Otporne zajednice: vodič za upravljanje krizom

836 views

Published on

Richard Heinberg: Otporne zajednice - vodič za upravljanje krizom

MuseLetter br. 192, travanj 2008.

S engleskog preveo: Zoran Skala

Published in: Business
0 Comments
0 Likes
Statistics
Notes
  • Be the first to comment

  • Be the first to like this

No Downloads
Views
Total views
836
On SlideShare
0
From Embeds
0
Number of Embeds
5
Actions
Shares
0
Downloads
12
Comments
0
Likes
0
Embeds 0
No embeds

No notes for slide

Otporne zajednice: vodič za upravljanje krizom

  1. 1. Otporne zajednice: Vodič za upravljanje krizomRichard Heinberg, MuseLetter #192 / Travanj 2008.g. (odabrao i preveo Zoran Skala)Pred vama je prijedlog kojim se želi pomoći zajednicama da spremnije odgovore nanadolazeće ekonomske šokove izazvane iscrpljivanjem resursa – koji će započeti sasmanjivanjem dostupnosti nafte, ali mogu nastati i zbog raznih drugih uzroka (kao što jekolaps sustava kreditiranja u USA). Tragajući za imenom strategije zadržao sam se nafrazi “Otporne zajednice” (Resilient Communities), koja dolazi sa priličnom prtljagom –korisnom u ovom slučaju. Nakon što vam opišem i prokomentiram svoj prijedlog, ponuditću vam i neke temeljne izvore koji se bave otpornošću općenito i otpornim zajednicama,te navesti neke druge projekte koji su koristili isti naziv i zagovarali slične ciljeve.Pretvoriti sadašnje naftno-ovisne zajednice u istinski održive je ogroman poduhvat.Praktično svaki sustav mora se redizajnirati – od transporta do proizvodnje hrane,sanitarnih sustava, zdravstva i proizvodnih postrojenja. Ima već jako dobrih primjera utom pogledu kao što su Kinsale u Irskoj; Totnes u Engleskoj; Portland u Oregonu inekoliko gradova u sjevernoj Kaliforniji. Oni omogućavaju da se sagleda katalogpotrebnih promjena i shvati kako se pokreće proces transformacije. Projekti “Powerdown”i ”Enegy Descent Action Plans” (oba su o smanjivanju uporabe energije), te lokalneinicijative za zaštitu klime predstavljaju važne napore u željenom smjeru. Ipak, čak itamo gdje je takav posao započet prije dvije ili tri godine, stvarna ovisnost o nafti gotovoda je i dalje netaknuta. Tranzicija da bi uspjela traži puno godina, ogromne promjene ujavnom i privatnom financiranju i fundamentalne promjene u javnoj politici na višimrazinama vlasti. Da li imamo dovoljno vremena za to? Da li će biti dovoljno investicijskogkapitala?U međuvremenu globalna proizvodnja nafte došla je do svog vrhunca. U naredne dvije-trigodine možemo očekivati sve oštrije opadanje ukupne svjetske proizvodnje i znatnosmanjivanje izvoznih mogućnosti kod onih nacija koje još imaju viškove nafte. Čini se daje raspoloživo vrijeme za promjene prekratko da bi se obavili svi potrebni poslovi. Umeđuvremenu financijska kriza začeta u USA prijeti da zbriše trilione dolarainvesticijskog kapitala, dovodeći u pitanju bilo kakve napore prema energetskojkonverziji. Zbog toga će vrlo malo zajednica (ako i jedna) – uključivo i one koje su većzapočele vrijedne tranzicijske projekte – biti pripremljene za šokove koji će nastati zbogvisokih cijena goriva i/ili njegova nedostatka a koji nam neizbježno slijede u narednimgodinama. Što učiniti?Prije nekoliko mjeseci, dan nakon zadnje konferencije “Kraj nafte i rješenja za zajednice”održane u Yellow Springs, Ohio, neki od govornika i organizatora okupili su se dausporede svoje stavove i razgovaraju o strategijama. U jednom trenutku tijekom vrložive rasprave, Faith Morgan, režiser filma “Snaga zajednice: kako je Kuba preživjela beznafte”, podsjetio nas je kako su na samom početku kubanske krize zagovornici organskepoljoprivrede ponudili krucijalne savjete vlastima kako da brzo transformiraju nacionalnisustav prehrane. Bez doprinosa ovih do tada marginaliziranih alternativaca nacijavjerojatno ne bi preživjela. Meni je ova priča bila jako dobro poznata: spomenuo sam jemnogo puta u svojim pisanim materijalima i na predavanjima. Pa ipak, dok je Faithgovorio, počela mi je blicati “lampica u glavi”. Zašto se tako nešto ne bi dogodilo i kod 1
  2. 2. drugih nacija i zajednica – i to ne samo na području hrane već u svim drugim aspektimamodernog življenja. Mnogo je marginaliziranih “alternativaca” koji već decenijamaistražuju i promoviraju nisko-energetske načine obavljanja poslova, a što će imatisavršenog smisla u post-naftnom okruženju. Što ako bi se ti ljudi mogli mobilizirati ikoordinirati, njihovo znanje učiniti odmah dostupnim lokalnim vlastima i javnosti u cjelini,kao priprema za skoru budućnost kada će postojeći sustavi početi zakazivati na sveočigledniji način?Ova mi se pomisao učvrstila još jače nakon čitanja knjige Naomi Klein-a “Doktrina šoka”,koja u detalje objašnjava kako beskrupulozni političari i poslovni ljudi koriste prirodnekatastrofe, ratove i ekonomske krize kao priliku za uvođenje neo-liberalne ekonomskepolitike – privatizaciju, slobodnu trgovinu, smanjivanje izdvajanja za socijalu – koje suveć same po sebi katastrofalne (mada pritom nevjerojatno profitabilne za nekolicinu), ikoje bi u normalnim okolnostima bile odbijene. U našem primjeru, jer govorimo zapravoo globalnoj mega-katastrofi u nastajanju, nije teško zamisliti neo-liberalne i neo-konzervativne nositelje moći kako se oblizuju nad izgledima da dobiju nove zalogaje dokojih bi mogli doći ukoliko se pitanja rada i okoliša oslobode od svake regulacije, jerračunaju na to da će građani u općoj konfuziji posvuda tražiti jake vođe koji ćeprimjenjivati čvrstu politiku kako bi se stvari vratile u relativnu normalu.Drugim riječima, kriza je jednako prilika – za one koji budu spremni za taj trenutak.Ukoliko se razumni planovi za nošenje s krizom ne sačine i usvoje sada, priliku kojuotvara kriza zauzet će beskrupulozni tipovi.Dakle u nastavku je zapravo strategija kako iskoristiti oluju da bi zajednica zaplovila naput ka dugoročnoj održivosti. Na početku moram naglasiti da dok radim na ovoj novojstrategiji što više mogu, ne želim da ljudi - koji su već uključeni u teški proaktivni posaona energetskoj tranziciji u sklopu neke druge strategije (recimo za relokalizaciju ilitranziciju) – steknu dojam da ja govorim “Zaustavite odmah sve što radite i počnite raditiono što ja predlažem”. U stvari, sve što se nadam postići ovim esejom je da predstavimnovu stratešku perspektivu koja može biti u budućnosti od koristi za jačanje rada svimonim aktivistima koji su već uključeni u rad po nekom od postojećih modela.Svatko može usvojiti ovu strategiju; ipak, postojeće grupe koje rade na pripremama zaživot bez nafte u najboljoj su poziciji za uspjeh. Grupe koje žele istražiti ovu strategijumogu se priključiti mreži za relokalizaciju ( www.relocalize.net ) i upotrijebiti tu mrežu zaširenje svojih informacija i resursa. Spomenute grupe se također mogu povezati: s“Resilient Communities”, s mrežom za tranziciju ( www.transitiontowns.org ), “Step ItUp”, Mayors for Climate Protection Campaigne, Climate Action Network, i Sierra Club’sCool Cities program.Ono što sada treba nije novo zaštitno ime za još jednu kampanju, već dodatna strategijakoju može koristitit bilo koja postojeća organizacija.Pokušajte ovoStrategija koju imam na umu mogla bi se sastojati od slijedećih koraka: 1. Osnujte radnu grupu s ciljem formuliranja Plana za otpornost zajednice. Veličina grupe ovisit će o tome tko je na raspolaganju a uz to je i motiviran, ali i o veličini zajednice. Bilo bi dobro da odabrani članovi grupe imaju nekog iskustva s organiziranjem rada unutar zajednice, da se u njih već ima povjerenja i da su aktivni članovi te zajednice. Ako je broj potencijalnih članova grupe dovoljno velik, članstvo se može rotirati. Ovo može biti potpuno nova radna grupa, ali može biti i samo novi projekt za neku već postojeću grupu. Na samom početku svog rada bilo bi dobro da se poveže s mrežom za relokalizaciju. 2
  3. 3. 2. Identificirati organizacije, trgovačka društva i pojedince unutar zajednice koji imaju neke vještine ili potencijale koji bi mogli biti od koristi u okolnostima kada zavlada nestašica nafte. Tražiti ljude koji već rade na poslovima proizvodnje i distribucije hrane, u zdravstvu, prometu, snabdjevanju vodom, odlaganju otpada, grijanju domova, komunikaciji i upravljanju kriznim stanjima, koji bi možda mogli znati kako da svoja dobra i usluge obavljaju i uz znatno manje energije i uvezenih materijala, ili možda imaju u tom smislu neke vlastite prijedloge. Među onima koje treba potražiti bili bi svakako oni koji se bave organskom poljoprivredom, Permakulturom, herbalisti i drugi koji su u stanju raditi na zaštiti zdravlja bez visoko-tehnološke opreme, zatim udruženja za zajedničko korištenje automobila, zagovornici biciklizma itd.3. Uspostaviti vezu s navedenim ljudima i objasniti im da se radi Plan za otpornost zajednice, te ih zamoliti za pomoć i sudjelovanje. Objasniti im činjenice o kraju ere fosilnih goriva (ako o tome još ne znaju) i pomoći im da razumiju posljedice. Ukazati da će njihove “alternativne” vještine i znanja - koja su mukotrpno stjecali neshvaćeni od okruženja, koje je više bilo naklonjeno “mainstream” rješenjima - uskoro biti od iznimne važnosti za preživljavanje i dobrobit zajednice. Pozvati se i na njihov osobni interes u cilju motivacije za određeni dodatni napor unutar nastajanja Plana za otpornost zajednice.4. Raditi sa ovim grupama i pojedincima da se izradi plan za izvanredne prilike na području njihovog djelovanja i ekspertize. Predmetni plan trebao bi odgovoriti na ovakva pitanja: Ako bi tvoju zajednicu pogodila kriza (nepodnošljivo visoke cijene energije, nedostatak goriva i uzgredni efekti kao što su prazne prodavnice i masovna nezaposlenost), kako bi se tvoja ekspertiza mogla brzo primjeniti na širokoj osnovi u svrhu smanjivanja učinka krize? Koja bi ti pomoć i kakvi resursi pritom trebali? Koje bi korake trebalo poduzeti i kojim redoslijedom? Na primjer, Permakulturisti možda imaju sasvim prikladan način za proizvodnju hrane lokalno, no da bi proširili efekte svog rada možda bi morali osposobiti timove vrtlara koji će tražiti po gradu slobodna zemljišta ili vrtove vlasnika kuća koji žele surađivati. Kako bi ti timovi bili financirani i koordinirani? Kako bi se mogla zadovoljiti naglo porasla tražnja za vrtnim alatima i sjemenjem? U svakom ključnom području življenja treba tražiti alternativne načine osiguranja dobara i usluga.5. Tijekom rada na svim ovim poslovima svakako treba kontaktirati službene osobe grada koje su zadužene za upravljanje u izvanrednim prilikama, te ih obavijestiti što se radi i zašto. Zatražiti i njihov doprinos te se raspitati kako bi to što se radi najbolje služilo zajednici u cjelini. Pobrinuti se da dobiju po primjerak knjige “Post Carbon Cities: Planing for Energy and Climate Unceirtanity” od Daniel Learch-a (www.postcarboncities.net ).6. Korisno je uspostaviti kontakt i s vodećim ljudima nekih “mainstream” organizacija (vladine agencije i privatne kompanije) koje su trenutno zadužene za hranu, vodu, transport i energiju te ih ispitati da li imaju ikakvih planova za vrijeme kada se dogodi nestašica goriva. Ukoliko vaš projekt dožive kao prijetnju, vjerojatno će vas pokušati blokirati ili opstruirati na razne načine. Ipak, ukoliko shvate projekt onakvim kakav jeste – kao napor da se omogući preživljavanje zajednici i u okolnostima u kojima će sadašnji sustavi podrške prestati funkcionirati – možda budu potaknuti na vlastiti doprinos. Ukoliko oni jednostavno negiraju da su problemi već na horizontu, nemate druge nego nastaviti bez njihovog doprinosa. I ovdje bi trebalo voditi računa da im se ostavi primjerak Post Carbon Cities.7. Ovako dobivene raznovrsne priloge objediniti u koherentan Plan za otpornost zajednice. Neka vrsta dokumenta uvijek je korisna kao polazište za kolektivnu akciju. Plan treba biti sveobuhvatan, modularan i stupnjevan. Trebao bi ponuditi preporuke za primjenu kod lagano nadolazećih i brzo nadolazećih kriza. Mora biti usklađen s eventualno prethodno sačinjenim proaktivnim planovima za dugoročnu tranziciju društva nakon fosilnih goriva (primjer je izvješće Portland Peak Oil task 3
  4. 4. force). Treba biti u formi koja se može kontinuirano dograđivati i revidirati. Također treba biti lako dostupna javnosti (recimo na lako dostupnoj web stranici). 8. Kada je dokument zgotovljen, ponovo se obratiti odgovornim osobama zajednice i službenim osobama za izvanredna stanja i prezentirati im dokument. U isto vrijeme prirediti javno predstavljanje plana, pripremiti novinske članke i radijske intervjue, kao i javne skupove gdje će svi oni koji su sudjelovali u izradi kratko prezentirati svoj rad. 9. Kada počnu nestašice i ekonomska konfuzija, raditi sa onima koji su sudjelovali u izradi plana i lokalnim vlastima na implementaciji plana. Bez primjene, svi bi prethodni napori bili uzaludni. Na ovom stupnju koncentriran je najveći i najteži dio posla. Teško je predvidjeti točne okolnosti u kojima će se ovaj posao odvijati, no kako bilo – što su bolje bile pripreme, vjerojatnija je uspješna implementacija. 10. Raditi s grupama u drugim zajednicama kako bi se program koordinirao diljem regije i nacije. I u ovom slučaju, organizacije koje će najvjerojatnije biti od pomoći su Mreža za relokalizaciju, Post Carbon Cities program of Post Carbon Institute i Mreža za tranziciju. Zajednice treba poticati da razmjenjuju svoja iskustva i da po mogućnost dijele i ostale resurse. Čim se za to ukaže prilika trebalo bi pokrenuti izradu “meta-planova” za otpornost na nacionalnoj i međunarodnoj razini. 11. Nesumnjivo, izrada plana po preporukama koje sam iznio je ogroman poduhvat, a proces koji sam predložio možda se ipak pokaže nedostatno robustan i neprilagođen svim pojavama u zajednici tijekom krize da bi garantirao uspjeh. Bit ću zahvalan na svim prijedlozima koji bi pomogli rješavnju mogućih nedostataka. Pa ipak mislim da je “glavna linija napada” ove strategije logična i dobro strateški postavljena. Pridobiti podršku lokalnih vlasti i javnog ili privatnog financiranja bila bi izuzetna prednost, jer pokušati provesti ovakav poduhvat čisto volonterski stvorilo bi obilje zamki - zbog prekomjerne opterećenosti uključenih i zbog iz objektivnih razloga skromnije kvalitete izvedbe.Zašto? I druga pitanja...Zašto trebamo drugačiju strategiju?U proteklih pet godina bio sam izravno ili posredno uključen u mnoge napore na traženjuodgovora na probleme koji su vezani uz kraj naftne ere. Neke od njih nazvao bih „top-down“ (polazilo se od uvjeravanja političara, recimo gradonačelnika), a neke „bottom-up“(polazilo se od zabrinutih građana i aktivista). Svi su počeli ili završili sa velikim planomsmanjivanja ovisnosti zajednice o nafti i drugim fosilnim gorivima – planom koji zahtijevapreusmjeravanje investiranja iz javnih fondova, redefiniranje prioriteta, promjene uprostornim planovima itd.Strategija za jačanje otpornosti zajednice zasnovana je na promatranju onoga što jefunkcioniralo u prethodnim naporima, a što nije. Zasnovana je i na činjenici da i usituacijama kad je zabilježen uspjeh (dobilo se puno publiciteta, a gradska vijeća suusvojila akcijske planove za razdoblje bez nafte), prigovaranja i sumnje su ostale. Štoako su ti napori premali i dolaze prekasno? Što ako društvo bude pogođeno ekonomskimkolapsom drugog porijekla prije nego kraj nafte bude očigledan, pa time proaktivniplanovi budu minirani? Kad se sjetim svoje vlastite zajednice, trgnem se. Bez obzira naneke dobro provedene akcije lokalnih aktivista tijekom zadnjih nekoliko godina, SonomaCounty nije bitno spremnija danas nego što je bila kada smo krenuli u posao.Tijekom nekoliko proteklih godina imao sam priliku promatrati nekolicinu političara izsvog bližeg okruženja i shvatiti kako oni razmišljaju, što oni govore i što čine. Zaključiosam (sa vrlo malo izuzetaka) da bez obzira na svoju verbalnu podršku održivom razvoju, 4
  5. 5. jačanju pripravnosti na razdoblje bez nafte, ili u pogledu zaštite klime, tim ljudima je prviprioritet ekonomski rast. Ako se slučajno pokoleba njihova pozornost na ovomprevashodnom prioritetu, uskoro ostaju bez posla. Stoga dok god je „business-as-usual“(posao kao i obično) uopće moguća opcija, ona će imati prednost. No, ograničenja uokolišu postaju kritična i zahtjevaju kontrakciju ekonomskih aktivnosti. Pripravnost narazdoblje bez nafte u biti je napor da se na kontroliran način reducira ritam i obujamdruštvene potrošnje energije i prirodnih resursa kako bi se smanjio šok u momentu kadase neizbježne nestašice dogode – ali isto tako, da se smanji društvena uporaba sirovina imaterijala do mjere koja se može održati kroz dugi period.Političari zahtjevaju ekonomski rast, dok mudra politika (u svjetlu iscrpljivanja resursa)traži dragovoljnu kontrakciju. Ova kontradikcija nalazi se u osnovi pretpostavke da sestvarne promjene neće dogoditi dok nas teškoće ne preplave i ne prisile na to. Ovuprosudbu potvrđuje jedini uspješan primjer adaptacije na nedostatak energije – Kuba urazdoblju krize – to nije bio proaktivni napor, već prvenstveno reaktivni.Stoga, u usporedbi sa drugim planovima i strategijama, Strategija za otpornost zajedniceima eksplicitno usmjerenje na upravljanje krizom.U momentu kada održavanje „posao kao i obično“ koncepta postane nemoguće,vjerojatno će se otvoriti šansa da se razmatraju i drugačije strategije. Vlasti se morajusuočiti s krizama (bilo učinkovito ili traljavo); oni ne mogu naprosto ignorirati raspadesustava koji su vitalni za život zajednice. Ako postoji plan koji bi mogao pomoći vlastimada riješe probleme koji ih pritišću jer ih ne mogu izbjeći, tada takav plan ima u najmanjuruku dobru šansu da bude razmotren.U ranim fazama krize - na to bi se moglo kladiti - strategije kojima će se vlastinajvjerojatnije prikloniti bit će one koje obećavaju povratak na „posao kao i obično“obrazac (iako će to obećanje biti isprazno). No kada te strategije zakažu a kriza seprodubi, tražit će se i nešto drugo. U jednom trenutku će Plan za otpornost zajednice bitizadnja raspoloživa opcija.Koristan povijesni primjer: kada se razmahala Velika depresija, New Deal nije bio prviodgovor USA vlade (Herbert Hoover je oklijevao dvije godine); to nije bila čak ni početnastrategija Franklina Roosevelta; tek pošto je sve drugo što se pokušalo propalo tijekomtri do četiri duge godine ekonomske krize i mizerije, pokušane su i radikalnije ideje.U čemu je razlika između Otpornih zajednica i projekatakao što su „Transition Town“ ili „Powerdown“?Sličnosti svakako postoje. Transition Towns teži isticanju alternativnih pogleda kako bi ihse uključilo u projektiranje novih rješenja, pa Poglavlje 3 iz Rob Hopkinsove knjige„Priručnik za tranziciju“ (Transition Handbook) nudi izvanredno razmatranje zašto jeponovno uspostavljanje otpornosti zajednica jednako važno kao i smanjivanje emisijaugljičnog dioksida. Projekt „Powerdown“ (smanjivanje potrošnje energije) se djelomičnobavi i upravljanjem krizom. Zapravo gotovo svi pojedinačni elementi koji su u vidu desettočaka prethodno navedeni postoje i u tim pa i drugim planovima. Posebno svojstvoovdje prikazane Strategije za otporne zajednice je u tome da ona povezuje sve teelemente u novu cjelinu koja eksplicitno računa na to da iskoristi priliku koja će sestvoriti u uvjetima kriza.Projekti koji se bave tranzicijom i relokalizacijom nastoje pružiti nadu i biti atraktivni, paje to svakako njihova vrlina. Suprotno tome, upravljanje krizom je sumorna tema. I doksu obećavajuće vizije dobre i potrebne za motiviranje zajednica, realna budućnost kojase sada razotkriva je zapravo bauljanje od jedne krize ka drugoj. Učinkovite strategije 5
  6. 6. odgovora na krizu moraju se baviti činjenicama, koliko god one bile nezgodne smarketinškog stajališta. Strategija za otpornost zajednica prihvaća tmurnu realnost ipokušava je upotrijebiti na najbolji način.Moram naglasiti da ne želim da se stekne dojam da su proaktivni planovi za smanjivanjepotrošnje energije u odsustvu neposredne krize uzaludan napor, iako nije vjerojatno daće u potpunosti biti primjenjeni od strane „business-as-usual“ političara. Napori gradovakao što su Portland, Oakland, Willits, Totnes i drugih zaslužuju da budu slavljeni ipodržani.Štoviše, kako Plan za otpornost zajednice prvenstveno nastoji maksimizirati šansu zaprimjenu novih rješenja koja se otvara s krizom, upravljanje krizom samo nas u toj mjerimože odvesti do općeg cilja smanjivanja i redizajniranja ekonomije na način da ona višene degradira nosivi kapacitet prirode. Još uvijek je neophodno imati sveobuhvatne,proaktivne planove. Jednom kada kriza nastupi, kada se potroše svi standardni postupciu koje se danas vjeruje, kada se usvoji Plan za otpornost zajednice, i kada „alternative“postanu „mainstream“, tada sveobuhvatni planovi za preusmjeravanje ekonomije premaistinskoj održivosti postaju provedivi. I doista, na svakoj dionici tog puta nama će trebatiizvjesna ideja o tome kako bi održivo društvo trebalo doista izgledati i kako bi moglipremostiti jaz između sadašnjosti i tog udaljenog cilja.Što tu ima za ljude iz alternativnih pokreta?Zašto bi alternativci srljali u još jedan problem? Oni su već uključeni u važne poslove ivjerojatno preopterećeni.Ljudi iz alternativnih pokreta u mnogim slučajevima već desetljećima istražuju ipromoviraju održivu praksu. Kada su pokušavali utjecati na društvene tokove i politiku,vjerojatno su iskusili ignoriranje i marginaliziranje. Plan za otpornost zajednice nudi imipak nešto novo: šansu da upotrijebe svoje znanje i vještine u službi zajednice uvremenu krize. Dok su prije zapadali u situaciju da budu opozicija ili da se čakkonfrontiraju s čelnicima industrijskih tvrtki ili s političarima, sada je prilika da preuzmuulogu predstavnika i zaštitnika zajednice. Ukoliko Plan počne funkcionirati, oni će prestatibiti „alternativa“ i postati „nova normalnost“.Što tu ima za odgovorne ljude zajednice?Zar oni neće samo ignorirati i podrivati ovaj napor?Mnogi nositelji javnih funkcija će rado žrtvovati interese neke grupe alternativaca koji suu sukobu s interesima poslovne zajednice. Ali u odsustvu izravnog konflikta, u prirodi jepolitičara da nastoje svakoga učiniti sretnim. Planiranje za otpornost zajednice u središtusvog zanimanja nema konflikte različitih interesa unutar zajednice; zapravo je glavni ciljunaprijediti izglede za preživljavanje za svih. Ako se ovaj napor prezentira na pravi način,nositelji javnih funkcija bi ga trebali smatrati darom – jednom pomoći da se riješepotencijalni problemi, koji se u stvarnosti mogu pojaviti mnogo prije nego što mnogipolitičari i poslovni ljudi misle ili očekuju.Otpornost ekosustava i ekonomije 6
  7. 7. Onima koji namjeravaju usvojiti ovu strategiju, korištenje naziva „otporna zajednica“ nijeneka čvrsta obveza. Pa ipak, otpornost ima toliko korisnih implikacija da će biti korisnopotrošiti ostatak ovog eseja na otkrivanje i istraživanje nekih od njih.Prilično mnogo literature posvećeno je otpornosti ekosustava, C.S.“Buzz“ Holling jeodgovoran za dobar dio pionirskog rada u tom smjeru. Uvodni sažetak i osnovne ideje oekološkoj i ekonomskoj otpornosti sadržane su u njegovu zabavnom eseju: "Diesel-Driven Bee Slums and Impotent Turkeys: The Case for Resilience," Chip Ward-a.Ukratko, otporni sustavi su u mogućnosti da podnesu poremećaje većih magnituda prijenego što dožive dramatičan skok u novo stanje, kada počinju bivati kontroliranidrugačijim setom procesa. Smanjivanjem otpornosti povećava se osjetljivost na manjeporemećaje. O tome na stranicama Alijanse za otpornost (www.resalliance.org):Čak i u odsutnosti jakih poremećaja, postupne promjene vanjskih uvjeta, npr. količineprihrane, klime, fragmentacije staništa, itd., mogu se prekoračiti granične vrijednostikoje djeluju kao okidač za naglu reakciju sustava. Kada je izgubljena ili znatno smanjenaotpornost, sustav postaje izuzetno podložan prelasku u kvalitativno novo stanje. To novostanje sustava može biti nepoželjno, kao u slučajevima jezera koja služe kao izvor pitkevode a budu zahvaćena eutrofikacijom, zamućena ili izgube bioraznolikost. Vraćanjetakvog sustava u prethodno stanje može biti vrlo kompleksno, skupo, a ponekad inemoguće. Istraživanja su pokazala da vraćanje sustava u prvobitno stanje traži povratuvjeta u okolišu kakvi su vladali puno prije trenutka kolapsa.Stav da ljudske zajednice imaju koristi ako jačaju svoju otpornost nije nimalo nov; kadasam istraživao u Google-u što se može naći pod “Otporne zajednice”, u sklopu pripremeza ovaj članak, dobio sam preko 80000 rezultata, uključivo iwww.resilientcommunities.org – neaktivnu stranicu vezanu za jednu inicijativu iz 1990godine od Northwest Regional Facilitators i pokojnog ekonomiste Robert Theobald-a.Drugi slučaj koji vrijedi zabilježiti: UN ima "Resilient Communities & Cities partnership"program koji za cilj ima “povečati otpornost grada ili zajednice na razne izvore šokova,kriza, i katastrofa koje uključuju izvanredna događanja u okolišu, industrijske incidente,epidemije, ekonomske šokove, prirodne katastrofe, terorističke napade i socijalnekonflikte”. Spomenut ću još nekoliko primjera na kraju ovog eseja.U svojoj knjizi “Lomljiva energija”, iz 1982 g. Amory i Hunter Lovins zalažu se zadecentralizaciju proizvodnje energije kako bi se ojačala otpornost.Nešto kasnije David Flaming – autor Energetskih kvota kojima se može trgovati(www.teqs.net) – pisao je i govorio o otpornosti u kontekstu priprema za kraj razdobljanafte i klimatskih promjena. Sa Lawrence Woodward-om, Fleming je napisao “Transition,Resilience and Tradeable Energy Quotas”, u kojem naglašava da otporna zajednica trebabiti “relativno mala po veličini” i “lokalizirana” tako da: • ukoliko jedan dio bude uzdrman, šok neće zatalasati cijeli sustav; • razvije se široka raznolikost tipova i rješenja kreativno prilagođenih lokalnim prilikama; • lokalne potrebe mogu biti zadovoljene i kada transport ne funkcionira i ne može se putovati; • infrastruktura i administracija regionalnog i nacionalnog karaktera bude zamjenjena lokalnim alternativama prilagođenim lokalnoj svrsi, uz bitno manje troškove.Jednom kada su ovi uvjeti zadovoljeni, otvaraju se nove mogućnosti: 7
  8. 8. • postaju provedivi lokalni zatvoreni sustavi, kojima se čuva plodnost tla i druge važne sirovine; • mogu se uspostaviti te lokalnom mrežom povezati lokalna proizvodnja energije, distribucija i njeno skladištenje; • mogu se obnoviti lokalni socijalni kapital i kultura kao neophodan preduvijet za suradnju i uzajamnost potrebnu da se postigne tranzicija.Jedno od svojstava otpornosti je postojanje rezerve u sustavu – što je često usuprotnosti s ekonomskom efikasnošću. Standardna ekonomska teorija govori nam daako je jeftinije proizvesti neku napravu u Malaysii nego lokalno, onda sve takve napravetreba nabavljati iz tvornica u Kuala Lumpuru. Efikasnost također nalaže duge lancesnabdjevanja i smanjenje uskladištenih količina roba na minimum. “Just-in-time” dostavasirovina i dijelova za proizvodnju smanjuje troškove – ali povećava osjetljivost sustavana nestašicu goriva.Kada malo više obratimo pozornost na otpornost a manje na ekonomsku efikasnost, tadana rezervu u sustavu i više robe na skladištu gledamo kao na prednost a ne nedostatak.Ostale vrijednosti koje se vezuju za otpornost uključuju raznovrsnost (što je suprotnojednoobraznosti), disperziju (radije nego centralizaciju) kontrole nad sustavima, i, kaošto je već napomenuto, lokaliziranje (nasuprot globalizaciji) ekonomije.Još neki izvori o “otpornim zajednicama”: • Organizacija RESET (Renewable Energy/Shelter/Environment Training) u UK (www.reset-development.org) nedavno je osnovana kako bi se povećalo znanje o klimatskim promjenama i karaju naftne ere izvan OECD zemalja, te da ponude edukacijske programe vezano za praktične mjere za jačanje otpornosti u svjetlu skorog prelaska na stalno rastuće cijene energije i podizanje temperature. • The University of British Columbias Resilient Communities Project, a collaboration of academics, First Nations peoples, and government: www.resilientcommunities.ca/ • The University of Minnesota project on Resilient Communities • Ontario Healthy Communities Projects publication on Resilient Communities • Resilient Communities and Cities Coalition • British Columbias Disaster Resilient Communities Program • ICLEIs Climate Resilient Communities ProgramThe J. W. McConnell Family Foundations program on Creating Resilient Communities 8

×