• Share
  • Email
  • Embed
  • Like
  • Save
  • Private Content
sjecanja (worktitle)
 

sjecanja (worktitle)

on

  • 1,278 views

 

Statistics

Views

Total Views
1,278
Views on SlideShare
1,278
Embed Views
0

Actions

Likes
0
Downloads
2
Comments
1

0 Embeds 0

No embeds

Accessibility

Categories

Upload Details

Uploaded via SlideShare as Microsoft Word

Usage Rights

© All Rights Reserved

Report content

Flagged as inappropriate Flag as inappropriate
Flag as inappropriate

Select your reason for flagging this presentation as inappropriate.

Cancel

11 of 1 previous next

  • Comment goes here.
    Are you sure you want to
    Your message goes here
    Processing…
  • nemojte dolje čitati ako mislite čitati, nego ako mislite čitati kliknite gore na full (ponad 'Do you like this presentation' :P :P bolje je, original je -.-
    Are you sure you want to
    Your message goes here
    Processing…
Post Comment
Edit your comment

    sjecanja (worktitle) sjecanja (worktitle) Document Transcript

    • prvo poglavlje i svijet na dlanu izgubljen
      Kada bi se okrenuli iz sebe, pogledali život do ovoga trena i zapitali se: što je život zapravo; koji bi odgovor bio? Skup sjećanja na stvari koje smo napravili? Iskustvo koje smo skupili živeći u našoj stvarnosti? Emocije koje nas preplavljuju događajima koje smo prošli? I sve to nas čini kao individulaca, kao jedinstvenu osobu? Taj život koji imamo i koji živimo? A što ako je moguće početi život iz početka, iznova? Bez prošlosti, bez sjećanja. Bez tereta i bez prijašnjih radosti. Hoćemo li opet biti ista osoba, istih karakteristika, istih osobina i istih nakana. Istih osjećaja. Kada bismo izgubili sjećanje na život iza nas, bismo li ostali ista osoba, ili bismo se izgradili na drugačiji način. Jer život nije isti, nije nikada isti.
      Otvorio je plave oči. Glava mu je pucala, boljela je kao da nosi svijet na njoj. Uhvatio se za nju. Stiskao je šake. Želio je zavrištati od bolova, ali iz usta nije izlazio nikakav zvuk. Iako su mu oči otvorene, ništa još ne vidi. Svijet ispred njega je bijel i nepostojeć još uvijek. Misteriozan i nepoznat. Taj svijet je nov za njega. Smirio se i spustio ruke dolje. Glavobolja je prestala. Slika se pojavljivala ispred njegovih očiju. Snijeg.
      -Hej, jesi li dobro? –netko ga je uhvatio za rame i drmao.
      Ležao je dolje, u snijegu. Na boku. Zgrčen. Okrenuo je glavu prema djevojci koja je bila sagnuta nad njim i držala ga za rame. Izgledala je zabrinuto, zabrinuto za njega. Nije odgovorio, vjerojatno riječi još uvijek nisu mogle izaći iz njegovih usta. Sa to malo snage što mu je ostalo u tijelu, zanjihao je tijelo i legao leđima na snijeg. Bacio je brzi i neprimjetni pogled na okolinu oko djevojke; nalazi se u nekoj uličici, ispod stubišta. Tiho je okolo, znači da nema cesta u blizini.
      -Što ti je? Možeš li pričati? Pomicati se?
      Njezin glas mu je pogled vratio prema njoj. Pogledao ju je. Kosa joj je padala preko lica, no on je ipak u sjeni vidio dva smeđa oka. Ima velike oči. Velike zabrinute oči. Kleknula je pokraj njega.
      -D...dobro... sam... –jedva je zajecao. A ona ga je jedva čula. I nije mu povjerovala, jer on niti malo nije izgledao kao da mu je dobro.
      Tada je učinila nešto nevjerojatno neobično. Stavila je svoju torbu pokraj sebe i legla u snijeg do njega. Izvadila je mobitel iz džepa i podigla iznad njihovih glava.
      -Zovem hitnu.
      Okrenute glave prema njoj, začuđeno ju je gledao. Jedva da je mogao trepnuti. Tko je ta djevojka? I... odakle ona ovdje? Odakle on ovdje? Tko je on!?
      -Ja... ne znam... ništa... –rekao joj je i uzeo joj mobitel iz ruke te ga spustio na nju. Ne treba zvati hitnu. Dobro mu je. Osjetila mu se vraćaju u tijelo.
      -Molim? –ustala je i pružila mu ruku da i on ustane. Primio je i dok se polako podizao rekao je:
      -Ne sjećam se... ničega...
      Još uvijek je teško pričao. Pola riječi čak nije niti izlazilo iz usta. Zavukla je ruku u džep njegove jakne i izvukla njegovu lisnicu. Nije ga niti pitala, otvorila ju je i izvadila osobnu.
      -Ti si Lukas Marov. Umm.... 20 godina star, ako me matematika služi, -ispružila mu je osobnu i novčanik. Prihvatio je i počeo i sam prčkati unutra, možda nađe još nešto. Možda se prisjeti.
      -Dođi, Lukas, odvest ću te kući. Pa onda ja idem svojim putem. Tamo će ti reći o tebi, zvati liječnike ako treba i što ja znam još. A do tada, ja se brinem o tebi, -imala je blag i umirujuć izraz lica.
      -Mi se... znamo?
      Polako su hodali jedno pokraj drugoga. Lukas je još hodao pomalo pogrbljeno. Dok mu se ne vrati energija. Za sada mu je korak težak, za noge prikovani utezi po deset kilograma. Vukao se po tom dubokom snijegu, ali nije osjećao hladnoću.
      -Ne. Išla sam kući i htjela sam skratiti put prolazeći kroz uličicu. Tada sam vidjela tebe dolje u snijegu. Baš si otvarao oči.
      Sunce polako zalazi. Večer je, sad će noć. Ulice su bučne ovdje, pune ljudi. Pune automobila. Pune užurbanosti i nebrige za druge ljude. izgleda da se svi tako žure da se maknu u topal prostor, da zaboravljaju vidjeti druge ljude. I glazba se čuje, vjerojatno sa vanjskog nekog zvučnika. Svira lokalna radio postaja. Čini ovu otuđenu ulicu malo prijateljskijom.
      Šutio je dok je hodao pokraj nepoznate djevojke. Zapravo, njemu su svi trenutno nepoznati. Trenutno se pokušava ičega sjetiti. Dok hoda prema nepoznatoj kući, adresi koji su pročitali sa iskaznice iz njegove lisnice. Strah ga je. Ne zna niti kako da se ponaša, niti što da kaže, niti koga će sresti. Čudan je to osjećaj – kao da si se upravo rodio. Ali nije baš takav osjećaj. Neopisivo je.
      -Lukas... –prozborila je. Dugo je i šutila. Odmah se dalo vidjeti da je ta djevojka nemirna duha, pričljiva i razigrana.
      -Oh, oprosti... Zamislio sam se...
      Htjela ga je nešto pitati. Nešto o sebi, ali onda se sjetila da joj on ne može apsolutno ništa reći o sebi. Umjesto toga, ona je odlučila njemu reći nešto. Bilo što. Ne voli tišinu između ljudi.
      -Jel ideš na ponoćku?
      -Badnjak... danas je Badnjak? –zastao je. Zato se ljudi žure oko njih? Kupuju poklone u zadnji tren?
      Ona je napravila još dva koraka i stala ispred njega. Okrenuta leđima, sada je shvatila. Ovo je onda tužno vrijeme za njega. Provesti Božić kao „novorođenče“, nije baš neki provod. Doći će doma i svi će mu tupiti o njegovom životu, o sjećanjima. Provest će Božić na najgori način. Ili će otići u bolnicu i opet imati bezvezan blagdan.
      -Da. Badnjak. Navodno najveseliji dan u godini, -okrenula se iza i osmjehnula. Zašto sada to?
      Zgrabila ga je za ruku i povukla. Brzo su hodali. A on je šutio i pustio da ju vuče. Izgleda da je malo razočaran što će Božić provesti bez svoje prošlosti u nepoznatoj kući, sa nepoznatom obitelji. Nije niti shvatio da ga ona više ne vodi prema njegovoj adresi.
      Došli su na glavni trg. Tamo je ogromna jelka. Ukrešena tisućama ukrasa, tisućama svjetla. Šarena i vesela. Oko jelke je kružna klupa puna ljudi. Obitelji, parovi, prijatelji. Trg je pun veselih ljudi i božićnom ugođaju. Okolo se i nalaze štandovi sa slatkišima i malenim poklončićima. Zamotani, pokloni iznenađenja. Ovdje svira božićna glazba sa velikih zvučnika. Umirujće pojačana, ugodno smještena. Oko popločenog dijela trga se nalaze stabla. Isto puna ukrasa, ali manje od centralne jelke.
      Djevojka je pustila njegovu ruku i pokazala mu jelku:
      -Nećeš Božić provesti na tužan način!
      A on se po prvi puta nasmješio. Zbilja iskreno i zbilja mu je drago što ga je ona našla. I dok se smješio na obrazima mu se pojave rupice. Sladak osmjeh, cura bi rekla.
      -Usput rečeno, ovo je centar grada, -rekla mu je dok je zadivljeno i zaljubljeno gledala u ogromnu jelku.
      -Reci mi sve... reci mi što više... –i on je zadivljeno gledao ispred sebe.
      Sjeli su na klupu na rubu staze, dvadesetak metara od jelke.
      -Vidiš te poklone ispod jelke? –on je kimnuo glavom, a ona nastavila: -Oni koje hoće, zapakiraju kod kuće neke poklone i stave tamo ispod te jelke. Sutradan dođu ljudi iz doma za napuštenu djecu i odnesu poklone toj dijeci. To tamo, pokloni ispod, su ultimativni dokaz ljudske dobrote. Dokaz da postoje još uvijek dobri ljudi, tolina u srcima. Čak i u največoj krizi, neki će se odreći nečega i zapakirati maleni poklon koji drugima pak znači tako puno.
      I oko srca mu se zagrije. I smijeh mu se poveča. Božićni duh ga zagrli, ugrije ga i prigli sebi. Suzne mu oči postadoše, jer ovo što je ona pričala nije nila izmišljena priča – nego stvarna priča o ljudima ovoga grada, o dobroti nekih, o običaju i o sreći dijece u sirotištu. Zaboravio je na činjenicu da se ne sjeća ničega, zaboravio je na to da je sve zaboravio. Ovo je upravo postao pravi Božić za njega.
      -A što onaj par radi? –pokazao je prstom na djevojku i dečka koji su vješali neku poruku na grančicu jelke.
      -Još jedan običaj koji grad njeguje. Na crveni papirić napišeš crvenom penkalom svoju želju i na Badnjak objesiš o jelku. Kažu da se ta želja, ako je iskrena i nesebična, ostvari.
      -Ne sjećam se... ali imam dojam da je ovo lijep gradić, sa lijepim ljudima.
      Djevojka se nasloni na naslon klupe i zamišljeno pogleda gore. Podigne nožice i kaže sretno:
      -Da. Jeste. Lijepo je ovdje živjeti. Čak i ako se ne sjetiš tko si i što si dosada radio, stvorit ćeš nove lijepe uspomene.
      Ustala se i otričaa do jednog od štandova. On je samo gledao. Okolo u sretne ljude. I pitao se kakav je ovaj grad, i ovaj trg, kada nije Božić. Htio je vjerovati da je isto ovako toplo, zabavno i blisko, ali teško je u to vjerovati kada ne znaš ništa. Baš kada su mu tamne misli počele navirat na vrh Božićnog ugođaja, ona se vrati i pruži mu crveni papirić i crvenu penkalu. Ona je već napisala svoju želju i držala papirić presavijen u ruci.
      -Što si napisala?
      Vragolasto je stavila prst preko tankih usnica i nasmješila se. To se nesmije reći, inače se neće ostvariti. Lukas skriveči napiše svoju želju i oboje odu do jelke i objese papiriće na trančicu.
      -Dođi, idemo na polnoćku! –opet ga je vukla za sobom. Nije ga ništa pitala; želi li ići, ima li volje i snage? Samo ga je vukla za sobom. Mislila si je da je to trenutno najbolje za njega, da svoj „prvi“ Božić provede vani, u zabavi, u društvu.
      Nakon polnoćke, čim su izašli van stala je pred njega i ozbiljno mu rekla:
      -Sada te vodim kući. Tvoji su vjerojatno zabrinuti. Žao mi je ako si mislio ranije otići zbog svog sta...
      -Pssst! –ušutkao ju je: -Drago mi je... drago mi je što sam Božić ovako dočekao. Sutra ću se... brinuti... zbog svega.
      Još uvijek se smješkao. Pomalo kisel osjmeh, ali to je bila njegova skromna zahvala njoj. Upustili su se njegovoj adresi. Tu kuću on trenutno baš i nemože zvati domom, a ljude unutra ne može zvati obitelji. Sada je ta djevojka nepoznata imena njegova jedina prijateljica.
      -Laura. Ime. Nisi me još pitao.
      Sagnio je glavu i nasmješio se naglas. Drago mu je.
      -Drago mi je, Laura, -pružio joj je ruku da se službeno upoznaju.
      Došli su pred njgovu kuću. Stao je, gledao u nju. Velika kuća. Svijetla još uvijek gore unutra. Možda su zabrinuti za njega, pošto on nema mobitel kod sebe. Izgubio je mobitel? Pokušali su ga zvati? Nije ga niti imao? Tko je unutra, u kući? Kakvi su to ljudi? Pitanja su mu se opet počela gomilati u glavi, no Laura upadne menu misli i prozbori:
      -Hajde, uđi unutra. I... sretno. Sa svime!
      Poljubila ga je u obraz.
      -Sretan božić, Lukas.
      Stavila je ruke u džepove bijelog kaputa i veselo krenula niz ulicu, svojim putem. Nastavlja prema kući, kao i prije nego je naišla na onesvještenog dečka u ulici.
      Lukas tiho prozbori da ga ona ne čuje:
      -Sretan Božić. Bilo mi je lijepo.
      Krenuo je teškim korakom prema ulaznim vratima. Smišljajući što da kaže, u misli mu uleti crvena poruka koju je prije par sati napisao crvenom kemijskom:
      „Želim opet sresti ovu djevojku poslije Božića.“
      drugo poglavlje i Božićna svijetla
      Nije li Božić jedan dan u godini kada možemo zaboraviti na sve probleme koji nas proganjaju, na sve nevolje koje nas čekaju, na sve muke koje su oko nas. Taj dan naše brige nestaju u šarenim ukrasnim lampicama, papirnatim dekoracijama i poklonima skrivenim ispod jelke. To je dan kada su svi sretni bez obrzira na sve, barem bi trebali biti. Kako provesti Božić kada si se probudio na Badnjka bez sjećanja na svoj život do toga dana? Jer tu ne vrijedi pravilo da zaboraviš na svijet na taj jedan dan, jer tvoj svijet je nestao za sve dane.
      Lukas je stajao pred vratima te neke kuće. Navodno on tu stanuje. Okrenuo se iza sebe, tamo u mraku, pokušao je još uvijek vidjeti obrise te djevojke koja je provela Božić s njime. Djevojke s kojom je on proveo svoj prvi Božić. To mu je sada prvo sjećanje, prva uspomena. Njegova prva povijest. Ne vidi se djevojka, izgubila se negdje u ulicama, u mraku. Daleko. Tko zna hoće li ju ikada više vidjeti. Jedino što zna o njoj je da se zove Laura. Vrata kuće se iznenada otvore.
      -Lukić!! –ženski glas je vrisnuo na njega.
      Okrenuo se, svijetlo iz kuće ga zabljesne. Vidio je obrise djevojke ispred sebe. Nije stigao niti reagirati, a ona skoči van i zagrli ga. Snažno ga je zagrlila. Sada bar zna da je ovo kuća u koju pripada. Djevojka se odmakne i uvuće ga unutra. Zatvori vrata i pogleda u dečka.
      -S-sretan... umm... Božić... –sramežljivo, zbunjeno, izgubljeno, rekao joj je.
      -Što je bilo?
      On joj pruži ruku. Niti sam ne zna zašto, ali predtavio se. Umjesto da je rekao da je izgubio pamćenje, on se predstavi. „Bok, ja sam Lukas.“ Gledala ga je začuđeno. Tada do njih došeta stariji gospodih. Obućen u košulju, u ruci je držao čašu vina.
      -Lukas, pa gdje si ti? Sretan Božić, stari! –veselo mu čestita i poljubi u obraz.
      -Ne sjećam se... ničega...
      Jutro je osvanulo. Božićno jutro. Sunce se probija kroz spuštene roletne. Dolje se čuje veselo trčanje i pričanje. Televizija isto radi. Lukas se ustaje polako iz kreveta. Jučer su svi ostali šokirani kada je rekao da je izgubio pamćenje. Gomila nepoznatih ljudi se okupila oko njega i počeli su ga ispitivati, a on je zbuneno i postiđeno stajao. Bez ikakvih odgovora, bez ikakvog znanja o njima i o sebi. Zatim su ga poslali na spavanac sa rečenicom: „Možda ujutro bude bolje. Ako ne, idemo doktoru sutra.“ Dečko je tu ostao pomalo razočaran. Provesti Božić kod doktora, na pregledima, u sobi u bolnici. Nije neki Božić.
      Sjedio je na rubu kreveta. Gledao okolo po sobi. Nepoznato. Sve je nepoznato. Kao da je prvi put ušao u nečiju tuđu sobu. Netko zakuca na vrata i polako uđe. Malena djevojčica.
      -Mama kaže da me se ne sjećaš? –došla je do njega i ispružila mu zamotani poklon.
      -Ne sjećam se ničega...
      Djevojčica zamjeni tužni pogled sa velikim osmjehom i prestavi se:
      -Ja sam Izi, tvoja mala sestrica! A ovo je poklon za tebe, -malceka je zbunjena i ne zna što da kaže i što da napravi. To kao da nije njezin stariji braco.
      Dečko se isto nasmješi i zahvali. Čestita joj Božić i odmah otvori poklon. Novi mobitel. Možda je to tražio prije nego je ostao bez pamćenja. Možda niti nije imao mobitel. Možda se njegov stari pokvario, ili ga je izgubio. Dao nekome. Bacio...
      -Dođi, svi te čekaju dolje, -vukla ga je za rukav pidžame. Da, to baš želi čuti. Nepoznata obitelj okupljena dolje, opet ispitivanja. Previše toga odjednom.
      Ušli su u dnevni boravak. Stariji čovjek od jučer je sjedio pokraj žene. To su mu očigledno roditelji. On više nije imao veseli osmejh od jučer, danas je zabrinut. Jer mu je sin izgubio svoju prošlost. Pokraj roditelja je sjela Izi, njegova sestra koja ga je dovukla dolje. Nasuprot je sjdila stara bakica mirna i opuštajuća pogleda. Njegova baka? Tu je još ona djevojka koja mu je jučer otvorila vrata i uvukla ga u kuću.
      -Sjedi, -djevojka pokaže na mjesto pokraj sebe.
      -Što se dogodilo? –Sjećaš li se čega sada? –Što je prvo čega se sjećaš? –Kako se osjećaš? Boli li te igdje? ... –tisuće pitanja se vrtilo oko njega, tisuću ruku ga je diralo i pregledavalo. Milijune misli su mu lunjale glavom, bezbroj mogućnosti se rađalo u njegovim mislima. Desetci teorija se razvili o tome što mu se dogodilo. Za njega je to sve bilo mučenje, jedva je čakao da prestane, da si uzme dah, da opet diše. Čekao je da bude sam, u tišini.
      Svi se se predtavili i počeli pričati o njemu, o njegovom životu. Govorili su mu tko je on, što radi i kakva je osoba. Imao je osjećaj kao da mu nameću tko da bude sada, kao da mu diktiraju što od sada mora raditi. Kako se mora ponašati. Kao da slikaju svoju sliku na prazno platno. Lukasu se to nije sviđalo. On se ustane u pola priče koju mu je novi otac pričao. Otac zastane i svi ga čudno pogledaju. Otrčao je u sobu u kojoj je noćas spavao, navodno njegova soba. Presvukao se, otvorio prozor i pobjegao van. Isprva je trčao u jednom smjeru, zatim je počeo hodati u tom istim smjeru. Nije htio skretati, jer se onda nebi znao vratiti u kuću u kojoj je maloprije bio. Treba mu malo mira, malo vremena za sebe. Svi se nameću tamo, a nitko zapravo nema razumjevanja za njega. Hodao je nepoznatim ulicama.
      -Lukas?? –opet je netko dozivao njegovo ime. Ovoga puta muški glas.
      Dotrči do njega i pruži mu ruku: -Sretan ti Božić, psino jedna! Što se ne javljaš na mobitel??
      Znači, ipak je imao mobitel. Ovaj zbunjeno izvadi novi mobitel iz džepa. Još nije niti upaljen. Pokaže ga ovome i kaže:
      -Novi... Ummm. Oprosti, ali tko si ti?
      Sjedili su na klupi. Šutili bi večinu vremena. Nisu znali kako da se ponašaju. Lukas mu je ukratko objasnio o svom gubitku pamćenja i bjegu od kuće. Lik do njega je njegov najbolji frend, Mirko.
      -Pa, moraš se vratiti doma. Kad-tad ,-rekao mu je. Tada je vidio Lukasov razočaran izraz na licu, te nastavi drugim tonom: -Ali prije toga, idemo se malo zabaviti. Dođi samnom!
      Odvukao ga je do igraone. Ali ovo nije bila igraona sa računalima, niti igraonica za dijecu. Ogromna prostorija puna raznih društvenih i natjecateljskih igara. Na vratima je pisalo: „PLAY-ALL-EVERYONE non-stop.“
      Dok su igrali pikado, Mirko ga upita:
      -Što ćeš sada? Znaš da moraš kod doktora da te pregleda.
      -Da, znam... Ali nebih na Božić. Želim provesti Božić normalno... koliko god je to moguće.
      prijetelj ga potapša po ramenu. Razumije ga. Njegov biviši najbolji prijatelj o kojemu sad ne zna ništa. Dobro je društvo. Barem ima više razumjevanja nego njegova napasna obitelj.
      -A cure?? Kako ćeš sada zbariti cure ako ne znaš priče stare o sebi?
      Nasmiju se obojica. Lukasu trenutno nije ni do kakvih cura... Čekaj, možda on ima djevojku već? To bi Mirno trebao znati onda, ako mu je najbolji frend.
      -Hej, Mirko. Jel ja imam curu?
      -Paaaa, ne baš. Ali neću ti upropastiti taj dio da sam saznaš.
      -Molim? Kako to misliš? Reci...
      Mirko je šutio i smješkao se. Žmirio je na jedno oko i gađao centar mete. Pikado. Igraona je puna, muških, ženskih. Sve dobi. Zabavno mjesto koje radi uvijek, i uvijek ima nekoga. Neki su igrali Twister, neki veliki Čovječe ne ljuti se, neki su igrali stolni nogomet. Drugi se se naganjali sa Wii konzolom. Stari automati i fliperi. Vesela atmosfera u kojoj je lako moguće izgubiti dojam o vremenu, dojam o sebi i pojam o vanjskom svijetu. Ovo je kao mala zemlja zabave i igara.
      -Želiš li da ti kažem nešto o tebi?
      Lukas stane mirno i pogleda strop. Nakratko se zamislio, pa se okrene prema novom prijateljum nasmješi i mudro kaže:
      -Ne. Od sada, ja sam sebe određujem. Sam si stvaram uspomene i sam određujem tko i što ću biti.
      -Opa! Pametnoo!
      Spusti svoje pikado strijelice i nastavi:
      -I zato se vraćam kući. Neću biti slab. Idem se suočiti sa svojom novom obitelji.
      Mirko ga ponosno potapša i ostavi srelice. Ode do pulta i plati sat vremena igre. Odvest će kući svog izgubljenog frenda, još uvijek se ne zna snaći u gradu, u tim brojnim jednosmjernim ulicama. Putem mu je Lukas ispričao jedine stvari koje se sjeća: kako se probudio u snijegu, kako je upoznao Lauru i kako mu je pružila prekrasan i miran, bezbrižan i blagdanski doček Božića. Ispričao mu je to u detalje, jer se i sam zanio u svojim mislima o jučerašnjoj večeri. Ta priča o toj djevojci, to je njegova prva i prava priča. Mirko se samo smješkao i slušao. On vjerojatno zna puno više Lukasovih priča i dogodovština.
      Kada su došli do kuće i pozvonili, opet je otvorila djevojka od jučer. To je Lukasova mlađa sestra, Ivana. Ona ga opet povuče u kuću, a zatim povuče i Mirka. Svi su tu u hodniku, sa zabrinutim izrazom na licu. Majka dotrči do izgubljenog sina i snažno ga zagrli. Već je mislio da će ga iskuditi i vikati na njega jer je pobjegao, ali to se nije dogodilo.
      -Žao nam je. Bili smo prenapasni... –otac se ispričao dubokim i ponosnim glasom.
      -Oh, hvala ti što si ga doveo kući, -sestra se zahvali Mirku, a ovaj na to samo mahne rukom, kao: nema problema.
      otac odmah obuće jaknu i uzme ključeve od auta. To je to, ipak će provesti svoj prvi Božić u bolnici, ili kod doktora. Majka će ostati kod kuće i paziti na Izi. Ivana isto ide sa ocem i bratom u bolnicu, a Mirko ide kući.
      -Lukas, nemoj se brinuti! Samo gledaj seksi bolničarki u guzu i sve će biti oke! –namignuo mu je frend i izašao van. Tu je vać shvatio da mu je najbolji prijatelj neki ženskaroš, ili tip koji voli ganjati djevojke, ili neki perverznjak.
      Majka i otac se namješe na Mirkovu izjavu. Naučili su već na takve stvari.
      -Mirko, hoćeš li ponjeti svojima kolača?
      -Ne hvala, mama Marov. Eh, da! Sretan vam svima Božić! –ovaj potrči doma.
      -Sretan Božić, -zabrinuta majka izjavi, ali ovaj vjerojatno nije ni čuo. Zatvorila je vrata kuće. Stari, sestra i Lukas su već u autu. Kreću prema doktoru. Vesela li Božića. Snijeg je počeo padati. Bijeli, čisti snijeg. Hladan i osamljen.
      „Tko god da sam bio, sada imam drugu šansu. Zar ne? Mogu biti ona osoba koja želim. Ali zbunjen sam, ovi ljudi oko mene su moja obitelj. Ja njih trebam voljeti? Jesu li emocije moja sjećanja ili je to više od uspomena?“ –Lukas je razmišljao u autu dok je kroz prozor gledao kako se krajolik oko njega mijenja. Grad u kojem živi... je prekrasan grad.
      treće poglavlje i novi ljudi
      Probuditi se svaki dan i svaki dan se sjećati onoga prethodnoga; niti sami ne shvaćamo koliko je to blago. Sve dok ne izgubimo to, dok ne izgubimo dan prije. I sve dane prije toga. Neki će reći da je to prilika za novi početak. Neki će pak reći da je to kraj našeg života, jer sve što smo do tada radili bilo je uzaludno, jer je izgubljeno. Ne. Nije izgubljeno. Samo u našoj glavi više ne postoji. Naš život do trena kada smo izgubili sjećanje ostao je tu, oko nas. U drugim ljudima, o sitnim stvarima koje smo napravili, u događajima koje smo prouzrokovali i još i danas odjekuju oko nas. Stoga, nikada ništa nije izgubljeno – a ako baš želimo, možemo vratiti svoj život, vrlo slično onome kakv je bio prije gubitka svih sjećanja. No, tko bi to želio? Važno je okrenuti se naprijed i napraviti nova sjećanja.
      -Probudi se, sunašce! –Lukasa probudi hrapavi glas ovo jutro. Medicinska sesta mu je donjela doručak. On se uspravi i kimanjem glave joj zahvali, te počne jesti.
      Ovo je već drugi dan da je u bolnici. Doktori prave sve pretrage kako bi našli uzorak gubitka pamćenja. Ništa ne mogu naći. Nije od udarca, niti ičeg slično. Također pokušavaju dati odgovor na pitanje: je li to privremena amnezija, ili stalan gubitak pamćenja. Isto bez nekih konkretnih odgovora. Čudna stvar je ta da se Lukas osjeća pomalo ugodno u bolnici – zna da ovdje nikoga je zna, zna da ga nitko ne zna. Nema veze sa sjećanjima, ovdje su svi nepoznati. A kada opet dođe kući imat će neprijaten osjećaj: tamo ga svi znaju, a on ne zna nikoga.
      -Doručak! Oooo, izgleda... ne tako ukusno! –sa vrata je virio netko. Njegov novi prijatelj, i njegov stari najbolji prijatelj, Mirko.
      Nije još vrijeme posjeta, izgleda da se čovjek ušunjao u bolnicu i našao sobu ovoga „bolesnika“.
      -Dugo ti je... –Lukas zastane kada vidi da Mirko vuče nekoga u sobu. Neka djevojka. Tko je sada pak to?
      -Hehehe! –nasmješi se ovaj nestašno i gurne djevojku ispred sebe, prema bolničkom krevetu.
      Lukas ju je zbuneno gledao. Opet ima taj neugodan i nepristojan osjećaj kako bi trebao poznavati tu djevojku, a ne zna ništa o njoj. Nije znao što da kaže. Ipak, treba biti oprezan, jer može reći nešto neugodno. Ipak ta djevojka može biti bilo tko.
      -Ummm... bok.
      -Nebrini se, znam da me se ne sjećaš. Jadno moje malo, -rekla mu je blagim glasom, sjela na rub kreveta i pogladila ga po kosi. Njegova djevojka? Ne, Mirko je rekao da nema djevojku. Bivša djevojka? Moguće. Što ako nije, što ako je to cura koja ide s njim na faks? Ili mu je to susjeda? Zašto se nije predstavila? Vjerojatno i nju zbunjuje ova situacija.
      Glavno da se Mirko zabavlja. Čuje se kako se tiho smješka iza djevojke. Barem je nekome ovo sve zabavno.
      -Oh, oprosti! Ja sam Iliana. Eh, jel moram pružiti ruku kada to kažem i reći „drago mi je“. Mi se sada opet upoznajemo? Ne znam. Nadam se da ćeš me odmah zapamtiti. Možda ti se sada vrati dio sjećanja vezanih uz mene. Oprosti... kada sam nervozna počnem puno pričati...
      Lukas se nasmije naglas. Djevojka je zabavna i prijateljska pojava. Pružio joj je ruku:
      -Drago mi je. Ne brini se, neću te zaboraviti... opet.
      Njegov najbolji frend napokon došeta do kreveta, nasloni se na Ilianina ramena i kaže (malo kasno doduše): -Iznenađenje!
      Lukas ga nasmješeno i blago udari šakom o rame. Koji blesan! A djevojka, slatka je djevojka. Pričljiva i vedra koliko se da zaključiti od ovih par minuta što ju zna. Nije htio zapitivati o njoj da ne ispadne sumnjivo, ali definitivno ga je zanimalo tko je ona i odakle je. Koja je njihova povezanost.
      -Hej, jel' ti bila ona djevojka sa Badnje večeri u posjetu? –Mirko kao iz topa prekine tišinu, i u tom mahu nešto pritisne Lukasa o prsa. Neki nevidljivi teški teret. S jedne strane, volio bi da je došla, ali nije. S druge strane, to ju pita pred njemu nepoznatom Ilianom.
      -Koja djevojka? Zar ti nisi izgubio sjećanje na sve? –znatiželjna je.
      -Aaaa... pa jesam. Ovaj...
      -Znači nije! Ha, znao sam. Rekao sam ti da ju više nećeš vidjeti, -Mirko je nastavljao po svome, pogoršavajući neugodnu atmosferu za čovjeka u krevetu: -Moraš se sam potruditi i pronaći ju.
      -Tko je ta djevojka na kraju? –ne samo da je znatiželjna, nego je i nestpljiva.
      Baš u pravi tren u sobu uđe bolničarka. Stajala je na vratima, ponosno i uspravljeno. prijeko je gledala svo troje u sobi. Nije vrijeme posjeta!
      -Mladiću, u nevolji ste! –Mirko nikada nebi pomislio da će na ove riječi osjetiti olakšanje. Tako je, u nevolji je. neka ih potjera van i održi mu bukvicu. Glavno neka ih oboje potjera van, tako da izbjegne pitanja i razgovor o Lauri. Tog trenutka ga oblije hladan znoj. Spoznao je nešto. Kada ih bolničarka potjera iz sobe, Iliana će još uvijek biti znatiželjna o toj djevojci. Mirko će joj ispričati ono što zna, i možda nešto ubaciti svoje. Lako moguće da će mu prijatelj sada dobro zakuhati čorbu svojom pričom, a Lukas još uvijek ne zna kakva je njegova povezanost sa Ilianom.
      -Doći ćemo ti u posjet poslije podne, -kaže Iliana, pogleda mrku bolničarku, te nastavi: -Za vrijeme posjeta.
      Tada je učinila nešto što ga je zbunilo do maksimuma. Poljubila ga je u čelo i pogledala tako blagim pogledom da se rastopio u tom krevetu. Mirko ga potapša po ramenu, ali Lukas mu zgrabi ruku i privuče mu glavu dolje te mu šapne na uho:
      -Nemoj joj ništa pričati.
      Pusti ga. Mirko ga pogleda i podlo se nasmješi. Daaa, neće ništa reći. Odoše njih dvoje. Bolničarka ljutitim hodom dođe do dečka i sagne se dolje. Zatim se nasmješi i popravi mu jastuke te prozbori:
      -Odmaraj se. Danas ćeš možda i kući. Sada sam bila kod doktora.
      -I, zanju li što mi je? Znaju li išta?
      Ona se uspravi i počeška iza uha. Gledala je kroz prozor i hladnm tonom rekla: -Ne, ništa ne znaju. Mladiću moj, ti si misterija za njih.
      Ode i ona iz sobe. Dečko s eodmah ustane iz kreveta, dotrči do vrata i proviri van. Dosadno mu je. Neda mu se biti u krevetu. Mislio je malo prošvrljati bolnicom. Hodao je uz zid i taman kada je prolazio ispred otovrenih vrata druge sobe, stari glas mu poviče iznutra.
      -Dečko!
      On se trgne i polako okrene glavu unutra. Prestrašenog pogleda opazi starca u krevetu. Ne zna zašto, ali ušao je u sobu i stao pokraj njegova kreveta. Bio je prikopćan na infuziju. Izgledao je jako star i slab.
      -Znaš da se sada ne smije lutati hodnicima?
      -Da, ali... bilo mi je dosadno.
      Starac se jedva uspije nasmijati na to. Drhtavim rukama se uspravi i podboči leđa jastucima. Pokaže mu da sjedne na stolicu do kreveta. Lukas to i učini.
      -Reci mi, što tako mlad mladić radi u bolnici?
      Lukas se nasmije na izjavu „mlad mladić“. Pribere se i ukratko mu ispriča kako se prije par dana probudio u snijegu bez pamćenja. Odmah mu je ispričao i o čudnoj djevojci. Nije tu stan, priča se proširila na dan kasnije, kad aje sreo svog najbolje frenda. Odmah je i ispričao o svojoj zbunjenosti prema obitelji. Ne zna zašto, ali nije se mogao zaustaviti. Samo je pričao i pričao i nije stajao. Morao je nekome reći kako se osjeća, u kakvom je stanju.
      -Oh, to je bolest koju još nisma imao; gubitak sebe. Ali nebrini se, ako te tješi, doći će to i meni, -smješkao se starac i pokazivao koliko malo zubi mu je ostalo.
      Gubitak sebe? To je Lukasu novi pojam. Možda je starac to slučajno izgovorio, ali baš tako se on osjeća. Kako je izgubio sebe. I kako neće tražiti sebe, nego će graditi novoga sebe. To je lako za odlučiti, ali teško za napraviti. Kad-tad će mu se prošlost početi nametati i tražiti od njega da traži staroga sebe.
      -A zašto ste vi ovdje, dida?
      -Prvo, nemoj mi govoriti u množini. Drugo, nemoj mi govoriti dida, nisam tako star. Tek mi je 74 godine, -opet se nasmijao. Drag je to čovjek. –Došao sam ovdje umrijeti.
      Bolničarka, ista ona bolničarka, dođe na vrata te bolničke sobe. Pogleda dečka kako sjedi pokraj starca. Oni oboje pogledaju u nju, a ona se samo okrene i izađe van. Nije potjerala Lukasa u svoju sobu. To mu je dalo naslutiti samo jedno, didi nije ostalo još puno vremena i nema baš puno posjeta. Nema s kime pričati, zato ga je pustila da priča s njim. Ta bolničarka, dobra je to žena.
      -Umrijeti? –okrene Lukas glavu prema starcu.
      Starac stavi prst na usta da ga ušutka. Ne želi pričati o tome. On želi pričati o nečemu drugome. I uistinu, imao je toliko puno priča. Počeo je pričom o djevojci koju je upoznao kad aje bio mladić, otprilike istih godina kao i Lukas sada. Ispostavilo se da mu je da djevojka kasnije postala žena. Priča ga je odvela zatim na brak, pa na troje muške dijece koje je imao. Starac je pričao o putovanjima koja je napravio, o pustolovinama. Neke su zvučale tako nevjerojatno, da se Lukas zapitao jesi li uopće istinite. Ali starac se namjesti udobnije u krevetu, oči su mu sjajile. Sretni odsjaj dok se prisjećao dugačkog života. Tužn pogled dok je pričao o pokojoj ženi. Još tužniji pogled dok je pričao o tome kako se već deset godina nije čuo sa svojim sinovima.
      -Imao sam dugačak... i ispunjen život. I ovo je bila moja točka na i, tebi sam sve ispričao. Ali molim te, nemoj da to ostane izbubljeno. Jednoga dana sjedi sa svojim djetetom, ili unučetom i reci: „Sjećam se jednoga starca u bolnici. Ovo je njegova priča...“
      Dida ima samo tu jednu želju, da njegov život ostane zapamćen. Lukasu je tekla suza niz oko. Obrisao ju je. Prije par dana izgubio je svoj život do tada, ali sada je dobio cijeli novi tuđi život. Nije neka fer zamjena, ali svejedno, život ovoga starca će ostati zapamčen kroz njegovu priču. Jer Lukas, najviše od svih, zna kako je to kada ti život ode u zaborav. Stavio je ruku preko starčeve i mirno rekao:
      -Obećavam!
      -Dobar si ti. nemoj se brinuti oko života prije Badnjaka, oko toga kakva si bio osoba. Jer ja znam da si i tada bio poštena i dobro namjerna osoba. To je nešto što jesi, ili nisi. Nema veze sa sjećanjima, - starac mu kaže. Zatim makne jastuk ispod sebe i legne dolje. Spava mu se, nemora ništa niti reći.
      Lukas ustane i na izlazu iz sobe kaže: -Vidmo se još prije nego odem.
      -Ne... zbogom, mladiću.
      Te riječi teško padnu na dečka i hod mu je bio usporen. Misli u glavi mu nisu davale mira, nisu mu davale jasan korak prema svojoj sobi. noge su klecale, oči su postajale suzne.
      Par sati kasnije, Lukasovi roditelji su došli po njega. pušten je iz bolnice. Nema nikakvih odgovora vezanih uz amneziju. Lukas se nabrzinu obuće i potrči u sobu broj 113. Prazna je. zaustavio je medicinsku sestru koja je upravo prolazila:
      -Gdje je starac iz ove sobe?
      Preminuo je prije sat vremena. Tiho u snu. Kaže da je još imao osmijeh na licu kada su ga našli. Kaže... da je sanjao nešto lijepo. Kaže... da je sanjao svoj život. Dugačak i ispunjen život. Život proveden uz voljenu osobu, djevojku koju je upoznao kao mladić. Kaže... da je u snu opet putovao svijetom.
      Starac je bio osoba koja se nije bojala živjeti život puno parom. I na kraju je imao samo jednu želju, jedno žaljenje: neka taj život ostane upamćen, barem kod jedne osobe. Bilo bi lijepo da su to mogli biti njegovi sinovi, ali izgleda da su ga se oni odrekli davnih dana. izgleda da niti ne znaju da im je otac umro. Izgleda da niti ne znaju da im je otac na kraju svog života prebacio svoj život jednom izgubljenom mladiću. Ne znaju da ima je otac rasplakao tog mladića. I definitivno ne znaju da im je otac utjecao na tog mladića, koji je odlučio od tada živjeti život punim plućima.
      četvrto poglavlje i ponovna upoznavanja
      Čim je došao kući, mladi izgubljni Lukas je pokucao na vrata sobe svoje sestre Ivane. Polako je ušao unutra, sjeo na krevet. Odlučio je da je vrijeme da prestane bježati od ljudi koji ga poznaju, od svoje obitelji i suoči se sa svojom situacijom. Sve ih opet mora upoznati, skinuti maske sa njohivih lica i pogledati iza pristojnog osmijeha prema njemu, koji je pretrpio gubitak pamćenja. Zavirit će i sam spoznati kakvi su, tko su i što vole, što ne vole. Lukas je odlučio prvo upoznati svoju obitelj, a potom i prijatelje.
      -Kako se osjećaš? –brižno ga je upitala Ivana. Sjela je do njega na krevet, sasvim blizu. Dečko se odmakne malo, neugodno mu je. Pogleda ju. Ima slatku sestru sa dugom smeđom kosom zavezanom u rep. Malo je niža od njega.
      -Pomalo zbunjeno. Znam da ti mene znaš, a ja ne znam ništa o tebi.
      Ona se opet približi starijem bratu i snažno ga zagrli. Sruši ga na krevet i nasmiješi se. Prekrasnim osmijehom koji govori da će sve biti uredu. Nije ništa niti trebala reći, niti je išta rekla. Lukas okrene glavu u stranu. Sada mu je već jako naugodno, njegova sestra leži na njemu. Zar su njih dvoje imali tako jako prijateljski odnos? Izmakne se i stane pokraj kreveta.
      -Reci mi nešto o sebi. O nama, našem odnosu... bilo što.
      -Paaa... ime mi znaš. Imam 18 godina i zadnji sam razred srednje škole, -počela je ona nakon što se uspravi i sjedne na krevet leđima naslonjena o zid: -Ti često dođeš pred mene poslije nastave. Kad imaš vremena. Imaš svoj fakultet...
      -U ovom gradu mi je fakultet? Koji?
      Nasmješi se i vragolasto, malo dubljim glasom mu odgovori:
      -Blesavi braco! Sad pričamo o meni i o nama. Pusti faks!
      On sjedne na stolicu i začuđeno ju pogleda. Sestra mu je totlano blesava osoba. Vidi se da je naozbiljna i svojeglava. Čini se da nema dlake na jeziku. U sobu uleti Izi sva zadihana.
      -Mar je opet pobjegao!
      Ivana skoči s kreveta i potrči sa Izi prema vratima. Stane i pogleda brata. To je znak da i on isto mora s njima. Tko je sada Mar?? Svo troje nabrzinu obuku jakne i obuću i istrče van.
      „Mar je kućni ljubimac, sto posto!!“
      -Znaš li ti tko je Mar? Kako izgleda? Jesi li vidio našeg psa uopće? –Ivana ga je vukla za ruku i bojazno gledala oko sebe. Pokušavala je pratiti tragove šapa u snijegu. Ali previše je drugih otisaka.
      -Neee.... –usporeno kaže brat i istgne se iz njezine ruke.
      -Ogromni svejed. Idi sa izi u onom smijeru! Ja ću tamo!
      Već je predvečer i sunce je polako zalazilo. Graske lampe su se počele paliti, a broj ljudi na ulici smanjivati. Sada će naglo zahladniti i svi se žele maknuti na toplo mjesto. Snijeg je svijetlucao, danas je opet padao. Ima barem dvadesetak centimetara snijega tamo gdje još nije čišćeno. Ovo je bijela i prekrasna zima, ovo je prava zima i pravi božićni ugođaj. Mirna glazba je opet odnekud svirala. Glazba isprekidana povremenaim uzvicima: -Maaaar!!
      Postalo je jako hladno. Mrkla noć je. Tražili su psa već sat, sat i pol. Bez uspijeha. Ivana, Izi i Lukas se sastanu ispod ogromne lampe na sredini ceste. Nema prometa. Izi ima najtužniji pogleda, izgleda da se ona najviše igrala sa Marom.
      -On je često znao pobjeći?
      -Da. Nevaljali pas! –Izi je ljutita. Lupala je nogama o snijeg i srdito hodala prema kući. Braco i seka su išli iza nje. Ivana uhvati bratovu ruku i ukusi mu se u zagrljaj. Pogledala je gore, prema Luksaovoj začuđenoj faci.
      -Hlaaadno mi je, -samo je to rekla.
      Napokon su došli pred kuću. Sada ju je već i Lukas mogao prepoznati. I dio puta do nje. Polako dobija dojam da mu je to dom. Vjerojatno kada malo bolje upozna obitelj, kad aprovede više vreman u kući, moći će ju nazvati svojim domom.
      -Pas? –Lukas je gledao ispred sebe.
      -Maaar!! –Izi potrči. Nevaljali pas je sjedio na pragu, ispred vrata tako da snijeg na pada na njega. Veselo je mahao repom. Kad aje izi potrčala prema njemu, i on je potrčao prema njoj veselo lajući. Skočio je i srušio ju u snijeg te ju počeo lizati po licu. Možda taj pas jeste nevaljal, voli bježati i praviti probleme, ali taj pas je isto dio obitelj. Lukas je na to tako gledao. Ivana pusti njegovu ruku i isto potrči prema ovo dvoje što se valjalo po snijegu. Mazila je Mara. Lukas se sagne do njih, htio je također pomaziti to veliko dlakavo stvorenje. Izi ga povuče i sruši u snijeg, a pas skoči na njega.
      „Voli me. Znači da sam se i ja igrao sa Marom.“
      Majka otvori ulazna vrata. Nešto fino miriše iz kuće. Večera.
      -Hej!! Dosta valjanja po snijegu! Zatvorite Mara i ajmo na večeru. Već kasnite! –poluljutitim glasom je rekla, ali sa smješkom na licu. Možda zato što je Lukas bio s njima, igrao se sa zaboravljenim sestrama i zaboravljenim ljubimcem. Zbog ovakvih prizora, dobije dojam da će sve biti uredu i sve će biti po starome. Dobit će svog sina natrag i nastavit će normalno živjeti.
      Ušli su u kuću, oprali ruke i sjeli za stol. Svi su tu, roditelji, baka, dvije sestre i Lukas. Prava obiteljska večera. Dečko si nije mogao pomoći a da se u sebi ne zapita: „Je li ovako svaki dan? Svi zajedno objeduju.“
      -I što ste danas pametnoga radili? –prozbori otac dok je pažljivo gledao sinčića. Zapravo je htio pitati što je Lukas danas radio, je li se upoznavao sa sobom, sa ukućanima, kako se osijeća...? Ali nije htio biti napastan, i nije htio ignorirati druge članove obitelji.
      Lukas se nasmiješi i mudro prozbori, kao on je shvatio što otac želi time pitati.
      -Bilo je... zanimljivo. Nemorate se ništa brinuti. Nitko. Sve će biti uredu samnom. Moram samo još par puzli složiti i onda se mogu vratiti svojem životu, ili početi novi život.
      -Hehee. Vidi se da si Marov. Snažna duha i ponosan, -baka prozbori gledajući u unuka.
      -Slobodno ti pitaj sve što te zanima, Lukas, -majka kaže samouvjerenim i ponosnim glasom. Njezin odrasli sinčić je opet ovisan o njoj. Nije još spreman otisnuti se u život. U neku ruku osjeća olakšanje, ne žali izgubiti sina. A u drugu ruku, osjeća se užasno jer joj je sin u tom škripcu.
      Nakon večere, Lukas se povuče u sobi i baci na krevet. Napokon malo mira. ovo je bio naporan i dugačak dan. Zapitao se da li je i prije gubitka sjećanja svaki dan bio ovakav, nikad miran, uvijek užurban. Vjerojatno ne, jer mu je ovo sada sve novo i sve preuveličava u svojoj glavi. Zatvorio je oči na legao na bok. Spreman zaspati u odjeći, utonuti u nepoznate snove. Možda snove o prošlosti, možda o budućnosti. Izmišljene ili stvarne snove. Začuje se lupkanje na prozoru. Ne, nemoguće. Nema mira. Umoran, jedva se okrene na leđa i još teže ustane na noge i otvori prozor.
      -Tko je sad? –pomalo nepristojno kaže u mrak vani.
      -Ooo, tako ti svom najboljem frendu i svojoj frendici?
      Frendica? Iliana?? Lukas se uspaničari i odmakne od prozora. Mirko prvi uđe u sobu, a zatim i djevojka za njima. Da, Iliana je bila s njim. Ona zatvori prozor za sobom i sjedne na krevet. Prije nego je itko išta rekao u sobu, bez kucanja, uleti Ivana:
      -Braa...
      Stala je i pogledala dva posjetitelja. Potom potrči prema Iliani i njih dvije se zagrle. Sretne što se vide, očigledno su neke prijateljice.
      -Oh, pa gdje si ti! Od Božićne čestitke, nikako te nema! –Iliana veselo namigne Lukasovoj mlađoj sestri. One su... dobre prijateljice, očigledno.
      Mirko se došulja do Lukasa da ne omete ove dvije u veselom susretu, nagne se i šapne mu ono što je zaboravio:
      -Njih dvije idu u isti razred. One su najbolje frendice. Nekada se Iliana zna kroz tvoju sobu ušuljati i otići do Ivane, jer ispred njezina prozora rastu ruže. Eto ti velike tajne.
      Zbunjeni dečko odahne, postane manje zbunjen. Tako znači. No, sjeti se posjeta u bolnici i Mirkove priče o Lauri. Sada se on nagne prema Mirku i šaptom ga priupita:
      -Imam li ja kakve veze sa Ilianom? I jesi li joj ispričao o Lauri?
      Na to se Mirko odmakne korak i nasmije se. Ispruži rukom i mahne prstom lijevo-desno.
      -Ne, na oba pitanja. Samo ste dobri prijatelji. I ne zna ništa o Lauri.
      Ivana i Iliana stanu sa razgovorom i okrenu se prema ovoj dvojici. Približe se Lukasu i Mirku i mrko ih pogledaju. Nije baš mrko, nego upitno.
      -Braco dragi, tko je sada Laura?
      -To je ona cura o kojoj ste počeli u bolnici pričati??
      Ova dvojica se međusobno pogledaju, a Lukas udari Mirka u rame. Taj zbilja ima prevelika usta i ne zna kada ih treba zatvoriti. Neugodan trenutak. Mirko nije shvaćao zašto, nije shvaćao da se Lukas ne sjeća prošlosti i sovjih odnosa, ne sjeća se s kime je bio dobar, s kime ne? Kome je mogao sve reći, kome je morao prešutiti neke stvari? Sada je kasno da se brinu o tome. Lukas sjedne na krevet, Ivana sjedne do njega i nasloni se na nj. Iliana i Mirko sjednu na stolice.
      -Na Badnjak se to dogodilo, kada sam po prvi put otvorio oči... –počeo je Lukas pričati svoju priču, svoju jedinu priču.
      Bez obzira na priču, bez obzira ne sve što se do tada dogodilo, ili nije, to je bio ugodan trenutak. Dobri prijatelji okupljeni u toploj sobi, pričaju i zabavljaju se. Smiju se. Lukas se osjeća napokon kao da pripada, kao da je među ljudima kojima nešto znači. Neprocijenjiv osjećaj. Nezamjenjiv.
      peto poglavlje i dan do dana do Nove Godine
      Novi dan vani sviće. Osjeti se ta toplina sunca, taj svježi jutarnji zadah dana. Osjeti se nova prilika na svakom uglu. Ulice koje su puste noću sada će zabljesnuti ljudima koji odmorno kreću na posao, na tržnicu. Možda na jutarnju šetnju, ili u neki pojet. Netko je jednom rekao da je svaka sekunda nova prilika. Sada, ta nova prilika može značiti da poboljšamo nešto, ili čak pogoršamo. To je misao u njegovoj glavi dok se to jutro ustajao. Presvukao se i došao u dnevni boravak. Nema nikoga, ili se prerano probudio, ili su svi negdje otišli.
      „Ah, imam osjećaj da će ovo biti miran dan.“ –pomisli si dečko i sjedne za stol da doručkuje.
      U tom trenutku mobitel mu zazvoni u sobi. Da, bolje da nije ništa rekao o mirnom danu. To je kao neka kletva, poput tih hollywoodskih fora u filmovima. Kako se zove... karma? Otrči u sobu po mobitel. Poruka, od Iliane. Jedino ona, njegova sestra i Mirko imaju njegov broj mobitela.
      „Dođi kod jelke na trgu. Povedi Ivanu.“
      To je kratka poruka. Nema nikakvih smajlića, niti pozdrava, niti pitanja. Ništa. Ta Iliana, nikako ju skužiti. Možda si je Lukas ipak se umislio u glavi, on se njoj ne sviđa. Možda već ima dečka. Možda joj je Mirko dečko!? Ipak su zajedno nekidan došli u bolnicu i navečer do njega.
      -Aaaaagh! –uhvati se za glavu. Kako ga sada frustrira to što ništa na zna.
      Pokuca na vrata sestre Ivane. Nitko ne odgovara. On pokuca još jače, a potom polako otovri vrata.
      -Ulazim, pokrij se ako si otkrivena! –proviri unutra. Krevet prazan i nenamješten. Odmah potrči van i proviri ispred kuće. Auto nije tu. Starci i sestre su negdje otišli. I baka vjerojatno.
      „Ivana nije kod kuce.“
      Odmah je dobio povratnu poruku da dođe sam. Mirko i ona već čekaju na trgu. Lukas obuće čizme i u trgu zgrabi svoju crnu toplu jaknu, istrči van i nabije na glavu zimsku kapu. Ispred kuće zastane na tren. U kojem smijeru je trg? Neće se ipak kockati, uhvati prvog čovjeka kojega vidi i upita ga u kojem smjeru treba ići da dođe do glavnog trga i jelke nasred njega. Čovjek pokaže zbunjeno ispred sebe i dečko potrči.
      -Što je sa Lukasom? –čovjek se zapita. To mu je susjed, dobar prijatelj sa njegovim roditeljima. Ne znaju svi o Lukasovom gubitku pamćenja.
      Trčeći, nije mogao a da se na zapita zašto se moraju naći. O čemu se radi? Možda je u pitanju proslava Nove Godine. Ipak je sutra Stara Godina, a navečer največa fešta koja obilježava odlazak jedne, duge godine i dolazak nove godine pune novih mogućnosti. Opet ga oblije hladan znoj; ako bude nekog slavlja onda će tamo biti i njegovi „frednovi“ kojih se on ne sjeća i njemu su poput nekih stranaca. Pola njih vjerojatno niti nije saznalo o njegovoj amneziji. Namusio se i nabacio kisel i neugodan osmiijeh. Stao je. To je uličica u kojoj se probudio na Badnjak. Polako joj se približavao. Tu je sreo Lauru, djevojku koju je u svom umu preuveličao i napravio savršenom.
      „To je bila zabavna večer. Kad bi ju barem opet tu sre...“ –nije niti dovršio misao, a iz uličice izađe Laura i sudari sa s njime. Oboje padnu na tlo.
      -Oh, oprostite, nisam gled... Lukas!?
      Dečko se nasmiješi. Zacrvenio se kao paprika, noge su mu se tresle iako je dolje, na snijegom prekrivenoj, stazi. Mahne joj. Koje su šanse za ovako što?
      Ona prva ustane i pruži mu ruku da i on ustane. On ju prihvati i stane labavo na noge.
      -Žuriš negdje? –brzo ga upita, gledajući u daljinu. On kimne glavom lijevo-desno. Ne, ne žuri se. Ona ga na to uhvati za ruku i povuče za sobom. Trčali su prometnom ulicom i pokušavali izvjeći što više ljudi. Ali sklisko je bilo i nisu baš uspijevali. I ona i on su se sinkronizirano ispričavali ljudima koje se udarili ramenima, rukama ili ih nagazili:
      -Izvinjavam se! Oprostite! Žurimo!
      -Gdje idemo? –rekao joj je zadihan, a ona je odgovorila protupitanjem: -Sjećanje ti se nije još uvijek vratilo?
      Nije odgovorio, šutio je. Možda nije mogao doći do daha. U ovom dijelu grada još nije bio otako je izgubio pamćenje. Zgrade su višlje, a ulice su uže. Ima malo manje ukrasa i nema glazbe na ulici. Ima više trgovina i manje kuća. Ovo više izgleda kao neki centar grada, nego trg sa jelkom. Napokon blještavo svijetlo izbije na krjau uličice između dvije visoke zgrade. Došli su do kraja i stali.
      -Woooah!!
      -Nije li prekrasan prizor? –djevojka ponosno kaže i pusti mu ruku. Dolje ispod njih, malo niz korito rijeke, nalazi se zaleđena rijeka. Puna ljudi. Svi se skližu i zabavljaju kao nikada u životu. Buka automobila je prekrivena smijehom, vrištanjima, padovima na ledu. Veselje je nadjačalo sve ostale zvukove ovdje. Laura se počne spuštati niz sniježnu travu, dolje prema rijeci. Lukas krene odmah za njom, no prvi korak i posklizne se, padne na stomak i počne se klizati dolje. Udari o njezine noge i pokupi ju sa sobom. Žmirio je da mu snijeg ne uđe u oči... i plašio se. Malo, ne jako. Oboje iskliznu na zaleđenu površinu vode. Laura je sjedila na njemu.
      -Hehehe! Ovo je bilo zabavno! Jesi li ti uvijek ovako smotan? –instinktivno ga upita, ali odmah se sjeti da on to ne zna, ne sjeća se. On ju mrko pogleda, ali odmah zamjeni taj izraz lica sa nasmijanim. Opalio se smijati.
      Oboje ustanu i krenu prema sredini rijeke. Poprilično je široka. Gore, sa obje strane, iznad dobokog korita se vide zgrade, a na jednom kraju rijeke se u daljini ističe veliki most. Kakav je to grad?
      -Hajde, brže malo! Nemoj biti papak!! –vikala mu je Laura sa velike udaljenosti. Ona se zbilja dobro skliže, dok se on osjeća kao da je na dvije lijeve noge.
      -Ne znaaaam!
      Dokliže se do njega. Uhvati ga hladnim rukama za obraze i snažno povuče.
      -Ma nemoj! Ajde, dođi, -opet ga uhvati za ruku i povuče, zatim zamahne iz sve snage i odbaci ga ispred sebe. Brzo se klizao po tom ledu, brzo je prolazio pokraj ljudi... sve dok se nije sudario sa jednim tipom. Obojica padnu dolje. Dok se Lukas trljao po glavi dolje na ledu, ovaj se već ustao i bijesno uhvatio Lukasa te ga podignuo.
      -Pazi malo kamo kližeš!
      -Uh... oprosti... –preplašio se, nije znao što da kaže. Tip izgleda snažno, ogromno i zastrašujuće. Ali samo ga je odbaio od sebe dolje na led opet i nastavio klizati dalje, sa nekom curom. Možda mu je to cura. Lukas se okrene prema Lauri. Ona se valjala dolje po ledu od smijeha, nije mogla doći do daha. Heh, njoj je ovo bilo urnebesno smiješno!
      -Hehee... he... ajme! Jesi se ustrtario. Jesi se spucao u njega!! Heehehe, -opet se opali smijati.
      -Tako ti... tebi nisu sve na broju! –uznemireno se počne klizati prema obali.
      Ona s takom lakoćom dokliže pred njega. Sa suzama u očima prozbori da joj je žao i počne se ispričavati.
      -Daj, nemoj biti takva ljutica. Nije namjerno. Idemo se odklizati tamo do mosta, -i pokaže taj udaljeni most na horizontu.
      -Izgleda... daleko. I tamo se nitko ne kliže, misliš li da je led i tamo ovako debel.
      -Ma naravno! Hajde, idemo, -opet ga je vukla pokraj sebe. Zapravo je ugodno, ovako se bezbrižno klizati s tom djevojkom.
      Polaanim tempom su otklizali do mosta. Nisu baš puno pričali, Lukas je pokraj nje bio pomalo šutljiv i povučen. Uostalom, on nije mogao puno toga niti reći o sebi, jer niti sam ne zna puno toga o sebi. A ona, nije htjela ništa reći o sebi. Rekla mu je, kada on bude nešto govorio o sebi, i ona će. Vjerojatno je i sama znala da to baš i nije fer od nje da traži, ali to je njezina izlika da ne priča o sebi. Zato Lukas i nije napadao i pitao stvari iz njezina osobnog života. Popeli su se natrag na obalu, na cestu i polako krenuli prema centru grada.
      -Ovdje se rastajemo. Idem svojim putem. A i ti si se vjerojatno negdje uputio prije nego si me sreo u gradu?
      -Uputio... ,-zamisli se, sjeti se i proguta knedlu: -Jesam... Mirko i Iliana...
      Izgledao je uznemireno, a Laura se nasmiješi na to. Nagne se i poljubi ga u obraz te ode svojim putem. Opet nije ništa više saznao o toj misterioznoj djevojci; niti prezime, niti gdje otprilike živi, niti broj mobitela, niti ikakvu drugu informaciju. Sada nije niti imao vremena da razmišlja o tome, trčao je prema centru. Svako malo bi pitao prolaznike gdje treba ići. Kad aje napokon došao ispod jelke, naravno da ovo dvoje nije bilo tu. Kasnio je samo nekih tri do četiri sata.
      Za to vrijeme, negdje u nekoj ulici, Iliana i Ivana su šetale. Iliana je pomalo ljutita. Zapravo, kada bi joj se zagledalo u lice: ona je jako ljutita. Na Ivaninog brata.
      -Joj! Kada ga uhvatim i propustim kroz prste. Joooj!
      „Uh, braco je sada u nevolji.“ –Ivana kaže u sebi i pogleda gore prema nebu. Snijeg je opet počeo padati. Polako i tiho, spokojno i umirujuće. Ona raširi ruke i zatvori oči. I zamisli nešto, te se sjeti svoje želje na velikoj jelci u centru grada. Napisane na crvenom papiru, crvenom penkalom. Iliana je još uvijek nešto gunđala, bijesna jer je Lukas ostavio nju i Mirka na cijedilu i nije se pojavio. Zvali su ga na mobitel, ali ga je ostavio kod kuće.
      To ti je novi dan. Prilika nova. nova pustolovina. Da učiniš nešto dobro i nadaš se da to dobro neće izroditi nešto loše. Ne kažem da svaka dobra prilika ima svoju lošu nuspojavu, ali zna se dogoditi. Ne živjeti tako da ne povrijedimo bližnje osobe, makar to učinili nenamjerno. Lukas će to tek shvatiti, ali ne na ovom današnjem danu, nego na danima koji dolaze.
      šesto poglavlje i novo sjećanje na veliku proslavu
      Danas je puhao neki vjetar promijene. To je onaj dan kada se probudite sviježi i drugačije gledate na sve oko sebe. To je onaj dan kada vam je drago što se ustajete. Dan kada vas i najmanja promjena razveseli, najmanja promjena prukuje uz tlo. Dan kada znate da će se nešto dogoditi, nešto promijeniti. Taj vjetar promijene nije vjetar uopće. Niti neki dah, nije niti pokret oko vas – to je nešto u vama. Možda osjećaj, možda neka intuicija. Danas je Stara Godina i Lukas se budi u danu kada će se nešto promijeniti. Možda nešto maleno, možda nešto veliko. Otkako se probudio na Badnjak, u neku ruku se sve mijenja oko njega, ali ovo će biti drugačije. Možda nešto veće.
      -Lukas, idemo na pravi dejt! –Laura mu se smješkala ispred lica. Iliana ju gurne sa strane i srdito uhvati dečka za ovratinik i privuče ga k sebi: -Majmune! Smrzla sam se čekajući te, a ti s nekom curom se zabavljaš. Ja želim s tobom van...
      Glas joj se pretvori u meki, umiljati i slabunjav. Lukas strese glavom. Trgne se iz polusna i ustane iz kreveta. Kakve su to sad fantazije, snovi?? Zamišljanja. Uostalom, nije se čuo s Ilianom otkako je otpilio Mirka i nju kada je otišao na klizanje sa Laurom. Mirko je bio kod njega, ali nije htio ništa reći o toj djevojci, nije htio odati je li ljuta ili ne, i zašto su se trebali naći svi četvero. Izgleda da ga njegov najbolji prijatelj voli gledati kako se peće na vatrici.
      Taman se obukao i krenuo prema vratima. Netko pokuca na vrata sobe. Ivana i Iliana uđu unutra. Sestra mu se odmah baci oko vrata i snažno ga zagrli.
      -Jutro braco! Pogledaj koga sam ujutro našla, -podlo se smješkala. On pogleda preko njezine glave, u njezinu najbolju frendnicu. Izgledala je prilično ravnodušno. Dobro, barem nije ljuta. Znači da nije bilo ništa važno taj dan.
      Došeta polako do Lukasa i uhvati ga za uho i počne vuči. Nije mijenjala izraz lica. Napokon progovori:
      -Majmune! ,-Lukasu bljesne njegovo maštanje ovo jutro, isto je to rekla. Ali nastavi drugačije: -Gdje si ti?? Branko mi je rekao da te vidio na zaleđenoj rijeci sa nekom curom?!
      Sestra se odmakne od njega i nakosi glavu. Smrkne pogled i zagrize usnu. Napokon se izdere, nije se više mogla suzdržati:
      -Koja sad cura!?
      Iliana se makne u stranu. Izgleda da je red na Ivani da pravi frku. Tko je Branko, zapita se Lukas.
      Popodne je bilo mirnije. Lukas je sjedio na krevetu i listao obiteljski album. Na dosta slika je on, ali se ne sjeća ništa od toga. kao da je neka druga osoba. Još nije niti naviknut na svoj izgled. Netko je obradio te slike računalno i ubacio njega u neku stranu obitelj. Takav je stjecao osjećaj listajući albume. Napokon ih spusti dolje, odahne i baci se na krevet, legao je. Uživa u malo mira i dosade. Nitko ga ne napada o njegovim sjećanjima, nitko ga ne napada o nečemu što nije ili jeste napravio. Nitko ništa ne radi. Samo vrijeme nijemo protiče pokraj njega. Neće još dugo imati mira, uskoro se mora početi spremati za proslavu nove godine. Slavit će u podrumu kod Mirka. Tamo će biti puno bivših Lukasovih prijatelja koje je zaboravio i još se nije suočio s njima. Ovo je također i njegov izlazak među njih i ponovno upoznavanje.
      „Ah, ovo će biti duga večer i noć...“
      -Brateee! –Izi zaskviči ispred njegova kreveta. Stariji brat se trgne i skoči sa kreveta. Kada je ona ušla u sobu!? –Ne znam gdje mi je plava teniska lopticaaaa!!
      On sjedne na pod do nje i čudno ju pogleda.
      -Plava?
      Izi stane na malene i slabe nogice (nije ni do vrha glave) i počne mahati rukama: -Da. Okrugla je. Malena. Teniska. Plava. Poklonio si mi ju za prošli Božić...
      Oboje se umire. On ju mrko pogleda, a ona se sjeti da se on ne sjeća ničega. Stavila je ruke preko usta. Lukas joj makne rukice dolje i kaže:
      -Ma nemoj brinuti. Idemo pronaći tvoju lopticu.
      Tražili su lopticu po cijeloj kući. Sat, sat i po. Sve dok ju nisu pronašli svu zaslinjenu u Marovoj kućici. Tko zna kako se pas dočepao plave loptice. Brat opere temeljno lopticu i pruži seki. Ona se anđeoski nasmije i počne trčati oko njegovih nogu.
      -Hvala. Hvala. Hvaaaaala!!
      Lukas pogleda na sat na zidu. Mirko dolazi za dvadesetak minuta po njega. A on se nije niti počeo spremati i oblačiti. Potrči prema svojoj sobi. Izi ostane zbunjeno na mjestu, gledati za užurbanim bratom. On proviri glavu iz sobe:
      -Nema na čemu, sestro Izi.
      Te opet tukne glavu natrag u sobu i počne rondati po ormaru i ladicama.
      Zvono uistinu zazvoni za dvadeset minuta. Lukas potrči i uzdhan otvori vrata. Mirko, Iliana i Ivana. Svo troje uđu unutra.
      -Zašto si zvonila, pa imaš ključ od kuće?
      -Htjela sam da mi braco lijepo otvori, -nasmije mu se Ivana. Čudna je to sestra.
      Lukas nabaci jaknu na sebe i svi izađu van. Iliana se izgleda još uvijek durila, pogotovo jer joj Lukas nije htio reći tko je ta djevoja s kojom se klizao nekidan. Ivana se, kao i obično, kačila za bratovu ruku. Očigledno i ona ide na istu zabavu kod Mirka. Mirko je, pak, sve to podmuklo gledao i smješkao se. Malo naglas, malo u sebi. Danas ne pada snijeg. Izgleda da mu je dosta i uzima par dana odmora. Njih četvero se ranije našlo da urede podrum, prirede za zabavu. Ukrasi, stolovi, pića i hrana. Namještanje linije i zvučnika te izabir glazbe. Kada su napokon sve namjestili, okrenuli su se i predahnuli. Da, to sada izgleda dobro i sve je spremno. Izgleda i na vrijeme. Zvono na ulaznim vratima zazvoni.
      Slijedećih par sati, Lukas je izbjegavao sv ena zabavi i držao se ljudi koje zna. A to su samo Mirko, Ivana i Iliana. Dobro, Iliana je njega izbjegavala. Ili kada se se našli jedno do drugoga onda bi se međusobno gledali, Iliana bi režala na njega, a Lukas bi pokunjeno gledao u nju. Ostaje mu Ivana i Mirko...
      -Lukaaa!! –ženski glas ga dozove iza. Okrene se. Zgodna visoka plava djevojka. Zagrli ga.
      -Kako si? Čujem da si imao nesreću. Da se ne sjećaš ničega? ... Niti mene?
      Sada ga je tužno gledala. Tko je ta djevojka sada? Zar nije dosta što je tu Ilana, cura za koju još uvijek na zna što je imao s njom prije?
      -Umm... pa... ne. Ti si?
      -Magy... Magdalena. Rušić. A daaaaj, ovo je bezveze. ne sjećaš se ništa u vezi mene? Ništa što smo prije radili??
      Lukas ju pogleda pun upitnika iznad glave. Zar je moguće da je našao svoj bivšu dijevojku? Ova prezgodna djevojka je prije bila s njime??
      -Ja sam ti djevojka! –ona ga šokira svojom slijedećom rečenicom.
      „Molim!? Nije li Mirko rekao da nemam dijevojku? Možda... je lagao. Znam da voli izvoditi psine i uživa gledati druge dok im je neugodno. Mora da i sada odnekud promatra...“ –Lukas je pažljvo gledao oko sebe. Saginjao se i pokušavao pogledom pronaći prijatelja. Nije niti primjetio da ga djevojka pred njim zbunjeno gleda. Uhvati ga za glavu i ispravi ispred sebe.
      To je pozicija za poljubac. Treba li ju poljubiti? Ona mu je djevojka? Onda treba. Bila je zabrinuta za njega. Usamljena. Poljubit će ju. Polako se nagne naprijed, a ona zatvori oči.
      -Heeej!! –krištav glas ga trgne. Odmakne se od Magy. Taj glas bi svudgje mogao prepoznati, to je sestra Ivana. Izgleda da je malo više popila. –Što radiš sa tom beštijom!?
      Svi se okrenu prema njima. Pokazivali su prstom na Magy, Ivanu i Lukasa. Lukas je tu, skrivao se negdje iza cijelo vrijeme. Mirko se došunja do svog dragogo frenda i šapne mu:
      -Što je sada bilo?
      -Magy mi je djevojka? –na ovu rečenicu Mirko začuđeno pogleda Lukasa. Odgovori mu vrlo mirnim glasom: -Pa rekao sam ti da nemaš curu, -te nastavi gledati što će ove dvije napraviti sada.
      -Smiri se, Ivana. Nemoj izazivati...
      -Ti se smiri! Htjela si se ljubakati sa Lukasom!!
      Mirko pogleda Lukasa. Zatim okrene glavu i nastavi gledati ove dvije kako se svađaju i preuzimaju svu pozornost na sebe. Lukas se zacrveni od neugode. Tada mu sine! Zašto je Magy rekla da su njih dvoje zajedno? Zašto su se skoro poljubili? Što je s tom djevojkom.
      „Možda je oduvijek bila zatreskana u mene! I ja u nju? Zato mi je tako prirodno došlo da se nagnem i poljubim ju??“
      -Klasična Magdalena!
      -Sto posto klasična! Uvijek iste fore, -kažu dva identična tipa. Stajali su iza Mirka i Lukasa i pili pivo iz boce. Vjerojatno se svi znaju, ali našem dečku je to nepoznato. Zato se okrene i pokaže prstima na njih dvojicu sa upitnikom na licu.
      -Ja sam Branko, a ovo je moj buraz Branimir. Žao mi je zbog gubitka pamćenja, -predstavi ih obojicu jedan od njih dvojice. Lukasu se upale lampice: to je isti onaj Branko koji je vidio Lauru i njega na zaleđenoj rijeci i tužibabao ga Iliani. Znači da ih i Iliana zna. Logično, ipak su ovdje si na zabavi poznanici i prijatelji.
      Osim Ivane i Magdalene izgleda. Oni nisu neki prijatelji. U pozadini su se još uvijek svađali, vrijeđali, zatim smirivali, pa spuštali jedno drugo pa se opet svađali. Za to vrijeme Lukas, Mirko i blizanci su razgovarali o Magdaleni.
      -Ne sjećaš se ovoga... ,-počne Branimir (ili Branko): -Očigledno... ali Magy ti je jednom došla kući i tebe nije bilo tamo i tovji starci su joj otvorili vrata a ona ima je rekla da ti je cura i da te svugdje traži jer ti bježiš od nje, -duboko udahne, jer je ovo sve rekao u jednom dahu.
      -Pa to... je poprilično slično ovome onda. I sada mi je rekla da mi je djevojka, -Lukasov pogled se smrkne. Ta djevojka je nevolja.
      -Nemoj se brinuti. Nisi samo ti. Ona je takva. Voli izvoditi neugodne psine i mučiti dečke. Mene je jednom na faksu počela grliti i ljubiti u obraz iz čista razloga. Sve dok nas profesor nije poslao van, -ubaci se Mirko, isto sa smrknutom facom. Ta djevojka je definitivno nevolja. Problemi i poteškoće.
      Svi četvero se okrenu prema Magy i pogledaju u nju mrko. Ona to opazi, stane mirno i neugodno se osmjehne te im mahne rukom. Ivana ostavi svoju čašu na stol i skoči na Lukasa. Sad je pak sretna. Sruši ga na tlo i počne kosom trljati o njegov stomak. Brat joj je jako škakljiv i počne plakati od smijeha.
      -Oh, eto ga na opet.
      -Čudni su oni brat i sestra, -Branko kaže Branimiru, a Mirko je samo kimao glavom gore dolje.
      Iliana je stajala dalje u kutu i promatrala sve. Progunđa sebi u bradu: -Lukas, ti idiote!
      Kažu da posebni trenutci dolaze bez najave. Ali nisu nam rekli da te posebne trenutke ne izazivamo nužno sami, nekada nemamo nazor nad time što će se dogoditi. Ma koliko mi htjeli imati dosadnu večer, ako se posebna osoba pojavi, počinje naš poseban trenutak. Zašto poseban? Jer nije kao drugi trenutci, jer se izdvaja iz ostatka vremena. Jer će ostati zapamćen.
      sedmo poglavlje i prvi dan na fakultetu
      Kako se vrijeme oko nas mijenja i nepovraztno gazi prema sutra, tako se i mi mijenjamo. I dio naše stvarnosti. Ne možemo se nikada vratiti u prošlost, ali sijećanja na prošlost nas mogu ponekad odvratiti od sadašnjosti, otežati nas korak prema budućnosti. U našem umu, sijećanja nas vrate u prošlost. Zamislimo ono što je nekada bilo, ono što je nekada moglo biti. Ali kada nemaš prošlost, sve što možeš zamišljati je budućnost, razmišljati o sadašnjosti. To je zapravo strašno, usamljeno. Cijelo vrijeme koračaš prema novome, bez starih iskustava koja ti mogu pomoći u tom putu.
      Lukas je već naučio kretati se dijelom grada. Tako da danas samouvjereno, ali polako i oprezno kkorača prema svom fakultetu. Danas je prvi dan. Njegov prvi dan, jer se ne sjeća dana koje je tamo proveo. Pošto je to novi semestar, valjda će se uspijeti uklopiti u predavanja. Stare kolegije je sve riješio. Pa, stari Lukas ih je sve riješio. Kao da se radi o drugoj osobi.
      „Valjda ću i ja uspijeti riješiti sve ispite... poput... starog mene. Pitam se kakav sam bio prije.“
      Prije nego se uspio zapitati o starome sebi, postavljati beskonačna pitanja na koja nema odogovra, došao je pred ogromnu žutu zgradu. To je to, to je ono što je vidio na fotkama. To je njegov faks. Studenti vani sjede, puše cigarete, razglabaju. Odmaraju i uživaju na sviježem danu. Snijeg polako pada. Naporan snijeg. Tu je tako mirno, i nepoznato. Nema sestara, Mirka. Niti ikoga od poznatih. Nije da su mu naporni, ali muči ga što ih ne poznaje a trebao bi.
      -Dođi, ja ću ti pokazati gdje imamo prvo predavanje, -Branko mu dođe s leđa, stavi ruku na rame i pogleda ponosno ispred sebe. Ponosno jer on sada zna više od Lukasa. Jer mu sada on može biti vodić.
      -Ti si isto ekonomija? Tvoj buraz?
      -On nije ovdje, on je par zgrada dalje. Pravni fakultet. ne razumijem ga, ali nema veze. Glavno da smo mi face, mi ekonomisti! Haahah! –gromoglasan smijeh odjekne na parkiralištu pred ulazom. Svi se okrenu prema ovoj dvojici, i Lukas se još jednom dobro zacrveni.
      Dok su ulazili unutra, Lukas se osjećao veliko. Nekako prosvijetljeno. Zgrada je stare gradnje, visokih plahona, puna ukrasa po zidovima, sa brojnim svodovima. Prštila je znanjem. Nadom za ljude ununtra, da će svijetlo moći jednoga dana gledati na svoju budućnost. Sada, koliko u tome ima istine, to je već druga stvar. Ovo je samo Lukasov osjećaj u tom trenutku.
      -U onoj velikoj dvorani imamo predavanje. Dođi, -njegov novi (stari) frend je imao danas puno stpljenja i razumijevanja. Obojica uđu unutra, Lukas sa smiješkom od uha do uha. Netko dozove njegovo ime, netko odozadi. Osmijeh se odmah makne sa lica.
      -Magdalena!?
      Da, eno je tamo iza. Maše tim tankim, vražijim rukama. Nasmijana i pretjerana vesela, Lukasu opadne raspoloženje. Okrenuo je glavu prema Branku, istom Branku koji mu nije rekao taj „sitan“ detalj: Magdalena ide s njima na faks i, još gore, s njima na predavanja!
      -Dođi ovdje! Sjedi pokraj mene, ljubavi!! –vikala je kroz ogromnu dvoranu. Odmah se začuje šaputanje. Odmah se primjeti pokazivanje na njih dvoje. Ogovaranje je počelo, prije prvog predavanja. Ovo neće biti dosadna godina na faksu. Branko se samo nasmiješi i sjedne pokraj nekih svojih.
      Lukas sjedne u prvu klupu, sam. Možda i zna dosta ljudi tu na predavanju, ali se nikoga ne sjeća. Tako da kao da ih i ne zna. Kao da ih sve prvi put vidi. Nije se puno obazirao iza sebe, ionako nema poznatih ljudi. Osjeti ruku oko struka i snažan stisak. Magdalena se spustila i sjela u prvu klupu do njega.
      -Ma ja se malo šalim, nemoj se ljutiti! Možda pusa kao isprika?
      Mrko ju pogleda i makne se jedno mjesto ulijevo. Ta djevojka je prava nevolja.
      -Ej, napravila si mi pravu zbrku na Novoj Godini. Što imaš reći za obranu??
      U tom trenutku u dvoranu uđe profesor. Nezgodnom trenutku, ili pak zgodnom trenutku. Ovisi. Izgledao je vrlo strogo. Staromodno obućen, u džepu na košulji je nosio bijele krede. Proćelav i na nosu je nosio debele naočale. Kada je progovorio svojim dubokim glasom svi u dvorani ušute i okrenu se naprijed da bi pratili njegovo predavanje. Osjetilo se poštovanje prema profesoru.
      ...