2. Brazil (port. Brasil IPA [bɾaˈziw]),
službeno Savezna Republika
Brazil[4][5] (port. República Federativa do
Brasil), najveća je država u Južnoj Americi.
Prema površini i broju stanovnika od preko
190 milijuna, peta je najveća zemlja na
svijetu.[6][7]Jedina je država portugalskog
govornog područja u Americi i najveća
luzofonska zemlja na svijetu.[6]
Graniči sa svim južnoameričkim zemljama
osim Ekvadorom i Čileom. Na sjeveru
s Venezuelom, Gvajanom, Surinamom ifrancus
kim prekomorskim departmanom Francuskom
Gvajanom, na sjeverozapadu s Kolumbijom, na
zapadu s Bolivijom iPeruom, na jugozapadu
s Argentinom i Paragvajom i na jugu
s Urugvajom. Morska obala Brazila, s Atlantskim
oceanom na istoku, dugačka je preko
7491 km.[6] Veliki dio Brazila pripada slivu
rijeke Amazone i prekriven je kišnim šumama.
Brazilski teritorij čine i
brojni arhipelazi kao Fernando de Noronha, atol
Rocas, São Pedro e São Paulo i Trindade i
Martim Vaz.[6]
Brasil
3. Brazil je bio portugalska kolonija od iskrcavanja Pedra
Álvaresa Cabrala godine 1500. do 1815., kada je uzdignut
na ujedinjenu kraljevinu s Portugalom i Algarveom.
Kolonijalna povezanost bila je u stvari prekinuta već 1808.
kada je nakon Napoleonovog upada u Portugal
prijestolnica portugalskog kraljevstva preseljena
iz Lisabona u Rio de Janeiro.[8] Nezavisnost od Portugala
ostvarena je 1822. Isprva nezavisan kao Brazilsko carstvo,
Brazil je od 1889. republika, premda dvodomni parlament,
danas zvan kongres, datira iz 1824. kada je usvojen prvi
ustav.[8] Današnji ustav, Brazil definira kao saveznu
republiku[9] federalnog distrikta, 26 država i 5564
gradova.[9][10]
Prema BDP-u, brazilska je ekonomija osma najveća na
svijetu,[11] dok je prema paritetu kupovne moći sedma
najveća.[12]Brazil je jedna od najbrže rastućih velikih
svjetskih ekonomija i novih svjetskih gospodarskih
sila.[13] Brazil je jedan od osnivača Ujedinjenih naroda i
organizacija G-20, CPLP, Latinske Unije, Organizazije
Ibero-američkih država, Mercosula,Unije južnoameričkih
država i također jedna od zemalja BRIC-a. Brazil je
također dom raznovrsnim divljim životinjama,prirodnim
okolišima i velikim prirodnim resursima u raznim
zaštićenim područjima.[6]
4. Etimologija
Etimologija naziva "Brazil" je nejasna.
Tradicionalno, riječ "Brazil" potječe
od brazila, drva kojim su iz brazilskih regija
uEuropu tijekom 16. stoljeća trgovali mnogi
pomorci.[14] Na portugalskom, drvo brazil naziva
se pau-brasil, te se riječi brasilobično pripisuje
značenje "crven poput žeravice", nastalo
iz latinskog brasa ("žeravica") i sufiksa -il (od-
iculum ili -ilium).[15][16][17] Ova teorija uči se kao
službena u školama Brazila i Portugala. Ipak,
brazilski učenjak José Adelino da Silva Azevedo
pretpostavlja da je riječ mnogo
starija, keltskog ili feničkoga porijekla. Feničani su
trgovali crvenom bojom dobivenom izminerala u
keltskim zemljama, od Iberijskog
poluotoka do Irske.[18] U irskoj mitologiji postoji
zapadna zemlja zvana Hy-Brazil, te neki u tome
prepoznaju, uključujući Tolkiena,[19] jedan od
najvjerovatnijih etimoloških izvora naziva "Brazil".
Istu teoriju također su predložili znanstvenici iz 16.
stoljeća.[14] Na jeziku Guarani, službenom
jeziku Paragvaja, Brazil se zove"Pindorama",
indijanski naziv za regiju koji znači "zemlja palmi".
5. Među povjesničarima vlada mišljenje da su područje
današnjeg Brazila polunomadski narodi naselili 10 000
godina prije prvog iskrcavanja portugalskih istraživača
22. travnja 1500. godine, predvođenog Pedrom
Álvaresom Cabralom.[20] Portugalci su naišli na
domoroce na razini kamenog doba podijeljene na
nekoliko plemena i u međusobnim sukobima, od kojih
je većina bila iz iste jezične grupe Tupí-Guaraní.[21]
Premda je prvo naselje osnovano 1532., stvarna je
kolonizacija započela 1534. kada je kralj Ivan III.
teritorij podijelio na 12 nasljednih kapetanija,[22][23] ali
takav se aranžman pokazao problematičnim te je 1549.
upravi cijele kolonije dodijelio generalnog
guvernera.[23][24] Portugalci su asimilirali neka od
domorodačkih plemena[25] dok su druga bila
podjarmljena, porobljena ili istrijebljena tijekom dugih
ratova ili europskim bolestima na koje nisu imala
imunitet.[26][27] Kolonizatori su iskorištavali prirodna
dobra, u početku većinom drvo pernambuco (drvo brazil
ili Pau-Brasil), dok je do sredine 16. stoljeća šećer je
postao najznačajniji brazilski izvozni proizvod[21][28] te
su Portugalci radi povećane
međunarodne potražnje[26][29] uvozili afričke
robove.[30][31]
6. Kralj Ivan VI. vratio se u Europu 26.
travnja 1821., ostavivši svog starijeg sina,
princa Pedra de Alcântaru kao regenta
Brazila.[44] Portugalska je vlada pokušala
Brazilu vratiti status kolonije, lišavajući ga
svih postignuća ostvarenih od 1808.
nadalje.[45] Brazilci se tome nisu htjeli
pokoriti te ih je princ Pedro u tome
podržao proglasivši nezavisnost od
Portugala 7. rujna 1822., čime je osnovao
Brazilsko Carstvo.[46] 12. listopada iste
godine Pedro je proglašen prvim carem
Brazila i 1. prosinca okrunjen kao Petar
I.[47]
7. U to doba, većina je Brazilaca bila za monarhiju te
je republikanizam imao vrlo malu podršku.[48][49] Prateći
brazilski rat za nezavisnost proširio se skoro cijelim
teritorijem zemlje, s bitkama u sjevernim,
sjeveroistočnim i južnim regijama.[50] Posljednji
portugalski vojnici predali su se 8. ožujka 1824.[51] te je
Portugal nezavisnost Brazila priznao 29. kolovoza
1825.[52]
Nakon što je prihvaćen u gradskim savjetima diljem
zemlje, prvi brazilski ustav proglašen je 25. ožujka
1824.[53][54][55][56] Petar I. abdicirao je 7. travnja 1831. i
otišao u Europu vratiti svoju kćer na vlast, ostavivši svog
petogodišnjeg sina i nasljednika koji će postati car Petar
II.[57] Kako novi car nije mogao vršiti svoje ustavne
ovlasti dok nije dostigao punoljetnost, uspostavljeno
je regentstvo.[58] Sporovi između političkih frakcija
doveli su do pobuna i do nestabilnog, skoro anarhičnog,
regentstva.[59] Buntovne frakcije nisu se bunile protiv
monarhije,[60][61] iako su neke proglasile otcjepljenje
provincija kao nezavisnih republika, ali samo dok je
Petar II. bio maloljetan.[62] Radi toga, Petar II. je prije
vremena proglašen punoljetnim te je "Brazil uživao
gotovo pola stoljeća unutarnjeg mira i brzog
materijalnog napretka."[63]
8. Rana republikanska vlada bila je manje-više vojna
diktatura".[69] Iako su nastojanja vlade da nastavi vanjsku
politiku carstva[80] bila relativno uspješna, posebno za
vrijeme Barona Rio Branca,[81] dosegavši ravnotežu koja je bila
poremećena samo tijekom početne faze pripajanja Acreai prvim
svjetskim ratom,[82][83][84] na unutrašnjem planu, od mornaričke
pobune rujna 1893. otvoren je dugotrajni začarani krug[80] koji je
do 1920-ih Brazil izmučio s nekoliko civilnih[85][86][87] i
vojnih[88][89][90] pobuna koje su postepeno do te mjere potkopale
režim da je 1930. poraženom predsjedničkom kandidatu Getúliu
Vargasu bilo moguće državnim udarom preuzeti vlast.[91]
Vargas, koji je u svjetlu tada nedavnog vojnog pokreta mladih
oficira vlast trebao preuzeti samo privremeno radi provođenja
demokratskih reformi, raspustio je kongres, ukinuo ustav, te je
vladao izvanrednim ovlastima, dok je guvernere država
zamijenio svojim pristašama.[92][93]Radi neispunjenih obećanja o
promjenama, 1932. oligarhija São Paula pokušala se vratiti na
vlast[94] dok su se 1935. pobunili Komunisti,[95] ali obije su
pobune bile poražene. Ipak, komunistička prijetnja poslužila je
Vargasu kao izgovor za otkazivanje izbora i još jedan coup
d'état kojim je 1937. uvedena potpuna diktatura,[96][97] i u skladu
s time brutalna represija opozicije s logorima za političke
zatvorenike u udaljenim područjima zemlje, opće raširena
tortura od strane vladinih snaga i cenzura tiska.[98][99]
9. Nekoliko kratkih privremenih vlada
uslijedilo je nakon Vargasovog
samoubojstva.[108] Juscelino
Kubitschek postao je predsjednik 1956., te
je zauzeo pomirljivi stav prema političkoj
opoziciji koji mu je omogućio da vlada bez
većih kriza.[109] Ekonomija i industrijski
sektor znatno su porasli,[110] ali najveće je
postignuće bila izgradnja novog glavnog
grada Brasílije, inaugurirane
1960.[111] Njegov nasljednik bio je Jânio
Quadros, koji je ostavku podnio 1961.,
manje od godinu dana po preuzimanju
dužnosti.[112] Njegov potpredsjednik João
Goulart, preuzeo je vlast ali je izazvao
snažni politički otpor[113] te je zbačen
travnja 1964., državnim udarom koji je
rezultirao vojnim režimom.[114]
10. Brazil zauzima veliko područje duž istočne obale Južne
Amerike i uključuje većinu unutrašnjosti kontinenta,
graničeći s Urugvajem na
jugu,Argentinom i Paragvajem na
jugozapadu, Bolivijom i Peruom za
zapadu, Kolumbijom na sjeverozapadu,
i Venezuelom, Surinamom, Gvajanom ifrancuskim preko
morskim departmanom Francuskom Gvajanom na
sjeveru. Graniči sa svim južnoameričkim zemljama
osim Ekvadora i Čilea. Obuhvaća također i nekoliko
oceanskih arhipelaga, kao Fernando de Noronha, atol
Rocas, São Pedro e São Paulo i Trindade i Martim
Vaz.[6]Veličina teritorija, reljef, klima i prirodni resursi
Brazil čine zemljopisno raznolikim. Uključujući
svoje atlantske otoke, Brazil je smješten između širina
6°N i 34°S, i dužina 28°W i 74°W.
Brazil je nakon Rusije, Kanade, Kine i Sjedinjenih
Država peta najveća zemlja na svijetu, i treća najveća u
obije Amerike, s ukupnom površinom
8 514 876,599 km²,[133] uključujući i 55 455 km² vodenih
površina.[6] Obuhvaća tri vremenske zone, od UTC-4 u
zapadnim državama, do UTC-3u istočnim državama
(službeno vrijeme Brazila) i UTC-2 na atlantskim
otocima.[3]
11. Klima Brazila obuhvaća širok raspon vremenskih
prilika na velikom području i raznolikoj topografiji,
ali većina zemlje ima tropsku
klimu.[6] Prema Köppenovoj klasifikaciji
klime Brazil karakterizira pet glavnih klimatskih
podvrsta: ekvatorska, tropska, polusuha, brdska
tropska, umjerena, i suptropska klima. Različiti
klimatski uvjeti uzrokuju prirodne okoliše u rasponu
od ekvatorskih kišnih šuma na sjeveru i
polusuhih pustinja na sjeveroistoku do crnogoričnih
šuma na jugu i tropskih savana u središnjem
Brazilu.[134] Mnoge regije imaju vrlo
različitemikroklime.[135]
Ekvatorska klima karakterizira većinu sjevernog
Brazila. Ne postoji prava suha sezona, ali postoje
neke varijacije u obimu padalina tijekom
godine.[134] Prosječna je temperatura 25 °C,[135] s
većim temperaturnim varijacijama između dana i
noći u odnosu na varijacije između sezona. U
središnjem Brazilu oborine su više sezonski
raspoređene, što je karakteristično za klimu savane.
Ta je regija velika kao i bazen Amazone ali s vrlo
različitom klimom jer se nalazi južnije i na većoj
nadmorskoj visini.
12. Veliki teritorij Brazila obuvaća nekoliko
različitih ekosistema, kao Amazonsku prašumu,
područje s najvećombioraznolikošću na
svijetu,[143] atlantsku šumu i Cerrado. Na
jugu, crnogorične šume Araucarije rastu u
umjerenim uvjetima.
Bogati svijet divljih životinja Brazila odražava
raznovrsnost prirodnih staništa. Međutim,
većina ostaje uvelike nedokumentirana te se
redovno otkrivaju nove vrste. Znanstvenici
procjenjuju da je ukupan broj biljnih i
životinjskih vrsta u Brazilu blizu 4 milijuna.
Veći sisavci uključuju pume, jaguare, ozelote,
rijetke kolumbijske divlje
pse, lisice, pekarije, tapire, mravojede, ljenivce,
oposume, i pasance. Jeleni su česti na jugu,
dok se mnoge vrste majmuna novog
svijeta mogu naći u sjevernim kišnim
šumama[144]
14. São Paulo (São Paulo), 11 244 369 stanovnika,
19 672 582 metropolitanska zona, 760 m nm.
Najveći grad na južnoj hemisferi i 6. najveći grad na
svijetu. Metropolitanska zona druga je
najmnogoljudnija u obije Amerike i među 5 najvećih
metropolitanskih zona na svijetu.[156] Smješten je na
rijeci Tietê 70 km od lučkog grada Santosa, na
visoravni u sklopu Serre do Mar. Osnovali su ga
1554. Jezuiti. Tijekom 17. i 18. stoljeća bio je
polazna točka kolonijalne ekspanzije u unutrašnjost
zemlje. Stjecanjem nezavisnosti São Paulo je 1823.
dobio naslov carskog grada (Imperial Cidade) kojeg
je dodijelio Pedro I. Nagli razvoj krajem 19. stoljeća
privukao je brojne imigrante. U novije vrijeme grad
napušta industriju i okreće se trgovini, tehnologiji i
uslugama. Urbanistički izvanredno moderan grad,
São Paulo jedno je od najvažnijih financijskih i
trgovačkih središta u Latinskoj Americi. Smatra se
10. najbogatijim gradom na svijetu,[157] obuhvaća
12,26% brazilskog BDP-a i 36% ukupne proizvodnje
i usluga države São Paulo.[158] Među brojnim
kulturnim i znanstevnim institucijama ističu se
muzej Museu de Arte de São Paulo i
sveučilište Universidade de São Paulo.
15. Rio de Janeiro (Rio de Janeiro), 6 323 037
stanovnika, 14 387 000 metropolitanska zona, 0
m nm. Treća najveća metropolitanska zona i
aglomeracija Južne Amerike,[159][160] 6. najveći grad
u obije Amerike, i 26. najveći grad na
svijetu.[161] Glavni grad Brazila od 1822. do 1960.
Osnovali su ga 1555. francuski kolonisti na mjestu
koje je Ferdinand Magellan posjetio već 1519., ali
nakon nekoliko godina Francuze su protjerali
Portugalci i ponovo osnovali grad pod nazivom São
Sebastião do Rio de Janeiro. Do početka 18. stoljeća
grad su često napadali pirati. U 17. stoljeću izvozna
luka za zlato i dijamante iz unutrašnjosti. Od 1763.
sjedište kolonijalne uprave, od 1808. glavni grad
portugalskog imperija. Početkom 20. stoljeća
započinje veliko širenje grada na okolna područja.
Financijsko, industrijsko, trgovačko i turističko
središte, sjedište nekoliko većih brazilskih tvrtki, kao
naftne kompanije Petrobras i medijskog
koglomerataOrganizações Globo. Niz znamenitosti,
među najznačajnijima Kip Krista Iskupitelja na
brdu Corcovado, stadion Maracanã,
plažaCopacabana i Brazilski nacionalni muzej.
16. Salvador (Bahia), 2 676 606 stanovnika,
3 866 004 metropolitanska zona, 8 m nm.
Najveći grad na sjeveroistočnoj obali Brazila,
nalazi se na malom poluotoku koje odvaja
zaljev Baía de Todos os Santos od Atlantskog
oceana. Osnovan 1549., jedan je od najstarijih
gradova u novom svijetu, posebno istaknut
svojom očuvanom kolonijalnom arhitekturom.
Salvador, radi svog geografskog položaja,
postao je glavna brazilska luka i glavni grad
kolonijalnog Brazila, centar šećerne industrije i
trgovine robljem. Bio je 1624. i u rukama
Nizozemaca, međutim, već sljedeće godine,
dolazi opet pod portugalsku vlast. U 18.
stoljeću jedan od najvećih gradova u obije
Amerike. Glavni grad kolonijanog Brazila do
1763. Ekonomija se većinom bazira na turizmu,
izvoznoj luci za proizvode iz unutrašnjosti i
petrokemiji, te iskorištavanju naftnih izvora.
Značajno kulturno središte.
17. Brasília (Distrito federal), 2 606 885 stanovnika,
2 851 549 metropolitanska zona, 1172
m nm. Glavni grad Brazila. Smješten je u saveznom
distriktu Distrito federal na središnjoj, 1000 metara
visokoj visoravni Planalto cental, unutar savezne
države Goias. Udaljen je 207 km od Goianie, 1531
km od Salvadora i 930 km od Rio de Janeira. Iako je
ideja o preseljenju prijestolnice u unutrašnjost
postojala već od 1891., Brasilia je osnovana 1956.
na poticaj tadašnjeg brazilskog
predsjednika Juscelina Kubitscheka koji je htio
rasteretiti prenapučene obalne krajeve zemlje, i
stanovništvo privući u unutrašnjost. Grad je
izgrađen do 1960., te je 21. travnja iste godine
inauguriran kao nova prijestolnica. Grad su prema
tadašnjim najmodernijim estetskim i
konstrukcijskim dostignućima projektirali
urbanistLucio Costa, arhitekt Oscar Niemeyer, i
pejzažni arhitekt Roberto Burle Marx. Među
znamenitostima, uglavnom Niemeyerovim
projektima, ističu se Palača nacionalnog kongresa,
Katedrala, te predsjednička palača Palacio
Alvorada. UNESCO je Brasiliju proglasio
mjestom svjetskog nasljeđa
18. Brazil je federacija sastavljena od 26 država, jednog
saveznog distrikta (koji sadrži glavni grad, Brasíliu) i
gradova.[9] Države imaju samostalnu administraciju,
ubiru vlastite poreze i primaju udio poreza koji ubire
savezna vlada. Unatoč tome, države nemaju veliku
autonomiju u donošenju vlastitih zakona. Krivične i
civilne zakone može donijeti samo dvodomni savezni
kongres i jedinstveni su u cijeloj zemlji.[9] Izvršnu vlast
država provode guverneribirani na mandat od 4 godine.
Sudsku vlast vrše državni sudovi prvog i drugog
stupnja.[9] Federalni distrikt ima iste karakteristike kao i
savezne države i gradovi. Za razliku od država članica,
ne može biti podijeljen na općine, ali može ubirati
poreze kao savezna država i kao grad.[9]
Gradovi, najmajnje federalne jedinice, raspolažu
određenom autonomijom. Svaki grad ima svoj temeljni
zakon koji definira vlastitu političku organizaciju, ali
ograničen je saveznim ustavom.[9] Diljem zemlje postoji
oko 5565 gradova, neki sa stanovništvom većim od
mnogih zemalja (Sao Paulo s oko 11 milijuna), drugi s
manje od 1000 ljudi, neki s površinom većom od
mnogih zemalja u svijetu (Altamira, Para, je skoro dva
puta veći od Portugala), a drugi s manje od četiri
kvadratne milje.
19. Brazil ima poluslužbene teritorijalne pretenzije
prema dijelu područja Antarktike. Zahtjev je
prva formalizirala geografkinja Therezinha de
Castro kroz Teoriju suočavanja[232] (Teoria da
Defrontação)[233] koja postavlja da države na
južnoj hemisferi imaju pravo na dio teritorija
antarktičkog kontinenta, u skladu sa
usporedvim meridijanima svojih primorja na
istoku i zapadu i primorja Antarktike.[234]
Godine 1986. Brazil je osnovao
stanicu "Comandante Ferraz" koja služi kao
baza za znastvena istraživanja. Objekti baze
mogu primiti 46 ljudi.[235]
Isključivi gospodarski pojas[uredi VE | uredi]
Brazilski isključivi gospodarski pojas, također
zvan plava Amazona ili brazilske teritorijalne
vode, područje je od približno 3,5 milijuna km²
koje bi se u skladu s brazilskim zahtjevom
pred Komisijom Ujedinjenih naroda za granice,
moglo proširiti na 4,4 milijuna km².[236][237]
20. Prema nacionalnom istraživanju po uzorku
kućanstava (PNAD) iz 2008., 48,43%
stanovništva (oko 92 milijuna) izjasnilo se kao
bijelo, 43,80% (oko 83 milijuna) kao smeđe
(miješano), 6,84% (oko 13 milijuna) kao crno,
0,58% (oko 1,1 milijun) kao azijsko i 0,28%
(oko 536 000) kao američki indijanci, dok se
0,07% (oko 130 000) nije izjasnilo o
rasi.[168] Godine 2007., Nacionalna indijanska
fondacija izvjestila je o postojanju 67 različitih
nekontaktiranih plemena, više u odnosu na 40
iz 2005. Vjeruje se da Brazil ima najveći
broj nekontaktiranih naroda u svijetu
Boja/Rasa (2008)
Bijela 48,43%
Smeđa (miješana) 43,80%
Crna 6,84%
Azijska 0,58%
Američko indijanska 0,28%
21. Portugalski je službeni jezik, dok jezik kojim Brazilci govore
je dijalekt/vernakular kojeg lingvisti nazivaju brazilski
portugalski.[7] Portugalski je u stvarnosti jedini jezik korišten
u medijima, za poslovne i administrativne svrhe. Iznimke
su São Gabriel da Cachoeira, gdje zajedno s Portugalskim
status službenog jezika ima i indijanski jezik Nheengatu,[182] i
Pomerode, gdje njemački također ima status službenog
jezika.[183]Brazil je jedina zemlja portugalskog govornog
područja u Americi, što jezik čini važnim dijelom brazilskog
nacionalnog identiteta i naglašava različitost nacionalne
kulture u odnosu na hispanofonske susjede.[184]
Pod utjecajem indijanskih i afričkih jezika, brazilski
portugalski imao je svoj vlastiti razvoj.[185] Radi toga, ponešto
je različit, posebno u u fonologiji, u odnosu na
jezik Portugala i drugih luzofonskih zemalja, usporedivo s
razlikama između američkog i
britanskog engleskog jezika.[185]Godine 2008., Zajednica
država portugalskog govornog područja (CPLP), koja
uključuje predstavnike svih zemalja s portugalskim kao
službenim jezikom, postigla je sporazum o reformi
portugalskog u jedan međunarodni jezik, umjesto aktualna dva
različita dijalekta istog jezika. Sve države CPLP-a moraju
primjeniti potrebne promjene do 2014.[186]
22. Brazilska federacija "nerazdvojna je unija"
tri različita politička entiteta: država,
gradova i saveznog distrikta.[9] Unija
države, saveznog distrikta i gradova, "sfere
su vlasti". Federacija je postavljena na pet
temeljnih
načela:[9] suverenitet, državljanstvo,
dostojanstvo ljudskih bića, socijalne
vrijednosti rada i slobode poduzetništva,
i politički pluralizam. Klasična trodioba
vlasti (izvršna, zakonodavna,
i sudska prema sustavu provjera i
ravnoteže), formalno je ustanovljena
ustavom.[9] Izvršna i zakonodavna
organizirane su samostalno u sve tri sfere
vlasti, dok je sudstvo organizirano samo u
sferama ferderacije i država/saveznog
distrikta.
23. Svi članovi izvršne i zakonodavne vlasti izravno su
izabrani.[194][195] Suci i drugi sudski službenici imenovani
su nakon prolaska pristupnih ispita.[194] Glasanje je
obavezno za pismene osobe između 18 i 70 godina
starosti i prepušteno slobodnom izboru za nepismene i
osobe između 16 i 18 godina starosti ili starije od
70.[9] Zajedno s nekoliko manjih stranaka, ističu se 4
glavne stranke: Radnička stranka (PT), Brazilska
socijaldemokratska stranka (PSDB), Stranka Brazilskog
demokratskog pokreta (PMDB) i Demokrati (DEM).
Ostale su značajne parlamentarne stranke Napredna
stranka (PP), Brazilska radnička stranka (PTB),
Liberalna stranka (PL), Brazilska socijalistička stranka
(PSB), Narodna socijalistička stranka (PPS),
Demokratska radnička stranka (PDT) i Koministička
partija Brazila (PCdoB).[196] U kongresu je zastupljeno
15 političkih stranaka. Promjena stranke uobičajena je
među političarima, te se radi toga broj mjesta u kongresu
redovno mjenja. Skoro sve vladine i admnistrativne
funkcije vrše tijela i agencije povezana s izvršnom vlasti.
24. Brazilsko je pravo temeljeno na rimsko-germanskim
tradicijima[198] te koncepti civilnog prava prevladavaju na
praksom običajnog prava. Većina brazilskih zakona je
kodificirana, iako ne-kodificirani statuti također predstavljaju
značajan komplementarni dio. Sudske odluke donesene na
osnovu interpretativnih smjernica rijetko se primjenjuju na
druge specifične slučajeve. Doktrinarni radovi i radovi
akademskih pravnika imaju snažan utjecaj u stvaranju prava i
zakonskim slučajevima.
Pravni sustav temeljen je na saveznom ustavu, donesenom 5.
listopada 1988., koji je temeljni zakon Brazila. Sve ostalo
zakonodavstvo i sudske odluke moraju biti u skladu s
pravilima ustava.[199] Do travnja 2007., usvojena su 53
amandmana. Savezne države imaju svoje ustave koji nesmiju
biti u suprotnosti sa saveznim ustavom.[200] Gradovi i savezni
distrikt imaju "formalne zakone" (leis orgânicas) koji djeluju
na sličan način kao i ustavi. Zakonodavni entiteti glavni su
izvor statuta, iako u određenim slučajevima pravosudna i
izvršna tijela mogu donijeti pravne norme.[9] Nadležnošću
upravljaju pravosudni entiteti, iako u rijetkim situacijama
savezni ustav omogućava saveznom senatu donošenje
pravnih presuda.[9] Postoje i specijalizirani vojni sudovi,
sudovi rada i izborni sudovi.[9] Najviši sud je Vrhovni savezni
sud.
25. Nogomet je najpopularniji sport u
Brazilu. Brazilska nogometna reprezentacija je
prema službenom rangiranju FIFA-e među
najboljima u svijetu, i s 5 osvojenih
naslova svjetskih
prvaka najtrofejnija.[311] Košarka, odbojka, automo
bilizam, i borilačke vještine također privlače
veliku publiku. Brazilska odbojkaška
reprezentacija trenutno drži naslove
prvaka Svjetske lige, Svjetskog Grand Champions
kupa, svjetskog prvenstva iSvjetskog kupa. Drugi
sportovi sa sve brojnijim poklonicima
su tenis, rukomet, plivanje i gimnastika.
Varijacije nekih sportova porijeklom su iz
Brazila: beach football,[312] futsal (dvoranski
nogomet)[313] i footvolley pojavili su se kao
varijacije nogometa. U borilačkim vještinama,
brazilci su razvili capoeiru,[314] vale
tudo,[315] i brazilski džiju-džicu.[316] Brazil je jedna
od najuspješnijih nacija u automobilizmu, te su
brazilski vozači do sada osvojili 8 naslova
svjetskih prvaka u Formuli 1,[317][318][319] 6 pobjeda
na 500 milja Indianapolisa[320] te naslove i pobjede
u brojnim drugim kategorijama i prvenstvima