3. Moje želje nisu i njihove...
Moje misli nisu i njihove...
Moji snovi nisu i njihovi...
Moj naum nisu razumjeli...
Moje snove nisu ispunili...
Moje želje nisu ostvrili...
- JEDNOSTAVNO –
bili su savršeni i kao takvi
PREVARENI...
5. Moja želja je postojana...
Moji snovi će se ostvariti...
Otkupio sam potomke onih koji su prevareni...
Nagradiću one koji su postojani...
Otvoriću vrata dostojnim...
Zaviriću u srca sinova ljudskih...
Vratiću im ono što su izgubili...
I svi će znati da sam ja
JEHOVA BOG.
6. “Izrekao sam naum svoj, i ispunit ću ga.
Mirjana Drmić-Malić
Što sam naumio, to ću i učiniti.”
(Iza. 46:11)
15. 1.Kr.17:20-22
I stao je zazivati Jehovu: “Jehova, Bože moj, zar ćeš
doista i ovoj udovici kod koje boravim nanijeti zlo i
usmrtiti joj sina?” I ispruživši se nad dječakom tri
puta, povikao je k Jehovi: “Jehova, Bože moj, molim
te neka se vrati život u dijete ovo!” I Jehova je uslišio
glas Ilijin te se život dječakov vratio u njega i on je
oživio. Tada je Ilija uzeo dječaka, donio ga iz gornje
sobe u kuću i dao ga majci njegovoj, govoreći:
“Evo, sin je tvoj živ!”
19. 2.Kr.4:32-36
Kad je Elizej došao u kuću, dječak je mrtav ležao na postelji njegovoj.
Ušavši, zatvorio je vrata za sobom i za dječakom i stao se moliti Jehovi. Zatim se
popeo na postelju, legao na dijete i stavio usta svoja na usta njegova, oči svoje na
oči njegove, dlanove svoje na dlanove njegove. I dok je bio tako ispružen nad njim,
djetetovo se tijelo ugrijalo. Potom je ustao i ponovno stao hodati po kući, jednom
tamo i jednom amo, a onda se opet popeo na postelju i ispružio nad dječakom. I
dječak je kihnuo sedam puta, a zatim je otvorio oči. Onda je Elizej pozvao
Gehazija i rekao mu: “Pozovi Šunamku!” On ju je pozvao i ona je došla k njemu. I
on joj je rekao:
“Uzmi sina svojega!”
20.
21. 2.Kr.13:20-21
Potom je Elizej umro i pokopali su ga.
A čete moapskih razbojnika obično bi početkom
godine napadale zemlju. Kad su jednom neki ljudi
htjeli pokopati nekog čovjeka, ugledali su razbojnike.
I smjesta su bacili mrtvaca u grob Elizejev i otišli.
Kad se mrtvac dotakao kostiju Elizejevih,
odmah je oživio i stao na noge svoje.
24. Lk.7:11-15
Odmah potom uputio se u grad koji se zove Nain, a s njim
su išli njegovi učenici i veliko mnoštvo ljudi. Kad se
približio gradskim vratima, gle, iznosili su mrtvaca, sina
jedinca majke svoje, koja je bila udovica. A s njom je bilo i
mnogo naroda iz grada. Kad ju je Gospodin ugledao,
sažalio se na nju i rekao joj: “Ne plači!” Zatim je pristupio i
dotaknuo nosila. Nosioci su stali, a on je rekao: “Mladiću,
tebi kažem, ustani!”
I mrtvac je sjeo i progovorio,
a Isus ga je dao majci njegovoj.
26. I mrtvac je sjeo i progovorio.
“Mladiću, tebi kažem,
ustani!”
27. Lk.8:49-55
Dok je još govorio, došao je netko iz doma predstojnika sinagoge i rekao:
“Kći ti je umrla, ne muči više učitelja!”
Čuvši to, Isus mu je rekao: “Ne boj se! Samo vjeruj i ona će biti spašena!”
Kad je došao u kuću, nikome nije dopustio da uđe s njim osim Petru, Ivanu i
Jakovu te djevojčinu ocu i majci. A svi su plakali i jadikovali za njom.
Tada je Isus rekao: “Ne plačite, jer nije umrla, nego spava!” No oni su mu se
podsmjehivali, jer su znali da je umrla.
A on ju je uzeo za ruku i povikao: “Djevojko, ustani!”
I vratila se u život i odmah je ustala,
a on je zapovjedio da joj daju jesti.
29. I vratila se u život i odmah je ustala.
“Djevojko,
ustani!”
30. Iv.11:33-44)
Kad je Isus vidio kako plače ona i Židovi koji su došli s njom, bio je duboko
dirnut i potresen.
I upitao je: “Gdje ste ga položili?” Odgovorili su mu: “Gospodine, dođi i vidi!” I
Isus je zaplakao. Tada su Židovi rekli: “Pogledajte kako ga je ljubio!” A neki od
njih rekli su: “Zar on, koji je slijepcu otvorio oči, nije mogao spriječiti njegovu
smrt?” Tada je Isus, opet duboko potresen, otišao do groba. To je zapravo bila
pećina, a na otvoru je ležao kamen. I Isus je zapovjedio: “Odmaknite kamen!” A
Marta, sestra umrloga, rekla mu je: “Gospodine, sada već sigurno zaudara, jer je
četvrti dan otkako je umro.” A Isus joj je rekao: “Nisam li ti rekao da ćeš, budeš li
vjerovala, vidjeti slavu Božju?” Tada su odmaknuli kamen. A Isus je podigao oči
prema nebu i rekao: “Oče, hvala ti što si me uslišio. Ja sam znao da me uvijek
uslišavaš, ali rekao sam to zbog naroda koji ovdje stoji, da vjeruju da si me ti
poslao.” Rekavši to, povikao je na sav glas:
“Lazare, izađi!” I umrli je izašao.
Noge i ruke bile su mu omotane zavojima, a lice mu je bilo omotano platnom.
Tada im je Isus rekao: “Odmotajte ga i pustite neka ide!”
44. Djela apostolska 9:36-40
A u Jopi je bila neka učenica po imenu Tabita, ili na grčkom Dorka.
Ona je stalno činila dobra djela i pomagala siromašnima.
Ali u te se dane razboljela i umrla. Tada su je okupali i položili u gornju sobu.
A kako je Lida blizu Jope, učenici su, čuvši da je Petar ondje, poslali k njemu dva
čovjeka da ga zamole: “Dođi k nama, ne oklijevaj!” Petar je nato ustao i otišao s
njima. Kad je stigao, odveli su ga u gornju sobu. I sve su mu udovice pristupile
plačući i pokazujući mnoge haljine i ogrtače koje je Dorka izrađivala dok je bila s
njima.
A Petar je sve poslao van te kleknuo i pomolio se, a zatim se okrenuo
prema tijelu i rekao:
“Tabita, ustani!” A ona je otvorila oči, ugledala Petra i sjela.
45.
46. A ona je otvorila oči, ugledala Petra i sjela.
47. Djela apostolska 20:9-12
A neki mladić po imenu Eutih sjedio je na prozoru.
Kako je Pavao dugo govorio, on je utonuo u dubok san.
Svladan snom, pao je s drugog kata.
Kad su ga dignuli, bio je mrtav.
A Pavao je sišao, nadvio se nad njega, zagrlio ga i rekao:
“Ne vičite, jer je živ!”
Zatim je otišao gore te razlomio kruh i počeo jesti.
I još je dugo razgovarao s njima, sve do zore, a potom je otputovao.
A dječaka su odveli živog, neizmjerno utješeni.