Šahovska priča za Bjelovarski list

1. Tajna velemajstora Lalića
Jedna od tajni šahovske igre su priče
njihovih vrhunskih igrača. Kako netko među
tisućama zaljubljenika postane velemajstor, a
ostali se godinama muče oko dostizanja
majstorstva ilineke obične kategorije? Presudi
li u tom zvjezdanom bljesku talent, predanost
ili nešto treće? Čitajući brojne šahovske
priručnike i početnice, često ostajemo
zbunjeni množinom savjeta uputstava i
sistema koje treba proučiti. Po tom je škola
šaha nešto poput glazbene škole. Kad opet
pogledamo male šestogodišnje genije koji
lakoćom pronalaze i vuku najjače poteze,
shvatimo da mora postojati još nešto oko te tajanstvene igre, što nam u
mnoštvu informacija i dojmova jednostavno promakne.
Sretnemo li više velemajstora odjednom, ostajemo začuđeni koliko se
međusobno razlikuju, gotovo po svemu. Velemajstor Bogdan Lalić je jedan od
najneobičnijih osobnosti u toj galeriji. Godinama je bio jedan od
najperspektivnijih velemajstora novog vala i nezamjenjiv član reprezentacije.
Kasnih devedesetih obitavao je u elitnom društvu igrača +2600 i bio igrač
svjetske klase. Tečno govori engleski i španjolski, a služi se i portugalskim,
francuskim, njemačkim, ruskim. Proputovao je po turnirima veći dio Europe i
Amerike i naosvajao se nagrada, toliko da mu u zagrebačkom stanu nije više
bilo mjesta za pehare i trofeje.
Zadnjih se godina u njegovoj igri i hodu osjeti blagi umor od stresnog
života vrhunskog igrača. Pojavom računala šah je strahovito napredovao, pa iz
mnogih kućnih i studentskih radionica iskaču igrači zavidne snage, što je prije
tridesetak godina bilo nezamislivo. Zato više nije lako velemajstorima ni na
ligama ni na turnirima. Skoro svi znaju igrati, a programe s varijantama lako je
skinuti s Interneta. Tko se ne prilagodi tim uvjetima, polako postaje izumrla
vrsta. Zato se velemajstor Lalić skoro ne odvaja od laptopa u kog je prenio sva
svoja šahovska blaga: preko 6000 odigranih partija i desetke tisuća proučenih

2. partija, studija i pozicija. Tako je nehotice postao jedan od najbolje opremljenih
šahovskih trenera na širim prostorima.
Ono što ne piše u knjigama i što je najteže naučiti djecu je psihologija
šahovske borbe. „Nije uvijek najjače ono što je najjače, već ono što će našeg
protivnika najviše uznemiriti“, rekao je svojedobno veliki Emanuel Lasker. Šah
je igra protiv čovjeka i u surovom natjecateljskom ozračju, psihologija igre daje
nam puno učinkovitije alate od beskrajnih matematičkih izračuna.
O svemu tome je velemajstor govorio malim Dvoržakovcima i njihovim
prijateljima iz koprivničke Podravke. Da bi izlaganje bilo uvjerljivije, djeca su
trebala „dokaz igračke moći“ u direktnim okršajima. Tu je velemajstor iz glave
vukao protiv nekoliko protivnika odjednom i postigao učinak od 9 pobjeda i
jednog remija. Mihael Jakrlin je uspio remizirati protiv velikog igrača i taj će mu
se podvig urezati u pamćenje kao „božji znak“.
Osim poučnog treninga i
praktičnih radionica, gospodin
Lalić presnimio nam je sve svoje
materijale za treniranje i rad, sve
ono što je pažljivo i mukotrpno
skupljao godinama. Skoro je
nemoguće u jednom ljudskom
životu pažljivo proučiti to obilje
materijala. Kao i u medicini, bit će
nam potrebna uža specijalizacija.
Nitko ne može primiti tolika
znanja.
Poslije porečkog iskustva i europskih protivnika, gostovanje ovog čovjeka
došlo nam je kao dragocjen putokaz. Da, postoji staza do šahovskog Olimpa i
postoje prepreke do nje, kao i velika cijena koju svatko treba platiti želi li stati
uz bok najvećima. Postoje i stotine izgovora zašto na svakom od većih životnih
raskrižja smijemo šah ostaviti po strani. Mnogim su razumnim ljudima
obrazovanje, studij, obitelj i egzistencija s pravomna prvom mjestu. Onaj kome
je šah više od života, htio ili ne htio, okolini će postati čudak. Nije li navlas

3. jednako i s velikim slikarima, kompozitorima, znanstvenicima i pjesnicima? Nisu
li i sveci mnogih religija mijenjali sve male sreće svijeta za jednu veliku?
Velemajstor Lalić može mirno koraknuti u
jesen svoga puta. Odao nam je u mimogredu da
je imao suprugu Engleskinju, s kojom ima i sina.
Proputovao je koliko mnogi ne bi ni za deset
života i vidio svjetla skoro svih najvećih gradova
zapadne civilizacije, a opet ostao svoj,
jednostavan i pomalo ekscentričan. Šah mu je
dao i uzeo onoliko koliko samo on zna. To je
njegova tajna i njegova samoća. Nama je bilo
dragocjeno zaviriti u zlatarnu duha velikog
igrača i neobičnog čovjeka.
Vlado Karagić