.,.

1. Hrvatski političar Slavko Linić roĎen je 19. rujna 1949. u malom selu Mikelji na riječkoj
Grobništini. Sama ta činjenica Riječanima dovoljno govori. Grobničani su, prema
stereotipnoj definiciji, rječki Vlaji, osebujni veseljaci iz gradskog zaleĎa koji se na ovom
području pojavljuju i kao glavni junaci viceva. Gotovo da nema vica o Bosancima koji
čakavci nisu preveli, s time a je ulogu Bosanca preuzeo - Grobničanin. Poput sve djece iz
zaleĎa i Slavko Linić se svakodnevno vozio prigradskim autobusima Autrotroleja,
prepoznatljivim po zavjesicama protiv sunca, do škole u Rijeci. U Rijeci je završio
srednju ekonomsku školu i poslije Ekonomski fakultet na kojem je diplomirao 1973.
Na fakultetu je znao imati prilično osebujan pristup ispitima. Tako je na ispitu iz
Makroekonomije Jugoslavije, kada ga je profesor Ţuvela pitao koliko je reparacija i
ratnih šteta Jugoslavija dobila poslije 2. svjetskog rata, Linić odbio odgovoriti.
Zbunjenom je profesoru samo rekao da te podatke moţe pronaći u statističkom
godišnjaku i dodao kako mu ne pada na pamet te brojke učiti napamet. Na trećoj godini
studija počeo je zaraĎivati honorarnim radom kao vozač rent-a-cara za ljubljansku
Avtotehnu. Iste godine kada je diplomirao (1973.) odlazi na sluţenje vojnog roka u
Leskovac (Srbija). Iako je regrutiran kao kuhar kao vojnik s diplomom brzo je premješten
na uredske poslove, pa je kao pouzdani 'ćato' u vojsci primljen i u komunističku
stranku. Kao član Saveza Komunista ni tada ni kasnije nije bio zapaţen. Godinama je
uspješno izbjegavao sve partijske funkcije te je, prema vlastitom svjedočenju bio
potpuno apolitičan jer ga je zanimala isključivo profesionalna karijera. Nakon
odsluţenog vojnog roka 1974. zaposlio se u brodogradilištu Viktor Lenac na mjestu
voditelja pogonsko-materijalnog knjigovodstva. No, taj posao ga nije zadovoljavao pa
već nakon dvije godine prelazi u Gradšped na mjesto financijskog direktora gdje stječe
solidno ekonomsko iskustvo. Isti je posao obavljao i u Kvarnertransu 1979., odakle
odlazi na prestiţnu funkciju financijskog direktora riječke Rafinerije nafte (u sklopu Ine),
poduzeća koje je u to vrijeme imala najveći prosjek plaća u zemlji. Kao financijski
direktor u riječkoj Rafineriji postao je ţrtva velike afere Agrokomerc 1987. Kao već
iskusni financijer u Velikoj Kladuši 'nanjušio' je dobar posao i brzo sklopio ugovor
s Fikretom Abdićem. Preko riječke luke izvozio je Agrokomercovu robu i tako gomilao
devize kojima je potom kupovao naftu za Rafineriju. Time je zaradio nekoliko stotina
milijuna dolara za Rafineriju. S Abdićevim padom i posao je stao, a dio kredita koji je bio
uključen u te transakcije propao je pa je o svemu otvorena policijska istraga. Kako mu
istraţitelji nisu mogli ništa pronaći sve je završilo samo s nalogom gradskog partijskog
komiteta da se Linić izbaci iz Saveza komunista, koji ipak na kraju nije realiziran.
Partijsku ukor nije obeshrabrio Slavka Linića, koji je u iskrama oko afere Agrokomerc
osjetio čari porasta adrenalina, što ga je samo učvrstilo u dosljednoj provedbi nauma da
se kroz ţivot probija uroĎenom grobničkom tvrdoglavošću i radišnošću, čemu je dodao
znanje i iskustvo. Već potkraj osamdeseetiih još uvijek kao rafinerijski financijski
direktor podiţe mnogo buke, uz koju se bacaju pepeljare i lome stolice, pa intervenira
čak i policija. Povod svemu bila je politika tadašnje jugoslavenske vlade na čelu s
Brankom Mikulićem, koji je Linić tuţio zbog zakidanja Ine na razlici u cijeni nafte. Vlada
je tada rafinerijama odreĎivala da se kupuje skupa iranska nafta čije je derivate Ina
morala prodavati po limitiranim cijenama, a što je neizbjeţno vodilo u milijunske

2. gubitke. Liniću takvo poslovanje nije išlo u glavu. Na sastanku u Beogradu kada je
potpredsjednik savezne vlade Janez Zemljarič okupio naftaše Linić nije mogao otrpjeti
političke prodike. Usred sastanka izgubio je ţivce, demonstrativno ustao i u navali bijesa
počeo bacati pepeljare i razbijati stolice. Izgubvši kontrolu počeo je vikati kako "sa
svinjama u Vladi više ne ţeli razgovarati". Čuvši uţasnu galamu, u dvoranu su ušli
policajci, ali nakon što se rabijatni Riječanin smirio, cijela je situacija zataškana. Linić je
na kraju dobio sudski spor s tom jugoslavenskom vladom, Rafinerija je trebala dobiti
milijardu njemačkih maraka, ali taj novac nije nikada vidjela jer se bivša drţava raspala.
Pod pritiskom zbog skandala koji je izazvao sporeći se sa saveznom vladom (1990.)
nakratko napušta Rijeku te se seli u Ljubljanu, gdje radi u banci i prima plaću od 7000
maraka. Nostalgija za Rijekom bila je ipak jača i nakon samo tri mjeseca vraća se u
Rijeku. Devedesete godine Linića su iz gospodarstva katapultirale u politiku. Nakon
parlamentarnih izbora u lipnju 1990. predsjednik Skupštine Općine Rijeka Ţeljko
Luţavec poziva Linića da preuzme mjesto predsjednika općinskog Izvršnog vijeća, što je
on i prihvatio. Tada još uvijek apolitični Linić tada uopće nije glasao: "Na prvi krug
glasovanja, u travnju 1990., nisam izašao. Izbori me uopće nisu zanimali. HDZ me nije
privlačio, a kako mi Partija nije ostala u dobrom sjećanju, ni njoj nisam htio dati svoj
glas."
Kako je još od 1986. godine volonterski radio u riječkoj gradskoj vladi, Linić u zgradu na
Korzu nije došao kao slučajni turist. Znao je kamo dolazi i što moţe učiniti. Već u lipnju
1990. izveo je prvi revolucionarni udar u gradskoj upravi otpustivši 30 % zaposlenih.
Dok se HDZ-ova vlast još nije ni snašla Linić je sve nekretnine na gradskom području
uknjiţio u korist tadašnje riječke općine. Taj zemljišno-knjiţni blitzkrieg poslije će se
pokazati kao veliki kapital u koncepciji grada poduzeća kakvu je provodio Linić te je
bivao u stalnom sukobu sa središnjom HDZ-ovom vlašću. Na lokalnoj razini Linić se vrlo
brzo sukobio s HDZ-om koji je još u siječnju 1991. po ondašnjim mjesnim zajednicama
neuspješno skupljao potpise na peticiju za njegovu smjenu. U ljeto iste godine kao
predsjednik gradskoga Kriznog štaba sukobio se sa šefom regionalnog Kriznog štaba
Milom Biondićem, ali je i iz tog sukoba izašao kao pobjednik jer je Biondićev stoţer
rasformiran. Iako je u ratnim kronikama Linić uglavnom spominjan kao čovjek koji je
spasio Rijeku od razaranja nakon dugih i mučnih pregovora s generalom JNA Čadom,
najzanimljivija je nesumnjivo epizoda u kojoj se njegova gradska uprava upustila u
trgovinu oruţjem. "Imao sam sreće da tada nisam likvidiran" - priznao je nakon nekoliko
godina Linić, ističući kako ga je spasilo iskustvo financijera, jer se u cijeloj operaciji
kupnje oruţja unaprijed zaštitio od prijevare. Prema slobodnoj rekonstrukciji, jer prava
istina nikad nije izašla u javnost, Linić je u ranu jesen 1991. otvorio poseban ţiro račun
na koji su direktori nekih riječkih poduzeća uplaćivali veće devizne svote. Kada se
skupilo dovoljno novca (govorilo se o milijun i pol američkih dolara), Linić se upustio u
nabavu oruţja od Slovenaca. Oni su ga pokušali izigrati i ostaviti bez novca i pušaka
pravdajući se embargom na isporuku oruţja. Linića je to razbjesnilo i on je Opelom
Asconom odjurio u Ljubljanu i izazvao veliku svaĎu u kojoj se prijetilo i pištoljima.
Akcija se završava financijskom transakcijom - veća svota završava u Trstu, kamo se
Linić zaputio u strahu da ga netko ne presetne na cesti Ljubljana - Rijeka.

3. Oruţje doista nikada nije dobio, ali je novac namijenjen orţuju, samo njemu znanim
financijskim putevima završio u Finskoj, odakle je zauzvratio dobio - granitne ploče.
Tako je silom prilika Linić u jeku rata za grad pribavio tone granita te se odmah, na
čuĎenje Riječana, uspustio u popločavanje Korza. Pet godina nakon toga lokalni
list Dnevnik finske je ploče proglasio radioaktivnima,. Ali taj pokušaj kompromitacije
Linića završio je neslavno jer radijacija nije dokazana. Linićevo voĎenje Kriznog štaba,
iako u konačnici uspješno, nije bilo po volji Vladi nacionalnog jedinstva kojoj je na čelu
bio Franjo Gregurić. On je tada poslao svog potpredsjednika Zdravka Tomca u Rijeku da
ispita situaciju i po potrebi smijeni Linića, no Tomac je cijelu stvar zataškao. Sve nevolje
i svi napadi kao da su jačali Linića koji će do 1993. zaratiti i s dotadašnjim
predsjednikom Općinske skupštine Ţeljkom Luţavcem. Rezultat toga bio je izabir Linića
na mjesto gradonačelnika. Prvi gradonačelnički mandat obiljeţio je provedbom koncepta
grada poduzeća. Njegova filozofija saţela se u misli: "Radi sve ono što ti zakon ne
zabranjuje i budi brţi od onoga tko je ispred tebe". U lipnju 1995. našao se u središtu
neobične oklade. Tadašnji čelnik riječkih liberala Dundović okladio se s predsjednikom
riječkog SDP-a Šepčićem da će Linić promijeniti stranački dres. Kada je postalo jasno da
će liberal izgubiti okladu, sloţena operacija detronizacije gradonačelnika, u kojoj je Linić
doista na tri dana smjenjen, doţivjela je obrat. Dotadašnji koalicijski partneri SDP-a,
liberali, okrenuli su mu leĎa i uz glasove HDZ-a izglasali mu nepovjerenje. MeĎutim,
novi gradonačelnik liberal Teodor Antić nakon tri dana podnosi ostavku i Linić se vraća
na mjesto gradonačelnika.
Na izborima za Sabor u jesen 1995. osvaja 49 % glasova, dvostruko više od
drugoplasiranog HDZ-ova kandidata Hrvoja Šarinića (24 %). Dvije godine poslije potvrdit
će svoj mandat po drugi put, a u siječnju 2000. još će jednom pobijediti na izborima za
Zastupnički dom. Pobjeda koalicije šest stranaka 3. siječnja 2000. dovela ga je u novu
situaciju. Iako je ţelio ostati u svojoj gradonačelničkoj fotelji, Ivica Račan ga je nakon
silnog uvjeravanja uspio nagovoriti da doĎe u Zagreb na duţnost potpredsjednika Vlade.
Privatni ţivot Slavka Linića jedna je od velikih nacionalnih misterija. Baš kao što tvrdi
kako nema nikakve pokretne imovine i nekretnina (Globus, 1997.: "Ja nemam ništa
drugo osim svog imena i prezimena.") tvrdi i kako nema privatni ţivot kojeg od medija
krije kao zmija noge. Privatno o njemuse zna svrlo malo - voli automobilizam i aktivno
pomaţe mjesnim auto klubovima. Nikada nije koristio usluge vozača, a do sada je vozio
Renault 12, Alfa Romeo, Opel Asconu, Renault Lagunu i Audi A8. Od novina, čak i u
Zagrebu, redovito čita samo Novi list, a s novinarima nerijetko ulazi u polemiku i često u
pola razgovora prekida intervjue. U slobodno vrijeme voli kartati (posebno briškulu i
trešetu), a oboţava i karnevalske zabave. Završio je sedam razreda glazbene škole, na
harmonici svira Mozarta, voli operu, posebno Verdijev Nabucco.
Nazad
Template design by Six Shooter Media.