1. Noć Damira Mravunca
Noć prije, nije ga bilo na startnoj listi. Tko bi
lud išao u Rovišće, kad može na šah u
Sloveniju. Možda je kod Damira Mravunca
prevagnuo nagovor Božinovića i Klementa ili
jednostavno, putovanje s prijateljima.
Marko Sokač donio je na turnir veliki
prijelazni pehar kog je osvojio lani. Još ga
nitko nije osvajao dvaput, a među
konkurentima su najveću prijetnju
predstavljali Matko i Krištović. Ima i
velemajstora koji su se opekli jer su potcijenili
Krištovića.
Možda nije pravilo, ali je zgodan pokazatelj, kao u onoj pjesmi iz filma o mladom Bosancu
koji odrasta u Sloveniji - "Sead se danas super osjeća". Damir Mravunac je bio vidno
najraspoloženiji sudionik 5. Vučkovićevog memorijala i ta mu je energija na kraju donijela
radost pobjednika.
Da se razumijemo, većinu bi igrača puno više obradovala pripadajuća omotnica sa svitkom
od 200-300 eura. Trijumf na gospodarima mjeseca (osimkad nisu u Koprivnici, Đurđevcu,
Garešnici ili u Križevcima), više je pitanje prestiža. A možda baš u tome i leži čar ovih turnira,
što na njih dolaze samo oni kojima se zbilja putuje s onu stranu čvora Sveta Helena. Milenko
Vučković bio je jedan od prvih koji je otkrio tu tajnu, a knjiga sudionika 151 gospodara
mjeseca je sama po sebi srž svih odgovora.
Kad na jedan turnir doputuju otac i dva sina, pa još povedu i dva bratića, nagovore djeda da
i on igra, a na to sve dođe i baka, dobijemo šahovski fenomen Bunića. Po njima će mnogi
pamtiti ovaj memorijal.
Kad uz to još dođu i dvije državne prvakinje u šahu, jedan srebrni Lukas i hrpa trogirskih
junaka, možemo govoriti i o posebnoj smotri
šahovske mladosti.
Može li turnir bez novčanih nagrada
okupiti više od 50 sudionika, u dane
godišnjih odmora, raznih kulturnih
manifestacija u okolici i velikog splitskog
opena? Očito je da može. Može li na njemu
pobijediti kraj 4 fide-majstora, majstorski
kandidat iz Španskog koji izgleda kao da mu
je 45 godina, a debelo je zakoračio u 7.
desetljeće života? Ne znamo je li previše
slušao Sinatru ili je posrijedi tajna vedrine
koja se mladenački "zafrkava". Čovjek je
nehotice "oštetio" slovenski turizam za
stotinjak eura i osvojio pehar, plaketu,
medalju i poklon vino "kutjevačkog zeta", dragog prijatelja iz Dervišage.
2. I to je onda priča, na tragu onih "Velikog Vučka". Neumoljivi šahovski zakoni o premoći
igrača s fide-titulama nad "običnim majstorskim kandidatima", ponekad zataje poput
gravitacije na ljubavnom sastanku. Nije da ne volimo Matka, Sokača, Krištovića i Božinovića.
O, imamo njihovih pobjedničkih slika u galeriji gospodara, valjda već preko 50. Novinar
Bjelovarca već "frnji nos" kad mu šaljemo dejavu-vijest tipa: "Matko osvojio turnir taj i taj" ili
"Sokač prvi na gospodaru".
Damir Mravunac iz Španskog očitao nam je lekciju s koliko mladosti u srcu može koračati
čovjek sa 6 i pol banki i kako se može živjeti život koji nam je darovan, čak i kad je satkan od
bolnih gubitaka i teških priča.
Anamarija Radiković još jednom je uzela zlatnu "žensku" medalju, iako je konkurencija bila
zločesta kao djeca bivših vjenčanih kumova. Prve pratilje su joj bile Marina Videković i Ema
Bevanda.
Među kadetima je Mihael Jakrlin s guštom pretekao Đukina, Šimića, a posebno vječnog rivala
sa županijskih prvenstava Viktora Šalamona. Mihaela Kolara nije pretekao nitko, jer je
s(p)retno izostao zbog obiteljskih obaveza. Emanuel Bunić slavio je u konkurenciji šahovskih
nada. Srebro je uzeo Matej Zadro a broncu Hrvoje Dragić.
Najnapredniji po poretku bio je Bunić Božidar, djed one prekrasne obitelji što se
poput "7 samuraja" okupila i otputila iz renesansnog kraljevskog grada u malo općinsko
mjesto na Kolomanovoj cesti.
Bilo je te "Vučkove noći" u
Rovišću još puno lijepih detalja,
koje nije zasjenio ni poraz naših
vaterpolista, na finalu Olimpijskih
igara. One koje nismo ispričali
ovdje, dotaknut ćemo u jednoj
od budućih šahovskih priča. Do
tada, čestitke Damiru Mravuncu,
na ovom "turniru života". Neka ih
ovako ponovi još barem 3!
Vlado Karagić
