
Adžari i dalje odvajali od Gruzijaca. Danas mnogi Adžari i Gruzijci smatraju Adžare
Gruzijcima u smislu predaka i obiteljskog rodoslovlja. No, religija je posve druga stvar.
Adžari ne smatraju problemom činjenicu: ''Adžari su Gruzijci bez obzira na vjeru''. Oni ne
vide sebe pod pojmom ''drugi'' unutar gruzijske nacije. Ali ovo nije slučaj i za gruzijske
krščane. Činjenica da su Adžari muslimani ne slaže se dugo važećom činjenicom da biti
Gruzijac znači i biti Kršćanin. Stoga su Adžari smatrani pogreškom koju je trebalo popraviti.
Za kršćane glavno pitanje bilo je da li gruzijac može biti musliman. Sredinom 1980-ih godina
serija članaka se pojavila u gruzijskim novinama koji su napadali muslimane Adžarije, ali ne i
Azere, koji su također bili muslimani. Elizabeth Fuller je dala objašnjenje na pitanje zašto su
napadani muslimani Gruzijci, a nisu drugi mislimani: ti napadi su bili rezultat sovjetskog
straha od islamskog fundamentalizma koji je dolazio preko turske granice u Sovjetski Savez.
Ali i dalje ovaj argument ne objašnjava zašto Azeri nisu napadani, iako i oni mogu potpasti
pod isti islamski utjecaj. 1 Gruzijski (kršćani) intelektualci i vlast bojali su se i populacijske
prevlasti od strane ne-gruzijaca (posebno Adžara, jer su smatrani Gruzijcima). Smatrali su da
ako Adžare (koji imaju veći prirodni prirast) odvoje od islama, populacija Gruzijske nacije će
porasti i neće biti prijetnje da gruzijsku naciju prevlada neka manjina i ''upitni'' Gruzijci.
Drugim riječima, željeli su čistu gruzijsku naciju u kojoj je jedina religija kršćanstvo.
Prema popisu iz 1989. godine populacija Adžarske Republike iznosila je 381 000
stanovnika, od čega su 317 000 stanovnika bili Gruzijci. Broj Adžara je procijenjen na 130
000 do 160 000, ili 34-42% ukupne populacije Adžarije. Broj Adžara koji je živio izvan
Adžarije je veoma mali.
Adžarija ima vlastiti parlament, vladu i ekonomsku politiku, ali ¾ svojih poreza šalje u
Tbilisi. Jedina gruzijska rafinerija nafte smještena je u glavnom gradu Adžarije, Batumiu, čija
je populacija 136 000 stanovnika i važna je industrijska luka. Adžarija također ima jak
1
Gammer, Moshe, The Caspian Region – The Caucasus, Routledge, London, 2004., str. 8.
9

10. poljoprivredni sektor koji se bavi proizvodnjom duhana, čaja i limuna. Kako bi zadržao
Adžariju pod okriljem Gruzije, Tbilisi nije dopuštao razvoj Batumia tokom sovjetskog
perioda. Adžarija je bila ovisna o Gruziji po pitanjima električne energije, i nije imala
razvijenu infrastrukturu. Dok su sukobi izbijali u ostalim dijelovima Gruzije, Adžarija je
zadržala stabilnost. Nakon raspada Sovjetskog Saveza, Adžarija je imala umjerene zahtjeve za
očuvanje administrativnog statusa unutar gruzijske državne strukture. Nisu zahtjevali potpunu
neovisnost od Gruzije iz razloga što se smatraju pravim Gruzijcima, jedini zahtjev im je
ekomoska samostalnost, što je na kraju i službeni Tbilisi uvidio i shvatio te je prijetnja od
potencijalnog sukoba nestala. Što nije slučaj sa srugim dijelovima Gruzije (poput Abhazije i
Južne Osetije).
4.2. Javakheti: regija tenzija između Gruzijaca i Armenaca
Javakheti je provincija u južnom dijelu Gruzije, koja graniči na zapadu sa Adžarijom,
na sjeverozapadu sa Džurijom i provincijom Imereti, na sjeveru sa Unutrašnjim Kartlijem i na
istoku sa Nižim Kartlijem, dok na jugositoku graniči sa Armenijom, a na jugu sa Turskom.
Armenci na žive na jugu Javakhetija od 19. stoljeća kada je to područje osvojilo Rusko
Carstvo 1829. godine (prije toga bilo je pod upravom Osmanskog Carstva). Do tada, to
područje su naseljavali gruzijski muslimani, koji su se odselili pod pritiskom Rusa, koji su
smatrali da je sigurnije imati kršćansku populaciju na granici sa muslimanskim svijetom.
Tako da su to područje naselili Armenci. Prema popisu iz 1873. godine, 71% od ukupne
populacije u Javakhetiju, ne uključujući glavni grad Akhalkalaki, bili su Armenci, 12% su bili
ruski dukhbori (protestantska sekta ruske pravoslavne crkve), 6% Gruzijci i 11% su činili
Tatari, Turci, Grci, Kurdi i Osetijanci. Nakon osamostaljenja obiju transkavkaških saveznih
država Gruzije i Armenije, počeli su njihovi zahtjevi i polaganja prava na područje ove regije.
Gruzija je tražila pravo na osnovu povijesnih, geografskih i ekonomskih temelja i veza, a
Armenija na osnovu etničkog sastava i geografskog kontinuiteta Javakhetija i Armenije.
Godine 1918. izbio je rat između Gruzije i Armenije za ovu regiju. Krajem iste godine rat je i
završio zahvaljujući intervenciji Velike Britanije i Francuske. Rezultat primirja bilo je
uspostvljanje gruzijske administracije u Javakhetiju koja je uključivala armenske i
muslimanske predstavnike. Ali su odnosi i dalje bili napeti. Godine 1936. regija je postala dio
Gruzijske Sovjetske Socijalističke Republike. Zahtjevi za većom autonomijom od strane
Armenaca javili su se 1944. i 1979. godine, ali bez rezultata. Tijekom Staljinovog režima,
10

11. preostali muslimani u regiji, poznati kao ''mešketijanski Turci'' su deportirani u Uzbekistan, a
na njihovo mjesto su 1944. godine naseljeni kršćani Gruzijci i Armenci. U novoj republici
Gruziji, neovisnoj od 1991. godine, Armenci čine većinu u populaciji Javakhetija. Prema
popisu iz 1989. godine, 91% činili su Armenci, 5% Rusi i 3% Gruzijci 2.
Godine 1995. organizacija Javakhk (Armenci za Javakheti) službeno su zatražili od
predsjednika Gruzije veću autonomiju Javakhetija kroz implementaciju federalizma.
Ova regija je za Gruziju primamljiva zbog potencijalne izgradnje naftovoda kroz njen
teritorij. Izgradnja bi dovela do veće zaposlenosti, tranzitne rente bi napunile državni budžet i
poravile trgovinsku ravnotežu. Ovo bi dovelo do daljnjih ekonomskih reformi i ubrzalo
rekonstrukciju države koja je doživjela tri građanska rat tijekom 1990-ih. No, glavni interes
gruzijskih političara je činjenica da će taj naftovod učiniti Gruziju od strateškog interesa za
Sjedinjene Američke Države i druge zapadne sile što bi smanjilo ovisnost o Rusiji. Nakon što
je dogovoreno da naftovod se može graditi tek nakon što se osigura stabilnost i smanje tenzije
regije, gruzijska vlada je primorana da pobliže pogleda internacionalne probleme.
Generalno, Gruzijci vide Armence i druge etničke manjine kao stumrebi (gosti) 3.
Kada je Gruzija postala samostalna država, većina Gruzijaca imala je nacionalistički stav. Taj
stav je omekšao, ali prividno, nakon biranja prvog demokratskog predsjednika Gamsakhurdija
– za kojeg se ispostavilo da je autoritativan i nacionalistički vođa koji je izazvao etničke
sukobe u Abhaziji i Južnoj Osetiji provodeći politiku ''Gruzija za Gruzijce''. Kako bi
osugurala jedinstvo Gruzije i garanciju za sigurnu gradnju naftovoda, vlada Gruzije mora
mnogo više napraviti od samog formalnog priznavanja Armenaca svojim građanima i davanja
im jednakih prava. Osim ekonomske pomoći ovoj regiji, treba osigurati i određen vid
autonomije jer u budućnosti bi Armenci mogli iskoristiti želju Gruzijaca za naftovodom u
svoju korist kako bi se u potpunosti osamostalili i riješili gruzijskog režima, što bi dovelo
vjerojatno do još jednog etničkog sukoba.
4.3. Abhaško – gruzijski rat
U kolovozu 1989. godine, nakon prihvaćanja Zakona o Državnom programu za
gruzijski jezik, prema kojemu bi učenje gruzijskog jezika u svim školama bilo obvezno te
prema kojemu bi se zahtjevalo znanje iz gruzijskog jezika i književnosti prilikom upisivanja
na više školovanje, strah Abhažana je porastao, koji su u prošlosti patili od kulturnog
2
3
Gammer, Moshe, The Caspian Region – The Caucasus, Routledge, London, 2004., str. 25.
Gammer, Moshe, The Caspian Region – The Caucasus, Routledge, London, 2004., str. 34.
11

12. progonjenja, i dosegnuo novi nivo. Ovaj čin je među Abhažanima smatran novim pokušajem
gruzijanizacije 4. Ova gruzijska incijativa podsjetila je sve narode Sjevernog Kavkaza na
sudbinu naroda Ubikha (sjeverozapadni kavkaški narod) koji je na ove prostore deportiran od
strane Rusa u 19. stoljeću, da bi tokom vremena bio asimiliran u Turke, a nakon smrti zadnjeg
pripadnika ovog naroda, njihova kultura, jezik i tradicija nestala godine 1992. Ali ovaj put
narodi Sjevernog Kavkaza nisu htjeli mirno sjediti i gledati propadanje Abhažana. Kroz savez
kavkaških nacija protiv strane agresije podržali su inicijativu Abhažana za obranu. Ugovorom
Konfederativne Unije Planinskih Naroda Kavkaza (Confederative Union of the Mountain
Peoples of the Caucasus) osigurana je pomoć Abhaziji prilikom bilo kojeg vida agresije.
Prema Shanibovu, narodi Kavkaza i drugi manji narodi bivšeg Sovjetskog saveza vidjeli su
svoju sudbinu u sudbini Abhazije. Za male nacije, ujedinjavanje je bilo jedini način da bi se
odbranili. Gruzijske trupe su napale Abhaziju 14. kolovoza 1992. godine. Abhaška nacionalna
garda nije uspjela spriječiti prodor Gruzijaca jer nije bila spremna i udar Gruzijaca je bio
iznenadan. Na izvanrednoj sjednici parlamenta Konfederacije Planinskih Naroda Kavkaza
zatraženo je povlačenje gruzijskih trupa sa teritorija Abhazije prije 21. kolovoza i nadoknada
štete nanesene okupacijom. Ovaj ultimatum smatran je u Tbilisiju kao blef. 21. kolovoza,
nakon što Gruzija nije pristala, Konfederacija je naredila uhićenje etničkih Gruzijaca unutar
teriritorija Konfederacije kao ratne zatvorenike. Konfederacija je također stavila jak pritisak
na Moskvu da se umiješa jer ona jedina može spriječiti Gruziju. Moskva je poduzela
konkretne korake u kontroli razvoja događaja i neutralizaciji Konfederacije.
Tijekom Revolucije ruža u studenome 2003. pokrenuta je politika nove vlade prema
kojoj bi se integrirale nacionalne manjine na osnovi gruzijskog državljanstva kojeg bi mogli
imati svi naseljenici Gruzije bez obzira na etnicitet. Iako je ovakav stav zastupao i
Shevardnadze, nova vlast ga je jače zastupala. Gruzija je potpisala Okvirnu konvenciju Vijeća
Europe o zaštiti nacionalnih manjina (FCNM), ali ga još nije ratificirala. Jedan od osnovnih
ciljeva Saakashvilijevog projekta izgradnje nacije je uklanjanje ruske vojne prisutnosti u
Gruziji. No, s time se ne slažu Armenci iz regije Javakheti jer je jedna od ruskih baza
smještena u glavnom gradu ove regije, Akhalkalakiju, koja je važna za lokalnu populaciju u
ekonomskom pogledu; osigurava zaposlenost, ali omogućuje i lakši šverc robe, pretežno
cigara, te osigurava sigurnost od susjedne Turske koja je još uvijek među ovom populacijom
neprijateljska sila, pogotovo nakon odbijanja priznavanja genocida u Armeniji 5.
4
Gammer, Moshe, The Caspian Region – The Caucasus, Routledge, London, 2004., str. 45.
5
European yearbook of minority issues, Martinus Nijhoff Publishers, Boston, 2004/05.
12

13. 4.4. Nagorno – Karabagh
Bivša sovjetska autonomna oblast smještena unutar Azerbajdžana, danas predstavlja
armensku enklavu.
Od početka protesta u Nagorno-Karabghu iz 1988. godine postoje težnje za ostvarivanjem
neovisnosti unutar Sovjetskog Saveza, a kasnije i na međunarodnom nivou. Oružani sukob
koji se dogodio ranih 1990-ih bio je ozbiljan rat za Nagorno-Karabagh.
Armenski iredentizam zhtjeva reunifikaciju Autonomne regije Nagorno-Karabagha sa
Armenijom6.
4.5. Karačajevo-Čerkezija
Etničke tenzije koje su rezultat mnogih neriješenih teritorijalnih problema u
Karačajevo-Čerkeziji nisu mogli biti u pripravnosti dovijeka. Khubijev treći pokušaj da
pokrene slobodne izbore u republici je propao, i kada su izbori konačno zakazani 1999.
godine kontradikcije u republici postale su izvor otvorenih netrepeljivosti među pripadnicima
etničkih skupina. Tijekom provođenja izbora, republika je zamalo upala u građanski rat i
nakon toga pokrenut je val terorizma i naselja koji je trajao preko godine dana. Vladimir
Semjonov, prvi izabrani predsjednik, nije uspio riješiti ni jedan problem ove države, te su na
izborima 2003. godine ne-karačajevska populacija ujedinila i za svog predstavnika izabrala
Mustafu Batdijeva, no nije se ni on proslavio. Naime, bio je umiješan u slučaj ubojstva što je
uništilo njegov kredibilitet. U isto vrijeme, ekstremisti su postavljali temelje terorističkih
ćelija. U periodu od 1992. do 1999. ekonomija države je stagnirala i time je ova država bila
najsiromašnija regija Ruske Federacije. Bojeći se da će izbiti građanski rat, Federalne vlasti
poslale su pojačanja i blokirale putove do Čerkezije, ali ovo je samo pojačalo tenzije u mase i
nasilje je preko noći buknulo. Unatoč zahtjevu Moskve da se čeka dolazak ruskog premijera
Vladimira Putina, Semjonov je inauguriran 14. rujna u Ust-Dhezgeti. Derevove pristaše su
odmah objavile da ne priznaju Semjonova kao predsjednika. 16. rujna na kongresu u Čerkeziji
objavljeno je stvaranje Čerkeške Autonomne Oblasti, ali sada su kozačke organizacije
ponovne zaprijetile odvajanjem iz Republike. Krajem ljeta, serija terorističkih napada
6
Chorbajian, Levon, The Making of Nagorno-Karabagh – From Secession to Republic, Palgrave, New York,
2001.
13

14. usmjerila je Ustavni sud da potvrdi Semjonova kao legitimnoga predsjednika Republike,
unatoč ponovnom protivljenju Derevovih pristaša. Najproblematičniji razvoj događaja bio je
korištenje juga Karačajevo-Čerkezije za bazu za operacije čečenske policije umiješane u
abhaško-gruzijski sukob. Kanjon Kodor, gdje su Abhažani i Čečeni ratovali protiv Gruzijskih
paravojnih grupa tokom abhaške borbe za neovisnost je postavljena planinskom granicom
između Gruzije i Karačajevo-Čerkezije. Posljedice za Karačaevo-Čerkeziju postale su mnogo
važnije od kršenja njenih granica. Te posljedice su privukle pažnju vlasti tek 24. ožujka 2001.
kada je započeo novi val terorističkih napada duž Sjevernog Kavkaza.
4.6. Kabardino – Balkaria
Jedina etnička grupa koja bi potencijalno mogla izazvati sukob u Republici su
Balkarci, koji čine 10% ukupne populacije republike. Većina Balkaraca se vratila u njihove
originalne postojbine u planinskim regijama republike, gdje nema drugih etničkih grupa.
Ovakva situacija je u suprotnosti sa onom u Karačaju. Kada su se vratili iz središnje Azije bili
su primorani da nasele područja koja su naseljavali Čerkezi, Kozaci i pripadnici drugih
slavenskih grupa. Ovo je dovelo do sukoba i sa Čerkezima i sa Slavenima. Relativna etnička
harmonija Kabardino-Balkarije omogućila je ekstremistima da se organiziraju. U periodu od
1995. do 2000. godine islamski utjecaj je počeo jačati, a usporedno s njim i pojava
vehabijskog pokreta. Situacija u Kabardino-Balkariji počela je eskalirati 24. kolovoza 2003.
godine kada je izbila pucnjava između policije i osumnjičenih militanata u selu Baksan,
sjeverno od Nalchika. Prema vlastima, približno 400 osumnjičenih islamskih radikala je
uhićeno tokom 2004. godine.
4.7. Republika Adigeja
Adigeja je ostala u miru nakon raspada Sovjetskog Saveza, ali kontradikcije u strukturi
republike i demografske promjene počele su mijenjati mirnu situaciju. Prvo, nezadovoljstvo
Slavena drugorazrednim statusom unatoč njihovoj brojčanoj superiornosti dovelo je kampanje
u medijima koja je opisivala Adigeju kao drugu Čečeniju zbog velike etničke raznolikosti i
sumnje u postojanje vehabijskog pokreta. Lokalna muslimanska zajednica je odgovorila
kategorički odbijajući bilo kakve ekstremističke aktivnosti u republici. U studenom 2000.
predsjednik Unije Slavena Adigeje, Vladimir Korotajev, pojačao je ove optužbe, stvarajući
14

15. tvrdnju da je adigejska administracija dopustila kriminalnim grupama da preuzmu kontrolu
nad repubikom. Takva stajališta na kraju su doveli do ozbiljnih pokreta koji su željeli podjelu
razrješenje Adigeje kao republike i pripojenje Krasnodarskom kraju što je izazvalo brojne
reakcije i dovelo do referenduma za zaštitu statusa republike Adigeje. Kasnije se javilo još
nekoliko kriza kojima se željelo oduzeti status republike, ali svaki put je to spriječeno. Danas
status ove republike još uvijek nije riješen.
4.8. Inguško – osetijski sukob
Autonomne Sovjetske Socijalističke Republike i autonomne oblasti Sjevernog
Kavkaza imale su ulogu laboratorija za SSSR – ovu nacionalnu politiku. Staljinova politika je
izrazito bila da prekine sve veze među planinskim narodima. Deportacije 4 Sjevernokavkaška
naroda tokom 1943 – 44: Čečena, Inguša, Karačeja i Balkaraca izazvale su teritorijalne
nesuglasice među deportiranima i onima na čije su područje deportirani. Nesuglasice između
Inguša i Osetijanaca zbog kontrole Prigordnijskog rajona i dijela grada Vladikavkaza jedan je
od najboljih primjera takvog stanja. Godine 1991. očigledno je bilo da će izbiti oružani sukob
između zaraćenih strana. Smještanje izbjeglica iz Južne Osetije u distrikte koji su u
nerješenom stanju u Sjevernoj Osetiji, te provođenje Zakona o Rehabilitaciji naroda
povezanih sa represijom dodali su ulje na vatru. Prema tom zakonu, narodi koji su umiješani
imaju pravo na dodijeljivanje teritorija. No, mjere kako provesti taj zakon nisu specificirane.
''Restoration'' Inguške Autonomne Republike u lipnju 1992. produbila je krizu jer je republika
proglašena, ali nisu određene njene granice, lokacija niti glavni grad. Inguško – osetijsko
neslaganje označavalo je veoma osjetljivu situaciju u regiji, jer bi nesuglasice mogle dovesti
do daljnjih regionalnih podjela.
4.9. Čečenija
Smještena je u istočnom dijelu Sjevernog Kavkaza, dijelomično u istočnoj Europi. Na
zapadu graniči sa Sjevernom Osetijom i Ingušetijom, na sjeveru sa Stavropoljskim Krajem, na
istoku sa Dagestanom i na jugu sa Gruzijom. Glavni grad je Grozni. Ima površinu od 15 300
km2.
Iskustvo bivše Autonomne Sovjetske Socijalističke Republike Čečenije dugo
desetljeće smatra se najvećom humanitarnom tragedijom koja je proistekla iz raspada
15

16. Sovjetskog Saveza. Izdvajaju se 3 perioda u Čečeniji kojima se pokušalo stvoriti državu: dva
predvođena čečenskim separatistima koji su željeli osnovati nezavisnu čečensku državu (jesen
1991. do prosinca 1994. i kolovoz 1996. do rujna 1999.) i trenutni period predvođen
službenicima Ruske federacije koji su željeli reintegrirati Čečeniju unutar ruske države (lipanj
2000. do danas). Ovi intervali neuspješnih pokušaja stvaranja države praćeni su sa dva rata
između Čečena koji su bili za samostalnost i kombiniranih snaga Odbrane i Ministarstva
unutrašnjih poslova Ruske Federacije (prosinac 1994. – kolovoz 1996. i rujan 1999. – danas).
Korijeni Čečenske borbe za samostalnost iz ranih 1990-ih godina sežu daleko prije, u
18. stoljeće, kada je bio prvi sukob između Čečena i Carske Rusije predvođene carom Petrom
Velikim (sukob u selu Enderi 1722. godine)7. Nakon raspada Sovjetske Planinske Republike
koja je stvorena 1921. godine, prostor Kavkaza politički je bio rascjepkan na male
administrativne jedinice. Čečeni i njihovi susjedi Inguši spojeni su u novu jedinicu nazvanu
Čečensko-Inguška Autonomna Sovjetska Socijalistička Republika unutar Ruske Federacije.
Tu činjenicu će Rusi kasnije koristiti za osporavanje čečenske težnje za samostalnošću. Prema
popisu iz 1989. godine u Čečensko-Inguškoj Republici živjelo je oko 750 000 Čečena (55%),
300 000 Rusa (22%) i 163 700 Inguša (12%)8.
Prva faza borbe za neovisnost započela je u rujnu 1991. godine kada je pokrenut
generalni štrajk i serija masovnih demonstracija koje su kulminirale zauzimanjem zgrade
Vrhovnog Sovjeta i formalni raspad Čečensko-Inguške republike na dvije nove: Republiku
Ingušetiju i Čečensku Republiku Ičkeriju. Nakon predsjedničkih izbora u novoproglašenoj
Čečenskoj republici na kojima je Dudajev pobjedio sa 85% glasova, predsjedničkim dekretom
ratificirana je i potvrđena državnost ove države. Predsjednik Ruske Federacije odmah je
proglasio tzv. Dudajevu revoluciju nelegalnom, uspostavio vojno stanje unutar države i poslao
600 trupa u studenome 1991. Ovaj pokušaj je spriječen od strane trupa čečenske nacionalne
garde, a Dudajevo mjesto u Čečeniji je dobilo još jače temelje i podršku.
U periodu od 1992. do 1994. Dudajev režim pokušao je konstruirati institucionalne i
simboličke prakse vezane za državnost, uključujući novu Nacionalnu gardu i vojnu policiju;
ustanovio Čečensku Nacionalnu Banku, provođenje politike ''čečenizacije'' naftnog sektora
(što je rezultiralo egzodusom mnogih Rusa intelektualaca i prodor čečenskog i ruskog
organiziranog kriminala u ovaj sektor), uvođenje nacionalnih simbola i državnih organa.
Tri najvažnija faktora koji su utjecali na predsjednika Jelcina da poduzme vojnu akciju
protiv Čečenije i vrati je u legalni, politički i ekonomski prostor Rusije bili su: porast
7
8
Bahcheli, Bartmann, Srebrnik, De Facto States – The quest for sovereignty, Routledge, London, 2005., str. 119.
isto, str. 121.
16

17. čečenske mafije, teroristički pokreti i talačke krize na jugu Rusije; propast akcijskog plana
''Zaljev svinja'' kojim se željelo osvojiti grad Grozni i pogrešno vjerovanje ruske vojne elite da
će prodor ruske vojske u Čečeniju biti mali pobjedonosni rat 9. Čečeni 1996. uspijevaju
ponovo uspostaviti nadzor nad Groznim, mirovni ugovor s Rusijom službeno je potpisan u
svibnju 1997, kojim je predviđeno da Čečenija i Rusija u razdoblju od pet godina postignu
politički dogovor o konačnom statusu Čečenije. Tako 1997. Čečenija stječe de facto
neovisnost pošto je Rusija priznala Mashadovljevu vladu. Na tome bi ostalo, ali početkom
1999. Mashadov je prisiljen uvesti šerijatski zakon. Naime učestali su zločini i otmice, jača
islam i snage Šamila Basajeva napadaju Dagestan. Mashadov ne podržava napad. Ipak, Rusija
prekida pregovore sa Čečenijom i odlučuje upravljati njome iz Moskve. Predsjednik Jeljcin
naglo daje ostavku, a vlast preuzima radikalniji Putin koji se surovo obračunava sa čečenskim
vođama, ne štedeći pritom ni civile. On u svibnju 2000. uspostavlja direktnu vlast nad
Čečenijom i postavlja pro-moskovski orijentiranog Ahmada Kadyrova na čelo vlade. U
ožujku 2003. novi čečenski ustav je prošao na referendumu. Njime je garantiran značajan
stupanj neovisnosti Čečenije, ali je i dalje usko vezana za Rusku Federaciju.
4.10. Dagestan – potencijalni sukobi
Dagestan, ''Zemlja planina'', najveća i najužnija autonomna republika u Sjevernom Kavkazu,
je postala novo područje prevrtljivosti i nesigurnosti poslije Čečenske Republike. Čine je 34
etničke grupe. Rivalitet između dagestanskih etničkih skupina za energiju i resurse je važan
faktor u unutrašnjoj politici ove države. Trenutno, Dagestan je jedna od najdepresivnijih
ekonomskih regija Ruske Federacije: jaka nezaposlenost, socijalna polarizacija i rastući
kriminal. Najveći problem se javlja uz granična područja koja su naseljena različitim
narodima; Čečeni su na granici sa Čečenijom, Ležgini na granici sa Azerbajdžanom i Rusi na
granici sa Stavropoljskim Krajem. Potencijalno, oni predstavljaju prijetnju odvajanja od
Dagestana i pripajanja državama s kojima graniče. Jedan od glavnih vanjskih problema za
nestabilnost Dagestana bili su čečenski napadi nakon prvog rusko – čečenskog rata. Napadi su
kulminirali u kolovozu 1999. sukobom između Čečena i Rusa u središnjem Dagestanu.
Ovakvo stanje se loše odrazilo na Čečene iz Dagestana za koje se smatralo da pomažu
neprijateljima, odnosno Čečenima iz Čečenije. Poslije tog rata, dagestanske vlasti su se počele
bojati da će proglašenje neovisnosti Čečenije imati dramatične posljedice na Dagestan. Ruske
trupe su povučene iz Čečenije u Dagestan i granica nije više pravilno čuvana, što je
9
Bahcheli, Bartmann, Srebrnik, De Facto States – The quest for sovereignty, Routledge, London, 2005., str. 126.
17

18. omogućilo kriminalnoj mafiji iz Čečenije da nesmetano uđe u Dagestan. U travnju 1998.
godine održan je Kongres čečenskih i dagestanskih predstavnika u Joharu predvođen
Shamilom Basajevim. Njime je predloženo ujedinjavanje Dagestana i Čečenije u jednu
neovisnu državu na čijem čelu kao emir bi bio Basajev, no ovakav pokušaj je propao.
Zaključak
U suvremenom su Sjevernom Kavkazu vidljive nagomilane napetosti u nekoliko republika u
blizini Čečenije, posebice u Dagestanu. Unatoč nemaloj količini retorike o suzbijanju
terorizma i povezivanju lokalnih sukoba s globalnim ratom protiv terorizma, Kremlj još
uvijek nije uspio definirati jasnu političku strategiju. Oslanjajući se na »kadirovce« (Moskvi
lojalnu lokalnu miliciju) kao ključni element, Putinova je administracija proglasila pobjedu.
»Postigli smo uspjeh u Čečeniji… Problem je riješen«, već je 2006. kao ministar obrane
izjavio Sergej Ivanov. No dokazi da je sukob zemljopisno znatno rašireniji te da uključuje
mnogobrojne skupine nepoznata kriminalnog, političkog i vjerskog uvjerenja, ne govore u
prilog toj tvrdnji. Izvjesno je da će rajoni u blizini čečenske granice i nadalje ostati
militarizirani, da će cestovne zapreke i kontrole te pomno policijsko ispitivanje i dalje biti
sastavni dio svakodnevice u etničkim republikama i u dijelovima Stavropoljskoga kraja.
18

19. Literatura
1. Bahcheli, T., Bartmann, B., Srebrnik, H., De facto States – The Quest for Sovereignty,
Routledge, London, 2005.
2. Chorbajian, L., The Making of Nagorno – Karabagh; From Secession to Republic,
Palgrave, New York, 2001.
3. European yearbook of minority issues, Martinus Nijhoff Publishers, Boston, 2004/05.
4. Gammer, M., The Caspian Region – The Caucasus, Routledge Curzon, London, 2004.
19