1. Sablasna vrsta Sna
Sunčani Petak na pola Siječnja. Lokalna Luka u Onostran.
Gomila Ljudi, gotovo Rijeka. Kratak Kršćanski Ritual.
Mladom je Duhovniku Vjetar pomiješao Stranice Čitanja.
Nitko nije opazio. Nitko nije tražio prelista natrag.
Šutnja na Ispraćajima o Bitnim Stvarima
drevni je Narodni Običaj.
Važno je pomno prekriti Ogledala,
Nemirnu Savjest i Unutrašnji Glas.
Kaj su prešuteli Naši Stari....
Dva Ispraćaja u Grotlu Jednog Sata.
Tko zna je li Starica uopće poznavala Slikara?
Nisu imali ništa zajedničko, osim Grada i Dana Polaska.
Mnogi bi za to dali polovicu udijeljenog Puta, otići s Njime još isti Dan,
samo to je u Naravi Svijeta Nemoguća Pogodba.
O tom se ne pita Nas. Premalo toga se doista pita Nas.
Poganska Sličica. Nešto je promaklo pažljivim Mjernicima Bola
i dežurnim Brojačima Suza. Koja će od Triju Žena skrhana pasti nauznak?
Koja će stati uz Slomljenog Sina, a koja u Prvi Sumrak
sumanuto prekapati po Vijencima da nađe onaj Neobična Imena?

2. Kao i obično, većina Ljudi nema ni približnog Pojma o Istinskim Bolima.
Žena koja je voljela Slikara izvan shvatljivih poimanja koračala je blijeda
i krišom položila svoj Duh do njegova mrzlog Tijela.
Nitko nije opazio. Nitko nije tražio da se zaustavi Molitva
za Onoga koji će se Prvi među Nama pridružiti Pokojnima.
I koji već to Put biva, da Ništa nije onakvo kakvim se pričinja?
Rijeka Ljudi s prvog Ispraćaja zabrzala je od Vjetra
u zamršen Skup Nastojanja da se što prije pusti Grumen
na Damar Drvenog Lijesa i nečujno umakne s Brda.
Rijetki imaju Snage za dva Sprovoda u isti Siječanjski Dan.
Oni kojima je doista stalo, imat će čitav Život
da se užasan Gubitak prekrije BlagimVelom Pomirenja.
I neće ih čuti ni Svećenik ni Svjetina.
Tek možda Onaj Vjetar što nije došao od Sebe Sam.
Tata je otputovao na mjesto s više Svjetla.
Smrt je samo sablasna vrsta sna.
Vlado Karagić